Pjesnik i prozaik Čadež

Josip Zvonimir Čadež Lala, Ukupni uradci / Use skup, Grafika Zambelli, Ravna Gora, 2002.

Poznato je da je Ravna Gora u Gorskom kotaru mjesto zanimljivo proučavatelju ili čitatelju hrvatske književnosti; zanimljivo je i proučavatelju hrvatskoga jezika. Ravnogorac je bio Josip Romuald Kvaternik, koji je u prvoj polovici XIX. stoljeća bio prvi koliko-toliko afirmirani sudionik hrvatskoga kulturnog i književnog života iz Gorskog kotara. Taj je Kvaternik, otac političara Eugena Kvaternika, pisac kajkavske poezije (ali ne ravnogorskoga tipa), povjesničar, ali i zainteresiran za sređivanje hrvatske latiničke grafije. Među Ravnogorcima spominjem i Ferdinanda Babića, pjesnika, prevoditelja i prozaika u sjeni Augusta Šenoe; Zdravka Čadeža, pjesnika Ravne Gore, domaćega jezika, drevnih običaja i nekadanjega načina života; akademike Nikolu Majnarića i Josipa Vončinu, poznate hrvatske filologe, među kojima je Majnarić i pisao ravnogorski. Ravnogorski folklor (narodne pripovijetke) objavljivao je Rudolf Strohal. Ravna Gora je posebnost i svojim domaćim govorom, goranskom kajkavštinom velikim dijelom slovenske fizionomije.

S ravnogorskom riječi u književnosti upoznajemo se i iz nove knjige Josipa Zvonimira Čadeža Lale. Taj se čovjek (rođen 1949) studijem i radom opredijelio za medicinu, ali još od mladih dana druguje s književnom riječi, i onom na standardnom hrvatskom jeziku i onom na domaćem govoru. Velik dio njegovih pjesama poznat nam je iz knjige Zauvijek pijan na raskrižju, šteta je samo da se ta zbirka nije pojavila prije, ubrzo nakon nastanka pjesama. Kako god bilo, sada su pred nama četiri autorove pjesničke zbirke u kojima je skupljeno blizu 300 pjesama. Uz to, tu je i novelistička zbirka Popij i zaboravi. Pojedine su pjesme i proze za novo izdanje dotjerane, pa će biti da je to sada definitivno izdanje.

Mislim da su u cijeloj knjizi i najdojmljivije i najbolje kajkavske pjesme. Sve Čadežove pjesme u načelu se odlikuju iskrenošću, čvrstom i tvrdom, pa je to značajka i ravnogorski pisanih pjesama. Tu nalazimo domaće drage lokalitete, domaću prirodu, tu je kuća, tu su bliski ljudi. Zapravo su oni najzanimljiviji, originalni i puni svježih detalja (roditelji i njihovi roditelji, teta, ravnogorski kolektivitet); tako je i u Ivana Gorana Kovačića s njegovim Petrom Breškim harmonikašem, s Tunom Rogom itd. Glavni je tu junak ipak Čadež Lala, a njemu su davna sjećanja mila; to su sjećanja na djetinjstvo. U opći kontekst uklapaju se i životinje za kojima se — kao za kravom — gorko plače kada moraju biti prodane. Netko je od domaćih ljudi poginuo pokrivajući novu tvornicu (poznatu i iz poezije Zdravka Čadeža), a to je samo donijelo bol njegovima. Kao što u Gorana nalazimo pjesmu »Valcer«, tako je u Čadeža »Polka«, ravnogorska i temperamentna; tu je (kao i ponegdje drugdje u knjizi) i nacionalna crta — u plesu, u vrtnji sve su se boje izmiješale, crvena, bijela i plava. Naravno, biljeg mjestu daju i bertije, proklete i dobre, kako kaže pjesnik. Posebnost su i sami Ravnogorci, pjevači i pijači, veseli ljudi, ali i veliki radnici. Autor je obično otvorena srca, pa je uvijek doma najljepše. Javljaju se i ona i on, dakle ljubavne note, uz koje je česta bol. A na koncu, sam Bog zna hoće li biti povratka na stare staze, do breza pred kućom. U cijeloj zbirci vrlo je uočljiv arhaičan ravnogorski leksik, tek uz pokoju iznimku, kao kad svatko izgleda ku agrajen cemiter, bez stoze, zapušten i som. U cjelini, samo je prva knjiga pisana ravnogorski, sve su druge na standardnom hrvatskom jeziku. Sigurno je Čadež Drugi dostojno nastavio djelo Čadeža Prvog.

Druga knjiga, Zauvijek pijan na raskrižju, jasno pokazuje pjesnikove osjećaje i činjenice, bol, skitnje u međuprostoru Alpa i Sredozemlja, rođenje u Slavoniji, gdje je plakao prvi put u životu, sve do vlastitih pogleda na svijet, kao u antologijskoj pjesmi »Idila«:

To je bilo na zapadu

ne pamtim ime grada

niti potjernica

niti saluna

možda je bio kolorado

probušeni dolar

divlja mamuza

u prašini sitija

srela je mazga

srela je mustanga

i dugo ga njušila

zatim su otkasali

svaki na svoju stranu

prepuni čežnje

i nejasnog bola

u širokim sapima

da ih prerija izliječi

Osobnost autorova nije zatomljena, sva u osjećajima, sva u prosudbama, reskim i istinoljubivim.

Treća zbirka, Ostatak mene zauvijek pijana na raskrižju, u kojoj nalazimo i novih haiku pokušaja, nastavak je prethodne knjige, uz spajanje zavičajne i urbane tematike. Ponovno nalazimo Ravnu Goru i njezin okoliš, želje koje dolaze s vremenom, pa i »Summarium«, težak od životnog iskustva, težak od života, osoban do srži.

Ljubavnoj tematici u cijelosti je posvećena četvrta knjiga, Bože, kakvu sam ju volio!?!; ne štedi tu lirski subjekt ni sebe ni nju, lažljivu kuju Moje Ljubavi, kako kaže.

I u novelistici J. Z. Čadež Lala je ponajprije liričar: doživljava jako, misli brzo i logično, govori otvoreno i oporo. Dokumentarnost je tu očita, autobiografski detalji autentični. Gimnazijska sjećanja, Zagreb, medicina, egzistencijalni problemi, odsluženje vojnog roka, odnosi među ljudima, jadranski ljetni predasi — sve je to (pa i drugo) dano komunikativno, u brzim potezima, smjelo. Mnogi su detalji tu zanimljivi, npr. ovaj: »Bit će vam samo dužni što su amo odrasli, a sebi samima bit će krivi što i srcem nisu otišli. Ako ikada umrem ispucajte u moje mrtvo tijelo metke lajavih jezičina, a zatim se čudite, mrtav a leti. Možda je leteći tanjur? Da je niže, gađao bih dvocijevkom! Skini ga, druže, i zakopaj!«

Sve u svemu, pred nama je jak lirski talent koji, doduše, nije mnogo pratio suvremena književna kretanja, ali je svoj put gradio vlastitim snagama i autentično, govoreći istinito i oštroumno. To potvrđuju u svojim sastavima recenzenti, a i Nevenko Acinger, urednik knjige, svakako zaslužan za njezino objavljivanje. Knjiga je opremljena izvrsno, očito vrlo obogaćena ilustracijama Darka Dožaića. Umjetničko doživljavanje svijeta bjelodano se javlja i u Gorskom kotaru i u Ravoj Gori. Tradicija od J. R. Kvaternika do J. Z. Čadeža Lale to rječito pokazuje. Vjerujem da će Čadežovih književnih tekstova biti još!

Josip Lisac