Austrougarski prodor na Balkan — protektorat nad Srbijom 1879–1881.

Austrougarski prodor na Balkan — protektorat nad Srbijom 1879–1881.

Ugledni povjesničar prikazuje karakter austrougarskog suvereniteta u Srbiji koji je utvrđen članom 30. Berlinskog ugovora 1878. Austrija je bila Carevina slobodno udruženih kraljevina koje su se udružile da bi ustrojile obranu od Osmanlija što im je i uspjelo. U XIX. st. Beč je bio središte koje je nadahnulo ustroj suvremene nacije u pojedinim kraljevinama koje su postale nacije, ali nisu imale pun suverenitet. Austrija nije bila sklona osvajanjima na Balkanu, da ne bi morala svojim novcem plaćati ustroj suvremene uljudbe u tim zemljama, već je više voljela stvarati protektorate koje će ona nadzirati, kojima će ona biti primjer suvremene uljudbe, ali će ti protektorati svojim novcem izgraditi svoju suvremenu uljudbu. Na taj način je Austro–Ugarska provodila svoja suverena prava u Srbiji. Njezin poklisar pratio je sva zbivanja, a povremeno davao i upute te savjete knezu Milanu.

Metternich je kao što je poznato bio saveznik Turske, bio je za njezino očuvanje, a imao je interesa u Italiji. Mađarska nije bila za ekspanziju Carevine na jugoistok, već je željela prodor na Jadran. No, 1850–ih godina Mađarska je politički bila diskreditirana, a prodor na jugoistok je caru kako izgleda savjetovao Josip Jelačić (o čemu na drugom mjestu). Bilo kako bilo, Austrija je već 1853. počela prodor na jugoistok tako što je zahtijevala od Porte da obustavi vojnu akciju kažnjavanja Crne Gore, čak je koncentrirala vojsku na Uni i kraj Skadarskog jezera da s oružjem pritekne u pomoć Crnogorcima ako bude potrebito. Lazar Mamula je kao Jelačićev zamjenik, a Jelačić je tada bio dalmatinski namjesnik i hrvatski ban, putovao po Crnoj Gori i o tome podrobno izvijestio carevog ađutanta grofa Grünne.1 Crna Gora je postala austrijski protektorat 1872, a 1875. je Austro–Ugarska u dogovoru s Rusijom i Turskom digla Hrvate na ustanak u Bosni. Rusija je digla Srbe, a Turska je poslala bašibozuke da pruži Austro–Ugarskoj izliku za okupaciju. Odluke ovih sila provodili su sporazumno u djelo šef austrijske vojne obavještajne službe za Bosnu bojnik Gustav von Thoemmel i ruski konzul u Dubrovniku Konstantin Jonin koji su otišli 1875. na Cetinje i davali knjazu Nikoli naredbe što će osvojiti, a što ne, a istodobno su ga preko Italije opskrbljivali oružjem.2

Na Berlinskom kongresu Austro–Ugarska je dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, a čl. 30. Berlinskog ugovora predviđa i austro–ugarski protektorat nad Srbijom.3 U ovom radu prikazat ćemo kako je Austro–Ugarska provela u djelo svoj protektorat i kako je on u Srbiji funkcionirao. Pritom ćemo se poslužiti spisima austrougarske ambasade u Beogradu, točnije spisima za mandata poklisara baruna von Herberta koji se čuvaju u Haus–, Hof– und Staatsarchivu u Beču.4

Pritom ćemo napose prikazati djelatnost kneza Milana, a onda napose Skupštine i tiska.

Tisak i Skupština

Dana 29. prosinca 1878. izišao je uvodnik u beogradskom Istoku u kojem se Austrija kritizira da širi svoju kulturu na istok i nastoji stvoriti slavensku Austriju sačinjenu od slavenskih naroda nekadašnje Turske. Uvodnik se podruguje uljudbenoj ulozi Austrije. Još prije nepunih 30 godina Ilija Garašanin pisao je Alexanderu Bachu s divljenjem o Austriji kao uljuđenoj i dobro organiziranoj zemlji. U Viencu je izišla negativna recenzija knjige austrijskog publiciste Theodora Schiffa Aus Dalmatien, 1875. u kojoj se on izruguje kao kulturtreger. Ivan Trnski i ponijemčeni Srbin i austrijski pisac Stephan Milow nisu se razumjeli, jer je Trnski Milowa pokušao privesti hrvatskoj knjizi, a Milow je u Trnskome vidio osobu koja širi austrijsku uljudbu na Balkanu.5 Uvodničar opaža da je Austro–Ugarska okupirala Bosnu da bi joj donijela mir svojim političkim i društvenim ustanovama, u što sumnja ako ta okupacija izaziva toliko oporbe. Uvodničar nalazi da je Austro–Ugarska okupirala Bosnu jer joj je to nametnula međunarodna situacija poslije Kraljičina Graca 1866, ne spominje austrijsku ulogu u Crnoj Gori 1853. i 1872, ali napominje opadanje Turske još od doba Katarine II., ističe da je istočno pitanje nastalo u ruskom i austrijskom kabinetu, ali smatra da su interesi tih dviju sila suprotni. Okupacija je dakle očajnički potez Austrije koja je 1866. istisnuta iz Njemačke. Istočno pitanje, prema uvodničaru, nije bila podjela Turske, nego tko će na razvalinama Turske ustrojiti novu veliku slavensku državu. Rusija ili Austrija? Uvodničar nije opazio da hrvatska javnost podupire okupaciju i smatra da je to mogla provesti samo velika sila.6 Pa ipak, zapadna Europa je odobrila okupaciju zbog straha od Rusije i slavenstva i zato da udalji Austro–Ugarsku iz srednje Europe. Iz ovog priloga odjekuje velikosrpska ideologija koju je prigodom bosanskohercegovačkog ustanka prihvatila Srbija nakon što je Crna Gora odustala da vodi srpstvo, kako smo naprijed pokazali. Knez Milan održao je u Skupštini govor prilikom ustoličenja u Nišu 1. veljače 1879. u kojem je spomenuo slavu srpskog oružja, srpsku čast i ponos Srbije da je postala nezavisna, spomenuo je novooslobođene krajeve, slobodu i napredak. Časopis Istok je 1–13. lipnja 1879. pisao da je Austro–Ugarska svakako preuveličala nevolje Bosne kako bi je mogla okupirati, da nije riješila agrarno pitanje koje je bilo uzrokom svih nereda, ali da je za sebe pridobila begove. Ti begovi su renegti koji su izdali Bosnu Austro–Ugarskoj isto onako kako su je nekoć izdali Osmanlijama, iako su čisti Srbi. Dana 11. lipnja 1879. Istok je pisao o adresi trnovskog sreza ruskom caru o istočnorumelijskom pitanju i isticao da sada valja računati s probuđenom nacionalnom svijesti balkanskih Slavena. Srbija se želi ujediniti s Bugarskom. Okupacija Bosne i Hercegovine suprotna je međunarodnom pravu. Srez s negodovanjem opaža da je Rusija svoju naklonost Srbiji sada posve prenijela na Bugarsku. Srez završava vjerom u ujedinjenje svekolikog srpstva koje Austro–Ugarska neće moći spriječiti.

