Časopisi nadrealizma i Cobra

Časopisi nadrealizma i Cobra

Uz ponovno objavljivanje časopisa: Correspondance, Oesophage, Distances, Le sens propre, Variétés: Le surréalisme en 1929, L'invention collective, Mauvais temps, La terre n'est pas une vallée de larmes,...1

»Tumači da bi jasnije vidjeli poništavaju riječ nadrealizam.«

Ovo paradoksalno odbijanje Paula Nougéa, iako izgovoreno sa zakašnjenjem, tek 1945. godine, nije tim manje znak stalnog nepovjerenja onih, različitih i neposlušnih, koje je bilo sustavno prisutno u Bruxellesu, Monsi i Charleroi, a koji su djelovali u Belgiji, u aktivnosti nazvanoj nadrealizam, sve u korist konverzacije. Ta galaksija pisaca i slikara, jako malo poznata u Francuskoj, okupila se ustvari između 1924. i 1926. godine slijedom jednog nesigurnog dadaizma u Belgiji, koja se još uvijek tražila u smislu izražaja, a koju su obilježile figure kao što su Haussmann i Pansaers. René Magritte i njegov brat Paul, E. L. T. Mesens, Goemans i Marcel Lecomte okupljaju se na jednoj strani, Paul Nougé na suprotnoj, poslije im se pridružuje i stvara s njima projekt čija aktivnost je paralelna onoj nadrealista u Francuskoj. Tijekom godina ono što uopće nije ni birokratska grupa niti »mrtvačnica« razvija se u mnoštvo, u mozaik, grupa se smanjuje ili povećava. Pridružuju im se Scutenaire, Ir#ne Hamoir, Paul Colinet, mnogo poslije i mladi Marcel Mariën, Raoul Ubac, Christian Dotremont. Svi oni otkrivaju jezik i uništavaju slike, preokreću riječi, bune se, strasno psuju, i fotografiraju na plažama belgijske obale ili na ulicama Ixellesa. Iz njihovih rasprava, trenutaka odmora, čudesnih prijateljstava, rađaju se zadivljujući časopisi čija je duljina trajanja obično obrnuto proporcionalna njihovoj namjeri.

Mladi izdavač, Didier Devillez, odabrao je metodički način da bi opisao nastanak iskustva, i to prema Nougéovoj formuli. Stoga evo ponovljenog izdanja, iz 1993. godine, u njihovom originalnom formatu (neki 31 x 21 cm, a neki formata 15 x 11,5 cm), sa svojim koloritima, posivjelim fotografskim impresijama; prikaz časopisa — putokaza jedne neprekidne aktivnosti.

Prva dva broja su jasno obilježena pokretom dada i duhom ponavljanja (tipografija, glazba, piktoralnost, antipoetičnost) i dekonstrukcije prvih dvadesetak godina: Oesophage (1925) objavljuju Ernsta i Arpa, Tzara i Magritte, Mesens i Picabia. Marie (1926– 1927) prati dolazak Nougéa, Man Raya, Marcel Lecomtea. Posebice je zanimljiva kolekcija Correspondance (1924–1925): zbirka listova papira prije negoli pravi časopis, objavljivana kao brošura i slana poštom. Od čiste, nepatvorene, umjetnosti, posebnom vještinom svaka je brošura oblikovana određenom bojom, potpisana, datirana, opunomoćena. Tekstovi se kreću od manifesta do parodija Paulhana, Prousta, Valéryija... ili Aragona. Mali traktati, »klasično« nadrealistički, listovi tiskani u sivo, tekst i slika časopisa Sens propre (1929) datiraju iz Pariza, a potpisuju ga Magritte i Goemans. Dva časopisa napokon nose egzemplarne naslove onoga što je bilo — i nastavlja biti u svom većem dijelu — belgijski nadrealizam: Distances (1928), maleni časopis sastavljen na pola puta između Pariza i Bruxellesa i L'invention colective, objavljen početkom II. svj. rata, u travnju i veljači 1939. godine, koji je bio sastavljen i pohranjen zbog velike opasnosti nadolazećih katastrofa.

