Atlas života

Atlas života

Mala razorena suita

Zagreb, 5. listopada 1990.

Jutro pere noge u lavoru prljave noćne vode. U snu golem vatreni pas pada s krova; tresnuvši nasred ulice, manhattanski uske, isprane, njegova se bol počinje nadimati u crnim, treperećim krilima koja rastu i postupno prekrivaju cijeli grad. Posvuda otresajući kapljice snova, dječaci izlaze na obalu jutra kao nepoznate morske životinje. Trebali su otići na dugo spremani izlet, no nebo njiše mokrom, zlom i zavidnom njuškom. Ne rekoh li ne i ne?...

Zagreb, 6. listopada 1990.

Pecajući na zemlji, nebo je u svoje mreže uhvatilo nekakvu veliku, plavu stvar. Jaučući i dašćući diglo ju je do određene visine, a onda je nešto negdje zapelo i — dalje nikako ne ide. Strčali se anđelčići i kerubini, bogovi i vražići, velika je pometnja među svetim stvarima, no sve uzalud. Navečer pale svoja zvjezdana svjetla, koprcaju se i natežu, tu i tamo se nehotice strovali pokoji grom, međutim, plava se stvar ni dalje ne može izvući i odnijeti. Već je, dapače, i zarasla u neke vjetrom zaprljane, metalne krovove i škriputava granja. Mi, sitne ribe s dna posivjele zemaljske zdjele, gledamo bistrooko i radoznalo, hoće li nas visoka bića riješiti nesnosna poklopca, hoćemo li konačno prodisati jednoga jutra, široko-otvoreno i mrazovito zahvatiti vječnost.

Zagreb, 7. listopada 1990.

U snu mi se priviđa golem kavez s oblikom Pariza i njegovih dobro mi znanih ulica. Prvo je potpuno prazan, tih i sretan. Zatim iznenada počinju u njega puštati razne veličine ljudi, životinja, stvari. Nastaje krika, nasrtaji, panika. Kavez se nadima kao bolesna utroba svijeta. Na kraju je toliko prepunjen da se sve u njemu, pa i zvukovlje, zaustavlja i okamenjuje. Još samo ja, nekako mek i rastavljen na dijelove, stojim napolju. U mene iznutra zure izobličena lica.

Od rana jutra dječaci lansiraju u svim smjerovima glasove kao kristalne strjelice, bolno dirajući sve skrivene kutove stana. Krici im se kao užarene staklenke odbijaju od elastičnih stijena i padaju u rastezljive rupe koje ih nemilice vraćaju do stropa. Posvuda se bijesno vijaju njihova kikotanja kao skakutavo klupko nerazmrsivo zakovitlana vjetra.

Zagreb, 8. listopada 1990.

Sanjam da me je nepoznata sila odredila da igram Hamleta (nekadašnja moja dječačka želja). No, taj će se Hamlet glasati na jeziku ptica, kukaca, zidova, drveća i kiša. Strašno sam zabrinut; morat ću nabaviti mnoštvo knjižurina, ili nekakvih drukčijih pomagala, kako bih malo bolje svladao naglaske. U mrklu noć dolazi mi do kreveta Shakespeare (Bacon, kažem ja snu) s gitarom u ruci; pjeva mi, bolje rečeno urla, neku šašavu, prostačku podoknicu; zatim se pola sata cerimo kao luđaci.

Zagreb, 9. listopada 1990.

Bibi se zaljubio; međutim, on strepi da se ta ljubav ne bi slučajno ostvarila. Za trideset godina bit će obratno. Danijel ima svoj osobni sustav brojeva; kada ga utjeramo u naš, općepriznati, njegov će genij biti zauvijek izgubljen. Od peraja Ksenijina glasa svaki put iznova doživljavam strujni udar. Kornjača Čistoće valja se zaljevom ulice; sa svake strane čalabrcne poneku delikatesu.

Zagreb, 10. listopada 1990.

Bolnica u Rockefellerovoj ulici; siva i bezbrižna rađaonica smrti. Tamo se negdje, iza prvoga brežuljka, u tutnjavi grada, glože, jure i prepuni sebe nadigravaju neki radosni ljudski oblici, ali se pravi život, u tišini i opakosti, odigrava tek ovdje. U čovjekovu neobranjivu tijelu sveudilj čuči neki skroman, simpa gnomus, tajno naš, najprije sićušan i drag, toplo nečujan, dijete, ali malo-pomalo sve hladniji ili užareniji zao stranac koji planski potkrada, žvače i ispija to naše trošno tijelo, zavidno ga i promišljeno pretače u sebe, raste, snaži i obuzima sve bezočniji i prisutniji, dok pri kraju igre, zaurlan i pobjesnio, ne iskorači iz svojega hranitelja koji ni ne primjećuje da se sam istanjio i istopio, da ga, toliko istrošenoga, više takoreći ni nema.

Pijanist J. je kolutićavac, čovječuljak na opruge, svira i govori, glasa se kao mehanički glasovir. Oko njega se neprestano mota nevidljiv splet vlastitih inačica; čas se ukazuju dvoglasno, čas višeglasno.

Zagreb, 11. listopada 1990.

Jutro ima pred sobom čitav dan da odluči u koji će se do večeri pretvoriti cvijet. Jutro je boja kojoj još nisu nadjenuli ime. Sva preostala jutra već čekaju zatvorena u kamenu premišljajući kakve osjećaje i kakve pobude moraju gajiti među sobom, hoće li ikada izići i širom svijeta naslijediti svoje prethodnike.

Zagreb, 12. listopada 1990.

Riječ bi trebala biti ono Andrićevo pouzdano brvno postavljeno između dviju susjednih riječi; no, kako to ostvariti u razgovoru u kojemu dvije susjedne riječi svojom urođenom slaboumnošću i tvrdokornošću neprestance miniraju svoju dragocjenu poveznicu? Od sada bi valjalo razgovarati isključivo putem strojeva.

Svako jutro, poput dresirane životinje, kupujem kruh (ostatak radosnih pariških navika); to je moja žalosna hostija, očišćenje od noćnih usijanja, djevičanska pričest novome danu. Na povratku sumanuto ponavljam: je li henri d. živ, da li je henri d. živ?? Bačena gruda zemlje, pitanje kojim se skrnavi Priroda.

Zagreb, 13. listopada 1990.

U snu zapaljeno drvo ide ulicom, odjednom skreće prema meni (odjek nezaboravna događaja s poludjelim kamionom iz djetinjstva). Nešto mi govori promuklim glasom stotina ljudi, dok mu se pupovi u panici rastvaraju kao pandže. Zatim pokušava trčati, uzalud nastojeći odbaciti ogrtač od ognja koji vitla na vjetru kao ratna zastava. Iz gorućeg drveta stalno istrčavaju goli psi kao neki nadnaravno povećani mravi sa četiri vatre — svaka u svojoj boji — na sebi.

Danijel i Luka Vacek upravljaju imaginarnom ratnom akcijom s vrha golemog bugarskoga oraha u vrtu. Danijel, jedva se popevši, nabraja silne brojke kao tajnu šifru drvene savezničke baze. Sedmogodišnji Luka kaže onako usput: — Šifra ti je: Znati se popeti na drvo.

Zagreb, 14. listopada 1990.

Krajnja sloboda podjednako sputava djelo kao i pretjerana strukturalna stega. Alban se Berg lukavo služi perifernim propisima suprotnih, zaraćenih sustavnih strana — dodekafonije i tonalnosti — i na taj način uspijeva sačuvati djelo, petrificirati ga dulje od svih ostalih suvremenika.

Smušeni macho-prijatelj iz Nice, Michel Redolfi, sedam dana i sedam noći snima na licu mjesta ljubavne groktaje i gloženja brazilskih kajmana učeći se i zavideći, sam usred džungle postajući onaj zao duh ili dobri Bog koji udara pečate nerazumljivom, mračnijem od sebe svijetu.

Zagreb, 15. listopada 1990.

Zbio se prometni nesporazum s malo više ili manje krvi, s krikovima ili bez njih. No, prava katastrofa počinje tek naknadno; mjestu radnje pristupaju dežurni prometni redarstvenici, jedan, dva. A oni su, čini se, drogirani, ili je nad njima netom izvršen neuspio pokušaj lobotomije, ili su stigli s drugog planeta; ne znaju jezik, ne vladaju pismom, ne razumiju čak ni geste očevidaca. I sada na licu mjesta nastaju povijesni prizori, kozmičke pantomime; redarstvenici se, jedan, dva, kao pribor iz mađioničarskoga trika pojavljuju pa nestaju, slušaju a ne čuju, zapisuju, no to nisu grafički znaci naše civilizacije; nešto urezuju nožem, ispuštaju mirise i neartikulirane zvukove, dime se kao pokvareni automobili. Na blijedim im licima izbijaju ratničke boje — ta je jednostavna dogodovština naprosto pretežak zadatak za njihov jednoplošni um. Skupljaju se ljudski obrisi oko njih, rastu čovjekolike gljive pod kišom pitanja. Sada više i nije prometna nezgoda u pitanju, sada se radi o životu i smrti naroda, o budućnosti civilizacije, čak o perspektivama gluhonijema svemira. Prizor se pod jednakim okolnostima odvija u Zagrebu, Irkutsku, New Yorku ili u Londonu.

Zagreb, 16. listopada 1990.

Kada se god previjam pod jedva čujnim preletima njezine nevjerojatne ruke, kada vlažni palucaji njezina vrućeg jezika zadiru u sve zanemarene pore mojega posvuda rasprostranjenoga bića, promišljeno dotičući okamenjene bradavice, zažuboreni proplanak pupka i oko njega rastvorena, trepetava trbuha, strahovito nabrekao stvarateljev magični štap udjenut među glatke okrugline njegovih dviju pratilja — ja u urlikanju svih mojih u sebe skrivenih prostora i u groznom šištanju sokova koji me, jureći krivinama, svega ispunjavaju do rasprsnuća, gledam u sebi čudna prikazanja, doživljavam nenaravne zvukovne senzacije, toga trenutka u detalje znam tajnu svake sitnice na svijetu, vidim sve što je nekada bilo i užasno točno znam sve što će se uskoro zbiti. To tako traje jedno vrlo kratko razdoblje i intenzivira se približavanjem orgazma do nepodnošljivosti. Konačno, kada je u trenutku ugledam kako senzacionalno glatka i u svim svojim ispupčenjima narasla nekuda strašno žureći se jaše, kako nerazdjeljivo prirasla uz rudo mojega zapjenjenoga konjica, sjajeći se sva bijela i ljepljiva, gluha i nerazumna, neprekidno dubeći proširuje onu udubinu dragocjena saznanja, kako se uvijek nanovo vraća pipajući već osvojena mjesta, kutove i točke, a na sve manje komadiće trga već svu raskidanu halju slasti, kada je ugledam kako sumanuto migoljeći i sveudilj zalijevajući moje odasvuda rasvijetljeno stablo svira na ružičastoj pički kao pomahnitalome vrtuljku — ja se s urlikom strelovito popnem na glavu i ramena smrti, zagledam u času iza nje i, vidjevši sve što se može ili ne može iskazati, u jaucima i tužbi brzo padnem na dno, u suhi bezdan pun mraka, unezvjerenosti i tupoga zaborava. Ona me iza svega još neko vrijeme izvana liže kipućim, bijesnim usminama kao životinjska majka tek rođeno kopile.

