Još o povijesti »povjesti glazbe« Vjenceslava Novaka

Još o povijesti »povjesti glazbe« Vjenceslava Novaka

1. U časopisu Croatica/Prinosi proučavanju hrvatske književnosti (XXV, 40-41, 14-142, 1994) prvi je put tiskana »povjest glazbe« teoretičara i pedagoga, povjesničara i estetičara glazbe, književnika Vjenceslava Novaka (1859-1905).1 Rukopis toga dotada zagubljenog djela pronašla je muzikologinja Sanja Majer Bobetko u knjižnici Muzičke akademije u Zagrebu (kat. br. 7006) i priredila suvremenim načinom za tisak s naslovom: Povijest glazbe Vjenceslava Novaka.2

Radi se o »prvom pokušaju sintetičkog djela o glazbenoj povijesti u hrvatskoj glazbenoj historiografiji«, rukopisu koji se pojavio gotovo istovremeno kada povijest glazbe postaje jedna od disciplina muzikologije te, prema tome, zaključuje S. Majer Bobetko, nosi i značajke »stanja povijesti glazbe kao znanstvene discipline.«3 Riječ je o udžbeniku koji je ravnateljstvo Narodnoga zemaljskog glazbenog zavoda 1894. godine naručilo od Vjenceslava Novaka, djelu koje je koncipirano »prema onodobnim standardnim povijesnim priručnicima.«4 S. Majer Bobetko kao Novakove izvore ističe posebice »afirmirane sažete, popularne« povijesti glazbe: Bernhard Kothe, Abriss der allgemeinen Musikgeschichte für Lehrerseminare und Dilettanten (1874); Robert P. J. Musiol, Katechismus der Musikgeschichte (1877); Emil Naumann, Illustrierte Musikgeschichte (2 sv, 1880-1885), naglasivši da se Novak »najvećim dijelom oslanjao na Kotheovu Povijest«.5 U uvodnoj bilješci autorica ističe da Novakovo djelo »danas nema 'uporabnu vrijednost'«, ali da »izravno svjedoči o stanju hrvatske glazbene historiografije s kraja prošloga stoljeća, kako kao znanstvene discipline, tako i kao nastavnog predmeta u okviru onodobnog sustava glazbenog obrazovanja.«6 Raspored razdoblja i tema prema tiskanoj Povijesti glazbe je sljedeći (str. 14-142): »Tri su glavne periode, u koje možemo podijeliti cijeli razvoj glazbene umjetnosti, i to: a) glazba starih naroda do kršćanske dobe; tase perioda počinje kulturnim razvitkom starih naroda i traje do kršćanske dobe; b) kršćanska glazba, što traje od prilike do godine 1600, kad se je stao uvoditi naš diatonski i kromatički sistem; i c) doba procvata dramatske i klasične glazbe, te najnovija nastojanja od 1600. pa do danas — Glazba starih naroda. Grci. Glasovni sistem. Grčki načini. Harmonija, ritam i kajdopis. Glazbila u Grka. Pjevanje u Grka. Ples. Monokord. Kršćanska glazba Sv. Ambrozije i Grgur Veliki. Prvi početak višeglasja. Hukbald. Guido Aretinski (Arezzo). Diskant. Menzuralna glazba. Falični bordoni. Pučka popijevka. Trubaduri. Minnesängeri i Meistersingeri. Nizozemska škola. Rimska škola. Izum tiskanih nota. Mljetačka škola«. (nedostaju str. 55-72 autografa). »Opera u Francuza. Christoph Willibald Gluck. Njemačka opera. Lijepi slog. Kvartet i simfonija. Wolfgang Amadeus Mozart. Ljudevit van Beethoven. Kako se razvila forma ouverture i simfonije. Romantično doba. Felix Mendelssohn Bartholdy. Robert Schumann. Najglavniji predstavnici glazbene umjetnosti 19. stoljeća u drugim zemljama. U Italiji. U Danskoj i Skandinaviji. U Engleskoj. U Belgiji i Holandiji. U Rusiji. U Poljskoj. U Češkoj. U Slovenaca. U Hrvatskoj. U Ugarskoj. U Srbiji. Operetta. Kako se razvio glasovir i koji su najznamenitiji skladatelji za to glazbilo? Orgulje.« (ovdje se prekida rukopis). U poglavlju o glazbi u Hrvatskoj Vjenceslav Novak, birajući podatke o svom školovanju i glazbenom djelovanju, ne spominje pedagoški rad u glazbenoj školi Narodnoga zemaljskog glazbenog zavoda ni rukopis »povjest glazbe« (str. 128). Taj rukopis ne spominje ni Božidar Širola u biobibliografskoj jedinici o Vjenceslavu Novaku u svom Pregledu povijesti hrvatske muzike 1922. godine (str. 265/266).

Novakov rukopis je bez naslovnice pa tako i bez autentičnog naslova. Povijest glazbe pomišljeni je naslov kojim S. Majer Bobetko naslovljuje djelo. Rukopis je pisan crnom tintom na papiru formata 21x34cm, završava na 237. stranici. Nije potpuno sačuvan: nedostaju prva, posljednja i 218. stranica, te dijelovi od 54. do 73. stranice. Novak je rukopis predao ravnateljstvu Narodnoga zemaljskog glazbenog zavoda 1900. godine, ali rukopis tada nije bio objavljen. S. Majer Bobetko preuzima mišljenje Ladislava Šabana »da djelo vjerojatno nije zadovoljilo i da ga je Klaić jamačno opet dao Novaku na doradu, što on nije stigao učiniti.«7 Prema današnjem izgledu rukopisa zaključuje da je »bio u rukama barem dvojice recenzenata, što je posve jasno iz njihovih intervencija u samom rukopisu, koji je vrlo trošan.«8 S. Majer Bobetko donosi sud da je Novakova povijest glazbe »manjim svojim dijelom... poticajna za daljnja istraživanja hrvatske glazbene povijesti«, ali ističe da »...unatoč (pre)brojnim nepreciznostima opetovano otkriva golemi i nedovoljno istican muzikološki potencijal svoga autora.«9 Otkrivši rukopis, priredivši ga za tisak u časopisu Croatica, približila je javnosti to vrijedno djelo u dva njegova oblika: rukopisnom i tiskanom.

Pročitavši tiskanu Novakovu Povijest glazbe posegnula sam za rukopisom u knjižnici Muzičke akademije. Uredno pohranjen među rijetkostima iznenadio me svojim izgledom: iako je opisan kao »vrlo trošan«, pohabanost njegovih listova prije svjedoči o dokumentu iz nekog udaljenog stoljeća nego iz ovoga našega. Moja prva asocijacija (a prve su asocijacije često pravi pokazatelji) bila je povezana uz »prljavo« stanje dobrih obiteljskih »Kuharica«: i s rukopisom se očito manipuliralo bez posebnih obzira, ali i s osobitom pozornošću u očekivanju uspjeha. Takva se istrošenost ne može, naime, pripisati samo recenzentskom rukovanju! S tim uvjerenjem počela sam drukčije čitati povijest »povjesti glazbe« Vjenceslava Novaka.

