Zbunjeno srce

Zbunjeno srce

U povodu stogodišnjice rođenja Dobriše Cesarića — o susretima, razgovorima i oproštaju

Bio sam na posljednjem ispraćaju pjesnika Dobriše Cesarića. Bilo je to prije, bit će uskoro, dvadeset i dvije godine, 23. prosinca 1980. na Mirogoju. Bio je dan vedrog neba i hladnog sunca koje u kasno poslijepodne lagano tone u izmaglici. Onih, koji su došli da se oproste s njim, da mišlju i u duhu još jednom prođu stazama njegovih nostalgija i melankolija — bilo je bezbroj. Beskonačno duga kolona koja je usporenim koracima pratila njegov lijes...

Znao je za života da je s nevelikim opusom svoje lirike, koja je bila čudo u govoru, omiljen; ali da je mogao vidjeti ono mnoštvo mladih, zanijemjelih u tuzi, možda bi tada jedini put konačno dokučio da je bio pjesnik upravo svih ljudi, svih naraštaja svog domovinskog prostora. Ali, on je bio vrlo skroman čovjek i trajno podozriv prema takozvanoj slavi.

Došli su mu na sprovod, i dali mu posmrtnu stražu nad odrom, Ijudi iz njegove Slavonske Požege i Osijeka; zajedno s njima bili su i članovi tadanjeg Društva književnika Hrvatske, i akademici tadanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Prije nego je lijes iznesen na Plato pred mrtvačnicu, u počasnoj straži čuvali su ga njegove kolege i prijatelji s kojima je surađivao u Razredu za suvremenu književnost JAZU: Jure Kaštelan. Dragutin Tadijanović, Mirko Božić, Oto Šolc, Drago Ivanišević, Nikola Miličević i Rafo Bogišić.

Svojim govorom, posljednji mu je pozdrav iz rodne Požege prenio dr. Antun Švarc, usiljenim stilom i konvencionalnom frazeologijom. Cesarić za života nije volio takvu vrstu uzvišene a prazne retorike.

Iza njega govorio je Pavle Blažek iz Osijeka. Literarna intonacija govora i nekoliko autentičnih misli o pjesniku. Šime Vučetić, tada predsjednik Društva književnika Hrvatske, rekao je za njega da je on već kao mlad počeo pisati stihove, ali da se afirmirao »u socijalističkoj« Krležinoj »Književnoj republici«, i rekao je da ga je Krleža i volio i cijenio. To da ga je cijenio, to stoji; ali to da ga je kao čovjeka volio, lebdi kao upitnik. To da je bio drag, kako reče Vučetić, to je točno, a to da je bio »živahan«, to je konstrukcija.

Cesarić je bio požar a sebi, a prema vani uvijek šutljivo zabrinut. I zagledan a sebe.

Bio je sjetan čovjek. Po izgledu i ponašanju gospodstven. Tadašnji potpredsjednik Skupštine grada Zagreba, Bogdan Tomašić, koji je prije toga dugo godina bio i tajnik JAZU, opraštao se od Dobriše, u ime Zagrepčana, suho, i bez invencije.

A onda je povorka krenula ka grobu.

Pred otvorenim grobom — zbio se prizor šutnje kao u neke velike,

mnogoljudne obitelji oko ognjišta. Stoje nijemi. I ništa se drugo ne zbiva. Stoje nepomični. Kao da je scenarij ukopa negdje zatajio. A tada je sporo, umorno, i kao da se koleba, pred raku stupio pjesnik Jure Kaštelan. On je bio veoma bliski prijatelj Dobriše Cesarića, a zadatak mu je bio da govori u ime Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Kada je počeo svoj govor, bilo je to kao da nešto muklo odjekuje iz crkvene lađe. Njegov tamni bariton, i vrlo teško, sumorno izvlačenje rečenice; zamijetilo se da mu je zadatak bio težak.

Rekao je da je to njemu »najbolniji naš susret, jer je posljednji.« I rekao je: »Dragi Dobriša, bez tvog velikog srca, bez tvoje zrele mudrosti, naši dani bit će siromašniji, prazniji.«

Poručio je mrtvom pjesniku da ostaje poslije njegove smrti nerazoriva uspomena na njega, da ostaje njegov stih koji je davno prešao u srce i legendu čovjeka.

»Lirika Dobriše Cesarića objašnjava se neprekidno.«

U toj i takvoj grobnoj atmosferi veoma je potresno odjeknula pjesma »Slap« koju je s čudesnom ispovjednom jednostavnošću izgovorila glumica Nada Subotić, supruga Jure Kaštelana, i »Pjesma mrtvog pjesnika« (Moj prijatelju, mene više nema. (...) Pred vratima života ja sam prosjak. / Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!) koju je pročitao, s mnogo snažnog patosa, glumac Rade Šerbedžija.

I Dobriša Cesarić otišao je — nitko nikada neće znati — kamo?

On je umro 18. prosinca 1980. godine u Bolnici na Rebru, u

svojoj 79-oj godini života. Dugo je bolovao od dijabetesa i vrlo teškog oštećenja jetre. Podnosio je te nevolje stoički, ama baš nikoga ne opterećujući svojim tegobama. A slutio je da je to posljednja borba u životu i bio je duboko ali i realno svjestan smisla one čuvene maksime da zaista svatko mora umrijeti sam. Iskušavao ju je u svojoj bolesti ne literarno, nego mukotrpno na svom iskustvu.

On nije bio čovjek koji bi klonuo pred smrću. U tim konačnim pitanjima nije bio bespomoćni dah života na vjetru. Smrt mu je napokon stigla po dubljim zakonima svoje neotklonjivosti, iako je on nekoliko puta u životu, u kojem se patio, očijukao sa smrću, i to vrlo konkretno i vrlo opasno, dižući ruke na predaju. Čak joj je jednom prilikom umakao u posljednjem trenutku.

