Uspomenar od vanilije

Uspomenar od vanilije

Uspomenar od vanilije Ida Furstt-Steinschneiderr hranila je svoju mačku, duge žute tanke dlake, koju je zvala Sinjorina Valeriana. Nudila joj je kolačiće od vanilije »Crepuscule«. Omiljene kolačiće koji je Sinjorina Valeriana redovito jutrom, nakon šalice toplog mlijeka, grickala u krilu Ide Furstt-Steinschneiderr. Dok bi promatrala svoje lice u malom zrcalu rasklopljenom na stoliću pored kreveta. I, pazeći na akcente, izgovarala neke francuske poslovice. Zatim bi odgrickala nekoliko preostalih kolačića praveći od staniola, u kojem su bile umotane, male barke s kojima se igrala na plavom svilenom stolnjaku. Ploveći sa svakom od njih do ruba stolnjaka i nazad. A potom bi razmišljala što bi mogla ponuditi Sinjorini Valeriani i sebi za ručak. Kada otkuca podne na zvoniku barokne katedrale s vrhom u oblacima i s golubovima u podnožju na razglednici koju je upravo primila. Pazeći da slučajno ne otkrije i ne pročita sadržaj njezine poleđine.

Već je nekoliko dana Ida Furstt-Steinschneiderr ostajala u hotelu ne želeći napustiti apartman u koji se smjestila i koji je rezervirala nekoliko godina ranije. Točnije, onoga dana kada je u nekim francuskim novinama pročitala vijest o koncertu uglednog violiniste Olega Klogijana u povijesnom prostoru Kneževa dvora u gradu na dalekom jugu Europe. Posredstvom putničke agencije tražila je upravo hotel i apartman u kojem je, navodno, svjetski znani violinist boravio tjedan dana pripremajući se za koncert koji je bio po svemu središnjim događajem ljetnog festivala koji se, rekle su joj raspoložene i razgovorljive službenice agencije, decenijama održava u tom gradu. Kasnije je nabavila čitavu knjižnicu dostupnih joj knjiga o tom gradu renesanse i turističkom središtu i odredištu mnogih koji vole plavo more, povijesne spomenike i neponovljivu atmosferu koju je krio i nudio svojim ulicama i poljanama. Nazvanim po pjesnicima, znanstvenicima i drugim znamenitim osobama koje su zadužile grad i pronijele njegovu slavu. Osjetila je, čitajući povijesne knjige i znanstvene publikacije, neku čudnu neobjašnjivu bliskost s duhovnim bićem grada koji ju je fascinirao povijesnim zdanjima, gradskim zidinama i renesansnim ozračjem o kojem joj je, prisjećala se, njezin otac kazivao dok ju je držao u krilu nudeći joj kolačiće od vanilije i topli čaj posebnog mirisa. Kada je ostao udovac, ugledni profesor prava i zaljubljenik u glazbu, svu je očinsku ljubav prenio na nju, svirajući joj na violini uspavanke izigravajući velike violiniste i posebice, njegovu opsesiju, Olega Klogijana za kojeg ga je, saznala je kasnije, posebno vezivala slična životna sudbina. Odrastajući u društvu odraslih, uže rodbine pok. prof. Orsata Menze, saznavala je i druge detalje vezane za očev vremenopis. Njegovo podrijetlo i lutanja svijetom, susret s Martom Furstt iz ugledne obitelji Steinschneiderr, plave krvi i ugaslog nasljedstva. Kao odrasla djevojka uzaludno je pokušavala saznati zašto joj nije dao svoje prezime i zašto joj je ostavio prezime pokojne majke i njezinih, odumirućih potomaka. I zašto je, u oporuci, inzistirao da Ida zadrži upravo tako složeno prezime svjesno zatirući trag svoga podrijetla, na neki način očinstva, i drugih konotacija koje je takav odabir nudio.

Neuspio kratki brak s grofom Ludowicom Sliymsonom, jednako tako kratka ljubavna avantura sa barunicom Wandom Leighmather, na neki način, učvrstili su njenu odluku da nastavi živjeti sama, zabavljena propitivanjem svojih korijena i provođenjem vremena u čitanju, slušanju glazbe i u društvu sa mačkom ljubimcem koju je nazvala Valerijana upravo po umirujućem lijeku koji je do posljednjeg trenutka pio njezin otac. Lijeku koji ga je smirivao, ublažavao mu bolove i, iz samo njemu znanih razloga, povezivao ga s rodnim gradom, nekim ljudima kojima je mogao zahvaliti ugodan i lagodan život, ljubav i toplinu, obrazovanje i usađenu sklonost glazbi i umjetnosti. Miris tekućine iz male smeđe bočice i iz staklene kapaljke iscurene kaplje lijeka posebnog mirisa koje mu je svojom dječjom rukom davala, bili su trajnom uspomenom koja nije blijedjela i koja ju je pratila cijeloga života... Miris koji joj je ostao u nosnicama i kojeg nije mogla zatrijeti ni većim količinama muških parfema koje je redovito koristila u različitim kombinacijama: »Mon Amour«, »Romanov«, »Sesquessencee Jardin de Cuor« i »Blue Blossoms«. Staklene male bočice mirisa najrazličitijih oblika nosila je uvijek sobom, baš kao i neuglednu malu smeđu praznu bočicu sa crvenom naljepnicom na kojoj je rukom bilo napisano: »Valeriana«.

Neposredno pred svoj odlazak iz iznajmljene hotelske sobe s pogledom na hladno sjeverno more, u koju je izbjegla nakon godina lutanja europskim središtima, nabavila je veliku gramofonsku ploču Olega Klogijana. Njegove izvedbe Mozarta. The Best of Klogijan! S fotografijom violiniste snimljenom na jednom koncertu s prepunim parterom i ložama u pozadini. Slušala bez daha njegovu interpretaciju Mozarta i prizivala uspomenu na svoga oca. Njegovu nesavršenu ali toliko toplu i s toliko radosti odsviranu Malu noćnu muziku. U trenucima opuštanja i kontemplacije, prisjećala se i njezinih poljubaca, njezinih prstiju punih prstenja i muškog daha za vratom koji je budi i tjera iznova u san. Sve duža su bila razdoblja njezine odsutnosti. Rijetki hotelski gosti nisu primjećivali promjenu u njezinom ponašanju. Međutim, sama je postala toga svjesna kada je primjetila čudno ponašanje svoje mačke ljubimice koja je nekoliko dana ostala bez redovitih porcija mlijeka i kolačića. Kada ju je otkrila kako, stenjući, u ormaru grize njezina krzna. I kako reži kada joj se približi, pokušavajući je privoljeti na milovanje. Shvatila je da je njezina sve duža razdoblja odsutnosti i rezigniranosti dovode u stanja koja sve teže može kontrolirati. I da je njezina malodušnost zapravo bolest kojoj će teško pronaći lijeka ako svjesno ne odagna snove kojima se predavala, ploveći nekim čudnim putovima bez nade za povratak. Shvatila je da mora do kraja ispuniti prazne stranice svoga dnevnika. Uslišiti molitve svoga oca i zadovoljiti vlastitu znatiželju, zatomljenu godinama ali nikada ispunjenu do kraja. Krhotine njezina životopisa, koliko god ih ispremiještala, nikako nisu mogle ni približno složiti vremenopis njezina života. Previše je ostalo tame i nerazjašnjenih događaja, godina bez do kraja rekonstruiranih događaja. Odluka i postupaka koji su se nje ticali a donosili ih drugi. Ponovno se vratila u obiteljsku kuću i strpljivo, iz dana u dan, proučavala bogatu očevu rukopisnu ostavštinu. Njegove dnevnike, bilješke i druge dokumente koje je ostavio. Međutim, mnoge dionice života Orsata Menze ostale su zavijene velom tajni. Očito njegovom svjesnom odlukom. Pokušala je tek posložiti sastavnice začete priče u kojoj je ona bila ključni protagonist. Ili je tako mislila. Grad na jugu Europe, njegov povijesni biljeg, bogato rodoslovlje očeve obitelji, plemenitaška povijest majčine rodbine, česta očeva putovanja europskim središtima koja su se poklapala sa gostovanjima violiniste Klogijana, čudan odabir njezina imena i prezimena, pretjerano brižljiva skrb rođaka Marte Furstt i preživjelih nositelja prezimena Steinchneiderr, tajnovito skrivanje detalja očeva životopisa i, navodno, nasljedna bolest od koje je umro njezin otac — bili su tek nedovoljni elementi za konačnu priču njezina života. I dalje je, rezignirana i plaha, živjela svoj život nesretne žene bez nade u konačan mir i zasluženu utihu i tišinu srca za kojima je žudila.