2. Odlukom ravnateljstva Narodnoga zemaljskog glazbenog zavoda 20. rujna 1890. imenovan je Vjenceslav Novak izvanrednim učiteljem »nauke o teoriji glasbe« na glazbenoj školi Zavoda.10 U Izvješću glazbene škole za šk. god. 1890/91. Novak uvodnim tekstom »Čemu se uči teorija glazbe?« dotiče i područja estetike i povijesti glazbe, definirajući njihov predmet i zadatak. Prema Vjenceslavu Novaku zadatak je povijesti glazbe da »izpituje zarodke glasbene umjetnosti kod najstarijih naroda i prati njezin razvitak do danas.« (str. 6, g.). Tim je tekstom Novak deklarirao novo polje svoga širokog interesa. Vjenceslav Novak počeo je predavati povijest glazbe i estetiku glazbe školske godine 1891/92, na reformiranoj Glazbenoj školi. Izvješća ga bilježe lektorom tih dvaju predmeta (uz »obći nauk o glasbi«) sve do 1894/95. Tada uz njegovo ime nalazimo napomenu: »Ove godine na dopustu radi bolesti«. Ravnateljstvo je naime udovoljilo Novakovoj molbi za dopust u šk. god. 1894/95. zbog slabog zdravlja (Spisi, br. 270). Bio je to plaćeni dopust, »nu ipak uz uvjet« — prema izvornoj formulaciji — »da u interesu napredka zavoda za isti sastavite, za štampu priredite i ravnateljstvu zavoda do 1. travnja 1895 bez ikakove daljnje nagrade i odštete u podpunu vlastnost zavoda predadete 'povjest glasbe'«.

Tako uvjetovani dopust bio je neočekivano okrunjen otkazom službe, kako saznajemo iz dopisa (br. 184) koji je ugledni član ravnateljstva Vjekoslav Klaić poslao 31. svibnja 1895. u Senj, gdje je Novak boravio na liječenju. Otkazni list sadrži obrazloženje da je ravnateljstvo prisiljeno »ne reflektirati više« na Novakovu službu u zavodskoj glazbenoj školi zbog povećanih troškova izgradnje nove zavodske zgrade. Zapravo, Odjel za bogoštovlje i nastavu Kraljevske zemaljske vlade dopisom od 10. svibnja 1895 (br. 4034) pozvao je ravnateljstvo da smanji izdatke, a ono je, između ostalog, otkazalo Novaku uz tromjesečni otkazni rok. Na kraju službouljudnog dopisa Klaić iskazuje Novaku zahvalnost za »revno službovanje« s obećanjem da će ravnateljstvo opet zatražiti Novakovu suradnju čim se zavodske materijalne prilike poprave. Može se postaviti pitanje zašto je ravnateljstvo proglasilo Novaka suvišnim? Nije li on sudjelovao u preustrojstvu glazbene škole 1890/91? Nije li koncipirao predavanja iz teorije glazbe na novoj osnovi? Bio je predavač opće povijesti i estetike glazbe.11 Bio je iznimno formirana i glazbeno obrazovana ličnost. Zar zbog bolesti? Poznato je da Vjenceslav Novak kasnije nije pozvan predavati povijest i estetiku glazbe. Umro je 1905. godine.

3. Što se tiče Novakove obveze da rukopis »povjest glazbe« priređen za tisak preda do 1. travnja 1895. — ona je ispunjena s velikim zakašnjenjem. Iz Zapisnika sjedničkih zaključaka ravnateljstva od 25. lipnja 1900. (knjiga 2, t. II) saznajemo da je Vjenceslav Novak predao rukopis, ali čitamo i napomenu: »Ostavlja se in suspenso«, to jest u odgodi, neodlučeno. Rukopis dakle nije vraćen Novaku na doradu, nisu imenovani recenzenti niti je pokrenut bilo kakav postupak ocjenjivanja.12 Povijest glazbe tim je danom, prema uvjetima iz 1894, postala isključivim vlasništvom Narodnoga zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu što se pokazalo presudnim za njezinu sudbinu.

4. U »Izvješću« glazbene škole za 1894/95. godinu, uz opasku o dopustu Vjenceslavu Novaku zbog bolesti, nalazi se nadopuna: »Uslied toga nije bilo ove godine predavanja iz 'povjesti i estetike glazbene'« (str. 31. VIII). U redovitom školskom izvještaju iduće 1895/96, u »Naučnoj osnovi«, uz predmet povijest glazbe tiskano je ime novog predavača. Bio je to kompozitor Vilko Novak (1865-1918), nedavno svršeni učenik »skladbouka« iste glazbene škole, prvi imenovan nastaviti predavanja svog učitelja. Ako je Vjenceslav Novak predavanja iz opće povijesti glazbe držao prema (u hodu) pripremanim bilješkama, citirajući i odgovarajuću literaturu, Vilko Novak je najvjerojatnije zapisivao njegova tumačenja i čitao dostupne preporučene autore. I premda je učitelj svoj rukopis dovršavao i dovršio kasnije, određena znanja, neke preuzete metodske smjernice omogućile su bivšem učeniku da kako-tako preuzme njegov kolegij.

Što je Vjenceslav Novak predavao učenicima iz opće povijesti glazbe, kojim redom i koliko je gradiva mogao završiti predavajući taj složeni predmet tri godine po dva sata tjedno? U spomenutom tekstu »Čemu se uči teorija glasbe« (str. 6, t. 6) napisao je: »pojedini su pače dijelovi — kao povjest i estetika — tako obsežni, da bi im za točno izučanje morao posvetiti čitav život.« Da je kvaliteta njegovih predavanja zadovoljavala postavljene kriterije svjedoči formulacija ravnateljstva iz 1894. godine — »da u interesu napredka zavoda« napiše i za tisak priredi »povjest glasbe« (Spisi, 1894, br. 270). Nalazi li se bar djelomičan odgovor na postavljena pitanja u »Naučnoj osnovi« koja je objavljena u Izvješću za 1895/96. godinu (str. 113)? »Naučno gradivo« za predmet povijest glazbe razvrstano je tamo na sljedeći način:

»Kratak pregled starogrčke glazbe. Perioda kršćanske glazbe od Gregorija Velikoga do Guida Aretinskoga. Nizozemska škola. Troubadouri, Minnesängeri i Meistersängeri. Duhovna i svjetovna glazba u Italiji (Palestrina, Scarlatti). Novo doba: Händel, Bach, Gluck, Haydn i Beethoven. Francuzka glazba od Lully-ja. Romantička škola. Najnovija nastojanja. Pomoćne knjige: Kothe B, Abriss der Musikgeschichte; Dommer, Handbuch der Musikgeschichte; Musiol, Kathechismus der Musikgeschichte.« Tko je autor »Naučnog gradiva« za predmet povijest glazbe? Vjekoslav Klaić, učeni član ravnateljstva koje već 1890. predlaže uvođenje tog predmeta,13 Vjenceslav Novak, iako na dopustu, pozvan da to učini ili novi učitelj Vilko Novak? Gradivo je raspoređeno kronološki (od »starogrčke glazbe« do »najnovijih nastojanja«), u nedovoljno razrađenim tematskim sklopovima, neujednačenog kriterija u izboru. Takva je izradba suviše površna da bi Vjenceslav Novak bio njezin sastavljač — iza njega su bile tri godine predavačkog iskustva i godine rada na rukopisu, njegov je pogled na opću povijest glazbe već tada morao biti istančaniji i sveobuhvatniji. Razabire se to, uostalom, iz rukopisa koji je predao pet godina kasnije. Malo je vjerojatno da je Vjekoslav Klaić razradio gradivo po predmetima, iako je zaslužan za izradu »Naučne osnove« u cjelini.14

Taj je posao, najvjerojatnije, obavio Vilko Novak koji je u jesen 1895. bio izabran da podučava povijest glazbe. Budući da školske godine 1894/95. povijest glazbe nije bila predavana (te je godine učitelj Vilko Novak preuzeo od Vjenceslava Novaka samo predmet »obći nauk o glasbi«), može se pretpostaviti da je baš on, zbog intenzivnije pripreme, sastavio »Naučno gradivo«. Spomenute mane nose biljeg nedorađene kompilacije.

Tim putem, dakle, nismo dobili odgovor na pitanje kako, koliko i kakvo je znanje Vjenceslav Novak prenosio učenicima. Jedino rukopis koji je pred nama, sada i u tiskanom obliku pruža uvid u njegovo znanje, spoznaje i stavove o velikoj temi — općoj povijesti glazbe. Valja razumjeti proces njegova sazrijevanja, neke manje nadopune i korekcije koje je unosio (i) u rukopis, a sve u nadahnutom radu književnika i glazbenog stručnjaka, pedagoga koji time sudjeluje — na svom terenu i svojim doprinosom povijesti hrvatske glazbene kulture, u novom razdoblju pisanja europske glazbene povijesti.

5. Prema podacima u izvješćima glazbene škole Vilko Novak predavao je povijest glazbe od šk. godine 1895/96. do 1910/11, s prekidom 1898/99. godine kada je zbog nesuglasica s ravnateljstvom dobio otkaz (1898, spis br. 192). U arhivi Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu nalazi se nekoliko priloga s njegovim potpisom. Zanimljivi su u onom dijelu svoga sadržaja koji se može povezati s Vilkom Novakom, učiteljem povijesti glazbe. Ne dovode u pitanje njegovu stručnost već svjedoče o nekoj vrsti boemskog života, o nesređenom egzistencijalnom statusu unatoč zaposlenju;15 također i o »mladenačkim zabludama« i, ponekad, o ponašanju neusklađenom sa zahtjevima škole. Tako godine 1899 (30. kolovoza) moli ravnateljstvo da ga rehabilitira, to jest vrati u nastavu te obećava da više neće dati povoda »nikakovoj pritužbi«. U Očitovanju iz 1902. godine (6. rujna) izjavljuje da neće »tečajem rečenoga službovanja« više neopravdano izostajati iz nastave ili se u školi i izvan nje nedolično ponašati. Ukoliko prekrši zadanu riječ, Očitovanje treba smatrati njegovom zahvalom na službi.16 Na njegovu molbu iz 1899. godine ravnateljstvo ga 5. rujna 1899 (spis br. 1) ponovno izabire za učitelja glazbene teorije i povijesti glazbe, dokazujući time da je Vilko Novak bio vrstan i potreban glazbenoj školi. Bio je potreban i zagrebačkoj Muškoj učiteljskoj školi, te ga na zahtjev vlade ravnateljstvo u listopadu 1905 (spis br. 433) oslobađa svih dužnosti na Glazbenoj školi, osim predavanja iz povijesti glazbe. U tom je zvanju sve do šk. godine 1910/11. kada se 18. rujna 1911. zahvalio na službi.17 Ti podaci o životu Vilka Novaka i njegovu radu na glazbenoj školi nisu nepotrebno udaljavanje od teme ako postavimo pitanje: je li tako nesređen i preopterećen život pružao Vilku Novaku uvjete da napiše Povijest glazbene umjetnosti kako je naslovio rukopis koji navodi u »Osobnom iskazu«, u rubrici »Književni rad«, 4. lipnja 1905?18 I Božidar Širola 1922, u knjizi Pregled povijesti hrvatske muzike piše (str. 276) da je Vilko Novak napisao Povijest muzike »da olakša rad svojim učenicima«. Možda i ne bi trebalo u to sumnjati jer sposobnost koncentracije i efikasnost rada ne moraju ovisiti samo o raspoloživom vremenu. Ipak, o Povjesti glazbene umjetnosti Vilka Novaka ne nalazimo trag u spisima ravnateljstva, ne bilježi je ni Ladislav Šaban među glazbenim udžbenicima i literaturi napisanima u razdoblju 1890-1920. za potrebe Glazbene škole a na poticaj ravnateljstva (usp. 150 godina Hrvatskog glazbenog zavoda, 1982, str. 112/113). No, možda se poput donedavno zagubljenog rukopisa Vjenceslava Novaka i taj negdje skriva? Možda.19 Ne zvuči li ipak uvjerljivo da se mladi učitelj Vilko Novak od 1895. u nastavi služio (uglavnom) bilješkama s predavanja svog učitelja Vjenceslava Novaka, a potom od 1900. i njegovim rukopisom »povjest glazbe«? Taj je rukopis imao autora, ali je njegov autor bio lišen svih prava pošto je rukopis 1900. pripao ravnateljstvu i bio stavljen »in suspenso«, a što je moglo biti jednostavnije nego da procjena njegove vrijednosti prođe težak put provjere u praksi? — Tako odčitavam prvi sloj otisaka.

Valja međutim istaknuti da Vilko Novak pritom nije učinio ništa nedopustivo te da je možda poslije sastavio koncept predavanja iz povijesti glazbe.