Sjećam se jednog proljetnog dopodneva, kada sam izlazeći iz svog tadanjeg stana u Utrinama, tamo na rubnim istočnim prostorima Novog Zagreba, zamijetio Dobrišu kako sav preznojen, sa šeširom u ruci, korača brzim koracima. Zaustavio sam ga začuđen: što on radi tu, tako vrlo daleko od svoje Nove Vesi, i najljubaznije mu ponudio da ga autom odvezem do njegova stana, jer ionako idem u redakciju, ali ću vrlo rado, zbog njega, skrenuti prema središtu grada. A on je uporno zahvaljivao i objašnjavao da ne treba moju uslugu, a ja sam opet uporno navaljivao da ipak sjedne u auto. I pošto sam bio tvrdoglavo uporan, on je ipak, ali nekako nevoljko pristao, i mi smo se rastali pred njegovim stanom. Za vožnje, taktički, oprezno, pitao sam ga što je tražio u tako udaljenu naselju — predgrađu, ali on nikako da mi odgovori.

Poslije, njegova mi je supruga objasnila da su mu liječnici savjetovali da obvezno poduzima duga hodanja zbog svog uznapredovanog dijabetesa, i rekla mi je da on tako svaki dan izlazi na brze šetnje od kojih se sav mora preznojiti. I strogo se drži te liječničke preporuke. I eto, tog sam mu prijepodneva učinio lošu uslugu, prekinuvši njegovu autoterapiju, a on je bio toliko tankoćutno pažljiv, ne htijući da me povrijedi odbijanjem moje ponude, to je prešutio, progutao, da bi za njega bilo bolje da mu ne ometam plan, i da ga pustim da nastavi svojim putem svakodnevne terapije, a ja svojim.

Da, to je bio on: pažljiv do samopožrtvovanja, i kako su mnogi koji su ga dobro poznavali, kazivali: nikada sklon da bilo kome učini bilo što na žao. Popustljiv nije znao, i nije htio biti jedino kada su u pitanju bila njegova temeljna načela u pisanju i oko pisanja. Tako, na primjer, izuzetno teško bilo je njega nagovoriti na novinski intervju. I malo ih je dao u svom stvaralačkom vijeku, jer »sve što vas zanima u mojim je stihovima«. No, nije on bio grub prema novinaru kao takvom, mrzak naspram novina općenito, nije on to pokazivao otvoreni animozitet, neugodnu odbojnost, kao što je to činio, i uporno volio činiti Krleža. Ne, Cesarić bi se našao u sto muka kada je trebalo odbiti intervju... A bio je i raspoložen, i sklon da s došljakom novinarom razgovara i cijelo poslijepodne, do u kasnu noć, košulju svoju da skine i da mu dade, da mu dade što god hoće, ali samo neka ne viri u pukotine njegove »intimne pjesničke radionice«.

I dok su oko njega neki njegovi kolege pisci, pa i pjesnici, s više ili manje uspjeha, spretnosti ili dodvoravanja, diplomacije ili slatkorječivosti obrtali svoje poslovne veze s tiskom, televizijom i radijem sve u šesnaest, vjerujući uistinu u novovjeku postgutenbergovsku maksimu da se ono čega nema u medijima i nije dogodilo, on je gotovo preklinjao da ga se mimoiđe. A bio je već legenda, čovjek koga su toliki mnogi htjeli čuti, htjeli su ga vidjeti u živo ili barem na kakvoj privatnoj fotografiji, čitati i pročitati i izvan rima, htjeli su ga dotaknuti, možda i dokučiti što kao običan čovjek misli, ili slušati kako govori... Upravo u duhu one poznate jadikovke Janka Polića Kamova u odnosu na tada zagonetnu ličnost pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića: »A mi ga ne poznajemo ni po viđenju (...) Osjećamo toliku potrebu znati mu svaki kret, svaku riječ, naviku i manu. Tko će nam to reći?«

Kada bi na ponekim književnim večerima (a odsvuda su ga i stalno zvali!), najčešće grupnim, ili u nekim drugim prigodama, ili vrlo rijetko na radiju, izgovarao svoje stihove, on je to činio na vrlo osebujno patetičan način. Češće protiv svih pravila discipline recitiranja, jer ga je vlastiti stih zanosio i on je svojim glasom dubokog, tamnog registra, sricao stih, riječ po riječ, htijući svakoj toj riječi dati jaki patos emocije. Pravio je unutar riječi i stiha duge stanke u govorenju, kao da želi čuti eho izgovorenih riječi, pa da tek onda nastavi dalje, i mi smo to njegovo kazivanje slušali s velikom pažnjom, i ne bez čuđenja, ali svakako htjeli smo dokučiti na koji način on subjektivno vidi, osjeća i tumači podtekstualnost svoje pjesme.

Naravno, teško je aparaturom impresionističkog opisivanja naknadno predstaviti tu njegovu govornu orkestraciju, taj njegov promukli glas koji je čas htio da se dohvati visine neba, a zatim odmah muklo propadao u ponor; ali uvijek je bio dojam kao da je on sada i ovdje sklon pripovijedati nešto kao bajku... Pa kao što se uobičajeno bajka predočava namjerno afektiranim čas umilnim, čas prijetećim, čas pomirljivim, čas strogim glasom, tako je i on plovio prostorima svoje pjesme. Uvijek bi pri tome držao knjigu svojih stihova u ruci otvorenom, ali to je bila njegova tehnika kako da uposli ruke, jer knjiga mu nije bila ni potrebna: sve je svoje stihove znao napamet.

Imao je dobar osjećaj da upravo dramatski snažno, gotovo teatralno, dovrši pjesmu nekom naročitom glasovnom postulacijom, i kada bi se htjelo definirati taj njegov postupak, to njegovo kazivanje, to je bilo nešto kao odglumljena pjesma. On je, uzmemo li u obzir usvojene kriterije recitatorskog umijeća, na loš način recitirao svoju pjesmu, uvjeren da joj upravo on, na taj patetičan način, otkriva njezin pravi smisao. Ali, jer je to bio njegov način kazivanja njegovih stihova, bio je to i najljepši način kazivanja stihova Dobriše Cesarića... Barem za mene...