Pitala se, uz ostalo, Ida Furstt-Steinchneiderr kako je Wanda Leighmather saznala za njezin odlazak na more. l kako je i od koga dobavila adresu hotela u koji se smjestila. Na prvi pogled prepoznala je njezin rukopis i znakovitost fotografije na razglednici sa velikim srcem i panoramom grada u kojem su se upoznale. Još je tamo, pomislila je i privila Sinjorinu Valerianu grudima. Kao onda kada ju joj je darovala uz nježni poljubac u čelo. Neka bude s tobom i kada ja ne budem blizu — šapnula je — i nek te na mene podsjeća u noćima samoće — dodala je, jecajući na njezinom ramenu. Milovala je Wandinu dugu plavu kovrčavu kosu, znajući da je to konačan oproštaj. Jedini mogući završetak veze od koje su obje zazirale ali kojoj nisu mogle odoljeti. Nije imala snage pročitati ispisanu rečenicu, sluteći njezin sadržaj. Još jedan uzaludni poziv i priziv sreće. Otvorile su se tako iznova stare rane jedva zacijeljene. Cijelo je poslijepodne, pokušavajući odagnati teške misli, prelistavala žurnale i, teško se koncentrirajući, čitala neki ljubavni roman duga naslova. Sve češće, u očaju, zagledavajući staračke tijelo i odmjeravajući pogled Sinjorine Valeriane. Njezin put i bijeg pokazao se uzaludnim. Nije imala snage potražiti u gradu preživjele potomke ugledne obitelji Menze. Provjeriti termin i mjesto najavljenog koncerta Olega Klogijana iako je dovoljno ranije rezervirala ulaznicu koja ju je, kako su je obavjestili kada je preuzimala ključ od sobe na recepciji, čekala na blagajni pred ulazom. Nije ni primjetila čudnu atmosferu u hotelu, odsutnost dijela posluge i po svemu neobične goste koje bi, ponekad, susretala po hotelskim hodnicima. Njezine zbrkane misli prekidala je glazba Mozarta, budeći sve zatomljene senzore njezine duše, usložavajući košmar misli i sputavajući njene postupke i racionalno rasuđivanje. Dani su joj prolazili u ritualnom raspakiranju. Brojnih i teških kovčega u kojima je bio pohranjen njezin život. Pažljivo je i brižljivo iz njih vadila svoje stvari, srebrne i zlatne večernje haljine, uspomene, predmete koji su joj preostali i prikupljene detalje njezinih bezbrojnih putovanja. Kao da je sortirala tragove, davala im novi smisao i uređivala svoje konačno skrasište.

Plakala je Ida Furstt-Steinchneiderr cijelu noć. Nije mogla usnuti iako je vani bio pun mjesec i puhetao svu noć maestral nedozvoljavajući galebovima da se opuste po obližnjim krovovima. Sve je pokušala. Iscrpila je sve znane joj razgovore s osobama na platnu nekog starog majstora uokvirenog teškim zlatnim okvirom koji je vidio na zidu sobe. Prelistala stare albume slika, pročitala svežnjeve pisama. Dopisala nekoliko stranica dnevnika i prisjetila se povoda kupnji svakog od suvenira uredno posloženih na polici za knjige. Malih kipića i druge male plastike, nekoliko vaza i primjeraka školjki, lutkica u narodnim nošnjama i tanjura s vedutama gradova koje je posjećivala. Suze bi joj i dalje natapale obraze da u zoru na vrata sobe nije zakucao netko tko se predstavio kao sjena sveca kojem se nekada molila. I u čijoj se crkvici zavjetovala da nikada neće više ljubiti muškarce koji ne mirišu po moru. I u čijim se poljupcima ne osjeća sol. I žena koje donose vjetar među prstima. I čija tijela prizivlju tamu u kojoj će se podati. Godina koje će zaboraviti. I osoba koje neće sresti. Sudbine na koju neće pristati. Međutim, slani okus suza koje su joj tekle i sluteći priziv vjetra, podsjetili su je na neodrživost toga obećanja. Na ponovljeno kucanje nije odgovorila. Zašutala je, obrisala lice i doradila makeup. Ustala je sa stolice i prišla prozoru s kojeg se vidjela nepregledna površina mora i crta obzora koju su prekidale tek preostale zvijezde padajući u grozdovima. Daleko negdje tamo gdje se začinje jugo i skrivaju valovi. Udaljeni zvuk violine postajao je sve bliži, intenzivniji. Rukama je prekrila uši ali zvuk je i dalje ostajao prisutan. Miris obližnjih magnolija, koje su svojim rascvjetalim krošnjama ispunjale hotelski park, ostajao je u njezinim nosnicama. Niz rubove njezinih usana iscurila je mala kaplja blijedocrvene krvi. Pokušavala je istovremeno rukama prekriti oči, uši, začepiti nos, zatvoriti usta. Nedostajalo joj je zraka. Prikovana uz prozorski prag stajala je nepokretna. Lica zaustavljenog u kriku. Rukama čvrsto se pridržavajući za prozorske okvire.

Bila je to još jedna od nekoliko sličnih i već zaboravljenih pojava vezanih za goste Hotela Lukjernar, novoadaptiranog i uređenog zdanja ljetnikovca obitelji Menze, prilagođenog za probrane goste i posebnu turističku ponudu grada. Nekoliko je soba bilo nedostupno gostima upravo zbog sličnih događaja. I zaustavljenih prizora. Tako već godinama u sobi br. 212, nepomičan u fotelji sjedi grof Sivilanski. Okružen knjigama, priborom za pisanje i nedopijenim bocama nekog ishlapljelog gorkog likera. U sobi br. 313, nepokretna i besprijekorno dotjerana u nekada očito modernoj dugoj haljini od veluta, u poluležećem položaju sa zaleđenim smješkom na usnama, bila je markiza Furst. I grof Sivilanski i markiza Furst doputovali su u grad i smjestili se u hotel u poodmaklim godinama prvih dana proljeća različitih godina. Prva je markiza Furst, čim se hotel otvorio, rezervirala sobu, doputovala, smjestila se i ostala u njoj zauvijek. Grof Sivilanski, dvije godine kasnije, boravio je u svojoj sobi bez balkona, navodno izričito tražeći upravo takav smještaj, i, nakon nekoliko dana ispunjenih grozničavim čitanjem knjiga koje su paketima pristizale na njegove ime i godinama poslije, ostao jednog jutra utihnuo mirišući po travama gorkog likera koji je pio u velikim količinama. U sobi 414, kao posebna zanimljivost hotela, ostale su zaustavljene u ljubavnoj igri nepokretne S. i S. Starija, djevojka plavih kosa i istih takvih očiju, poslije se utvrdilo u knjizi gostiju, bila je Sapiola M. Dirinis a mlada, djevojka sa crvenim pramenovima, bijele puti i istih takvih očiju, bila je Snivela Laura Yaits, očito i više nego bliska prijateljica Sapiole s kojom je zajedno doputovala prvog dana zime u godini rijetkog snijega u gradu. Upravo one sezone kada je hotel počeo raditi tijekom cijele godine. U sobi 515, na najgornjem katu hotelu, ispunjalo je nekoliko osoba, navodno članova gudačkog kvarteta iz neke sjevernoeuropske zemlje koji su u grad doputovali da bi dočekali čuvenog violinistu Klogijana i pratili ga na posebnom koncertu koji je istaknuti umjetnik nazvao »San gradu« i namjeravao ga prirediti u hotelskoj dvorani pred početak svoje nove svjetske turneje. Iz nepoznatih razloga nije doputovao u grad a članovi kvarteta, nakon nekoliko dana boravka, odlučili su ostati. Zauvijek. Na ulaznim vratima sobe pisala su njihova imena: V. Simonov, Z. Sanili, K. Flauerr, D. M. Valginis. Sve četiri sobe već su nekoliko sezona bile i ostale glavnom hotelskom atrakcijom. U najgornjim prostorima hotela, podkrovnom velikom spremištu, u starom ormaru od ebanovine i hrastovine uredno je bilo ostavljeno nekoliko muških i ženskih osoba. Kako ni uz najbolju volju recepcioneri nisu uspjeli saznati njihova imena a i nalazi Gradskog ureda za nađene i izgubljene nisu bili od pomoći, ostavljeni su zajedno do eventualno novih saznanja o njihovom životima. Tijekom ljetnih mjeseci, pazilo se da u sobama ima dovoljno propuha, da se provjetravaju i dodatnim naslagama talka osvježavaju lica »gostiju«. Tijekom zime, u odabranim terminima jednom tjedno, sobe su bile otvorene i za lokalne posjetitelje. Nitko nije ni pokušao razjasniti prirodni fenomen koji je očito bio povodom tako iznenadnih ugaslih života. Uščuvanosti, trajnosti i svježini njihovih tijela koja su se odupirala vremenu i zakonu prirode. Zaustavljeni proces starenja. Ili, jednostavno, po svemu intrigantna i bizarna izložba hotelskih gostiju, nikada do kraja rasvijetljenih biografija. Što i nije bilo nužno hotelskim i turističkim djelatnicima ali, činilo se, i nedovoljno zanimljivo najrazličitijem timu stručnjaka i znanstvenika koji su pokazali tek površan interes za tu pojavu. Tek neki lokalni tumačitelji paranormalnih pojava pokušali su, na svoj način, iskazati interes za ostavljene hotelske goste upuštajući se u najrazličitije prosudbe. Osuđujući komercijalizaciju svega ali i, u isto vrijeme, dokazujući iznova poguban utjecaj mikroklime i zračenja iz zemlje na prostoru gdje je hotel smješten. Zapravo, obiteljski ljetnikovac Menzinih, nekada davno prognanih sugrađana od kojih su obični ljudi zazirali. I tek rijetki s njima komunicirali okupljajući se za punog mjeseca u ulaznom dijelu ljetnikovca. Pod gustom odrinom nekog nepoznatog nejestivog grožđa crvenih bobica. Sobarice su pazile da im odjeća uvijek bude uredna, cvijeće u vazama svježe i zavjese oprane. Prašinu su sa sobnog namještaja i slika čistile svakodnevno rano ujutro. Sobe su se zatvarale prvim znakom mraka. U suton. Na hotelskoj recepciji mogla se dobiti i posebna brošura sa fotografijama tih hotelskih gostiju, njihove kratke za širu javnost intrigantne biografije, zgode sa posjetiteljima njihovih soba kao i nakana te svojevrsne hotelske izložbene postave jedinstvene po svom postanku, mogućoj kulturološkoj ili čak migracijskoj problematici i, što je možda bilo i posjetiteljima i najzanimljivije i posebno intrigantno, odabir ljudskih sudbina i usuda bez nekih posebnih konotacija. Naprosto je svatko mogao složiti svoju priču o izloženim i mrtvim osobama. Njihovim osobnostima, životopisima i tragovima koji su skrivali onako izloženi u demodiranim enterijerima hotelskih soba koji su, opet, svjedočili i o novijoj povijesti hotelskog dizajna i razvoju turističkih smještajnih kapaciteta.