Dana 3–15. lipnja Istok opet negativno ocjenjuje austrougarsku okupaciju Sandžaka, čime je Turska gotovo posve istisnuta iz Europe. Dodaje da je istočno pitanje do okupacije bilo pitanje emancipacije balkanskih Slavena, a onda je postalo pitanje političke ravnoteže u Europi, što je ipak povoljno za Slavene. Sad nije više Turska neprijatelj Slavena nego Austrija iza koje stoji Bismarck. Autor vidi Austro–Ugarsku kao satelit Njemačke, što početak 1880–ih godina neće dokazati jer je Srbija upravo postala austrougarski protektorat, slijedila je Rumunjska, a onda se i Italija vezala s Austro–Ugarskom u Trojnom savezu, a srce tog saveza bio je baš Beč.7 Kada je u Bosni doneseno niz novih suvremenih zakona, pitao se 24. listopada–4. studenoga 1879. Istok — tko prema Berlinskom ugovoru donosi zakone u Bosni i Hercegovini, austrijski Raichstag ili mađarski parlament, da bi dodao kako te zakone mora prihvatiti Zemaljska vlada u Sarajevu, tražio je nacionalnu upravu u Bosni i ustavnu vlast koja bi mogla u svoje ruke uzeti zakonodavstvo.

Dana 20. studenoga–2. prosinca 1879. Skupština je uputila adresu knezu Milanu Obrenoviću. Ona je napomenula slavu srpskih careva i kraljeva, slavu srpskog oružja, pozdravila junačkog kneza koji je Srbiju poveo u nezavisnost i osigurao naklonost europskih sila. Skupština je tražila da knez zaustavi upade Albanaca na jugozapadu, da njeguje dobrosusjedske odnose Srbije i Bugarske, da osigura nezavisnost srpske nacionalne crkve od Carigrada. Skupština je u nezavisnosti vidjela mogućnost ustroja nacionalne uljudbe pa će Srbija sada moći unaprijediti školstvo, znanost, industriju i nacionalnu ekonomiju, ona već izdaje svoj novac, sprema gradnju željeznica, ustroj zdravstva, spominje agrarno pitanje u novoosvojenim područjima.

Časopis Videlo je 9. siječnja 1880. sa žaljenjem konstatirao da u nezavisnoj i ustavnoj Srbiji ne postoji ni jedan jedini nezavisni list, a nema ni političkih stranaka. Autor članka, odvjetnik A. Novaković preporuča razvoj socijalnih ustanova, donošenje suvremenog zakonodavstva koje će postati sastavnim dijelom svijesti građana. Srbija mora slijediti načela zakonitosti, slobode i napretka. Nacionalna dinastija znak je povijesnog života nacije i jamac njezine postojanosti. Autor je tražio slobodu zbora i tiska, osobnu sigurnost, ustavnu odgovornost ministara, ulazak znanstveno obrazovanih ljudi u narodno zastupništvo, nezavisno sudstvo, ustavnost, nadzor javnosti nad financijama, odgovornost činovnika, jer će samo na taj način Srbija moći stupiti u red europskih naroda i osloboditi se izolacije. Osim prevladavanja izolacije autor traži i jačanje slavenske zajednice naroda, što je svakako bilo nejasno jer on nije pobliže odredio tu zajednicu. Rusija nikako nije bila čelnik te zajednice nego velika sila koja je vodila politiku sporazumima s drugim silama, prije svega s Austro–Ugarskom, a potom i s Turskom. Takva izgradnja nacionalnih institucija smatrala se demokratskom, ali je autor napominjao i žrtve na tom putu, a cilj tog puta opet je ostao u nejasnoj budućnosti. Austro–Ugarska se nije doživljavala kao načelo tog napretka, niti joj se priznavala vodeća uloga.

Dana 19. siječnja 1880. Videlo se branilo od optužbi Pester Lloyda da prima novac iz Rusije i da agitira protiv Austro–Ugarske jer traži da istok pripadne narodima istoka. List se poziva na javno mnijenje u Europi koje ima pouzdanja u srpska nastojanja i dodaje da istok ne treba biti ni ruski ni austro–ugarski. Potom je list prešao na razmatranja o trgovinskom ugovoru i priključku na austrougarsku željezničku mrežu. To je dakako značilo ovisnost o Austro–Ugarskoj koja se nije dala izbjeći jer ništa slično nisu mogli ponuditi ni Turska ni Rusija. List potom ističe da se međunarodni odnosi među nezavisnim državama određuju ugovorima, ali utjecaj Austro–Ugarske na Balkanu nije određen nijednim ugovorom, a taj utjecaj je prema slaboj Srbiji snažan. On kao da nije znao za dogovor ruskog i austrijskog cara u Reichstattu, a ni za Berlinski ugovor.

