80. operni festival u veronskoj Areni, lipanj/rujan 2002.

Već više od osam desetljeća Arena u Veroni je legenda. Može se sanjati o večeri u newyorškom Metropolitanu ili u milanskoj Scali, ali nijedno mjesto posvećeno glazbi ne pruža gledatelju takvo uzbuđenje kao ulazak u Arenu. Nije slučajno što je legenda nastala slaveći drugu legendu. Godine 1913. obilježavala se stogodišnjica rođenja Giuseppea Verdija. Arena je do tada dvije tisuće godina drijemala u srcu Verone. Otmjena, starovječna i besmrtna gospođa u mirovini, kako ju je nazvao poznati talijanski pisac i novinar Bruno Vespa. Svi su je poštovali, kao što se poštuje prošlost. I nitko se nije usudio uznemiravati je. Za to su se pobrinuli tenor Giuseppe Zenatello i maestro Tullio Serafin. Učinili su to na spektakularan način s Aidom, sa starim egipatskim zidinama, sa stotinama statista kao u filmskim spektaklima. Prvi iznenađeni gledatelji mislili su da su popili neki čarobni napitak koji ih je vratio u daleku prošlost gdje su proživjeli tri sata kao u nekoj drugoj epohi. I tu bi mogao biti kraj priče, ali nije. Otmjena, stara i besmrtna gospođa je probuđena i više nije imala namjeru drijemati.

Gospođa više ne spava, posjećuju je milijuni gledatelja, a četiri generacije pjevača izmijenile su se na njezinim povijesnim stubama. Veronski amfiteatar je jedan od najvećih spomenika rimskoga doba i zasigurno jedan od najočuvanijih. Poznat je pod nazivom Arena, što na latinskom jeziku znači pijesak koji je pokrivao središnji dio gdje su se odvijale predstave i borbe. Izgrađena je početkom prvog stoljeća. Tako čvrsta i dugovječna je zahvaljujući vrlo jednostavnoj i mudroj arhitekturi. Rimljani bi prvo iskopali veliku udubinu i tek onda gradili oko nje građevinu. Njihov smisao za lijepo i praktično došao je do izražaja i u podzemnim hodnicima koji su omogućavali drenažu. Danas Arena ima samo dva kata, dok su izvorno bila tri, ali je potres početkom XII. stoljeća srušio treći prsten. Pozornica Arene je najveća na svijetu, dimenzija 47x28 metara. Arena je tako dobro očuvana i zato što je tijekom vremena uvijek bila u upotrebi. U rimsko doba održavale su se borbe gladijatora, u ranom srednjem vijeku poslužila je za izvršavanje smrtnih kazni i spaljivanja na lomači, i kao geto za nekršćane. Renesansa je donijela preporod i Areni. Počeli su se održavati viteški turniri, cirkuske i druge predstave, a kasnije i borbe s bikovima. Godine 1822, za vrijeme Veronskog kongresa, kada su u Veroni boravile skoro sve tadašnje okrunjene glave, održana je velika predstava, a za glazbu je bio zadužen Gioacchino Rossini. Godine 1873, četrnaestogodišnja Eleonora Duse igrala je u Romeu i Juliji. Ali, pravi, neprekidni život Arene počeo je 1913. proslavom stogodišnjice Verdijeva rođenja i njegovom spektakularnom Aidom. Za ljubitelje opere čitavog svijeta Arena u Veroni postala je tradicionalnim i sugestivnim, štoviše mitskim mjestom okupljanja. To je festival koji svake godine donosi nešto novo, jedinstveno mjesto na svijetu, najljepša i najvažnija otvorena glazbena pozornica. Tko bi mogao biti tako neosjećajan da ne podlegne njezinoj čaroliji. Kada počne opera, kao da se sama Muza spusti na Arenu, na umjetnike i gledatelje. Dogode se trenuci nevjerojatne tišine.

Stari Rimljani nisu ni slutili kakvu su uslugu učinili budućim dalekim naraštajima. Festival posjećuje više od pola milijuna gledatelja svake godine iz svih krajeva svijeta. Na pojedinoj predstavi je u prosjeku oko 15 000 gledatelja. To omogućuje zaradu od prodanih ulaznica što pokriva šezdeset posto troškova organizacije i promocije. Fundacija »Arena di Verona« je stalna operna trupa s tristotinjak zaposlenika, kojih se broj za ljetnog festivala povećava još za tisuću. Tijekom cijele godine održava redovitu opernu, baletnu i koncertnu sezonu u Filharmonijskom kazalištu. Operni festival s predstavama pod zvijezdama jedan je od najvažnijih ekonomskih potencijala grada Verone i pokrajine Veneto.