On će, uzmimo za primjer stih iz Pjesme gorke, koju je često recitirao, svoje i duboke i spore i tamne tonove raspuklog glasa, i cezure, rasporediti po tempu i ritmu svog isključivo subjektivnog osjećanja pjesme, a ne logičkog načela:

»Što je to hladno, i gorko, i sivo

Što niče u duši ko korov njen?

Je li to suton? Zbilja već suton?

Il samo prolazna sjen?«

Pa će tako poslije muklog »to hladno« napraviti dugu dramatsku stanku, da bi ono »i gorko« podigao visoko, a zatim nakon napete i naglo odrezane stanke, kao da razmišlja, kao da se hoće nečega prisjetiti što mu ne ide lako od ruke, ono »i sivo«, izrekao vrlo tiho, kao samome sebi, i kao da šapuće molitvu.

Znao je izvrsno akcentirati riječ, vrlo je dobro poznavao i koristio kvantitete, bio je superioran u akcentološkim pravilima govora, ali je takozvani »centar fraze« premještao proizvoljno.

A kada bi završio recitiranje svoje pjesme, uvijek je djelovao kao da se probudio iz neke hipnoze. Tada bi podigao pogled s ruba knjige (iz koje, rekoh, ionako nije čitao!), i tim pogledom svojih plavih, blagih očiju, kao da je htio pitati okupljene: Gdje sam?

Tako je on govorio svoje stihove...

Cesarić je roden 10. siječnja 1902. u Slavonskoj Požegi, gdje mu je otac bio županijski šumarski nadzornik, a obitelj građanska i relativno dobro stojeća.

U Požegi je boravio do svoje druge godine života, i grad njegova djetinjstva i mladosti bit će Osijek, gdje je njegov otac nastavio službovati. U Osijeku Dobriša polazi osnovnu školu i nižu gimnaziju, a 1916. dolazi u Zagreb, gdje polaže veliku maturu i upisuje studij na Filozofskom fakultetu.

Prilično zbunjen u velikom gradu, on u godinama svoje mladosti ne zna kamo bi krenuo: izvjesni afiniteti odvode ga u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište. Htio je postati kazališni redatelj, i dvije je godine radio volonterski u teatru, ali će i od toga dignuti ruke. Zatim je bio bibliotekar u Školi narodnog zdravlja, da bi poslije Drugoga svjetskog rata dugo godina bio urednik u izdavačkom poduzeću »Zora«.

Još dok je boravio u Osijeku, kao četrnaestogodišnji dječak, on je napisao svoje prve stihove, ali će u svojoj osamnaestoj godini, 1920, gotovo odmah poslije velike mature, svojom pjesmom Buđenje šume, ući u hrvatsku poeziju na velika vrata. Redakcije su počele bivati sklone davati prostor njegovim pjesmama, a nerijetko se događalo da je i protiv njegove volje pjesma otišla na tiskarske regale, kao na primjer, Slavonija, na koju će Ivan Goran Kovačić, tada kao urednik kulture u novinama, naići kod pjesnika među njegovim rukopisima, i objaviti u dnevnom tisku.

U svojoj dvadeset i devetoj godini života, 1931, on će objaviti prvu svoju knjigu — Lirika — i već ta prva njegova knjiga biva nagrađena tada visokom nagradom ondašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Sedam godina kasnije, 1938, izlazi njegova knjiga Spasena svjetla, a za vrijeme rata, u NDH, on objavljuje 1942. godine knjigu Izabrani stihovi.

Godine 1951, Cesarić u »Maloj biblioteci« izdavačkog poduzeća »Zora«, koju uređuje Gustav Krklec, objavljuje svoju prvu poslijeratnu zbirku pjesama, pod naslovom »Pjesme«, što je ustvari bio izbor iz njegova tridesetogodišnjeg pjesničkog opusa.

Dvije godine kasnije, 1953, u Matici hrvatskoj objavljena mu je knjiga pjesama Osvijetljeni put, koja je dobila nagradu tadanjeg Saveza književnika Jugoslavije.

Zatim opet, nakon tri godine, 1956, objavljena mu je knjiga Goli časovi, pa Izabrane pjesme 1960, a 1964. biva nagrađen Zmajevom nagradom. No, on će već 1950. godine primiti tadanju visoku republičku nagradu Narodne Republike Hrvatske, a 1965. godine, u svojoj 63-oj godini života, on prima nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo. U JAZU (danas HAZU) je od 1951. godine.

Zlobnici oko njega (a bilo ih je, bilo ih je ipak! — jer »poslije gutljaja svakog / Susjed će spremno da dolije«) tvrdili su da on neprekidno izdaje uvijek istu knjigu, jer da malo piše, to se tako čitav njegov opus može svesti na jednu oveću zbirku. Kada je u povodu njegove sedamdeset i pete godišnjice života, 1977. godine, bio Simpozij o poeziji Dobriše Cesarića, na svoje sam uši čuo Krležu, (dok sam ga u Leksikografskom zavodu pokušavao nagovoriti da za »Večernji list« kaže nešto o Cesariću), kako se ne može načuditi čemu uopće taj simpozij:

— Što sada to izmišljaju? Kakav simpozij? Čemu simpozij?

Ne razumijem zašto simpozij o poeziji Dobriše Cesarića, jer Cesarić, okrenuli mi kako god hoćemo, ipak nije mnogo rekao. Jedna solidna zbirka pjesama, koje su, istina, dobre, i koje će trajati — i to je sve! O čemu onda na simpoziju govoriti?...

A nije li upravo Krležina estetika od samog početka njegove književnosti, bila utemeljena na beskompromisnoj selekciji, po kojoj nije važno koliko je tko u umjetnosti rekao, nego kako je nešto rekao. Posebno među mlađim čitateljima poezije generacije kojoj sam pripadao, bilo je premoćno više poklonika Cesarićeve i Ujevićeve poezije, negoli Krležine u cjelini, s tek nekoliko njegovih pjesama, kao iznimka. Za Krležinu poemu Pan, prvijenac njegov poetski, emfatički nas je pridobio Gavella na Kazališnoj akademiji, i na toj smo poemi »učili« umjetnost recitiranja stiha, kroz dva semestra.

