Priznavanje nadmoći jezika

Ernst Cassirer, Prilozi filozofiji jezika, Matica hrvatska,

Zagreb 2000.

Ernst Cassirer spada među bitne mislioce XX. stoljeća. Najćešće ga se svrstava među neokantovce. To nipošto nije kriva ocjena. Cassirer je bio učenik vodećih neokantovca tzv. marburške škole Colrena i Natorpa, a njegovo filozofiranje u svim fazama ovisi o većoj ili manjoj mjeri, ali vazda odlučno — o filozofiji kenigsberškog mislioca. No svesti Cassirera na jednog u nizu Kantovih epigona značilo bi previdjeti njegovu važnost, prodornost njegovog mišljenja i, a to je ujedno najvažnije, posredovanu ulogu Cassirerove filozofije u nadmašivanju rascijepa između o Kantu ovisne na tradiciji engleskog empirizma utemeljene filozofske orijentacije. Ako je itko uspio posredovati taj rascjep, onda je to bio baš Cassirer. Na taj način on se u stoljeću koje se, među inim završava i objavljivanjem hrvatskog prijevoda skupine njegovih filozofsko jezičnih rasprava iskazuje kao suvremena inačica virtualnog mu učitelja iz Konigsberga, kao što je i Kant pomirio antiteze empirizma i racionalizma, tako je i Cassirer premostio jaz između kontinentalnih i anglosaksonskih filozofa, a ni Kant ni Cassirer nisu pritom upali u zamku eklekticizma.

O Cassireru vrijedi reći i to da je 20-ih i ranih 30-ih godina važio kao glavni takmac Martinu Heideggeru. Njih su se dvojica natjecali za ulogu vodećeg njemačkog filozofa. Nekoliko puta Cassirer je poražen u svojim ambicijama i nastojanjima; Heidegger je uvjerljivo osigurao primat. No, vremena se mijenjaju i dok se Heidegger, što zbog njegove političke i ljudske nekorektnosti, što zbog vremena koja u sve većoj mjeri guraju na stranu metafizičku (naročito kritiku metafizike u ime autentičnosti kakvu je prakticirao Heidegger), sve više prepušta zaboravu, dotle Cassirerov utjecaj raste. Ako nekoga zanima podrobnija argumentacija, neka pogleda koliko se na njemačkom jezičnom području citiralo Heideggera, a koliko pak Cassirera. Jest da su to kvantitativni podaci. Kvantiteta ne može biti izjednačena niti s istinom, niti s besprizivnom osudom (tu će se suglasiti i Heidegger i Cassirer). Ali to ne znači da kvantitativni podaci ne mogu biti indikativni.

U prijevodu Darija Škarice dobili smo zbirku sastavljenu od četiri Cassirerova ogleda o jeziku: Važnost problema jezika za nastavak nove filozofije (1927), Kantovski elementi u jezičnoj filozofiji Wilhelma von Humboldta (1925), Jezik i mit — prilog problemu imena bogova (1925). Ediciji je priložen i informativno — kritički pogovor Damira Barbarića (Ernst Cassirer, str. 181-187).

Tematizirajući početke novije filozofije i suglašavajući se s definicijom prema kojoj taj početak treba tražiti u Descartesu, Cassirer se usredotočuje na pitanje o ulozi jezika i filozofije jezika u onoj preobrazbi filozofije koja je rezultirala modernom. On se usredotočuje na međusobnu povezanost filozofije i jezika. To je proces koji se ponajprije očituje u udubljivanju filozofije u svijet jezika, a to udubljivanje počinje još s podrenesansnim humanizmom. Međusobno odvojene struje humanističke i (u renesansi inicirane) matematičko-prirodoznanstvene učenosti rano se susreću, npr. u Nikole Kuzanskoga. Taj je mislilac osobito važan po tome što je u svom sustavu važno mjesto dodijelio jeziku. Njegova teorija jezika tvori duhovno središte filozofskog sustava, ali je još uvijek daleko od toga da bi bila neka samostalna filozofija jezika. Prema njemu se iz temeljnog odnosa koji nam se nadaje u jeziku može dospjeti do uvida u ustroj bitka, u temeljne ontološke odredbe. A i spoznaja, bila ona metafizičke ili matematičko-prirodoznanstvene naravi, naposljetku se svodi na jezik. Nauk Nikole Kuzanskog upućuje na usku povezanost filozofskih pitanja jezika s pitanjima općeg filozofskog pogleda na svijet. O načinu na koji će se odgovoriti na ta pitanja ovise i temeljna usmjerenost i oblik sistematske filozofije uopće.

