Vončinin genealoški, onomasiološki i kronološki pristup Franji Krsti Frankopanu

Vončinin genealoški, onomasiološki i kronološki pristup Franji Krsti Frankopanu

1. U traženju odgovora na pitanje o rodoslovlju knezova Krčkih, odnosno Frankopana1 do sada se angažiralo malo istraživača — kako naših, tako i stranih,2 iako, naravno, ta znamenita hrvatska aristokratska obitelj i danas izaziva zanimanje — napose — književnih povjesničara i jezikoslovaca, i to u vezi sa životom i djelom posljednjega muškoga pripadnika u Hrvatskoj — Franje II. Krste,3 najpoznatijega pripadnika frankopanskoga roda uopće.

Ponajbolje je do danas — među prvima, i to s osobitim uspjehom — frankopansku genealogiju u nas istražio Vjekoslav Klaić; taj veoma zaslužni hrvatski povjesničar rezimirao je i u više navrata objavio rezultate svoga znanstvenog istraživačkog truda.4 Štoviše, Klaić je 1901. god. stvorio i prvu cjelovitu, činilo se sve do danas, u isti mah i konačnu rodoslovnu tablicu.5 Naravno, razni su naši i strani istraživači, ali ne baveći se frankopanskom genealogijom, pronašli i nove podatke, te tako dopunili pojedine Klaićeve vijesti i vijesti drugih istraživača; tako su pronađeni novi, pouzdaniji podaci, pa su na temelju njih, npr, promijenjeni datumi rođenja i smrti pojedinih Frankopana.

Smatrano je, također, da više nema nepoznatih Frankopana, naravno, muških pripadnika te obitelji, jer se odgovoru na pitanje o postojanju ženskih pripadnica te obitelji pristupalo u skladu s vremenom u kojem su istraživači živjeli i djelovali, onako kako se pristupalo ženskome svijetu u znanosti u proteklih stotinu godina općenito, dakle, gotovo nikako, pa tako ni u hrvatskoj historiografiji. Tako »sreće« u povijesnoj znanosti nisu imali ni Frankopanke.6 Međutim, u znanosti nikad kraju otkrićima, pa tako ni u pogledu znamenitih muževa u prošlosti. Tako je — doduše, ravno stotinu godine poslije prezaslužnoga Vjekoslava Klaića,7 ipak uspjelo pronaći još jednoga Frankopana. Dakle, istraživački Klaićev trud, kao i drugih znanstvenika i stručnjaka bio je toliko ozbiljan da se nije više nailazilo niti na jednoga poznatoga Frankopana te, ponavljamo, u proteklom XX. st. pronađen je samo jedan jedini Frankopan. Uspjeh je tim značajniji kad se uzme u obzir da je taj Frankopan pronađen u — Skandinaviji, Švedskoj (!). Tako je došlo do sljedećga prinosa frankopanskoj genealogiji.

Naime, Ivan VI, najstariji sin hrvatsko-dalmatinskoga bana Nikole IV, prvoga s pridjevkom Frankapan,8 sprijateljio se s Erikom VI. Pomeranskim, kraljem Danske i vladarom skandinavske Kalmarske unije, te je 20-ih i u početku 30-ih godina XV. st. kao Erikov namjesnik živio u Švedskoj. Poslije smrti svoga oca Ivan je postao suban uz brata Stjepana II. i — nakon uspjeha švedskih ustanika protiv Danaca — vratio se u domovinu. U Švedskoj mu je ostao sin Matija; ne zna se — za sada — tko mu je bila majka. Naime, do sada je poznata Ivanova žena Katarina, kćerka magnata Ivaniša Nelipića iz Južne Hrvatske, s kojom je Ivan imao sina Jurja I, začetnika cetinske frankopanske loze.9

Ne zna se — za sada — tko su bili još jedni Frankopani; radi se o labinskima, u Istri. Zanimljivost u vezi s njima leži i u tome da su u vrelima zapisani u oba poznata hrvatska oblika: Francopano i Francapagna. Zna se za sada za njih dvoje. Prvi je 1505. god. Ioanes Francopano. No, osobito je zanimljiva druga pojava — i zbog imena, jer se ta osoba zove Dona Cathiza Francapagna. Po oblicima prezimena te po obliku žene — očito su oboje hrvatskoga podrijetla. No, to dvoje ipak ne moraju biti i Frankopani — možda su ti istarski Frankopani podrijetlom bili samo frankopanski službenici ili s nekoga frankopanskog posjeda, pa su zbog toga tako imenovani.10

I to bi bilo sve o rodoslovlju knezova Krčkih/Frankopana — do sada.

2.

Posljednjih se godina, međutim, akademik Josip Vončina (redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i redovni profesor Filozofskoga fakulteta u Zagrebu) intenzivnije okrenuo proučavanju dijela frankopanske genealogije, i to u vezi s arheografskim objavljivanjem djela Franje II. Krste Frankopana, o kome je objavio niz studija i članaka.11 Naime, taj istaknuti hrvatski jezikoslovac i književni povjesničar pri tome je svoju pažnju posvetio i traženju odgovora na zanimljivo pitanje, u skladu sa svojim užim znanstvenim interesom; Vončinino pitanje glasi: što je toga (u nas osobito poznatoga) Frankopana »potaklo da postane pjesnikom«.12 No, pri tome, Vončina je naišao na niz nedoumica i više problema, pa je krenuo i korak dalje; tako je potražio i odgovor na više pitanja: tko je tome Frankopanu majka, jer je otac Vuk II. Krsto imao više žena, kada je rođen, pa čak i kako se imenovao i prezivao. Zapanjujuće — na prvi pogled, jer se zaista — do tako jasno i otvoreno Vončininih postavljenih — nije moglo pretpostaviti da se može posumnjati o, na prvi pogled, tako banalnim pitanjima, kao što su pitanje nadnevka rođenja Franje II. Krste Frankopana, tko mu je (zapravo) majka) i kako se (točno) imenovao i prezivao (!).