Dana 4–16. siječnja 1881. održao je knez Milan govor u Skupštini u kojoj je istaknuo svoju zahvalnost Austro–Ugarskoj zbog njezinih zasluga kod međunarodnog priznanja Srbije, pa u konsolidaciji nove srpske države, izrazio je poštovanje i zahvalnost svoje i svog naroda također i njemačkom caru. pozdravio uspostavu diplomatskih odnosa s Kraljevinom Grčkom, istaknuo je da je bugarski knez Aleksandar I. posjetio Srbiju i izrazio prijateljske osjećaje prema susjednoj Bugarskoj. To je sve opisao kao jačanje kohezije među balkanskim narodima. Potom je prešao na trgovinski ugovor i veterinarsku konvenciju s Austro–Ugarskom, na priključenje Srbije na njezinu željezničku mrežu. To sve obećava napredak, ali i žrtve, najavio je projekt zakona o tisku koji će jamčiti slobodno izražavanje misli, zbora i dogovora i reviziju ustava da bi zastupnički sustav mogao bolje djelovati. Skupština je odgovorila 21. siječnja 1881. i odobrila knežev govor u prvom redu u stvarima dobrih odnosa s Kraljevinom Grčkom i kneževinom Bugarskom u kojima je vidjela srodne narode, što Grci nisu bili, bar ne što se tiče jezika. U tome je vidjela način da Balkan prestane biti izvor sukoba i postane područje mira. Skupština je pozdravila i sporazume s Austro–Ugarskom koji obećavaju razvoj demokratskih institucija u Srbiji i prije svega vojne snage. Ti sporazumi sklapaju se zbog obostrane koristi, pozdravila je razvoj ustavnog života, očekuje novi zakon o tisku, zboru i dogovoru.

U to doba, 3–15. siječnja 1881. izišao je Program u listu Samouprava. On je tražio slobodu i oslobođenje cjelokupnog srpstva, materijalno, intelektualno i moralno jačanje nacije, njegu građanskih sloboda i državnih institucija, slobodne izbore, pravednu raspodjelu državnih izdataka, promjenu ustava, izravne izbore, opće pravo glasa svih punoljetnih građana Srbije. Pa ipak izabrane zastupnike potvrđuje Skupština. Državna uprava mora biti jednostavna i jeftina, državu valja podijeliti u srezove po načelu autonomije. Sudovi moraju biti mirovni sudovi i porotni sudovi u kaznenim stvarima. Porezi moraju biti progresivni, financije će se reorganizirati i bit će podvrgnute središnjoj narodnoj banci s pokrajinskim filijalama. Ova banka brinut će se o svim državnim prihodima. Valja osnovati kreditne banke koje će seljacima odobravati zajmove. Škola mora biti besplatna, a valja uvesti i opću školsku obvezu, škola će se brinuti o građanskim vrlinama. Stajaća vojska je čuvar nezavisnosti države, valja uvesti vojnu obuku u srednje i više škole. Vanjska politika brinut će se o slozi s bratskim narodima, osobito će se truditi postići sporazum sa Crnom Gorom i Bugarskom.8 Tražio je da se kulturno podržavaju neoslobođeni srpski krajevi koje ovdje nije spomenuo, ali je spomenuo strane elemente koji koče to jedinstvo. Ovim je on kulturi dao političku ulogu u državnom i nacionalnom životu. Potom je program tražio slobodu tiska, zbora, dogovora i udruživanja, sresku autonomiju, slobodu ljudi i njihove imovine, poreznu reformu.

List Istok pozdravio je 25. ožujka–6. travnja 1881. što je Rumunjska postala kraljevinom i istaknuo da je Srbija uvijek bila prijateljska Rumunjskoj, da bi odmah zatražio da i Srbija postane kraljevina jer je njezina povijest sjajnija od rumunjske povijesti. Osudio je strano miješanje u unutarnje poslove Srbije i istaknuo da je stvar svake države hoće li biti kraljevina ili carevina. Uostalom, proglašenje Rumunjske za kraljevinu nije naišlo na otpor u Europi, naprotiv, ono je dobro primljeno. I ovom prilikom list je naglašavao istočnjački karakter Srbije. Ako Srbija postane kraljevina, to neće oštetiti austrijske interese. U Mađarskoj doduše ima Srba, ali ima i Rumunja. Ako je Austrija mogla priznati Rumunjsku kao kraljevinu, moći će priznati i Srbiju. S programom je Samouprava pokazala da je srpski doživljaj države posve europski. Država sa suvremenim institucijama, centralistička i država sa snažnom stajaćom vojskom. Kod obrazloženja zahtjeva da Srbija postane kraljevina opaža se pojam države kod balkanskih naroda koji su imali dosta uglednu državu u srednjem vijeku i ta povijest igra stožernu ulogu u njihovom doživljaju nacije. Sve skupa je prožeto snažnom željom za nacionalnom nezavisnošću, ali i isto tako snažnom sviješću o susjedstvu s Austro–Ugarskom.

