Putovanje Dejana Šorka od Pasje glave do Jupiterova mjeseca

Kontrolna projekcija, Algoritam, Zagreb, 2000.

Pisati žanrovsku prozu oduvijek je bilo teško, neovisno o tome koliko nam se takav tip djela činio lagodnim za čitanje i ne osobito zahtjevnim kada je o pisanju riječ. Potiho prezirana od akademske kritike i odbacivana od intelektualnih krugova, rado prihvaćana među »običnim« čitateljima, žanrovska proza trajala je unatoč svemu. Detektivski i ljubavni romani, horori, SF, trileri — sve su to žanrovi koji pripadaju trivijalnoj književnosti u afirmativnom značenju te riječi, dakako, žanrovi koji su u velikoj mjeri narativno shematizirani, no u kojima spisateljska inventivnost i te kako može doći do izražaja. Jer, u zadanom dati novo zacijelo je pokazatelj spisateljske literarne kompetencije, a ne — kako se neoprezno može pomisliti — signal nenadarenosti koja ne može proizvesti novi model, nego isključivo repetirati već postojeće.

Roman Kontrolna projekcija Dejana Šorka zanimljiva je pojava na hrvatskoj književnoj sceni iz najmanje tri razloga. Prvo, njegov je autor filmski redatelj koji je primarno vezan uz drukčiji izražajni medij, što bi unaprijed moglo izazvati dvojbu može li se on koliko-toliko uspješno ogledati u jednoj bitno različitoj formi. Drugo, može li scenarističko-redateljski posao obogatiti književni izraz, tj. može li Šorak iskoristiti iskustvo u radu s medijem vizualnoga tipa te stvoriti djelo izrazito intermedijalnoga karaktera. Treće, Kontrolna projekcija pripada u nas ne osobito njegovanoj književnoj vrsti koju nazivamo politički triler, vrsti kojoj se češće okretao Pavao Pavličić, Jurica Pavičić romanima Ovce od gipsa i Nedjeljni prijatelj te Robert Naprta u Bijelim jutrima. Kontrolna projekcija roman je intrigantnog sadržaja koji se tiče hrvatske prošlosti i sadašnjosti. U rasponu od četrdesetih godina pa sve do kraja XX. stoljeća — do naše skore jučerašnjosti dakle — Šorak će raspletati priču o tzv. »čovjeku za sva vremena«, čovjeku mutne prošlosti, dobre sadašnjosti i perspektivne budućnosti. U svakom se vremenu Petar Tomašić očito znao snaći i situaciju prilagoditi osobnim potrebama, neopterećen moralnim dvojbama je li ono što u nekom trenutku čini ideološki oportuno ili ne. Njegovu sudbinu Dejan Šorak prati od kasnoga ljeta 1941. godine i epizode na Pasoj glavi kad je poklano dvadeset troje ljudi, kad će Tomašić zaraditi famozni ožiljak na vratu koji će poslije prerasti u legendu i dobiti status svetačke aureole. Upravo je ta epizoda postala kamen smutnje. Jer, poslije se više nije moglo utvrditi jesu li te godine ustaše poklale partizane ili su pak četnici poklali hrvatske domobrane, teško je bilo utvrditi je li tada Tomašić bio među ustašama koji su izvršili pokolj ili je bio žrtva tog pokolja, je li on bio četnički zapovjednik ili ne. Događaj koji se odigrao na samo jedan način vremenom se pretvorio u nerazmrsivo klupko različitih interpretacija, a onu pravu znali su preživjeli Tomašić te Milan Belić Deronja.

Upravo o tom događaju Vedran Jurić snimit će dokumentarni film, zapravo dva filma u razmaku od petnaest godina. Ta vremenska razlika uvjetovat će i pomicanje kuta viđenja lika Petra Tomašića: motren iz jednoga, on će biti partizanski junak, motren iz drugoga pripadnik četničkih postrojbi, jedanput će biti žrtva, drugi put bezosjećajni egzekutor. U međuvremenu, isti će čovjek vješto mijenjati strane pa će od narodnoga heroja postati časnik JNA koji će se staviti na raspolaganje Hrvatskoj vojci, istaknuti se u Domovinskom ratu da bi — na kraju — dospio na popis Den Haaga. Ni jedan ni drugi film nikada neće biti prikazani, uvijek će se u realizaciju umiješati »viša sila«, a ona se na ovim prostorima zove, dakako, politika.