Ovogodišnji ljetni operni festival u veronskoj Areni bio je jubilarni, osamdeseti. Festival nije održavan ratnih godina Prvog i Drugog svjetskog rata. Postao je jednim od najpoznatijih, najuglednijih i najvažnijih u glazbenom svijetu današnjice. Hrvatski umjetnici redovito su na njemu sudjelovali. Najveći uspjeh na vrhuncu svoje karijere imala je Ljiljana Molnar-Talajić. Ona je sredinom sedamdesetih i početkom osamdesetih godina XX. stoljeća pjevala Aidu i Leonoru u operi Moć sudbine i bila slavljena kao jedna od najomiljenijih sopranistica koja je zadržavala dah publici svojim arijama, dok su u ogromnom gledalištu treperile svjećice, što je poseban doživljaj i običaj koji traje. Lovro Matačić dirigirao je Wagnerova Lohengrina 1963, Biserka Cvejić se proslavila kao Amneris u Aidi krajem šezdesetih, a zadnjih godina nastupali su Boris Martinović i Vjekoslav Šutej. Godine 2000. naša je ugledna baletna umjetnica Sonja Kastl s velikim uspjehom koreografirala operu Moć sudbine, a 2001. ponovno je nastupao Riječanin Giorgio Surian kao Zaccaria u Nabuccu.

Arena je iznutra od vrha do dna ispunjena kamenim tribinama što joj daje izvanrednu prirodnu akustiku. Nema pomisli o bilo kakvom ozvučenju ili mikrofonima koji su često neizbježni kod predstava na otvorenom. Najtiši pianissimo u kakvoj ariji jednako se dobro čuje u cijelom gledalištu. No, akustika nosi svoje zamke koje iskusan dirigent može izbjeći. Pjevači trebaju biti svjesni da u Areni nije nikada potrebno forsirati glas, kako bi ga se čulo u ogromnom prostoru. Tajna je u normalnom pjevanju, kao što se pjeva u zatvorenom kazalištu. Kod orkestra treba paziti na dinamiku kako bi se zaštitili glasovi. Najdelikatnije je s puhačkim instrumentima koji se trebaju čuti, ali ne previše. Mirnoća i sigurnost su osnovni u Areni. Ponekad je uputno odreći se izvjesnih piana i izvjesnih rafirmana kako se ne bi narušila cjelina. Poteškoće su velike, naročito u udaljenosti solista i zbora. Ni postava orkestra nije povoljna — puhači su preblizu, a harfe udaljene pedesetak metara.

Publike ne nedostaje. Dolazi sa svih strana svijeta kako bi uživala u istinskim opernim spektaklima. Festival je ove godine počeo 21. lipnja i trajao do 1. rujna. Svake godine početak se pomiče kako bi se izvelo što više predstava. Prethodne dvije godine na repertoaru su bile samo opere Giuseppea Verdija, a ove, pored prošlogodišnjeg Trubadura i novih produkcija Aide i Nabucca, vratili su se Bizetova Carmen i Puccinijeva Tosca.

80. veronski festival bio je apsolutno u znaku redatelja Franca Zeffirellija. Novu, premijernu produkciju Aide postavio je za otvorenje, ponovljen je prošlogodišnji Trubadur, a Carmen iz 1995. ponovo je bila na repertoaru nakon dvije godine stanke. Jasno je, kada je o Zeffirelliju riječ, da su njegove predstave kojih je ujedno scenograf, istinski operni spektakli. Neka su njegova ostvarenja, kao Turandot u Metropolitanu, Cavalleria rusticana i Pagliacci u Scali, filmske ekranizacije tih dviju jednočinki, te Traviate s Teresom Stratas i Placidom Domingom i Otella s Domingom i Katijom Ricciarelli, antologijska viđenja tih opernih djela u sveobuhvatnosti i kompleksnosti njihovih sastavnica. Zeffirelli je podjednako majstor cjeline i detalja — cjeline koja rezultira spektakularnošću opernog makrokozmosa i detalja do kojih ponire u opernom mikrokozmosu svakog lika, protagonista ili statista.