6. Drugi pravi čitač rukopisa Vjenceslava Novaka bio je kompozitor, orguljaš i glazbeni teoretičar Franjo Lučić (1889-1972). Atribut pravi označava valjana čitača, čitača s predumišljajem. Nakon što je u rujnu 1911. Vilko Novak biranim riječima zamolio ravnateljstvo da ga oslobodi »nuzgredne« (!) službe u glazbenoj školi, tj. lekture iz »glazbene historije« (zbog prezauzetosti na muškoj preparandiji),20 ravnateljstvo je ostavku prihvatilo i odmah povjerilo Franji Lučiću privremenu poduku tog predmeta, na godinu dana. No, Lučić ostaje učitelj povijesti glazbe sve do jeseni 1914. godine kada je zbog »vojničke službe« riješen službovanja.21 Da je Franjo Lučić ostao predavač povijesti glazbe samo predviđenu godinu dana, ne bi bilo nekoliko čvrstih dokaza da se i on, predajući, služio rukopisom Vjenceslava Novaka. Naslijedivši Vilka Novaka naslijedio je i »udžbenik« kojim se Novak služio, a da vjerojatno nije znao, niti je morao znati, pravo autorstvo. Ne provjerivši napisao je Franjo Lučić 1918. godine u nekrologu Vilku Novaku sljedeće: »Za vrijeme službovanja na glazbenom zavodu napisao je povijest glazbe, po kojoj se vrlo uspješno i sada predaje.« (spac. D. F.) (Sv. Cecilija, 1918, XII, srpanj-kolovoz, IV, str. 98). Širola je, vrlo vjerojatno, preuzeo baš taj podatak i objavio ga 1922. godine u svojem Pregledu povijesti hrvatske muzike, ne potkrijepivši ga proširenim podacima; Širola naime navodi Lučića kao izvor.

Vratimo se dokazima. Na poleđini 36. stranice rukopisa »povjest glazbe« Vjenceslava Novaka nalazi se čitak potpis: Lučić.

Dokaz da je (i) on u rukama držao baš taj rukopis. Potom, na mnogim marginama teksta olovkom su ispisane bilješke kao ispravci i dopune. U rukopis su na odgovarajuća mjesta umetnute ceduljice s istom namjerom: nadopuniti, osuvremeniti. Lučićev je potpis gotovo neosporan, potvrdio je to povjesničar umjetnosti Branko Lučić, sin Franje Lučića. I premda bi neuredni listići tek grafološkom obradom bili nesumnjivo atribuirani, ipak ih Branko Lučić prepoznaje kao »tatekove«.22 Rukopis se naime razlikuje od onoga kojim je napisana »povjest glazbe« Vjenceslava Novaka, također i od čvrstog i pomalo kićenog pisma Vilka Novaka (usp. njegovu prepisku s ravnateljstvom). Postoje i druga objašnjenja. Primjerice: Vjenceslav Novak nije u svoju »povjest glazbe« uvrstio Gustava Mahlera (1860-1911), dok ga Lučić uvrštava tekstom na umetnutoj ceduljici: »Gustav Mahler (1860-1913), (!) dirigent svijetskoga glasa i skladatelj: (8 simfonija, programnih u kojima pokazuje se M. majstor u svladavanju velikog aparata instrum. i vokal.) Osim toga mnogo pjesama za ork. i glas. i dr.« Zatim, Vjenceslav Novak ispisuje tek nekoliko redaka o Richardu Straussu (1864-1949), spominjući njegova orkestralna djela nastala do 1900. godine: »Rikard Strauss (rođ. 1864), dvorski kapelnik u Weimaru, veoma je darovit i vatren njemački mladi skladatelj, te spada u 'ekstremnu novu njemačku školu'. Napisao je simfoniju F moll, simfoničke pijesni: 'Aus Italien', 'Don Juan', 'Macbeth' i 'Tod und Verklärung'.«23 Lučić pak naglašava da je »Richard Strauss (1864) najveći živući« (riječ živući je precrtana) »od savremenih skladatelj njemački. Instrum. skladbe (programne): simf. pjesme: 'Aus Italien', 'Don Juan', 'Tod und Verklärung', 'Macbeth', 'Till Eulenspiegels lustige Streiche', 'Also sprach Zarathustra', 'Don Quixote', 'Ein Heldenleben'; opere: 'Guntram' (u obliku varijacija), 'Elektra', 'Rosenkavalier'«, te umetnuto: »Domestica«. — Treba upozoriti da su tri djela na tom popisu nastala nakon 1900. godine: Sinfonia domestica op. 53, 1903, te opere Elektra, 1908. i Der Rosenkavalier, 1910. godine. Čak u osporavanju rukopisa kojim su pisane te nadopune ostaje činjenica da ih nije pisao Vjenceslav Novak.

Arhivi su čuvari povijesti — i »male povijesti« također. Danas više ni od koga izvorno ne možemo čuti kako se predavala povijest glazbe na glazbenoj školi Hrvatskoga zemaljskog glazbenog zavoda 1912. godine. Dokument iz tog vremena, međutim, to osvjetljava. Mislim pritom na izvještaj koji je školski ravnatelj Vjekoslav Rosenberg Ružić (1870-1954) uputio ravnateljstvu 26. veljače 1912. godine. »Slavno ravnateljstvo!«, napisao je Ružić, »Častim se izvjestiti, da predavanje glazbene povjesti, kako se to sada na ovome zavodu obavlja, nipošto ne odgovara svrsi. Sada je to jednostavno sat za diktando pisanje.«24 Nema potrebe objašnjavati taj tekst, treba samo podvući riječ »diktando«. Govorilo se u pero i tumačilo — po čemu? »Uzrok tome jest taj«, nastavlja školski ravnatelj, »što neimademo u hrvatskom jeziku tiskane školske knjige«. Godine 1912. nije dakle bilo tiskanog udžbenika iz opće povijesti glazbe na hrvatskom jeziku. Dobro upućeni Rosenberg Ružić ne spominje navodni udžbenik povijesti glazbe Vilka Novaka, koji da je bio napisan za njegove đake. I time se opovrgava podatak u Muzičkoj enciklopediji (JLZ, 1974, str. 697) da je povijest glazbe Vilka Novaka bila litografirana. Ružić tek nevoljko spominje da je »Izašla... doduše 'Kratka povjest glazbe' od Hadrovića, ali tako površna, da se nemože (!) rabiti kao školska knjiga.«25 Predlaže stoga dvije knjige »za nabavu« i prevođenje, i to drugu knjigu »glazbene povjesti od Prosnitza« i »Povjest glazbe od Kothe-Prochazka, koje se knjige na Bečkoj glazbenoj akademiji i na Pražkom konzervatoriju rabe.«26

Stvarni rukopis Vjenceslava Novaka kao da ne postoji; već je dosta istrošen uporabom učitelja, koji iz njega čitaju, po njemu diktiraju, ažurirajući predavanja. Važno je primijetiti da školski ravnatelj ne kritizira sadržaj predavanja, već način na koji se predaje.