Pitanje iskrivljavanja povijesne istine i njezina preoblikovanja uvjetovana trenutačnim središtem ideologijske moći koje istinu posreduje, pitanje morala odnosno njegova zanemarivanja u ime osobnoga probitka, pitanje upitnosti statusa svjedoka i njegova značenja za oblikovanje kolektivnoga pamćenja — to su pitanja kojima se Dejan Šorak bavi u romanu Kontrolna projekcija. Napeta, vješto strukturirana fabula samo je prva razina s kojom će se sresti potencijalni čitatelj Šorkova trilera. Ispod nje nalazi se jedna mnogo zanimljivija priča, priča o mitovima koji su se oblikovali na ovim prostorima, da bi — s promjenom političkog sustava — bili mijenjani novim mitovima s promijenjenim predznakom. To je priča o ideologijskim manipulacijama uvijek uposlenima u dobrobit naroda, o životu u najboljem od svih mogućih svjetova koji se ponekad mora temeljiti i na ljudskim životima, o bešćutnosti revolucije koja voli pojesti vlastitu djecu. Konačno, Šorak Kontrolnom projekcijom potkopava i instituciju historiografije pokazujući da je do prošloga nemoguće doći, da je svako potonje njegovo oživljavanje isključivo inetrpretacija, subjektivna, kakve sve interpretacije uostalom i jesu, a nadasve oblikovano trenutačnom ideologijom i pravilima na kojima ona počiva.

Dejan Šorak fabulu ne vodi kronologijski, on neprekidno prepleće različite vremenske planove, skokovito se krećući po vremenskoj osi, što od čitatelja zahtijeva određenu koncentraciju. Oblikujući višestruko retrospektivno usložnjenu priču koja funkcionira kao puzzle, roman Kontrolna projekcija pripada onom dijelu suvremene hrvatske proze koji čine romani u kojima se još uvijek drži do koherentno i konzistentno ispripovijedane priče, a u čemu potpisnik ovih redova vidi nedvojben signal književnoga talenta.

Iskustvo filmske naracije pomoglo je Dejanu Šorku u pisanju romana, odnosno — možda je bolje reći — on ga je znalački spojio s književnom naracijom. Vrlo kvalitetni dijalozi spretno se izmjenjuju sa slikovitim narativnim dionicama prošaranim kratkim, a efektnim opisima oslonjenim na uspješno odabrane usporedbe i metafore. Zahvaljujući tome, Kontrolna projekcija dinamičan je roman koji se doista čita — kako se to uobičajeno kaže — u jednom dahu. Osim toga, Šorak je nepogrešiv u ocrtavanju karaktera. Svaki od likova u romanu portretiran je gotovo filigranski, kako svojim postupcima prema drugima tako i govorno, pri čemu je za svakoga odabran specifičan leksičko-topički repertoar zahvaljujući kojemu je svaki karakter dobio i oznake prepoznatljivoga tipa ponašanja i djelovanja karakterističnoga za određeno vrijeme.

Vratim li se sada na uvodno postavljena pitanja, slobodno mogu reći da, eto, postoje redatelji koji znaju napisati roman kojemu svakako treba dati primjereno mjesto na recentnom hrvatskom književnom zemljovidu, ne samo zato što se redatelj odlučio okušati u rjeđem žanru političkoga trilera, nego ponajprije zato što je u konačnici ostvario tematski i strukturno odličnu knjigu koja će nedvojbeno zadovoljiti i one čitatelje koji vole napeto i zabavno štivo, ali i one zahtjevnije koji će u Kontrolnoj projekciji znati prepoznati vještinu građenja priče.

Iskoristim li potencijalnu metaforičnost naslova romana, mogu ustvrditi da je Dejan Šorak nakon Kontrolne projekcije dobio »zeleno svjetlo« za sve buduće književne projekcije.