Josip Vončina i inače je — kako rekosmo — dao osobit prinos znatno boljem poznavanju književnoga djela F. K. Frankopana;13 a 1995. godine, objavljujući odjednom dvije opsežne studije o njegovu životu i književnom djelu,14 te nakon još ranije (kronološke) obrade Frankopanovih književnih djela,15 ušao je i u područje drugih pomoćnih povijesnih znanosti. Tako je onomasiološki znatno osvijetlio pitanje prezimena posljednih Frankopana u Hrvatskoj te Franjino ime; ukazao je na moguće godine F. K. Frankopana, pa je tako opet posegnuo za kronologijom; a dao je i odgovor na pitanje: tko je, zapravo, bila njegova majka, pa je time zadro u genealogiju.

3.

Franjin otac — odavno poznat u literaturi — bio je spomenuti Vuk II. Krsto; među Frankopanima bio je jedini general, i to general i zapovjednik Hrvatske i Primorske krajine. Uz ostalo, bio je i tajni carski vjećnik i komornik te zemaljski kapetan Opavskoga vojvodstva u Šleskoj (danas u Češkoj). Veoma se isticao kao ratnik, pored ostaloga i u borbama s Osmanlijama, pa su pod njegovim vodstvom ratovali i Vukovi sinovi te zet Petar Zrinski.16

Taj Vuk Frankopan imao je četiri žene — Barbaru Berislavić, Uršulu Inkofer, Mariju Paradeiser i Doroteju Haller de Hallerstein,17 te isto toliko (četvero) djece, i to potonjega krajiškoga kapetana Gašpara II.,18 podgenerala Hrvatske i Primorske krajine Jurja IV.,19 znamenitu Anu Katarinu, potonju ženu Petra Zrinskoga, i isto tako slavnoga književnika / urotnika Franju II. Krstu.20

Pri radu je J. Vončini znatnu poteškoću činio nedostatak vrela koja bi dala potrebne vijesti za rekonstrukciju čak i nekih najosnovnijih dijelova Franjina života — što je začuđujuće kad se uzme u obzir veoma visok broj radova objavljenih o tome Frankopanu... Naime, mi o tome slavnom i uspješnome književniku te neuspješnome i tragičnom urotniku znamo »sve« — pravo je obilje objavljenih radova o njemu od 70-ih godina XIX. stoljeća do danas, napose o njegovu književnome radu. O tome svjedoče i dvije opsežne bibliografije koje je složio i 1995. objelodanio upravo Josip Vončina.21 Međutim, stvarnih, faktografskih podataka koji bi pomogli stvoriti preciznu biografiju F. K. Frankopana — ipak ima veoma malo: »(...) životopis F. K. Frankopana (kao i P. Zrinskoga) rekonstruira se više na temelju vjerojatnih pretpostavki nego uz pomoć čvrstih podataka« — s pravom konstatira J. Vončina.22

Tako se prva pouzdana vijest o Franji pojavljuje tek 18. siječnja 1648. godine, i to u pismu očeva tajnika Danijela Porubskoga, kojega je poslao Nikoli Klasniću u Brežice.23 No, vrela je moralo biti mnogo u Frankopanovim dvorcima, u tamošnjim arhivima i registraturama, ali ona su, sa sigurnošću se može reći, uništena u doba surova i brza slamanja urote, osobito u vrijeme temeljita pustošenja i pljačkanja svih imanja Zrinskih i F. K. Frankopana;24 sačuvani, preostali manji dio odnesen je u Austriju za potrebe istrage te, vjerojatno, »višak« uništen — kao bezvrijedan materijal ili, pak, kao štetan za istragu, jer je mogao govoriti u korist Zrinskoga i Frankopana. Stoga i ima malo sačuvanih izvora o Franji, pa tako i osobnih podataka. Josip Vončina prvi je u nas koji se — izvan svojega užega jezikoslovnoga i književno povijesnoga zanimanja — u novije doba prihvatio precizne rekonstrukcije bitnih genealoških i drugih pomoćnih povijesnih podataka o Franji II. Krsti Frankopanu.

4.

Pored ostaloga, Vončina se susreo s neočekivanim preprekama: nema ni dokumenata koji bi govorili o najosnovnijemu — o mjestu i datumu Frankopanova rođenja. Stoga se u traženju odgovora na ovo pitanje Vončina morao osloniti na brojna vrela drugoga sadržaja, koja — u ovome pogledu, a i općenito o »običnim« podacima za životopis — daju ipak (na prvi pogled, samo) sporedne vijesti. Ali, i s njima, na prvi pogled marginalnim podacima — Vončina majstorski »izlazi na kraj« — i uspijeva dati izuzetno vrijedne rezultate.

Kao što je odavno poznato, osam (veoma nesložnih) Frankopana (sinova i jedan unuk) 1449. podijelilo je golemu državinu koju im je namro otac i djed Nikola IV., pa je tako konačno započet kraj apsolutne frankopanske moći u znatnom dijelu Hrvatske te u dijelu Bosne, na čijim se prostorima širila njihova feudalna državina; njima je početne, presudne udarce zadao hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški.25 Tada je, pored drugih, stvorena i loza Tržačkih; naime, Nikolin peti sin Bartol IX. u toj povijesnoj diobi je dobio i mjesto Tržac.26 O tom odvjetku postoje i (dvije) oveće zbirke objavljene građe,27 jer je postao i znamenit. Naime, stjecajem nesretnih i tragičnih povijesnih okolnosti, upravo pripadnici ove frankopanske loze bili su i zadnji Frankopani na hrvatskome tlu — Ana Katarina, žena bana Petra Zrinskoga, te njezin brat Franjo II. Krsto. Njihov otac je spomenuti general Vuk II. Krsto. Od njegova prezimena i prezimena Vukove braće Jurja III. i (budućega bana) Nikole IX.28 Vončina i započinje svoj onomasiološki i genealoški pristup F. K. Frankopanu.

