Gotovac i Tijardović

Gotovac i Tijardović

Ili dva skandala glazbenoga kazališta u hrvatskom socrealizmu

U onih sedam godina koje su protekle od proljeća 1945. do 1952. godine pečat hrvatskoj kulturi nedvojbeno je dala »izrazita represalijska dominacija tutorskoga diskursa teorijskoga uma, dakako socrealističkoga koncepta« (Cvjetko Milanja), koja je — »temeljena na klasnoj borbi iz čega rezultira i klasni karakter književnosti u službi proleterske tendencije« (ibidem) — svoj klimaks imala pak u razdoblju od 1945. do 1948. godine. Pisalo se o tome u nas, ali nikada sveobuhvatno, nikada interdisciplinarno; ovo što slijedi prinos je građi o epizodi socrealizma u hrvatskoj kulturi, prilog je to o dva skandalozna događaja, i to baš iz početnoga, najrigidnijega razdoblja, što su bili skriveni od javnosti i do ovoga trenutka bačeni pod tepih zaborava kao da i nije riječ o dvojici prvorazrednih i još k tome najpopularnijih stvaralaca glazbenoga kazališta u nas.

Duhovni obzor koji je signirao nevrijeme u razdoblju između praizvedbe opere Kamenik Jakova Gotovca i praizvedbe opere Dimnjaci uz Jadran Ive Tijardovića dade se pitoreskno oslikati gotovo nasumce izabranim rečenicama iz novinskih članaka; jedva devet dana prije praizvedbe Kamenika tjednik Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu »Kazališni list« donosi članak o aktivnostima amaterskih kružoka u Moskvi, kao i opširnu vijest o novom opernom kazalištu u Taškentu u kojoj čitamo i to da će zastor pozornice izraditi tkalci i vezilje iz Buhare, a pak dvanaest dana nakon praizvedbe Kamenika pisat će Ivo Kirigin u »Vjesniku« (u broju od 29. prosinca 1946) o »problematici našeg muzičkog života« pa će se žaliti da su »u temeljnom pitanju našeg muzičkog života — u omasovljenju — postignuti do sada relativno mali rezultati. U Zagrebu na koncertima, kao i na opernim predstavama, publika je uglavnom ostala ista kao i prije rata (...) Dok u kazalištu prevladava Puccini i njegovi malograđanski obožavaoci, kojima ne prija npr. Musorgski, u premaloj koncertnoj dvorani Glazbenog zavoda, osim simfonijskih koncerata, većina ostalih (gotovo svakodnevnih često suvišnih koncerata) ni brojem publike ni kvalitetom izvedbi ne ispunjavaju svoju dužnost, a pogotovo ne u pogledu privlačenja novih slušalaca iz redova radnih ljudi«. (Zanimljivo je da se već u siječnju 1947. godine u »Narodnom listu« traži »gradnja velike koncertne dvorane«). Tri mjeseca nakon praizvedbe Gotovčeva Kamenika istaknuti pjesnik i pripadnik 'poštene inteligencije' Oto Šolc napisat će u povodu 120. obljetnice smrti Ludwiga van Beethovena članak u »Vjesniku« (u broju od 30. ožujka 1947) u kome možemo pročitati i ovo:

»Bez obzira na karakter Misse sollemnis, koja je daleko nadrasla bijedne okvire jedne crkvene kompozicije i u prah srušila sve ograde koje bi je priječile da postane svojina najnaprednijih snaga narodnih, njena je osnova ljudski glas«.

Četiri dana prije praizvedbe pisao je »Narodni list« da će »jedan od najvažnijih događaja na zagrebačkoj opernoj sceni biti premijera nove opere Jakova Gotovca Kamenik« a pak dan uoči praizvedbe u »Kazališnom listu« (u broju od 15. prosinca 1946) piše: »U svojoj novoj operi Kamenik kompozitor Jakov Gotovac pokazat će nam se donekle u novom svjetlu, jer je sadržaj i okolina dramskog zbivanja uzeta iz svijeta kamenara u jednom gorskom kamenolomu. Sam naslov Kamenik označuje narodnim izrazom uobičajenu riječ 'kamenolom', pa u svom naslovu želi ukazati na ambijent i okolinu u kojoj se odvija dramska radnja opere, obojene svijesno i socijalnom notom u iznesenim karakterima i u samom dramskom sukobu«.

Libretista Kamenika bio je književnik Rikard Nikolić, šesnaest godina stariji od skladatelja, u hrvatskoj prozi između dva rata drugorazredni pripovjedač i dramatičar ruralnog svijeta našega primorja i Dalmatinske zagore.

Nije poznato gdje je i kako skončao, no to je svakako bilo u emigraciji, a libreto Kamenika napisao je 1944. godine. Zanimljivo je da na kazališnoj cedulji praizvedbe Kamenika nije navedeno ime libretiste, a da na strojopisnom primjerku libreta koji se čuva u HNK u Zagrebu stoji da su libreto napisali Marko Fotez i Rikard Nikolić.

Kako je skandal oko Kamenika izbio u svezi s libretom te opere valja nam se s njim upoznati:

(I čin) Kamenik dalmatinskoga gorja početkom XX. stoljeća. Šumovit gorski predio. Glomazna kamena zgrada (kantina kamenoloma), kameni stolovi i klupe. Lijevo baraka — spremište alata.

Kamenari se vraćaju (»tvrde brđanske glave«), odlomili su danas »tri komada teška«. Gavro, zakupnik kamenika, u životu tretiran kao pseto, sada se svima osvećuje: »Ne blagost, nego silu treba taj bezdušni ljudski rod«. On bi htio za ženu Janju, unuku Radule, vlasnice kantine, ali Janja odbija brak. Vinska pjesma kamenara. Stiže Nenad, 'majstor-inžinir', koji sanja o sreći ljudi i o pravdi. Janja se u njega zaljubljuje, Gavro u Nenadu prepoznaje neprijatelja pa čašu s vinom zdravice tresne o pod.