Istok je u svom uvodniku na Cvjetnu nedjelju 5–17. travnja 1881. pisao o slavnoj prošlosti Srbije, o tome koji su temelj srpske nezavisnosti, o krvlju osvojenoj nezavisnosti, krvavom turskom jarmu i onda istaknuo zahtjev da Srbija postane kraljevina poput bratske Grčke i Rumunjske. Sve je to pripadalo u okvir europskog nacionalizma toga doba, točnije romantizma koji je tražio obično u srednjem vijeku oslonac svom nacionalnom identitetu.9 Kod Srba i kod ostalih neslobodnih naroda jugoistočne Europe ova se pojava susreće kasnije, potkraj stoljeća pa u ovom uvodniku čitamo o Srbima koji su 636. godine došli na Balkan, tamo lijevali krv i proširili se iz Srbije u Bosnu, Dalmaciju, Zetu, Makedoniju i Staru Srbiju, osnovali državu i sjajnu dinastiju Nemanjića. Potom je uvodnik prikazao srpske manastire, svetitelja Savu, srpske kraljeve do Dušana koji je Srbiju učinio najvećom silom na Balkanu. Onda je prikazao borbu za slobodu poslije Kosova, srpske žrtve idu u korist razvitka uljudbe. Završio je s isticanjem srpske časti. To se čita kao prolegomena za knjigu Historija srpske pravoslavne crkve od prvijeh desetina VII. v. do naših dana (Beograd, 1891.) Nićifora Dučića. Autoru, a i Dučiću, moramo zamjeriti što je Kosovsku bitku uzeo zdravo za gotovo, a ona je ipak puka tradicija srpske pravoslavne crkve i ne oslanja se ni na kakav dokument.10 Autor nije spomenuo ni dobar i priznat položaj koji je srpska Pravoslavna crkva kao politička i vjerska organizacija Srba u Osmanlijskoj Carevini imala.11 Ovakvo isticanje nacionalne slave i časti u priličnom je raskoraku s političkom stvarnošću, jer Srbija je onda bila ipak prema Berlinskom ugovoru austrougarski protektorat, a pojedinosti ćemo vidjeti niže. U to je i u bečkom listu Neue freie Presse izišao nepotpisani članak Lazara Kostića pa se austrougarski poklisar barun von Herbert našao ponukanim da piše austrougarskom ministru vanjskih poslova barunu Haymerleu 2. listopada 1881. Herbert je pisao o političkim previranjima u Srbiji, o dobro organiziranoj stranci Jovana Ristića, o osnivanju nekog književnog društva i programu tog društva iz kojeg je na njegov zahtjev udaljena politika. Knez agitira protiv vlade i oslanja se na svećenstvo. No, u Srbiji divlja novinstvo, radikalizam se oslanja na neke slojeve društva. Ozbiljnost situacije poznata je knezu i ministrima, oni su nastojali i uspjeli konsolidirati većinu u vladi. Korjenite elemente predvode Ilija Garašanin, Stojan Novaković i Milan Piroćanac, koji je uskoro trebao sastaviti vladu. Upravitelj Semberije Belimarković, brat generala, smijenjen je zbog neposluha i neizvršavanja naredbi ministarstva. Financijska tijela izuzimlju se iz nadzora politike. Vlada otvoreno ustaje protiv mitropolita, i to je prije svega zasluga ministra za bogoštovlje Stojana Novakovića. On zamjera crkvenoj upravi nezakonitosti, nastoji utjecati na mitropolita pri imenovanju paroha, nadzirati upravljanje crkvenom imovinom i plaćanje paroha. Vlast promatra političko držanje mitropolita i misli kako da ga smijeni. Srpska Pravoslavna crkva i njezina tradicija bile su nositelj velikosrpske misli. Poklisar je dodao da se ruski diplomatski zastupnik u Srbiji pasivno odnosi prema svim ovim zbivanjima, ali je ipak vjerojatno da mitropolit dobiva direktive i novac iz Moskve. Što se tiče radikala nema znaka da bi Ministarstvo protiv njih primijenilo ograničenja slobode tiska, da bi ih pratila ili zakonski kažnjavala. Knez namjerava putovati u pratnji Ilije Garašanina.

Istok je 13–25. kolovoza donio uvodnik u kojem je pisao o nepopularnosti vlade grofa Tisze Kolomana, o šovinizmu i korupciji državnog aparata u Mađarskoj, koji je polazište za mađarsku državnu politiku. Srpska manjina u južnoj Mađarskoj opisivala se kao lojalna ali izložena ugnjetavanju, pa vlada neprestano nastoji pomađariti srpske škole i smanjiti srpsku crkvenu autonomiju. Člankopisac je istaknuo da Srbija ne ovisi o Mađarskoj i da neće trpiti da se Mađarska miješa u njezinu unutarnju politiku. On je zamjerio i austrijsku politiku velike sile prema maloj Srbiji.

Knez i poklisar

Pregled rada Skupštine i tiska daje sliku Srbije kao mlade demokracije i u tom smislu odudara od slike koja se čita u srpskoj povjesnici koja Milana prikazuje kao nedemokratskog vladara a njegovu vlast kao ugnjetačku, vezanu za Austro–Ugarsku, iako se nigdje ne čita da je Srbija bila austrougarski protektorat, a ona je, kako naprijed vidjesmo, priznala austrougarski suverenitet. Vasa Čubrilović npr. opisuje Milana kao konzervativca koji glavne neprijatelje vidi u Austriji i Turskoj, vezuje se s mađarskim revolucionarima, ide za stvaranjem Jugoslavije, ali Jugoslaviju vidi ne kao ujedinjenje nego prisajedinjenje.12 Iz analiziranog materijala vidi se da je Milan bio sve prije nego li neprijatelj Austro–Ugarske. Srpski tisak jasno je predlagao velikosrpska rješenja.