Zagreb, 17. listopada 1990.

Danijel još koliko-toliko odobrava postavu konja na glavnome trgu, ali bi banskoga konjanika Jelačića — kao što bilježi u svojem dnevniku — svakako zamijenio Mažuranićem. Nije ni loše za jednoga sedmogodišnjeg dječaka, tim više što on obožava pucnjavu, a prema stihovima je još (zašto još?, možda već!) bezbožnički ravnodušan. Uostalom, svoje dojmove Danijel bilježi u drsko kolokvijalnom, nepoetskom, nesređeno-nepretencioznu, grubo nebrušenu stilu. Namjerno, osim zahvata u ordinarne pravopisne omaške, ne diram u to. Među ostalim i zato jer mu i takav, genijalno nepažljiv stil, probijajući se zaplakan iz unutrašnjosti ili cereći se vulgaran iz vanjskosti, bubri unutar redaka i na neobjašnjiv način postajući plastičan, pod ruku s melodijom jezika ili Prirode, pjeva.

U autobusu za Rovinj, 18. listopada 1990.

U pedeset godina pokušaja nisam naučio krotiti groznicu pretputnoga vremena; ono mi u razdoblju pred polazak gubi na težini, opasno se izvija na krilima lakomislenosti. S brda se u taksiju (koji me u posljednji čas izvlači iz nevolje u koju me je sam i doveo, što je sasvim neljudska osobina — ne radi im, naime, centrala) kotrljamo kao beznogo klupko plastike, željeza i mesa. Taksist ima bikovsku šiju koja na svakome zaokretu postaje sve ljubičastijom, dok se na ravnome metronomskim škljocajima vraća u još djelomice podnošljivu nabreklost; tako vozač, poput nezgodno uvećana suvenira, predstavlja jedini živi ukras unutar uske, u propast strmoglavljujuće komore. Na jutarnjem suncu rutinski bljeskaju Ksenijine do maksimuma napete opruge živaca; Bibi, zaplašen životom, sjedi u vlastitom bljedunjavom krilu noseći u moćni SUVAG, na podmazivanje, zahrđalu kutijicu svojeg nesređenog, sjećanjem neoplemenjenoga govora. Posvuda već leži mek i u sebe nesiguran dan; bačen na dno vode, lijeno miče brčićima i perajama. Oproštaj bez riječi; nema tronutosti, glume, simpatija je izvana premazana antipatijom, ljubav mržnjom. Autobusni kolodvor čuči na gnijezdu malih, tek izleglih autobusića; oni gladno pijuču ili preživaju fine otrove, obučeni u providan haljetak slikâ kroz koje će tek naknadno proći. Šoferi su roboti na čiju je metalnu konstrukciju, zavaravanja radi, nabačena tanka presvlaka ljudskoga mesa. Svi vozači imaju isti glas, isti profil, iste nabreklo-dlakave, mučiteljske ruke; isti pogled što su ga zaboravili vratiti snu, pa im se taj više ne razlikuje od jave.

Pejsaž koji osvajamo ozvučuje mekoputa melodija s radija, no ona uslijed slaba vlastita značaja ne traje koliko i pejsaž — naglo se i neukusno mijenja. Tako dolazi do polimedijske zbrke, a nerijetko i do grubosti slučajna kontrasta u čijoj bezočnosti, ubijajući simetriju, toliko uživa mistifikacija cageizma. Blatan i zagušen tunel odjedanput rastvara bezumnu ljepotu brdskoga krajolika. Taj se nevjerojatni pejsaž postupno rastvara i sve više širi, kao da netko izokreće Prirodu poput rukavice ili je guli poput naranče. Na kraju se pejsaževa nastupa, kao izvanprirodni, besmrtni prometni znak, ukaže njegova božanska guzica musave seoske dekle; nitko o tome ne govori, no podrazumijeva se: ta je, brdovita i beskrajna, razmočena stražnjica samo topao uvod, središnja méka i bljutavo-sladak kraj cijeloga življenja. Vozači u međuvremenu vrte temu kao volan, uporno nalijeću na nju kao bezumne noćne leptirice na usijanu roštilj-svjetiljku koja će ih spaliti. Kako se majstori umaraju, tako raste temperatura stupidnoga trijaloga, lagano se naginjući da prasne u skandal. Samoglasnici dobivaju sve veće otvore, suglasnicima rastu bodlje, robotska se usta riblje izobličavaju, kitovski gutaju sitne gadosti kao spermu oceana; autobus se nadima i svjetluca, počinje vičući kontrapunktirati svađi, vrluda livadama, uskoro će poletjeti. Kako se postaviti ovdje ili u životu uopće? Da li se konačno odmetnuti (šteteći ponajviše slici sebe sama), ili se umetnuti, opasno ali slatko uklopiti u bezumnu toplinu i sveugodnu niskost duha? Limskim kanalom upravo preplivava veličanstveni jelen, noseći važnu poruku vode zemlji. (Negdje neka srna strepi nad uspjehom njegove misije.) Vodom i džunglom razjedena kuća stoji na dnu Kanala kao točka na kraju zelene rečenice. Ribe se hlade (ili griju?) u njezinoj sjeni, tek poneke odustaju i strjelovito odlijeću u različitim smjerovima, a one će najodanije predvečer raznijeti svijetom konačnu tajnu vode.

Rovinj, 19. listopada 1990.

Rovinj je trijumf trokutnoga načela obješen o nebo, hobotnica razapeta na suncu. Kada se nekoć davno bio iskobeljao iz mora, ono je zauvijek otpisalo dvije tone srebra. Pri presudnom podvodnom otimanju uspjelo mu je oteti moru tek pregršt zemlje, otočić Svetu Katarinu; otada mu ona, budući da je njegova, u perverznoj igri stalno prilazi, ali nikako ne stiže. Hotel Eden krije se u kaljuzi i močvarama izvan grada, tajno izrastao svjetlučac u sramnim, intimno-obraslim, javnosti nedostupnim, mračnim i neopranim pukotinama Prirode. Vršci neidentificiranih, zelenih životinja s namreškanim, vodenim očima i račje zgrčenim pipcima, ukopani u bolesno tlo, zavjerenički stoje svuda oko mene. Ne miču se iz tame. Šute. Ne žele znati ni za sebe, ni za mene, samo postoje, postoje do besvijesti. Sve što bih mogao učiniti, ovdje bi se pokazalo bespredmetnim. Stoga ne činim ništa; otrovan prekomjernom divotom, samo nadlijećem skriven u ptici pogledâ iznad gnojnih, zelenkasto-žućkastih rana šume i šipražja u kojima se ležeći dosađuje posvuda razbacano, propupalo sjeme vječnosti. Odnekuda, odjedanput, umjetni zvukovi starmladih, pretreniranih glazbenika; traju i traju na istoj, dosadnoj frekvenciji izraza, a u trenu će ih nadmašiti jedan jedini, šturi, kič-galebov krik.

Rovinj, 20. listopada 1990.

U bazenu sam, bezumno i arhetipski gol, bjelasavo radostan kao zlatna ribica u začaranome akvariju. Plivanje je neko nepreporučljivo stanje između predživota i posliježivota; u njemu, kao u nekom drugom društvenom sustavu, ne vrijedi nijedan zakon kretanja po zemlji; okružen gušćim, vidljivijim neprijateljem, čovjek se u vodi spašava sramotnijim gestama i pokretima nego na kopnu. Voda je, uostalom, u načinu postupanja prema ljudskome biću pokvarenija, ženskastija, perverzno rafiniranija od kopna; zbog toga, za razliku od potonjega, i uspijeva čovjeku, još za njegova života, zarobiti veći dio vidljivoga tijela.

Slovenski je dekan trajno pijan, sustavno ogavan, govori iz nemisli; srpski je do nepodnošljivosti pametan, što je, dokazano, najgluplja stvar na svijetu; bosanski je samo do polovice čudom iznikao iz kala. Popularni je glazbenik još neotvorena boca zla, intendantova je glava crveni žig koji mu Priroda svako jutro udara na tijelo, a zlobni ga grad, na ulazu kod mitnice, bolno opipava. Stogodišnja je upropastiteljica pjevačkih talenata ništa, rupa u zraku koja se glasa šištavim propuhom dok joj nevidljivi obrisi neutaživo žude za visinama.

Nešto u daljini škaklja noć i ona odjahuje na dvogrboj devi smijeha; fanfarozno, animalno urlikanje u dnu hotelskoga parka najavljuje razdjevičenje ili rat. Na koncertu mladih bezumnika otvorili su konzervu glazbe i čučnuli grijući se oko nje; nisu ni primijetili kada im je mučenica odmaglila.

Rovinj, 21. listopada 1990.

Jutarnje demonsko kucanje na vratima susjedne sobe, nasilnički muški šapat, trzanje kvakom. Ali, Tina ne otvara. Nakon dugoga maltretiranja tišine čovjek prividno odlazi, no odmah zatim švapski uporno zove telefonom iz svoje sobe. Tina se, međutim, ne odaziva. Tina je mrtva ili ne priznaje dugove počinjene noću. Malo poslije gledam ju na balkonu do mojega, među gomilom praznih boca: fina, sijeda, prastara gospođa. Zašto ne otvara? Sjeća li se ili previše ili premalo? Gore huji razroko, krmeljavo nebo, umiva se u podne. Mala, bebasta Ruskinja ima nepristojne velike sise; novosadska je pjevaljka poput spomenika ugrađena u vlastitu, bajoslovnu pozadinu. Moja susjeda s druge strane, buduća operna diva umjetnih grudi i teških dioptrija, prima posjete prema na vratima izvješenom voznom redu, danonoćno; muški se polusatni najamnici glasaju svaki prema svojem od prirode otetom ili darovanom kapacitetu, no njezin je sonorni repertoar nevjerojatno identičan: nekoliko zapovjedničkih šaputanja, duga šutnja puna grozničava pomicanja zraka, zatim četiri značajnim stankama odvojena sve sudbonosnija jauka, i na kraju histerično trijumfalan, operno-operetni smijeh, dok u pozadini sveudilj tutnji more.

