Uvod u filozofsku antropologiju

Hotimir Burger, Sfere ljudskoga, Kant, Hegel i suvremene diskusije, Prometej, Zagreb, 2001.

S podnaslovom koji precizno ocrtava tematski okvir njegovih filozofsko-antropoloških razmatranja »Kant, Hegel i suvremene diskusije« Hotimir Burger objavio je knjigu Sfere ljudskoga. To je zapravo zbornik rasprava koje su izvorno objavljene u domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima u razdoblju od 1990. do 1998. godine, osim triju radova posvećenih Kantu i Hegelu, koji još dosad nisu objavljeni: »Kantova zamisao tehnike prirode« jest predavanje na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku 1989, a tekstovi pod naslovom »Kako mora biti sačinjen svijet za jedno moralno biće. Ćudoređe u Kanta i u mladoga Hegela te »Očovječenje kao priopćenje i amfibijska bit čovjeka Hegelove antropologije« emitirani su neodređenih godina na Trećem programu Hrvatskoga radija.

Tematika Burgerovih studija može se definirati kao prilog propitivanju teorija subjekta u suvremenoj filozofiji. No, autor se nipošto ne ograničava na sferu filozofske antropologije, nego se dobrim djelom usredotočuje na pitanja moralne filozofije ili etike. Rasprave su ujedinjene nakanom da se razumije i propita višedimenzionalan bitak čovjeka. To je bitak koji se kao slobodan manifestira u moralnosti, povijesnosti, institucionalnosti i utopičnosti, a u svakom od tih (i drugih) ozbiljenja artikulira se i kao subjekt.

Antropološka orijentacija suvremene filozofije, uvjetovana krizom povijesnog života na djelu (u čemu se slažu gotovo svi relevantni autori njemačkog kulturnog kruga), temelji se po Burgeru na Kantovu pitanju o čovjeku. Kant je utvrdio da u čovjeku imade jedan rascjep: to je rascjep s obzirom na moralno određenje čovjeka. Spreg između empirijskog i inteligibilnog čovjeka ostaje visjeti u zraku, a odatle se nameće potreba za antropološkim istraživanjem čovjeka, kojim bi se trebalo pokazati osnovu imanentne logike spoznajnog i moralnog subjekta. Rezultat je svijest o krizi moralnog čovjeka, dovedena do aporetičnosti i teorijske čistoće. Kantovo tematiziranje inteligibilnoga u čovjeku zapravo sadrži teoriju subjekta (koji je, ontološki gledano, puka apstrakcija). Antropologija se tu ispostavlja kao komplementarna znanost koja pokušava razriješiti ili prevladati ustanovljeni ostatak posredstvom tematiziranja čovjeka kao supstrata. Upravo se u antropologiji najbolje može vidjeti u čemu se sastoje bitne teškoće Kantove filozofije, vezane uz odnos fenomenalnog i noumentalnog.

Hegel, međutim, shvaća duh i svijest kao anorgansku prirodu čovjeka, koja se razlikuje od njegove organske prirode. Ipak, i organska priroda sadrži djelatnost, a to je subjektivnost — i u tome se korijeni i jedna očita neprilika Hegelova sustava. Marxova kritika Hegela (ujedno i Feuerbacha) nastoji prevladati naznačene teškoće, stavljajući u središte pojam čovjeka kao uporište a kritiku kao element u kojem se zbiva to prevladavanje. Znakovito je da Burger ocjenjuje ovu Marxovu kritiku kao »utoliko zanimljiviju« — na djelu je odmak od nekadašnje njegove identifikacije s tom kritikom, ali ne i odricanje od temeljne intencije Marxove kritike Hegela. Ukratko, Burger je ostao mislilac na Marxovu tragu, samo što to 1990. godine nije bilo uputno stavljati na sva zvona.