Uz prozor zamrznuto i nepokretno tijelo Ide Furst-Steinschneiderr postalo je novom znamenitošću Hotela Lukijernar. Soba je imala broj 101. Hotelski meštri izradili su novu pločicu od mjedi s njezinim imenom i stavili je na vrata sobe. Trebalo je samo prikupiti nekoliko biografskih podataka iz njena života za novo izdanje hotelske publikacije koja bi trebala dočekati goste pred novu turističku sezonu. Umirovljena profesorica njemačkog jezika i povjesničarka umjetnosti Gđa. Steinschneiderr, pišući znanstveni rad o razvoju turizma na tom dijelu obale, iskoristila je upravo posebnost i bizarnost ponude Hotela Lukijernar kao temelj svog novog znanstvenog prinosa. U isto vrijeme, uz promociju nove publikacije, u danima otvorenja sezona planirana je i izložba fotografija mlade umjetnice Ide Leighmather koje je snimila u hotelskim sobama tijekom kratkog razdoblja kada je hotel bio zatvoren zbog redovitog osvježenja enterijera.

Kada je jednog jutra, oblačnog i s prijetećom kišom, nekoliko starijih gospođa u crnini došlo u hotel i zatražilo da razgledaju sobu br. 101, recepcionar, student engleskog jezika Peter Sliymson, ih je, dozvolom direktora, odveo do sobe i ostavio da same razgledaju njezinu unutrašnjost. Nakon nekoliko sati gospođe su tiho napustile sobu, kratko se zadržale za šankom hotelskog bara, zatim, jedna za drugom, napustile hotel ne obazirući se na usiljeni hladni smiješak mladog recepcionara. Prvim znakom mraka, Peter Slymson pošao je kratko provjetriti a potom zaključati sobu br. 101. Iznenadio se kada je vidio tijelo Ide Furstt-Steinschneiderr kako sada leži na krevetu i, uz uzglavlje, otvorenu kutiju nekih kolačića koji su mirisali po vaniliji. Prestrašen i začuđen iznenadnom promjenom izložbenog postava, pokušao je bezuspješno uspraviti tijelo žene i smjestiti ga do prozora. Tamo gdje je godinama stajalo i u tom položaju fotografirano za najrazličitije potrebe. Odustao je nakon nekoliko pokušaja i, na kraju, umoran u ustravljen, ostavio je tijelo na krevetu. Međutim, kada je vidio mrtvu mačku uz krevet, kriknuvši, istrčao je iz sobe ne govoreći nikome o svom doživljaju. Noć je probdjeo osluhujući šumove po praznom hotelskom zdanju. Željno čekajući zoru, zvuk gradskih zvona koja će odzvoniti šest ura i najaviti novu smjenu na recepciji. Ništa nije zapisao u hotelskom dnevniku. Nikome nije rekao ni riječi o onom što je doživio. Pokušavao se samo prisjetiti fizionomija žena u crnini koje su pohodile sobu. I izraz lica žene za koju je znao da je Ida Furstt-Steinschneiderr i koju je ostavio da leži na krevetu. Činilo mu se da se smješkala kada ju je polagao na bijelu posteljinu pazeći da ne poremeti raspored pramenova koji su uokvirivali njezino lice. I da ne prospe kolačiće iz otvorene kutije. Ustajali miris vanilije ostajao mu je u nosnicama. Neizdržljivo prisutan. Pokušavao je to objasniti novim napadom alergije i nadom da će, prvim naletima bure, miris nestati. A novi dani izbrisati doživljaj kojemu je bio svjedok. I sudionik, na izvjestan način. Ni ne pokušavajući se raspitati što se eventualno dogodilo one noći u sobi br. 101. I zbog čega su ostala tijekom cijele noći otvorena vrata i drugih soba koje su činile hotelsku posebnost. I iznenadni propuh oko ponoći koji je na recepciju donio suhe iglice bora i sivo perje odletjelih golubica. I latice sasušenog cvijeća i lišća kojim su bili dekorirani hotelski hodnici.

Slučaj Ide Furstt-Steinschneiderr tako je ostao u sjeni sličnih životnih usuda čiji su protagonisti ostali stalnim gostima Hotela Lukijernar. Za razliku od drugih soba u kojima su bili izloženi, njezina soba, bilježili su hotelski službenici, bila je najposjećenija. Povremeno bi ponetko ostavio svježe cvijeće na stolu u sobi. I, što je bilo posebno zanimljivo, nepotpisane razglednice. Kojih se, u međuvremenu, nakupilo toliko da su postale dodatnim dijelom hotelske ponude sortirane po redu ostavljanja u posebnim okvirima. Sve su bile adresirane na Idu Furst-Steinschneiderr, različitih motiva s dalekih hladnih mora i povijesnih zdanja isto tako dalekih gradova. Tu čudnu korespondenciju s umrlom i izloženom gošćom hotela u sobi 101 upotpunjavalo je i nekoliko pisama. Neotvorenih koji su neprestano pristizali uvijek iz jednog grada. Koje nitko nije čitao. A hotelski službenici su ih samo pribrajali jedno drugome po redoslijedu pristizanja. Ostavljajući ih nedirnute. Zatvorene. Nepročitane uredno složene u prazne kutije kolačića od vanilije »Crepuscule«.

Škola za djevojke

U gornjoj ladici burala, pohranjen i naftalinom osiguran od moljaca, ležao je rasprostrt plan grada. Nevelik komad papira s iscrtanim krvotokom ulica i s malim bjelinama koje su predstavljale gradske poljane. Tankom nesigurnom crvenom linijom bio je iscrtan trag nečijeg hoda, zabilježena ophodnja južnom stranom grada. Onim predjelima koji su se naslanjali na stijene obrasle drijenkom i kaparama i od kojih su zazirali ostali stanovnici grada. Zbog najrazličitijih, ponekad fantastičnih, priča o događajima koji su se, redovito noću, zbivali u malim kamenim kućicama, okolnim ulicama i neurednim dvorištima u kojima je bio posađen kupus, salata i grah slanić, isključivo za kućnu upotrebu. I s čitavom mrežom rastegnutih konopa i žica na kojima se sušila roba i posteljina. Kao bijele zastave koje bi jutrom rano prostirale, još mamurne i snene, gospođe kao znak i dokaz da se još živi. I da je u kući još čeljadi.

Kada je Felicija vlažnom krpom otirala prašinu sa namještaja, strogo je pazila da ne otvori ladicu i da se tako ne obazna njezina radnja. Ako bi, pak, skidala čestice prašine s mesingane kvake na ladici, pazila je da je uredno zatvori. Tek bi, ponekad, kada je bila apsolutno sigurna da je nitko neće iznenaditi u jutarnjem spremanju, kratko pogledom prošetala po papiru o kojem je znala tek toliko da je strogo čuvana tajna njegova vlasnika, sluteći tek povode toj tajnovitosti, strahu da se ne otkrije i, mislila je, bolesnoj želji koja nije imala stvarne povode. Kao i obično, isprobavala je svoj sopran pjevajući neke stare poznate talijanske refrene, zabavljena prelistavanjem starih žurnala i figurina koji su mirisali na tufinu i plijesan, ostavljani godištima u kantunu saloče gdje je midečina na zidu iscrtala čudan zemljovid. Koji bi se, ovisno o trajnosti kišnih dana, pomjerao prema plafonu nudeći uvijek nove mogućnosti prepoznavanja nekih zemalja s kojima je povezivala njegova odsustva. I rijetka pisma koja joj je pisao, izvješćujući je tek o nastavku putovanja i očekivanom povratku. Interesirajući se, redovito, za neke ljude iz Grada koje nije poznavala. I kojima je tek načula intrigantne pojedinosti koje nije uspijevala povezati sa kapetanom Bobalijem. Kao ni tražene detalje o eventualnim susretima s gospođom Anelom, rođenom Ranjina, koja je starost dočekala ostavljena u palači svojih slavnih predaka. Kapetan Andrija Bobali već desetak godina nije dolazio u rodni grad. Prekrcavao se iz broda na brod, ne birajući brodarske kompanije, samo kako bi produživao svoju životnu plovidbu. Svejedno mu je bilo u koje će luke pristajati i kamo će ga vlasnici kompanija upućivati. Znali bi ga pronaći u zoru kako, uz nekoliko ispijenih boca vina, izgubljena pogleda zuri u zid kavane. I kako priziva novo piće izgovarajući neko nerazgovjetno žensko ime. Nazdravljajući mu. I kako, iscrpljen, plače i iznemoglo spušta glavu medu ruke ostajući tako dok ga ne izbace na ulicu. Po kojoj bi izgubljeno teturao, nesvjestan svega što se oko njega događa. Generacije pomoraca s kojima je navegavao na brodovima domaće zastave, već su odavno ostavile more. Oni vitalniji sastajali su se redovito u Klubu pomoraca igrajući briškulu i tresetu, izmjenjujući po tko zna koji put zajednička iskustva. U tim pričama punim dima i ispijenih bevandi sve je rjeđe bilo kapetana Andrije Bobalija.