(II čin) Unutrašnjost kamene kantine. Radule upozorava Janju na oprez. Nenad i Janja izjavljuju jedno drugome ljubav. Gavro ponovno hoće Janju za ženu, no ona ga ponovno odbija. Gavro prijeti. Pučko veselje. Gavro javno optužuje Nenada da kao majstor-inžinir pljačka radnike i zavodi djevojke, pa i Janju. Gavro i Nenad se potuku. Vani oluja, Gavro naviješta da će ubiti Nenada: Janja šalje dječaka po Nenada da ga skrije u svojoj kući. Dolazi Nenad u kišnoj kabanici: ljubavni dvopjev.

(III čin) Kamenik u kršu: stijene odlomljenog brda.

Gavro i kamenar Vuksan: Gavro očajava jer ga je dolazak Nenada lišio ugleda i izgleda kod Janje. Dolaze kamenari, a pred njima Gavro huška svijet na Nenada koji da dinamitom hoće dići u zrak »jednim mahom« kamenolom i tako ih lišiti zarade. Gavro doista pridobija radnike. Nenad naprotiv kaže da je našao »novu žilu kamen-stanca« i zove radnike u rov na iskop. Vuksan polazi za Nenadom u rov u nakani da ga tamo ubije. Eksplozija. Gavro likuje: javno priznaje da je uspio osvetiti se. No i Janja je, časak prije eksplozije, uletjela u rov. Tamo je eksplozijom rasprsnuta stijena: iz rova izlaze krvavi Nenad i Janja koja je teško ranjena. Umire na rukama Nenadovim i zaklinje ga da ne napušta njihov kamenik: »Dragi... nemoj poći... ostaj na toj grudi... i upamti... za te... moj posljednji... bješe... dah... Ah, Nenade... (klone i izdahne)«.

Pisan mahom u osmercima i u desetercima bez ikakve vrijednosti i s jednako tako plošnom artikulacijom likova i prizora, libreto je privukao pozornost i izazvao bijes svojim ideološkim nastranostima, kako su to prosudili onodobni inženjeri duša.

Istoga kalendarskoga dana, dva naša dnevna lista pisala su gotovo isto: bit će to 22. prosinca 1946. godine zagrebački »Vjesnik« i »Narodni list«. Pogledajmo.

Pod inicijalima »(i. c.)« »Vjesnik« piše: »Jakov Gotovac je komponirao operu koja principijelno i muzički spada u drugu polovicu prošlog stoljeća (misli se na XIX. stoljeće, op. N. F.), i to u tabor onih opera koje su već davno zaboravljene (...) Libreto je zamislio sam autor. Ne bi se više smjelo dopustiti da se s pozornice kazališta čuje takav jezik. Banalnosti stilističkih konstrukcija i apostrofiranje posljednjih slogova (...) Radnici (vjeruju čas ovome čas onome) dakle postupaju onako kako radnici nisu postupali nikad, a pogotovo ne na početku XX. stoljeća (...) Radnici dosta dugo pjevaju 'Spasimo ih', a ne miču se s mjesta (...) Puccinijevska scena Janjina umiranja: Janja umire gotovo pola čina, uz muziku koja s takvom smrću nema nikakve veze. Nenad i Janja, svaki sa svojim krvavim 'flekom' baš na čelu, a inače posve čitavi i netaknuti (misli se nakon eksplozije u rovu, op. N. F.), rastaju se (...) Dramska je radnja, kako to ozbiljno piše 'Kazališni list', doista samo 'obojena' socijalnom notom, ali to je sve. Ta 'obojenost' ima sa socijalizmom isto tako malo veze kao što mrlja na čelu Nenada i Janje sliči barem približno uvjerljivoj pozorničkoj rani (...)«.

»Narodni list« perom Stanke Vrinjanin pisat će ovako: »Budući da se u Zagrebu već od prilike godinu dana govori o Kameniku to se pročulo da se u toj operi krije nešto socijalnoga. Samo što je nažalost to socijalno ostalo i nakon izvedene opere sakriveno (...) 'Nosioci scenskog kolektiva' zbor i balet nemaju te značajke, osim što su radnici tog kamenoloma prikazani u krajnjoj mjeri kolebljivi i bez vlastitog uvjerenja. Dakle među karakterima (Gavro i Nenad) i akterima nema 'svijesno obojene socijalne note'. Sadržaj je jednako toliko socijalno obojen, koliko i sve nebrojene operete i opere sa ljubavnim zapletajem kao centrom scenskog zbivanja (...)«.

Štura povijest Kamenika bilježi jedino podatak da je djelo izvedeno usve četiri puta: posljednji put 8. svibnja 1947. godine.

No, pune pedeset i četiri godine nakon utrnuća Kamenika na pozornici HNK-a u Zagrebu bila je na Rijeci, u tamošnjem HNK »Ivana pl. Zajca«, priređena izložba u povodu prvih internih nagrada toga kazališta svojim najboljim umjetnicima. Točnije, bilo je to 20. listopada 2001. godine. Na toj izložbi pojavio se i faksimil jedne kazališne bilješke Đura Rošića, tadašnjega intendanta u tome našem kazalištu. Devetnaest redaka džepne bilješke pravi je biser u pohvali onodobne ljudske gluposti. Bilješka glasi:

»Premijera Dunda Maroja bila je 6. II 1947, zatim reprize 9. XI., 12. XI. i 18. XI. — Nakon ove četvrte predstave bio sam prisiljen da to djelo skinem sa repertoara, jer me je u povjerenju telefonom obavijestio Eros Sequi (Talijan, borac u redovima jugoslavenskih partizana, istaknuti aktivist i pisac iz redova talijanske manjine u bivšoj Jugoslaviji, op. N. F.) da je zaključeno da kod slijedeće predstave partijska škola opkoli teatar i oko njega da 'zapleše kolo' u znak protesta da se u kazalištu daje ovako bezidejno djelo. Htjelo se oponašati događaj iz Zagreba kad je omladina isto tako plesala kolo (oko) HNK u znak protesta što se izvodi Gotovčeva opera Kamenik, ali ne zbog muzike nego zbog libreta Marka Foteza«.