Glas odozdo javlja da je nestao važan televizijski poslenik; još je sinoć nesabranu početniku fanatički uspaljeno objašnjavao arhitektonsko-fakturalna pravila televizijske slike; meko kružeći rukom po ekranu, zaljubljenički je milovao svaku snježnu pahuljicu ponaosob. Neke ofucane, poludemonske ptice deru se i kruže nad parkom; možda se TV-man dao pretopiti u njihov svijet? U restoranu bih, navodno, morao biti samouvjereno sabran i mirno se pitati istodobno probadan legijama tuđih, nepozvanih pogleda, no još nisam svladao tu zamjernu vještinu pa se u svoju sobu vraćam sav drhtav, nabubrio, polugladan. Nad hotelskim šeširom jutarnji mjesec vijori na oblakovu repu kao odnekud zalutao dječji zmaj. Na žalost, mojim unutarnjim zavojima već trčkara neurotični dječak-duh odlaska.

U limuzini Rovinj-Zagreb, 22. listopada 1990.

Na leđima podivljalog, elegantnog mustanga jurimo kroz noć, a nekakva crna ruka, kao u brzopoteznome šahu, histerično pomiče sve predmete oko nas. Kao u pogrješnom brzinom vrćenome filmu, čitava Priroda žurno iseljava, trčeći odlazi od nas. Ali, kao u bajci ili u snu, mi smo trajno nevidljivi za zelene prolaznike, još nam nitko od njih nije domahnuo, i to je ono što najviše smeta, napinje situaciju. Sve su brža, paničnija odlaženja stvari; samo čekam trenutak kada ćemo uletjeti u mjesta na kojima više nema ničega. Jedina je konstanta na našem vidokrugu crvena, upaljena točka na kontrolnoj tabli leteće Fiat-Regate; no to se, iznenađena i paralizirana zlom energijom naše razgalamljene družine i silinom podivljale okolne Prirode, negdje u srcu vozila pokvarila elektronika.

Zagreb, 23. listopada 1990.

Danas sam uložio tajni bankovni polog za slučaj konačne nesreće: svoje najmilije ne smiješ iznevjeriti ni kada te nema. Tada osobito. A nesreću, pak, ne valja slabićki vabiti, ali ju ne treba ni odviše oholo prezirati.

Zagreb, 24. listopada 1990.

Moj festival, Europhonia, nakratko rasprostire pred odsutnim glazbenim Zagrebom — kojega to, odveć zauzeta svojom veličinom, ne zanima — iskustva sjajne skupine Studio Instrumental iz CIRM-a u Nici... Najveći šok za neistrošena promatrača nastaje nakon završetka nekog transmedijalnog spektakla, kada se nadstvarni, svemirski protagonisti jednim kvrcajem aparature pretvaraju u toliko obične, banalno-bezlične sugovornike, skromne suputnike naše posvuda prisutne, šture svakodnevnosti.

Fino jedenje: polegnut sjedim u mirisavoj kadi života, a ona se neprimjetno puni vrućim užitkom.

Zagreb, 25. listopada 1990.

Sve živo i mrtvo, cijeli bivši i budući svijet, stoji u svoj svojoj punoći meni na raspolaganju, služi za ekshibiciju moje invencije i sramno izlaganje pretjerana majstorstva mojih opaski, tlapnja, poigravanja. Kakvo je moje pravo i zašto to trpi svijet? To se ne zna, ali se pouzdano zna da će on jednoga dana, kada se prene i probudi, sve pravedno naplatiti. Uostalom, ja već sada znam da, koliko god se umjetno širio, rastao i povećavao, nikada ne ću moći obuhvatiti cijeli struk, zagrliti sav obujam debla vlastite nenadarenosti.

Zagreb, 26. listopada 1990.

Noć mi je udarila ružičast pečat na čelo. Cijelo poslijepodne davim se s neprogutanom kosti vremena, udvorno razgovaram s došljakom velikim i malim. Sve do mraka krijem se u rukavici Prirode, pipam svjetla skrivena po džepovima. Na nebu se gomila brdo bijeloga, kipi crno mlijeko, laje svemirski pas. Dođi, o dođi, o dođi, imam li još komadić tebe?

Zagreb, 27. listopada 1990.

(Na izvedbi Zaboravljenih muzika)

U Lisinskome dvije tisuće zagrljenih ljudi prisluškuje koprcanja i jecaje iz mojega glazbenog kreveta; u odvojenim trenutcima svaki od njih počinje potajno pipati svoju nateklu melodiju. Gospođa napravljena od kuta i sjene, gospođa zemljakuša, samo se pita, smjerno-udvorno pita, kako sam baš toj harmoniji smandrljao dijete. Francuzi ne slušaju balkansku glazbu, a ona ju ždere, žvače, preživa i na kraju svega prostački ispljune. Da li baš s nepravom? Na najtišim mjestima glazbe u dvorani škripi kolektivni cvrčak, stubama se gmižući previja staromladenačka bol, sve se perike u nastupu korone, vučene nevidljivim nitima prohujale ritmičke jeke, polako penju pod strop. Lijepo je komično, smiješno — užasno. Hrvatski skladatelj, debela glazbena bitanga, još polukomponira ozbiljno; akordi mu se cere iza leđa, a kada se uz pomoć polifonije naglo okrene prema njima, oni se grobarski ozbiljno prenemažu. Tragediji rastu rogovi, a netko je sretan: na mjestu duše rosi mu se praznina.

Zagreb, 28. listopada 1990.

U snu slažem ljudske noge i ruke na urednu hrpu, kao hvat drva. Nešto sam između mungosa i mrava; misli nosim navrnute ispred sebe, u obliku ticala, ona trepere i lepeću na vjetrometini kao strašno smanjena zrakoplovna elisa. Sanjam drečavo, kao u crtiću, vojsku, oca, neku važnu, izgubljenu stvar. Zidovi mi govore da sam se prenaglio; naređujem im da legnu. Spadne mi koža s tijela, s treskom sklizne na pod kao mokra kabanica. Golemo, preširoko, beethovensko lice infarkta dolazi sve bliže i bliže, buljavo naliježe na staklo, huu! Gađam ga nečim što je konopcem vezano za mene, pa za njim letim i ja.

Zagreb, 29. listopada 1990.

U svakom se djetetu dušmanski tuku lucidne i kretenske polovice njegovih roditelja; najdjelotvornija zaštita Prirode od poplave genija.

U mislima se helikopterom spuštam, gluh i odrvenio, u neko crno, sigurnosno jezero, bit će da je Dursko. Oni odozgo nose mali Dan skriven u balama; zabunom — ili s predumišljajem? — ih razmataju tek uvečer. Neke sjajne trublje pogažene kamionima — jesu li to Jutra? — iz daljine bijesno viču na njih. Zatim jedan za drugim, kao zalutali kitolovci, ulazimo u smradan riblji trbuh gospođe Noći.

Zagreb, 30. listopada 1990.

Svemirski otpadak, padobranac u intimu, bacil opasne bolesti neosamljenja, gost me u jednu ruku osvježava i raduje, a s druge strane uznemiruje i onemogućava. Kamo god se unutar kuće uputim, gost je već bio tamo, preduhitrio me i nasamario. Gost vježba život sa mnom kao sa sparing-partnerom ne znajući kako sam ja bolesno nastrojen da životnu partiju odigram nasamo sa samim sobom. Možda je gost doista i svojevrsna terapija, no to je, poput svakoga lijeka, dubinski neugodna i agresivna stvar. Po njegovu odlasku pust sam i lagan, veselo žalostan, boli me ožiljak njegova bivšeg prisustva, buni se odsada pa nadalje nepothranjivana navika na njega, migolji u brzom zarastanju strah a raste zavaravajući osjećaj sebedovoljnosti. Gost je kvaka na golemim vratima svijeta; plašim je se kao dijete, teško je, onako visoku i nedostupnu, dohvaćam, a ulazeći guram s najvećim naporom; kada ju pustim, ona se vozeći na vratima, zatvara sama od sebe, gura me s lakom hitrinom nježne majčinske grubosti napolje, bezočno vraća na staro mjesto, u zatvor slobode.

Zagreb, 31. listopada 1990.

Završio sam Malu razorenu suitu za saksofone (odjek strašnih ratnih slika iz sna); bojim se da je neizvediva... Po stoti se put ponovio isti stvarateljski mehanizam:

najprije prva zamisao, kao ujed bezazlenoga insekta, zatim gubljenje pa ponovno nalaženje u duhu dijelova sonornih predmeta, fermentacija, te privremeno, očajničko odustajanje, skepsa i bojazan, sveopća nevjerica. Potom u krugovima sve intenzivniji povratak, luđačko kopanje, svrdlanje u mogućoj i nemogućoj, čini se već iskorištenoj tvari, uvijek, unatoč zastojima, malo dalji proboj u mraku. Pred kraj svega trijumfalni svrbež, neurastenična prisila, histerično buncanje polusvijesti. Sam čin konačnoga zapisa odigrava se gotovo mimo moje volje: ja, doduše, pišem, grozničavo i brzometno, no to mi zapravo diktira, mnome upravlja netko drugi: nekakvo više tajanstvo skriveno izvan mojega svijeta. Nakon svega izmučenost, praznina, tup osjećaj da to bijaše posljednji mogući napor i da više nikada ne ću moći stvoriti ništa novo.

Zagreb, 1. studenoga 1990.

U nezapečaćenu ormariću, tijelu, sve dane i noći ravnodušno otkucava paklena naprava, smrt. Njezin korijen tutnji pod zemljom; nadima se i splašnjava velik šapat onih koji misle i dišu nekoliko metara ispod nas. Okomitim, posvuda razbacanim, srebrnim zvonima s neba odgovara tamna, poleglo-usporena zvonjava pod zemljom. U zrakopraznu prostoru, kao neprobojan zid zagrade, među njima se ziba tišina.