Kada je Anela Ranjina imala sedamnaest godina, po starom običaju i u dosluhu s tradicijom ugledne joj obitelji, uputili su je na obližnji otok gdje je s drugim djevojkama iz Grada cijelu godinu učila sve ono što mlada djevojka, zrela za udaju, mora znati. Kako se ponašati u muškom društvu, kako ophoditi sa pozvanima na koncerte u velikoj saloči palače Ranjina, kako se odjenuti u različitim prigodama i kako sklapati verse i svirati glasovir... i kako ne pokazati ono što osjeća i ćuti u duši kako ne bi bila prezrena, odbačena i ostavljena. Izvan etabliranog društva starog Ranjine, potomka familije koja je davala knezove i ugledne i štovane poklisare u doba Republike. U internatu je upoznala Feliciju, djevojku svoje dobi, kojoj su rano umrli roditelji i o kojoj je skrbio umirovljeni profesor Bobali. Prije nego što će izdahnuti, priopćio je svoju želju gradskim uglednicima koji su se bili okupili oko njegova uzglavlja. Poštujući njegovu posljednju volju, iz njegove bogate ostavštine, financirano je Felicijino doškolovanje u internatu na otoku koji je vodila stroga gospođa Cavalli. Ta po svemu posebna i izdvojena privatna škola bila je na dobrom glasu i godinama ostajala prestižnim ciljem u procesu odgoja svih imućnijih obitelji grada. Koje su imale kćeri dozrele za udaju. U internatu su djevojke spavale u — istoj sobi s tri velika prozora koja su gledala na more. U koju se ulazilo iz dugog hodnika po kojem su cijeloga dana odzvanjali sveprisutni koraci gospođe Cavalli. Mlade udovice koja je sav imetak nakon muževljeve smrti, uložila u posebnu školu za djevojke nazvanu »Gospođa Cavalli i sestre«, već u nazivu upućujući na temeljne nakane strogog odgoja djevojaka iz uglednih gradskih familija. Visoki iznos školarine služio je tek da bi se reducirala potražnja. Gospođa Cavalli, kada joj je umro muž, zavjetovala se da će njegov imetak uložiti u dobrotvorne svrhe. Odustajući ubrzo od te nakane, odlučila je osnovati školu u starom ljetnikovcu obitelji Cavalli na otoku. Tako je, mislila je, ispunila svoj zavjet, želju pokojnika ali i pomirila neke svoje zatajene interese. I uposlila korisno godine koje su joj preostale. U radu su joj pomagale časne sestre iz obližnjeg samostana i još neke mlade udovice. Anelu i Feliciju zbližio je životni usud. Godine odrastanja bez roditelja, iskustvo kćeri jedinica uskraćenih roditeljskih ljubavi i, u isto vrijeme, životno razdoblje prepoznavanja vlastitih čulnih silnica koje su bogatila djevojačka srca. I dotadašnje obrazovanje, ljubav prema poeziji, strast za versima, zajedničko oduševljenje zalascima sunca i ranim šetnjama zorom medu tamarisima, lovorikama i agavama na južnoj strani otoka s koje se nazirao Grad. Kada bi im gospođa Cavalli dala slobodno poslijepodne. Bili su to rijetki trenuci potpune slobode. Nova prilika za zajedničke snove. Njihovi kreveti bili su jedan do drugog i često bi noćima, u razdobljima nesna, tiho, jedna drugoj, šaputale svoje priče. Prepričavale odsanjano i maštale o mladom kapetanu kojeg su odvojeno upoznale i kojem su se divile. Zamišljajući se u njegovu zagrljaju dok se sluti suton i lastavice iznad grada u daljini pletu nebeske vinjete.

Anela je mladog Bobalija upoznala na jednom domjenku u saloči obiteljskog ljetnikovca, kada je među brojnim uzvanicima i kućnim prijateljima primijetila mladića u bijeloj mornarskoj uniformi kako je svojim prodornim crnim očima promatra i poziva. Nije mogla odoljeti, i preostale sate dana provela je s njim na balkonu u dugom razgovoru i šutnjama koje bi uslijedile krijući namjere. Mladenačke želje i strasti. Kada ju je, na rastanku, uhvatio za ruku i nježno poljubio, činilo joj se da se saloča ljulja a palme u đardinu plešu. Mislila je da će se balkon i sve oko nje srušiti. U glavi joj je zvonilo i lelujali su se portreti u starinskim zlatnim okvirima pod zidovima saloče. Nitko nije primjetio njihovu kratku ljubavnu epizodu. Ni njezini najbliži nisu prepoznali povode crvenilu na njezinim obrazima. I pogledu koji je otkrivao prve procavćele cvjetove djevojačke ljubavi. Sutradan je Andrija otplovio prvim jutarnjim brodom iz Gradske luke. Navodno su mu, poslije je saznala, obaznavši nekako za njihovu romansu, zabranili da je ponovno posjeti. Ukazavši mu na nemogućnost ostvarenja dublje i trajnije veze. Ponosan, kakav je bio, i inatljiv, kakvim su ga poznavali, bez razmišljanja i novih pokušaja, ubrzao je ono što je jednako volio — odlazak na more. Nije znala da će to biti prvi i posljednji njihov susret. Ali tada dano obećanje da će se voljeti dok ih smrt ne rastavi, u dosluhu s njezinim odgojem i uvjerenjima, bilo je dovoljno da ostane vjerna svojoj jedinoj propupaloj i nagoviještenoj ljubavi.

Felicija je mladog kapetana upoznala u sasvim drugim okolnostima. Jedne noći, dok je prostirala rublje i opranu modru posteljinu starog prof. Bobalija, u sobu je iznenada ušao Andrija. Zadivljeno je gledao njezine bijele ruke kako vješto prostiru rublje, njezin vitki struk, ramena i bokove dok se saginje i iz kadina uzima vlažnu posteljinu. Kada ga je primijetila već joj je bio sasvim blizu. Mirisao je po after shaveu, nekoj čudnoj kombinaciji vonja od mente i ružmarina. Poznavala je taj miris i po njemu je detektirala njegovo prisustvo u kući. Stajali su tako neko vrijeme a onda jedno drugom pali u zagrljaj. Kao da je odjednom, iz njih buknuo plamen zatomljene strasti, želje i potrebe. Ljubeći se strasno, oslobođeni odjeće, predani jedno drugome, nisu primijetili prve zrake zore koja ih je svježinom zatekla gole na velikoj postelji. Sutradan je svoj doživljaj od prethodne noći ispričala Aneli kada su se našli pred crkvom. Nije shvaćala povode bljedilu njezina lica. Suzu koju je primijetila kada je spuznila iz Anelina plavog oka, tumačila je njezinom predanošću. Suosjećaju s njezinim emocijama. Kada je završila misa, Anela je požurila kući. Felicija je ostala još neko vrijeme u tišini među praznim klupama, zahvaljujući anđelima na oltaru koji su, umišljala je, imali razumijevanja za njezinu avanturu. Više nikada nije susrela mladoga mornara. Stari gospar Bobali odživio je još nekoliko godišta. Očekujući uzaludno pisma svoga sina. Kada je umro, među rijetkim obiteljskim prijateljima koji su pohodili njegovu samrtničku postelju, nije bilo Anele. Felicija je, ostavši sama, uredno primala i ispraćala goste. Služeći im kolačiće fave di morti koje je, onog dana kada je stari Bobali zapao u komu, donijela gospođa Cavalli.

