Bunjevački blues

na tribini u svečanoj dvorani Matice hrvatske, u Zagrebu 23. travnja 2003.

Gospňđe i gospári ljudi,

dobro nam, svima, ovo post–vazm#no predvečerje; i: moj Vam gratus animus, tj. moja harnost za odaziv na susret s nesvakidašnjim pjesničkim štivom zajedničkoga prijatelja i sunarodnika: Tomislava–Tóme Žigmánova.

Popostanimo, malčice, već na startu: Bunjevački — pak tomu još blues (čitati: blűz)?! naslov je ovoj rukoveti, što'no u struci nam naziv: horizonat prevarena očekivanja. Naime, na impuls bunjevački očekivati je štogod regionalna i folklorna, a kad tamo (jednako i ovamo) — sofisticiran, urban, jezični izraz premda ikavski, dakle pod–dijalektalan iako štokavski (kakav je i standardni hrvatski); međutim, bunjevački ikavski u Žigmánovljevoj izvedbi iscizeliran je do lirske suptilnosti, temama i motivima nadasve aktualan i lokalno, i globalno! Blűz pak neodoljivo asociira na intermedijalnost s glazbenom umjetnošću, i to s onim njezinim oblikom čuv#nim po nazivu negro spiritual, a to su pučke duhovne pjesme sjevernoameričkih crnačkih kršćanskih zajednica što stapaju sinkopirane melodije izvorne afričke glazbe s ritmičkim njihanjem, pljeskanjem u transu — samo što je blues, za malu razliku, posve laiciziran ter svojim ritmovima temeljem za jazz–glazbu, tekstovno liričan, napjevno senzualno–melankolična prizvuka.

Dok je riječi o intermedijalnosti Tomislavljevih pěsama s glazbenošću, »ho'mo« ogledat jedan, svega, empirijski uzorak. Inače, u sintaktičko–intonacijskoj strukturi vezanoga stiha bez opkoračenja kadenca, tj. opuštena, smirena intonacija je silazna/pâdna javljajući se na stihovnome kraju gdje je sintagmatski, ili i sintaktički, ili i smisleni završetak. No, Žigmanovljevi stihovi nijesu vezani, imaju opkoračenja (nemaju interpunkcije) te su u njima neočekivano izmjenljive i semikadence, tj. opušteno–zategnute »descrescendo« intonacije, ali i antikadence, tj. zategnute »crescendo« uzlazne intonacije; kao u primjeru zaključne »pjesance« alegorezna imenovanja — Zora, gdje u 1. strofi alla–haiku škrta rječnika kitica (strofa) ima čak četiri stiha koji mogu imati do tri različita čitánja:

1.

Čisto je / Nebo tog / Jutra bilo / Pričisto // — u proznome ritmu ozvučeno kao jedan fonetski blok, u jednome dahu, bez stanke, s kadencom na završetku;

2.

kao dva fonetska bloka sa stankom iza bilo: Čisto je nebo tog jutra bilo Šsemikadencaš pričisto Škadencaš;

3.

kao tri fonetska bloka gdje u prvom stihu pridjev čisto nije više atribut uz nebo već je prilog u samostalnoj predikatskoj funkciji; Čisto je Š1. blok — kadencaš; Nebo tog / Jutra bilo Š2. blok — semikadencaš; Pričisto Š3. blok — antikadencaš.

U istoj pjesmi još je jedan ritmotvoran stilski postupak, čest u Žigmanova: stihovni završetak glagolskom enklitikom u prošlom vremenu s pridruženim toničkim glagolom, ali stilistički silno obilježenim kad taj glagol izostane:

Pod pazuvom

Imo je

Samo svit

I zvizde je

gdje je iza druge enklitike je glagol imati (Imo je) supsumiran, ali izuzećem ostavlja možnosti za sijaset i drugih konotacija...

Takvim postupcima intertekstualan, srodan je Žigmánov, sunarod–njaku, Mehmedaliji–Maku Dizdaru kad ovaj u Slovu o slovu (Devetom, npr.) pjeva:

To je jedan jauk To je jedan san

Slovo život sam je S više ljubve

Da nam je

Obojica, i Mak i Tóme, pjesmu završuju semikadencom (umjesto očekivanom, pretkažljivijom kadencom).