A onda se, u naše dane, javio glazbeni kritičar zagrebačkog »Jutarnjeg lista« Branimir Pofuk koji je u jednom svom članku (u broju lista od 18. ožujka 2002. godine) otkrio još jedan kamičak u svezi sa skandalom s Kamenikom i oko njega. Pofuk naime piše: »Prema sjećanju Pere Gotovca, skladateljeva sina«, kako ga je na Prvom svjetskom kongresu o glazbi i cenzuri godine 1998. u Kopenhagenu u svom izlaganju prenio hrvatski muzikolog Svanibor Pettan, »na trećoj predstavi Kamenika usred drugog čina skupina je mladih ljudi u partizanskim uniformama, među kojima je bilo i naoružanih, počela zviždati, toptati nogama i urlati parole 'Dolje autor!' i 'Spalimo note!'; Prema istom sjećanju, arhivar je zgrabio note i pobjegao u jednom, a autor — koji je bio i dirigent — u drugom smjeru. Nakon uspjele akcije napredna je omladina oko zgrade HNK spontano zapjevala i zaplesala Kozaračko kolo«. Odonda do dana današnjega Kamenik je pao u zaborav.

Kao što je već rečeno, drugi skandal u glazbenom kazalištu iz vremena hrvatskog socrealizma tiče se opere Ive Tijardovića Dimnjaci uz Jadran, nota bene prve opere u ondašnjoj Jugoslaviji s temom iz narodnooslobodilačke borbe.

Prikupljena partijska građa koja elaborira Tijardovićevu operu mahom nosi oznaku »strogo povjerljivo« i ovdje se iznosi prvi put.

Najraniji trag operi Dimnjaci uz Jadran nalazimo u fotokopiji odgovora Ive Tijardovića što ih je dao Radio Beogradu 11. listopada 1948. godine. Tamo čitamo: »Upravo sada sam dovršio operu sa temom iz N. O. borbe, epizoda iz borbenog Primorja inače, ali koja se može uopćiti. U operi se nalaze u borbi dva potpuno oprečna svijeta, fašizam i naša demokracija, kapitalističko-buržujski i običaji našeg radnog naroda, koji se je upustio u borbu sa snažnim i brojnim neprijateljima. I muzički se ta borba ocrtava, dvije muzike se također nalaze tu u borbi, dekadentna, frivolna sa našom zdravom primorskom, narodnom melodikom«.

Napustit ćemo začas kronologiju događaja da bismo se upoznali s libretom opere Dimnjaci uz Jadran koji je napisao sam skladatelj, a mi ćemo njegov sadržaj preuzeti iz »Kazališnog lista« (Zagreb, broj 3 za godište 1950-1951):

»Prvi čin događa se godine 1937. na trgu primorske varošice srednje Dalmacije jednog ljetnog prazničkog prijepodneva. U pozadini se vidi more i poluotok s brojnim dimnjacima tvornice cementa. Sezonski radnik u toj tvornici je Rade Milenkov, koji se upravo vraća s ribolova i susreće sa svojim bratom Brankom. Branko, akademac bivše Jugoslavenske ratne mornarice napustio je Ljubu, svoju skromnu mještanku i zaljubio se u strankinju Gritty Griseldi-Bertrand, a bježeći za njom otuđuje se ne samo od svojih mještana nego i od svoga brata. Brat Rade, premda s pravom smatra Branka nesređenim i nestalnim, želi izvršiti zavjet očev i bratu omogućiti školovanje. Zbog toga pristaje na prijedlog Don Gervazija da proda tvornici dio svog zemljišta i tako namakne potrebna sredstva za Brankov studij, premda sluti da Brankovo ludovanje za razmaženom Gritty ne vodi dobru.

Iz polja dolazi Ljube sa svojim drugaricama. Rade vidi njezino gorko razočaranje koje je doživjela s Brankom, tješi je ali ona ostavlja svoje društvo i odlazi kući da bude sama sa svojom tugom. Omladina znade da Branko luduje za Gritty, ironizira njegov sastanak pjesmom Mila, moja napoj meni konja, ali Gritty se ne da smesti. Čim ugleda Branka otpravi svog udvarača Albertuccia i ode sama s Brankom s trga. Raspoloženje omladine na trgu raste, stigle su i Pelješčanke i povele kolo. No veselje prekine Grittyn otac Osvaldo koji traži kćer i psuje sve redom pa i don Gervazija. Ali njegove psovke postaju nemoćne i smiješne, jer se odjednom našao okružen mljekaricama iz Sinja, koje su zapjevale rugalicu, a postiđeni Osvaldo i Don Gervazije jedva uspiju da se izvuku iz veselog kola raspoložene mladeži.