Treba reći: Vončinin trud bio je velik, jer nema zasebne onomasiološke studije ili članka o obliku prezimena Frankopan, na čiji bi se sadržaj mogao osloniti. Poznato je da se Nikola IV, knez Krčki, sredinom 20-ih godina XV. st. prvi se počeo nazivati Frankopanom, i to ovim oblicima: de Frangepanibus i de Frankapan;29 to mu je u Rimu 1430. osobno potvrdio papa Martin V. i dodijelio »govoreći« grb30 — još živućih, nekada moćnih, a tada osiromašenih — rimskih Frangepana, čije je rodoslovlje — po tradiciji — sezalo u rimsku antiku.31 Za Nikolina života, međutim, novi pridjevak ni prije ni kasnije nisu priznavali hrvatsko-ugarski kraljevski niti mletački duždev dvor, iako je Nikola najmoćniji feudalac u tadašnjoj Hrvatskoj i Dalmaciji, uz to još i hrvatsko-dalmatinski ban. Hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški počeo je tek 1434, dvije godine poslije Nikoline smrti, nazivati de Frangepanibus Nikolina prvoga i trećega sina — Ivana VI. i Stjepana II, kojima je povjerio i subanstvo Dalmacije i Hrvatske. No, knezovima su Mleci taj pridjevak priznali tek između 1451. i 1454. godine, i to tek kada su se opet vratili u okrilje Republike; tako dužd Francesco Foscaro 1454. u zaštitu Mletačke Republike prima Ivana VII, svoga građanina i gospodara grada i o. Krka te ga naziva de Frangepanibus.32

Frankopani su se — do sada poznato — na latinskome, hrvatskome, talijanskom, njemačkom i švedskom jeziku, latinicom i glagoljicom pisali, sebe nazivali ili su ih drugi nazivali na razne načine, npr.: Francapani, Franepani, Frangapani, Frangcipani, Frangiapani, Frangipani, Frangopani, Franepani, Frankapani, Frankopani, Vale, Valle, Valen itd. Nazivali su se ili su nazivani najčešće i de Frangepanibus, ali i de Frangapan, de Frangapanis, de Frangepan, de Frangebamb, de Frangiapanibus, de Frangipanibus, de Frangopan itd.33

Posljednji u Hrvatskoj uglavnom su se nazivali Frankopani; to je doba (XVII. stoljeće) kada se uobičajeno počinju prezimena ustaljivati u Europi. Naime, istodobno, godine 1594. — kako Vončina prenosi iz Lopašića — Vuk i njegova dva brata vlastoručno, čak na dvije glagoljske isprave svoje ime potpisuju u istome obliku, ali na tri jezika, latinskome, njemačkom i hrvatskom: Nicolaus, Wolfan i Juraj. Isto tako, u sadržajnome obliku isto prezime potpisuju na tri različita načina: Nicolaus Frangepan, Wolfan Frankopan i Juraj Francapan.34 I Vukova kćerka i sin Ana Katarina i Franjo II. Krsto — Josip Vončina otkriva novu zanimljivost — potpisuju se na više raznih načina, čak u šest oblika, i to ovako: Frangapan, Frangepan, Frangipan, Frangopan, Frankapan, Frankopan. Međutim, Vončina otkriva i to da oboje najčešće slijede očev potpis, i to tako da se od, po Vončini prekontroliranih dvanaest potpisa, Ana Katarina potpisala najviše — sedam puta — oblikom Frankopan; uz to, Katarina je — zapaža Vončina — i na objavljenome svome znamenitome djelu Putni tovaruš iz 1461. godine35 dala zapisati isti oblik prezimena: Frankopan.

Brat se Franjo, pak, od po Vončini četrnaest prekontroliranih listina na hrvatskome jeziku isto tako najčešće — čak sedam puta potpisao očevim oblikom prezimena: Frankopan. Dakle, Vončina s pravom zaključuje: »Nije, dakle, pretjerano reći da je nakon godine 1661. u tada živih predstavnika stare velikaške loze pretezao lik prezimena Frankopan«.36

Općenito tada (XVII. stoljeće) još nisu ustaljena prezimena ni u drugim dijelovima Europe, ali upravo tada počinje proces ustaljivanja jednoga od (nerijetko) više prezimena. Narodna tradicija na kneževskome matičnom o. Krku, kao i — osobito — na ostalim primorskim posjedima govori o njima kao o Frankopanima, a ne o Frankapanima... S obzirom na to Vončinino utvrđivanje činjenica te na narodnu tradiciju da se ti aristokrati općenito nazivaju Frankopanima, dodajemo: nije pretjerano reći da J. Vončina ima pravo, tj. da bi trebalo biti općenito uobičajeno Frankopane danas zaista nazivati — Frankopanima, a ne Frankapanima, onako kako su prvi put nazvani. Jer, kao što je odavno poznato — takav nije slučaj čak ni s našim današnjim prezimenima, koja u načelu nisu istovjetna s onima naših predaka, a osobito ne s onim oblicima koja se prvi put spominju. S obzirom na to da je u nas (a i u svijetu) uobičajeno da se nazivamo zadnjim, a ne prvim poznatim oblikom prezimena, to bi i knezove Krčke (itd.) danas trebalo nazivati Frankopanima.

5.

Vončina, dalje, prelazi na onomasiološku obradu problema urotnikova prvoga te upotrebe drugoga imena.