Zagreb, 2. studenoga 1990.

Ovaj je dan prostačka jeka jučerašnjega: šuštanja, preleti, nijema plaženja po zidu. Smrt u olovci, ljusci slova, zataknuta za šešir. Svojata ju smijeh. Dolično proživljavanje prisutne sreće onemogućuje istodobna spoznaja o njoj — primjer prirodne regulacije, izbjegavanje pleonazama.

Zagreb, 3. studenoga 1990.

Što traži Luksemburg u Glazbi? Orkestar nepamtljivih, sapunskih fizionomija, ispranih do istrošenosti; instrumenti sviraju na ljudima; plehnata duša kolektiva, drvenasta suzvučja, mrtvozov. Zalutala u šumi mrtvih i strunulih glazbenih kuraca, četveronožno rascvjetana, suluda timpanistica Bonny Adelson, bauljajući njuška u potrazi za urušenim stazama ikonske kreacije. Čelist Miša Majski, pretjerano razvikano ime, podastire pred svima, u širokim zamasima, clownovsku neodgovornost, povampirenu rezultantu židovske nepripadnosti ičijem zvuku. Dirigent Leopold Hager već u početku glazbe razmišlja o njezinu što skorijem kraju; zalutao u hodnicima velebne palače Umjetničke propasti, on kuca na najbližim vratima lako dostižne a u svemu toliko pogubne prevelike glazbene točnosti.

U vlaku Zagreb-Rijeka, 4. studenoga 1990.

Posvud u mraku nakupine neartikuliranosti — vježba oka i Zemlje u cilju dostizanja mjesečevih pejsaža; prirodne krivudavosti i obline raspusno dišu, prisluškuju, šuškavo neuhvatljivim signalima u sve daljim krugovima javljaju nevjerojatnu vijest. Polako se diže zavjesa dana; zatečeni se predmeti zbunjeno ogledavaju u zrcalima mokrih njiva i putova; nitko u Prirodi još ne zna kakva će mu uloga danas biti dodijeljena. Na karlovačkome kolodvoru — grad je zdjela puna vode, upropašten urbani kolač: iz naplavine bijeloga strše grudve žutih, urušenih krovova — čovjek-krijesnica daje zeleni znak. Po livadama izvan grada rijeke su, kao razuzdane melodije, pretjerale u svim pravilima razvoja; nadigravši sve dopuštene okvire, provedba Prirode traje predugo i preopširno. Tu i tamo izranjaju iz vodene pustoši crkve i dvorci — bijeli krmelji krajolika. Neka otužna, mala vlasništva, erotski uredno obrađivana gnojišta, sjajeći zjape uvaljena, poput otvorenih rana. Sve je ispunjeno do vrha, napeto i dorečeno, doda li se jedna jedina kap, prsnut će jureća slika u nepovrat. Iz razglasa, kroz vrata i prozore vagona, natopljeni uljem, migolje u zraku raznobojni ženski glasovi. Kao u dječjim TV-igricama, staklima promiču bunkeri poput razbacanih, od umora zaboravljenih igračaka u spavaćoj sobi krajolika. Neravnine, neshvatljivo usporeni, čini nam se zaustavljeni grčevi sala Prirode, svojim vremenskim žargonom izlaze iz okvira naše spoznaje tempa. Postupno se, vrlo logično programiranom fakturalnom pripremom, javlja kamenje kao tematska najava skleroze, nepopustljivosti još dalekih morskih okova. Dok ju miluje magla, dah Prirodina ždrijela, zemlja plazi stotine jezika u obliku travâ, paprati i izazivački uzdignuta zelenila; a koliko tek bojâ i zvukovâ uopće ni ne raspoznajemo! Uostalom, svaki oblik u nekoj boji istodobno je i izdaja te iste boje; iz toga i proizlazi fenomenalan izum Prirodine raznolikosti. Brz pogled — u pravilu pamtljiviji od dugoga vidnog boravka u odabranom — na razvalinu kuće, bačenu usred sveopće Prirodine razvaljenosti: drama u drami. Ostatci zapisa na nepristojno oronuloj, usputnoj željezničkoj postaji ne pripadaju nijednoj dosad priznatoj podvrsti civilizacijskih pismena. Iznenada se pruga rašljasto i beznadno razdvaja: rastajemo se od sebe samih. Je li možda trebalo krenuti na drugu stranu ili istodobno objema? Tko ima snage i sigurnosti donijeti konačnu, neopozivu odluku o tome, o bilo čemu? A tu su još i namjerna krivudanja onih koji nas podmuklo odvode. Konačno, tu je i vječna zagonetka Prirode što nam najčešće podmeće pogrješna rješenja. Za sve to vrijeme kipi voda iz odveć grijane posude neba; po nama, po svemu se izlijeva ledeno-vruća vodena besmislica. U susjedstvu djeca potajno i nekažnjeno odgrizaju slatke komadiće tuđe tišine. Penjemo se sve više, a temperatura nas, krijući se iza padova, zavjerenički napušta; poput grobnih crva ulazimo u sve tajne žlijezde Prirode i žvačemo ohladnjelu lešinu zemlje; nakon izlaska iz tunela blazirano mljackamo razmaženim očima. Sve natkriljuje crna, paucima oblaka premrežena nedjelja, nad svim šuteći lebdi njezino tmasto vrijeme povampirenoga agregatnog jednoumlja. Brdo nam se u daljini ukazuje kao konačna međa naše spoznaje; dokle se uopće može trpjeti određeno shvaćanje, ili drukčije izrečena temeljna dvojba svijeta: tko može dulje izdržati u određenom odnosu subjekta i objekta?

Na kraju mučnoga uspona leži ukradena, odmotana i pojedena, zatim zgažena tajna: oko nje leže imenice što će se kad-tad uzdići u nebo. Pitanje je jesu li manje vrijedni oni predmeti kojima je unaprijed namijenjena uloga sjene, pratnje, pozadine. I u kojoj se đavolskoj točki obrću bitne od nebitnih uloga, gdje je skretnica funkcije? Zatim: gdje se krije prava vrijednost djela? Svatko od nas — ocjenjujući je i automatski padajući u kontradikciju s mišljenjima svih ostalih — trabunja zapravo samo o nekim njezinim perifernostima... Ubada me cvilež kočnica — to se bune crijeva gladnoga pejsaža. A u njemu je i dalje voda, posvuda voda; ona je neka mutna, incestuozno potisnuta želja zemlje. Prvi refleks: trebalo bi je (vodu) nasuti, prikriti, odnijeti u sebi, oduzevši je — za njihovu dobrobit — drugima. Oni će to i tako uskoro zaboraviti; pamćenje je nepovjerenje, nevjerovanje, (ne)prirodnost zlog iskustva. Iznenada nailazi kaskada, slap: posrtanje vode drogirane vodom, neuvjerljiva enharmonijska modulacija u sredini vodenoga korala. Cesta je taloženje (be)smisla; u nju su, kao i u prugu iznad koje lebdimo, utabane tisuće uzaludnih prolazaka, posrtanja, muka i (zlo)pamćenja. Dotle u šumi počinje talasanje, začinje se pobuna, revolucija pod barjacima Prirodine oporbe; stabla kreću prema vrhu s prigušenim titrajima bijesa u zelenim očima. Istodobno se mudro kamenje, tromo ležeći u razvodnjenoj posudi, poluglasno odreklo vjerolomna renegata, leda.

U tome se opsesivnom razgledavanju zemaljske milosti nije pokazao ni jedan pas; svi su psi povučeni s površine Zemlje i dignuti uvis; njihovi se laveži u visinama pretvaraju u veličanstven — u obliku pseće kućice — dvorac od crnih krpa posut pjenom nebeskoga bijesa. Djelićem vidokruga u neprekinutom krugu prelijeće jato istih ptica: odviše oskudna pretpostavka života. Brdo nad Srpskim Moravicama za svaki obrok pojede pokoju kuću; preostale tovi kišama i blatom. U blizini mora nebo gubi sjevernjačku strogost; sve je češće sašiveno od šarenih krpa, harlekinski neozbiljno. Zrak je pun krivudavih linija bez završetaka; o njih se, kao o tramvajske žice i hvataljke, pridržava svijet. Posvuda stupovi, masa uzdignutih znakova plodnosti, ostatci neke tajne opsade u čije smo središte nečijom naklonošću uspjeli provaliti. U nenajavljenu, šokantnu pogledu na u dubini izvaljeno more brizne orgazam našega promatranja; svojim mlazom on pokušava ugasiti vječni plamen u Bakarskome zaljevu, zapaljeno oko morske kobi. Krčki most, drsko povučena dilema od obrasla do golog pitanja, nemušt je odgovor na neispunjenome obrascu prosječnoga životnog usmjerenja, mekoput grafikon kompromisa. Neki brod, bez upozorenja, divlje balkanski bačen u more, pluta po njemu i traži početak ili kraj, prvu ili zadnju kap. Bližeći se u suzdržanome padu vodi, postajemo sve goliji, mekši, podatniji, prituljeniji; udovi nam se šire u lepezastom obliku perajâ. Kobeljamo se, pijučemo, kucamo na tvrdu ljusku kopnena jajeta; kroz zrcalni prozorski sustav vidi se još posljednji put kako gušterski zavrćemo sami oko sebe u gluhome, odasvud napadnutome prostoru ispražnjenih crijevnih zavijutaka Prirode. Još jedan pogled na pejsaž, taj lažno oličen, nevin, bjelasavo-veseli dekor pod kojim traje užas neshvatljivih operacija pod zemljom. Rijeka je profinjena, umorna baka; prema njoj upire prstom blistava, ravna crta svjetlosti, sabljom usječena u moru. U dubodolini, na zanjihanoj površini modrinom poprskanoga kreveta lebdi barka ukopana u ritmički jednoličnu tvrđavu kretnji: miniglazba jednog jedinog pokretnog znamena. Vrućim dlanovima sunce odasvud gladi vid. Plava tromost s rukama pod glavom: jutarnje buđenje bezazleno polegnutoga mora; zatim je Priroda naglo uklonjena: grad.

Opatija, 5. studenoga 1990.