Drugi čin događa se zimskog dana godine 1942. u unutrašnjosti tvornice cementa. (Krešimir Pribec, u članku »Poznati i nepoznati Tijardović«, objavljenom u zagrebačkom »Oku« u broju od 4-6. svibnja 1976. tvrdi kako je »autora inspirirala tvornica cementa 'Betica' u splitskoj luci, sada Hotel Marjan«; op. N. F.). Kroz rešetkasta vrata vidi se luka s teretnim brodovima i dizalicama. Pred vratima je stražar fašističke policije u ratnoj opremi. Dalmacija je okupirana. U tvornici buče strojevi, bruje rotacijske i vertikalne peći, vagoneti su u pogonu. Branko je postao šef odjela u termocentrali i poduzima sve samo da bude bliže svojoj Gritty. Osvaldo i Albertuccio ispoljili su se sada kao fašistički hijerarhi. Rade je radnik u tvornici i za vrijeme odmora dolazi Ljube sa sinčićem i donosi mu jelo. Rade je Ljubi i njezinom sinčiću pružio zaklon da barem tako spere ljagu sa svoje obitelji zbog postupka Brankova prema Ljubi. Ljube priča o stradanjima i patnjama, a fašistička zvjerstva ogorčavaju njoj i cijelom narodu dane. Spontani gnjev raste, radnici pokazuju pripravnost i odlučnost na svaki korak koji vodi k oslobođenju. I u drugim odjelima tvornice vrije te odjednom odjekne borbena pjesma dok se istodobno začuje i detonacija daleke bombe. Fašistički pripuz Guido dojuri s Pabom i rastjera rođake radnika, a radnike potjera na posao. U tom momentu doveze se automobilom Gritty. Ona se već zasitila Branka i na nagovor svog oca prihvatila ponudu Albertuccia. Dok traži oca da mu preda pismo, sretne se s Brankom. U dramatskom susretu Branko spoznaje da je potpuno osamljen. Toliko je utučen da mirno posluša Albertuccia koji je upravo s Osvaldom naišao i odlazi da nadzire dotrajale kotlove. Albertuccio znade da ti kotlovi mogu svaki čas eksplodirati i baš zato tamo šalje Branka da bi se riješio opasnog suparnika za kojeg bi se hirovita Gritty možda mogla opet zagrijati.

Ali Gritty ni ne misli na Branka. Sada je veoma oduševljena očevim prijedlogom da pođe na neko vrijeme u Rim s Albertucciom, koji će sklapati ugovore za velike isporuke cementa, i ona žuri da se spremi za put.

U času kad je tvorničko predvorje pusto dolaze dva diverzanta iz Narodnooslobodilačke borbe, preodjeveni u fašiste, i predaju Radi omot s paklenim strojem. Malo zatim eksplodira dotrajali kotao: kod njega pogine Branko i nekoliko radnika. Sirena daje znak uzbune, narod provali u tvornicu, a fašisti nahrupe i blokiraju čitavu tvornicu, 'centurione' pohapsi nekoliko talaca, izvuče iz torbe crvenu zastavu koja je noću bila izvješena na tvorničkom dimnjaku i baci je na tle u namjeri da je zgazi. Rade se trgne, odgurne 'centuriona' i strpa zastavu u njedra.

'Centurione' pobjesni i dade uhapsiti i Radu. I dok oboružani fašisti odvode taoce začuje se ponovna detonacija, a Rade primjećuje: »Ovo je naša bomba, uništit ćemo vas sve!«.

Treći čin odvija se godine 1943. u raskošnoj vili Griseldi-Bertrand okruženoj palmama, borovima i morem. Paradna straža pred ogradom bdije nad mirom vlasnika tvornice, koji u raskoši slavi vjenčanje Gritty s Albertucciom. Šareno društvo čavrlja, vojni kapelan don Egisto dočarava Don Gervaziju ljepote Rima, parovi se zabavljaju uz piće i glazbu, naoko je sve bezbrižno i lagano, ali momenti izvana od časa do časa razbijaju izvještačeni mir toga društva. Najprije epizoda s radnikom, zatim plotun strijeljanja i napokon dolazak Ljube, koja energično traži svoje dijete koje su fašisti na prijevaru odvukli i obukli u balilsko odijelo, sve to stvara isprva nemir koji se pretvara u paniku i kukavički strah. Taj strah Albertuccio nastoji zatomiti novim divljaštvom, i kad mu Ljube prijeti da će svi fašisti odgovarati i pred našim i pred svojim narodom, Albertuccio bijesno zove stražu. Ali umjesto straže pojavi se Rade s partizanskim odredom koji je upravo oslobodio mjesto. U dramatskom sukobu djelo završava pobjedom pravde«.

Toliko o sadržaju libreta opere Dimnjaci uz Jadran.

Samo dva dana prije početka događaja vezanih uz spomenutu Tijardovićevu operu zbio se u zagrebačkom dnevniku »Naprijed« (točnije 18. veljače 1949) žestoki obračun Jože Horvata s dramom u tri čina iz narodnooslobodilačke borbe Kazna Ivana Dončevića, koji možemo shvatiti kao objašnjenje skidanja te drame s repertoara HNK u Zagrebu odmah nakon druge izvedbe 24. siječnja 1949. godine. Iz vrlo iscrpnog teksta Jože Horvata navodimo tek ključnu misao što se uklapa, dakako, u uvodno spomenuti duhovni obzor nevremena o kome je ovdje riječ. Ta misao glasi ovako: »Pisac Kazne želio nam je prikazati isječak borbe, dijelić partizanskog života, koji bi nas upozorio da budemo samokritični i budni. U mnogima od nas žive još tragovi malograđanštine, koje treba na vrijeme otkriti i ukloniti da u teškim časovima ne budu presudni za naš životni put. Da li je autor postigao svoju namjeru? Da odgovorimo na to pitanje, treba razmotriti fabulu drame, ocijeniti likove, vidjeti s kakvim umjetničkim izrazom pisac tretira problem — a prije svega treba analizirati idejnu osnovu drame u cjelini«.