Za sada, naime, nema niti jednoga sačuvanog i poznatog podatka koji bi posljednjega Frankopana u hrvatskim zemljama na hrvatskome jeziku imenovao hrvatskim oblicima — imenima Franjo, Fran, Frane ili Frano. A tako ga razni pisci — bez uporišta u vrelima ili u ranijoj literaturi — zovu od 70-ih godina XIX. st. dalje, kada je svraćena prva šira pažnja na njega u našoj literaturi, sve do danas, kada je najznamenitiji i najpoznatiji predstavnik frankopanskoga roda. Od 1871. godine, kada su Frankopanovi književni tekstovi postali poznati i najširoj javnosti, odnosno kada su ponovno »otkriveni« čak i za znanstvenu javnost, Frankopan je nazivan Franjo.37 Prema Vončini, međutim, često se taj Frankopan zove i Fran. O čemu se radi?

Već od početka hrvatskoga narodnog preporoda pa i kasnije, u teškoj borbi protiv germanizacije, hungarizacije i romanizacije hrvatskoga prostora, redom se pohrvaćuju imena i prezimena poznatijih i manje poznatih ličnosti iz hrvatske pa i strane prošlosti. No, to je i doba kada se javljaju i u široj javnosti poznati Fran Mažuranić i Fran Kurelac, pa, s pravom kaže Vončina, i njihova velika popularnost utječe na općeniti prihvat imena Fran i za Frankopana.

Vončina upozorava i na to da je Frankopana u počecima saznanja o njegovu književnome djelu upravo književna povijest zvala Franjom. Ali, s pojavom Ježićevih priloga, od 1915. god.38 i dalje, pretežno se u književnoj povijesti koristi oblik Fran.39 Na temelju toga Vončina zaključuje: »Stoga (bez obzira na sve nedoumice) taj lik možemo zadržati spominjući autora Gartlica za čas kratiti«.40

A sada o obliku Frano. Po našemu mišljenju, a kako smo vidjeli ne prihvaća ni Vončina — taj Frankopan nikako ne može biti Frano. Taj se oblik ne koristi u Kvarnerskom primorju, dakle u zavičaju Frankopanovih predaka i na tamošnjim Franjim posjedima, a niti na drugim Frankopanovim imanjima, u unutrašnjosti Hrvatske. Upotrebljava se oblik Fran i Frane — u dijelu Kvarnerskoga primorja (i u susjednoj Istri), a samo Frane na o. Krku, na matičnom posjedu knezova Krčkih, dakle i postojbine pjesnika/urotnika. Frano je karakterističan oblik za Južnu Hrvatsku, za Dalmaciju, s kojom Franjo II. Krsto Frankopan nije imao bližih veza.

No, pisci koji koriste oblike Fran, Frane, Frano ili Franjo nisu u obzir uzimali vrela koja postoje na hrvatskom i na mađarskom jeziku. Naime, o Frankopanovu imenu ipak u izvorima postoje podaci, ali u latinskim ispravama, a u njima se — kao što bi se moglo i očekivati — on naziva Franciscus. Npr, zanimljivo je, ni u hrvatskim ispravama ne zove se hrvatskim oblikom, već se najčešće zove mađarskim oblikom osobnoga imena — Ferenac i Ferenc, a jednom i njemačkim — Franc, upozorava Vončina.41 Štoviše, godine 1653, podsjeća Vončina,42 na dokumentu koji je napisan na hrvatskome jeziku, najstariji Franjin brat Gašpar II. svoga najmlađega brata zove mađarskim oblikom imena: Ferenc.43

Za sada u poznatim izvorima nema traga da bi se — osim latinskim, mađarskim i njemačkim oblikom — F. II. K. Frankopan sâm sebe zvao ili da bi ga drugi nazivali i bilo kojom hrvatskom inačicom svoga imena.44

U zaključku treba reći: nemamo za sada poznatih vrela da bi Franjo II. Krsto Frankopan sâm sebe zvao Fran, Frane, Frano ili Franjo, dakle hrvatskim oblicima toga imena, ali u — za sada poznatim vrelima — imamo potvrdu da su ga nazivali mađarskim i njemačkim oblikom toga imena: Ferenac i Ferenc, odnosno Franc. Stoga nam ne preostaje drugo do — ukoliko ga ipak u današnjim tekstovima zovemo hrvatskim oblikom imena, onda ga ne možemo zvati kvarnersko-primorskim niti dalmatinskim oblikom, već ga moramo zvati samo općehrvatskim oblikom Franjo.45

6.

U pogledu drugoga Frankopanova imena — Krsto, Vončina je utvrdio da se sâm Frankopan u postojećim (i za sada poznatim) svojim listinama također tako ne imenuje, niti ga drugi tako pišu. No, drugi ga — u latinskom tekstu — zovu Christophorus. Vončina pretpostavlja da bi se Franjo u hrvatskom obliku nazivao kao i otac mu — Krištof. Stoga — zaključuje Vončina — opravdano je taj danas zaista arhaični lik imena promijeniti u noviji, naš današnji i primijeniti ga u literaturi na ovaj način: Krsto.46 A tako ga i svi pisci zovu.

7.

Josip Vončina, zatim, otvara i problem datuma — barem godine Franjina rođenja, a istodobno traži i odgovor na pitanje koja je od više Vukovih žena Franjina majka.