U Opatiji gazim po finom prahu svojih dvadesetogodišnjih premijernih strahova. Likovi su mojih koncertnih neuroza utisnuti u zidove nelijepih kućerina, uznemireno se gledam iz provincijalno narogušenih, netetošenih lica dolaznika, natečenih kao da silaze s pozornice. Sve lijepo je ovdje nekuda skriveno, viri iza ružnih, pretencioznih kulisa; loše je obučena ta slavna ljepotica, gegavo izišla iz valova i pjene. Po tavanima i podrumima vise u grozdovima, a jutrom i večerom jurcaju ledeno-plavim zrakom šišmiši jugoslavenske glazbe. Ishlapjele talijanske turističke olupine ni ne slute kakvim su trulim zvukovima, tonskim lupeštvom i gadostima iznenada okružene. Međutim, daljine su i visine — ako se gleda u ispravnome smjeru — čiste i divne. Zrak prebire sam po sebi, kao po nevidljivoj harfi, neslućene melodije beskraja. Rijetki oblačci, neki i komično nacifrane minijature sklupčanih nebeskih životinjica oklopljenih srebrom — clusteri su inkrustriranih grafizama za neke nadljudske, svemirske orgulje koje se ne glasaju samo zvukom. Galebovi su povisilice nekim nepoznatim znakovima što tek trebaju suludo uskočiti na svoja prava mjesta; ponekad, međutim nisu baš najbolje međusobno usklađeni: ptice polete baš u trenutcima kada počinju slijetati njihovi znakovi. Ili u toj glazbi tako mora biti? Više ne raspoznajem glazbu od glazbe. Ipak, vidim da su zrakasti slojevi lijenoga, jedva probuđenoga mora one linije po kojima tek treba biti ispisana dragocjena glazba donjih prostora. Noć smišljaju i obrađuju, u reskome kikotu i nerazmrsivu previjanju, kolutava isparavanja ružnih morskih snova.

Opatija, 6. studenoga 1990.

Činjenica da je iz glazbi S.-a i V.-a već prilično vremena iscijeđena i posljednja čestica glazbenoga eliksira svakako je u uskoj vezi s jeftinom plitkošću i prazninom njihovih ranijih pokušaja. Potrebna je dubinska kakvoća da bi se nešto razvilo, ali i da bi dolično, što sporije propalo; kako, primjerice, dostojanstveno iako neumitno tonu najveće skladateljski brodovi poput Ligetija, Lutoslawskoga ili Stockhausena! Pa da uzmem u razmatranje i vlastit slučaj... A na kakav neodgovorno nedonošen način pobacuju glazbu neke djevice s istoka zemlje! Riječi su i zvukovi prerazvijeni rekviziti za opise takvih marifetluka, možda bi valjalo pokušati sa slikom ili pokretima?... Zagrebački se kvartet glasao na uobičajeni način, u skladu s izvođenom glazbom: sitno, infantilno i škrgutavo, kao da su im u rukama zvečke.

Dan dobiva na specifičnoj težini kada u njega uđe neki lijep čovjek, kada se dogodi nešto izvan zadanoga, kada nebo i more počnu u bljeskovima izmjenjivati ljubavničke šifre blagosti i pomirenja. Ja se tada na nevidljivim ljestvama penjem među njih, kao bogomdan posrednik.

Opatija, 7. studenoga 1990.

Riječ je trenutačno uklonjiva i izbrisiva, a u biti, u kontinuitetu neuništiva i vječna. Njome se s podjednakim zanosom diči i dobro i zlo, no ona ostaje ravnodušnom i čistom, vječno sjajećom kovinom s koje kad-tad otpada sve naknadno i primijenjeno. Gradonačelnik je odvratna glasa, pri inauguracijskom govoru Tribine, režao kao psina. Taj zlonamjeran i loš, primitivan govornički istup polučio je izrazito slab pljesak, što nikako nije slučaj s izvođenim skladbama. Zbiva se nešto upravo obratno, što je samo nov dokaz činjenici kako riječ već donekle prihvaćamo, ali još nismo dorasli ni do elementarnog razumijevanja zvuka. Što učiniti?

Opatija, 8. studenoga 1990.

Moj hotelski prozor gleda na veliki parking, tajanstvenu spavaonicu automobila. Čudna se tu, svjetlucava drhturenja odvijaju noću i danju. Strojevi su nadišli instituciju spola, u njihovim se međusobnim simpatiziranjima javljaju neki drugi, čovjeku još nedostupni elementi. Svakako, strojevima ljudski glasovi smetaju i više nego buka mehanizacije superiornome ljudstvu.

Opatijske su ulice filozofski usmjerene i nadasve inteligentne: još nisu ni do kraja izrekle neku misao u obliku pravca, a već skreću, bježeći ispred sebe samih i pritom pobijaju svoj netom donesen zaključak. Jedna se žuta vila u predjelu Slatine izvalila na pijesku kao umorna, omlohavljela prasica sa stotinu sisa; ne prilazi joj nijedna mala kućica, nitko.

Opatija, 9. studenoga 1990.

U Beqirijevim vrtložnim torzima glazba uvijek za vlas pobjegne svojem vremenu; u Királyjevu Polinomu (A+B), pak, ili u mojim 44 per 4 in 4 (u verziji za dva asinkrona, raznovrsna sastava koji rabe identičan zapis) — glazba juri za njim, tim svojim sudbinskim otkucavanjem, i uvijek mu, u posljednji trenutak, nagazi na rep. (Doduše, u filmski dramatičnom gušanju vrijeme ponekad i uspije otrgnuti dio svoje pozadine, pa se prema kraju zbivanja stječe dojam da ono, vrijeme, pomalo postaje sve kraće). Sve ostalo u nedorečenome pokušaju naivnoga ili podrugljivo-ciničnoga neocirkusanstva Šuklarova ansambla daje dojam odveć dobro naštrebane humorno-glazbene frazeologije, plastičnoga, novokomponiranoga stravinskizma.

U vlaku Rijeka-Zagreb, 10. studenoga 1990.

Sanjam boce, staklenke, tegle, obojene akvarije poredane visoko na ormaru; svaki je od tih predmeta zapravo glava nekoga poznanika, svakako osobe s kojom sam surađivao posljednjih dana. U tim providnim glavama, što se lagano njišu i zuje, nalaze se, smanjeni i rastrgani, različiti simboli njihova djelovanja. Plove tako ili šuteći lebde pod glavatim staklom minijaturni fragmenti violina, trublja, noževa, pera, kamenja, pištolja, slova, psovki, smjehova, glasovirâ... Iz pokoje boce bljesne povremeno nešto slično munji ili kaćuši, sijevu netom pregorjele sijalice. Iz svake od njih u svojem ritmu kapa nešto mutno i smrdljivo; to je, čini se, vrijeme.

Zagreb, 11. studenoga 1990.

Zemlja je u odnosu na vodu toliko primitivnije, vidljivije jedinstvo koliko je to voda prema zraku. Unatoč svim svojim naporima, vatra ne može poremetiti tako ustaljenu hijerarhiju koje se faktori međusobno izjedaju, ali traju vječno.

Zagreb, 12. studenoga 1990.

Žena iznad nas, uvaljana u bjelilo, luda i otpisana, napravljena od čvorova i vremenskih tikova, oblači se u vodu, rastapa se u vodi, gmiže i šišti kao voda, kotrlja se zidovima i stropom kao mehanizam prepunjen nekuda — svaki u svojemu smjeru — brzajućim kotačićima od kojih svaki izgleda kao uvećana, histerično usijana, polusasušena kap.

Zagreb, 13. studenoga 1990.

O maskama smo, mislim, dovoljno napisali... Pretežno neko sjajno lice, neki neodoljiv, rafiniran smijeh kriju pod sobom čupavu rupu praznine. Na tome je užasnom iznašašću, kažu, upravo i građen svijet. Ali, nije li i taj sveobuhvatan svijet neka obično neobična krinka, neka smišljena grimasa, veliki paravan iza kojega tajno vreba neka još neotkrivena prijevara, neki dobro sročen plan definitivne propasti?

Zagreb, 14. studenoga 1990.

Prije nego zaspim, punim se glazbom s kasetofona položenoga pokraj mene; ona teče ne preobilno nego mudro i ravnomjerno, kao iz tanke slavine; sladi me, dodiruje, poput nečije ruke lako draška i smiruje. Ali, tijekom noći, u snu, ta me ista glazba počinje uznemirivati i trovati, od sladosti se pretvara u žuhku, bolnu neprijatnost; ja sam odjednom prepun čudnovate tonske gadosti koju počinjem odbijati od sebe, mrziti i u nerazjašnjivu bijesu ispuštati na sve dopuštene i zabranjene otvore. Iznenada se budim i, okružen mutnom neporecivošću stvarnosti, ružnim je pokretom ruke odstranjujem, uništavam.

Zagreb, 15. studenoga 1990.

Na oblacima i jesenskom dosadom ispražnjenoj ledini Jelačićeva trga, pored (poput vlastite sjene) pocrnjela i nekako omlohavljena spomenika, njiše se u visinu i u nedogled naviruća hrpa raznobojno sjajećih hipi-balona ispunjenih helijem; njihove okomite, zlatoplave, stalno pokretne i šašave sjajine mnogo su duhovitije i primamljivije od zauvijek ukočene, kameno-banske spodobe koja nenadahnutom i dosadnom, uvijek istom vodoravnom kretnjom upire u opasno prazno.

Zagreb, 16. studenoga 1990.

Zvoni jutarnje zvono s Kaptola. Svakoga dana neki drugi pobožno dočekivani svetci na konjima prolaze kroz popovske nastambe i sasušene misli kao drveni, marionetski vrtuljak na imaginarnoj, granginjolesknoj vrpci i tako žalosno ispunjavaju mnogobrojne suvišne — što se pred vratima vječnosti sjedinjuju u jedan jedini — živote. Na tablici brzine vremenskoga protjecanja prazno se popovsko kapanje nalazi na drugome polu od zaglušujućega ljudskog pulsiranja neke punokrvne ratne svađe ili bijesnoga koitusa.

Zagreb 17. studenoga 1990.

Naši glazbenici ne znaju svirati ni Mozarta ni Debussyja. Kod Mozarta ih, nevješte, zasljepljuje lažan vanjski sjaj, kod Debussyja ih zavarava prividno nepostojanje efekta, skrivena unutarnja živost koju tek valja otkriti ispod magličastih naslaga tamnine. Spoznavši to, dobri Frédéric Chaslin na pokusima sa Zagrebačkom filharmonijom prvo na njemački način rastapa debussyjevsku sirovinu, da bi je zatim modelirao u kapricioznoj francuskoj maniri. No, pri toj igri gubi tempo, vlastitom se ili još više tuđom nemoći zaustavlja na pola puta i tada debussyjevsko meso dobiva paradontozu (koja ga je i doslovno upropaštavala za života), sablasno mu viri izblijedjela kost, strši gola konstrukcija s koje su, kao s banane, ogulili put.