Ja i Kalisto, Algoritam, Zagreb, 2002.

Dok je, dakle, u romanu Kontrolna projekcija pripovijedao o dobro znanim ljudima za sva vremena, o relativnosti pojma istine, o prekrajanju povijesti po privatnim željama, o zamućivanju i manipuliranju ideološkom moći, a u formi trilera, u romanu Ja i Kalisto Dejan Šorak neočekivano će se pozabaviti temom izvanzemaljske inteligencije. Hrabra odluka, budući da u rukama nevješta pripovjedača rečena tema lako može skliznuti u neinventivno preslagivanje mnogo puta viđenih i potrošenih, stereotipnih slika o zamišljanom susretu čovjeka i njemu zacijelo superiornih bića iz nepoznatih galaksija. Gotovo masovna produkcija filmskih i književnih uradaka te mnoštvo znanstvenopopularnih štiva, nešto zahtjevnije »saganovske« provenijencije ili pak onih pseudoznanstvenih Ericha von Dänikena, zapravo samo odmaže u ponovnom vraćanju jednoj od velikih žudnji čovječanstva. Doduše, Šorak se nije mogao inspirirati hrvatskim autorima kad je o intergalaktičkom kontaktu riječ, jer u nas takvih književnih djela nema. Koliko mi je poznato jedino se Neven Orhel u romanu Ponoćni susret na pripovjedno zanimljiv način posvetio temi izvanzemaljske inteligencije. Zauzeti rješavanjem mnogo bitnijih pitanja, u potrazi za velikim temama što iz nacionalne povjesnice, što iz aktualne, dojučerašnje povijesti, okrenuti zapostavljenim junacima s margine života ili pak obuzeti ispovijedanjem vlastita života, hrvatski pisci su spomenutu temu jednostavno zaobišli. Da se iz poznatoga materijala ipak može napraviti nešto novo, uzbudljivo i duhovito, a istodobno i književno relevantno svjedoči Ja i Kalisto, jedan, moglo bi se reći, new ageovski roman nadahnut iskustvima SF-a, ljubavnog romana, pustolovnog romana, soap-disha, trilera, erotskog romana, reality showa.

