Boguje li Bog u raju

Boguje li Bog u raju

Postojiš li, ako te ima tvoja prošlost? Kako postojiš? Ako te išta, ako te itko ima, osjećaš li se potpuno slobodan? Jesi li ikada iskusio potpunu slobodu, jesi li ikada iskusio da te nitko nema, pa ni ti sam sebe? Postoji li ja izvan prošlosti, izvan povijesti, izvan pamćenja, izvan sjećanja, izvan nastavljanja? Izvan nastave. Je li ja institucija nastave? Institucija samoodržavanja? Ako ja postoji izvan svega toga, moga, naime tvoga, onda ono postoji u nekoj drugoj protegi. Koja nije od vremena. A ja izvan vremena slobodno je od svake svrhe vremenske. Svrha može biti najsvetija, tebi se, ili nekome drugome, činiti takvom, ali dok si svrhovit, ne možeš ne biti egotičan. Ne možeš ne biti u smislu stanovitom psihotičan. Ego i psiha. Postoje li jedno bez drugoga? Ne možeš ne biti ranjiv, uvredljiv. Razdražljiv. Ili skunabljiv. Ne možeš ne biti onaj koji može biti nesprečavan. Onaj, dakle koji je mjesto opće. U općinstvu. U općilinstvu. U psihićarni. Dok ne počneš možda sanjati da je ona, tko ona, pa duša tvoja, kćerka, zar starčića nekoga? A njemu, starčiću tome, ako je i do čega stalo, onda mu je stalo do toga da ne budeš mjesto opće. Pa ti stoga neprestano šalje znakove koje u općinstvu pak rutinirano brišu. Zašto Bog nikada nikoga od tih rutinera ne kažnjava? Kada bi ih kažnjavao, morao bi im pamtiti grijehe. A On se ne opterećuje pamćenjem. On nije putnik. Niti ima prtljage. On se ne ograničava pamćenjem. On se pamćenjem ne zatvara. Niti se njime stvara. Stoga mu ni na kraj pameti ne pada da se vlada kao stvoritelj, to jest roditelj. Na sliku i priliku čovjekovu. Da bude rob onoga što radi. Kako bi bio rob, kad ništa ne radi.

Ako si ikada ikoga upoznao tko se ne vrti u krugu, kome krug i prsten nisu nikakvo boravište, nikakvo konačište, kada je to bilo? Je li ti unaprijed bilo zakazano neko ročište? Bilo je to onda, kada si izgubio svaki pojam o ikakvom konačištu, svaki pojam o zakazivanju ili otkazivanju, svaki pojajm o roku i ročištu. Onda kada se sam nisi vrtio u krugu. Kada je prestala svaka vrtnja i pomutnja. Ako ti se to ikada dogodilo, ozorilo, obdanilo, ni jedna riječ ne može kazati to, kako bi mogla, kada ni jedno moguće to nije to, to je sjaj i bijeda kurtizane koja se zove riječ, tko je bio taj kojega si upoznao? A tko nije? Znači, nije bilo jednoga? Bilo je, ali u svakome. Opet parola. Da, dok si ikoja rola. Ali ako si se do jedne oslobodio, ako si se iz svake odvio, ako ni od jedne nisi bolestan, naravno na smrt, ako si do jednu prebolio, vidjet ćeš da nije parola, gledat ćeš, znat ćeš bez riječi. Je li to moguće? A zaražen si s njima kada si bio malen zauvijek. Naročito s onima prvima... mama, tata, cvijeće... mjesec... Ali ni u što se ne ulagati, do jednu ulogu preboliti, vrlo je teško, gotovo nezamislivo. Zapravo nezamislivo. Jer je izvan misli. Odrolati sve svoje moguće role i vidjeti da nikada nisi bio ni jedna rola, tko to može, može li itko? Nitko. A događa se? Pa nije ono što se zove sve u pojedinčevoj moći. A mnogi su, ne samo jedan, koji tako misle. Tipovi misaoni. Budući da ono što se zove sve nije u pojedinčevoj, nije u tvojoj moći, što će ti pripreme, vježbanja, savršenstva, prvenstva? Ako ne za osobnu uporabu. Zar te ona pak zadovoljava? Jer kad si prvi, jer postignutim prvenstvom, sve se ne tvori, niti se njime sve otvori. Njime se sve zatvori. Najčešće? Pa ne shvaćaš kako to da si izoliran, da si paraliziran. Kako bi shvaćao, kad si još svoje svrhe, svoji razlozi. Kad si još dosljedan, ali tako što, premda mijenjajući često strane, grane, ostaješ vjeran sebi, na slijedu sebe. Kada više ne bi bio ni na čijem, kojem slijedu, pa ni na slijedu sebe, bi li te bilo? Nema slijeda, nema tebe. Nema tebe od jučer, nema tebe od danas. Nema kontinuiteta, nema identiteta. Nema prošlosti, nema došlosti, nema tebe. Pa te više ni od koga, ni od čega ne zebe. Može li te ipak biti izvan svakoga slijeda? Budući da je sebe temeljna protega, rastega čovjekova svijeta, je li moguć obzor, zor, prazor novoga svijeta, u kojem si, od kojega si zaustavljen, ako ne iskočiš iz vlaka, svejedno kako jurećeg, iz kontinuiteta s polazištem tim i tim, s dolazištem tim i tim. Uvijek proizvoljnim. Jednim i drugim. Uvijek iz nečije volje proizvedenim. Bez obzira na to poziva li se ona, volja, na znanost, ili na Boga. Iz vlaka sa svrhom i razlogom. Koji se, dakle, komponira i dekomponira. Od destinacije do destinacije. Upravo stoga što čovjek ne uspijeva izaći iz toga vlaka, iz te kompozicije, koja se zove sebe ili ego, koja se odziva na uzrok, pravac razvoja, naprijed ili natrag, naime na krivulju razvoja, svakako na kontinuitet, promiskuitet i cilj, svaki njegov odnos biva relativan, svaki njegov odnos, naravno, poglavito prema drugome čovjeku propada.

Zašto u raju nema grijeha? Zato što nema kontinuiteta. Ni od kojega stoljeća. Anđeo je diskontinuirano biće. Kad prihvatiš lance kontinuiteta, kad se s njima, dakle poistovjetiš, kontinuitet to sam ja, ti bivaš anđeo pali. A njemu svašta stoji, svašta se pristoji, ali nikako ono da je »cvijet što nema korijena«. On što više nikako da shvati da ni ne može iz svoje palosti, dok insistira na svome korijenu, dok mu asistira. Pa takvih ni nema u našoj kvarnosti. Kakvih? Možeš ih naći samo u našoj nestvarnosti. Ali onda ona nije više samo naša. Kako bi bila, kada više nije ni diglost ni palost. Nego što je? Ona u kojoj se odavno već umjetničari povijesti povezuju radi političke ovrhe. Nego što bi? Pa to je njihova struka. Njihova bruka.