Prema »Izvješću« za šk. god. 1910/11. ravnateljstvo Hrvatskoga zemaljskog glazbenog zavoda prihvatilo je novu »Naučnu osnovu« koja je tako sastavljena da nastava bude uređena »u modernom duhu prema zahtjevima naših glazbenih prilika« (str. 43). U toj novoj »Naučnoj osnovi«, tiskanoj u Zagrebu 1910/11. godine, nalazi se i predmet povijest glazbe s istim »Naučnim gradivom« kao u »Naučnoj osnovi« iz 1895/96. godine. Nezadovoljan time, ali i potaknut izvješćem školskog ravnatelja Rosenberg Ružića, mladi i ambiciozni učitelj Franjo Lučić šalje ravnateljstvu na uvid 25. travnja 1912. svoj »nacrt naukovne osnove za glazbenu povjest«. Lučić je očito nastojao slijediti upute ravnateljstva te ističe da »Uz samo štivo valja učenike upoznati, u koliko dopušta arkiv glazb. škole, sa karakterističnim skladbama važnijih skladatelja, a osobito onih, koji su važni po razvoj kojeg glazbenog oblika.« Obuka bi trajala dvije godine. U prvoj godini bilo bi obrađeno gradivo »do njemačke opere«, u drugoj »preostali materijal do kraja.« »Na koncu druge godine bi bilo dobro učenicima prikazati historički razvitak svih instrumenata, a napose glasovira, orgulja i gusala«. Lučić navodi literaturu koja da bi mu služila »kao vođ« u rasporedu i »quantiteti učevnog materijala«, Procházkin pregled opće povijesti glazbe. Pismu je priložen »Nacrt naukovne osnove za povjest glazbene umjetnosti u hrv. zem. glazb. zavodu u Zagrebu«, raspoređen u dvije godine, dva sata tjedno: »I. godište. Najnužnije o glazbi starih naroda, a osobitom pomnjom o glazbi starih Grka. Kršćanska glazba. Sv. Ambrozije. Grgur Veliki. Kukbald. Gvido Aretinski. Menzuralna glazba. Nizozemska, Rimska, Mljetačka škola. Pučka popijevka. Troubaduri, Minnesängeri, Meistersingeri. Napuljska škola i zarodak opere i sonate. Oratorij. Händel i Bach. Francuska opera. II. godište. Doba klasika i romantikera. (!) Kvartet i sinfonija. Njemačka opera. Talijanska opera. Glazba sjevernih naroda. Glazba u Slavena. Razvoj glasovira, orgulja i gusala.«27 Lučićev »Nacrt« periodizacijom i nekim drugim značajkama uglavnom slijedi model: rukopis Vjenceslava Novaka. Budući da se radi o planu predmeta povijest glazbe a ne o programu, nije moguće utvrditi i druge sadržajne razlike, primjerice, koliko prostora posvećuje povijesti hrvatske glazbe. Ipak, može se reći da spomenute margine i umetnute ceduljice u tekst rukopisa »povjest glazbe« Vjenceslava Novaka upućuju na neke značajke Lučićevih inovacija. — Sudeći prema dostupnoj arhivskoj dokumentaciji, ravnateljstvo nije odgovorilo na taj prijedlog. Sačuvano je pozitivno mišljenje školskog ravnatelja Rosenberga Ružića o Lučićevoj angažiranosti, uz prijedlog ravnateljstvu da Lučiću trajno povjeri obuku iz povijesti glazbe, što je primljeno na znanje (Spisi, 1912/13, br. 4). U knjižnici Hrvatskoga glazbenog zavoda ne nalazimo hrvatski prijevod dviju knjiga opće povijesti glazbe koje je Rosenberg Ružić predložio ravnateljstvu. Možda je tome razlog što njihovi autori ne obrađuju južnoslavensku, odnosno hrvatsku glazbenu povijest, kao što je to s velikom pažnjom učinio Vjenceslav Novak, ili je neki drugi uzrok spriječio njihovo prevođenje i tiskanje. No, sigurno je da rukopis »povjest glazbe« Vjenceslava Novaka, unatoč osuvremenjivanju, nije postao priznatim školskim udžbenikom već je i dalje ostao u praksi, prešućivan.

7. Nakon Lučićeva odlaska u vojsku u jesen 1914. godine ravnateljstvo je izabralo dotadašnjeg učitelja duhačkih instrumenata kompozitora Frana Lhotku (1883-1962) da preuzme predavanja povijesti glazbe. Njegovo ime uz taj predmet (uz kraće prekide) zavodski izvještaji bilježe sve do zaključno šk. godine 1919/20. Po čemu je Lhotka predavao? Je li on treći čitač rukopisa Vjenceslava Novaka?

Odgovor je brz, nalazimo ga u već citiranoj izjavi Franje Lučića 1918. da je Vilko Novak, za vrijeme službovanja na glazbenom zavodu, napisao povijest glazbe po kojoj se »vrlo uspješno i sada (tj. 1918, D. F.) predaje«. Ovu izjavu valja ispraviti. Radi se, kao što znamo, o rukopisu »povijest glazbe« Vjenceslava Novaka. Ne čini se vjerojatnim da je Lhotka nakon te Lučićeve izjave 1918, sastavio nova i drukčija predavanja. Nije međutim isključena njegova veća predavačka samostalnost. Oslanjajući se na već oprobani rukopis Vjenceslava Novaka u školskoj nastavi, Lhotka je imao prostor i za nove teme i suvremeniju interpretaciju. Ne treba zaboraviti da je bio đak Praškog konzervatorija.

8. Ipak, sve to ukazuje na nesređenu situaciju u tadašnjoj nastavi povijesti glazbe. Predavači su redom vrsni glazbenici i pedagozi, ali prije svega iz drugih predmeta. Vilko Novak je učitelj »obćeg nauka o glasbi« i »nauka o sazvučju«, Franjo Lučić »nauka o sazvučju« i orguljanja, a Fran Lhotka je predavač duhačkih instrumenata. Franjo Lučić svojim je »Nacrtom naukovne osnove za povjest glazbene umjetnosti« iz 1912. pokazao veću koncentraciju na probleme sadržaja i metodike toga predmeta, ali su ratne godine prekinule njegov mogući razvoj u tom smjeru.