Simpoziju o Cesariću nesklon Krleža, pustit će kroz svoj imprimatur prvog čovjeka Leksikografskog zavoda, a prije tog simpozija, ovakvu ocjenu Cesarićeve lirike:

»...pjesnik koji je produžio i oplemenio lirsku tradiciju moderne. Po jednostavnosti klasična, po tonu misaona i sjetna, Cesarićeva lirika je po tematici urbana i onda kada je Cesarić pjesnik gradske sirotinje i kad je impresionistički slikar pejzaža. U doba krajnjeg eksperimentalizma i hermetike on je ostao vjeran svojoj vezanoj formi: kvartinama i rimama. Značajan je i kao pjesnik socijalnog protesta (Mrtvačnica najbjednijih, Predgrađe). Temeljne su karakteristike njegove lirike: stegnutost, jednostavnost i dojmljivost; on često uspijeva da svakidašnjim predmetima i pojavama dade dublje i poetskije značenje.«

Dakle, oplemenio lirsku tradiciju, umije stvarima od zvijezda do minerala dati dublje i poetskije značenje, a ipak će Krleža jednom prigodom, s visine svoje šarmantne brutalnosti (kako je sam sebi znao komplimentirati) doslovno reći:

— Cesarić je tambura s tri žice...

Ali, tom prigodom i konstataciju da je ipak »dobro zasvirao (na toj tamburi sa svega tri žice!) i odsvirao nekoliko izvrsnih pjesama«, a »one (pjesme) koje sam mu tiskao u Književnoj republici i danas ulaze u najuži izbor njegove poezije...«

Učinilo mi se kao da Jure Kaštelan neizravno polemizira s to »tri žice na tamburi« s »oplemenjivanjem lirske tradicije moderne« kada je na ovakav način objašnjavao Cesarića:

»Cesarić (iako je napisao nekoliko pjesama u slobodnom stihu) — doveo je do savršenstva vezani stih. On je pjesnik zatvorene forme. Bilo bi krivo misliti da je on u tome kretao putem Matoša ili Vidrića ili da je samo usavršio i doveo do kraja ono što su oni inicirali. Ako izravnije pogledamo Cesarićev stih, vidjet ćemo i u formalnoj strukturi sasvim nove oznake ritma, s posebnim cezurama i melodikom, otkrit ćemo individualni jezik, posebno metaforu i kompoziciju ideje. On je depoetizirao stih od lažnih dekora i u našoj lirici sigurno ga najpotpunije približio govornom izrazu.«

Ide, međutim, i dalje — i u Cesariću vidi sintezu i ovakvih razmjera:

»Lirika Dobriše Cesarića skriva u sebi tajnu magiju i čudo koje se ne da ponoviti: složenu jednostavnost i jedinstvenu vezanost sadržaja i forme. Njegov pjesnički svijet nije samo izraz, nego i doprinos stvaranju osjećajnosti suvremenog čovjeka.«

I kada sam u siječnju 1962. godine, u povodu šezdesete godišnjice života pjesnika Dobriše Cesarića radio novinski portret o njemu, i kada smo dugo i o svemu razgovarali, onda me je upravo on upozorio na ovog, maločas citiranog Juru Kaštelana (kao i na knjigu Tode Čolaka gdje je bio i esej o njemu, do kojeg je, rekao mi je, ozbiljno držao)...

U tom sam se razgovoru osvjedočio (pa i u još jednom narednom: o temi kakav je Miroslav Krleža bio kao urednik časopisa) da je Cesarić gotovo idolatrizirao Krležu. Ali znao sam da je ipak mnogo ljudskih mostova izmedu Cesarića i Krleže bilo spaljeno, ili je tinjalo. Zašto?

U tu tajnu, s ove Cesarićeve strane, nisam mogao prodrijeti. S Krležine pak strane — nešto se ipak dimilo...

Priča počinje negdje oko, ili prije, 1930. godine kada je Cesarić imao dvadeset i osam godina, i kada je, izgleda, bio doslovni desperados na »proputovanju« kroz ovaj, a on je valjda tako vjerovao, njemu neskloni svijet, kako je, zaista, traumatično taj svijet i doživljavao. Intimno, on je tada, zacijelo, osjećao da to nije njegov svijet i da ne umije naći u njemu svoje mjesto, iako je iza sebe već imao dosta pjesama koje su mu stvorile ugled u javnosti. No, on je bio, očigledno, ipak nesretan čovjek, i mnogo je šuteći patio, nije se htio povjeravati nikome, ni prijateljima, ni svojoj »nesuđenoj ljubavi«, njega je podgrizala neka, kako mi je znao govoriti, tajanstvena bol kojoj nije znao ishodišta i utoka, i tako se njegova dojučerašnja znatiželja i ljubav prema životu, iz dalekih dana pjesme Buđenje šume ili Stare Slavonije, preobrazila u njegovo odbijanje života kao takvog. Počeo je mnogo piti. Odlučio se na samoubojstvo, pokušao je, bio je na samoj ivici smrti, i kada su ga nekako u zadnji tren spasili, napustio je alkohol.

Međutim, on je suicid pokušavao nekoliko puta, a jednom je prilikom, opet u jednoj od svojih teških kriza, došao i Krleži s namjerom da mu ostavi svoje pjesme na posmrtno čuvanje. Prema sjećanju Krleže, on mu je došao u stan u pola tri izjutra »potpuno pijan«. To je, kako je kazivao Krleža, bilo 1931. godine. Došao je i rekao da ide na Savski most da se baci u rijeku... A Krleža ga je otjerao s vrata, uzviknuvši:

— Boga ti tvoga pijanoga! U ovo doba dolaziš! Idi hitno, skoči u Savu sa svim svojim rukopisima!

I nije htio od njega primiti nikakve papire koje je Cesarić ponio i nosio nemarno povezane pod rukom.

Otišao je Cesarić od Krleže pokunjen, rastočen... Kući...

Krležina ga je žestoka reakcija vratila u stvarnost...