I naša priča može početi: 20. veljače 1949. godine u stanu skladatelja Ive Tijardovića održana je prva audicija na kojoj su bili nazočni ministar Sekulić, Mirko Božić, Natko Devčić, Slavko Zlatić, Nikola Hercigonja, Ivo Vuljević i drug Kavur. Dokumente s toga sastanka nismo imali u rukama, pa ne znamo jesu li uopće vođene ikakve zabilješke.

Istoga dana, a bila je nedjelja, s početkom u 9 sati održana je druga audicija i to u Direkciji opere HNK u Zagrebu na kojoj su službeno bili pozvani i odazvali se Ivo Tijardović, Tito Strozzi, Hinko Nučić, direktor Opere Milan Sachs, Boris Papandopulo, Jakov Gotovac, Mladen Bašić, Vladimir Žedrinski, Zvonimir Agbaba i glavni tajnik HNK u Zagrebu Ivo Valdec. Nakon audicije nazočni su morali predati Tajništvu opere HNK u Zagrebu vlastito »stručno mišljenje«.

Posjedujemo sedam stručnih mišljenja i govorit ćemo o njima slijedom njihova datiranja, a tri nedatirana obradit ćemo na kraju.

Prvi se izjasnio maestro Boris Papandopulo, na dan 21. veljače 1949. Nije se uopće osvrtao na idejnu stranu libreta, nego je pisao isključivo o vrijednosti glazbe, i to vrlo negativno: »(...) Harmonijsko tkivo izrađeno mjestimično primitivno, mjestimično sasvim u duhu impresionizma (...) Najslabija strana djela je izradba same orkestralne partiture, kojoj nedostaje logike i znanja. Instrumentacija je primitivna, neznalačka i nespretna. U ovoj formi sumnjam da bi djelo bilo izvedivo bez zamašnih korektura (...)«.

Sutradan, 22. veljače 1949. godine, priopćio je svoje stručno mišljenje maestro Jakov Gotovac: »Predloženo djelo ni svojim etičkim, a niti po svojim umjetničko-estetskim elementima, kao ni po svojoj kompozitorskoj tehnici i formalnim zahtjevima nema preduvjete jednog serioznog umjetničkog djela, koje se običava nazivati muzičko-scenskim djelom tj. operom ili muzičkom dramom. Po svojoj dramaturškoj strukturi i literarnoj obradi libreto je skroz naskroz naivan i literarno banalan bez ikakve literarne vrijednosti, a scenski neorganski labav i nedosljedan. Muzika predloženog djela djeluje amorfno i jednolično, bez jače lične note, koja ima osim toga karakter lahke zabavne muzike dekadentnog stila, a bez ikakovih osebina potrebne dramatike za jednu operu. (Kontrasti, recitativi, karakterisanje lica itd.). Kompozitorska tehnika koliko u temeljnim disciplinama muzičke umjetnosti (harmonija, kontrapunkt, forme), toliko i u paralelnim muzičkim disciplinama (instrumentacija, ekonomija sredstava, muzička psihologija) ne prelazi nigdje mogućnosti nekontroliranog amatera uz potpuno pomanjkanje umjetničke samokritike. Po svim znacima djelo je pisano kao spekulativni kič!«.

Dan kasnije, 23. veljače 1949. godine, izjasnio se direktor Opere HNK u Zagrebu maestro Milan Sachs: »(...) Držim da je lice Gritty trebalo karakterizirati lahkom opernom, ne operetnom fakturom. Mislim da etički moment djela (pobjeda narodne muzike i veličina onih koji pobjeđuju) ne dolazi dovoljno do izraza (...) Dabome, ako je mjerodavno da bi djelo kao 'spektakl' moglo uspješno da djeluje na 'mase', kojima nedostaje i ne traže od umjetničkog djela etike, naći će se i takvih koji će savjetovati izvedbu. Sud je tvrd, ali prijateljski«.

24. veljače 1949. godine oglasio se Tito Strozzi: »Izreći sud o jednoj operi, njenom sižeju i muzici, na temelju klavirske audicije i letimično ispričanog teksta vrlo je riskantna stvar. Tim više što sada, u traženju novog umjetničkog izražaja postoji za nju novi kriterij, pa se čovjek može prevariti i gledajući kakvu stvar izvedenu na pokusima na pozornici a kamoli ne nakon takvog površnog upoznavanja djela. Radi li se o tom da dam svoje mišljenje treba li djelo izvesti i po svom prvom dojmu nakon te audicije, držim da odgovor na prvo pitanje treba da dadu kompetentni, ideološki potpuno izrađeni faktori. Što se drugog pitanja tiče mogu izjaviti slijedeće: tekst opere sastavljen je od događaja koji su prilično neorganski međusobno vezani (...) Međutim, u tim 'slikama', kako ih je autor u diskusiji sam nazvao, pokazuje se veoma invenciozni kazališni čovjek koji u stilu svog bujnog scenskog talenta doduše prenatrpava radnju efektima, ali vrlo dobro umije pronaći ono što djeluje na publiku; sličan dojam pravi na me ukoliko ja to kao amater mogu utvrditi i muzika. Autorov ideološko izgrađeni stav stoji u očitoj opreci s glavnom linijom njegovog životnog muzičkog talenta koji je usmjeren na lahku glazbu (...)«.

Svoje pismene ocjene nisu datirali Vladimir Žedrinski, Milan Bašić i Zvonimir Agbaba, no lako je pretpostaviti da su njihove ocjene stigle također navedenih dana.