Nema veze koja te ne veže. Nema veze koja te ne prisiljava na dosljednost, svejedno kakvu, to jest nedosljednost, svejedno kakvu. A čim si dosljedan, to jest nedosljedan, ne možeš ne pisati, ne izricati opomene. Koliko si puta opomenut u životu, dok nisi postao onaj koji opominje? Što ti je preostalo? Krug se nije otvorio. Čim si, dakle slijedan, molim, sljedeći, ti si egotičan, zar poetičan, ti si sebesvidljiv, tvorac, ili rastvorac, svakako svojko. Svesebica. Manji. Veći. Najveći. Tko da te spriječi? Osim tvoga praha. Premda tvoja pelud širi isti blud. Čim si, dakle, to jest, dok si, dakle, molim, sljedeći, ti nisi ti, ti ne možeš biti istinski ti. Jer sljednost je svojstvo tebe logičnog, tebe grešnog i pogrešnog, tebe koji oponaša i prenaša, tebe neizvornog, tebe izbornog. Takav si pak, dok si neslobodan, dok si u vezi. U sprezi. Nesloboda uvijek je nesloboda za drugi svijet. Za cvijet što nema korijena. Pogledaj oko sebe. Možeš li ikoga ugledati tko ima (jake, opake) veze, tko je (jako, opako) povezan, a da nije zatvoren za drugi, za drugačiji svijet? Cvijet. Jer ako je sav svijet cvijet što nema korijena, što je s tobom? Koji misli da ga ima. Kakav dah, takve misli. Kakve misli, takva svijest. S korijenom. Nema daha, nema svijesti. Nema svijesti, nema svijeta. Ima li svijesti bez korijena? Ako ima, onda ima i svijeta, naime cvijeta bez korijena. Ili nitko osim Boga nije bez korijena? Onda je On cvijet iz kojega, u kojemu korijen ima sve? Dubi na glavi. To ti je jedan od prokušavanih načina samoispitivanja. Ukorjenjivanja. U nebo. Vrlo se teško prima. Do možebitnog uspjeha. Kada se više ni o čemu ne pitaš. Kada više ni za što nikoga ne pitaš. A najmanje nju. Koju? A koju ne? Samo uzimaš. Jer više nisi u takvom odnosu da bi pitao, tražio, ili uzimao. Zar postoji ikakav drugačiji odnos? Postoji. Ali on nije ni malo politički. Dok išta tražiš, zahtjevaš ili uzimaš, pa i najmanje, ti si nezadovoljan, ti ne možeš ne odnositi se kritički, naime politički. Možeš li se odnositi, dakle živjeti, jer život je odnos, ne odnoseći se kritički i politički? Možeš. Ako ne živiš od veza, ako ne živiš povezano, zavezano, ako živiš svjetlo i slobodno, ako živiš drugi život. Koji je to? Onaj u kojemu živiš zajedno, a nevezano. S kime? A s kime ne. Ali drugi život nitko ti ne može dati, nitko ti ga ne može uštrcati. Kojom štrcaljkom, kojom injekcijom, kojom elektrodom? Nitko ga u tebi ne može začeti. Jer onda bi priča o začeću bezgrešnom, o začeću bez greške, prestala biti zanimljiva. Oni koji tvrde da se svi rađamo s greškom, tvrde da je moguće i rođenje bez greške. Kako je moguće? Prvo se rodiš s greškom, pa se onda rodiš bez greške. Tako rođen zoveš se nerođeni. S pravom. Jer te nitko od rođenih ne vidi kao nerođenog. Budući da smo svi od majke, ti nerođeni nisi od majke. Pa ti se nitko ne može obratiti s onim — rođeni moj. Niti se ti rođeni možeš ijednome nerođenome tako obraćati. A samo se po sebi razumije da se nerođeni nerođenome nikako ne može obraćati s rođeni moj. Ako Bog jest Bog, onda je nerođen, a ako je nerođen, onda bi ono da ne spominješ Božje ime uzalud trebalo popraviti u — svako je spominjanje imena Božjega uzalud. Kada mu se god obraćaš, uzalud je. Je li tako? Nije. Pouzdano je da je uvijek uzalud, kad mu se obraćaš, samo u jednom slučaju. Kad mu se obraćaš ni za što, kad mu se obraćaš, jer hoćeš Njega samoga. Ti rođeni Njega nerođenoga. Ne ide to. Sve drugo može. Premda ne mora. Svaka je želja na kraju crte, premda se na početku crte ne čini tako, želja za sobom samim. Zna On to. Pa kad Njega želiš, On ti daje, On ti ostavlja ono što si želio. Tebe samoga. Tko ti je kriv što si s greškom. Što si se rodio s njom. S greškom. S krivnjom. Ona je, zna se, egzistencijalna. Ona je, dakle, provincijalna. Budući da si kriv, budući da si provincijalan, usred središta grada glavnoga, ne možeš ne kriviti. Bilo sebe ili drugoga. Ne možeš ne kriviti u ime ravnoga, ispravnoga. Sebe, ili drugoga. Nema ti slobode od krivnje, dok nisi slobodan od onoga što nije krivo. Od ispravnoga. Kad počneš s pameću, pametovati, drugoga ili sebe amenovati, počneš s krivnjom i s ispravnošću, kad završiš s pameću, teško se prestati drogirati, završiš s krivnjojm i s ispravnošću. Ako je djetinjstvo raj, onda je onaj koji te u djetinjstvu uči dobru i zlu, koji te navodi na plod razlikovanja, na plod spoznaje, zmija. Ona se, pak, naime on, često presvlači, pa je uvijek poput djevice. Svi odrasli, naročito oni koji ti žele puno, puno dobra, pa te učine pametnim i prognanim, nisu li zastavnici đavla? To uspješniji u svom nagovoru, u svom poslu, jer nagovor je njihov biznis, što misle da su zastavnici nekoga drugoga. Intelektualci i političari. Praktičari. Koji? Bože, ti oprosti. Lice i naličje iste medalje. Doduše, lice je lice, a naličje naličje. A umjetnici i radnici. Što je s njima? Oni su socijala. Oni su tako blizu Bogu da im ne treba nikakav predstavnik. Predstavljač. A svećenici, jesu li oni blizu Bogu? Kako koji. Tko se to tamo vrpolji? Uostalom, dok god si nečiji, ičiji zastavnik, dok god nekoga, ikoga predstavljaš, ti nisi ti. Dok si naime kriv, ili ispravan, ti nisi ti. Ti možeš biti dobar, ti možeš biti zao, i ti možeš biti ti. Biraj! Zlu i dobru si poučen, tko te nije sve podučavao, tko ti nije bio sve učitelj. I pogledaj se poslije tolikoga naukovanja. Ali, jesi li naišao na onoga tko te učio da ti budeš ti? Kad već nisi ti. A misliš da jesi. Doduše, postoje takvi učitelji, ali može li te itko tome naučiti? (Kad bi znali da ne može, da ne mogu ni oni sami, bili bi pravi učitelji, pa ne bi naplaćivali, niti

bi podučavali. Premda ne bi odbijali da bivaš s njima). Ili ti se sam odučavati od smjera. I od vjera. Svatko ima pravo na promjenu vjere, samo da imaš mjere. Koliko si do sada promijenio skrasilišta? Vjerske slobode su središte ljudskih prava. Ali nema prava koje te ne vodi u neko utočište. U neki komitet i prioritet. U neku zgradu po nagradu, ili kaznu. U neku organizaciju. Ah, neprofitnu. A jedino te istina izvodi iz svih njih na prostor brisani, ali nikada ni od koga narisani. Nikada ni od koga, to jest ostvaren, u hram pretvoren. Uostalom, čini se da ljudska prava nisu ništa drugo nego još jedna ego naprava. Kako si je nekada sticao? Platiš i bude ti oprošteno. Kupiš vlastitu dušu. A kako danas? Stekneš ljudska prava, uđeš na ljudska vrata, tako da ti plate, da te kupe. I ti si onda u novoj zvjerskoj zajednici. Ili ti se, dakle, sam odučavati i od ciljeva koji su ti predavani, nalagani, odučavati od njih tek kad si ih usvojio, osvojio, odučavati od onoga sebe koji te još uvijek zadaje, od onoga koji je zadavan i zadan. Pa tu programsku shemu sebe zadanog i sebe zadavajućeg iz trenutka u trenutak sebi i drugima, zar svima, iz godine u godinu ponavljaš. A odučavajući se, možda ćeš naići na onoga tko će ti stati na kraj. Do tada pak, ne možeš ne biti dosadan. Dosadnik. Kojega svijeta rasadnik? Već viđenog. Puta mnogo. Primjerice. Viče svoje novo otkriće — ja sam slobodan — jer počeo se odavati tjelesno umnim vježbama, a ne duhovnim, jer duh se, jer duha se ne može vježbati, nastavio na novi način sebi sebe zabavljati, a kompulzivno pribjegava radnjama starim. Ah, sebesvidljiv tip.