Osamdesetogodišnji redatelj uvijek je imao izvanrednog uspjeha na svim poljima kojih se prihvaćao, u kazalištu, operi, filmu, televiziji. Rođen u Firenzi, studirao je arhitekturu i tijekom četrdesetih i pedesetih godina XX. stoljeća stupio na pozornicu asistirajući Antonioniju, De Sici, Rosselliniju i Viscontiju. Njegove produkcije karakterizira stroga kontrola svega što se događa na sceni, a naročitu pozornost posvećuje vanjskom izgledu predstave, odnosno scenografiji, kostimima, svjetlu, scenskom pokretu, bilo da je riječ o klasičnim ili modernim postavama.

Od veronskih triju predstava najbolji je bez sumnje Trubadur. Predstavio ga je kao glazbenu dramu snažnog viteškog duha na povijesnoj vjetrometini predstavljenoj živopisnim vojničkim i ciganskim logorima, mračnim kulama, mnoštvom oružja, mačeva i kopalja, oklopljenim konjanicima, ljubavničkim i osvetničkim strastima glavnih likova. U predstavi je sve savršeno dozirano i ujednačeno. Bogati kostimi Raimonde Gaetani s dijelovima žarkih boja ne prelaze granicu kiča i djeluju efektno. Masovni prizori su zadivljujući, naročito uskovitlani plesni prizori treće i pete slike sa španjolskim baletom Lucije Real i El Camborija, kao i finale drugog čina kada se iz kule spektakularno otvara veliki zlatni crkveni oltar.

Zeffirellijeva Carmen poznata je od početka osamdesetih godina kada ju je premijerno postavio u Bečkoj državnoj operi. Veronska verzija je velikome scenskom prostoru Arene prilagođena inačica sa spektakularnom slikom Seville s mnoštvom kuća i ulica, te brdima u pozadini. Kroz sva četiri čina prolazi masa svijeta, temperamentno pleše ponovno španjolski balet Lucije Real i El Camborija, mizanscena i kretanje protagonista ravnomjerno su raspoređeni po ogromnoj pozornici. Kostimi Anne Anni tradicionalni su i živopisni, dječji zbor »Banjamin Britten« vrlo dobro uvježban. No, u Carmen Zeffirelli nije u potpunosti zadržao ravnotežu. Neki su prizori djelovali prenatrpano. Pitanje je stane li doista u krčmu Lillasa Pastije u drugom činu toliko ljudi i je li se planinom u trećem činu kretalo doista toliko krijumčara. I upola manje ljudi na pozornici uvjerljivo bi dočarali te prizore, a gledatelj se ne bi trebao upirati da u masi na početku drugog čina zamijeti Frasquitu i Mercedes, povremeno i druge likove.

Aida se kao veronska svetinja uvijek očekuje s posebnim zanimanjem. Od 1913. godine vidjelo ju je šest milijuna gledatelja. Prethodna produkcija redatelja, scenografa i kostimografa Piera Luigija Pizzija bila je označena kao plava, lunarna Aida. Franco Zeffirelli načinio je ove godine zlatnu Aidu. Dok se u Carmen i Trubaduru držao tradicionalnog pristupa koji izvornim autorovim zamislima o djelu ništa ne dodaje, već ih samo interpretira, u Aidi mu to nije bilo dovoljno. U mnogim predstavama koje je gledao, kako sam kaže, nikada nije u dovoljnoj mjeri našao utjecaj mističnih i vjerskih sila u starome Egiptu što ih je Verdi genijalno utkao u svoju glazbu. Zato je odlučio ostvariti to u Veroni, nakon što je Aidu nedavno režirao na sićušnoj pozornici širine samo sedam metara u Verdijevu kazalištu u Bussetu. Uveo je novi lik vrhovne svećenice i nadjenuo joj ime Akmen. Ona je posrednik između božanskih moći i ljudskih sudbina, naročito sudbine ljubavnog trokuta između Aide, Amneris i Radamesa. Akmen vodi igru, dojavljuje Amneris što čini njezina suparnica, predvodi trijumfalni prizor u drugom činu.

