Mnogostruk gubitak

Mnogostruk gubitak

Franjo Švelec, Koškovec kod Varaždina, 17. 8. 1916-Zadar, 28. 12. 2001.

In memoriam

Kad mi je prof. Švelec prije četiri godine poslao na dar svoju knjigu Iz starije hrvatske književnosti (Zagreb 1998), zahvalio sam mu se pismom u kojem sam komplimentirao »dijalogičnost« njegovih radova, pri čemu sam imao na umu dvoje: njegovo ustrajno praćenje novije stručne literature i njegovu sposobnost da proizvede tekstove zanimljive i čitateljima od kojih ga dijeli generacijska cezura. Tu je njegovu sposobnost spomenuta knjiga stavljala na veliku kušnju. Tko ju je čitao, sigurno pamti njezinu neuobičajenu grafičku opremu, prije svega, »internetski« layout njezinih stranica, na kojima suženu tekstovnu kolumnu prate mnogobrojne »ikonice« na margini: slike starih hrvatskih pisaca, faksimili rukopisa ili tiskanih knjiga, fotografije prizorâ iz kazališnih postava Dunda Maroja, Ljubovnika, Pavlimira. I u tom grafičkom krajoliku, koji reprezentira atmosferu kasne moderne odnosno svijet ljudi u čije se vizualno pamćenje ucrtala likovnost kompjutorskoga interfejsa, Švelčeve su se rasprave osjećale kao kod kuće. Je li to vrijedno isticati? Uvjeren sam da jest. Zamislite bilo koje poglavlje Kombolove Povijesti ili koji Fancevljev prilog iz Građe u sličnu grafičkom špiglu. Bojim se da ne bi išlo. Odmah bi se pokazalo da je medij poruka te da su današnji grafički dizajn i hrvatski književnopovijesni diskurs prve polovice 20. stoljeća dva vrlo različita svijeta. Pa ipak, Franjo Švelec vezao se uz stariju hrvatsku književnost, i načinio od nje predmet svoje duge profesorske i znanstveničke karijere, baš u doba kad su u domaćoj književnoj historiografiji dominirali radovi Franje Fanceva i Mihovila Kombola odnosno metode kojima su njih dvojica postali zaštitnim znakom, a koje je Antun Barac sažeto konfrontirao kao »filologiju« i »estetiku«. Filologija je u to doba uključivala prekapanje po knjižnicama i arhivima, tekstološke analize, pripremu teksta, ukratko, onaj niz djelatnosti što se započinje studijskim putovanjem u koji od hrvatskih južnih gradova, a zaključuje se objavljivanjem otkrivena rukopisa i popratnoga komentara u Građi za povijest književnosti hrvatske. Estetičarima je, u odnosu na filologe, išlo lakše, osobito u razdoblju od dvadesetih do četrdesetih godina, kad su svoj posao do kraja pojednostavili: normativnu koncepciju estetičke tvorevine i umjetničkoga stvaralaštva sudbonosno su vezali uz Croceovu filozofiju izraza, a kao mjerilo vrijednosnoga suda prihvatili su psihološku vjerodostojnost romantične poetske ispovijedi.

Čitajući danas rane Švelčeve radove, prije svega njegovu doktorsku disertaciju o Mavru Vetranoviću (Zadar 1959), lako uviđamo pred kolikim se teškoćama predesetih godina zatjecao mlad proučavatelj hrvatske ranonovovjekovne književnosti koji je želio pisati na nov i zanimljiv način, a fakultetsko ga je obrazovanje navodilo da vladajuća znanja o svom predmetu prihvati kao polazište. Filološka komponenta tih znanja bila je, doduše, korisna i potrebna, ali nije mogla ostati sama sebi svrhom. Signali koji su dopirali iz stranih sredina, osobito otkako je u Zagrebu pokrenut časopis Umjetnost riječi, svjedočili su da je moderna znanost o književnosti već odavno izišla iz filološkoga okvira i postavila se u implicitnu ili otvorenu polemiku s povijesnoznanstvenim pozitivizmom. Još je teže bilo odrediti se prema rezultatima estetičkoga pristupa. Njegovi zagovornici tvrdoglavo su inzistirali na mjerilima koja su se u primjeni na hrvatske ranonovovjekovne pisce pokazivala neplodnima, vodeći predvidivim negativnim nalazima i jednoličnim nepovoljnim sudovima, dok za Švelca, kao i za cijelu njegovu generaciju, nije više bilo dvojbe da je stara hrvatska književnost, sa svojim kozmopolitskim vrstovnim sistemom i sa svojom trostoljetnom stilskom evolucijom, jedinstveno dostignuće povijesnoga života i neprocjenjiva kulturnopovijesna vrijednost.