Potrebno je dodijeliti posebno mjesto ponovnom objavljivanju dvaju bitnih dokumenata za proučavanje europskog nadrealizma, ali neophodnih prije svega zbog čuvanja potrebe koje je ta aktivnost bila živi izraz: prvi je poseban broj posvećen nadrealizmu, a koji je objavljen u časopisu Variétés au Surréalisme en 1929 i bez svake sumnje ima najveću važnost. Njegovo ponovno objavljivanje je važan događaj, jer je bio nepriznat zbog neaktualnosti slijedom povijesne potlačenosti koju su Nougé et Scutenaire prepoznavali i na nju neprekidno ukazivali. U njemu pronalazimo suštinu rasprave te godine prekretnice (Trocki, Velika igra, ekskomunikacija, Filozofi ulice de Chateau, Borba) u prilozima Péreta, Queneaua, Nougéa, Crevela, Eluarda, Aragona, Sadoula i naravno Bretona u uvodnoj riječi jednog fundamentalnog Frojdovog teksta o smiješnom... Jedno drugo reizdanje, ono časopisa Mauvais Temps (1935) Achille Chavéea i Fernand Dumonta s uvodom Pol Buryija, dopušta čitatelju da 1996. godine ima pristup poeziji i političkoj strasti koja je skandalozno nepoznata. Neovisna i bez animoziteta prema bruxelleskoj skupini ili pariškim krugovima, skupina iz Monsa koja je udruživala najveće zagovornike slobodnog stvaranja i izražene strasti političkog uzdizanja, prepoznaje se u raznim publikacijama i brojnim ideološkim metamorfozama koje uopće nisu iznenađujuće. Ostaje da časopis Mauvais Temps, izdanje grupe »Rupture«, Chavéea, Lorenta, Havrennea i Dumonta, drži na vezu u Hainautu (provinciji koja je zaostala za Europom, ratovima i štrajkovima) brod Rimbauda i Lautréamonta, Lenjina i Bretona. U njemu pronalazimo slavno platno Viol Magrittea ili Equinoxe, okrutni kolaž Maxa Servaisa, uz tekstove proleterskog pisca Constanta Malve. Oni koji u povijesnoj perspektivi belgijskog nadrealizma žele vidjeti na čemu je Cobra stasala ili pronaći tragove određene borbe protiv struktura na vlasti moraju se bezuvjetno pozvati na taj neupadljivi časopis. Ukažimo, na kraju, i na pojavu časopisa La terre n'est pas une vallée de larmes, blistavog zbornika renesanse nadrealizma 1945. godine, pristup kojemu je sve do današnjih dana bio rezerviran samo za bibliofile i bibliotekare. Pripremljen u Parizu za vrijeme okupacije, taj časopis sadrži tekstove — posljednje od onih koji su bili strogo nadrealistični — Christiana Dotremonta, pjesme Eluarda, Queneaua, Chara, tekstove Bretona, Parisota, Picassa, Scutenairea, Cravana ili Lewisa Carolla, Nougéov prijepis Baudelaire, te slike Magrittea, Ubaca, Domingueza. Francuska grupa Noëla Arnauda, prognanici, belgijska grupa te mladi naraštaj okupljali su se oko tog časopisa da bi slavili svoj netaknuti »savoir vivre« nekoliko mjeseci prije antologijske izložbe »Nadrealizam prosinca 1945. godine«, u katalogu koje će Nougé zabilježiti: »Tumači da bi jasnije vidjeli poništavaju riječ nadrealizam.«

*

Pierre Villar je profesor književnosti. Autor je brojnih članaka i predgovora.

1

Ovi naslovi objavljeni su u kolekciji Fac–similé, izdavač Devillez, B. P. 1463 — 1000 Bruxelles 1, Belgija.