Razni istraživači, naime, donose različita imena Frankopanove roditeljice. Tako se Vončina poziva na Lopašića koji piše da se Vuk II. Krsto ženio tri puta, i to s Jelenom ili Barbarom Berislavić, s kojom je imao Gašpara, s Ursulom Inkofer, s kojom je imao Jurja i Katarinu, a s trećom ženom — Dorom rođ. Haller od Hallersteina, koja je bila udova Paradeiser, Vuk je imao Franju.47 Klaić, pak, samo nabraja spomenute žene — prvu imenuje samo Barbarom, a bez naznake o tome čija su spomenuta djeca.48

Vončina nije prihvatio te tvrdnje. Taj istraživač prišao je studioznoj analizi Lopašićeve tvrdnje, uspoređuje ih s nizom drugih podataka te dolazi do zaključka da su Lopašićeve riječi nepouzdane.49 Tako Vončina uzima u obzir podatke ili mišljenja iz cijeloga niza objavljenih djela, naših i stranih, čiji su autori Lukjanenko, Vodnik, Ježić, Georgijević, Švelec, Kombol, Barac, Šicel, Frangeš,50 pa i svoje ranije mišljenje, s kojim se držao Ježićeva stajališta.51 No, Vončina je posegnuo i za povjesničare u nas gotovo nepoznatim djelom slovenskoga književnog istraživača Jožeta Koruze,52 a ovaj se u pogledu utvrđivanja Frankopanove majke oslonio na djelo J. Schivizze,53 koje je u Hrvatskoj još manje rabljeno nego što je upotrebljavan Koruzin tekst. Tako Vončina citira Koruzu,54 koji za Frankopanovu majku kaže: »(...) ni bila iz kranjskega plemstva le njegova mati baronica Marija Paradeyser, ki je umrla že za njegova detinstva, ampak tudi mačeha Doroteja Haller baronica Hallersteinska, ki je leta 1659 umrla v Ljubljani v enainpedesetem letu starosti, ko je bilo Franju Krsti že šestnajst let«.55 Koruza dalje kaže, a Vončina prenosi, da je hrvatska historiografija, a pri tome se poziva samo na Lopašića i na njegove Spomenike tržačkih Frankopana iz 1892. godine, treću i četvrtu Vukovu ženu uzela kao jednu ličnost, kao Doru, ud. Paradeiser, rođ. Haller de Hallerstein, te da se do danas drži da je ona Frankopanova majka.56

Vončina se, međutim, ne zadovoljava ni Schivizzinim ni Koruzinim stajalištima, već na temelju njih te uspoređivanja s podacima i mišljenjima spomenutoga niza istraživača, kao i Laszowskoga, utvrđuje da je Vuk imao čak četiri žene; njih smo ranije i navodili, a to su Barbara Berislavić, Uršula Inkofer, Marija Paradeiser i Dora Haller von Hallerstein.57 Koja je od njih bila majka Franje II. Krste Frankopana?

Vončina u svojoj minucioznoj i dubokoj analizi ide i dalje, pa utvrđuje i važan genealoški podatak — da »mu majkom nije mogla biti Dora Paradeiser«, već da mu je majka bila druga Vukova žena — Uršula Inkofer.58

A iz toga otkrića taj autor dolazi i do druge značajne konstatacije — Ana Katarina nije bila Franjina polusestra, kako je to govorio još Lopašić, a u novije vrijeme to kaže i Georgijević,59 već joj je pravi brat — zaključuje Josip Vončina.60

8.

Što se tiče kronologije i godine rođenja F. II. K. Frankopana — Vončina upozorava na to da je, npr. Vodnik (1913) govorio o 1641, a Laszowski (1939) o kraju 1646. ili 1647. godini, ali da se većina istraživača ipak drži 1643. godine. Tako Georgijević nagađa da bi se mogao roditi potkraj 1643, a Švelec oko te godine, dok u tu godinu vjeruju Kombol, Barac, Šicel, Frangeš, a vjerovao je sâm Vončina, i to u skladu s rezultatima istraživanja Lukjanenka (1911) i Ježića (1915).61 Dodajemo da je V. Klaić 1901. godine znao za 1643. te da je također sumnjao u tu godinu kao godinu Franjina rođenja, pa je uz nju stavio upitnik.62

Vončina se, međutim, (opet) nije zadovoljio rezultatima istraživanja spomenutih znanstvenika, pa je krenuo u vlastita studiozna izračunavanja godine Frankopanova rođenja, i to na temelju raznih podataka iz vrela i literature, te utvrdio da se Lukjanenko prevario u izračunavanju datuma Frankopanova rođenja. Tako je utvrdio — na temelju posjedovnih Franjinih prava — da je Frano punoljetnim mogao postati između 29. svibnja 1656. i 27. srpnja 1658. godine. Dakle, Franjo se najranije mogao roditi 1638. ili 1639. godine; o zadnjemu roku rođenja piše ovako: a »najkasnije u prvoj polovici godine 1640«. Ipak, nije sasvim siguran u pogledu te godine, pa utvrđuje: »S punom mjerom opreza posljednju od navedenih godina (tj. 1640) uzimamo kao vrijeme Frankopanova rođenja«.63 No istodobno je na drugome mjestu ovako precizirao: »1641/1643. Ne može se točno utvrditi kada se Frankopan rodio (...).«64

9.

I Vončina ostaje pri mišljenju drugih u pogledu mjesta Frankopanova rođenja, jer nema do sada ne samo pouzdanih vijesti, već nema poznatih podataka uopće. Stoga piše: »Nagađa se da mu je rodno mjesto Bosiljevo«.65

10.