Stoga je vrlo indikativna molba koju je student filozofije (!) Zagrebačkog sveučilišta Rikard Schwarz (1897-1941?) uputio ravnateljstvu Hrvatskoga konzervatorija u Zagrebu 2. rujna 1919. godine« za podjelenje dozvole predavanja kao izvanrednog učitelja povijesti glazbe i glazbene estetike.«28 Njegov curriculum vitae pokazuje dugo i solidno glazbeno obrazovanje u kojem se posebice bavio »izučavanjem historije glazbe i glazbenom estetikom.« U molbi Schwarz ističe da se smatra dovoljno izobraženim da bi mogao predavati te predmete, stoga predlaže (moli) pokusno predavanje iz područja glazbene estetike i povijesti, i to o temi koju ravnateljstvo odredi. Molbi je Rikard Schwarz priložio ogledni tekst naslovljen »Najstarija povjest muzike« (str. 1-13), ali je mišljenje ravnateljstva ostalo nepoznato. Naime, na spisu koji sadrži molbu i tekst nadopisano je: »Bespredmetno pošto je molitelj danas«, to jest 22. rujna 1919, pismeno izjavio da odlazi u Beč »na daljnje naukovanje«. Možda bi njegova molba bila pozitivno riješena i ogled prihvaćen, a time i problem nastave povijesti glazbe ublažen. Jer mjesec dana poslije, u Zapisniku ravnateljstva od 2. listopada 1919. ponovno je riječ o istom predmetu i bilješka je o odluci ravnateljstva da njegov član dr. Hondl na sljedećoj sjednici iznese prijedlog »glede povijesti glazbe«. Hondl nije izvršio nalog, bar ne prema zapisnicima nekoliko idućih sjednica. Školske godine 1919/20, kao što je već poznato, nastavu toga predmeta držao je Fran Lhotka.

Epizoda s Rikardom Schwarzom čini se poput digresije, ali ona to nije. Navješćuje pojavu generacije školovanih glazbenika s drukčijim interesom za područje opće povijesti glazbe i glazbene estetike.

9. Prema Izvještaju Hrvatske zemaljske glazbene škole u šk. godini 1920/21. povijest glazbe predavao je eksterni učitelj, kompozitor i pedagog Antun Dobronić (1878-1955). Godinu dana kasnije, 1921/22, Izvještaj Kraljevskog konzervatorija bilježi glazbenog kritičara i kompozitora Krešimira Benića (1887-1961) kao privremenog pomoćnog učitelja za taj predmet. Nema podataka da bi se ta dvojica služili rukopisom »povjest glazbe« Vjenceslava Novaka, a teško je pretpostaviti da su u kratkom roku od godinu dana dospjeli ili poželjeli pripremiti vlastita povijesna skripta. No, njihov rani glazbeno spisateljski rad, mislim posebice na Dobronićeva u Drnišu 1908. tiskana Predavanja iz povijesti i estetike muzike, mogao je njihova podučavanja učiniti drukčijim.29

10. »Naredbom pokrajinskog namjesnika za Hrvatsku i Slavoniju od 7. srpnja 1921« (br. 24. 606) zagrebački Konzervatorij kao državni zavod ima tri odjeljenja: nižu i srednju glazbenu školu te visoku glazbenu školu, to jest muzičku akademiju. »Naukovna osnova« zagrebačkog Konzervatorija (objavljena u »Naredbi«) razrađuje nastavne programe po odjeljenjima, grupama i predmetima na pojedinim stupnjevima glazbenoga obrazovanja, te tako u srednjoj i visokoj glazbenoj školi među obveznim predmetima predviđa i povijest glazbe. U trinaestom odjeljku naslovljenom »Škola za glazbenu teoriju i kompoziciju«, toč. 2. »Škola za kompoziciju« — trajanje obuke četiri godine, nalazimo povijest glazbe u drugoj i trećoj godini. U trećoj godini kao obvezni predmet uvodi se muzikologija, koja se predaje i u četvrtoj godini. Za povijest glazbe »Naukovna osnova« ne propisuje programe i literaturu, ali je muzikologija razrađena po »problemima« s obzirom na teme, opseg, metodiku i literaturu. Radi se zapravo o predavanjima iz etnomuzikologije.30 Autor spomenutog nastavnog plana i programa vjerojatno je kompozitor i doktor muzikologije Božidar Širola (1889-1956) koji je, prema Izvještaju Kraljevskog konzervatorija u Zagrebu za šk. godinu 1921/22 (str. 20, toč. 17) 1. svibnja 1922 (br. 23248) imenovan eksternim učiteljem muzikologije. No, njegovo ime ne nalazimo u nastavničkom zboru muzičke akademije u šk. godini 1922/23, iako je očito bio spreman predavati taj predmet. Prisjetimo se: Širola je 1921. godine u Beču doktorirao s temom Istarska narodna popijevka, a godinu dana kasnije, 1922, objavio svoj Pregled povijesti hrvatske muzike. — Godine 1922. povijest glazbe ponovno je predavao Antun Dobronić, a predavanja iz muzikologije, prema spomenutom izvoru, nisu održana. Unatoč tomu može se reći da je »Naukovna osnova« iz 1921. na visokoj školi zagrebačkog Konzervatorija, tj. Muzičkoj akademiji, navijestila studij etnomuzikologije kao važne grane glazbene znanosti.

Dobronić ostaje učitelj povijesti glazbe do zaključno šk. god. 1924/25. a potom taj predmet 1925/26. preuzima i do 1940. vodi muzički pisac i kritičar Stanislav Stražnicki (1883-1945). Predmet je nazvan Historija muzike I i Historija muzike II, uz koju se vezuju predavanja iz estetike (Izvještaj 1931/32). Nije nevažno spomenuti da se taj predmet tada predavao prvi put nakon odlaska Vjenceslava Novaka 1894. godine. Također, da Stanislav Stražnicki, koliko je poznato, nije napisao udžbenik iz opće povijesti glazbe unatoč znanju, dugogodišnjem predavačkom iskustvu i vještini pisanja.

11. Bilo je potrebno, makar ukratko, osvrnuti se na tijek predavanja povijesti glazbe od 1891. do dvadesetih godina prošlog stoljeća. Tada je, bez drame odbacivanja, dugo korištena, istrošena, nužna »povjest glazbe« Vjenceslava Novaka pohranjena u glazbeni fond Konzervatorija. Bilo je to u novom i drukčijem razdoblju razvoja glazbenog obrazovanja u Hrvatskoj i novih uvida u glazbenu znanost. I odgovor na pitanje na koji je način ovaj rukopis postao vlasništvom Muzičke akademije leži nadohvat ruke: Muzička akademija bila je sljednica Konzervatorija. Nova inventarizacija knjižnog fonda 1945. obuhvatila je do tada nekatalogizirani Novakov rukopis brojem 7006.

Rukopisna »povjest glazbe« Vjenceslava Novaka iz 1900. godine prvi je hrvatski udžbenik opće povijesti glazbe po kojem su naraštaji učenika stjecali znanja. Može se reći da ga u tom smislu zamjenjuje tek opširna tiskana Povijest glazbe iz 1942. godine, muzikologa Josipa Andreisa (1909-1982).