Pisma su počela pristizati godištima kasnije. Najprije čestitke za blagdane a potom s tek nekoliko rečenica čiji je smisao Felicija teško odgonetala. Postepeno joj je postajala sve jasnija skrivena poruka i nakana njezina autora. Interesirajući se za neke naoko njemu važne ljude i raspitujući se za značajnije događaje, nastojao je u njezinim redovitim odgovorima dešifrirati zapravo njezin vremenopis. One svakodnevnosti stranica kalendara koje je zamišljao dok se prisjećao svoje mladosti, nepromišljenih postupaka i grijeha u koji je, slijedeći impulse svoga srca, zapao. Ne oprostivši ih sebi nikada. I sve ono što je izgubio ostavljajući grad i svoje ljubavi. Kada je pristiglo njegovo pismo u kojem je obavještava da se ne kani ponovno vratiti i da sama vodi brigu o kući i svemu onome što mu je otac ostavio, prestala je pisati pisma. Sva njegova pohranila je u dno ladice burala, među ostale predmete i uspomene koje su je na njega podsjećale. Starila je gordo, ponosna na svoju dosljednost i tek bi se povremeno, u ispovijedima, prisjećala mladog kapetana ne opraštajući sebi svoju brzopletost, mladenačku mahnitost i nepoštovanje prema svome dobrotvoru, davno pokojnom prof. Bobaliju.

Anela je, kazivale su neke gospođe iz susjedstva, po povratku s Lokruma otišla među dumne u mali samostan izgrađen u neposrednoj blizini grada. Zajedno s njima, redovito bi sa samostanskih prozora pozdravljala prolazeće brodove. Mašući bijelim linculima u ritmu tužnog odpozdrava zvona po kojem su ostali stanovnici grada znali da ih s južne morske strane gradskih zidina mimoilazi brod. Navodno je, svjedočile su o tome neke starice, u crkvi Gospe od milosrđa zavjetovala malo ulje na platnu sa sv. Nikolom kojeg je sama naslikala. Neznanom nekom pomorcu, kako su njezine riječi, prenosile neke dumne koje su skrbile o tom samostanu. Naslikala je ljubičasti brod u zagrljaju mora dok jaki nalet vjetra podiže valove do samih jarbola a, tamnim oblacima ispunjeno, nebo prijeti njegovoj mirnoj plovidbi. Naslikala je i odsjaj sunca skrivenog iza tamnih krpa oblaka. U donjem lijevom uglu lebdećeg komada bumbaka naslikala je sveca koji je neobično podsjećao likom na sv. Vlaha u čiju je crkvu prvo ušla nakon što su je barkom dovezli u staru gradsku luku. Na zidu stražnje prostorije crkve, dugo neprovjetrene, visila je njezina zavjetna slika mirišući po naftalinu u kojem je bila godinama čuvana zajedno s njezinim haljinama i posteljinom koju je sa sobom donijela. Kada ju je shrvala teška neizlječiva bolest, Anela je zatražila od glavne časne sestre da je vrate u obiteljsku palaču Ranjina. Davno opustjelu i oronulu. U velikoj sobi s nekoliko preostalih portreta svojih predaka, živjela je još nekoliko mjeseci. Nepokretna i izgubljena u velikom krevetu sa stalno tinjajućim luminom na komončinu. Dumne su je redovito posjećivale donoseći joj tople čajeve i svježi beškot koje su same spravljale. Mirišući po metvici koju su u đardinu sadile i brale te potom sušile za jutarnje čajeve tijekom zime. Anelu su jednog jutra našle kako leži mrtva pored kreveta. Sa stisnutim kralježom u lijevoj ruci i praznom šalicom u desnoj. Kroz otvorene prozore ulijetale su i izlijetale lastavice.

Dugo je Felicija razmišljala o tajni koju je skrivao na zgužvanom papiru iscrtan plan grada pohranjen u buralu. Ostajući dijelom uspomena i drugih obiteljskih dragocjenosti Bobalijevih. Nekoliko je puta slijedila iscrtani put, obilazeći gradom ona mjesta zabilježena na crtežu. Uzalud. Nikako nije uspjela dovesti u vezu poruke sačuvanog zemljovida. Od slavnog roda Bobalijevih više nitko nije preostao. Samo prazna kuća i ona, čudnim nitima povezana za obiteljsku tradiciju, posljednje potomke i povijesno zdanje u kojem živi okružena poznatim joj i dragim predmetima ali i jednako stranim, podsjećajućim i na njezin usud ostavljenice. Kada je jednom, čisteći prašinu sa knjiga uredno poredanih na najgornjoj polici u obiteljskoj knjižnici Bobalijevih pronašla inkunicu sa anđelima koji igraju kolo na bijelom paperjastom oblaku i, na poleđini, napisano crvenom tintom Tvoja E., nije obraćala pozornost na taj svoj slučajni pronalazak. Međutim, sve češće je mislila na iznenadno otkriće ne usuđujući se ponovno uzeti u ruke svetu sličicu. Dva bucmasta nasmijana anđela, međutim, sve češće je osjećala u sobi. Posebice kada bi u suton klonula umorna od dana i nespremna na još jednu noć koja joj, kao i sve one prethodne, nije nudila san. Trenutke opuštanja i odmora i toliko potrebnog zaborava. Postajali su sve prisutniji, unoseći novi nemir u njezinu ranjenu dušu. Kada bi zatvorila oči oni bi se pojavili pred njom u svoj svojoj nagosti, razigrani i zabavljeni samo njima znanim igrama. U početku se opirala svakoj takvoj prilici, međutim, sve umornija i onemoćalija, ali i zainteresiranija tom pojavom, dopuštala im je sve dulju prisutnost u sobi. Ne pokušavajući otvoriti oči, dozvoljavala im je da, onako oznojeni, ispune cijeli prostor sobe zabavljeni prepoznavanjem pojedinih predmeta. Ulazili bi u teške zlatne okvire među mrtvu prirodu, portrete Bobalijevih strogih predaka, zatim se ponovno vraćali obučeni u njihove odore, skidali ih i razbacivali po podu, ulazili u ormare i oblačili pomorske uniforme plivajući zrakom kao ptice. Pokušavala ih je dodirnuti, ali njezine ruke samo su još više zeble u hladnoći sobe. Kao i njezino promrzlo lice s davno sasušenim suzama. Pronašli su je kako leži na mramornom podu sobe zatvorenih očiju pored otvorenog prozora. Vjetar je odnekud donio borove iglice i njima ispunio nabore njezine crne haljine. Nitko nije primijetio odbačenu svetu sličicu s dva tužna anđela u uglu sobe. Kada su iz njezine stisnute šake uspjeli otrgnuti zgužvani komadić papira s čudnim crtežom tlocrta jednog dijela grada, nisu uspjeli odgonetnuti njegovu svrhu i moguću poruku pokojnice. Zajedno s ostalim dokumentima, pisanim tragovima, knjigama i drugim stvarima zatečenim u kući, pohranili su ga u gradskom arhivu. Po želji starog Bobalija, Feliciju su sahranili u obiteljsku grobnicu Bobalijevih na gradskom groblju s velikim kamenim križom koje pridržavaju anđeo i mornar. I buketom ruža od crnog mramora u podnožju.

Usud Eve Blumen

Prespavala je u prostranoj sobi starog ljetnikovca koji je sagradio poznati lokalni vlastelin o kojem su joj pričali dok su je smještali u to obnovljeno povijesno zdanje pred početak nove turističke sezone. Nije im željela otkriti svoju dugo čuvanu tajnu i povode svoga puta. I ne samo površna znanja o Gradu. I ljetnikovcu, kada je dugim iscrpljujućim prepiskama tražila da je smjeste upravo u to zdanje, radujući se da je obnovljeno i pribrojeno turističkoj ponudi. Kako je pisalo u prospektu s fotografijama novih smještajnih kapaciteta s posebno preporučenim ljetnikovcem kojim je obogaćena, sve ambicioznija hotelska ponuda, posebno pripremljenim za rijetke ekskluzivne i druge goste iz inozemstva. Bila je preumorna od duga puta i iscrpljena od srpanjske žege koja ju je dočekala kada se u luci iskrcala s rijetkim putnicima. S broda kojim je, nakon gotovo dvodnevne plovidbe, praćena galebovima, doputovala sa dalekog sjevernog dijela obale. Zaboravivši, u svom uzbuđenju, jedan kofer u brodskoj kabini. U kojem je, uz ostalo, bila uredno složena crna haljina za večernje izlaske. Još nepriviknuta na sparinu koja ju je dočekala, nije shvaćala povode susretljivosti i srdačnosti kojima ju je obasipao vodič zadužen da je pričeka i dovede do ljetnikovca. Ni njegov egzaltirani pokušaj da joj u nekoliko rečenica objasni povijest zdanja koje je, eto, po svemu izdvojena turistička posebnost grada. Ni njegovu uzbuđenost kada ju je pridržavao dok su se peli niz uske i strme kamene skaline koje su vodili do sobe. S velikim otvorenim balkonom prema zaljevu u kojem je usidren još uvijek bio bijeli putnički brod kojim je doputovala. Bez galebova. Ni njegov ispitujući pogled kojim je mjerio njezin uspravni hod, vitak stas i tijelo dovoljno podatno i uščuvano i naziruće kroz tanku svilenu ljetnu haljinu. S rascvjetalim ružama. Crvenim i plavim. Zaspala je odmah čim se ispružila na velikom krevetu. Zajedno s ružama. Omamljena mirisom lovora koji je dopirao kroz otvoren prozor i cvrkutom lastavica koje su u niskom letu mahnitale u suton. Ne primjećujući Jupitera i Junonu i Suzanu sa starcima, niti Krajolik s ruševinom nad jezerom — ulja na platnu nekih nepoznatih starih majstora u teškim zlatnim okvirima raspoređenim po zidovima sobe. I malu uokvirenu požutjelu fotografiju na noćnom ormariću s vitkim čempresima, starom kapelicom i velikim kamenim križem u dnu slike.

