Cjelovit prikaz bioetike

Tonči Matulić: Bioetika, Zagreb, Glas Koncila, 2001, str. 539.

Nakladno poduzeće Glas Koncila iz Zagreba pokrenulo je novu biblioteku pod imenom Tertium millennium, a prva je knjiga iz toga niza Bioetika, dr. T. Matulića, profesora na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Knjiga se sastoji od tri dijela. Prvi dio knjige podijeljen je u šest poglavlja, drugi u tri, a treći u pet poglavlja. Prvi dio, Epistemološki status bioetike, u prvom poglavlju govori o aspektima nastanka bioetike, u drugom o neologizmu bioetika, u trećem o definiciji bioetike. Četvrto poglavlje istražuje bazične elemente etičke znanosti kao preduvjet za upoznavanje strukturnih elemenata bioetike, peto poglavlje prvoga dijela knjige otkriva što je formalni i materijalni objekt bioetike, a šesto istražuje uvjete i mogućnosti interdisciplinarne metode istraživanja u bioetici.

Drugi dio knjige fokusira se na problemske aspekte smisla i sadržaja u bioetici. Sedmo poglavlje razmišlja o izazovima metabioetičkoga diskursa, osmo o bazičnim elementima sadržanim u bioetičkim paradigmama (principi, kreposti i iskustva), a deveto govori o individualizaciji nekoliko temeljnih izazova bioetike u kontekstu biomedicinskoga progresa.

Treći dio knjige nosi naziv Sistematizacija problemsko-sadržajnih aspekata interdisciplinarnoga bioetičkog dijaloga. Riječ je o pronalaženju i određivanju specifičnih aspekata interdisciplinarnoga dijaloga u bioetici: religijskoga govora u bioetičkom dijalogu (10. pogl.), s aspektima četiriju znanstvenih disciplina iz humanističkih i pozitivnih znanosti, tj. teologijom (11. pogl.), filozofijom (12. pogl.), pravom (13. pogl.) i sociologijom (14. pogl.) s obzirom na bioetiku. Sve su te discipline usmjerene prema stvaranju produktivnoga bioetičkog dijaloga.

Nakon čitanja prvoga dijela knjige dolazi se do zaključka da je bioetika specijalni tip etičke refleksije o ljudskoj aktivnosti i ponašanju na području biomedicinskih znanosti. Bioetika gradi specifične gnoseološke okvire tako da ujedinjuje znanja iz različitih znanstvenih disciplina (gnoseoloških izvora) u jedinstven bioetički kognitivni sustav. Ona se potvrđuje ne samo kao normativna znanost nego i kao praktična, primijenjena disciplina.

Autentično »filtriranje« etičke svijesti, slobode i odgovornosti ovisi o onto-antropološkoj viziji čovjeka, što je osnovni zaključak drugoga dijela knjige. Conditio sine qua non u bioetici je traženje »istine« o čovjeku. To traženje neodvojivo je od »osobne askeze« ili mučnoga ali plodonosnog proučavanja konstitutivnih elemenata osobe. Samo na osnovi tih elemenata moguće je odrediti kriterije i uvjete u odnosu između »je« (empirijski opis stanja stvari) i »treba« (valutativno-normativna procjena stanja stvari). Antropocentrički temelj i orijentacija bioetike uključuje stajalište da se ljudski život znatno razlikuje od ostalih oblika života na zemlji i da različite mnogostruke biološke funkcije u osobi nisu svedive na jasnu evolutivnu koncepciju i objašnjenje. Čovjek je racionalno i duhovno biće, stoga je etičko biće.

Osoba je po svojoj biti religiozno biće i kao takva ne može u sebi nijekati pojavu »otvorenosti transcendentalnom«. Jedan relativno malen aspekt osobe je »određen« prirodom samom, a većim je dijelom osoba rezultat kulturnih prilika, obrazovanja i odgoja u najširem smislu, uključujući i religijski odgoj. Religija nije bilo kakva vrsta fenomena, nego je urođena ljudskom biću. Religijsko je iskustvo povijesno utemeljeno. Stoga vjernik osjeća stalnu potrebu za teološkim sadržajima i vođenjem u praktičnom životu, gdje Crkva ima važnu ulogu kao autentična zajednica vjernika čiji je zadatak s obzirom na bioetiku osobito važan u situaciji kada se osoba nađe slaba i malodušna — tada je Crkva prihvaća, ohrabruje i omogućuje joj da se pomiri s Bogom i sa samim sobom. Specifični aspekti filozofskoga diskursa u bioetici više su orijentirani na ulogu filozofa u didaktičko-pedagoškim aktivnostima promocije bioetike i studija. Što se tiče specifičnih aspekata pravnoga govora u bioetičkom dijalogu, odnosi se na pojašnjenja glede »susreta« bioetike i prava. Aspekti sociološkoga diskursa prikazani su tako da ne iscrpljuju sadašnji doseg i buduće mogućnosti takvog diskursa u bioetici.

U posljednje se vrijeme i kod nas puno piše i raspravlja o bioetici, ali ovo je prvi i najcjelovitiji prikaz bioetike na hrvatskom jeziku. Knjiga nudi odgovor što je »bioetika«, premda indicira da je teško ali ne i nemoguće zahvatiti bioetiku u jednu jedinstvenu i nedjeljivu definiciju. Autor to potkrepljuje primjerom da se H. T. Engelhardt, Jr. odnosi prema »bioetici kao imenici u množini« (str. 537). Nova je definicija bioetike preuzeta iz Encyclopedia of Bioetics autora W. T. Reicha u kojoj se ističe da je bioetika »sustavno proučavanje moralnih dimenzija — uključujući moralno gledanje, odluke, ponašanje i odgovorno držanje — znanosti o životu i skrbi za zdravlje, primjenjujući različite etičke metodologije s interdisciplinarnom impostacijom« (str. 76). Knjiga je bogata i interdisciplinarna te je namijenjena svima onima koji su zainteresirani za etička pitanja o životu i smrti čovjeka.

Matija Vekić