Zbog te scene Cesarić dugo neće htjeti razgovarati s Krležom, a Krleža je to, tu njegovu povrijeđenost i demonstrativnu šutnju, objašnjavao Cesarićevim egocentrizmom. Krleža kaže da je pokušao objasniti Cesariću zašto se tog ranog jutra tako ponio prema njemu, zbog čega ga je bacio na ulicu, ali Cesarić nije htio prihvatiti Krležina obrazloženja, i završilo je s Krležinim nervoznim epilogom:

— Idite k vragu kada ne uzimate stvari ad notam!

Takvu verziju događaja čuo sam od Krleže, sličnu verziju zapisao je i Čengić, gotovo istu priču ispričao je Krleža u još nekoliko razgovora o Cesariću, Cesarić nije volio da to Krleža priča, od Cesarića nikada o tome nisam čuo ništa... Jedino sam i uvijek čuo od njega riječi glorifikacije književnika Miroslava Krleže... Jer, prije tih svojih teških kriza Cesarić je znao zalaziti u Krležin stan a tadanjoj ulici Kraljice Marije, i njihove su uzajamne veze bile prilično solidne.

Bez obzira koliko je trajala ta mučaljiva napetost između Krleže i Cesarića, Cesarić, kada je javno trebalo ustati u obranu Krleže, čini to već dvije godine kasnije, 1933, autoritetom svog javnog ugleda, zajedno s ostalim piscima i tada istaknutim hrvatskim kulturnim radnicima.

Kada je u travnju 1933. godine Krleža namjeravao u dvorani Glazbenog zavoda, u srijedu 12. travnja, u pola devet navečer održati predavanje, na plakatu je bilo objašnjeno o čemu želi govoriti: — o manifestu Franje Josipa »Mojim narodima« od 28. srpnja 1914. koji otvara novo poglavlje hrvatske književnosti; o svađi oko autonomije naše književnosti i o slobodi umjetničkog stvaranja u paraleli s graničarskom stvarnošću naše sredine od 1750. do 1918; o ilirskim književnim shemama od 1850. do 1930; o prilikama u sjeni đakovačkog biskupa; o politici i pravopisu kao glavnom motivu naših književnih pitanja... i niz još pitanja, do upita kamo ide naša književnost.

Na taj plakat pojavio se kontraplakat Odbora zagrebačkog građanstva s namjerom da oduzme Krleži pravo da govori.

I tada na scenu otvorenog, javnog protesta, a u obranu Krleže, stupaju: Antun Augustinčić, Ljubo Babić, dr. Slavko Batušić, Vladimir Becić, August Cesarec, Dubravko Dujšin, Miroslav Feldman, Branko Gavella, Krsto Hegedušić, Mihovil Kombol, Frane Kršinić, Branislav Livadić, Jerolim Miše, Vladimir Nazor i drugi, a među njima i Dobriša Cesarić — tvrdeći u svom plakatu/odgovoru da se »Miroslav Krleža u svom dosadašnjem radu nesebično i hrabro zalagao za jednu bolju budućnost hrvatskoga naroda« i »za nas Hrvate bila bi najveća sramota, kad bismo dozvolili, da neki mračni tipovi spriječe najboljem današnjem predstavniku hrvatske književnosti da u središtu hrvatstva govori o našoj literaturi...«

Krležu, ali ne samo njega, nego i potpisnike pisma u obranu Krleže, intrigantno je zanimalo tko stoji iza tog kontraplakata, tko je bio u tom poslu idejni začetnik i operativac te antikrležijanske opozicije. Do danas to nije definitivno razjašnjeno, ali postoje indicije da je jedan od glavnih organizatora tog kontraminiranja Krležinog predavanja bio Ivo Brlić, sin Ivane Brlić Mažuranić, koji se bavio i kazališnom kritikom, a inače je bio austrijski kapetan bojnog broda A. D. Za Krležu on je trajno ostao eksponent rojalističke jugokreme...

Više je nego jasno da Dobrišu Cesarića nitko nije mogao prisiliti da bude supotpisnik jednog takvog javnog protesta, on je to mogao učiniti jedino po dubljem zakonu autonomnosti svoje slobodne volje i prosudbe, uvjeren, trajno sve do svoje smrti, da je jedno Krležina uloga u hrvatskoj književnosti, a drugo povrijeđen ponos u osobnom sudaru s Krležom kao subjektom.

Već sam prijedlog Cesariću da supotpiše taj plakat potvrđuje činjenicu da će u to doba Cesarić biti već na visokoj ljestvici društvenog ugleda...

Ako je već došlo do toga da Dobriša Cesarić novinski intervju nikako nije mogao izbjeći, jer nije htio odbijanjem povrijediti došljaka, znao bi se »izvući na mala vrata« otprilike na ovaj način:

— Evo, ja vam predlažem da popričamo onako prijateljski, nevezano, a vi onda od toga, ako baš morate, napravite neki članak, neki zapis, ali nemojte me mučiti da odgovaram na pitanja, kao sumnjiv čovjek pred policijom...

A takvi razgovori s njim, slobodni, nevezani, spontani do potpune improvizacije, s njegovim uvijek podozrivim virenjem u papir ako je zamijetio da se nešto od onoga što kazuje na brzinu zapisuje; razgovori u laganoj šetnji, u kavani rjeđe, a najčešće u njegovu prizemnu stanu u Novoj Vesi, to je uvijek bivalo »otvoreno i od srca«. I tu je onda znao bivati na divan način susretljiv, a osobito ako se uvjerio da se ništa od toga razgovora ne snima... Tada bi postajao spontan.

No, on nije bio čovjek govorljiv, i ne bi se znao, kako se to obično kaže, razbrbljati. Ne, više je volio slušati negoli govoriti, a kada bi progovorio, onda bi bio neobično izbirljiv prema svakoj izgovorenoj riječi. Zbog toga i spor u govorenju.

