Cobra

Cobra

»U pustinje u kojima ne nalazimo nego sebe same, geografi iz nekih davnih vremena smještali su monstruozne životinje umjesto gradova i vremena.«1

U polju energetskih silnica koje su odašiljale različite avangarde stoljeća, Cobra2 ostaje jedna od središta suštinske uzavrelosti, svemirska maglica u kojoj su se sabirale brojne putanje. Tri godine intenzivne aktivnosti — od onog dana u studenom 1948. godine u kojem su dva Belgijanca, jedan Danac i tri Nizozemca osjetila isti poziv k perifernom. Ista odbojnost prema svakom proglašenom zakonu, prema revoluciji, prema svakom usidrenju u samo jednom središtu misli i prema nadrealizmu. Izjava »stvar je jasna«, koju su potpisali Christian Dotremont i Joseph Noiret, Asger Jorn, Appel, Constant et Corneille, plakatirala je razdor koji je stremio razlici stavova više negoli k razlici programa. »Ustanovili smo da su naši načini življenja, djelovanja i smjerovi bili zajednički; slažemo se na praktičnom planu i odbijamo se staviti pod jednu zapovijed artificijelne teorijske zajednice. Radimo zajedno, radit ćemo zajedno.« Brojni ogranci europskog nadrealizma prihvaćali su njihovu autonomiju i udruživali su se u zajedničko zbivanje koje se trebalo nastaviti i nakon izlaska zadnjeg broja časopisa Cobra u jesen 1951. godine.

Cobra je sebe smatrala nepostojećom grupom, a ne određenim primjerom.

Skupina se okupljala u pustinji — podsjetimo se da živimo još uvijek okruženi ruševinama jedne od najvećih oluja u kojima se izgubio Zapad. Povjerenje u kulturu stare Europe nije se uspjelo obraniti od naleta užasa. Stoga se daleko od starih osnova pojavila utopija o spontanosti koja je izlagala tijelo i materiju u njihovim slobodnim interakcijama. Stoga, prema nazivu jedne Corneillove slike iz 1949. godine — U njedrima pustinje, još ima mjesta za oči — za promatranje. Infantilne ekscentričnosti rasvjetljavaju se na jednoliko tamnom temelju. Likovi izranjaju iz sjemena — kako iz pijeska tako i iz snijega laponskih dolina. »U bijeloj pustinji uzdiže se stablo oblika.«3

Površina, koja uvijek nudi materijalnu specifičnost, mjesto je ustanovljenja, borbe prsa o prsa. Nije mjesto mimetičkog predočenja već osjetljivog upisivanja: »Prevrnuti pravokutnik (...) oslobođeno zrcalo.«4 Osobina plastičnosti umjetničke intervencije pripada pisanju isto kao i slikanju ili kiparstvu i teži izbrisati svaku razliku između »znakova« i »stvarnosti«. Pjesnici su slikari i slikari pjesnici. Prisvajajući jezik i svodeći ga na krutost simbola, poezija Cobre tretira ga kao rastezljivu materiju. Pisanje se idealno improvizira u magnetiranju trenutka u skladu sa slučajnostima područja i prihvatljivosti susreta.

U toj konstelaciji briljiraju neologizmi Permentiera, icadomble, zašiljena zvijezda, sdiesielque, zvijezda noći i iolora, zvijezda sa sjajnim odsjajem. Fantastističke etimologije potvrđuju to patvorenje. Havrenne izrađuje aforizme koji uz strogost rečenice razgraničavaju dio savršenstva — ali radi boljeg oslobođenja. Dotremont propovijeda da »loše razumijevanje načela jezika i osnova francuskog«5 umnogostručuje kršenja pravila: igra riječima, sintaktička zamuckivanja, »rečenica koja ne želi ništa reći osim da je iščašena«.6 Ova briga za materijalizaciju znakova odvela ga je, nekoliko godina nakon što je pokret prestao djelovati, na tekstualne improvizacije zabilježene čak i u snijegu »logoneiges« ili »sinifies«,7 zabilježene kineskom tintom, »logograme«. Smisao tu još uvijek ostaje zalijepljen u dužinu materije iz koje će izroniti u raznim stanjima. Elegija zakržljale izgovorene riječi nije nepoznata tom strahu koji je istodobno i određena erotizacija znaka: »iščašiti tvoj glagol / ne da bi te namrštio / već da bih vidio / kako se smiješ?«8