Dvije studije Josipa Vončine, koje su objavljene u istoj, 1995. godini kao uvod u novo izdanje Frankopanovih književnih djela — najopsežniji su tekstovi u novije vrijeme o životu i književnome djelu Franje II. Krste. Međutim, za nas — povjesničare i pomoćnopovijesne stručnjake — značajne su iz drugih razloga: ne samo zbog pojašnjenja starih znanja u prvome redu o Frankopanu kao književniku, zatim zbog na novi način interpretirana i analizirana Frankopanova književnog prinosa hrvatskoj kulturi općenito, pa tako i razvoju hrvatskoga jezika napose. Rekosmo, Vončina to već i ranije dokazuje dobrim poznavanjem problematike i donosom niza novosti na temelju vlastitih iscrpnih znanstvenih istraživanja. Za nas povjesničare i pomoćnopovijesne stručnjake, međutim, osobito je zanimljivo što se, s jedne strane, upravo filolog i književni povjesničar Josip Vončina uhvatio u koštac sa starim problemima, koji povjesničari te znanstvenici i stručnjaci iz pomoćnih povijesnih znanosti genealogije, kronologije i onomasiologije do sada nisu riješili: čije je majke Franjo sin, s druge strane, kako se, zapravo, on imenuje i prezimenuje, te, s treće strane, kada je rođen; četvrti podatak — u kojem je mjestu rođen — ni Vončina nije mogao pronaći, pa tako ni utvrditi to rodno mjesto.

Kao prvo, Vončina utvrđuje da je Franjina majka druga Vukova žena — Uršula Inkofer. Drugo, time je utvrdio da je Ana Katarina Franji prava sestra, a ne polusestra. Treće, Vončina je utvrdio da nema traga hrvatskoj inačici Franjina imena, te u izvorima — za sada poznatima — ima samo sljedeće oblike imena: latinski — Franciscus, mađarski — Ferenac i Ferenc, te njemački — Franc. Četvrto, Vončina se opredjeljuje za oblik Fran — koji se počinje koristiti u nas u drugoj polovici XIX. stoljeća, a osobito od 1915. dalje — a ne za Franjo, Frane ili Frano. Peto, s dužnim oprezom iste se godine opredjeljuje za 1640. godinu kao godinu Frankopanova rođenja, ali ostavlja mogućnost i raspona od 1641. do 1643. godine. Šesto, s Vončininim studioznim pretraživanjem izvora, njihovim proučavanjem i objavljenim rezultatima proučavanja, sada je konačno jasno da se posljednji Frankopani u Hrvatskoj nisu najčešće nazivali Frankapanima, kako je općenito uglavnom usvojeno u našoj historiografiji za cijeli rod, već su se najčešće prezivali Frankopanima; a to je u skladu i s narodnom tradicijom o toj aristokratskoj obitelji općenito.

Vončinine rasprave daju i više drugih odgovora koji su zaista uvjerljivi, pa kao znanstveni prinos hrvatskoj znanosti i kulturi i prihvatljivi su i usvojivi. Pored ostaloga, tu je i traženje odgovora na pitanje: zašto je Frankopan toliko godina boravio na Apeninskom poluotoku i zašto se oženio upravo s Julijom de Naro — što je novi podatak i za Frankopanovu genealogiju, ali — to je već tema za jedan drugi članak.

Ostaje činjenica: prof. dr. Josip Vončina obogatio je — i popunio — genealošku, onomasiološku i kronološku prazninu te u tim područjima popravio niz grešaka u vezi s (čak) osnovnim podacima o Franji II. Krsti Frankopanu, a time i o njegovoj obitelji u XVII. stoljeću. Upravo u tome je iznimno visokoznanstveni doprinos akademika Josipa Vončine i našoj genealogiji, onomasiologiji i kronologiji općenito, iz kojih pomoćnopovijesnih područja ionako imamo veoma malo objavljenih radova. Kada su k tome još ta dva članka Josipa Vončine i znanstveno uspjeli radovi, u kojima se nalazi i više komponenata iz više pomoćnih povijesnih znanosti, čak i opširnijih dijelova — tim bolje!

1 Usp., primjerice: Vjekoslav Klaić, Krčki knezovi Frankapani. Knjiga prva. Od najstarijih vremena do gubitka otoka Krka (od god. 1118. do god. 1480). Sa 41 slikom i rodoslovnom tablicom Frankopanâ. Zagreb, 1901, Krk, 1991, Rijeka, 1991; Bartol Zmajić, Grbovi Krčkih knezova, kasnijih Frankopana, Krčki zbornik, 1, Krk, 1970; Petar Strčić, Frankapan/Frankopan, Hrvatski biografski leksikon, 4, Zagreb, 1998, str. 387, te u istome izdanju uz natuknice o pojedinim knezovima na str. 309, 406, 410, 411, 414, 418, 419, 421, 422, 424, 425, 426.

2 Usp. npr., posljednje popise lit.: Josip Vončina, Fran Krsto Frankopan (1640/1643 /?/ — 30. travnja 1671), u: Fran Krsto Frankopan, Djela, Stari pisci hrvatski, 42, HAZU, Zagreb, 1995, str. 52-61 (dalje: J. Vončina, HAZU), i Fran Krsto Frankopan (1641/43 /?/ — 1671), u: Fran Krsto Frankopan, Djela, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1995, str. 51-57 (dalje: J. Vončina, MH); Zoran Kravar, Frankapan, Fran II. Krsto Tržački (Ferenac Trsazki, Francesco Cristoforo), Hrvatski biografski leksikon, 4, Zagreb, 1998, str. 404-406.

3 Isto.

4 Vjekoslav Klaić, O porijeklu hrvatskih Frankopana, Vienac, XVI, 1, Zagreb, 1884, str. 16, Ime i porijeklo Frankapana, Vjesnik hrvatskoga arheologičnoga družtva, 4, n. s., Zagreb, 1899, str 1-20, i Krčki knezovi, n. dj., str. 14-30.