Sad ćemo prikazati i analizirati njegove odnose s austrougarskim poklisarom barunom von Herbertom, a i odnose Herberta s austrijskim ministrom vanjskih poslova grofom Andrássy Gyulom, a kasnije barunom Haymerleom. Herbert je osobito budno pazio na odnose Srbije i Rusije, pa je 15. siječnja 1879. brzojavio u Beč da su vijesti o sklapanju školske konvencije Srbije i Rusije glasine, što je doznao od Avramovića, glasnogovornika ministra Jovana Ristića. Ruski se ipak uči kao izborni predmet na Velikoj školi i u djevojačkoj školi. Njemački i francuski uče se, ali kao obvezatni predmeti. Isto tako je bez osnove vijest da je Srbija dala koncesiju za gradnju željeznice s nekom ruskom tvrtkom. Ristić je, međutim, tražio od Skupštine odobrenje zajma za trasiranje željeznice kroz novostečene krajeve prema Solunu i Carigradu. I u Njemačkoj je izazvalo negodovanje Ristićevo opiranje priključenju Srbije austrougarskoj željezničkoj mreži. U Berlinu se smatralo da je to posljedica ruskih savjeta. o čemu je Herbert izvijestio Beč 5. svibnja 1880. Ristić je napokon u lipnju 1880. ipak proveo u djelo sporazum s Austro–Ugarskom o željeznicama, ali je ostalo pitanje o koncesiji za gradnju tih željeznica u Srbiji. Pitanje je bilo hoće li željeznice graditi država ili neko privatno poduzeće.

Dana 2. veljače 1879. Herbert je pisao Andrássyju o posjetu Milanovog ujaka pukovnika Lascara Catargija, Rumunja po rođenju, ali srpskog državljanina, koji se upravo vratio iz St. Petersburga gdje je bio zbog imovinskih stvari kneginje Natalije kod najviših osoba Rusije. Catargi mu je, iako ga Herbert nije ništa pitao, govorio o svom susretu s ruskim generalom Černajevim u Jagodini koji je pred dva mjeseca poslao knezu Milanu brzojav iz Pariza o gradnji željeznica. On je putovao u Bugarsku i Carigrad preko Srbije i želio se sastati s Milanom. Govorio je s njim, ali Milan nije imao razumijevanja za nj. Milan i Catargi zapravo su Herbertu polagali račune. No, diplomatski dodiri kneza Milana s carskim dvorom još su bliski iz čega se da zaključiti da Rusija ima neke namjere na Balkanu i da za to treba Srbiju pa Černajev zbog toga putuje po Srbiji i Bugarskoj, možda da bi skupio dragovoljce za ustanak u Rumeliji i Makedoniji. Herbert je 5. veljače 1879. javljao i o novim diplomatskim predstavništvima Srbije u Ateni, Berlinu, Londonu, Parizu, St. Petersburgu, Rimu, Cetinju i Bugarskoj, pisao je tko će pokriti ta mjesta. Pukovnik Sava Grujić dolazio je u obzir za poklisara u St. Petersburgu jer je tamo studirao i dobro znao ruski, ali ga Milan smatra previše liberalnim.

Već 5. veljače 1879. pisao je Herbert o razgovoru s Ristićem koji je na Andrássyjev savjet trebao uvjeriti Milana da odustane od namjere da se proglasi kraljem. Nije uspio, Milan je odgovorio da to očekuje srpski narod, a to mora biti s obzirom na slavnu srpsku povijest. Rumunjska se zanimala kako će Porta primiti da Rumunjska postane kraljevina i hoće li je priznati. Ako Rumunjska postane kraljevina neće se moći spriječiti da to postane i Srbija. 8. travnja 1881. prišapne Herbertu Aymerleu da će se Srbija ipak proglasiti kraljevinom, što ništa ne znači osim što će Milan kao rumunjski Carol dobiti viši naslov, ali će morati tražiti i više novaca za dvorsku dotaciju. Dana 26. veljače 1879. pisao je Herbert da je u Beograd došao francuski ministarski rezident barun des Michels i predao vjerodajnice Republike Francuske srpskom dvoru. On je kazao Herbertu da će se u odnosima sa Srbijom priklanjati mišljenju Francuskoj bliskih zemalja, kao što su to Engleska i prije svega Austro–Ugarska, da Francuska u Srbiji ima samo posve općenite interese. Dok je Francuska bila spremna formalno priznati Srbiju, talijanski diplomat conte Joannini kazao mu je da će je Kraljevina Italija priznati tek kad Srbija riješi židovsko pitanje u Skupštini. To je tražio i Herbert, pa engleska diplomacija. Ristić je, kaže Herbert 29. siječnja 1880, bio protiv emancipacije Židova, ali Herbert je znao da je njegov utjecaj opao i da neće dobiti na parlamentarnim izborima.

Za srpskog poklisara u St. Petersburg ide senator Protić. Ispituje se St. Petersburg je li s tim suglasan. Pukovnik Catargi još je u u St. Petersburgu i trudi se da dobije neko poklisarsko mjesto. Dana 2. travnja javio je da na Cetinje ide knežev ađutant Anđelković koji će nastojati popraviti odnose Srbije s Crnom Gorom koji su loši zbog suparništva dviju kneževina i velikog nepovjerenja među njima. Uspostava odnosa među njima ipak je potrebna, osobito zbog mogućeg daljnjeg napredovanja austrougarske vojske na Balkanu. Šire se vijesti da Milan nastoji dobiti bugarsko prijestolje. U tim stvarima posreduje Ristić. Čini se da je to razlog zašto je general Černajev putovao u Srbiju i Bugarsku. Herbert je mislio da nije umjesno da Srbija uspostavlja odnose sa zemljom koja još nema uređenu vladu. Tada su izbila neslaganja s Bugarskom zbog nekih zemalja koje je držala Srbija, a Bugarska ih je tražila, posredovao je ruski poklisar i Ristić pa je u tom pitanju trebalo odlučiti povjerenstvo za razgraničenje.

Herbert je opet pisao 16. travnja da za prolaz austrougarske vojske preko srpskog teritorija nije potrebno ni pitati dopuštenje kod srpske vlade. Dan poslije pisao je da srpska vlada očekuje dolazak bugarskog kneza da uspostavi diplomatske odnose s Bugaskom, pa Milan odustaje od svojih zahtjeva za bugarskim prijestoljem, to više što je Rusija vezana s Bugarskom koja želi pripojiti istočnu Rumeliju. Bugarska ipak malo očekuje od ruske zaštite.