Zvonimir Agbaba piše između ostaloga: »(...) U cijelom djelu se radi o tome da se protumači, analizira stanje prije okupacije, za vrijeme okupacije i konačni pobjedonosni završetak narodnooslobodilačke borbe, a postignuto je čisto reportažno oslikavanje jednog izvjesnog događaja isprepletenog moguće i suvišnim epizodama, tako da se cijela stvar može uzeti kao reportaža vezana za život nekolicine ljudi. Nije prikazana snaga N. O. Bea i učestvovanje širokih narodnih masa u toj borbi pod rukovodstvom K. P. već sam dobio utisak skučenog samoinicijativnog diverzantskog otpora koji je na koncu rezultirao četicom partizana koji nailaze na prilično čvrst otpor okupatora i imaju prilično posla dok ga likvidiraju. U samom libretu imade prilično detalja na koje bi se moglo osvrnuti; kao što mi je nelogično izgledalo da je jedan brat Rade obični tvornički radnik, a drugi Branko pitomac vojne pomorske akademije. Svakako da je to moguće, ali kod pisanja jednog djela mislim da ne treba opisivati nekarakteristične slučajeve bivšeg društva, već ono najkarakterističnije treba naglasiti. Isto tako ako Branko ljubi Talijanku i ako je fašistički naklonjen u prvom činu, nelogično i neuvjerljivo djeluje u drugom činu kao obični radnik u tvornici. Prema prvom činu ja sam prirodno očekivao da je on u drugom činu fašistički eksponent (...) Isto tako mi nelogično izgleda da jedna fašistica, kćerka tvorničara dolazi u tvornicu i pjeva oproštajnu pjesmu radniku Jugoslavenu. U trećem činu na završetku razgovora popova djeluje neuvjerljivo, mjesto opkoljeno partizanima (...) a popovi diskutiraju kako se jedna riječ izgovara latinski. Isto tako u trećem činu partizani opkolili mjesto, pohvatali straže a fašisti ne znaju ništa o tome, ili sve su straže pohvatane a fašisti na koncu dolaze i bore se (...)«.

Vladimir Žedrinski bio je kratak pa je napisao i ovo: »Autor je rekao: ideja opere je sljedeća: jedno 'ljubavno pismo' Talijanima sa značenjem da nemaju što tražiti kod nas, i da je naša glazba vezana za našu zemlju i jača od glazbe talijanske. Poslije audicije konstatirao sam da nisam osjetio kao glavnu nit nadmoćnost jugoslavenske muzike, da ta muzika dramaturški potiskuje muziku Talijana (...)«.

Najiscrpniji bio je, međutim, maestro Mladen Bašić, a započeo je ovako: »Najosnovnija i najdublja protivurječnost koja izbija kod slušanja opere Dimnjaci uz Jadran jest pretenzija za visokom idejnošću teksta i libreta, nasuprot muzički ležernoj interpretaciji drame (...) Način kako zbor, gledajući postrance, kraćim upadicama komentira svađu Albertuccia i Gritty (u prvom činu), predstavlja svojom muzičkom prisilnom uklopljenošću u muzičko-scenski tok te isuviše prozaičnim, nekolektivno mišljenim tekstom, sve prije nego scenski realizam. Teološka rasprava popova u trećem činu je potencirano lokalnog karaktera, dok su 'realistički opravdani' jazz na početku trećeg čina i koloratura pjevačice iza scene u samom finalu, otrcani scenski efekti, pokušaj i nasilnog zaoštravanja dramatike (...) U scenskom smislu, muzika te opere upravo neumoljivom jednoličnošću slatke melodije prelazi preko dramatike, lirike i komike teksta (...)«.

Dana 24. veljače 1949. godine održan je izvanredni sastanak Biroa partijske organizacije HNK-a u Zagrebu s jednom jedinom točkom dnevnog reda, koju je predložio sekretar Ivo Vuljević, a glasi: »O operi druga Tijardovića Dimnjaci uz Jadran«. U zapisniku s tog izvanrednog sastanka stoji da su »prisutni bili: Cilić, Vuljević, Maslov, Toni, Kutijaro, Ceraj, Kavur, Agbaba, Tijardović i Član Rajonskog komiteta drug Dado Perera«.

Zapisnik kaže da je prvi govorio skladatelj Ivo Tijardović kome da je riječ dao uvodničar drug Vuljević istaknuvši da je »sada nastala nezgodna situacija, jer se čitava stvar nakon audicije počela prepričavati, što je vrlo nezgodno i za druga Tijardovića i za partijsku organizaciju ako se ne bi o toj stvari raspravilo i donio zaključak«.

Prema zapisniku Tijardović je između ostalog rekao da se »za samo djelo interesirao lično i preko šefa svoga kabineta i sam predsjednik vlade drug Bakarić«, da je »drug Franičević Marin kazao da u djelu ne vidi ništa nekomunističkog«, pa nastavlja: »I baš onoga dana kad se imala skinuti Kazna pitao me je drug Bunko što mislim o Kazni. Rekao sam im da bi za Dončevića bilo nezgodno kad bi se Kazna odmah skinula s repertoara, nego da je bolje da se prikazuje još dva, tri puta, pak da se onda lagano skine s repertoara. Drug Bunko mi je odgovorio neka je odmah skinem s repertoara, a da moja stvar može ići«. U tom prvom svom iskazu Tijardović opisuje i samu audiciju u Direkciji Opere HNK u Zagrebu, pa kaže: »Na tu audiciju trebao je doći i Miloš Žanko, ali je bio spriječen. Od komunista osim Agbabe nije nikog bilo. Ja sam svirao, a Martiniska je pjevala dvije arije. Bile su izvješene i tri slike inscenacije koje je napravio drug Agbaba, ali ih nitko nije ni pogledao. Ja sam napravio skice kostima (...) Nakon sviranja nastala je diskusija«.