Anđeli ne trpe od učenja, ni od odučavanja. Ne trpe ni od kakvih muka, ni od kakvih dvojbi, ni od kakvih odluka. Nikada ne dolaze u zgodu, odgodu, da odlučuju, niti u priliku da se, ili sebe, odlučuju. Kada bi to činili, živjeli bi u vremenu, a onda ne bi bili anđeli. Pogledaj odlučujuća lica odlučna, vrlo. Uhvati te strah. Mogli bi te odlučiti. Lica od samoga vremena. Otvaraju usta, progovaraju iz vremena toga i toga, dakle iz same prošlosti. Iz prošlosti koja je sama. Iz povijesti koja je sama. Kao da mrtvi progovaraju. Koga to straše? Samo sebi slične. Je li te strah? Jesi li im sličan? Anđele ne mogu prestrašiti. Do anđela njihova prošlost, njihova povijest ne dopire. Ni tvoja. Što će to anđelima? A što je onda s onim da je milost sav put do milosti? To vrijedi, ali samo onda kada više nisi na putu. Kada više nisi u povijesti.

Ako gubitkom milosnog stanja, koliko je trajalo, gubitkom potpune utaženosti, nastaje pamet, onda je jednaka vrijednost, komu ili čemu, naime identitet tvorevina pameti. Jer u milosnom stanju, u rajskom stanju takvih dojmova nema. A jednaka vrijednost više jedan trenutak iste te tvorevine, naime jednake vrijednosti jednako kontinuitet. Anđeli ne trpe ni od kakve potrebe, ni od kakve prisile, zlosile za kontinuitetom, stoga i nisu ni u kakvom dosluhu s nečastivim, ni u kakvom posluhu njemu. U temeljima, u počecima svakoga identiteta i njegova kontinuiteta zar se ne nalazi vrag? I njegov zagad.

Gubitkom raja postaješ onaj koji je nešto izgubio, kojemu nešto nedostaje. Koji bi da se upotpuni. Pa se odlučuje za ovo, ili ono. Ali za što god se odlučio, što god postigao, uvijek si onaj kojemu nešto nedostaje. Ne možeš nikako, a kako, prestati biti onaj, znaj, koji je nepotpun, koji se neprestano mora odlučivati. Odlučiš se za neku ženu i uskoro shvatiš da to nije ona prava. Kako bi bila, kad si se za nju odlučio. Iz svoje nepotpunosti. Da si bio potpun ne bi se odlučio. A kada se god odlučiš, odvojiš se od drugoga sebe, pa te on, taj drugi te čeka. I dočeka. Ili te nikada ne dočeka. Tim gore po tvoju možebitnu potpunost. Budući da su neprestano potpuni, da ne prestaju, naime biti slobodni od sebe, anđeli se nikada ne odlučuju, nikada se ne odvajaju od sebe. Kako bi se odvajali od sebe, kada su slobodni od sebe. Stoga i jesu nepogrešivi. Nepogrešni. Bezgrešni. Dok su anđeli. A ti, što je s tobom? Nisi li stalno neslobodan od svega, stalno osvojen od sebe, okupiran stalno od sebe, sobom, pa stoga stalno onaj koji odlučuje i koji se odlučuje, onaj koji je stalno u grijehu? I nije li jeka tvoje zauzetosti sobom, tvoga grijeha to razornija što si važniji svojoj okolini. Uostalom, što si važniji svojoj okolini, to se češće, to se više traži od tebe da donosiš odluke. A to govori da se od tebe traži što češće, što više, da budeš pali anđeo. Premda si visoko smješten. Pa ti se mole. Općenito, pali anđeli obožavaju jako pale anđele, ali one koji su visoko smješteni. Ti isti pak od masa palih anđela koje su najniže smještene uglavnom zaziru. Uostalom, čim si negdje smješten, čim si od mjesta, pa taman i od onoga samo u svojim mislima, ti si anđeo pali. U skladu s tim može se reći — mislim, dakle anđeo sam pali.

Ne možeš živjeti istinski i nametati se. Ne možeš živjeti istinski, a da ti pri tome drugi bude objekt za iživljavanje. Objekt za preživljavanje. Ne možeš istinski živjeti i drugoga rabiti, zlo, ili dobro. Ako ti je itko predmet uporabni, ti nisi s njim u istinskoj zajednici. A ako nisi u istinskoj zajednici, ti istinski ne živiš. Istinski život jednako istinska zajednica. Istinska zajednica jednako istinski život. A ako nisi u istinskoj zajednici, ne živiš li lažan život, nisi li lažan, premda možda vrlo važan, tip? Nisi li polip? Zajednica koja vrvi lažnim tipovima naziva se ljudskom. Možda bi takvu zajednicu primjerenije bilo nazivati demonskom. Jer demonska se zajednica održava s pomoću onoga što nije istina. S pomoću sjena i opsjena. S pomoću čare i prevare. Jesi li ikada upoznao zajednicu u kojoj nitko ne živi na račun drugoga? Kako bi je upoznao? Ne možeš je upoznati, dok ne postaneš onaj koji ne živi ni na čiji račun. Pa ni na svoj. Dok ne poznaješ takvu zajednicu, dok ne živiš takvu zajednicu, možeš se trsiti koliko hoćeš, ti si ego tip. Gdje je ego, tu je račun, gdje je račun, tu je kračun. Na zajednici istinskoj. Budući da ti istina ostaje zakračunata, uskraćena, nepoznata, bez ulaska u istinsku zajednicu, bez pripadanja njoj, u kojoj nema nikakvoga joj, ti na pitanje što je istina ne uspijevaš odgovoriti. Uspijevaš tako što ostaješ izvan zajednice. Pa joj činiš ono što bi tebi trebalo učiniti. O čemu je riječ? Pa o soljenju pameti. Budući da je pamet istočni grijeh i da je temelj tvoga života istočni grijeh, sve možeš, ali doći nekome s molbom da ti posoli pamet i da ti tako rastvori temelje tvoga života, to ne možeš. Možda bi ga i zamolio, zacijelo bi ga zamolio, kada bi ga našao. Ali ne možeš ga naći. Samo nailaziš na one kojima, bi da, ti to činiš. Možda ga ni ne tražiš. Zašto?

Uz veći ili manji napor, otpor, s više, ili manje uspješnosti, bez stanke, jedino onda kada spavaš, ali ne i kada sanjaš, ostvaruješ svoje želje. I što biva s tobom? Dalje od glave, strave svoje obitelji te i te, od glavara zadruge, udruge te i te, unaprijed propale, od poglavara, splavara, kojega to entiteta, kojega to svijeta, preko koje to rijeke zaborava te i te, ne dospijevaš. Dalje od ostvarivanja sebe željnog, sebe žudnog, ne prispjevaš. I onda se ponekad čudiš kako to da ne izazivaš istinsko povjerenje. Kako to da u tebi nema istinske vjere, ni zere. Kao da ne znaš za onu staru koja kaže da dok čovjek ostvaruje svoje želje, nema mu prave vjere. Prava je vjera izvan želja. Prava vjera i nije vjera, ona je očitovanje. Ona je znanje. Ona nije subjektna. Više se ne klanja objektima. Idolima. Objektivnom. Sukcesivnom. Ali put želje ne možeš odbaciti, ne možeš ne proći. Premda možeš ostati na njemu. Što mnogi i mnogi čine. Ostaju na putu želje. Do smrti svoje. Ne odbacuju objekte. Ni pretke. Kao svoje jedino moguće aspekte. Do smrti koje? Do praska zorja kojega? Je li to prasak? Previše bi bilo prirodno. Pa onda i rodno. I nerodno.

Kao da nije riječ o tome da se pobijedi grijeh, jer pobjeđujući grijeh, ostaješ, ne možeš ne ostajati, na poljima sraza i poraza, nego o tome da se nađeš ondje gdje ljubav progovara iz svakoga predmeta, tako što svaki predmet prestaje biti predmet, a postaje biće. Postajući pak biće, prestaje biti predmet želje, a time i sav spektar tvojih aspektiranosti prema njemu staje. Više se ne vrti. Govoriš li onda tiše o ljubavi stvaralačkoj? Kako bi uopće govorio o njoj, ako više ne postoji ni ljubav rušilačka, ljubav ni s jednim predznakom, ako više ne postoje dva svijeta. Pa onda ne možeš više biti ni profeta. Biti naime prorok ne rimuje li se nekako s porok? A svaki porok ima svoj rok. Zašto Bog nikada ne prorokuje? Zato što on nikada ne rokuje. Ali zar njegovi predstavnici to ne čine? Čine, dok su tvoje mogućnosti njegovi predstavnici. A kad ostaješ bez ikoje mogućnosti? Onda On nema više ni jednog predstavnika.