U gradskom turističkom uredu bilježili su uredno dolaske stranih gostiju i posebice umjetnika u grad koji su svojim prisustvom ali i nastupima obogaćivali Ljetni festival. Namijenjen uglavnom domaćim turistima ali i sve većem broju gostiju iz inozemstva koji su pohodili grad privučeni njegovim brojnim spomenicima kulture i jedinstvenom arhitekturom kojom su se njegovi stanovnici ponosili i isticali njezinu ljepotu kao po svemu vrijednu i izdvojenu posebnost. I stoljetne zidine i tvrđave koje su opasavale njegovu povijesnu jezgru. Prepoznatljivu i u ruci sveca zaštitnika grada koji se u nevještim replikama nudio posvuda kao suvenir. Dolazak Eve Blumen već u najavi budio je znatiželju službenica turističkog ureda a njihov pojačan interes posebno je podgrijavao svakodnevni posjet uglednog starijeg gospara i njegovo propitivanje rasporeda sezonskih plovidbi brodova i najave gostiju koje su stizale iz inozemstva. I nervoza koja ga je obuzimala kako se približavao dan njezinog dolaska. Priče koje su kružile gradom o njegovom uglednom podrijetlu nalazile su svoje opravdanje u njegovim manirama, obrazovanju i poštovanju koje su mu ukazivale starije gospođe i gospari kada bi ga susretali kako zamišljen hoda gradskim ulicama. Kada bi, ponekad, hraneći golubove izmrvljenim beškotom na Poljani govorio neke njima nepoznate stihove: meu dubljem najdosmo perivoj gizdavi / i krasan i zelen i okolo brštanom / lovorjem opleten i mrčom gizdavom..., slušali su ga pomno pokušavajući odgonetnuti povode tami u koju je zalazio. I iz nje izlazio kada bi Zelenci sa Gradskog zvonika odzvonili podne i preusmjerili jato golubova na susjednu Poljanu nazvanu po drugom jednom velikom pjesniku Grada. Pasko Sorkočević bio je svima znan i zanimljiv sugovornik. Priče o ljetnikovcu njegove obitelji, o slavnom rodu Sorkočevića, o povijesnim ophodnjama Europama njegovih predaka i zaslugama za povijesni tijek i razvoj Grada, zvučale su im i fantastično i stvarno u isto vrijeme. Primamljivo nostalgične, letargične i bolesno sjetne. Nekoliko je godina već živio u Gradskom domu umirovljenika. Okružen knjigama, požutjelim fotografijama, uspomenarima i portretima nekih samo njemu znanih ljudi. Zahvaljujući upraviteljici doma, u svojoj sobici imao je i odabrano zelenilo — zasađenu mladicu lovorike, jedan mali čempres u grasti i agavu. Zalijevao ih je svakog jutra, budno pazeći da budu dovoljno dugo izložene sunčevim zrakama koje bi se u rano poslijepodne probile kroz prozor. Uvijek otvoren, kako bi mogao čuti šum mora i zvono crkvice iz obližnje uvale, koje je najavljivalo i zaključivalo dan. I glasove časnih sestara koje bi dugo u noć molile. I uspavljivale ga.

Ujutro se Eva Blumen dugo tuširala toplom vodom. Brižljivo se šminkala pokušavajući debljim namazima talka sakriti bore i istaknuti ono najbolje od svojih godina. Obuzdala je bujnu plavu kosu crnom vrpcom i obukla tanku, prozračnu ljetnu haljinu. Žutu s nekim tropskim narančastim pticama. Doručak su joj donijeli u sobu. Dugo je i zamišljeno ispijala čaj, odsutno umakajući kolačiće od vanilije koji su se topili u njezinim ustima. I podsjećali je na događaje koje pamti i koji su se zbili nekada davno kada je kao mlada djevojka s ocem, strogim i proračunatim liječnikom s bečke univerze, boravila u Gradu. Dok je dr. Blumen sudjelovao u radu skupa na kojem su se razmatrale mogućnosti izgradnje novog hotela u neposrednoj blizini povijesne gradske jezgre. U koji bi dolazili gosti sa sjevera Europe i zadržavali se u ovom blagom podneblju radi svoga zdravlja. U magli se prisjećala parobroda Arciduca Massimiliano. Njegovih putnika koji su govorili različitim jezicima i zadivljeno komentirali zalaze sunca. Dok se tanka crta obzorja bojila nevjerojatnim spektrima boja. Tako drugačijim i primamljivim i neodoljivim za oko i dušu. Listala je slike uspomena, udišući duboko miris metvice koji se širio iz porculanske šalice. Izmjenjivali su se prizori mladosti dok su je jutarnja svježina i miris soli vraćali u vrijeme i prostor koji su joj obilježili život. Bili njezin usud. I trag kojim će eto, znala je, iznova pokušati krenuti. Jednako uzbuđena i tužna. Ali dovoljno odlučna za, slutila je, svoju posljednju šetnju. Mislila je, možda ipak kao nekada... Pamtila je... Ljepote kamenih zdanja, strmih skliskih skalina i uskih ulica kojima je lutala, i susreta s njim, preplanulim i razdraganim dok joj je, na njezinom jeziku, pričao povijest Grada, o njegovim pjesnicima i svecima po kojima su nazvane crkve u koje ju je vodio. I sutona koji ih je zatekao u staroj gradskoj luci dok su ribari čistili mreže i nudili svježu ribu prolaznicima u crnim odijelima. I gospođama s malim smiješnim kišobranima. I šetnje do velikog zaljeva u blizini Grada gdje su galebovi najavljivali uplovljavanje brodova. A stari ljetnikovci uzaludno prizivali svoje davno umrle i zaboravljene vlasnike. I njihova zajedničkog obilaska polurazrušenog zdanja ograđenog visokim zidom sa zapuštenim ribnjakom. Nije je uspio uvjeriti da je ljetnikovac pripadao njegovoj obitelji, davno nestalim precima koji su ga izgradili i generacijama dograđivali. Ispisujući tako dokaze svoje stoljetne prisutnosti. Nije mu vjerovala, ali je pozorno slušala uživajući u mekoti i toplini njegova glasa. Nestajući pri svakom njegovom dodiru. I kada ju je poljubio u sjenci velike rascvjetale lovorike nudeći joj do tada nepoznato zadovoljstvo i strast na koju je odgovorila podajući mu se svom svojom mladošću. Pamtila je svaku njegovu riječ, svaki dodir njegovih usana i ubrzano kucanje srca dok je nestajala u njegovu zagrljaju. I miris grančice ružmarina koju joj je poklonio na rastanku. Noć koja ih je zatekla uz ribnjak starog ljetnikovca ostala je vječnim tragom njezine mladosti. Neizbrisivom uspomenom kojoj je posvetila sve godine koje su je zaticale i koje su prolazile mimo nje. Kao listovi kalendara puni nevažnih datuma... Patila je i čeznula. Zgušnjavajući kaplje duše u gorčinu koja ju tjerala da nikada ne zaboravi. Da pamti i da se vrati. Znajući unaprijed da se od ponovnog susreta s Gradom i eventualno s njim može razočarati. Zovu kojem nije mogla odoljeti. Sjetila se i jutra kada je sva ustrašena bosonoga utrčala na recepciju hotela bojeći se susreta sa ocem. Znajući unaprijed prijekorne rečenice njegove, povišen ton i prijetnje koje će izreći zbog njezinog cjelonoćnog izbivanja. Iznenadila se ugledavši ljude u crnim odijelima. S klobucima. Zabrinuta lica i poneku suzu u očima prestrašenih sobarica. Rekli su joj da mu je iznenada u zoru pozlilo i da je izdahnuo prije nego li je došao liječnik. Gradski načelnik, očev prijatelj, Frano barun Gondola, sredio je sve formalnosti i još se samo čekala ona kako bi preuzela njegove stvari i kako bi, s pratnjom, bila ispraćena do Gradske luke gdje je čekao brod. Isti onaj s kojim su doputovali... Pamtila je čudan osjećaj užasa, tuge i žalosti zbog iznenadnog gubitka oca, prekoravajući neobuzdanu svoju mladost koja je, mislila je, iznevjerila njegovo povjerenje koje joj je iskazivao. Vjerujući da je upravo njezin nedolazak u dogovoreno vrijeme za zajedničku večeru bio uzrokom njegove smrti. Bez obzira što su je uvjeravali da je umro od srčane kapi. I da se sve do iznenadnog odlaska u sobu dugo zabavljao s izvjesnom gospođom ne krijući svoju naklonost i zainteresiranost za njezine ponuđene draži. Uvjeravala je sebe da su to tek glasine kojima ne treba pridavati poseban značaj. Tek ju je papirić pronađen u džepu njegove košulje s ispisanim imenom Esperanta Gondola, upućivao i na takvu mogućnost, ali u nju naprosto nije vjerovala. Prolazile su godine tišine i osame. Njezina znanstvena karijera nije bila upitna, ali sreća nikako da zakuca na njena vrata. Ljubav je ostala negdje drugdje. Daleko na jugu gdje vjetrovi mirišu na sol i ribe i neke nepoznate eterične biljke. Koje je, sasušene, čuvala među koricama knjiga svoje biblioteke. I kada je jednom davno dobila njegovu razglednicu s morem i Lokrumom okupanim suncem s kratkom rečenicom: Čekam te još uvijek i znam da ću te dočekati. Tvoj Pasko!, znala je da će otputovati. Da će još jednom posjetiti Grad koji je postao njezinim životnim smislom, zavjetom i usudom.