Dakle, jedan Jupiterov mjesec (Kalisto), jedan beskrajno smušen ali simpatičan harvardski astrofizičar domaćega podrijetla, dvije žene, inkvizicijski zapisnik iz 1610. sa saslušanja velikoga Galileja, silos koji se pretvara u zvjezdarnicu u malom istrijanskom selu Mednjanu, ponešto koza, lokalnih tajkuna i svjetskih meštara koji kroje globalnu politiku i istražuju da bi sakrili, a sve to zaliveno merlotom i malvazijom — to su ključne sastavnice Šorkove knjige. Za razliku od prethodnoga romana zahtjevne, artificijelne kompozicije, u kojem su se neprestano prepletali vremenski planovi i činili tzv. temporalni skokovi koji su od čitatelja zahtijevali osobitu pozornost u praćenju intrigantne i dobro konstruirane fabule, roman Ja i Kalisto Šorak će rasteretiti komplicirane strukture odlučivši se za linearno, kronološko nizanje događaja, s povremenim digresivno-epizodičnim izlascima izvan vremena romaneskne radnje, u kojima će se objašnjavati događaji koji su prethodili osnovnoj fabuli, ali su za nju važni. Dobro poznat književni postupak »pronađenoga rukopisa« Šorak će inteligentno iskoristiti te će oko, u vatikanskim arhivima dobro skrivenoga rukopisa, ukradenoga pa potom zagubljenoga, kojega je otkrio ni manje ni više nego sam Ruđer Bošković, graditi priču koja će se protezati od Sjedinjenih Američkih Država preko Venecije do Istre. Ta glavna fabularna linija koja prati pokušaj Luke Skjavetića da pronikne u tajne Galilejeva otkrića izvanzemaljske civilizacije i njegovo mudro šifrirano upisivanje važnih podataka u iskaz dan inkviziciji, a u kojem je ponajprije riječ o spolnim navikama velikoga istraživača, bit će »garnirana« sasvim ovozemaljskim ljubavnim zgodama i nezgodama glavnoga junaka rastrzanog između dvije žene — liječnice Bjanke, rođakinje talijanskog redatelja pornića i Katice Levan, kćeri lokalnog mednjanskog tajkuna. Riječ je, dakle, o spoju prepoznatljivih pripovjednih obrazaca koji su u Šorkovu slučaju, međutim, presloženi i resemantizirani tako da gubimo iz vida njihovo repetiranje u trivijalnim žanrovima. Jednostavno rečeno, Dejan Šorak napisao je izvrstan avanturističko-ljubavni roman oživljavajući popularni žanr koji pripada — barem kada je riječ o čitateljima na koje računa i funkciji koja mu je namijenjena — nižim slojevima književne komunikacije, ali koji u primjeru Ja i Kalisto, zbog autorava jasno iskazanog parodijskog odmaka, dobiva neke nove smislove. Strukturu prepoznatljivog žanra inovirat će autor i nekim netipičnim postupcima, pri čemu ponajprije mislim na jasno iskazanu svijest o »sapunicama«, danas osobito popularnom televizijskom žanru, budući da se kroz cijeli roman, s jedne strane, varira generička tipika soapa u konstruiranju zapleta, oblikovanju karaktera i situacija u kojima se oni nalaze, dok se, s druge strane, upozorava da je riječ o svjesnom ugledanju u repertoar fabularno-akterskih šablona, e da bi ih se humorno ironiziralo. Nadalje, Šorak se neprekidno utječe brojnim i raznovrsnim kulturološkim referencijama iz svijeta filma, glazbe, literature. No, brojni intermedijalni i intertekstualni signali nisu samo u funkciji transparentne autorove erudicije, ustupak postmodernom konceptu literature utjelovljenom u Borgesovoj metafori književnoga djela kao labirinta, »vrta sa stazama koje se račvaju«. Dakako, riječ je i o tome, no čini mi se da je Šorak postupak citatnosti uposlio u funkciju svojevrsnog ismijavanja života suvremenog čovjeka, podupirući tezu ne da literatura oponaša život, već obratno — život oponaša literaturu. Jer, njegovi junaci podržavaju stereotipe oblikovane u medijima i za svaku životnu situaciju nalazi se adekvatna situacija u kakvom umjetničkom artefaktu. Konačno, potvrdu tome vidim u završnici romana koji je načinjen po modelu reality showa — koji je Šorak, dakako, izvrgao ironiji — koji samo pokazuje kako je današnji svijet zapravo svijet izvrnutih vrijednosti u kojem se život upravo glumi, privatno postaje javno, svijet se pretvara u sveopću obitelj u kojoj svatko svakome zaviruje u zdjelu, kupaonicu i spavaću sobu, a zbiljskim postaje ne ono što zbiljsko jest, nego ono što je zabilježio koji moderni komunikacijski medij — televizija ili Internet.

Dejan Šorak pripada onom tipu pripovjedača koji je spreman beskompromisno se rugalački postaviti prema doista svim aspektima predmetnotematskog svijeta — na njegovu su udaru vojska, policija, crkva, zdravstveni sustav, pravosuđe, politički sustav, domaći mentalitet i navike... I upravo u tome vidim jednu od vrijednosti ovoga romana, istodobno jednu od rijetkih osobina koje će se sresti kod domaćih prozaika. Jer Šorak je beskrajno duhovit pisac koji svojim opservacijama i prispodobama nerijetko tjera na glasan smijeh. Po osobnom mišljenju to danas uspijeva tek Goranu Tribusonu, a od mlađih možda Zoranu Feriću. Parodija je bitno obilježje ove knjige, i to na svim njezinim razinama — od žanrova, preko likova, do svjetonazora i ideologija.

Napeta i zanimljiva pustolovno-ljubavna priča spretno zapletena i ispričana na humorističan način doista jamči da će roman Ja i Kalisto dospjeti u ruke mnogobrojnih čitatelja i njegovu autoru priskrbiti atribut pravog pravcatog hrvatskog bestsellera.

Milovan Tatarin