Filozofija jezika kao takva oblikuje se na pretpostavkama Kantove kritičke filozofije. Matematička prirodna kauzalnost i ideja trebanja i slobode dva su središta Kantove filozofije, što dovodi do toga da se jezik čini nekom ekscentričnom tvorevinom. Problem i tema neke filozofije jezika u Kanta jedva da su spomenuti ili naznačeni. Kantov kritičar Hamann uočio je slabost Kritike čistog uma ustvrdivši da je nemoguće kritički ocijeniti um ne ocjenjujući jezik. Hamannov motiv je preuzeo i dalje razvio Herder, koji je inzistirao na nemogućnosti mimoilaženja onog sredstva kojim um djeluje, dakle jezika. Kantovi kritičari su ipak previdjeli da je Kritika čistog uma odlučujuće preoblikovala formu filozofije jezika, iako se u njoj jezik skoro uopće ne tematizira. Potencijal Kantove kritičke filozofije razvio je Wilhelm von Humboldt, na čiji je nauk o jezičnim formama presudno utjecao Kantov nauk o transcendentalnim formama (u prvom redu njegova koncepcija prostora i vremena, kao i učenje o shematizmu). Humboldtova filozofija jezika tvrdi primat rečenice nad riječi, jednako kao što Kantova transcendentalna logika tvrdi primat suda nad pojmom. Stoga u analizi i karakterizaciji bilo kojeg jezika, kao i jezika uopće, treba uvijek poći od rečenice i njezine specifične strukture. Rečenica u svom jedinstvu nije puki otisak nekog smisla koji je u svijesti govornika već dan i utvrđen, nego je ona način i sredstvo davanja samog smisla. Jezik je dakle proizvodnja smisla.

Povezanost Humboldtove filozofije jezika s Kantovim naukom vidi se prema Cassireru i u njihovoj primjeni pojmovnog para građa i oblik. Za Kanta je forma puki izraz odnosa, ali ona baš zato čini jedan doista objektivirajući princip. A prema Humboldtu u svim izrađenim jezicima srećemo razdvajanje građe od forme, a ujedno i njihovo jedinstvo. Označavanju pojma putem njegovih sadržajnih i predmetnih obilježja u jeziku se pridružuje svrstavanje dotičnog pojma pod neku određenu kategoriju mišljenja i govora. Punina označavanja i jezika sastoji se u njihovom glasovnom sabiranju u jedno. Pokazuje se naposljetku to da na subjektivnosti, slobodi i samostojnosti duhovnog činjenja počivaju objektivnost i nužnost svih duhovnih djela, a na tome počiva i jezik kao stalno i neukidivo jedinstvo stvaranja i djela.

Humboldt je pokušao svesti forme jezika na određene temeljne duševne forme i zasade. Time je ujedno i psihologiji priskrbio novu zadaću. Cassirer drži da se problemi psihologije vezani uz Humboldtove misaone prodore moraju tematizirati u sklopu istraživanja nužne sveze između temeljne funkcije jezika i funkcije predmetnog predočavanja. Predmetno predočavanje nije neka činjenica s kojom bi psihološko razmatranje moglo započeti kao s nečim samorazumljivim i danim, već se ono mora podvrgnuti analizi, kakvu provodi moderna razvojna psihologija. Predočavanje se time iskazuje kao početna forma znanja. Filozofija jezika mora se osloniti na zajednički rad lingvistike, komparativnog nauka o jeziku i njegove povijesti, psihologije i psihopatologije. Samo se tako može uspješno rješavati zadaća koju je postavio Humboldt.

Jezik nema tek udjela u izgradnji objektivnog svijeta, svijeta opažaja i predmetnog zora, nego i u izgradnji čistog svijeta mašte. Ako se to nema na umu, upast će se u psihološku obmanu koja se sastoji u pretpostavci da istraživano mentalno stanje mora biti svjesno sama sebe na jednak način na koji ga je svjestan psiholog. Tek tako se mogu objasniti fenomeni poput dječje (ali i umjetničke) mašte, dječjeg antropomorfizma utemeljenoga na jeziku, kao i osjećaj da postoji neposredno zapažanje stvari zasnovano na posjedovanju sredstva sporazumijevanja s njima.