Sjedjeli bismo tako u njegovoj dnevnoj, u besprijekorno, upravo asketski čistoj sobi, uvijek nekako polumračnoj, gdje nigdje nije bilo ni papira, ni papirića, ni novina, ni knjige na stolu... nitko ne bi rekao da u njoj živi, postoji pjesnik... U sobi čistoj i sterilnoj kao ambulanta. Samo antikni francuski sat poluglasnim otkucajima tiho melje vrijeme, a negdje udaljeno na Novoj Vesi jačaju i slabe dječji glasovi. (On nije imao djece i ne jednom mi je rekao da mu je, što je stariji, sve više žao da ih nema).

Razgovarajući, često bi znao potpuno odsutno gledati u me i osjećao sam da u tim trenucima i ne vidi mene, i da mu nije ni neophodno da registrira da sam tu pored njega. On je tada valjda bio duhom u nekim svojim tamnim ponorima sjećanja i osjećanja »četvrte« dimenzije svog svijeta. Možda je to bila slika stiha, neki nutarnji ritam rime.

Bio je čovjek koji se trajno mučio sa samim sobom. I što je muka bila veća, to je njegova šutnja bila upornija. Nije on bio običan čovjek. I kada bi ga poklopila takva duga i duboka šutnja, gubio bi obzir prema sugovorniku i povlačio bi se potpuno u se. A kada bi se vratio u ovaj prostor, u svijet u kojem smo bili to što jesmo ili što smo zamišljali da jesmo, osmjehnuo bi se svojim duboko usječenim očima i kao da se ispričava što je moreplovio svojim morima.

I pitam ga tako, koja mu je njegova pjesma — najdraža. Odgovara mi da su mu sve jednako drage. Upotrebljava istrošenu metaforu — kao roditelju djeca. Ali, inzistiram: koja mu je ipak posebno draga, a on zamislivši se, počinje lagano i tiho kazivati:

»Tiho, o tiho govori mi jesen:

Šuštanjem lišća i šapatom kiše,

Al zima srcu govori još tiše.

I kada sniježi, a spušta se tama,

U pahuljama tišina je sama.«

Evo, to je Dobriši Cesariću bila jedna od njemu najdražih pjesama koju je stvorio, i to moram apostrofirati danas, i sada, važnu činjenicu: Dobriše više nema i ja nemam njega kao svjedoka za dokaz ovakvog njegovog izbora, i, prema tome, teoretski je otvoren i prostor za moju moguću manipulaciju. No, to da je upravo ova pjesma njemu najdraža, objavio sam u tjedniku »Telegram« 1962. godine, kada sam objavio i novinski portret o njemu. I pjesmu sam uokvirenu objavio. Dobriša je tada bio među nama, to je čitao i pročitao, i da sam tada manipulirao, on bi bio beskompromisan, i javno bi me opovrgnuo. Mnogo njih znade njegove pjesme naizust, a još više ih je znatiželjnih koji se pitaju, ili raspituju: a koja je njegova pjesma njemu samom bila najdraža? Od svih koje je napisao: ova koju sam citirao! Mislim da je to bio njegov doživotni izbor, jer nisam nigdje pročitao da navodi neku drugu pjesmu...

I kada sada citiram tu njegovu pjesmu, još uvijek sam zapanjen kako je čudesno znao slušati i čuti tišinu!

Ali gdje je tajna ljepote u toj pjesmi?

Kako se to postiže?

I kako doći do tako originalne poante kao što je — »...u pahuljama tišina je sama«?

A on mi tog popodneva reče:

— Vrlo volim sažetost izraza koja nužno dovodi do kratkoće... Nastojim da iz izraza uklonim sve dekorativno i da ga ogolim do bitnosti, a to ga redovito čini jednostavnim. Dekorativnost u izrazu samo smeta, nije ni malo funkcionalna, pa je već time u potpunoj suprotnosti s istinskim duhom našeg vremena. Mislim da je naš jezik naročito podesan za jezgrovito izražavanje... Vrlo volim muzikalnost stiha, ali je muzikalan i naš hrvatski jezik. Matoš je rekao da piše ušima i za (dobre) uši, i ja se s tim načelom potpuno slažem. Samo treba reći i to da muzikalnost ne smije biti na štetu ekspresivnosti... Da, a vi me pitate i o takozvanoj poanti... Pjesma obično ima nekoliko riječi koje u njoj emotivno najjače djeluju. Ali one ne treba da budu na kraju pjesme, pa ni strofe, čak je često bolje da ondje ne budu. Ja takve riječi i ne bih nazvao poantom. U svom ličnom jeziku ja ih nazivam lirskim udarcem. Možda je taj izraz malo čudan, ali dosad nisam našao prikladniji...

Motrim ga dok mi ovo kazuje. Kako neobično miran čovjek! Ruke svoje, ruke tromih prstiju, s već mnogo staračkih pjega, položio na stol kao pravednik pred pravdom. Govori blagim glasom a kada učini gestu, to je pomirljiv pokret. Ne traži više od onog što mu se pruža, a prima znak sklonosti i simpatija, i vidi se na njemu da mu je taj znak nešto (pokušat ću da ne budem patetičan!), kao dragocjeni dio velikog bratstva među ljudima. Onako tih, pred bučnim će glasovima naglo zanijemiti. On tako ljude jednostavno prepoznaje tek po koracima, otkriva njihove samoće u zjenama, zna njihove posve »tihe bolesti«, kada u uhu »šumi tišina kao u školjki«, a svaka boja boli dok ne umre iza spuštenih vjeđa.

Da, to je bio taj pjesnik sutona, večeri, jeseni, bola i žudnje za svjetlom... Bio sam s njim i mi smo razgovarali...

— Znate, često mi se događa da sam ponekom riječi u već dovršenoj pjesmi nezadovoljan. Takvo mjesto u stihu, a to sam već rekao i Vlatku Pavletiću, obično ostavljam prazno, ili stavljam na nj samo približno dobru riječ s namjerom da ju kasnije zamijenim zaista dobrom, takvom koja će me potpuno zadovoljiti. U psihologiji pjesničkog stvaranja to je poznata stvar. To su ona prazna mjesta u stihovima, obično označena crticama, na koja se nerijetko nailazi u rukopisima pjesnika, pa i onih najvećih...