Onda je 21. svibnja Herbert javio o posjetu turskog poklisara Sermed Efendije koji će po svom stupnju biti doajen diplomatskog kora što će potisnuti ruskog poklisara.

Potom je 29. lipnja pisao Andrássyju o uspostavi slobode tiska u Srbiji. Ristić ga je uvjeravao da u Srbiji više nema cenzure pa vlada može nadzirati samo one članke koji se pojavljuju u službenim vladinim novinama. Ristić je to isto nekoliko dana prije kazao i engleskom diplomatu. Potom se Ristić tužio na način kako bečko novinstvo piše o Srbiji. Herbert je pisao o slobodi austrijskog novinstva kakve nema u Srbiji.13 Herbert je predbacio Ristiću ispade Istoka protiv Austro–Ugarske što po njegovom mišljenju nije bilo dopustivo.14 Vlada je trebala ostvariti neki utjecaj na tisak u Srbiji. Ristić na to nije odgovorio, a potom je spomenuo srpski tisak u Banatu i članke koje u Srbiji objavljuju Srbi iz Banata, a upravo ti članci smetaju Herberta. Herbert je završio tako da će ubuduće pratiti pitanje Istoka. Vrlo brzo, 29. lipnja, Herbert je javio u Beč da je urednik Istoka bio dva tjedna odsutan i da se upravo vratio. Već u veljači 1880. Skupština je izglasala izmjene zakona o tisku kako je to želio Herbert. On je preko tajnika ambasade (Legationssekretär) Pintera pratio rad skupštine pa je 3. veljače javljao da se spremaju zakoni o bankarstvu, oporezivanju piva, podizanje carine na uvoz vina, podmirenje državnog duga, što se Herbertu nije sviđalo pa je najavio podizanje carine na uvoz svinja iz Srbije. On je tu dolazio u sukobe pa su se u Skupštini čuli povici: je li to naša nezavisnost? U Skupštini je bilo nezadovoljstva i zbog otplate ratnog duga, zbog srpskog udjela u otplati turskog duga prema Berlinskom ugovoru, čulo se u Skupštini da je Srbija tim ugovorom kupila svoju zavisnost, povećana je za 1/4, ali je na svoja leđa uzela mnoge terete. Tako je jačala oporba koja je dugim govorima nastojala usporiti rad Skupštine i donošenje odluka.

Dana 13. lipnja Herbert je javljao da mitropolit Mihajlo, naklonjen Rusiji, pod zaštititom kneginje Natalije, traži emancipaciju Židova. Onda je Porta javila Herbertu da Bugarska kao turski protektorat ne može bez daljnjega uspostavljati diplomatske odnose sa Srbijom, a njezin odnos prema Porti određen je Berlinskim ugovorom. Herbert mora upozoriti srpsku vladu da ne može priznati diplomatskog agenta kojeg je Bugarska poslala, kao što ni srpski konzul u Sofiji ne može djelovati kao konzul dok ga ne prizna Porta. Engleska je npr. tražila od Porte exequatur prije nego li je poslala konzula u Bugarsku. Porta se u toj stvari nije obratila srpskoj vladi nego nositelju suvereniteta u Srbiji. U to je srpska pravoslavna crkva uputila peticiju ruskom caru da zaštiti pravoslavne na Balkanu koje Turci surovo ugnjetavaju već pet stoljeća. Nasilja su najjača u Skopju. Ona se tužila osobito na turske bande koje pljačkaju kršćane, pa na Albance. Peticija završava popisom ubojstava do kojih je došlo u Makedoniji.

Uskoro je ruski ministar rezident Persiany tražio da Milan pođe osobno u Rusiju na proslavu carevog jubileja, budući da na tu proslavu putuju crnogorski knez Nikita i bugarski knez Aleksandar. Milan se nećkao i nastojao poslati mitropolita, ali mitropolit nije bio podobna ličnost da zastupa zemlju, sve ako je bio nositelj ruskog reda Aleksandra Nevskog i bio naklonjen Rusiji. Kad je mitropolit Mihajlo dobio to odlikovanje Milan je bio neraspoložen, jer je sam bio nositelj nižeg odlikovanja, a to je Red bijelog orla. Onda je ruski ministar rezident upitan može li umjesto Milana ići njegov ujak, pukovnik Catargi. Odnosi Srbije s Rusijom bivali su sve hladniji, ali je 25. obljetnica krunidbe ruskog cara Aleksandra ipak svečano proslavljena u Srbiji o čemu je Herbert javio Haymerleu 3. ožujka 1880. Tom se prilikom govorilo o zaslugama Rusije u oslobođenju Srbije i Bugarske. Herbert je doznao od njemačkog diplomata grofa Braya da se u Berlinu smatra da nacionalizam Poljaka i velikosrpski nacionalizam podgrijava Rusija, ali ne ruska vlada, iako u tome sudjeluje ministar rata Miljutin. Dalekovidni Bismarck vidio je u velikosrpskom nacionalizmu opasnost za Austro–Ugarsku.