A intertekstualan je Tome, gotovo suparnički srodan, i još jednomu drugom sunarodnjaku, Augustinu Ujeviću, kad u »pěsmi« Žeže zvizda Tome uspjelo nîže asonantno–aliteracijske eufonije: Žeže li / Žeže / Žar–ko / Sunce / Prži... Zrila / Žarka Zvizda / Na nebu / I zemlji je (opet završna semikadenca s enklitikom) poput Tina kad svoj vapi žarki ilinštak...

Dok je zbora o intertekstualnosti, evo još jedne, bit će doista slučajnosne, ali misaono dostojne: opće je znana ova poslovična već sentenca: Tko hoće bolje, često od dobroga načini gňre; izvorno je germanska: Wer bessern will macht oft aus Gutem schlimmer. Žigmánov će to ovako:

Ne mož bilje od bilo

Jedared se / Stvorilo rđavo / Iz dobrog // Tilo se / Iz bilog / Bilje izleć // Al obiljeno bilo / Ni se dalo obilit...

...a na samoupit lirskoga subjekta zašto bi tomu moralo biti tako, odgovor je Zato što / Ruke su crne Š?!š.

A sad: iz svega jedne, al' nadasve vrijedne, Žigmánovljeve »pisance« iščitao sam il' u nju učitao — svejedno — zamaman, uprav veličanstven svjetonazoran stav: antimarcijalni, antimilitarisički, proturatnički; to iz naslova

Zbog drugi zviri postali

Tu se kaže kako je mnogi jádo odlazio (zbog drugih što drže vlast)

digod

ratovat...

...da samo děgod (ma i di gňd — kaže tumač); tako su katane (madžarski — katona = vojnik, soldat, husar) zviri postajali

Katane u

Jaslama tuđim

Drugima krpež

Brojanja tribaju bit

Ovdje je primjereno podsjetiti se na dična i časna kolegu po struci, američkoga lingvista — Noam Chomsky (rođen 1929) — koji imađaše múda (pardon: p#tlje) da medijski »maherski« induciranoj euforičnoj ratnoj promidžbi u vlastitoj si domovini (u povodu recentnoga rata u Iraku) rekne odrešito kaubojsko NAY!=JOK!=NE! jer da je taj rat prijevara zbog planiranih milijarderskih (naftenih i inih) profita — dok cinički stratezi kadavere/leševe broje, računaju u »kolateralne štete« u odnosu na prvotnu svrhu; Tomina pak »pěsma« kongenijalno Chomskyjevu antimarcijalnomu irenističkomu stavu veli da žrtve ionako idu pod KRPEŽ BROJANJA!!

Svojim šturim/škrtim, lirski pregnantnim/ekonomičnim izričajem stao je Tomislav Žigmánov uz bok, ušao u asimptotu svijetloj antimarcijalnosti, britkom antimilitarizmu (trećega jednog) sunarod–nika mu, tj. nam — Miroslava Krleže koji je »davne« (a bilo to k'o juče) 1919, ni tridesetogodišnjak osvjedočeno plameno uspisao:

— Nijednom normalnom i zdravom čovjeku, u normalnim i zdravim prilikama, dok još vlada logika, ne bi palo na um da napusti svoj normalni građanski poziv i da se posveti vršenju suludih funkcija: — da pali tuđe kuće i da ubija nevine ljude... (jer da je to nespojivo sa dostojanstvom pameti i morala, i da se protivi iole boljem ukusu)...

Uzmimo još jednoč našega Noama, Chomskoga: njegov je copy–write na terminološki par lingvističke kompetencije i lingvističke performancije, pod kompetencijom razumijevajući neomeđive mňžnosti konstruiranja ter interpretiranja korektnih i visoko smislenih rečenica u datom jeziku, a pod performancijom ostvaraj u procesu govorenja i pisanja. Žigmánovljevi ostvaraji, Tomine performancije iz možnňsti — kompetencija kako bunjevačke ikavice tako i standardnoga hrvatskoga — rezultirali su suptilitetima izražajnosti.

Stoga, Tome: vivat, crescat, floreat tvoja darovitost, a tvoja dojduća pism#na nek i nadalje resi ponajbolji nauk pisanja: autorska i ljudska skromnost kojim, objema, vrlinama već suvereno gospoduješ!

Evo Ti malo na zavičajnu, na bunjevačku:

Živio, Tôme, prikane drag!

Kruno Pranjić