Inače si okružen s njima, okružen, pa oružen, s kojima? S mogućnostima, ili s predstavnicima? Pa prema tome, premda možda i uznesen, jer prinesen, nečist, neslobodan. Ne možeš iz toga okoliša. Kažu da je to iz čega ne možeš u glavi, u mozgu. Pa onda u svemu. Možeš li iz nje? Iz lubanje? Možeš, kažu, poslije smrti. Umreš, pa si slobodan. A možeš li umrijeti, pa ne postati slobodan, ostati zauzet? Kako ne. Jer zašto bi se inače govorilo da je sa zauzetima mrtvacima najteže? Smrt znači ne jamči slobodu? Bilo bi više nego jednostavno, kada bi bilo tako. Pa tko jamči slobodu? Samo oni koji nemaju stajališta. Koji su to? Oni koji ga pak imaju, lažni su. Jamci. A laž i sloboda ne idu zajedno. Tko to kaže? Gdje možeš pronaći one koji nemaju stajališta? Samo u nigdini. Samo u nigdini prebivaju oni koji ne potrebuju nikakvoga žezla. Oni koji ne potrebuju, dakle ni prutića rajskoga? Jer čim ti je potreban pa i prutić rajski, ti imaš stav. Zdrav. Ili bolestan. Kojim plašiš. Kojim prijetiš. Kojim napadaš. Kojim se braniš. Kojim izazivaš. Kojim se prozivaš. A oni koji su u nigdini, to ne čine. Čim nisi u nigdini, ne možeš izbjeći štapić, ili štap, svoj, ili nečiji. I njegovu uporabu. Ne možeš izbjeći njegovu bojovnost. Njegovu gotovost. Njegovu savršenost. Ni svoju svršenost. Ne možeš izbjeći njegovu kreativnost i prokreativnost. Što će ti one? One te vode visini i nizini. Ali ne izvode iz nje, ni iz jedne, ni iz druge. Kamo bi te, gdje bi te dovodile? Zar tišini? Ali ona nije ni u kojem pravcu. Ni u kojem žmarcu.

Ali taj prirodni susret sa ženom, a koji je neprirodni i postoji li prekoprirodni, što je? Manje više. Očaran uđeš u nju. Manje više. Razočaran izađeš iz nje. Ona te manje više razočarana primi. I potpuno očarana otpusti. S kim, ili čim? Sa svojim razočaranjem. Ne doznaš tko je ona, ne doznaš tko si ti. Ona tebe ne dozna, niti dozna tko je ona. Susreta zar je bilo? Ako nekoga poznaješ kao svoju želju, kao svoju volju, nevolju, zar ga možeš poznati, zar ga možeš sresti? Kako bi mogao, kad u susretu imaš posla sa samim sobom. Kad više nemaš posla sa samim sobom, drugi se pojavljuje, drugoga srećeš. A kada je to? Kada više nisi zarobljen sobom, kada više ne želiš, kada si slobodan od svoje volje neslobodne. Sloboda je susret. Susret je sloboda. Sve drugo niti je sloboda, niti je susret. Ondje naime gdje se ne kazuje ono što je preko smrti, netko to zove nemogućim, netko vatrom u dubini mora, netko spojem nespojivoga, netko nadnaravnim, netko misterijom, netko voljom Božjom, kako se može govoriti o slobodi i susretu? Smrtna sloboda, ili sloboda smrtnika, pa dobiješ obrtnika, kako da ti donese susret? Neslobodan, uvjetovan, kako možeš sresti ono što je neuvjetovano? Neslobodan, kako možeš sresti ono što je nesmrtno? Koliko god ti se može činiti da želiš čitavim bićem, dakle s punim pokrićem, čitavo biće i želja ne idu zajedno. Dok god, naime želiš, nisi čitav. A pravi i više nego zdravi susret moguć je samo, kada si čitav. Da si čitav, da si potpun, zar bi želio? Želja svih želja je sloboda. Nju kako dosegnuti kad je nigdje nema? Sloboda je pak potpunost. Potpunost je susret s drugim. Dok si od ičega otuđen, od čega nisi? A dotle, nema ti susreta. Ono, vidimo se u raju, nije li nečujni, prečujni vapaj za smislom. A smisao je neotuđenost, neprognanost, nezatočenost. Ne bivanje strancem. Ne bivanje u ja. Jer tko te zatočuje? Uvijek neko ja. Uvijek neki subjekt koji ima o sebi predodžbu da je moćan. Bog to ne čini. On je lišen svake predodžbe o sebi. Jer on nikada nije neko ja. Da je ikoje ja bio bi u vremenu. Pa bi morao izaći iz vremena, budući s božanskim poslanjem u sebi. Kako? Noseći križ. A s tobom koji odbacuješ križ. Što je? Ništa naročito. Bivaš književnik, naime, ili, pisac. Ili štogod slično i dolično. Hoćeš uživati. Još malo. Jer misliš da je tvoje poslanstvo, izagnanstvo užitak. Rimuje se naime s bitak. Ali bitak nije užitak. Nego što je? Bol i muka? I bol i užitak samo su moguće staze. Ne jedine. Često puta isprepletene. Anabaze i katabaze. Tko se ponizi taj se uzvisi. Do svijesti. Koje? Do one koja više nije pastir bitka. Koja više nije čuvar nekoga, ikojega blaga. Revolucionarnoga. Kontrarevolucionarnoga. Koja je napustila sve vrijednosti, sve nakane projektantske. Svaku internacionalizaciju. Ustajte, vi prezreni... Inter pedes puellarum... Svaku globalizaciju. Ne prepustivši se ni jednome novome, svome, niti ičijem, prevrednovanju svih, ili nekih vrijednosti. Koja više ništa ne krije. Nikome. Pa ni sebi. Kako bi krila, kada je sebe potpuno otkrila. Koja, potpuno otkrivena, hoda gola. Pa neoslijepljena ni jednom željom, donjom ili gornjom, sve vidi. Budući da vidi sve, vidi da je sve živo. Pa ne može nikoga zgaziti. »Nevršenje nasilja vrhovni je zakon.« Neki vele poklon. To jest dar. Kako što ni Vaddhamano, zvan kako, Velikim pobjednikom, nije mogao. Kako bi, kada je ostao bez ikoje krpe. Dragocjene. Vrati mi moje krpice. Premda je igra pri svršetku. Koja ga, krpica, odjeljuje od drugoga. A dok je u tvojoj vokaciji, provokaciji, da budeš odijeljen od drugoga, ne možeš a da ga i ne hoteći ne gaziš, ne zgaziš, ne možeš a da ne budeš svoje volje. Svojevoljan. Proizvoljan. Koja nikako da se zaredi, da se prostre, raspe, rasprši pred voljom koja čini sve živim. Put volje i put predanosti jedan je te isti put. Potrebna ti je velika snaga da bi se predao, da ne bi bio grčevit ili mlohav, potrebno ti je dugo sticanje snage, oplemenjivanje, oplemenjivanje, da bi došao do velike snage. Snaga. Ili volja. Jednako plemenitost. Kako je stičeš? Kako uopće dolaziš do nje? Tako da je oduzimaš onome tko ti je oduzima. Pa tko je to? Pa ti od navika. Jer jadan je vladar kome njegove navike sišu i posišu njegovu vladarsku moć. Kada bi Bog imao ijednu naviku, ne bi bio svemoćan. Navika te čini predvidljivim. A čim si unaprijed vidljiv, manje si moćan. Što si naime više vidljiv, to si više bezočan. Nema Boga unaprijed vidljivoga. Zato On i jest onaj koji sve vidi. Koji nije bezočan. Čim s Njim vladaju navike, On nije onaj koji sve vidi. On nije On. Čim s Njim vladaju navike, s Njim vlada vrag, drugo, ono. Bog više, Bog još nije Bog. Pa ni ti još nisi ti, ako si neslobodni, ako si naviknuti ti. Navinuti ti. Ako trpiš od navika. Od navinutosti. Ljudi te sažaljevaju. Ismijavaju. Ili preziru. Izbjegavaju. Ili zloupotrebljavaju. Zašto se Boga ne može korumpirati? Zato što ne podliježe ni jednoj navici. Za razliku od onih koji ga predstavljaju. Oni se ni počinku ne mogu predati bez stanovitih navika. Svemu je krivo konzumiranje dojmova s previše oksidanata. Naime, pojmova takvih. Kada bi konzumirao samo one dojmove koji su čisti antioksidanti, to ti je kao da konzumiraš samu, živu vječnost. Ali nigdje ih nema. Ni na kojoj tržnici. Ni u kojoj radnji. Najmanje u nekoj sadnji. A u sredstvima javnoga priopćavanja, izopćavanja? Sve sami teški oksidanti. Pa postoje li igdje? Može ti se na to odgovoriti onom odavno izricanoj — ako nemaš ni malo zlata, nema načina da ga stvoriš. Što se pak kosi s onim da se čovjek, dakle nijedan, ne rađa s dušom. Od auktora istoga. Ali iz različitih faza. Zar i on prolazi kroz različite, kroz razne faze? Da, dok je auktor. Množitelj. Od augeo, augere. Zar se može biti nezačetnik? Nestvoritelj. Nemnožitelj. Neoduzimatelj. U tome i jest njegova najviša, njegova najtiša, neusporedivo više nego tiha, otajna draž. Čar? Nema pojma koji nije oksidant. Pa onda, postigni komunikaciju koja je potpuno neupitna! Treba pronaći nova sredstva. Ne, ne. Treba doći do one komunikacije u kojoj nema nijednog sredstva komuniciranja. Jer, kao i uvijek, novo sredstvo postane subjekt kojemu ti postaneš sredstvo, naime objekt. Sve manje upotrebljiv. U totalnoj ljubavi bijahu nestala sva sredstva komunikacije. Je li ti se ikada dogodilo da si izgubio, da si izgubila rod? I sve ono što iz njega slijedi.