»Nil, piramide i carstvo faraona tisućljećima su zavodili maštu svijeta. Grad Memphis sa zlatnom piramidom koje se uspomena gubi u tisućama legendi, središte je kobne privlačnosti cijeloga svijeta. Tisuće hodočasnika i posjetitelja prelazili su pustinje i šume, brda i rijeke, kako bi samo jedan jedini put u svom životu vidjeli to sveto i legendarno mjesto. Priča što ju je Verdi izabrao da nam ispriča, povijest je velikih ljubavi, strasti, ponosa i boli. Velika ljubavna priča koju je prožeo sjajnom fantazijom što blješti zlatom i draguljima, također je svijet nadnaravnog misterija«, opisuje Franco Zeffirelli svoj doživljaj Aide. »Nazočnost svećenika u operi posebno je sugestivna. Duhovna moć dominira nad svakim pojedincem. Svugdje su prisutni svećenici i svećenice koji tkaju magične niti čovjekove sudbine. Anđeoski glasovi koji, kao jeka prelaze iznad običnih smrtnika, upravo su zbog toga najljepša mjesta što ih je Verdi napisao. Zamislio sam u srcu prekrasnog i moćnog Memphisa uzbuđujuću nazočnost jednog spiritualnog stvorenja, svećenice kojoj sam dao ime Akmen. Za mene je njezina nazočnost ključna u priči. Ona nebeskom energijom vodi, štiti i prati težak put Aide, Radamesa i Ameris.«

Zamisao o Akmen čini se zanimljiva, intrigantna. Koliko je realna, drugo je pitanje. U Aidi postoji lik egipatskog kralja, odnosno faraona koji je božanstvo, a i njegova kći, buduća vladarica, nije ništa manje moćna. Zamisao o Akmen svela se u provedbi na balerinu u čudnom kostimu s perjanicom na glavi što je odudaralo od ostalih kostima, koja je u nekoliko prizora tanahnom plesnom pantomimom »posredovala« između božanstava i ljudi. Taj je lik premijerno bio namijenjen čuvenoj primabalerini Carli Fracci. Njezina slava u Italiji ne jenjava. Svake sezone nastupa u nekoliko predstava, tumačeći šetajuće uloge i privlačeći publiku svojim imenom, pa je to bio i njezin doprinos Aidi.

Franco Zeffirelli konstruirao je veliku, zlatnu piramidu koja je dominirala Arenom. Međutim, napravljenoj od metalnih cijevi s proredima i prozračnoj, toj piramidi nedostajalo je masivnosti ploha ili egipatskog kamena, a time i autentičnosti. Netko ju je nazvao velikom lomačom koja se okreće, što samo svjedoči o izvanrednoj tehničkoj ekipi Arene. Osim toga, prostor ogromne pozornice kojim je virtuozno vladao u Trubaduru i Carmen, Zeffirelli ovdje nije iskoristio. Sabio ga je i veliki ansambl nagurao na rampu, pa je čak i treća slika u Amnerisinim odajama bila prenatrpana. Kostimi Anne Anni davali su raskošnu sliku ansambla, naročito u trijumf-sceni s linijama crvenih i svjetloplavih kostima na zlatno-žućkastom fonu ostalih, ali nisu najbolje odijevali protagoniste, pogotovo Aidu i Radamesa, dok su Aida i Amonasro izgledali vrlo neuobičajno i upitno, suviše orijentalno, svjetloputo i premalo etiopski.

Bez obzira na iznesene zamjerke, Zeffirellijeve predstave u Areni su jedinstvene i, s obzirom na ambijent, neponovljive. Dojmu pridonosi izvanredno svjetlo Paola Mazzona. Glazbena strana je na vrhunskoj razini. Orkestar i zbor (zborovođa je Armando Tasso) izvrsni su ansambli vrhunskih orkestralnih glazbenika i opernih pjevača izražajnih, zvonkih glasova, najvećim dijelom Talijana kojima je operna glazba u krvi. Ugled odabranih dirigenata dodatno osigurava uspjeh predstava. Trubadura je dirigirao mlađi dirigent Nicola Luisotti, Carmen poznati Alain Lombard, a Aidu prvi Arenin dirigent Daniel Oren, zadužen za premijere. Oren je tek malo iznenadio u šestoj slici Aide, gdje je Amneris dopustio neprimjerena jecanja i glasne uzvike.