Vođena zlom slutnjom, znatiželjom i ustrašena, odlučila je krenuti pješice prema povijesnom dijelu Gradu. Kada je sišla niz skaline i prošetala dobro znanim prostorom uz ribnjak i đardin koji je okruživao ljetnikovac, ubrala je nekoliko grančica ružmarina i lovorike i, krišom da je ne primijete, rascvjetalu hortenziju. Uputila se zatim lagano, gotovo oklijevajući znanim putem, pitomom obalom zaljeva vođena nekom nerazgovjetnom mišlju o tome kako je cilj njezine šetnje i povod njezinog dolaska moguća točka na avanturu koja je ispunila cijeli njezin život. I nesvjesno, tiho je pjevušila refren nekada davno odslušane pjesme. Kojoj nije znala sadržaj ali koja ju je podsjećala. Otvarajući joj najskrovitije kutke duše. Nebom su lastavice veselo iscrtavale krojni arak dana. I vodile je... Istim onim putem kojim je s njim, u dugim šetnjama, razmjenjivala misli. I hodala ne osjećajući tlo pod nogama. Činilo joj se kao da je vode oblaci i priziva maestral. A sunce je tjera u hlad starih pitospora i rascvjetalih oleandera, gdje ju je dugo i strasno ljubio nudeći je svježim narančinima s Lopuda. Aleksandrinima — kako joj je znao reći. Slatkim i mirisnim. Kao zore koje su ih zaticale uz morsku obalu na vlažnom žalu, kako iščekuju oseku koja će im otvoriti nekoliko metara morskog dna plićaka po kojem bi, bosonoga, trčala razdragana kao djevojčica. Sa prvim zrakama sunca upletenim u njezinu dugu raspletenu kosu. Kada je uz Gradsko groblje ugledala nekoliko staraca i starica u crnini kako medu sobom nešto tiho šapuću, po njihovim ozbiljnim licima prepoznala je razloge zlim slutnjama s kojima se probudila. Zvono na kapelici kratko je klecalo i ljudi u crnom, izboranih i blijedih lica kao od voska, položili su nekoliko vijenaca na mramornu ploču s urezanim likom Gospe koja moli. Znala da je to zapravo kraj njenog putovanja. Znala je da je došla prekasno. I da je njezino prisustvo na njegovom grobu zapravo prisustvo anđela smrti za kojim je čeznuo. Kojem je godinama hrlio u susret, uništavajući svoj život uspomenama i slikama koje nisu blijedile, već su ga razdirale i uništavale svakim detaljem kojeg bi se prisjetio. Dok bi, utihnuo i odsutno, lutao prostorima Grada i gubio se po đardinima starih ljetnikovaca, zaboravljajući povode svojim šetnjama. I razloge svom nesnu. Kopnio je i venuo, kao cvijet ostavljen vremenu. Paska Sorkočevića pronašli su kako sjedi na klupi na Boninovu. Zagledanog u beskraj morske pučine. Kada su se svi razišli, i groblje kada je opustjelo, nježno je položila cvijeće na nadgrobnu ploču. Dok je tiho molila, suza joj je spuzla niz lice. Nije osjetila hladnoću sutona i opominjuću svježinu maestrala. Stajala je nijema i ukočena. Ujutro su je radnici gradskog groblja našli sklupčanu, među čempresima, pored velikog kamenog križa. Ruku sklopljenih u molitvi.

Gradske službe zadužene za nestale i pronađene osobe postupile su po pravilniku za takve slučajeve. Kako, osim imena, nisu znali ostale njezine podatke, sahranili su je na udaljenom grobu istog groblja. Pored kojeg je izrasla lovorika koja je, iz nepoznatih razloga, cvjetala u to doba godine. Na kamenici u kojoj nije bilo cvijeća već nekoliko suhih grančica cikasa, pored ostalih nekoliko imena, upisali su: Eva Blumen. Njezine stvari iz sobe obnovljenog ljetnikovca, neko su vrijeme bile pohranjene u Turističkom uredu. Zatim su, kada je završila turistička sezona, bile predane u Domus Christi. Knjige koje je bila sobom donijela, nekoliko zbirki pjesama i zbornika o zdravstvenom turizmu dr. Ernesta Blumena, ostale su pohranjene u knjižnici ljetnikovca. Kao i njezin dnevnik s nekoliko sasušenih listova lovora. I izblijedjelom reprodukcijom bucmastog anđela sa crnim leptirom iznad morskih valova. I suncem u njegovoj ruci.

Ljubav Damjane Bettere

Mirisali su mali žuti cvjetovi lovorike iznova napadnuti pčelama i drugim kukcima koji im ni ovog proljeća nisu mogli odoljeti. Primamljeni oporim mirisom koji je širila jutarnja svježina maestrala. Niz polurazrušene zidove koji su uokvirivali bogato raslinje, granao se bršljan. Kao razveden krvni sustav koji na okupu drži kamenje, još uvijek uredno složeno braneći znatiželjnim pogledima prolaznika uvid u ono što se u đardinu događa. Skriva i taji, ovisno o prigodi, slučaju ili sticaju okolnosti. Kameni stol sa klupicom skrivala je odrina od loze, tek olistale. Preostale rijetke sorte crne malvazije, nekim čudom sačuvane tijekom ljeta kada su velike vrućine i, do tada, 'nezabilježena količina vlage u zraku uništile tu osjetljivu biljku. Brižljivošću i marljivošću starog vrtlara, loza je preživjela. Svjedočeći o svojoj ljepoti i slatkoći grožđa kada bi rodila uzvraćajući ljubav krupnim grozdovima po svojim granama. Na vrijeme podrezanim i godištima, generacijama njegovanim. U najudaljenijem kutu đardina, među stablima magnolija, mala je kapelica bez vrata. Sa starim, klecajućim zvonom koji odavno ne zvoni. I tek se ponekad na vjetru zanjiše, podsjećajući na svoju svrhu. Muklo stenjući pod jakim naletima juga ili bure. Kada zapušu. Kada je iz prostranog predsoblja, stare obiteljske kuće, u đardin toga jutra ušetala Damjana Bettera, dočekalo ju je jato kosovića, crnih, nemirnih i usplahirenih. Kao fragmenti sna iz kojeg se probudila ranije nego obično. Njezina duga, prozračna svilena spavaćica otkrivala je vitku figuru dok joj je maestral sklanjao pramenove kose sa blijedoga lica. Opijajući je mirisima procvalih cvjetova. I umijajući je studenim milovanjima, otirući kaplje suza koje su joj curile niz lice.

Kada je, nakon duge i iscrpljujuće teške bolesti, u zoru Čiste srijede umro stari Bettera i kada je uskoro, u suton na Uskrs od tuge izdahnula gospođa Bettera, u staro obiteljsko zdanje uselila se tama. Utihnuli su razgovori u saloči s portretima uglednih Bettera po zidovima, redoviti poslijepodnevni susreti s vlasnicima ljetnikovaca u susjedstvu odavno su bili svedeni tek na puku razmjenu pozdrava u prolazu a umirovljeni dužnosnici gradskih službi u svojim šetnjama sa obiteljima i psima plemenitih pasmina, zaobilazili su ljetnikovac Bettera. Odabirući druge predjele grada za svoje šetnje i pokazivanje. Dane je provodila u molitvama, prebirući po uspomenama i obilazeći opustjele prostore kuće. Davno tišinama, vlazi i prašini prepuštenim sobama s tek ponekim dijelom starinskog namještaja. Ostavljenog kao uspomene nikom potrebne. Noćima je bdjela prelistavajući i iščitavajući neke stare knjige s pjesmama na latinskom jeziku. Prebirući po praznim listovima papira koje je ljubomorno čuvala u maloj kutiji od ebanova drva s izrezbarenim jatima nekih egzotičnih ptica. Koje u letu, u kljunovima nose male vrpce na kojima su ispisani njihovi latinski nazivi. Kutiju joj je darovao Marin Crijević pred svoj odlazak na novu plovidbu prema nekim dalekim lukama na Pacifiku na upravo izgrađenom velikom brodu. Koji je nosio ime sveca kojem je bila posvećena i mala kapelica koju je davno u sklopu kompleksa ljetnikovca sagradio Benedikto Bettera. Nakon što je obolio od kronične kostobolje i glavobolje. I neke nepoznate kožne bolesti koja mu je deformirala lice. I po naputku liječnika povukao se u svoj ljetnikovac dovoljno udaljen od grada. I dovoljno blizu morske obale s pogledom na otok koji ga je podsjećao na dane mladosti.