Cobra je u istoj pustinji i vatromet ljeta i ponavljanje bljeskova grupnih pobuna. Slikari su izrazili svoja viđenja, ortake djetinjstva, ludila i jednostavnosti: »Određena ljetna noć u kojoj najcrnji baršun izvire iz tvojih obasjanih grudi. Dvije ptičje glave obojane mjesečevom bjelinom.«9 Pjesme su pratile svaki od revolta grupe: objave, izložbe, proslave godišnjica, polemike. Danas bi možda tim tekstovima mogli zamjeriti da su u to vrijeme ipak bili prigodni tekstovi. U većem svom dijelu ostaju podčinjeni nadrealizmu od kojeg zadržavaju obilje slika, ponavljane iskaze o slobodi i životu kao i uvredljive spise protiv formalizma.10 Ali osnovno počiva u djelu: Cobra je znala voditi svoje postojanje kao zajedničko iskustvo. Kreativnost je tu jako prisutna. Brojne tekstove pisali su pisci koji su otvoreno surađivali sa slikarima. U Les expériences automatiques de définition des couleurs (Automatska iskustva određivanja boja), Dotremont pokušava kistom u rukopisu opisati izazov koji mu pružaju živo obojane točke koje je naslikao Corneille. Stvara trenutačnu dinamiku. Tako je pisanje nakalemljeno na teksturu događaja u natjecanju očekivanja. Ne možemo reći da u poeziji postoji specifičan Cobra stil, na što je nedavno podsjetio Constant: »Po nama nije se radilo o obnovi umjetnosti, već o njezinom oslobađanju. Odbijali smo sve ono što je moglo ograničavati našu slobodu. Važna je bila otvorenost i budući da su putovi koji su nam se nudili bili praktični, svatko od nas se mogao uputiti u avanturu onako kako je njemu najbolje izgledalo. Cobra je bila revolucionarna, ali Cobra je bila primitivna. Ali ne postoji ni Cobra stil niti Cobra estetika.«11 U ovom pokretu razdražene kreativnosti, tekst je najčešće pratio gestu i bilo je potrebno sačekati kasnija iskustva, kao što su Dotremontovi Logogrammes da bismo mogli govoriti o stvarnom uspjehu. Cobra je bila sudionik jednog širokog estetskog obrata, bivajući poveznica rečenice i pojavljujući se na brojnim mjestima da bi u tekstu automatizmom upisala tijelo slova i slovo tijela.

*

Stéphane Baquey je izvanredni profesor klasičnih jezika. Radio na djelu René Chaira i Emmanuel Hocquard. Danas radi disertaciju na djelima Michela Deguya, Jacquesa Roubauda i Denisa Rochea.

1

Marcel Havrenne, La main heureuse, u Cobra Poésie, Orphée/La Différence, str. 135.

2

Glede časopisa Cobra, čitatelj, radi općenitije obaviještenosti o istoimenom pokretu može konzultirati sljedeća djela: Katalog izložbe Cobra Muzeja moderne umjetnosti u Parizu koji je objavljen 1982. godine; zatim Cobra, Richarda Millera u izdanju Nouvelles Editions Françaises, 1994.

3

Christian Dotremont, »Les transformés«, u Cobra Poésie, op cit., str. 103.

4

Christian Dotremont, »Jorn l#ve«, u Cobra Poésie, op cit., str. 122–123.

5

Christian Dotremont, »Mémoires d'un imaginiste«, u Abstrates, Fata Morgana, 1989, str. 43.

6

Christian Dotremont, »De loin aussi d'ici«, u Abstrates, op cit., str. 70.

7

U članku objavljenom u sedmom broju časopisa Cobra, »Signification et sinification«, Dotremont je objavio jedno otkriće: ako transparentno i okomito naopačke »čita« jedan od svojih rukopisa, dobija posve novi, njemu nedešifrirani tekst kojem on daje naziv »sinifié«.

8

Christian Dotremont, Ltation exa tumulte, u Abstrates, op cit., str. 62.

9

Corneille, »Journal de la tour«, u Cobra Poésie, op cit., str. 75.

10

Ova tvrdnja nesumnjivo manje vrijedi za tekstove koje su pisali belgijski pripadnici te grupe, čiji su tekstovi dovoljno obojani humorom kao i pažnjom prema svakodnevnom, stil koji se razvija od 1953. godine u sklopu časopisa Phantomas.

11

Cité par J. C. Lambert, u Cobra Poésie, op cit., str. 21