Zapisnik evidentira izlaganje Zvonimira Agbabe koji da je »iznio i neke nezgodnosti od strane samog Tijardovića (...) Tijardović je naime stvar predstavio kao da je već uslijedilo odobrenje i da je ova audicija samo formalna (...) Treba paziti da Tijardović i kao intendant i kao komunista ne ispadne smiješan. Mogu naglasiti da je bilo i neodgovornih izjava kao što je izjava Strozzija. Mislim da do audicije nije smjelo doći«.

Zatim su pročitana sva stručna mišljenja nazočnih na audiciji, koja smo već zabilježili, pa je sekretar Ivo Vuljević nastavio izjavom kako se »ljutio, jer da se audicija bez poziva komunistima Devčiću, Marinkoviću i Hartlu mogla i odgoditi«. Zvonimir Agbaba, piše dalje u zapisniku, dobro se sjeća da je Sachs pitao Tijardovića što o njegovu djelu misle ostali muzičari i komuniste, a da je Tijardović Sachsu odgovorio kao da je stvar već odobrena. Kad je Tijardović kazao da se za djelo pozitivno izjasnio i jedan drug ministar, da je Sachsu to izgledalo kao da je taj drug onaj koji najviše odlučuje. Zato da je Sachs i napomenuo da ako djelo već mora ići, onda neka ide, ali da će on (Sachs) ipak dati svoj sud«. August Gilić »želi znati što stručnjaci kažu o djelu, a naročito drugovi u Agi propu (...) jer da za njega ni Papandopulo ni Sachs nisu objektivni«. Ponovno se javio Ivo Vuljević i stao na stranu stručnjaka čije ocjene da se »poklapaju s ocjenama ostalih stručnjaka komunista (...) Za mene je važno mišljenje stručnjaka i zato pozivanje na ministra, u ovom slučaju na druga Bunka, ne pokazuje punu ozbiljnost. To je pitanje uprave kazališta i prestiža partijske organizacije kao i samog Tijardovića. Možda bi ugledu Tijardovića više škodilo kada bi se stvar olako shvatila. I pošto se tiče ugleda jednog komuniste zato je i sazvan sastanak Biroa da se o tom pitanju donese zaključak«.

Emil Kutijaro u svojoj je riječi kazao da bi bilo »dobro kad bi Tijardović prihvatio drugarski savjet i pokorio se mišljenju stručnjaka. Tako će se istrgnuti oružje iz ruku neprijatelja (...) Tijardović ima uvjeta da dade dobro djelo. Narodna muzika izvire iz naroda, dok se kod Tijardovića potkralo mnogo talijanštine. Zato treba stvoriti operno djelo od narodnih motiva. To se vidi iz njegovih dosadašnjih djela, između kojih je i Pop Jordanov«.

Pri kraju sjednice Biroa partijske organizacije HNK u Zagrebu skladatelj Ivo Tijardović još je nekoliko puta tražio riječ pa je rekao i to da je on »djelo stvorio ne za sebe nego za Partiju. To je moja obveza u čast Petog kongresa KPJ i ja sam je izvršio misleći da će moje djelo polučiti uspjeh. Kad je djelo imalo samo šest stranica pozvao sam Sachsa i ovaj je već na prvom taktu kazao da je to opereta (...) Mišljenje stručnjaka može biti neiskreno. I Boris Godunov je tri puta odbijen dok jedna pjevačica nije ugovorom prisilila direkciju Opere da se ono daje, i ono je doživjelo najveći uspjeh. Ono s operetom je samo špekulacija. Mene to djelo već dugo progoni. Meni je sada preko pedeset godina i znam što mogu dati. U meni sve kipti od muzike. Ja sam danas usamljen i ni od koga nemam podrške. Ja sam nisam želio da se ovo djelo izvede u Zagrebu, bio sam naglasio drugu Vuljeviću da ukoliko se ono prihvati na audiciji da ću ga poslati Danonu u Beograd. Koliko ima manjkavosti ja sam ih priznao i ispravio ih. Za moju karijeru ovo je težak udarac. Za operete više nisam, a za operu po mišljenjima drugih nisam sposoban. Sad dolazi u pitanje i moj položaj intendanta. Moj je položaj smiješan.«

Prije kraja sjednice Ivo Vuljević izjavio je još i ovo što je vrijedno spasiti od zaborava: »(...) Ne smije se dozvoliti da se opera dozvoli, a poslije da dođe do ukidanja. Tek onda bi došao u pitanje i položaj intendanta (...)«, pa se obratio izravno skladatelju Tijardoviću: »Mi hoćemo da ti pomognemo. Mi znamo da ti nije lako. Ti si s tim djelom živio dvije godine. Ono ti je kao dijete i sada kao da ti je dijete umrlo. Mi to shvaćamo. Ali s tim treba raščistiti i prekinuti.«

Sjednica je trajala dva sata i četrdeset minuta.

Na dan 25. veljače 1949. godine Uprava HNK u Zagrebu donijela je »odluku o prikazivanju opere Ive Tijardovića Dimnjaci uz Jadran, koja je označena kao »strogo povjerljiva«, a u kojoj stoji zabilježeno da je »drug Ivo Tijardović, intendant Kazališta, povukao na sjednici Uprave Kazališta 24. veljače 1949. godine u 18 sati izvedbu svoje opere s time da ne reflektira na njenu izvedbu 'sve dok se ne promijeni štimung koji je nastao poslije audicije'. Uprava je na temelju mišljenja stručnjaka i izjave druga intendanta zaključila da opera u takvom obliku ne dolazi u obzir za izvedbu u Hrvatskom narodnom kazalištu. Smrt fašizmu — sloboda narodu. Glavni tajnik: Ivo Valdec«.