Paralelizam prema Cassireru treba tražiti i u zajedničkom pristupu teoriji mita, teoriji jezika, teoriji umjetnosti i spoznajnoj teoriji. Mitski svijet nije tek puki privid, kao što ni umjetničko djelo nije tek reprodukcija zbilje. Naivno — realistički utemeljenoj tendenciji da se mit jezik i umjetnost, pa naposljetku i samo znanje, proglase fikcijom i da duh sam sebe ukine, Cassirer suprotstavlja Kanta, točnije Kantov kopernikanski obrat. Sadržaj, smisao i istinu duhovnih formi ne treba mjeriti prema nečemu drugom, što se u njima posredno odražava, nego samim tim (simboličkim) formama moramo uočiti spontano pravilo proizvođenja, izvornost i smjer uobličavanja; svaka od tih formi iz sebe stvara i iz sebe ispušta svoj vlastiti svijet smisla, a kojemu se očituje samorazvoj duha. Mit i jezik igraju ključnu ulogu u izgradnji predmetnog svijeta. No, filološki i lingvistički pristup nisu dovoljni da se rasvijetli i objasni ta uloga. Primjeren bi pristup bio onaj koji bi jezičnopovijesno i duhovnopovijesno problematiziranje povezao s logičko samozatajnoteoretskim pitanjima. Jezični oblici u kojima mitovi i religijske predodžbe nalaze svoj izraz ne mogu se istražiti prostom jezičnom analizom (kako to vjeruje H. Usener), jer su filološka i etimološka analiza preoskudne za tu svrhu. Nužne su, Cassirer to višekratno ističe i opsežno argumentira, kako opća logika tako i teorija spoznaje. Tek ćemo tim putem dospjeti do uvida u zajednički korijen jezične i mitske tvorbe pojmova. Uočit ćemo i zakon koji na isti način važi za sve simboličke forme i koji bitno određuje njihov razvoj, a to je dominantna pozicija riječi (potpuno u skladu s Ivanovim logosom, podudarnom s mitskim predajama najegzotičnijih plemena). Riječ vazda prethodi materijalnom stvaranju. Supstancijalizacija riječi — jer o tome se ovdje radi — dade se rasvijetliti i u sklopu povijesno proizvedena nadomještanja neposredna čovjekova odnosa prema stvarima posrednim (npr. tehničkim) odnosom.

Zajednički korijen mita i jezika (koji objašnjava njihovu podvrgnutost jedinstvenom zakonu) leži u metaforičnom mišljenju. Prema tome, moramo krenuti od biti i smisla metafore. Tek ako postupimo tako, moći ćemo shvatiti jedinstvo i razliku između pjesništva s jedne strane te mita i logike s druge strane. U pjesništvu se ne izražava ni mitski svijet demona i bogova, niti logička istinitost apstraktnih odredaba i sveza, nego svijet čistog čuvstva kao puna i konkretna aktualnost. To bi, dakle, bio duh koji živi i prevladava riječi jezika, kao i u mitskoj slici, a da ne biva ovladan nijednom od njih dviju.

Smije li se Cassirerova odredba duha tumačiti kao zahtjev za uspostavljanjem i priznavanjem nadmoći pjesništva ne samo nad mitom, nego i nad filozofijom (ukoliko logička istinitost treba označavati domenu filozofije)? Ako odgovor na to (bitno interpretacijsko) pitanje mora biti potvrdan, onda bi se moglo postaviti naredno pitanje: nije li u Cassirera na djelu svojevrsni redukcionizam, svođenje bogatstva duha na njegovu iracionalno-poetsku komponentu? Problematiziranje čvora koji bi se tim pitanjem zapleo odvelo bi nas odviše daleko, premašilo bi okvire ovog prikaza.

Stoga moramo privesti stvar do zaključka. Prvo, Matičina biblioteka »Parnas« i dalje nam nudi zanimljive i vrijedne radove važnih mislilaca XX. stoljeća. Drugo, Cassirerova će knjiga privući pozornost ne samo filozofa i onih koji su zainteresirani za filozofski pristup jeziku, nego i mnogo šireg kruga humanističke inteligencije, od lingvista, filozofa i etnologa, pa sve do razvojnih psihologa.

Zvonko Šundov