Zagreb, 18. studenoga 1990.

Kao u spaljenoj šumi oko nas stoje i zabranjuju život polumrtvi, pougljenjeni časnici. Časnici ljubavi, časnici posla, oficiri kreiranja, hoda, golotinje, žderanja, trošenja, čitanja, češljanja, lijepoga, čak i umiranja. Šuljaju se odvratne njuške, plaše i sebe i druge, a nešto otvoreno plavo zuji u velikoj daljini i teče ni ne dotičući, ni ne obazirući se ni na njih ni na nas.

Zagreb, 19. studenoga 1990.

Dijete se pri spavanju pretvara u nakupinu najslađe milosti, u srž čistoće i povjerljive odanosti, u klupko nerazmrsivih tajna i dobrotu najfinije tvari koja zrači i preobražava pri samome pogledu na nju.

Zagreb, 20. studenoga, 1990.

Netko šeće noću po našem stanu. Bivši ili budući stanari, napuštene zamisli, na neki drugi način ostvareni, od nas odbačeni spermatozoidi, doušnici stvari, nedovršene kretnje, pobjegle krivnje, genij zraka, neiživljena svjetla, sjene ili glasnici bolesti. Naši dvojnici, duplikati, kod mrvljenja izbjegli vremenu.

Zagreb, 21. studenoga 1990.

Susjedov pas laje kao da škripe nepodmazana vrata pod zemljom, kao da kašlje ili u svađi muca cvijet, kao da se razboljelo vrijeme, kao da se svuda oko nas u muci stvaraju oblici, kao da nešto presudno stalno pada s neba, kao nekakva tajno-vječna, ni od koga navijena naprava koja me neprekidno podsjeća da ne zaboravim disati, bojati se, hodati ili živjeti.

Kada se s užasom prisjetim koliko sam već puta zapisao — možda i preokrenuo — istu, bilo koju riječ, zaokružio ili polegnuo, upropastio isto, bilo koje slovo, zloupotrijebio neku, bilo koju rečeničnu naklonost — ja odmah posegnem za zvukovima.

Zagreb, 22. studenoga 1990.

Jutarnje me sunce dezinficira od tupoga manijaštva, praznine, straha; žalosno raspadnute komadiće mene poput ljekovita magneta ponovno vraća na okup, šiva i oživljuje lešinu. Ostavljen sam u suncem obasjanoj kući, kao obrana prirode bačena u blještavu staklenku punu nacereno-bodljikave, svjetlosne kiseline — ja sam onaj posljednji izdanak tišine zavrćen u radosno-zaurlanu viru pomame i slasti.

Gospon X, visoki oficir francuske umjetnosti i književnosti, odviše je fino napravljena spodoba, uvijek za mrvicu premirišljiva, pretiha ili preprisutna. Takva mu je i glazba. On je odvratno savršena jeka kazališne ropotarnice što jednolično i neživo zuji iz glazbe. On se zalaže protiv novoga povratka starom; no, on je i u novome nepodnošljivo staromodan.

Zagreb, 23. studenoga 1990.

Nova mi knjiga izlazi u nedostižnoj Vjeverici. Stvoriti knjigu za djecu je nešto kao popeti se po dugi i oteti nebu komad mjeseca, nešto kao šutljiv sjediti na vrhu visine, na prijestolju svijeta, i rezati tišinu na kriške.

Zagreb, 24. studenoga 1990.

Priroda je pogasila sve boje, protjerala sve zvukove, okamenila ptice, spustila kapke preko neba, prevarivši ih lažnim obećanjem pookomitila sve vodene ravni, protresavši je ledenim pitanjem prenerazila toplinu; čovjekov sad život pušta na sporijoj brzini velike okretaljke koja škripi.

Ulicom krekeće zavijoreno automobilsko jato. Obznanjuje se, pučki grubo, dosada dobro čuvana tajna mekih dodira u mraku, drhtaja, mokrih ručica, šapata, bijele tvrdoće i nasrtaja. Vjenčanje. Blijedi, neprobuđeni mladenci zure tupo preda se, kao da se gledaju u snu. Djeca raja.

Zagreb, 25. studenoga 1990.

Da li jesti slatko znači zaustaviti život i sići, ili posipati taj život još nekim drugim malim, radosnim životima? Da li ulazak u vodu znači izlaženje iz gorde osobnosti, iz posjedovanja sebe? Kome odgovaram za vlastitu smrt?

Zagreb, 26. studenoga 1990.

Primijetio sam da se gotovo svi mlađi pisci iskazuju nekim izvitoperenim, šturim, pomodnim govornim kodom koji jest moderniji i živopisniji (?) od mojega, ali je u apsolutnoj mjeri mnogo prazniji, u starome smislu manje poetičan. Hladnoća strojnoga izražavanja često skriva pomanjkanje topline, sluha, drhtaja prave invencije; računalo njihova govora ne posjeduje dušu.

Zagreb, 27. studenoga 1990.

Sve što se baci u ili na zemlju, ona halapljivo proždere kao nezasitno čudovište. Kakva li je to genijalna moć uvjeravanja cvijeta da se uvijek uspije provući kroz sva zla zemljinih podvala, da — onako nevin — zna izigrati sve spletove njezinih prepreka, da iz opake tvrđave mržnje može izići na površinu toliko nepokvaren, mirišljiv, čist!

Zagreb 28. studenoga 1990.

Govor o umjetničkom činu i oko njega u svakome je pogledu niža i dostižnija, pristupačnija aktivnost od čistoga kreiranja, čupanja i otimanja neslutive, krhke tvari iz bunara ništavila i vječnosti. Na još Ništa teže je reagirati nego na već Nešto. Ali, i jedno i drugo, a to se tako često zanemaruje pa donosi toliko štete, zahtijeva moralnu kondiciju najvišega ranga.

Zagreb, 29. studenoga 1990.

Zima je albini, renegat Prirode. Ona (zima) je akord reskosti, konzervirana kriška životnosti, hermetička dogma, koncentrat prirodnoga jednoumlja. Nekreativna ocjenjivačica, zima je sama po sebi jalov, zao i pristran sažetak godine. S druge, međutim, strane, zima je važna investicija svega vitalnoga, dalekovidna i dragocjena sabranost nakon minuloga a uoči novoga i mukotrpnoga stvaranja Prirode.

Zagreb, 30. studenoga 1990.

Paradoksalna je činjenica da, imajući manje vremena, uspijem napraviti više. To vrijedi za svako područje djelovanja, od niskih prakticizama do visoke kreativnosti; vrijedi i u prenesenome smislu, s obzirom na godine. Sve se više dokazuje da su velika sloboda ili velika mladost stvarateljski sputavajuće pojave, nešto varavo i nezdravo.

Zagreb, 1. prosinca 1990.

Među sijaset pijanističkih lica pojavio se u reprizi Krpanova televizijskoga ciklusa o hrvatskoj glasovirskoj glazbi, pokriven i omeđen strogo četvrtastom šubarom snježna ekrana, ilirski Gašin lik. Gašo je neurasteničan i strastven, duboko muzikalan glazbenik. Svirao je čudnu, dubrovački močvarnu, unakaženu brazgotinama jecaja i opakosti, Bersinu Baladu. Ali, turobna izdubenost njezinih harmonijskih kanala, do groteske nastrana neobrazloženost njezinih uvrijeđenih melodijskih gesta, nisu predmet ovog zapisa. Pravi je predmet: trenutak, ali dugi trenutak Gašina užasna pogleda što se je tijekom svirke, iznenada i sasvim neplanirano pobjegao iz podsvijesti, jezivo ušetao u kameru. Nikada još, ni u jednoj filmskoj ili televizijskoj predstavi nitko nije izrežirao ili slučajno proizveo takav beskonačan, netremičan, kobno bolan, zastrašujuć ali pomalo i izgubljeno-humoran pogled koji stiže iz dubina glazbe, nesreće, sudbine, strši izvan svega uobičajenoga, dovikuje se s nečim neizrecivim, izaziva i prijeti a ipak moli i preklinje, iako sramežljiv i suzdržan ipak ponešto grub i posesivan. Gašino se orwellovsko brkato lice s ekrana tu pretvorilo u opak glazbeni usisavač, nekakvu groznu ideološku životinju koja magnetskom neodoljivošću upija u sebe sve što je živo i što zvuči, čak i tišinu, mrtve.

Zagreb, 2. prosinca 1990.

Svako slušanje prouzrokuje kod mene ponešto drukčiju ocjenu osluškivanja predmetâ; stotinu slušanja donose stotinu različitih definicija iste zvukovne pojave. Ali, to su samo nijanse. Nekim nepogrješivim čulom od najranije sam mladosti u stanju u prvoj sekundi donijeti konačan sud o predloženom akustičkom fenomenu, koji će (sud) biti donekle dopunjavan i variran, ali će u biti zadržati mišljenje najranijega susreta s tonskim objektom. Nikakvi vanjski, olakšavajući ili unutarnji, otežavajući elementi — kao što se uobičajeno sreće kod većine kritičara, tim zornije što su nekvalitetniji — ne mogu djelovati na moju ocjenu. Zanimljivo je da ni godine tu ne igraju nikakvu ulogu, ukoliko zanemarimo različnosti oblika tumačenja, sam jezik ili žargon objašnjenja koji u drukčijim okolnostima, sa zrelošću, dobivaju drukčiji vanjski izgled, ali ne mijenjaju srž stvari. Drukčija je, međutim, situacija s ocjenama vlastitih dostignuća; one variraju, često opterećene, neobjektivne i nedosljedne. Ipak, mogao bi im se pridati zajednički nazivnik u obliku formule: precjenjivanje u mladosti (kao i u snu), podcjenjivanje u starosti (kao i na javi).

Zagreb, 3. prosinca 1990.

Prirodini su živi oblici, primjerice bilje i drveće, tek površinski izdanci, sjena nečega duboko korjenitoga što čuči ili se valja pod zemljom. Izgled i ponašanje tih periskopskih izdanaka zakopane tajne dopustivo je zanemariti, jer i tako predstavljaju tek dekor, masku, nadopunu nevidljivo-bitnoga, unutarnjeg. To se najlakše uviđa zimi, najmanje primjećuje ljeti. Pitanje broj jedan: kako je to kod čovjeka? Pitanje broj ostalo: a kod životinja, planina, oceana? Problem je nužno naivan, ali takva nije i poezija što se s tutnjavom obrće oko njegova razmrsivanja.