Ali našoj priči tu nije kraj. Početkom 1950. godine održana je u Udruženju kompozitora u Zagrebu i treća audicija kojoj su nazočili članovi Udruženja kompozitora i kao gosti Gustav Krklec u ime Društva književnika Hrvatske i Oskar Danon, direktor Opere u Beogradu. Tijek audicije bio je sukladan prvim dvjema audicijama sve do trenutka kada se za riječ javio Oskar Danon »s mišljenjem da bi izvođenje ove opere bilo potrebno radi poticaja domaćim kompozitorima na stvaranju opernih djela«, odnosno do trenutka kad se za riječ javio Silvije Bombardelli i govorio o »pozitivnom nastojanju kompozitora Tijardovića, o aktualnosti i idejnosti libreta i o potrebnoj podršci kompozitoru-komunisti«.

Nakon ovih intervencija, a i zato što je Udruženje kompozitora davalo imprimatur na izvođenje domaćih glazbeno-kazališnih djela u ono vrijeme, Dimnjaci uz Jadran stavljeni su na repertoar HNK u Zagrebu, gdje su praizvedbu doživjeli 20. siječnja 1951. godine.

Na tu praizvedbu brzo je reagirala Uprava HNK u Zagrebu (intendant Marijan Matković i glavni tajnik Ivo Valdec), koja je svoju sjednicu održala već 23. siječnja 1951. godine i s te sjednice poslala opširno izvješće ministru za nauku i kulturu Narodne Republike Hrvatske, drugu dr. Milošu Žanku s oznakom »povjerljivo«.

Između ostaloga, što je nama ovdje već poznato, u rečenom izvješću čitamo i sljedeće:

»(...) U vrijeme kada drug Tijardović nije više bio rukovodilac zagrebačkog kazališta, a u vrijeme kada je Uprava kazališta službeno obavještavala sve mjerodavne faktore kao i našu javnost o stavljanju na repertoar čim većeg broja domaćih djela u drami i u operi, Uprava kazališta, koja nije promijenila svoje mišljenje o vrijednosti opere Dimnjaci uz Jadran, da bi dokrajčila famu da se domaćim kompozitorima (u konkretnom slučaju i kompozitoru-komunisti) onemogućuje afirmacija na prvoj hrvatskoj pozornici, stavila je na repertoar ovu operu za sezonu 1950/51. Kod spremanja opere Uprava je u granicama mogućnosti (materijalnih i financijskih) učinila sve što je po njezinom mišljenju i po mišljenju, a i želji kompozitora, trebalo učiniti da bi se postigao što veći uspjeh predstave i samoga djela. Ovo je izrazio i drug Tijardović svojim pismenim priznanjem i zahvalom. Međutim, uspjeh je bio onakav kako ga je Uprava kazališta predvidjela već dvije godine prije premijere (...)«.

Novom intendantu HNK u Zagrebu Marijanu Matkoviću bili su na meti u spomenutom izvješću i Udruženje kompozitora (»jer nije opravdalo povjerenje barem što se tiče ozbiljnog kritičkog i dobronamjernog stava prema nesamokritičnom svom kolegi«) i Društvo književnika Hrvatske (»jer je dozvolilo da se ovakav libreto izvede«), ali ponajviše sam skladatelj Ivo Tijardović (»koji je kod najodgovornijih naših državnih rukovodilaca iskoristio svoj utjecaj da bi progurao svoju operu na zagrebačku pozornicu«). I kao poanta: »Smatrali smo da ćemo stavljanjem na repertoar ove opere nakon njezinog izvođenja dokazati da je naš sud o djelima na našem repertoaru najmjerodavniji, bez obzira na ličnost autora ili na neslužbena mišljenja stvorena izvan kazališta«.

Opera Ive Tijardovića Dimnjaci uz Jadran skinuta je s repertoara HNK u Zagrebu nakon osme predstave koja je održana 27. svibnja 1951. godine.

Na praizvedbu djela osvrnuo se jedino glazbeni kritičar Nenad Turkalj u zagrebačkom »Narodnom listu« (u broju od 25. siječnja 1951). Između ostalog pisao je da je »djelo uslijed heterogenih elemenata, koji su se odrazili i u libretu, izgubilo operni karakter, približivši se nekoj vrsti muzičkoga igrokaza (...) Nesretno su upotrebljeni muzički citati koji nisu saživljeni s muzičkim gradivom. To osobito vrijedi za poznati talijanski šlager La molinara koji djeluje kao suviše primitivistička karakterizacija fašističkog centuriona (...) Ističe se vrlo dobra zborska muzika karaktera masovnih pjesama, dok su zvukovi Internacionale nepotrebno nakalemljeni na završne taktove finala. U trećem činu Tijardović je iza scene postavio propisni jazz-ansambl, stvarajući tako pomoću dva orkestra vrlo efektnu muzičku situaciju (...) U muzici završnih taktova koristio je i opet citat Po šumama i gorama (...)«.

Nedugo nakon skidanja opere Dimnjaci uz Jadran s repertoara, Opera zagrebačkoga HNK gostovala je (prvih dana srpnja 1951) u Puli, ali tom prigodom nije izvedeno niti jedno hrvatsko operno djelo. Zbog toga su protest Upravi HNK i Direkciji Opere HNK u Zagrebu uputili zajednički Upravni odbor Saveza kompozitora Jugoslavije i Udruženje kompozitora Hrvatske (jedan od dvojice potpisnika protesta Udruženja kompozitora Hrvatske bio je sam skladatelj Ivo Tijardović!). Odgovor u ime Uprave HNK iz Zagreba potpisali su Marijan Matković i Milan Sachs, a glasi: »Po mišljenju Uprave HNK nije potrebno u ovom odgovoru obrazlagati zašto je otpala Tijardovićeva opera Dimnjaci uz Jadran iz svake kombinacije«!

Odonda do danas, baš kao i Kamenik Jakova Gotovca, i Dimnjaci uz Jadran pali su u zaborav.

...