12. Kažemo li na kraju, parafrazirajući poznatu izreku — i rukopisi imaju svoju sudbinu — rekli smo istinu. Danas je, doduše, »povjest glazbe« Vjenceslava Novaka tiskana u časopisu Croatica 1994. godine, ali bez ikakva vanjskog znaka da je u njemu — skrivena.

Grožnjan, prosinac 1995.

1 U tekstu se koristim Novakovim nazivom »povjest glazbe« budući da rukopis nema naslovnice.

2 Autorica je Novakov rukopis popratila uvodnom bilješkom na str. (1-12), napomenama (13), temeljitim popisom glazbenoga nazivlja (143-186) te popisom imena (187-200). Tako popisano glazbeno nazivlje koje Novak rabi vrijedan je doprinos glazbeno-terminološkom fondu i glazbeno-terminološkoj problematici u Hrvatskoj XIX. stoljeća.

3 Sanja Majer Bobetko, Povijest glazbe Vjenceslava Novaka, str. 1 i str. 8.

4 Op. cit., str. 11.

5 Op. cit., str. 4/5.

6 Op. cit., str. 11/12.

7 Op. cit., str. 2.

8 Op. cit., str. 2.

9 Op. cit., str. 12 i str. 2/3.

10 Usp. Arhiv Hrvatskoga glazbenoga zavoda (HGZ-a), spisi ravnateljstva, 1890, br. 94. U daljnjem se tekstu i bilješkama taj izvor navodi: Spisi.

11 Usp. autobiografski tekst Vjenceslava Novaka u: Sanja Majer Bobetko, Povijest glazbe Vjenceslava Novaka, str. 128. Vjenceslav Novak ističe da se najviše bavio »teoretskom stranom glazbenom, naročito estetikom glazbe, koju je uz opću estetiku slušao u sveučilištu.«

12 Suprotno tome, primjerice, rukopis Vjenceslava Novaka Nauka o glasbenoj harmoniji, sastavljen za potrebe Učiteljske škole, prošao je rigoroznu recenziju: ravnateljstvo Učiteljske škole poslalo je rukopis vladi s molbom i preporukom da djelo tiska; vlada šalje rukopis ravnateljstvu Narodnoga zemaljskog glazbenog zavoda na pregled i ocjenu; ravnateljstvo moli Nikolu Fallera za recenziju (Spisi, 1889, br. 78), potom i Ivana Zajca (Spisi, 1889, br. 198).

13 Spisi, Zapisnik sjednice ravnateljstva 1890, br. 39, par. 11. Na sjednici je pripomenuto da nastava teorije glazbe ne zadovoljava te da bi trebalo uvesti i povijest glazbe. Zaključeno je da se o tome promisli i ponovno raspravlja.

14 Spisi, 1896/97, br. 219. Spis pruža uvid u rad ravnateljstva tijekom 1896. godine; ističe zaslugu zamjenika ravnatelja, prof. Vjekoslava Klaića u izradi »naučne osnove« za redovite učenike i učenice zavodske škole, kao i obavijest da je ta »osnova« štampana u godišnjem izvješću zavoda krajem šk. godine 1895/96. »Naučna osnova« je ocijenjena kao čvrst temelj daljnjem razvoju zavodske glazbene škole.

15 Primjerice: Spisi, 1896, br, 52; 1897, br. 246; br. 256: Novak moli oprost od globe jer živi u bijednim prilikama, uzdržava majku...

16 Molba Vilka Novaka nalazi se uz spis ravnateljstva 1899, br. 1. »Očitovanje« među Spisima 1902, br. 342.

17 Izvješće 1911/12, str. 30, V. »Uslijed toga je privremeno za ovu godinu povjerena obuka u povjesti glazbe Franji pl. Lučiću.«

18 »Osobni iskaz« nalazi se u ostavštini Vilka Novaka koja je pohranjena u knjižnici Muzičke akademije u Zagrebu, u fasciklu naslovljenom: »Iz ostavine Vilka Novaka. Knjižnica Hrv. drž. konzervatorija u Zagrebu, br. 4516«. U rubrici »Književni rad« Vilko Novak je istaknuo kad je djelo »izdao tiskom«; uz Povjest glazbene umjetnosti stoji: »napisao«.

19 Pregledani su katalozi knjižnice HGZ-a, HAZU, Sveučilišne i nacionalne knjižnice, Gradske knjižnice, Hrvatskog školskog muzeja, Muzeja grada Zagreba, Hrvatskog državnog arhiva. Rukopis Vilka Novaka ne nalazi se u popisu »muzikalija i knjiga« u sklopu Izvješća glazbene škole za godine 1900-1911.

20 Spisi, 1911, br. 42.

21 Izvješće 1914/15, str. 28, X.

22 Zahvaljujem prof. Branku Lučiću na toj procjeni.

23 Citirano prema: Sanja Majer Bobetko, Povijest glazbe Vjenceslava Novaka, str. 83.

24 Spisi, 1911/12, br. 227.

25 U Pregledu povijesti hrvatske muzike (1922) Božidar Širola piše da je to »prvo djelo svoje vrsti u našoj literaturi« te napominje da je kritika zamjerila Hadroviću što se nije poslužio uvaženijim i potpunijim udžbenicima muzičke povijesti; što nije opširnije raspravio povijest slavenske glazbe i nepotpuno prikazuje razvoj glazbe u Hrvata (str. 273). U Sv. Ceciliji, V, br. 8-9, 1911, str. 63/64. objavljen je nepotpisani prikaz knjige Stjepana Hadrovića Kratka povjest glazbe. Po B. Kotheu i F. Kuhaču, 1911, u kojem se ističe slab prikaz crkvene glazbe, jer se Hadrović oslanja na Kothea; prigovara se da »ispušta« i ono malo što Kothe spominje o Slavenima i nedovoljno piše o »glazbenom stanju« u Hrvatskoj. No recenzent smatra da je knjiga pisana jasno, pregledno i lako, lijepim jezikom i s plemenitom tendencijom — te knjigu preporuča. Recentnu ocjenu Hadrovićeve povijesti glazbe dala je Sanja Majer Bobetko u tekstu: Glazbena historiografija s početka 20. stoljeća na primjeru Kratke povjesti glazbe Stjepana Hadrovića, u: Zborniku radova 1. međunarodnog simpozija Muzika u društvu, Sarajevo, 29-30. 10. 1998. Muzikološko društvo, Sarajevo 1999.

26 Rosenberg Ružić predlaže ravnateljstvu da ono tiska knjige u vlastitoj nakladi ili da za tisak zamoli vladu ili Maticu hrvatsku. Napominje da se za prevođenje knjiga ponudio Franjo Lučić. Iz Spisa 1911/12. br. 265 saznajemo da je Lučić bio kod predsjednika Matice radi tiskanja, da je predsjednik sklon toj ideji, ali traži od ravnateljstva da pošalje molbu na književno umjetnički odbor Matice.