Zaštost stvari smještena je u pameti. Ako u pameti nema zaštosti, nema je ni u stvarima. Budući da je zaštost sama pamet, kada nema pameti nema ni zaštosti. Možeš li bez pameti? Ili barem, da ti je pamet samo sluškinja? Samo kućna pomoćnica. Ali ne i ključna pomoćnica. Smočnica. Ako već ne možeš bez nje. Bez koje? Jer tko je ona? Odakle? Ni podrijetla joj zapravo ne znaš. Gdje si je, kad si je upoznao? Zahvaljujući kojem, čijem oglasu, oglašavanju? Kada ćeš je do kraja upoznati? Zar ćeš zajedno biti s njom dok vas smrt ne rastavi? Tako si vezan za nju? Promjenljivicu, vrtirepku. Da se ne kaže što gore. Možeš li uopće bez nje? Ako bez nje nikako ne možeš, onda bez nje ti nisi ti. Ti si dakle postao ti, tek kad si ju upoznao? A prije poznanstva s njom, ti i nisi bio ti? Ona te je učinila samosvjesnim. Ona te je učinila svijesnim samo sama sebe. I u tolikome drugome samo sama sebe. Ona te je zatvorila u samosvijest. I u tolikome drugome. Kad ćeš je se otarasiti? Možeš li doći do jedne druge svijesti. Do one s kojom ćeš biti zaista jedno. Ti i ona tako jedno da više nema tebe kao tebe, ni nje kao nje. A onda vas nikakva smrt ne može rastaviti. Kako bi mogla? Jer, ako ste zaista jedno, onda ste jedno u... a u čemu ne, pa ni jedno... »Jezici? Umuknut će. Spoznanja? Uminut će«... Oksidanata više biti neće...

Kako se dolazi do te druge svijesti? Nikako. Jer ona se ne nalazi nigdje gdje se nalazi tvoj svakonoćni život. Ako, naime malo bolje pogledaš, neprestano se nalaziš u mračnoj šumi. Per una selva oscura. U šumi »nizbrdnog lutanja«. Može li, kada može taj tvoj pogled malo bolji postati hrabrost da se izađe iz nje? Hrabrost da se zakorakne iz nje. Kamo? Pa u pakao. Ali vlastiti. Tko stekne tu hrabrost, jesi li je stekao, ili je još tu i tamo, ili uporno stičeš, ili te ta hrabrost još nimalo ne zanima, taj stiče, taj sriče, i ne poriče, taj učitelja sreće. Taj ga prepoznaje. Prepoznati učitelja znači napustiti mračnu šumu, životni put kao ono što vodi nekamo. Do nekoga ega, manjega ili većega, do neke povijesne priličnosti. U svojoj obitelji. U svojoj zajednici. U svome kraju. Globalnome. Učitelj te izvodi sa životnoga puta koji nikamo ne vodi. Izvodi te iz povijesti, iz ličnosti. Iz šume samih slučajnosti. Dovodi te do nje, do koje, do svijesti druge. Kada te dovede do nje, on ti više ne treba. Prema tomu, dok tražiš onoga koji će te voditi kroz životne slučajnosti, možeš nalaziti samo učitelje lažne i važne. Oni pak uvijek naplaćuju. Kako ne bi kad ti tražiš nešto, život koji se isplati. A gdje je život koji se isplati, koji je isplativ, nema druge svijesti. Druga svijest jednako Bog. Jadan taj Bog. Zato što se ne isplati i što je neisplativ? Ne, nego zato što postoje vremena u kojima ne smiješ vjerovati u Boga i vremena u kojima moraš vjerovati u Boga. A jedna i druga su bezbožna. Bog druge svijesti pak, nije jadan. Jer On je izvan onoga što ne smiješ i izvan onoga što moraš. On nije Bog politike. Politika je ona koja kaže da ne smiješ, ili da moraš. Stoga ona i jest selva oscura iz koje se teško izlazi. Bez drugoga, bez prepoznavanja drugoga, živoga drugoga, neposrednoga drugoga, koji ne pripada njoj, koji je izvan nje, nikako. I to poslije tvojih dugih priprema, brojnih pokušaja, da prestaneš biti politički, egotički genije. Zar takvih ima? Zar takvi, naime, nisu vrlo rijetki? Toliko da ih ima na svakom koraku. Boja svakojakih. Ali odakle ti ti pokušaji, kako nastaju, čime se hrane? Kojim nagovorima? Kojim davanjima, predavanjima, predanjima? Možeš li ih, kako ih razlikovati od brojnih drugih. Spada li sposobnost da ih razlikuješ i da im daješ prvenstvo u sudbinu, u zasluge prethodne utjelovljenosti? Od anđela na logična pitanja nikada nećeš dobiti odgovor. A i što će ti logični odgovor, ako dobiješ anđeoski odgovor. Jer, kada dobiješ anđeoski odgovor, više nisi isti stvor.

Napravio te je od zemlje i udahnuo ti dah. Zna se tko. Ali koji dah? Jer kad si izgubio raj, izgubio si i rajski dah. Iz raja ušao si u vrijeme. Promijenio si dah. Hoćeš u neke druge, nezemaljske protežnosti? Ne možeš, ne promijeniš li dah. Dah kojim dišeš dah je vremena, nije dah koji ti je Bog udahnuo. Dah kojim dišeš sam si zaradio. Sam ga i odradi. Nitko umjesto tebe ne može zaraditi prostor protežniji od prostora u kojem živiš. Prostor s protega više, s drugim dahom, jednako drugi prostor. Drugi prostor jednako druga svijest. Ah, i vrijeme drugo. Pa se više i ne zove vrijeme. Drugi prostor, ali prvi poslije prvoga. S protega pet. Jer prvi je od četiri. Vjera u drugi svijet ništa ne pomaže. Vjera, pa nevjera. Drugi svijet treba doživjeti. Pa onda i živjeti. Jer jednom, kao i nijednom.