Posljednja noć koju je provela s Marinom Crijevićem bila je tužni finale dugogodišnje romanse. Od prvih zajedničkih skrivenih igara među rascvjetalim grmovima žuke. Dok su se, izdvojeni od ostalih, zabavljali samo njima znanim znatiželjnim igrama skrivanja i nalaženja. Njihovo zajedničko odrastanje bilo je ispunjeno radostima sazrijevanja. Dugim razgovorima i prvim cjelovima koji su ih iznenađivali. Tjerali na nove igre koje su otkrivali. Zabavljeni i predani, ne primjećujući svoje odrastanje. I tragove vremena na licima oko njih. Kobna noć u koju su utonuli bila je onaj odgađani ali i neizbježni trenutak prepoznavanja usuda koji nisu mogli izbjeći. Ali i, u isto vrijeme, kulminacija strasti i podavanja i priziv tragičnog kraja koji je Damjana slutila tih kišnih ranoproljetnih dana. Znala je za neminovnost rastanka, za njegovu želju da plovi i dugu obiteljsku tradiciju Crijevića s generacijama kapetana duge plovidbe. Nadala se da će trenutak oproštaja biti, kao i nekoliko puta do tada, odgođen. Da će njihovi noćni tajni sastanci pod odrinom i u kapelici biti nastavljeni. Kada je te noći preskočio zid đardina i, prije nego što će je poljubiti, izustio tiho: »Damjana! Ja te ćutim!« — znala je da je to kraj. Bez obzira na obećanja koje su jedno drugom dali. I zaklinjanja na vjernost. Jedino što im je preostalo u tih nekoliko sati do zore bilo je grozničavo podavanje jedno drugom. Dugi strasni poljupci, dodiri nagih tjela na vlažnom kamenom podu pod odrinom. Punim borovih iglica i mahovine koji kao tepih prekrivali stare izlizane kamene ploče. Luna koju su, kao obično, ostavili među krošnjama borova kao svjedoka, osvjetljavala je njihova tijela u strasnom zagrljaju. Dok su, gubeći dah, nestajali jedno u drugom. Ne propuštajući nijednu mogućnost koja im se nudila. Pokušavajući nadoknaditi sve dotad propušteno, zatomljeno ili tajeno. I sve one godine pred njima koje će već prvi sati jutra izbrisati iz njihovog zajedničkog životopisa. Plamen u srcima i rane u duši, poticali su njihovu pohotu i strast. Tjerajući ih da, gubeći dah, malaksali ponovno kidišu jedno na drugo. U očajničkoj želji da budu jedno. I ostanu, sklupčani i zauvijek jedno. Iznemogle i očajne, zora ih je zatekla kako se umijaju vodom iz maloga ribnjaka. I ispiru znoj i suze. Ne gledajući se. Dok iz Neptunovih usta, u sredini ribnjaka, prska mali vodoskok po kamenim ribama koje čvrsto drži pod pazuhom. I srebrne kapljice padaju po blijedozelenim listovima lopoča. U čijoj su se sjeni skrivale male žute ribice. Uznemirene u svojoj noćnoj utihi. Kada je, mahnuvši joj, preskočio zid i nestao među agavama, dugo je gledala za njim ne shvaćajući da je to konačan rastanak. Kutiju za pisma koju joj je ostavio, čvrsto je privila uz grudi. I tako stajala sve dok je prve zrake sunca nisu vratile k svijesti. Promrzla i ostavljena, doteturala je do kreveta. I u njemu ostala nekoliko dana. Shrvana od tuge. Očajna i sama.

Kada je rodila i dječji plač kada je ispunio prostore ljetnikovca, činilo joj se da život opet ima smisla. Da iznova pored sebe ima njegov lik i da je iz malog krevetića prate njegove oči. Dok mu topli mlijeko i sprema kašicu od svježeg zelja. Mlade blitve i tek sazrelih tikvica. Prepoznavala je njegove ruke, visoko čelo i karakterističan podbradak. U njemu je vidjela trag svoje ljubavi. Potvrdu vjere i uslišane molitve. Međutim, iznenada teška bolest kostiju kojoj gradski liječnici nisu znali lijeka, nakon svega nekoliko mjeseci, oduzeli su joj onu preostalu radost. Posljednje utočište njezina srca. Nadu. U kutu kapelice, na mramornom križu dala je upisati ime svoga sina: Marin Crijević. Svoje zauvijek oduzete i izgubljene ljubavi. I preostali životni smisao. Od tada, sklonila je vrata s ulaza u kapelicu. I zvono više nije zvonilo. Kao utvara lutala je po sobama i saločama, ostavljajući otvorene prozore vjetrovima i daždevima koji su se izmjenjivali. I hladnoći propuha koji je unutrašnjost ljetnikovca ispunio lišćem, sitnim granjem, borovim šiškama, otpalim laticama magnolija i perjem ptica koje su se gnijezdile u okolici ljetnikovca. Bosonoga i polugola, uzaludno je tražila utjehu očekujući pisma koja joj je obećao. Kutija od ebanovine prizivala je tek samo uspomene. Prazna kao i one noći kada joj ju je darovao. Kao ukleti znak sudbine koja ju je omotala crnim velovima.

Uzaludni su bili pokušaji preostalih rijetkih kućnih prijatelja da je izvuku iz tame u koju je utonula. Kada su je jednom pokušali pozvati na domjenak priređen u povodu uspješnog dovršenja izgradnje ljetnikovca u blizini, zatvorila se u najgornju sobu i iz nje nije izlazila nekoliko dana. Zatim su je ostavili na miru. Prepustivši je posljednjem činu tragedije u kojem je bila jedini preostali protagonist. Do bola ponosni Crijevići, saznavši za njezinu vezu s njihovim sinom, uzaludno su pokušavali doprijeti do nje. Nisu joj mogli ni prenijeti zle glase o tome kako je Marin skončao u nekoj dalekoj luci ne dočekavši cilj svoje prve plovidbe. Niti neprovjerene glasine posade broda o tome kako se naprosto na partenci iz luke nije pojavio na brodu. Ni sami nisu vjerovali u priče o tome kako su Marina, noć ranije, mornari s broda vidjeli u zagrljaju neke crnopute ljepotice. Kako pijan spominje ime Damjanino. I kako se suznih očiju, izgubljena pogleda, prepušta mirisima i pozivima ljepotičine putenosti. Brod je, svjedočio je kapetan po povratku u grad pred osnovanim povjerenstvom vlasnika broda, otplovio bez Marina Crijevića, nakon nekoliko dana uzaludnog čekanja. Od lučkih vlasti nisu dobili nikakve informacije o traženom mornaru. Crijevići su kasno saznali za Damjaninu tragediju. Ne želeći priznati i prihvatiti grijehe mladosti svoga sina. Tek kada joj je dijete umrlo, shvatili su, priznajući svoju grešku i rekonstruirajući događaje koji su prethodili svemu, da mu je njihov Marin bio otac. Utihnuli su potoni u molitvama. Gotovo ne izlazeći iz crkve. Damjana Bettera nikome nije dozvoljavala da je pohodi. Ni kada su joj časne sestre milosrdnice ponudile tišinu svojih samostanskih zidina na isturenoj hridi male uvale dovoljno udaljene od grada, nije odgovorila pozivu. Ni na emotivno pismo Sestre Mandaljene, svoje daleke rodice, nije odgovorila. Dani, koji su je zaticali, bili su dugi kao godine. Samoću je ispunila nekim samo njoj znanim smislom. Uzaludnim trajanjem, prkoseći prirodi. Njezino još uvijek jedro tijelo opiralo se godinama.

I tog je jutra, svježeg i vedrog, došla do onog mjesta pod odrinom gdje je s njim provela posljednju noć. Mahovina je odavno već bila prekrila kamene ploče po kojima je hodila. I jata sivih usplahirenih golubica već su izletjela iz unutrašnjosti kapelice. I rasporedila se po okolnim čempresima, s kljunovima okrenutim prema suncu. Sjela je na kamenu klupici i ne pokušavši s nje skloniti suhe borove iglice i lišće s okolnih stabala. Njezina razmaknuta koljena i otkrivena ramena prizivala su milovanja. Toplinu. Dodire i dah u kojem će se izgubiti. Dugim i tankim prstima prelazila je preko grudi, zaustavljajući ih u krilu dišući sve brže. Modrina u njezinim očima širila se i postajala sve dublja. Hladni znoj curio joj je niz vrat dok je usnama pokušavala dotaknuti oblak koji se je, činilo joj se, nudio svojom mekotom i toplinom osunčane strane. Ustala je i na prste se podignuvši pokušala je ponuditi cjelov njegovoj sjeni koja je bila sve udaljenija i tamnija. Uznemireno jato kosovića iznad đardina upozorilo je znatiželjne i zabrinute susjede da se nešto u đardinu ljetnikovca dogodilo. Tek nekoliko dana kasnije, pronašli su je među lovorikama kako čvrsto u ruci stišće davno uginulu crnu pticu. Kojoj su mravi već izjeli očne duplje. Sa zelenim vrtnim puževima koji su ispunili unutrašnjost drvene kutije. Ostavljene podno njezinih noga.