5 V. Klaić, Krčki knezovi, n. dj., prilog: Rodoslovlje krčkih knezova Frankapana (od god. 1118-1671).

6 Jedan od rijetkih slučajeva zanimanja u hrvatskoj historiografiji pokazao je Ivan Kukuljević Sakcinski, ali i on povezujući jednu pripadnicu frankopanske obitelji s cijelim njezinim rodom: Beatrica Frankopan i njezin rod, Vijenac, XVII, Zagreb, 1885, br. 6-9, str. 11-13, 15, str. 10-14, 24-27, 39-41, 55-57, 74-76, 91-92, 106-108, 120-122, 142-143, 170-171, 183-186, 206-207, 236-239; usp. i posebno izdanje, Zagreb, 1885. Zahvaljujući Kukuljeviću ta Beatrica, kćerka znamentioga Bernardina i sestra Krste I, redovito se ističe i u drugih istraživača, iako nije istaknutiji član frankopanskoga roda, pa se njoj posvećuju i leksikonske natuknice; usp. Emilij Laszowski, Frankopan Beatrica, u leksikonu: Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925-1925. s pregledom povijesti Hrvatske, Bosne i Istre, hrvatske književnosti i razvitka hrvatskog jezika, te hrv. vladara, hercega, banova i biskupa, kao uvodom. Sa 9 zasebnih slika, te 421. slikom u tekstu. Zagreb, 1925, str. 84; Petar Strčić, Frankapan, Beatrica (Corvin, de Frangepanibus, a Frangepan; Beatrice, Beatrix). Hrvatski biografski leksikon, sc. 4, Zagreb, 1998, str. 399.

7 V. Klaić, O porijeklu, n. dj, str. 14-30.

8 Usp. bilj. 1.

9 Mladen Ibler-Petar Strčić, Danski, norveški i švedski kralj Erik VI. Pomeranski u Hrvatskoj i hrvatski potkralj (ban) Ivan VI. (Anž) u Švedskoj, Međunarodni simpozij »Diplomacija Dubrovačke Republike«, Zbornik Diplomatske akademije Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske, 3, Zagreb, 1998, str. 303-316; Petar Strčić, Otkriven još jedan Frankopan, Rijeka, III, 2, Rijeka, 1996, str. 401, i Frankapan, Ivan VI. (de Frangepanibus; Anž, Angelo, Gian, Giovanni, Hanž, Hans, Joannes, Johan, Johannes, Vale, Valen, Hrvatski biografski leksikon, 4, Zagreb, 1998, str. 410-414, lit. na str. 414.

10 Miroslav Bertoša, Istra: Doba Venecije (XVI-XVIII. stoljeće). Drugo, prerađeno i dopunjeno izdanje. Pula, 1995, str. 663; Petar Strčić, Do sada nepoznati Frankopani u Labinu (XVI. st), Historijski zbornik, 50, Zagreb, 1997, str. 304.

11 Usp. izbor radova J. Vončine o F. K. Frankopanu u bilj. 2.

12 J. Vončina, HAZU, n. dj., str. 1.

13 Isto, lit. na str. 52-61, i J. Vončina, MH, n. dj., str. 51-57.

14 Isto, str. 1-61 i 13-57.

15 Josip Vončina, Kronologija Frankopanovih djela, Umjetnost riječi, XVIII, 1, Zagreb, 1974, str. 3-20. 16 Radoslav Lopašić, Vuk Krsto Frankopan tržački, Danica, kalendar, 1884, str. 98-108; Petar Strčić, Frankapan, Vuk II. Krsto Tržački (de Frangepanibus, Frankopan; Bolfan Kristof, Volfan, Volphan, Wolf Christoff, Wolfgangus, Wollfan Thersazky), Hrvatski biografski leksikon, 4, Zagreb, 1998, str. 413-414, lit. na str. 414.

17 J. Vončina, HAZU, n. dj, str. 12-13.

18 R. Lopašić, Vuk, n. dj., str. 98-108; isti, Spomenici Tržačkih Frankopana, Starine JAZU, sv. 25, Zagreb, 1892, str. 201-332.

19 Emilij Laszowski, Pokop Đure Frankopana tržačkoga u stolnoj crkvi u Zagrebu, Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva, XVIII, 4, Zagreb, 1916, str. 306; Petar Strčić, Juraj IV. Tržački (de Frangepanibus; Georgius), Hrvatski biografski leksikon, 4, Zagreb, 1998, str. 413-414, lit. na str. 414.

20 O njima usp. lit. u bilj. 2.

21 Isto.

22 J. Vončina, HAZU, n. dj., str. 6.

23 U pismu, pored ostaloga, govor je o pokopu Franjina strica (nekadašnjega bana) Nikole IX. na Trsatu, o preležanoj bolesti oca Vuka, također o bolesti »gospe«, tj. Vukove žene Marije Paradeiser, a i »dobar maliahan kisuracz ležali su« (E. Laszowski, Građa, n. dj., str. 101). Vončina smatra da je taj »kisuracz«, tj. »mladi gospodin« upravo Franjo. (J. Vončina, HAZU, str. 14, bilj. 18, i MH, n. dj., str. 30, bilj. 49).

24 Emilij Laszowski, Razgrabljene stvari grofa Petra Zrinskoga i Fanje Krste Frankopana i njihovih pristaša 1670-1671, Starine, 41, Zagreb, 1948, str. 159-237; Rajka Modrić, Monumenta historica familiarum Zrinski et Frankopan, vol. 1, Conscriptiones et aestimationes bonorum (1672-1673). Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana. Vol. 1. Popisi i procjene dobara (1672-1673), Zagreb, 1974.

25 Lomljenje Frankopana započeto je sa smrću Nikole IV. godine 1432, a napose sa smrću njegova najstarija sina Ivana VI. 1436, na kojega se — ubrzo nakon povratka iz Švedske — bio oborio hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški (izvršioci su bili Talovci), kojemu je presudno pomogao da se održi na vlasti ban Ivan V., Nikolin otac i Ivanov djed.

26 V. Klaić, Krčki knezovi, n. dj., str. 234-236. O Tržcu usp. Radoslav Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina. Mjestopisne i poviestne crtice. Zagreb, 1890, 1943.

