U potrazi za identitetom

Alen Galović, Srebrni letač, Naklada MD, Zagreb, 2001.

Alen Galović pojavljuje se na književnoj sceni 1994. zbirkom pjesama Malo tijelo jutra te se priklanja tipu mlađe pjesničke prakse koji karakterizira oslanjanje na iskustva 80-ih, prepoznatljivo žanrovskim miksturama, intertekstualnoj i intermedijalnoj orijentiranosti tekstova, svijesti o fragmentariziranosti »slike svijeta« (druga se Galovićeva zbirka zove Usamljeni fragment).

Svojom novom zbirkom pjesama Srebrni letač (2001) Galović nastavlja započetu pjesničku praksu u smislu formalnog ustroja pjesama, kontinuiranja obrasca pjesme u prozi, citatnih postupaka, prodiranja elemenata stvarnosti u tekst, kao i kategorijom lirskoga subjekta.

Kada je riječ o formalnim obilježjima tekstova valja reći da se obrazac pjesme u prozi kakav njeguje Galović odlikuje narativnošću i fabulativnošću, kao i metaforičnošću izražajnoga plana te se ne kreće u smjeru esejizacije poetskoga diskursa kakav se da zamijetiti u jednog dijela autora (Dragojević, Bošnjak, Rogić), nego je svojim modelom bliskiji mlađim autorima pa se u tom smislu može govoriti o dva supostojeća obrasca pjesme u prozi koji otvaraju prostor i različitim poetičkim iskustvima.

Nova Galovićeva zbirka zanimljiva je s obzirom na ideju ekologije u civilizacijsko-kulturnom segmentu, što se da iščitati u tematsko-motivskom sloju, kao i kroz poziciju lirskoga subjekta, njegovim nezadovoljstvom razinom emotivne doživljajnosti, ali i upisivanjem traga ekologijske svijesti koje se manifestira ne više samo kao zabrinutost za tehnologijsko razaranje okoliša koji subjekt nastoji »očistiti« od raznih civilizacijskih onečišćenja (»Tvoj je prijatelj nekoliko puta plovio Zloćudnom rijekom, čije grozne predjele kupaju čelični kotači, a buka teških strojeva valja se u njezinu koritu«, Zloćudna rijeka). Ovdje je također riječ o nastojanju ekologiziranja subjektove unutrašnjosti (»Odlučio si, baš kad si pomislio na ptice, da ćeš se jednog dana vratiti u kuću iz svog djetinjstva i da ćeš ravnodušnost posaditi kraj djedova oraha«, Alge i agave).

U odnosu na prethodnu zbirku polako se povlače urbani, tehnički motivi, premda još uvijek zauzimaju važno mjesto, a subjekt se okreće prirodnom bitku, koji bi mogao imati terapeutsku funkciju (o čemu svjedoče i naslovi pojedinih pjesama Ljekovito mlijeko, Svemoćna voda), s obzirom na ekološku svijest lirskoga subjekta u odnosu na povijesno-kulturalna onečišćenja. Pozicija lirskoga subjekta prividno se čini nešto vedrijom, pozitivnije orijentiranom (»više nema zla, i nema snage koja će stvoriti strah...«, Vodeni zloduh). Nasuprot svijetu svakodnevnih stvari, predominaciji tehnologije, Galović reaktualizira arhajsko, magijsko, ukazujući na potrošenost postojeće slike svijeta. S takvim je traganjima korespondentan element mediteranizma realiziran motivima mora, plovidbe, mediteranske flore, faune te geografskim motivima, ali ih se ne rabi kako bi se konstituirala pejsažna slika koja bi se iscrpila u toj svojoj funkciji. Taj segment gotovo funkcionira kao kulturno-civilizacijska paradigma, pa se daju prepoznati kulturno-književne reference, a na tragu je propitivanja iskonskog, arhetipskog. Rečeno durandovskim rječnikom, Galović zapravo rehabilitira niz vodenih slika, a mjesto središnjih mitologema u njegovoj zbirci zauzimaju školjka i brod (Vino, Najtoplije žene). Ti su mitologemi vezani uz htoničko-lunarnu konstelaciju noćnog sustava slika, a simboliziraju skrovište, utočište, umirujuću istinsku intimnost i zatvorenost kroz koje subjekt pokušava oblikovati svoj identitet.

No, ne treba zaboraviti da je već naslovnom sintagmom prizvan određeni tehnologijski aspekt. Naime, naslov zbirke je i naslov pjesme iz prethodne zbirke, a sama pjesma nudi jedan od ključeva za iščitavanje zbirke. Poigravanje sintagmama »srebrni letač«, »silver surfer« priziva iskustva suvremene računalne tehnologije te otvara pitanje računalno posredovane stvarnosti. Motreno u tom kontekstu, arhetipske slike koje konstituiraju poetski materijal zbirke u osnovi su baudrillardovski simulakrumi, a srebrni letač, silver surfer, metafora je lebdećih identiteta koji se konstituiraju u mrežama novih komunikacijskih tehnologija.

Traganje za iskonskim, prirodnim, koje je netaknuto povijesnim intervencijama, obrće se u evidentiranje manipulacije identitetom i brisanje granica između stvarnosti i virtualne stvarnosti (Niska jantara), koje onemogućava konstituiranje subjektova identiteta.

U zbirci se postupno naglašava osjećaj neizbježnosti sudbine, imaginarne prostore sigurnosti i užitka zamjenjuje povratak u stanje subjektove nesigurne egzistencije (Vijenci, Neizvjesnost). Sâm prostor imaginarnog ne nudi uvijek utočište, u subjektovim viđenjima dolazi do pretapanja stvarnog i imaginarnog, koje nudi jednako izobličene slike (»...ljudi su se pretvarali u demone, u čudovišta koja započinju ples na palubi, i kojima krv curi iz svih šupljina...«, U tom silnom očaju), odnosno prostor sna nije u stanju odoljeti prodiranju negativiteta te dodatno naglašava subjektov osjećaj izgubljenosti, tjeskobnoga stanja (Oči) pa subjektu samo još preostaje pitati se: »(...) gdje bi tu moglo biti nježnosti, gdje bih na ovom surovom komadiću kopna mogao osjetiti spokoj i sklopiti oči s mišlju o bezbrižnim danima djetinjstva?«, Svijeća.

Motivski inventar zbirke, dakle, gradi temeljne opreke pozitivno/negativno, dobro/zlo, prošlost/sadašnjost. Subjekt se prema prošlosti odnosi s nostalgijom, kao prema prostoru kojim je ravnala druga životna logika, prošlost je bezbrižno vrijeme djetinjstva, iskonske mirnoće i čistoće kojoj se suprotstavlja sadašnjost kao mjesto brisanja identiteta, gubljenja subjektovog materijalnog traga (»I ja sam svakog dana nevidljiviji, prozračniji, bezimeniji«, Bezimeni). U takvoj se životnoj konstelaciji subjekt okreće budućnosti kao mogućem i u osnovi fikcionalnom prostoru u koji pohranjuje svoje nade o pronalasku »kamena sreće«, kako to subjekt izričito kaže, nade u rekonstruiranje svoga identiteta, prikazujući se kao posjednika Tajne koju će »pažljivo čuvati za neka druga vremena« (Kabanica), no ipak na kraju zbirke pesimistično zaključuje: »Nikada nećeš pronaći mir u ovom neredu, među gomilom razbacanih grijeha.« (I ti već spavaš...).

Dubravka Brunčić