Zašto anđela nema? Kako bi ih moglo biti ondje gdje si ti? Napusti prostor gdje si ti. Uđi u onaj s više protežnosti. I neće biti mjesta gdje ih neće biti. I premda će do jedan biti posve nebesan, ni jedan neće imati ime koje nije zemno. Ime zemno jednako mogućnost koja se je dogodila. Ali kad je gledaš u prostoru u kojem nema vremena, ona je nebesna. Više nije mogućnost koja se dogodila. Jer je njezin jedini život, život koji nema prošlosti. Onda posve miran možeš reći: »Pokojni, Adolf, sluga Božji«. Možeš li? Ili ga u prostoru u kojem ćeš se naći kad budeš posve umiren, nećeš naći? Pa sada govoriš iz nakana. Dakle, neumiren. Dakle, ne iz znanja. Nego iz vjere. Iz želje. Iz prostora svoga. Iz prostora s koliko ono protega? S visinom, širinom, dužinom. I s vremenom. Sasma dovoljno za očinji vid. Ako te on zadovoljava. Ako te on ne osporava. Kada kažeš drugome Kako si? za koju ga njegovu protegu pitaš. Pitaš li ga koliko je visok, koliko debeo, ili koliko je dug? Naime, koliko mu je godina? Već četvrtu protegu ne možeš predočiti, pa se služiš prethodnom, crtom, odnosno crtom kružnom. Ili ga hoćeš štogod drugo pitati? I nisi li i sam zatečen, kad te se to upita, jer bivaš sveden na neku od tih protega, a ni jedna te ne zadovoljava. Svaka te osporava. Ni jedna te ne izražava. Bivaš vraćen u prostor u kojem jesi. U zatvor.

Anđeli kada se sretnu nikada jedan drugoga ne pitaju Kako si? Jer njihov je susret sloboda od protega, od dimenzija gdje postoji svedenost, gdje postoji kakovost. Pa kako onda oni to? Eto vidiš, pitaš, znači da ne možeš bez svoga svodilačkog prostora, bez svojih svodničkih protega. U potpunome susretu, u posvemašnjoj zajednosti svaki način, svako kako, bako, prestaje. Načini spadaju u prostor gdje već, gdje još postoji ja. A u tome prostoru nema potpunoga susreta, nema prave istine. Ona je u drugome prostoru. Ako nemaš veze s tim drugim prostorom, ako nemaš veze s drugim svijetom, veza se inače zove tvoja potpuna iskrenost, koju je vrlo, vrlo teško uspostaviti, teže nego što misliš, treba prestati misliti da bi je uspostavio, nikakvi mobiteli, nikakvi interneti, naime ne pomažu, niti priključenost na aparate ikakve može pomoći. Tvoja potpuna iskrenost jednako drugi svijet u ovome svijetu. Zar je moguć? Inače bi ovaj svijet bio neodrživ. Samo sa svojim protegama. Zar je zatvor zatvor, ako postoji samo on?

Ne bi li pravi odgovor na pitanje Kako si? trebao glasiti Još sam u zatvoru. Ili, Ponovno sam u zatvoru. Ili, Nikada nisam bio u zatvoru. Ako te pak koji od ovih odgovora zbunjuje, koji te najviše zbunjuje?

Ako se ne može uspostaviti veza s drugim svijetom, dok se ne prestane misliti, onda se ona ne može uspostaviti ni dok se ne prestane sanjati. Je li san nastavak, sastavak misli, ili on ponekad može biti događanje svijeta od protega više nego što ih ima tvoj svijet?

Oni su ga naviještali u svojim snovima, u svojim viđenjima, u svojim pismima, u svojim ideogramima, sjeti se samo onih dvaju za isti dojam staroegipatskih, jednim je prikazivan magarac koji jaše čovjeka, drugim čovjek koji jaše magarca, koga to od nas ne jaše životinja, tko je to od nas čovjek nekih drugih protega, a on nikada nije sanjao, niti je ikada spominjao svoje djetinjstvo. Što će mu snovi, ako nije bio rob razuma, što će mu djetinjstvo, što će mu prizivanje prošlosti pa i najljepše, ako je živio samo sada? Što će mu snovi, ako budućnost nije vježbao? To samo sada, koje, on je nazivao kraljevstvom u tebi, kraljevstvom neegocentričnim, kraljevstvom koje se ne začinje i ne održava grijehom, ponajmanje rodoskvrnilačkim, sa spolom suprotnim ili istim, kojega te grijeha, bez obzira na to koliko lagan ili težak bio, ni jedna pjesma ne može iskupiti, premda se i njome možeš slutnji iskupljenja više, manje, ili nimalo približiti. Jer što je iskupljenje? Pa ulazak u kraljevstvo svecentrično.

Zašto se bića više svijesti, zar najviše, zamišljaju kao zračna bića? Kao bića, dakle, čistoga zraka. Svijest i zrak. Nečist zrak i omamljena svijest. Nedostatak zraka, kisika i smrt. Krštenje, primanje nove, više svijesti. Krštenje, uranjanje u vodu, gušenje vodom, smrt u onome, onome, smrt se ostavlja smrti, utvara se ostavlja utvari, odakle si potekao i novo rođenje elementom zračnim. Golubicom. Vatrenom? Priča o krštenju nije li priča o prekoprirodnom svjetlu koje se pojavljuje spojem najvišeg i najdubljeg, spojem vode i zraka? Na vrhu najviše planine riba s dna oceana odaje božanstvu šaptom, a kako drugačije, posljednju tajnu. Sjeti se u jednom od muzeja svijeta ribeptice. I opet staroegipatske. Ili iz muzeja duše, stoga zar ne još svjetskijeg i zar više muzeja, tvoje kućne pomoćnice živa je izletjela. Ribaptica. U njezinom snu. Iz koje ono rijeke? »Tko se ne rodi iz vode i duha ne može ući u kraljevstvo Božje«. U otajnu nerazlučivost, u otajnu jednost nedostupnog svjetla i nedostupnog mira. U svijest svecentričnu.

Možeš li izaći iz sustava s protege četiri, iz ćelije na čijem zidu bilježiš znakove za četvrtu protegu, znakove za vrijeme, ako ne prepoznaješ neke druge znakove? A ne samo one koji sve dopuštaju, ali koji ne oplemenjuju. Kako ih prepoznavati u prostoru na koji si osuđen? Svojim življenjem. Ne krivljenjem. Nekoga. Ikoga. Samo što ti je dugo, dugo raditi na sto posto čisto etičko, ne etničko gorivo, prije nego počneš prepoznavati znakove nekoga drugoga svijeta. Jer, kako reče onaj monah podrijetlom iz Aoste, stvoren si da gledaš drugi svijet, a još nisi učinio ono za što si stvoren. Učiniš li to, zar će ti trebati više ikakvo, pa i najčistije, gorivo pogonsko?

Možeš sebe uvesti u čin, možeš sebe činom svojim učiniti da gledaš drugi svijet. Ako možeš, onda je mogućnost, rekli bi stari iskra, drugoga svijeta, onoga s dimenzija više od četiri, već u tebi. Znači, nikako ne možeš biti potpuno zahvaćen tamom. Ali kad si grešan, bez obzira na veličinu grijeha, sav si grešan, sav si zahvaćen tamom. Jesi li? A ako si sav grešan, ako nema nekog bezgrešnog dijela u tebi, gdje stanuje iskra drugoga svijeta, iskra svijeta bez greške, iskra svijeta koji ne trpi ni od kojeg nedostatka? Izvan tebe? Iz čega je onda slutiš, iz čega joj se onda obraćaš, ako je ni malo nema u tebi? Barem kao neke jeke. Jeka iskre? Jeka, zvuk, naime riječ i svjetlo. Ton je bon za svjetlo. I za ono drugo. I zašto joj se neki više obraćaju, neki nimalo, što više, posve je odbacuju? Koju? Jeku? Ili iskru? Svijeta bez greške. Molim? Da, grijeh je egzistencijalan, ali nije esencijalan. A ako je tako, onda si, kad si grešan, nesamosvojan. A kad nisi? Pa svoju samosvojnost tražiš u nesamosvojnosti drugoga. Grijehom, dakle, gubiš samosvojnost, grijehom postaješ utvaran. A kako pak postajati neutvaran, ako ne prolaziš utvarnost?