Zagreb, 4. prosinca 1990.

Sinoć smo na Europhoniji degustirali večeru glasovirske glazbe u tintinabulli-stilu, stilu Arve Pärtovih zvončića. Najednom su šaljivi infantilci, zvončići s kapama svakojakih veličina i boja, kao pošašavjeli tonski mjehurići od sapunice što ih ispuhuju ljuto namrgođene glave veselih glazbenika — a bilo je među njima i neprilično odbojnih, jedva poluženskih primjeraka; glasovir, naime, poput željezne pijavice postupno oduzima ženama njihovu slatkoću i šarm — počeli znakovito svjetlucati prostorom. U grozdovima su visjeli sa stropa, kesili se pocupkujući sa zidova, umjesto ljudskih ispunjavali gledalište svojim metalnim glavama. Kotrljali su se stubama i hodnicima, a osoblje je Lisinskoga, unatoč nadahnutim otporima, bilo zveckanjem stjerano u kut. Klepnuvši svakoga koji čuje s nekoliko razuzdanih cilika po glavi, zvončići su zatim izašli na ulice i, besplatno se koristeći vjetrom, krenuli uzvodno i nizvodno gradom. Svaki je prolaznik, i mimo svoje volje, dobio vlastitu kapuljaču blesavoga cilinkanja, po krovovima su se stale penjati horde zvonećih skakavaca, katedrala je nestala u dimu drečavih vriskova, kovrče su oblaka počele sitno zvoniti kao strašnom slikom Zemlje prestravljena ovčja stada, a i na kriške razrezanoj su se glavi mjeseca počele s obiju strana njihati neke sitno nazubljene zvečke, srebrnaste naušnice zvukova-djece. Staračkim se prstima neba rasula velika poklon-kutija i iz nje, opasno sjajeći, ispadoše stotine zveckajućih kuglica u obliku zvijezda. Zacilikao je, zaglupljen i presretan, cijeli svijet i otrčao te raspuštene noći u nepoznato.

Zagreb, 5. prosinca 1990.

Svuda oko mene, u šuškanju nemirne sobe, kao i u surim, promrzlim nakupinama šumâ koje iz nje vidim kako u svečanom očekivanju stoje napolju, ali ih kao da su (one ili ja?) u akvariju ne čujem — sveudilj titra plavo i strašljivo predvečerje uoči dana svetoga Nikole. Već pedeset godina nesmanjenim intenzitetom strepim i oduševljavam se njime: ulicama i nebom jezdi veliki, sveti starac praćen zveckanjem lanaca i urlicima sotone. (Kao u svim prizorima života, svakoga odabranog protagonista pa i rečenoga sveca prati u stopu njegova ružna sjena, pakošću izluđen đavao; dobro se tu kupa, grca zadovoljno u zlu, dapače ga stalno traži i zaziva, nesvjesno bira.) Vizijom prevladava crvena boja (neke političke aluzije, čudne vidovitosti kršćanstva): crvene čizme, crveni papir, crveni nos, crveni svečev kaput, a zavrćeni oko njega: crvena njuška, crveni smijeh, crveni koš, crveno ždrijelo s plamenim jezikom sotone. Nikola je velik kao crkva, božanski sveprisutan; doletjet će kroz prozor, ubaciti nešto izvanredno i tajnovito-diverzantski nestati. Dugo me proganja, često u snu, moguć izgled, boja, brzina njegova vozila. On ima mekani glas, bariton, posjeduje čudesan sluh; možda je glazbenik (plemenit skladatelj), svakako nešto svira, ako onaj đavo iza njega toliko glasno i ružno, lancima i urlicima udara pratnju. Te nezaboravne večeri golemi smiješak lebdi zrakom, smiješak praćen nemirom i strepnjom, prekidan kričavim udarcima izvana. Kasnije slijedi drhtavo razmatanje poklona, blažen osjećaj dobiti, bogatstva, sve ometano zavišću sestre koju osjećam još i danas. (Ta njezina vječna zavist, koja me ne rastužuje, nad mojim trenutcima ludih oduševljenja, nebuloznih skandiranja i poetskih recitacija, skakutanja i razbacivanja sebe prostorom, nad nastupima sumanuto radosne ili grozničavo nadahnute, naizgled shizoidno improvizirane svirke koja joj se činila uvijek istom i nezanimljivom!) A onda duboka, svesmrzavajuća, svečana noć, neko napeto osluškivano zbivanje u daljini podcrtano zviždukom oluje s radija, još kasnije timpani s BBC-ja, veliki i mali koraci s ulice, zvonjava, kikotanje roditelja, zveket posuđa iz kuhinje.

Dan je svetoga Nikole napravljen od neke deblje tvari; ona teže propada, pa dulje traje. Godinama je još samo izdaleka drhtavo gledam, ne usuđujem se više, ovako ostario, bezbrižno prolaziti kroz nju.

Zagreb, 6. prosinca 1990.

(Zima na slici staroga nizozemskog majstora)

Ispod papira su velike naslage bijeloga, to su hrpe bačenih stoljeća. Prljavo-žuto-bijelo se na slici smije, ali znam da neprekidno trpi bol. Cijeli dan, već od jutra, velika ruka odozgo sipa poljem olovnu noć u prahu; posvuda zaudara vječnost. Grmlje je tu i tamo poprskano kapljicama života, i to su lovci; u podne se od njih odvajaju sjene, a to su sati zaogrnuti kabanicama od magle. Polje sveudilj leži, ali bi silno željelo ustati; u njemu boje i životinje slušaju baršunastu glazbu koje nema. Slika se polako naginje: tisuće nevidljivih srdaca u njoj otkucavaju strah. Iz šume gledaju neka poznata, davno mrtva lica. S vrha je slike crna ptica ispala iz vremena i žurno polijeće unatrag. Sliku možeš i sto puta odnijeti, iz nevidljiva će okvira uvijek iskočiti nova, u vlas ista; i tako u nedogled. Jedino u proljeće zna s dna velike bjeline kapnuti po koja suza; tada na mjestu kamo je pala zauvijek ostane sitan, krvav znak.

Zagreb, 7. prosinca 1990.

Noćas gledali stari Vrdoljakov film koji divljački razgolićuje ono što se usijalo od prekomjerne upotrebe: takozvanu revolucionarnu svijest. Ima tamo situacija gdje tanka voda dijeli dvije naški zakrvljene, bratske horde; ratnici iznemoglo polegli po zemlji, ubojstvo vrluda unaokolo zakrvavljenih očiju, bez svrhe, cilja. I tada, jedna grupa hemingwayski izgubljenih očajnika, ne znajući više što će, počinje blefirati drugu, drsko izvikujući melodiju punu sigurnosti, snage, veselja. Momci svakako očekuju da oni tamo prijeko ili pobjesne ili se prepadnu. No, dogodi se nešto jedva vjerojatno: poput jeke, poput stravične potvrde slutnje, i oni drugi, oni preko vode, polako prihvaćaju istu pjesmu koja začas trijumfalno obuhvati obje strane razbojišta posuta mrtvima obiju boja. Ta pjesma, taj U gori raste zelen bor, koju čini se prihvaća sve živo, cijela Priroda, u času postaje definicijom apsurda, tragikomičnim zaštitnim znakom našega ukletog podneblja, signalom nakon kojega svaki daljnji sukob postaje izlišnim. (A on, unatoč svemu, opet visi u zraku.) Vrlo poučna, nadasve aktualna metafora. Unutar nje, fina minijatura mladoga Rade Šerbedžije.

Zagreb, 8. prosinca 1990.

(Skerco)

Na taj zvuk, na taj zvuk zec iskoči iz jelena, a kuća samo sjedi i sjedi grijuć' kućice ispod sebe. Na taj zvuk Suncu spadnu hlače, nasmiju se ribe, nebo se počeše gromom po leđima. Na taj zvuk zmija se ukoči u obliku štapa, godina ga uzme u ruke i s njime nestane iza brda. Na taj zvuk naceri se prase, odebljaju mravi, jabuke odstupaju kao četa pingvina, zapjeva zbor sekundi. Na taj zvuk sići je zabranjeno. Na taj, na taj zvuk odčepi se ocean, zakukuriče Mjesec, plavo nestane sa Zemlje, netko nas nazove pravim imenom. Na t, na taj zvuk rekao sam ti... Na taj zvuk poviče rupa, kazaljka se pretvori u žutu ženu, skine se kralj, smanje se do nepokreta gradovi, kornjača proguta tajnu, drvo potrči kao vjeverica. Na taj zvuk, na taj zv... Već od početka netko je huljski zavrtio Zemlju pa se kotura zvrk, škripi razvalina kao ostarjeli vergl.

Zagreb, 9. prosinca 1990.

Sanjao sam ruku koja dolazi s neba, golemu biljno-životinjsku ruku koja se stalno vrti i lucidno prepliće obuhvaćajući zidove, stakla, šumu, sve. Ona neprekidno mijenja temperaturu, boju, oblik, vrstu i stil obraslosti, svrhu i namjeru vlastita protezanja. Čas je zla, čas dobra; čas dotiče, čas pušta; čas govori, čas šuti; čas je naša, čas tuđa. Izgleda da se u njoj skupilo sve što je od živoga i mrtvoga još preostalo na svijetu.

Zagreb, 10. prosinca 1990.

Od jučer pamtimo sjajno nadahnut, višeznačan kulturni magazin, mozaik Francuske televizije. Takvih stvaratelja gotovo i nema kod nas: o francuskoj umjetnosti govori pravo umjetničko djelo. Tu ništa nije jednoplošno, određeno, rutinirano sporo, konačno; sve je u traženju, blijesku, probijanju, relativitetu, otvorenu lutanju u više smjerova od kojih svaki nudi svoju viziju mogućeg saznanja.

Nema primitivnog zapinjanja ili ponavljanja, nema granica ili dovršenosti, sve se, kao u životu, među se lucidno pretapa, naizgled nestajući a neprestano se opet pojavljujući iznenađuje i sebe i druge te nanovo stvara. Govoreći (ali kako!) o božanski munjenome, shizofrenom kreativcu, i sam prikaz postaje sumanut, razdvojene osobnosti, podstvaran.

Zagreb, 11. prosinca 1990.