I tu će se on prisjetiti jedne analogne pojave u slikarstvu, kada je Paul Cezanne radeći na svojim slikama ostavljao neka mjesta prazna i dulje vremena, dok ne bi za njih našao sasvim adekvatne boje.

I Cesarić je, veli mi, ponekad čak i godinama tragao za jednom jedinom riječi.

Ta njegova brižljivost za riječ i njezinu funkciju u stihu, to njegovo uporno, iscrpljujuće traženje konačnog izraza, sve to, međutim, nikako nije značilo da je on bio čovjek koji je u pisanju sklon suhoj pedanteriji.

U plejadi suvremenih hrvatskih pjesnika Cesarić je bio jedan od onih koji će dosljedno godinama, pod cijenu čak i krutog odricanja, obezvrijediti kvantitet na račun kvaliteta.

U toj istinskoj muci sažimanja, traganja, nalaženja pa odustajanja, pa opet i iznova traženja — Dobriša Cesarić ima u povijesti svjetske književnosti beskonačni ešalon slavnih predšasnika: nije li, na primjer, Turgenjev samo jednu svoju priču iz Lovčevih zapisa (1847-1852) prepisivao trinaest puta, Goethe je više od dvadeset godina radio na Faustu a ta ga je tematika držala u tenziji više od tri desetljeća, a Schiller je čak naročito tvrdio, također vrlo sklon popravljanju već napisanog, da pri stvaranju umjetničkog djela ne smije razum pretegnuti nad »stvaralačkom mišlju«, niti smije u tom poslu biti cjepidlačenja i poze strogog kritičara.

Razumljivo je da je mene tog poslijepodneva zanimalo i to što on tada piše, tada u svojoj navršenoj šezdesetoj godini života, i ima li kod njega u rukopisima nešto novog, nešto za što još ne znamo?

— Iako pišem, nemam pretjeranih iluzija o lirici koja nastaje u sedmom deceniju života. Ipak, namjeravam da napišem ciklus pjesama koje su u motivima povezane s mojim godinama. Ako ga dovršim, a ne budem njime zadovoljan, naprosto ga neću objaviti. Vjerujem da za to imam dovoljno autokritike...

Otišao je nezadovoljan.

— Ovih sam dana ponovno dotjerao svoj prijevod Koroljenkove pripovijetke Šuma šumi...

— Nije li to već odavno dobro obavljen vaš posao? (Slavnom, a toliko tankoćutnom ruskom pjesniku poetskih slika pejsaža, izopćeničkom patniku iz Vologde, Perma i Jakutske oblasti, Cesarić je prvu varijantu svog prijevoda Šuma šumi objavio već 1948. godine).

— Nemojte se čuditi, to je stvar koja mi je veoma draga, za mene više pjesma nego pripovijetka, pa sam htio da od njenog prijevoda učinim takoreći prepjev... Bio je, uz Mihovila Kombola, vrhunac našeg prevodilačkog iskustva. Prevodio je prozu Kleista, Turgenjeva, Čehova, Gorkog, a dio našeg dragocjenog prevodilačkog imutka ostat će njegovi prepjevi Goethea, Heinea, Rilkea, Puškina, Ljermontova i Jesenjina. On 1951. godine dobiva republičku nagradu za prijevode Goethea i Puškina, objavljene u »Knjizi prepjeva«.

A njega su, s manje ili više sreće — kako je sam konstatirao, veoma mnogo prevodili na strane jezike. Nema slavenskog jezika na koji mu nije prevedena bar poneka pjesma. Pjesme su mu također prevođene na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, mađarski, rumunjski, latinski jezik pa i na esperanto. Ušao je u sve hrvatske antologije i u antologije u ondašnjim dvjema Jugoslavijama.

I kada danas povjesničari literature u svijetu, ma i u najskromnijem opsegu, predstavljaju čitateljima hrvatsku poeziju, jednako tako i kada su još do jučer predstavljali poeziju u Jugoslaviji, pišu o Cesariću koji je ušao u talijansku antologiju svjetske lirike Massima Spiritinija »Poeti del mondo«, u njemačku antologiju suvremene europske lirike »Panorama moderner Lyrik«, i u antologiju slavenske poezije na bugarskom jeziku »Slavjanski poeti«. A jedanaest godina poslije Drugog svjetskog rata izišao je posebni izbor Cesarićeve poezije na njemačkom jeziku »Der erleuehtete Weg« u prijevodu Herberta Gotschalka. (Svu sam ovu faktografiju doznao 1962. od dobrih znalaca Cesarićeve poezije, i nesumnjivo je taj inventar Cesarićeva svjetskog ugleda kao hrvatskog pjesnika unazad četiri puna desetljeća još mnogo kompletniji!).

I upozorili su me ti znalci Cesarićevog pjevanja da sve to on nije protekcionaški gurao nekim svojim vezama i poznanstvima, kako to poneki čak i od naših vrlo uglednih pjesnika vole činiti, a nije imao ni menadžere i nije znao nikada biti majstor takozvane »književne diplomacije« u korist vlastitih djela, kako je to majstorski poslovno obavljao jedan Ivo Andrić, ili kako je to pokušavao, ali s promjenljivom srećom uspijevao jedan Miroslav Krleža: (»Slab sam ja trgovac svog književnog bazara!«). Njegovi su posrednici između njega i svijeta ove planete bili njegovi stihovi, koji su i kao usmeno predanje (što se ne događa baš svakom pjesniku na ovoj planeti!) i nesvjesno postali sustavni dio govora običnih, najčešće mladih Ijudi. Recitirali su ga, citirali su ga još za života i tamo gdje mu nikada ni za ime ni prezime nisu ni čuli; dosegao je još za života zenit međuljudske popularnosti — i to nikada zbog podilaženja simplificiranom ukusu onih koji tek »nogometaju duše«... Čitali su ga i pamtili najčešće ljudi koji pate, šute a »zgusnu bol na kraju usne«. Takve je ljude našao po cijelom svijetu, kamo fizički nikada nije putovao. A za taj i takav svijet on je imao vrlo crne slutnje i meni ih je tog poslijepodneva i rekao:

— Kao i vi, i ja se pitam — ali ne znam tko će odgovoriti! Ne vidite li, ogromni koraci nauke i tehnike, ponos današnjeg čovječanstva, mogli bi postati koraci u njegovu propast. I to koraci usmjereni fantastičnom preciznošću. Dok smo s jedne strane doživjeli fotografiranje Mjeseca s leđa, s druge nam strane prijeti strašna mogućnost atomskog rata s nepredvidljivim granicama uništavanja. Čovječanstvo se nalazi na kobnom raskršću. Previdi li put razuma i humanosti, mogli bi doći do stravičnog stanja u kojem bi Kranjčevićev stih »Što smo nebu bliže, od neba smo dalje« dobio nov, sasvim suvremeni smisao...