Vjeruj, vjera će te spasiti. Ako se obistini. A dok se ne obistini, ne možeš znati je li istina da smrt tvojega ja otkupljuje sve. Ne možeš znati da vladarevom smrću sve oživljuje. Ja je vladar, poglavar koji vojuje na raznim stranama. Nijedna, pa ni najslavnija njegova pobjeda ne otkupljuje sve. Budući da nema pobjede koju ja postiže, a koja ne može biti osporavana, što ti je činiti, nego vjerovati u vladarevu smrt, u smrt svojega ja, sve do tada, do kada vladar, glavar, do kada ja ne umre. Dok se to ne obistini, ostaje ti nažalost samo vjera. Zašto nažalost? Jer između vjere i stvarnosti premnogo je kvarnosti. Dok se to dakle ne obistini, ne ostvari, nema prekokonačnog oživljenja. Do tada pak nema pobjede koja nije relativna. Samo tvoje prekokonačno oživljenje jest otkupjenje svega, jest prekokonačno oživljenje svega. Neki to zovu i uskrsnućem. Razuma prsnućem. A dotle? Ništa te ne može potpuno zadovoljiti. Ništa istinski umiriti. Ono najmanje. Nijedno svjedočenje, nijedan iskaz nekoga od onih koji su doživjeli potpuni mir.

Svi su tvoji problemi u tome što ne možeš umrijeti sebi. Kada bi umro sebi, više nikakvih problema imao ne bi. Ako je tako, kako se umire sebi? Vrlo teško. U mukama. Zašto? Jer muka je svu svoju ljubav prema sebi pretvarati, pretvoriti u ljubav prema drugima. Ali ako tu muku prihvatiš, ona ti postaje najbolja učiteljica. Svemu te može naučiti. I onome kako da sama prestane? Onaj koji ima premalo ljubavi za druge ne uspijeva umrijeti sebi, pa štiti svoju utvarnu samosvojnost kao ono što nije smrtno. A štiteći, čuvajući svoju utvarnu samosvojnost, kako da se uvjeri u neosporivu ljubav drugih prema sebi? Zar postoji neosporiva ljubav drugih prema tebi? Postoji. Kada? Kada ništa samo po sebi ne stoji. A kada je to? Kad nestane i najmanja sjena ikoje muke. Kada izađeš iz kada. Iz dimenzije četvrte. Kada ispišeš životom svojim kantatu za svršetak vremena. Možeš li je ispisati?

Kada uđeš u aperspektivni svijet više ništa ne ispisuješ. Više se ne bilježiš. Ni s onim — sluga pokoran. U aperspektivnom svijetu nema nikoga tko se bilježi, niti ima ikakvih bilježnika. Ni javnih. Ni tajnih. Ni književnika. U užem ili širem smislu. Nitko u njemu ne piše nikakve promidžbene poruke. Niti itko ulazi u ikakve zaruke. Prije, ili poslije izbora. Kako bi, kad u njemu nema izbora. Zašto nema? Pa zato što u tome svijetu nitko nije otrovan plodom razlikovanja. Zar zaista postoji takav svijet? Da ne postoji aperspektivni svijet ne bi mogao postojati ni perspektivni. U kojem postoje izbori. Demokratski. Zahvaljujući kojima pak silaze s vlasti i uzlaze na nju oni koje je izabralo, koje izabere više glava. Premda više glava više ne zna. Više glava, naime izabire ono što je njima najviše. Iako to može biti dosta nisko. Ali to su dometi demokracije. Dometi onih koji ne znaju. Čim, naime biraš, ne znaš. Kad bi znao, ne bi birao. Nego što bi? Zar ne bi na nepokret, na tišinu svirao?

Što misliš, je li Bog kontinuiran? Jest, kad je izvan raja. Samo što mu se tada slike mijenjaju. Ali onda nije Bog. Kad nije? Kad mu se slike mijenjaju, ili kad je izvan raja? A zašto nije kontinuiran, kad je u raju? Zato što Bogu u raju ne treba da bude Bog. On samo izvan raja boguje. Pa ga zato i dovode u pitanje. U raju ga nitko ne dovodi u pitanje. Pa što bi onda bogovao, pa što bi onda bio Bog? Njemu u raju ne treba nikakav progres, ni regres, niti ikakvo obećanje. Budući da mu to ne treba, nitko ga ne priziva. Niti izaziva. Jer ga nitko ni na koji način ne priziva, ni ne izaziva, primjećuje li ga itko? Pa onda ga ni nema? Pa kako bi ga itko dovodio u pitanje. Dok si jedan od onih koji ga dovodi u pitanje, zna se gdje si. Gdje stanuješ. Promijeni mjesto stanovanja. Uostalom, dok Bog stanuje u pitanju, gdje ti, u čemu ti zapravo stanuješ? Znaš li? Je li to tvoj pravi dom? Možeš li pronaći pravi? Možeš li, dok ne izađeš iz ovoga u kojem si sada, već nekada, dok ga ne napustiš? Dom u kojem nema vremena. Jedino mjesto gdje se možeš odmoriti, gdje se možeš obnoviti. Jesi li ikada bio u njemu? I je li to uopće mjesto, ako u njemu nema vremena, ako nije i od vremena? I može li onda više biti riječi o odmoru i obnovi? Nego o čemu može biti riječi? Ni o čemu. Jer ondje gdje nema vremena riječ ne uspijeva. A ondje gdje ima vremena? Ondje riječ, naime riječi uvijek uspijevaju. Neusporedivo bolje od ičega drugoga.

Ako ondje gdje nema vremena nema ni riječi, ima li uha i usta? Ako ni njih nema, onda se može reći — u početku ne bijaše ni jednog organa. A kad je već počelo, čime bi, ako ne utrobom. Da bi završilo, eventualno, mozgom. Jer dug je put od utrobe do mozga. A ono što je dalje od mozga ne treba ni spominjati. Budući da za to ionako nema puta. Pa ni u društvu s najdražom? Zašto? Zar stoga što nas vječno žensko vuče i dolje? Ne stoga. Jer kad nas i gore vuče još postoji smjer. A smjer je svojstvo onoga što nije dalje od mozga. Mozak je pak samo jedan od organa povijesti. Doduše za zrcaljenja apstraktna najsposobniji. Ali zar išta više? Osim ako mu se ne počne događati jaka volja. I to ona koja kreće u pohode svemiru. Kojemu? Onome koji je sav miran. Gdje je on? Ni jedan ga mikroskop, ni jedan makroskop ne može pronaći. Tko može? Volja jaka. S možebitnim postignućima kakvim? Slobode od sebe same. Što ne znači — bezvoljnosti. Može li se to postignuće izraziti onim — uvijek voljan, nikad proizvoljan? Ne, jer i to je ideološka smicalica. Kao što je i globalizacija isto to. Ideološka hvataljka. Onaj naime tko globalizira ne uspijeva se osloboditi opsjednutosti identitetom. Kojim, ako ne svojim? Ne može ne ostati zatvoren drugosti i drugoga i sebe. Drugost jednako božjost? Zato je ni nema. Svakako, kao pravi ideolog — lovi, a ulovljen. Inače ne bi. Pomaže li u svemu tome ikakvo slobodno vrijeme? Možeš ga imati koliko hoćeš, drugost se neće javiti. Možda se ona javlja tvojom pripadnošću nekoj stranci. Kojoj? Pa Stranci egografskih promjena. Ali koja stranka nije stranka egografskih promjena? Ako je tako, što ti je činiti, a da ne bi bio ni vuk samotnjak, ni janje samotno? Ora et labora. Radi i moli. Očekujući nepredvidljivi prasak Božji? O kojem ništa ne znaš. Prasak točke. Prasak praiskonske singularnosti. Na čiju sliku i priliku? Ni na čiju. Jer nema slike, ni prilike. Kad postaneš prasak. Ni praska nema. Samo se služiš tom slikom da bi nepredočivo predočio, ne pretočio, ni natočio onima koji su još ovisnici. O slici. Nikakvu duhovnu mliječnost. Ta im je slika, praska, najbliža. Na ljestvici njihove doživljajnosti. Njihove komunitarnosti. Jer najniža. Kojoj se uvijek vraćaju, obraćaju, kad su ugroženi. Kao sebi samima. Kao svom početku. A tisuću lotosa i ni jednog patosa? Oni su s onu stranu svakoga svršetka, koji je, zna se, sadržan u početku. Pa stoga i ni jednog fotosa. Nije li to onda u skladu s onim što jedan od Efežana reče: »Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je.« A On se, naime Duh ne slika. Kao toliki drugi koji ne mogu bez toga, koji su samo od tijela. Zar zaista samo od njega? I kojima lijeka zar ima? Kako ne. Zato i postoji evolucija i involucija. Kroz utjelovljenja tuzemna i inozemna. Ne stvara li ona pak samo obmanu da je ljekovita? Koja? Puzajuća, ili galopirajuća? To jest strmoglavljujuća.