Tako je srpski knez Milan u pregovorima s Haymerleom 15. rujna, pa 17. listopada 1880. o trgovinskom ugovoru rekao da je spreman sklopiti ugovor koji će ustanoviti pravo prednosti, ali to pravo ipak ne postoji po sebi, jer po čl. 28. Pariškog ugovora Srbija ima punu slobodu sklapanja trgovinskih sporazuma u inozemstvu, a to je sloboda vjeroispovijesti, zakonodavstva, trgovine i plovidbe. Član 37. Berlinskog ugovora ne mijenja ništa u odnosu na srpske trgovinske odnose s inozemstvom. Haymerleov odgovor bio je oštar i odlučan, on je k tome optužio Srbiju da se neprijateljski odnosi prema Austro–Ugarskoj. Milan je upozorio na uske veze Srbije i Austrije potkraj XVIII. i početkom XIX. st., u doba srpskih ustanaka, a koje je poslije Bečkog kongresa zapustila Austrija pa se Srbija morala orijentirati prema Rusiji. Otkad je Austro–Ugarska ustavna ona je u svim važnim pitanjima podržala Srbiju, grof Beust je uznastojao da Turci napuste srpske utvrde, pomogla je Srbiji da stekne nezavisnost, na Berlinskom kongresu samo je Austro–Ugarska podržala Srbiju u njezinoj borbi za teritorijalno proširenje pa je Srbija dobila Pirot i Vranje. No, sada Austro–Ugarska nastoji ugušiti Srbiju koja napokon želi znati ima li prijateljskog ili neprijateljskog susjeda. Razgovor je tako tekao, a knez Milan je bio svjestan da su Rusiji važniji njezini interesi na istoku od Srbije.

Onda je 1. studenoga Herbert javio Haymerleu da je doznao od pukovnika Catargija sastav nove vlade Piroćanac–Mijatović. Knez je cijeli dan pregovarao sa članovima konzervativne stranke o sastavu vlade. Piroćanac, Mijatović, Garašanin i Novaković pripadali su tzv. mladokonzervativnoj stranci. Herbert je dalje opisao pojedine ličnosti koje su dolazile u obzir za sastav nove vlade i ličnosti koje će pokriti važnija mjesta u diplomaciji. On je bez sumnje imao svoje ljude u svim strukturama vlasti, među njima se ističe knežev ujak pukovnik Catargi. Herbert je znao čak i to da Rusija nije spremna primiti posjet kneza Milana i o tome pisao Haymerleu 29. svibnja 1881.

Kad je 1881. počela borba za bugarsko prijestolje, Herbert se pobojao za ravnotežu na Balkanu jer je predviđao da će bugarski radikali istaknuti zahtjev Bugarska do Morave.

Tijekom tog dosta uzbudljivog razgovora Haymerle je rekao knezu Milanu da Austrija nije nikad ugušila slobodu nijednog naroda. Austrija doista nije bila osvajačka, već je bila država slobodno udruženih kraljevina koje su se udružile zbog obrane od Osmanlija. Bila je dakle nešto poput kasnijeg NATO–a. Ali bila je zemlja ograničenih suvereniteta, jer ni jedna od njezinih kraljevina, pa ni Mađarska, nije imala puni suverenitet, u slučaju Mađarske suverenitet je bio jasan prema unutra, ali ne i prema van. U XVIII. st. su Marija Terezija i Josip II. počeli reforme i dali uzor suvremene države koji se onda nadahnut iz Beča prenosio u kraljevine, ali njihovim vlastitim sredstvima. Početkom XIX. st. je npr. Petar I. Petrović Njegoš molio 1822. Metternicha da ga primi u Carevinu što Dvor nije prihvatio, već je poslao na Cetinje satnika Kabogu koji je u svom izvješću napisao da bi Austrija, ako bi u svoj sastav primila Crnu Goru, morala tamo ustrojiti suvremenu državu i činovništvo, a to košta mnogo novaca koje Crna Gora nije spremna dati, a i nema ih.15 Austrija je dakle bila spremna ustrojiti suvremenu državu u Srbiji, ali savjetom i primjerom, a ne novcem, i to je razlog zašto se u Srbiji neprestano govori da narod mora biti spreman na žrtve. Zbog toga je Austro–Ugarska, kad je krenula na Balkan, tamo nastojala ustrojiti protektorate slijedeći svoje tradicije ograničenih suvereniteta, a ne osvajati nove zemlje i krajeve kao nekoć Eugen Savojski. U tom smislu Austro–Ugarska je na jugoistoku Europe bila otprilike neko načelo suvremenosti, otprilike onako kako je to danas SAD.

U to doba nije bio ugašen velikosrpski ekspanzionizam koji se razbujao u doba bosanskohercegovačkog ustanka kad je Srbija postala čelnom nacijom velikosrpskog ekspanzionizma, što je do tada bila Crna Gora. Austro–Ugarska je bez mnogo muke obuzdala taj ekspanzionizam. Velikosrbi nisu bili nikakva opasnost do 1903.

Milan Obrenović stekao je u budućnosti glas konzervativnog i nedemokratskog vladara što je samo donekle točno. Točno je da je on obično postupao kao da Skupštine i nema, time je on slijedio austrijske tradicije kržljavog parlamentarizma. Hermann Wendel je zamjerio Milanu da je trgovinskim ugovorom o izvozu svinja doveo Srbiju u ovisnost o Austro–Ugarskoj, a Wendel je velik neprijatelj Austro–Ugarske Milana opisuje kao mekušca koji se voli zabavljati u Beču i Parizu, u Beogradu se kocka s austrougarskim poklisarom, traži u Austro–Ugarskoj zaštitu od Karađorđevića i od vlastitog naroda, pa Milan mrzi radikale jer su bliski Karađorđevićima.16 Émile Haumant mu zamjera što njegov ustav nije jamčio slobodu okupljanja i udruživanja, novinstvo je proglašeno slobodnim, ali je ono ipak pod nadzorom. Vojska je u rukama Milana i ministra Blaznavca. Haumant je opisao Ristića kao elegantnog i europski obrazovanog čovjeka poliglotu.17 Srbija ipak nije postala uzor demokratske zemlje ni poslije 1903. i teško da je kržljavi srpski parlamentarizam za Milana Obrenovića bio razlog da ga se negativno prikazuje. Vjerojatnije je da za njegove vlasti velikosrpski pokret nije mogao doći do zamaha, a kad je došao, on je izazvao krvave ratove na Balkanu i cijelo stoljeće nemira i krvoprolića.

Ovaj rad ipak govori da je Rusiji bilo vrlo malo stalo do njezine pravoslavne braće na Balkanu, mogo manje nego do saveza i dobrih odnosa s ostalim velikim silama.