27 Spisi, 1911/12, br. 296.

28 Spisi, 1919/20, br. 6. Tekst Najstarija povjest muzike, rkp. priložen je ad br. 6. — Lovro Županović u knjizi Stoljeća hrvatske glazbe (1980) navodi R. Schwarza (Švarc) među poginulim glazbenicima koji su »aktivno pridonosili rastu glazbenog života za vrijeme NOB-e« (str. 302). Gorjana Ivoković u članku Na margini: Rikard Schwarz (1897-1941?) navodi da je Schwarz ubijen u jasenovačkom logoru, vjerojatno 1941. godine (Arti musices, 1998, 29/1, str. 84). U istom članku nalazimo podatak da je u ostavštini R. Schwarza u arhivu HGZ-a i njegova rukopisna Istorija muzike koju G. Ivoković vezuje uz Schwarzova predavanja na Kolarčevom narodnom univerzitetu »u najintenzivnijem razdoblju Univerziteta od godine 1934-1938« (str. 83, 87). Pregled spomenutog teksta upućuje na mogućnost da je samo dio rabljen za autorska predavanja, na »muzičkim časovima« u sklopu Kolarčevog narodnog univerziteta, tako primjerice 1. lipnja 1935. s temom »nova slavenska muzika« (prema novinskom prikazu sačuvanom u arhivu HGZ-a, Ostavština R. Schwarza, kutija 52). Značajke teksta Istorija muzike u cjelini više odgovaraju predavanjima povijesti glazbe u nastavi, te bi valjalo ispitati i nastavnički rad R. Schwarza u Beogradu. U svakom slučaju Istorija muzike Rikarda Schwarza tema je i za hrvatsku glazbenu historiografiju«.

29 U Predgovoru knjizi Dobronić ističe da želi u preglednoj formi i u krupnim potezima sintetizirati logičnu »bazu savremene muzičke umjetnosti«; navodi neke izvore iz kojih je uzeo povijesnu građu, ali ističe da je »u metodi bio samostalan«. Predavanja iz povjesti i estetike muzike organizirana su na sljedeći način: »Uvod. I. Pojam glazbenog sistema. II. Starocrkveni glazbeni sistem. III. Moderni glazbeni sistem. IV. Razlike među starocrkvenim i modernim glazbenim sistemom. V. Zaglavak.«

30 Iz »Naukovne osnove« Zagrebačkog konzervatorija, 7. srpnja 1921.

XIII. ŠKOLA ZA GLAZBENU TEORIJU I KOMPOZICIJU.

1. Opći nauk o glazbi (elementarna teorija).

(Obligatni predmet za sve struke).

Trajanje obuke: godinu dana.

Pomoćna knjiga: Vjenceslav Novak: Priprava k nauci o glazbenoj harmoniji.

2. Škola za kompoziciju. Trajanje obuke: 4 godine.

Uvjeti primanja: Muzikalni sluh, svršeno gradivo elementarne teorije, primjerena vještina u glasoviranju, opća obrazovanost, koja odgovara svršenom gradivu IV. razreda srednje ili njoj ravne škole.

I. godina:

Nauka o glazbenoj harmoniji prema knjigama: Foerster-Junek i Louis Thuille (3 puta na tjedan).

Obligatni predmeti: Glasovir, zborno pjevanje.

II. godina:

— Nauka o kontrapunktu 3 put na tjedan.

Nauka o glazbenim formama (analiza) (1 put na tjedan). Nauka o glazbenim instrumentima (1 put na tjedan). Sviranje partitura za pjev. zbor a capella (1 put na tjedan).

Obligatni predmeti: Glasovir, zborno pjevanje, povijest glazbe.

III. godina:

— Komponiranje fuga 2 put na tjedan. Vokalna kompozicija kao primjena kontrapunktičkih studija. 1 put na tjedan. Instrumentacija (1 put na tjedan). Praktična kompozicija djela komorne glazbe za pojedina glazbala ili za više glazbala (1 put na tjedan). Sviranje instrumentalnih partitura, a s time u savezu dirigiranje (1 put na tjedan).

Obligatni predmeti: Muzikologija.

1. Upoznavanje literature: Kao osnov neka bi poslužila knjiga Pierre Aubrya: Esquisse d' une Bibliographie de la chanson populaire en Europe, Paris 1905.

Imaju se upoznati najvažniji zbornici pučkih popjevaka svih naroda »evropskih i najbližih naroda orijenta (turska, arapska, perzijska popijevka). Navlastito treba upoznati popijevke slavenskih naroda, a osobito podrobno zbornike sa zapisima jugoslavenskih pučkih popjevaka (tu treba znatno nadopuniti Aubryjevu knjigu). Od ostalih neslavenskih naroda podrobno pregledati zbornike popjevaka onih naroda, koji su najbliži susjedi južnim Slavenima, da se upoznadu njihove osobine i kasnije tumači utjecaj njihov na jugoslavensku pučku popijevku.

2. Način sabiranja pučkih popjevaka. Sredstva modernoga zapisivača.: Fonografske snimke, njihovo snimanje i ispitivanje. Kao osnov ovome proučavanju djela: E. Lineff: Velikoruskija pisni v narodnoj garmonizaciji. Izd. Imp. Akd. Nauk. Vipusk I. St. Petersburg 1904. Vipusk II. St. Petersburg 1909. Rasprave Abrahama i Hornbostela o njihovom ispitivanju orijentalnih pučkih popijevki objelodanjene u Sammelbände der I. M. G.

Glasovir, povijest glazbe, sudjelovanje u pjev. zboru ili orkestru.

IV. godina:

Orkestralna kompozicija 1 put na tjedan. Sviranje zbornih kompozicija velikoga stila uz pratnju orkestra i s time u savezu, dirigiranje (1 put na tjedan).

Obligatni predmeti: Muzikologija.

3. Problemi:

a) Komparativna muzikologija: Rasprave O. Fleischera: Zur vergleichenden Musikforschung. Sammelbände der I. M. G. I. i III. Valja otkriti najopćenitije zakone za tvorbu pučkoga napjeva.

b) Ornamentalna melopoija. Utjecaji jezika na tvorbu melodijsku (akcentski i pneumatski moment).

c) Evolucija i zakoni evolucije u pučkoj popijevci. Koje je mjesto pučkoj jugoslavenskoj popjevci u toj evoluciji (kao osnov dra. R. Lach: Geschichte der ornamentalen Melopoie).

d) Osebine pučkih jugoslavenskih popijevki. Rasprave Kuhačeve. Rasprave L. Kube: Ispitivanje ambitusa, melodijske linije, ritmike, arhitektonskih formi pjesme i plesova, tonalitete, homofonije i heterofonije. Glasovir, sudjelovanje u orkestru ili u pjevačkom zboru.