Ali tko je to tko ne ostvaruje svoju prošlost? Tko je to tko uspijeva napustiti lanac stvorenosti? Neki ga zovu i lancem pozitivnosti. Jer dok ne napustiš lanac stvorenosti, dok ne prestaneš ostvarivati, pretvarati u stvar, važnu, svoju prošlost, koje nema, jer je prošlost, a nad kojom bdiješ da joj se ne dogodi kakav kvar, ne možeš biti i sebi ne znajući kriti, ono što jesi. Premda stvoren, ne od stvari. Nestvaran. Nestvoren. Bez snova. Dakle. Slobodan. Jer samo neslobodni sanjaju. Budući da za neku ograničenost prijanjaju. Ne možeš biti preobražen. Više ni na koji od načina genijalnih, genetičnih odražen. Dok se genetično odražavaš, izražavaš, sudjeluješ u kampanjama raznim, busaš se javno u prsa, šalješ pozive ljudima koje nikada nisi upoznao. Na večeru. Ne misleći da ih time vrijeđaš i da drugi ne vole da ih se kupuje. Osim ako im to zanat nije. Uzgred, tko kupuje druge taj ih i prodaje. Kad vrijeme dođe i budzašto. A ono vrlo brzo dođe. Odmah dođe. Ono je već tu. Uvijek.

Sadomazohizam je mehanizam. Od kojega trpi svaki identitet. U većoj, ili manjoj mjeri. Ne možeš dakle izbjeći taj, avaj, mehanizam, dok imaš ikakav identitet? Pa ne bi ti ni bilo stalo do identiteta da nisi zahvaćen slastima spomenutoga mehanizma. Čim doživiš neke veće slasti, iz koje oblasti, ali i gorčine, od svoje vrline, raspada se tvoj sadomazohistički mehanizam. Ali i tvoj identitet. Strah od gubitka identiteta. Strah od gubitka mehanizma. Možeš li u svome slučaju skupiti snage i hrabrosti jednako sabranosti i zaći dublje, u podzemlje, ispod temelja mehanizma koji si ti? Prerasti, nadrasti taj mehanizam. Tu profesiju, tu rutinu. Koja si ti. Možeš li htjeti nekoga tko nije, niti može biti rutina?

Bog te nikada ne okrivljuje, nikada ne optužuje, nikada prema tebi akuzativan nije. A osjećaš se krivim. Kako to? Tko ti je kriv što imaš veze s onima koji te okrivljuju, a što nemaš veze s Njim? Jer da imaš veze s Njim, vidio bi da te On ne okrivljuje, niti da te itko tko ima veze s Njim okrivljuje. Vidio bi da nisi kriv, niti da je itko kriv. Tko ima veze s Njim. Ah, ni ispravan. Ni pripravan. Vidio bi da ni ti, čim imaš veze s Njim, ne okrivljuješ nikoga. Niti da ikoga ispravljaš. Ni pripravljaš. Vidio bi da nisi iznad nikoga, niti da je itko iznad tebe. Ali da bi to vidio, tebi je biti toliko društven, da to ni na koji način ne možeš prispodobiti, ni na koji način postići, dok ti organ, općilo, dok ti središte za društvenost ne postane nepojmljivo složeno. Koliko? Toliko složeno da se izgubi svaka mjera. I svaka masa. Da se rasredišti više nego živim, opčinjavajućim uprisutnjenjem svega što jest. Koje, zar je onda više organsko? Kako bi bilo, ako više nema toga, ni ikojega onda.

Dok ima volje, ima i vremena. Dok ima vremena, ima i perspektive, naime Boga. Svejedno iz kojega roga? A dotle ima i prostora. Vanjskog, ili unutarnjeg. Svejedno kako ga zoveš. Ovisi o tome na koji si upućen. Kako si položen. Od koga odložen. Svakako, dok ima vremena, ima i najveće psihološke vrijednosti. Ali kad izađeš iz psihološkog i napustiš Boga i perspektivu, upregnutost i dosezanje, prisezanje (s jednom rukom na srcu, s drugom u džepu drugoga), kad napustiš budućnost i ne vratiš se nikakvoj prošlosti, nikakvim pak bogovima, ili kumirima čak, kad napustiš dakle unutra i vani, imanenciju i transcendenciju, udisaj i izdisaj, kad sve postane treperava, titrava od ljubavi prosjajujuća sadašnjost jedino postojeća, onda si umro prije vremena, premda još živ i govoriš o onome o čemu se iz vremena ne može govoriti. O onome što ni do jednoga mentalca, što ni do jednoga kritika kazivališnoga ne može doprijeti i na što svaki od njih odgovara poput Pilata: »Ali, što je istina?«

Kako ne bi pitao što je istina, dok si pojedinac. A kao takav na smrt si bolestan. Pa pereš ruke od mnogo čega. Od svega. Spasavajući sebe pojedinca, kako da se predaš svemu, kako da utoneš u ono gdje nema pojedinca? Kako da se izliječiš? Jer gdje nema pojedinca, nema ni bolesti. Tko se iscjeljuje? Onaj koji postaje od cjeline. Koji prestaje biti pojedinac. Dok si pojedinac, izgubljen si cjelini, izgubljen u nekoj vijugi moždanoj, u nekoj vijugi onoga što je naličje mozga, ili lice, zato se i gonetala sudbina i goneta iz utrobe, dandanas, danjučer, nisi postao cjelina, nisi apsolvirao labirint. Kojim istraživanjem, kojim učenjem, kojim slušanjem i poslušnošću, kojim uhom? Zar se sluhom izlazi iz labirinta, zar se sluhom prestaje biti pojedinac? Zar se sluhom izlazi iz uha? Kad si već ušao kroza nj, postao kroz njega. Pojedincem. Sluhom za što? Što govori narod? Sluhom za ono što nije što. Koja nit, koja krunica, koja molitva, koja mantra, koje posvećenje, koje usredotočenje do središta sebe, do izlaza iz sebe pojedinca? Kojim lancem stvorenosti? Svojim. Drugim nikojim. Do pupka nestvorenosti... Koji dah? Zar više dah...? Jer na svakom početku tebe, na svakom svršetku tebe, u svakom tvoračkom trenutku tebe, ostaješ, bivaš bez daha... A u tome vrutku... zar više trenutku... koje zajedništvo... Za koje bivaš vezan kao za tajnu koju nikome ne možeš odati, nikome izreći, jer ona se riječima ne može izreći, niti ičim odati... zajedništvo koje je tajna prisuća, sućstva, suštine... bistrine, više nego žive... spade veo pameti... prisutnost koja je ljubav, ljubav koja je istinska drugost, istinska drugost kao jednost... koja zar ima svoj konac i svoj iskon... tebe i svega... pa onda što bi joj više ikakav tron...