1

Vidjeti Jelačićeva pisma caru 1848. i Mamulina izvješća grofu Grünne, te carevu naredbu Mamuli, sve u bečkom Verwaltungsarchivu, Nachlass Bach kart. 6. i 7.

2

Ivan Pederin, Pokušaj prodora na zapad Crne Gore, Srbije i pravoslavlja u XIX. stoljeću Croatica Christiana Periodica god. XVI(1992) br. 30. str. 183–223; isti, Uloga Andrássyjevog agenta Gustava von Thoemmel u bosanskohercegovačkom ustanku 1875–1878. Motrišta, Mostar, 1997. br. 1–2. str. 45–51. O svemu ovome prethodno su se dogovorili ruski i austrijski car u Reichstattu 1876. Henry Wickham Steed, The Hapsbsurg Monarchy, London, 11919. str. 25. Prema Vasi Čubriloviću, Istorija političke misli u Srbiji XIX. veka, Beograd, 21982. ruski car priznao je utjecaj Austro–Ugarske na zapadnom Balkanu, str. 259.

3

Jules Duhem, La Question yougoslave, La Monarchie Danubienne et l'Europe 1878–1918, Paris, 1918. str. 6.

4

Ja sam se poslužio mikrofilmovima tog fonda u Magyar Orszagos Leveltar u Budimpešti jer je mnogo lakše praviti fotokopije od mikrofilmova nego od originala. K tome su mađarski arhivisti mnogo ljubazniji i susretljiviji od Bečkih (osobito onih u Verwaltungsarchivu), a i fotokopije su jeftinije. Ovdje ističem da je austrougarski poklisar u Beogradu bio 1895. i Gustav barun von Thoemmel, ranije šef vojne obavještajne službe u Zadru, pa konzul na Cetinju, čovjek koji je svakako bio najbolji austrijski poznavatelj Balkana. Osim navedene literataure vidi o Thoemmelu još Ivan Pederin, Austrijska putopisna djela o Bosni i Hercegovini, Radio–Sarajevo, Treći program, 11(1982) br. 39. str. 427–511.

5

Oesterreichisches Staatsarchiv, Verwaltungsarchiv, Nachlass Bach, Kart. 6. Pismo od 21. rujna 1851. Ivan Pederin, Austrijski humorist Theodor Schiff o starom Splitu prije prijelaza općine u narodnjačke ruke, Mogućnosti, Split, 29(1982) str. 1090–1095. Katalin Kovačević, Petar Preradović in den Briefen von Stephan Milow und Ivan Trnski, Godišen Zbornik Filozofskog fakulteta na Univesitet Skopje, knj. 20(1968) str. 291–325.

6

Ivan Pederin, Časopis Vijenac o Bosni i Hercegovini do Šenoine smrti, Radio Sarajevo — Treći program, 12(1983) br 40. str. 349–387.

7

Ivan Pederin, Austro–ugarska nagodba (1867) kao nagodba austrijske policije sa zapadnom masonerijom, Hrvatska obzorja, V (1997) br. 3. str. 627–648.

8

Autor nije spomenuo pokušaj državnog udara kojim je Srbija pokušala smijeniti kneza Nikolu, ni neuspjeli atentat na kneza. Ivan Pederin, Pokušaj prodora na zapad Crne Gore, Srbije i pravoslavlja u XIX. stoljeću Croatica Christiana Periodica god. XVI (1992) br. 30. str. 183–223.

9

Ivan Pederin, Pojam totalitarizma i nacionalizma u njemačkom romantizmu i realizmu (Lik Slavena i Jevreja), Gledišta, Beograd, 29(1988) br. 1–2, str. 212–228. François–René de Chateaubriand je u putopisu Itinéraire de Paris ŕ Jérusalem, 1807. također tražio francuski identitet u križarskim ratovima.

10

Pavo Živković, Neki manje poznati detalji o boju na Kosovu polju, Književna revija, Sarajevo, III (1989), novembar

11

Lásló Hadrovics, Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašću, Pogovor Radoslav Katičić, Zagreb, 2000.

12

V. Čubrilović, Op. cit. str. 171. ff.

13

Novinstvo u Austriji tada je podlijegalo brojnim ograničenjima i državni odvjetnik često je zabranjivao pojedine članke. Ivan Pederin, Odnos austrijske vlasti prema talijanskom, hrvatskom, srpskom i crnogorskom novinstvu u doba bokeljsko–hercegovačkog ustanka (1880–1882), Boka, Hercegnovi, 20(1989) str. 187–209. U zadarskoj pismohrani nalazi se u prezidijalnim spisima čitava kategorija o zabranama i nadzoru novinstva.

14

To pripada u načela nadzora nad tiskom. O tim načelima i nadzoru nad tiskom vidi Ivan Pederin, Austrijski propisi o tisku i nadzor nad dalmatinskim tiskom (1848–1863), Bibliotekarstvo, Sarajevo, sv. 32(1986), str. 106–116 i 33(1987) str. 62–71.

15

Ivan Pederin, Austrijska policija u borbi protiv tajnih društava u doba restauracije, Mogućnosti, XL (1993) br. 3–4. str. 162–174. Gračanska doktorantica Ulriche Tischler poslala mi je izvješće satnika Kaboge iz Gračanskog arhiva. Ja joj ovim putem zahvaljujem.

16

Der Kampf der Südslaven um Freiheit und Einheit, Frankfurt am Main, 1925. str. 420–430. Wendel je bio političar i zastupnik u parlamentu i njegova ocjena Milana potječe iz politike, ne iz znanosti, ali se vrlo žilavo držala u znanosti.

17

La Formation del la Yougoslavie (XVe–XXesi#cles), Paris, 1930. str. 372–374. Ovakve pretežito političke ocjene udomaće se u znanosti i neprestano se ponavljaju bez razmišljanja.