Publiku pored scenske spektakularnosti najviše privlače pjevači. U Areni pjevaju oni trenutačno najbolji. Trenutačno najbolji ne znači da su idealni. Kada u Veroni nema idealne Carmen, onda to znači da je nema ni u svijetu, osim možda Denyce Graves. Ruskinja Irina Mishura ima izvanredan, pastozan glas i zna svirati kastanjete, ali nema izgled, temperament ni glumački karakter potreban za Carmen.

Idealan je svakako Don Jose tenora Luisa Lime kojega smo, srećom, prije četiri godine u istoj ulozi doživjeli u Zagrebu. Njegov glas ima u idealnoj mjeri raspoređenu liričnost i dramatičnost, lijepu ujednačenost i profinjenost vokalnog izraza. Scenski je okretan i temperamentan i više je nego sugestivno izrazio Don Joseov fatalni susret s Carmen i njegovu nesretnu sudbinu. Prekrasna je Micaela kineske sopranistice Hei-Kyong Hong nježnog, nosivog, zvonkog glasa što je milozvučno odjekivao Arenom. Bariton Gregg Baker kao Escamillo odudarao je svojim pompoznim nastupom od ostalih.

U Trubaduru i Aidi ženski se solistički par neuobičajno podudarao u sličnostima glasovnih odlika. Sopranistice Dimitra Theodossiou kao Leonora u Trubaduru i Fiorenza Cedolins kao Aida imaju krasne, svijetle verdijanske glasove s punim, zaobljenim visokim tonovima, nosivim pianima i dinamičkim rasponom. Obje su angažirano i toplo ostvarile svoje ženstvene uloge. Zanimljivo je ovdje podsjetiti na sopranisticu Fiorenzu Cedolins koja je nekoliko početnih godina karijere provela u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu, gdje je očito dobro ispekla zanat. Debitirala je kao Rosalinda u Šišmišu 1989. u Teatru Petruzzelli. Godine 1993. došla je u Split i najprije pjevala Giseldu u Verdijevim Lombardijcima. Slijedila je Leonora u Trubaduru, Micaela u Carmen, Lauretta u Gianniju Schicchiju, čak i Straussova Saloma, te Violetta u Traviati. Godine 1996. pobijedila je na natjecanju Luciana Pavarottija što joj je omogućilo nastup sa slavnim tenorom u Tosci u Philadelphiji. Zadnjih nekoliko godina probila se u sam vrh vodećih talijanskih soprana, potvrdila kao pravi verdijanski glas, a nastupi u Areni, u Verdijevu Requiemu, premijeri Trubadura prošle godine i Aide ove godine, to dokumentiraju.

Mezzosopranistice Dolora Zajick, inače zvijezda Metropolitana, kao Azucena u Trubaduru i Marianne Cornetti kao Amneris u Aidi izvrsno su pjevale. Imaju bogate, ujednačene glasove sa sopranski sigurnim visinama i pastoznim dubokim registrom. Obje hendikepira izrazito nizak stas, što je kod Azucene manje važno i manje uočljivo u dramatičnosti lika. Marianne Cornetti se u dramatičnim trenucima egipatske princeze suviše oslanjala na izvanjske efekte.

Tenori su bili sasvim različiti. Trenutačno vodeći talijanski tenor Salvatore Licitra bio je blijedi Radames, bez ičega što bi barem malo zagrijalo publiku. Piero Giuliacci vrlo sigurno je pjevao Manrica glasom s dovoljno dramskih kvaliteta i lakih, lirskih zapjeva na teškim mjestima, kao u stretti što ju je ponovio na zahtjev publike. To je običaj u Areni i nagrađuje se burnim aplauzom bez obzira na stvarni domet pjevača. Lijepim belkantističkim pjevanjem oduševio je bariton Alberto Gazale kao strastveni grof Luna u Trubaduru. Odličan Amonasro u Aidi, posebice zbog dramskog karaktera glasa bio je bariton Ambrogio Maestri. Tri basa — Enrico Iori kao Ferrando u Trubaduru, te Giacomo Prestia kao Ramfis i Orlin Anastassov kao Kralj u Aidi — bili su solidni, svaki na svoj način.

Najveći dio veronske publike slaže se da je Aida savršena opera za Arenu, bez obzira u čijoj se inscenaciji izvodila. Ima sve — spektakl, glazbu, strasti, zaplet. To je ujedno intimna i grandiozna opera. Neke njezine glazbene stranice u Areni zvuče, a scenski prizori izgledaju i funkcioniraju kao ni u jednom kazalištu na svijetu.

Davor Schopf