Proturječja između zatečene tradicije i vlastitih projekata Švelec je u svom mladenačkom radu o Vetranoviću rješavao na različite načine. S jedne strane, djelomično je još uvijek respektirao Kombolovu psihologističku teoriju pjesništva, pokušavajući kadšto i svoja pozitivna vrednovanja izraziti njezinim jezikom, u koji se već bila urezala nesklonost prema poeziji starih Dubrovčana i Dalmatinaca. Ipak, mnogo je prostora dao i nekim nekombolovskim temama, na primjer, pjesnikovoj biografiji i njezinim književnim simbolima, a otvorio je i pitanje o društvenokritičkoj dimenziji Vetranovićevih pjesama. Na taj način ne samo što je iskoračio iz Kombolove sjene nego je ukupnu sliku stare književnosti i njezina konteksta proširio komponentama koje omogućuju da se pitanje o njezinoj vrijednosti postavi na nov način, dapače, na više načina istodobno.

U svojim kasnijim člancima i knjigama Švelec je biografsku metodu primjenjivao u još razrađenijoj formi, postižući i bogatije spoznajne rezultate. Tome je išla na ruku okolnost da se ustrajno bavio piscima o čijem se životu ponešto zna te kod kojih je životna kronologija snažno prepletena s književnim djelom. Jedan je od njih Držić, kojem je posvetio knjigu Komički teatar Marina Držića (Zagreb 1968), a drugi Juraj Baraković. O njemu je napisao mnoštvo članaka, pripremio je jedan zbornik radova o njegovu životu i djelu (Zadar 1979), a u dva je navrata priredio za tisak njegovu Vilu Slovinku (Zagreb 1964; Zagreb 2000). Ali, dakako, biografska metoda nije jedina važna sastavnica Švelčevih radova o Držiću i Barakoviću.

Držićeve komedije, o kojima se iz povijesnih izvora zna ili se iz njih samih naslućuje da je odnos dubrovačke javnosti prema njima bio kompliciran, napet i dvosmislen, dale su Švelcu povoda da se na pravom mjestu pozabavi pitanjem o društvenokritičkim sadržajima književnoga djela kao elementima njegova značenja i njegove vrijednosti. A na prividno necjelovitoj kompoziciji Barakovićeve Vile, koja je pjesnika izlagala prigovorima starijih povjesničara književnosti, pokazao je moć periodizacijskih pojmova kao heurističkih preduvjerenja: primijenivši na Barakovićev spjev pojam baroka, došao je do zaključka da njegov tobožnji kompozicijski nered valja tumačiti ne kao dokaz pjesnikove inkompetencije, nego kao pozitivan program, gotovo kao vrlinu spjeva ili barem kao izazov tumaču.

Švelčeve radove o Vetranoviću, Držiću i Barakoviću posebno ističem zato što vjerujem da preko njihovih karakteristika stječemo najbolji uvid u način rada i znanstveni etos njihova autora, a ne zato što bi oni po bilo kojem mjerilu nadvisivali druge njegove radove. Njih ima još mnogo, a u njima su došli na red gotovo svi stari pisci hrvatski. Kad bi književni pokojnici bili u stanju reagirati na kvalitetna tumačenja vlastitih djela, razloga za radost imali bi i Marulić, Zoranić, Hektorović, Bunić, Gundulić, Jaketa Palmotić, Đurđević, pa i gdjekoji manji i zanemareni pisci, poput Zadranina Budinića ili Pažanina Mršića.

Kad nas ostave ljudi čije je djelovanje uokvireno živom i evoluirajućom tradicijom, obično se pitamo o njihovu mjestu u toj tradiciji. Mjesto Franje Švelca u njegovoj struci, hrvatskoj književnoj historiografiji, određeno je vrlinama njegova rada koje su s vremenom postale samorazumljive, prije svega, njegovim temeljitim poznavanjem književnih tekstova i cjelovitom orijentacijom u sekundarnoj literaturi, ali i nedogmatičnom otvorenošću njegove metodologije i njegovih spoznajnih interesa. Generacija književnih znanstvenika kojoj pripadam stajala je s njim u živoj razmjeni mišljenja, a ja sâm mogu reći da mi je bio najdraži dijaloški partner iz kruga »starijih«. Tome su pridonosili i česti osobni kontakti. Hrvatska je mala zemlja, pa se u njoj, prije ili poslije, susretnu svi koji se bave poslom poput našega. Stoga je moja generacija pokojnoga profesora poznavala ne samo kao uzorna stručnjaka, nego i kao zanimljiva sugovornika u pauzama simpozijâ i kolokvijâ, kao kooperativna i uvijek dobro pripremljena ispitivača na obranama doktoratâ, kao ugodna domaćina u njegovu zadarskom domu. Odanost zvanju dokazivao je ne samo marljivim pisanjem i neprekidnim širenjem znanja, nego i u osobnim razgovorima. Rado je prihvaćao diskusiju o stručnim temama, a pamtio je i mnogo zgodnih anegdota o svojim profesorima, poznatim imenima struke, koje je rado pripovijedao, uvijek u dobro odvagnutoj mješavini opuštenosti i poštovanja.

Franjo Švelec bio je, kako vidimo, višedimenzionalan čovjek, pa je i naš osjećaj gubitka višestruk, prevelik da bi se mogao izraziti uobičajenim nekrološkim formulama o ustanovama koje ostaju bez uvažena člana ili o struci koja gubi istaknuta djelatnika. Njegovim odlaskom osiromašen je ne samo naš profesionalni djelokrug, nego i naš životni svijet.