27 R. Lopašić, Spomenici, n. dj, str. 201-332.

28 Vjekoslav Klaić, Banovanje kneza Nikole Frankopana Tržačkoga (1617-1622), Rad JAZU, 211, Zagreb, 1916, str. 93-261; Petar Strčić, Frankapan, Nikola IX. Tržački (Frangepan, de Frangepanibus; Miklouss, Nicolaus), Hrvatski biografski leksikon, 4, Zagreb, 1998, str. 419-421, lit. na str. 421.

29 V. Klaić, Krčki knezovi, n. dj., str. 16.

30 B. Zmajić, n. dj, str. 255-257.

31 Isto, str. 217-218.

32 V. Klaić, Krčki, n. dj., str. 17.

33 P. Strčić, usp. lit. u bilj. 1.

34 R. Lopašić, Spomenici, n. dj., str. 212 i 330; J. Vončina, HAZU, str. 7 i 8.

35 Prema J. Vončini, HAZU, n. dj., str. 56, br. 93: Inge Lehmann, Putni tovaruš, Ana Katarina Zrinska und der Ozaljski krug, Slavistische Beiträge begründet von Alois Schmaus, herausgegeben von Heinrich Kunstmann, Peter Rehder, Josef Schrenk, Redaktion Peter Rehder, Bd. 259, Verlag Otto Sagner, München, 1990.

36 J. Vončina, HAZU, n. dj., str. 8.

37 Radi se o jednoj knjizi — Vrtić, pjesme Franje Krsta markeza Frankopana, kneza Tržačkoga. Ivan Kostrenčić, Pripomenke izdavatelja, Zagreb, 1871, te o dva članka: Franjo Rački, Knez Franjo Krsto Frankopan, nepoznat do sada pjesnik, Vienac, III, 3, Zagreb, 21. 1. 1871, str. 45-47; Vatroslav Jagić, Frankopanov »Vrtić«, Vienac, III, 20, Zagreb, 20. 5. 1871, str. 318-320.

38 Slavko Ježić, Fran Krsto Frankopan kao književnik, Savremenik, X, 3, 4, Zagreb, 1915, str. 153-155, 5, 6, str. 214-218, 9, 10, str. 378-385, 11, 12, str. 468-473, i Književna ostavština Frana Krsta Frankopana, Građa JAZU, 8, Zagreb, 1915, str. 181-288.

39 J. Vončina, MH, str. 13, bilj. 3.

40 J. Vončina, HAZU, str. 9.

41 Isto, str. 8.

42 Isto, str. 11.

43 R. Lopašić, Spomenici, n. dj., str. 290.

44 J. Vončina, HAZU, n. dj., str. 8.

45 Isti slučaj imamo i s upotrebom imena filozofa Franje Petrisa iz Cresa, koji se potpisivao ili ga drugi nazivaju latinskim i talijanskim oblikom imena: Franciscus, Francesco i Francisco Patricius, Patritio, ali mu se pohrvaćuje ime u obliku Fran, Frane i Frano, no, ako se želi pohrvatiti onda bi se trebalo pisati samo Frane, kako se govori na o. Cresu. Neopravdano mu se pohrvaćuje i prezime — Petrić, Petričić, Petriš, Petrišević itd., iako ni zato nema uproište u izvorima; naime, i danas iz toga creskoga roda u Hrvatskoj postoji hrvatska i talijanska obitelj Petris, a i u Italiji živi talijanska i hrvatska obitelj Petris. no, iz te creske obitelji u Omišlju su Petriši, a u Vrbniku je Petriš nadimak za Petrise (Petar Strčić, O imenu i prezimenu u Franje Petrisa (Francuscsu Patricius): Frano Petrić. Francesco Patritio 1597-1997, Zagreb, 1999, str. 100-132. Ista studija prevedena je talijanski jezik i 1999. i 2000. objavljena u riječkom časopisu La battana.

46 Isto, str. 9.

47 Radoslav Lopašić, Karlovac. Poviest i mjestopis grada i okolice. Zagreb, 1879, str. 193, i Spomenici, n. dj., str. 320.

48 V. Klaić, Krčki knezovi, n. dj., Rodoslovlje.

49 J. Vončina, HAZU, n. dj., str. 10-11.

50 Popis radova v. u bibl. J. Vončine, u bilj. 2.

51 J. Vončina, HAZU, n. dj., str. 12.

52 Prema J. Vončini, HAZU, n. dj., str. 56, br. 79: Jože Koruza, Začetki slovenske posvetne dramatike in gledališča, Jezik in slovstvo, XXIV, 5-6, Ljubljana, 1978-1979, str. 149-155, 8, str. 248-266.

53 J. Schivizz, Der Adel in den Matrikeln des Herzogtums Krain, Görz, 1905.

54 J. Vončina, HAZU, n. dj., str. 12.

55 J. Koruza, n. dj., str. 261.

56 Isto, str. 261, bilj. 12.

57 J. Vončina, HAZU, str. 12-13.

58 Isto, str. 16, napose bilj. 20, na str. 16-17, i HAZU, n. dj., str. 13.

59 Krešimir Georgijević, Hrvatska književnost od XV. do XVII. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb, 1969, str. 113.

60 J. Vončina, HAZU, n. dj., str. 13.

61 Isto, str. 12.

62 V. Klaić, Krčki knezovi, n. dj., prilog tablica: Rodoslovlje krčkih knezova Frankapana (od 1118 do 1671).

63 Isto, str. 13.

64 J. Vončina, MH, str. 16. — J. Kravar, n. dj., god. 1998. uz 1643. god. stavlja upitnik.

65 J. Vončina, isto. — J. Kravar, isto, uz Bosiljevo stavlja upitnik.