Poput Kanta i Hegel dobiva nadahnuće iz već spomenutog rascjepa empirijskog i inteligibilnog čovjeka, ali on taj rascjep sagledava drukčije: ne sagledava ga pod vidom vječnosti nego povijesno, a filozofiju vidi kao element njegova predavanja. Preobrazivši čovjeka u duh, Hegel marginalizira antropologiju (»prikaz osnove čovjeka«), a bitna spoznaja čovjeka nije antropološke naravi, nego je navlastito spoznaja onog općeg. Čovjek kao duh smješten u Hegelovoj filozofiji (naročito jasno u Enciklopediji filozofskih znanosti) u jedan proces napredovanja koji dospijeva do apsolutnog duha, a jedino se na razini građanskog društva javljaju fenomeni koji to permanentno napredovanje dovode u stanovitu krizu (obespravljenost i siromaštvo kao radikalna opreka ćudorednom karakteru čovjeka kao reprezentanta općosti). Aktualnost Hegelove filozofije očituje se ponajprije u njezinoj povijesnosti. Ni, kao što to Burger formulira »ono što je za Hegela bila doduše spekulativna ali ipak zbiljnost — opća umnost, poopćavanje, jedinstvo spoznaje i etike — može i mora za nas važiti još kao dezierat, kao trebanje i kao dugoročna zadaća, kao intencija koja se ne smije zapustiti ali koja isto tako ni na koji način i ničime nije osigurana« (s. 195). Pitanje koje se tu nameće moglo bi se formulirati ovako: Može li se Hegelova filozofija spasiti tako da se transformira u poticaj trebanja (koje je predmet Hegelove kritike Kanta), može li se rekantiziranjem Hegela reaktualizirati ono poticajno u njegovoj filozofiji? Pitanje nije retoričkog karaktera (ali u njemu imade i element retoričnosti, doduše relativiziran skepsom prema iskušenju brzopleta odgovora na tegobne dileme koje očito teže pozadini Burgerova pothvata).

No, ne bi bio problem da je Burger ostao na pokušaju neokantovske reinterpretacije Hegela. Temeljna teškoća leži u Burgerovom upitnom razumijevanju samog Kanta. Npr. on Kantov pojam legalnosti razumije kao pravni pojam, ne znajući da Kantov legalitet (oprimjeren u majčinskoj požrtvovnosti, a ne u funkcioniranju pravne države, ponašanju suca, činovnika i drugog javnog djelatnika koji je na pravnoj razini legalist ili to pak nije!) nije pravni pojam, ne znajući da je dihotomija legalnost-moralnost u Kanta nešto posve drugo. Da je Burger pozornije čitao makar i Kangrgu, kojega već i studenti Hrvatskih studija smatraju neprijepornim autoritetom u pitanjima tumačenja Kanta i Hegela — ne bi pravio takve početničke greške, nedostojne uglednih filozofskih pisaca poput njega. Šteta! Srećom, takve teškoće ipak ne obilježavaju cjelinu ove knjige Hotimira Burgera.

Tematiziranje suvremenih filozofsko-antropoloških diskusija nije manje zanimljivo od razmatranja Kantovih i Hegelovih koncepcija čovjeka. Burger je uzeo u obzir Maxa Chelera, Arnolda Gehlena, Jurgena Habermasa, Ernsta Blocha, Helmutha Piessnera, Alberta Bazale i Guntera Duxa.

Najveća pozornost posvećena je pitanjima o institucijama, npr. Gehlenovoj teoriji sadržaja obveze u institucijama. Autor rekonstruira i reinterpretira tu teoriju kao svojevrsnu obnovu Kantovskog Sollen: institucije utjelovljuju normativni sadržaj same stvari, odakle slijedi obveza u smislu trebanja. No, cijena koja se tu plaća jest »konzumacija čovjeka po institucijama« (s. 238). Teorija institucija u Gehlena oblikovana je, kako to Burger uvjerljivo pokazuje, prije svega u antropološkoj razini, sukladno Gehlenovu projektu elementarne antropologije. Pravna forma normi djelovanja ima veliku važnost za razrješenje evidentirane krize institucija. Apstraktnost te norme znači i svojevrsnu emancipaciju od sadržaja koje ona mora regulirati, a to može uroditi pretjeranim normativizmom i formalizmom. Te je opasnosti bio svjestan Habermas, pa se jasno i na više razina distancirao od pravnog formalizma i u njemu impliciranog liberalizma, inzistirajući ipak na volji kao na posljednjem supstratu prava (pa i moći). Volja je neupitan i neproblematičan entitet; slijedi da je i Habermas u konačnici utemeljio svoju filozofiju prava na filozofskoj antropologiji.

Promatramo li Burgerove oglede u cjelini, ne preostaje nam drugo nego zaključiti da je riječ o radovima vrsnog znalca i oštroumnog mislioca, koji bitno obogaćuju hrvatsku filozofsku antropologiju.

Zvonko Šundov