Ut infra

Ut infra

Pjesme

Kruška, domovina

Podići zrelu krušku sa zemlje, to je čin

poniznosti i oholosti, također, temelj

za neku domovinu od koje nije veći

ni jedan podložnik joj;

sagnut se treba blago,

ne obazirući se na ikakav lumbago,

držati je u ruci dok se na licu vjetar

osjeća svjež i izvan svih pripadnosti, prijeći

ulicu na taj način, a ipak biti sin.

Ovo napiši Ovo napiši: evo, postoji ono mjesto

na koje slova hrle, dolaze kao mravi

i demonstranti, kao na izvor beduini

i skakavci u vjetru koji je samo prijesto

ničega, samo stolac na koji će tek pravi

zasjesti, da ga zatim napune oni ini

Tama, Mona Lisa

Sve ono što se zbilja s nama zbiva

ruši nas s nekog neba što je nama

blizu u neko nebo tome blizu

i odmah nakon toga pada tama,

uklanja dnevne obveze i skriva

ostale, kao osmijeh Monu Lisu.

Batine

Batine samo donosi nam proljet,

batine, ništa drugo, mlati, brate

bože, što možeš jače, a mi voljet

i dalje ćemo, oslanjat se ná te:

proljeće si nam dao, što još dati

možeš nam — ništa: mlati, mlati, mlati!

Ljudi, nebo

Anđeli puni puni neba su, ali nebo

prazno je, nema nigdje ni anđela ni neba

ni ičega što nebu potrebno je da bude

ono što i jest gore iznad svih nas: placebo

za naše oči koje, i onda kada treba

i ne treba, u nj zure jer ljudi smo, za ljude

ljudi smo, zar ne, ljudi

Sekunda, šverc

Uvijek postoji neka sekunda, ili terca,

da mrtvi nekako se do živoga prošv#rca.

Dan, noć

Prolazi dan i slijedi uskoro noć, ta čista

pravilnost stavlja kocku na zemlju, na nju bog

može naslonit čelo, četvrtast kao vjetar

koji će uskoro se dići i svi će stog

prozore pozatvarat, tišina svuda ista

zavladat će i samo lajat će pas, dok psetar

ne ušutka i njega

Oni, stih

Prolaze oni, oni, oni, oni,

stojim jer nisam ni jedan od tih,

a ipak ima nešto što me goni

zajedno s njima, možda je to stih.

Vjetar, uzbuđenje

Možda se zato vjetar uzbudi, možda zato

toliko toga može odletjeti, sa stola,

sa stabla, s radnog mjesta, i leti, krila mlate

po glavi stanovnika države koju gola

zastupaš jer su sada haljine što se klate

zastave, letio bih pod njima, ali blato

na cipelama ne da i tako hodam, hodam:

p#t je pűt koji treba pješice pregaziti

a ne preletjeti ga sletjevši kao kufer,

možda se zato vjetar uzbudi, možda zato

toliko toga može odletjeti, sa stabla,

sa stola, s radnog mjesta, u postelju, u krevet

koji se sav razl#ti

Bozi, šansa

Odlaze bozi, ali zato smo mi tu da ih

zaustavimo, da im ponudimo još jednu

šansu, trenutak modre tišine, priču, psalam,

Vivaldija i možda Santanu, ili čak

Naomi, da se s njima nagodimo, ovako

da kažemo im: Vi ste bozi, a mi smo ljudi,

nađimo zajednički interes, ostanite,

bit će vam kao nama, a nama kao vama.

Odlaze bozi, dobro ulaštite nebesa,

nebeski parketari!

Koračnica

lziđimo u maglu, neće nas vidjet nitko

i samo će nas ona predstavljati u svijetu:

ono što na kraj puta stigne to tek je čitko,

sve drugo usput neopisivu stvara štetu;

izgubimo se, nije više se vrijedno naći,

noć je sve kraća, ali i dani sve su kraći,

noći su kao suknje a dani kao bluze,

skraćuju se sve više i sad su samo crta

u pasu što nas reže, međutim ove suze

nemaju veze s time, one su samo škrta

pošiljka nota, ako smislimo kakvu naglu

koračnicu, da st#pe poprati nam kroz maglu.

Krila, pileća

Osjećam da mi rastu pileća krila, jedem

svakodnevno ih, još su smrznuta, kao pijan

bogataš letim nebom rashladne ove škrinje

očekujući strujni udar pa da se inje

rastopi, kao ono što Ijubavnik-Talijan

šapuće ljeti mladoj Čehinji; kad sve svedem

s goreg na bolje ima još vremena da Ikar

pozavidi mi, ali i Amor ili svaka

avio-družba, cijene mesa se neće bitno

mijenjati, sindikati ističu; da sam slikar

prikazao bih kako kožu mi, kao dlaka,

prekriva perje, meko pileće perje sitno,

a to se i na djecu odnosi kao dječji

anđeoski dodatak; gospođe, ako ikad

i jedna od vas bude htjela me voljet, mora

tepat mi: Pile moje!

Oktava, putna

Ima li smisla kad se probudim da se dignem

ili da prepustim se krevetu, voznom redu

kojeg se cijele noći držao: Abu Dabi —

Krasnojarsk, via-vaya con Dios; kada stignem

svi putevi se opet na samo jedan svedu

i stara Reisefieber isponova me zgrabi,

započne dnevna tura, do noći, koja sada

puno se brže diže jer dan sve brže pada

Povoljna prilika

Htio bih da od danas lebdite, vi što teški

padate jedni preko drugih, od danas sneni da budete, vi koji uvijek ste budni, nŕ put

da pođete, vi koji ne putujete nigdje,

čak ni u posuđenim željama, nema, velim,

razloga za to nekog posebnog, ja to želim

i to je sve, i zato iskoristite ovu

jedinstvenu i vrlo povoljnu priliku.

Ptice, nebeske

Neb#ske ptice, koje svojim letom

smisao nebu daju, Internetom

ne služe se i nemaju kompjuter

osobni, nebo pticama je uter

gdje bog, po ptici njima nalik, tijelom

postao je računalo i, dijelom

synthesizer, el#ktrični orgŕzam

i sredstvo koncentracije i spazam

ozonske rupe; ptice te neb#ske

tek dio restaurirane freske

neke su koja, kad otvoriš zjene,

uključi i hodňčasnika — mene

koji sam i sam ptica što je hrane

zajedno s njima, ali s druge strane.

Grob, parket

Na grobu moga oca trave traže

od vjetra da ih kao parket slaže.

Sjećanje na Pompeje

Kao što sreća jednog stavlja gore,

a drugog dolje, ljubavnike zora

na isti način dijeli: jednog s jedne

strane, a s druge drugog.

Pila, kružna

Nebo se miče, zemlja čvrsto stoji

na kocki svoje kugle, dakle, može

početi čega svatko sad se boji,

malo će kože

pokriti ono što se sada zbiva

u meni, kao šator gdje se cirkus

smjestio opet, tom je svemu kriva

volja da svirku s

trapeza čujem, ali uho kružna

zaglušila je pila koja stenje

onako kao da se zemlja túžna

na nebo penje.

Jaje

Jaje i sâm je bog u božjoj ruci,

reče mi ovo jaje što ga držim

htijuć' ga razbit zato da ga spržim,

i reče: Tuci!

Smjesa, snijeg

Rodio sam se kao čvrsta smjesa

od strasti vruće i od neke zime

koja iz kosti prodire do mesa; ne zna se čime

zavarava se žena koja leži

uza me kao nasukana lađa;

sve što u m#ni prema smrti teži,

u njoj se rađa

i onda sniježi sniježi sniježi sniježi