Zaboravljivost je prijezir, ljubaznost najčešće prikrivena zloća, svađa stilizirano cenzuriran seksualni okršaj, lijenost — strah od neuspjeha. Svaka se značajka mnogo čišće iskazuje u svojoj suprotnosti. Ali, rijetki znaju čitati dvosmisleno, u šiframa, sve se shvaća doslovno i otuda tolika izvitoperenost, netočnost i nepravednost svijeta.

Zagreb, 12. prosinca 1990.

Jugo me sputava u svojim kopnenim akcijama, glasom monstruma poziva da se, budući riba, vratim u vječnu vodu. Zbog toga, za juga plovim usporen i raskrečen zrakom, glasam se sumanuto i neartikulirano, vidim mutno, sapet sam i zgromljen, pritisnut zebnjom od neidentificirane mase koja me ne ispušta iz šapa, opkoljen prljavim, poluprozirnim zvonom kao zadavljen ronilac. Za juga, kao u bolesti ili u snu, pobacuju se zamisli, rađaju se kreativna nedonoščad.

Zagreb, 13. prosinca 1990.

Priroda slabo razumije čovjekove kombinacije. Od ptičjega zova praviti milijarde?... Oblake i godišnja doba uvrstiti u spektakle koji nisu ni korisni ni nužni nego glamurozni?... Ugovarati poslove sa zamjenom novca što bi, prevedeno na prirodni jezik, značilo očekivati da na hrastovu drvetu izraste kruškino-orahovo lišće?!... Écoutez, donc...

Zagreb, 14. prosinca 1990.

Televizijska kamera časkom zađe u utrobu glasovira; tu bljeskaju fine, zlatne poluge, tu se napinju neke užarene niti, skakuću usitnjeni kružići nevidljivih dosjetki, kuca u sto boja nabubrjelo srce glazbe.

Zagreb, 15. prosinca 1990.

Govor djeci. No, sve što je meni brdo, njima je pusta izdubina, sve što meni zvuči, za njih je šutnja, sve što za mene juri, za njih je kamen upitnik.

Zagreb, 16. prosinca 1990.

Neki radijski spikeri-papige s podjednakim se žarom u glasu zalažu za istinu kao i za laž, za obrazloženje ubojice kao i žalopojku ubijenoga. Njihova japajalačka glasovna smirenja, njihove radosti ili uzrujanosti potpuno su nesukladne, čak protivne sadržaju. Kako shvatiti, kako ocijeniti, da li kazniti njihovu krivnju koja je jednaka krivnji onih glazbenika — što ih proklinje Schumann — koji se iskreno i sladostrasno, ništa ne shvaćajući, podaju nasrtajima slabe glazbe?

Zagreb, 17. prosinca 1990.

S glazbom se probudim. Pogledam lijevo: apsolutno ništa. Pogledam desno: praznina, šuplje. Hvala svemu, rekoh, stigao sam.

Na ulici, ispred mene, poput crne mačke, šmugne, protrči djevojka. Preleti tik mene nešto tanko, vijoglavo, uskotračno, puno kemije, vriskova, crnih bobica, nešto što križa pute, kao pala zvijezda.

Zagreb, 18. prosinca 1990.

Glazba leži zatvorena u predmetima kao što se u stajanju skriva let. U plavome spava crveno, u podu drijema strop. San je predsoblje zločina, kuća je marama smrti. Pojam je vreteno bezumlja, jer je želja stvari iskorijeniti stvar.

Zagreb, 19. prosinca 1990.

Sanjam kako u džepu nosim nešto strašno važno, nešto presudno, primjerice, formulu svijeta. Zaustavlja me moćan gospodin s naočalama i ružno grdi, jer sam derište, nepouzdani probisvijet. Kreveljim mu se u lice, ali i uzmičem; tek je pitanje trenutka kada ću strugnuti, proletjeti pokraj njega, ustrčati kao vjeverica uz neku povijesnu fasadu i usput razbiti, dokrajčiti dragocjenu stvar. Gospodin galami sve intenzivnije, a sekundira mu neka crna tvar, sjena što šišteći izlazi iz njega i počinje nezgodno obuhvaćati sve oko nas. U dvostrukoj sam nevolji, jer me sada i ono u džepu počinje smetati poput izrasline, boljeti i rasti. Moju sve gadniju nepriliku grubo rješava opak udarac, kataklizma zvuka. Nešto je, meni nepoznato, ušlo u prostoriju i, ne pitajući ništa, odšetalo do ormara brzo nestavši u njemu. Možda svjetlost?

Zagreb, 20. prosinca 1990.

Mozart se u pismima žali na stravičnu rascjepkanost dana, na besprimjernu nadmoć bezvrijednih, sitno-poslovnih detalja. Za pisanje mu na raspolaganju ostaje tek jedna desetina budnoga vremena, što je poražavajući podatak za svakoga ambicioznijega stvaratelja. Ne valja, međutim, zaboraviti da je Mozart posjednik nadnaravne, neshvatljive koncentracije koja tijekom čitave njegove svjesnosti nimalo ne popušta. On, dakle, radi i kada ne radi, a zapisivanje je tek usputni automatizam, nebitna, grubo-praktična sitnica. Osim toga, tu valja postaviti i pitanje vrste i kakvoće majstorova neslobodna vremena, jer se on, onoliko duhom nadmoćan okolini, zapravo cijelo vrijeme, unatoč — ili baš zahvaljujući — naizgled prisutnima, na svijetu bavio isključivo sa samim sobom.

Zagreb, 21. prosinca 1990.

Ova se noć, krzno godine, išuljala iz crne rupe i prljavim šapama pokrila oči danu. Govori sporo, ružno razlivena pod zemljom, iz daljine se čuje kako je nema.

Zagreb, 22. prosinca 1990.

U prolazu ulicom, iz podruma odjekuje Beethovenova Oda radosti (točnije: slobodi); dovoljno slaba glazba da se dopadne ljudima. Velikim su skladateljima samo vrhunski promašaji donijeli opće priznanje; o njihovim se najrasvijetljenijim trenutcima sramežljivo, kao prešutno opraštajući, u široj javnosti ne govori.

Zagreb, 23. prosinca 1990.

Ulicom korača ili mili uvijek određen broj ljudi, ni odviše, ni premalo. Tko je taj fenomenalni planer, nadljudski raspoređivač masâ čija magična snaga nečujne riječi ili nevidljiva djela nikada ne dopušta da na ulicu najednom iziđu svi ljudi ili da odjedanput ne bude nikoga? Rijetke iznimke samo su dodatak, potvrda zastrašujućem pravilu.

Zagreb, 24. prosinca 1990.

(Badnje kič-sjećanje 1942)

Rogovi polako tonu u izdubljeno-meku razvalinu glazbenoga mora kojemu na dnu titra tvrđava carskoga trombona i nerazdvojne mu prilježnice tube. Violine su našušureni valići na površini tišinom omeđena svirajućega jezera, flauta je uznemiren ptičji kljun što se pokorno i uzdrhtalo uzdigao put gnjevnoga brda oblakâ. Zrak je pun anđelâ meko rastavljenih na dijelove, mirišu borove iglice kao posvuda zabodeni putokazi sitna vremena, srebrnom se toplinom razlijeva ludi smijeh tetke opkoljene plavim, stojim u mraku pokraj oca prema čijim se visinama penjem na kresti nadčovječanski zamahnuta ljubavna vala. Eulenspiegelovski glasovi s njemačkoga radija. Bijelo šušti preko te slike; čim sam je zabilježio, ono me konačno i zauvijek prekriva.

Zagreb, 25. prosinca 1990.

Čini mi se da me neki golem, mokar jezik liznuo po licu. Čini mi se da gol sjedim na vrhu strašno smanjene i skliske jotove točke; nešto poslije, pužući s nje, za sobom ostavljam sumnjiv trag. Čini mi se da sam pokriven ljušturom kukca, ali da mi, unatoč njoj, iz svake pukotine tijela glasno probijaju vlati smeđe, na vrhu zapaljene trave. Čini mi se da kao vezana životinja u bezubim ustima prebirem — i pritom strašno mljackam — grmove osušenih i bodljikavih dana. Čini mi se da sam izgubio kuglu, da imam lice vode, da sam skrivio neki zvuk.

Zagreb, 26. prosinca 1990.

Bor je zeleni herc, glavni adut Prirode koja se dijeli na rečeno i nerečeno. Svaki je ubogi list pokus krutosti ili ljubavi, pregaženi pješak Naravi. Kretanje lagano pada iz visine i počinje svoju igru bez bojâ.

Zagreb, 27. prosinca 1990.

Sanjanje je druga tračnica što stalno obećava da će se u imaginarnoj daljini sastati s onom prvom, stvarnošću. Sanjanje je neopipljivo vakuumsko događanje nama nepoznatih i neshvatljivih pravila, stoga se u njemu i ponašamo kao nedonoščad, paralitičari ili utopljenici. Sanjanje je izvanplanetarno ukidanje predznaka, amoralan korak prema gašenju bivstva.

Zagreb, 28. prosinca 1990.

Bol — naprava od željeza što izjednačava čovjeka i stvar. Bol — pogled zvijezde, posrebren minijaturni čekić svemirskoga nakovnja. Bol — spavač u vodi koji svoje igle tanji na bljeskovima jutra.

Zagreb, 29. prosinca 1990.

Bolest pak je napušteno dijete smrti, leden ogrtač svetosti. Djeca naviru kao kapi, podne lijeno razmahuje sabljom, tu negdje iza ugla viri sreća. Ima velik, topao tur: sladiti se, grijati, meškoljiti u njemu, biti opipavan njegovim meko-vrućim, sluzavim pipcima.

Zagreb, 30. prosinca 1990.

Tu se polupalo znanje, u spilji, u spilji. Možda sam trebao

ali kako da vas

Kasno je za sve, u moru se razmočio trag. Bit ćete satjerani čim svane.

Zagreb, 31. prosinca 1990. Danijel Mirošević Veliki prezire ali čeka pjesmu; istisnut će je iz veličanstveno bređe nebeske tube i razmazati na četkicu za lakiranje poruge. Preostale će ga pjesme odsad proganjati kao neizdovoljeni insekti; jedna se u ponoć istanjila i pod tuđim imenom provukla ispod vrata vječnosti. (Tamo je odvratna gužva, stihovi pate od zaduhe, caruju ništarije.)

Odasvuda pucnjevi, krijes: u krivi sat otkide se godina, poskliznu i pade u provaliju koja, obrasla smradom i zločinom, baš i ne čezne za njom.