A bilo mi, najblaže rečeno, nespretno da ga pitam, a mogu li se zle slutnje pomiriti sa zrelom mirnoćom — snagom tek stiha! Jer, od Homera do danas to ne prolazi! Ali,

— ...iz disharmonije u životu može nastati harmonija u pjesmi...

On se te 1962. godine zaista bojao budućnosti. U budućnost nije umio gledati profetski, jer je omalovažavao opsjenarstvo politike i politiku kao puko opsjenarstvo, a povijest shvaćao kao sudbinu u kojoj je pojedinac prazna ljuska na nemirnim valovima. Bio je vrlo osjetljiv za socijalne traume, ali u smislu istaknutog društvenog angažmana on nije bio prvi barjaktar. U različitim društvenim i političkim potresima i perturbacijama nije bio u prvom ešalonu, kao na primjer Krleža između dva rata, ili neki njegovi književni kolege od 1945. pa dalje. Ali, umio je biti solidaran i priključiti se svojim ugledom, svojim imenom i prezimenom, značenjem svojega djela i svoje ličnosti zbivanjima koja su mijenjala ili htjela mijenjati postojeće stanje.

Krleža i Cesarić — to je bila tema koju sam često forsirao kod Cesarića, pa tako i 1973. godine, kada sam ga uspio nagovoriti da se prisjeti Krleže između dva rata, kao urednika svojih časopisa. Kako je počela njegova suradnja u Krležinoj »Književnoj republici«? A Cesarićevo je sjećanje, kazano meni, išlo ovom putanjom:

»Kad vidim kakav književni list sa slabim sadržajem ali dobrim papirom i skupom opremom, dođe mi na pamet ona narodna: »Dobra li gvožđa u loša junaka!« Za Krležinu »Književnu republiku«, a evo upravo listam po jednom uvezanom godištu ovog Krležinog časopisa, moglo bi se reći upravo obrnuto. Jer njen papir i tisak su slabi, a sadržaj uvijek bogat, živ i na visini. Ove pozitivne osobine časopisa u prvom su redu bile zasluga njegova urednika Miroslava Krleže koji je, usput rečeno, veliki dio »Književne republike« sam ispunjavao izvanrednim prilozima. Obuzima me osobito zadovoljstvo što se među suradnicima nalazim i ja.

I pitam Cesarića — kako je došlo do njegove suradnje s Krležom?

— Kada sam imao dvadeset i jednu godinu, 1923, izašle su u »Savremeniku« četiri moje pjesme, a među njima i Kad budem trava i Sakrivena bol. Tada su urednici »Savremenika« bili Milan Begović i Antun Branko Šimić, koji je bio redaktor za poeziju. Moji stihovi bili su štampani u istom broju lista sa zajedničkim naslovom »Četiri pjesme«. Kratko vrijeme poslije izlaska »Savremenika« Antun Branko Šimić rekao mi je da je Krleža u razgovoru s njim spomenuo te pjesme i pohvalno se o njima izrazio...

— Vi ste već tada poznavali Krležu?

— Ja sam Krležu u to vrijeme poznavao samo iz dva susreta od kojih je prvi bio posve konvencionalan. Treći sam ga put susreo poslije njegova razgovora sa Šimićem, u Ilici, pred Breyerovom knjižarom, gdje sam razgledavao knjige u izlogu. Prolazeći Ilicom i Krleža je prišao izlogu, očito da pogleda novitete. Prepoznao me, započeo sa mnom razgovor i predložio mi da se malo prošetamo. Pođosmo prema kavani »Corso«, skrenusmo u Gundulićevu ulicu, a tada me Krleža pozove u svoj stan. Stanovao je u Kukovićevoj ulici... Kad smo ušli u sobu i posjedali, nakon nekoliko uvodnih rečenica pozvao me na suradnju u književnom listu što ga je upravo osnivao. To je bila »Književna republika«...

Zanimalo me kakav je dojam na Cesarića tada ostavio Krleža, koji je bio tridesetogodišnjak u punoj snazi, dobroj kondiciji, a Cesarić je bio zbunjeni mladac u dvadeset i prvoj godini života, prilično nesiguran u sama sebe? — Onog popodneva Krleža je bio izvanredan, u svom punom sjaju, lucidan, oštrouman, duhovit, sa čestim bljeskanjem originalnih, sasvim neočekivanih poredaba učinio je na mene izuzetno jak dojam i posve me osvojio. Ukratko, osjetio sam prisutnost genijalnosti. U vrijeme »Književne republike« često sam se s Krležom sastajao, neko vrijeme gotovo svakog dana. Mnogo sati proveo sam s njim a njegovu stanu, u šetnjama gradom, u kavanama. Od onog prvog izvanrednog dojma o Krleži u njegovu stanu prošlo je punih pedeset godina. Uvjerio sam se da je taj dojam bio istinit i stvaran. Vremenom, hranjen novim iskustvima, on se pretvorio u čist i duboko fundiran sud. U njegovoj »Književnoj republici« objavio sam ovelik broj pjesama, tako da se s pravom može reći da se u njoj dosta ocrtala moja književna fizionomija. Meni je osobito drago i ponosim se time što se to dogodilo upravo u jednoj Krležinoj književnoj reviji!

Eto, tako mi je govorio pjesnik, i takvog svjedočim Dobrišu Cesarića...