Tekstovi triju ženâ i kritika imperijalizma

Tekstovi triju ženâ i kritika imperijalizma

Čitajući englesku književnost devetnaestoga stoljeća trebalo bi imati na umu da je imperijalizam, shvaćen kao englesko društveno poslanje, bio ključni dio kulturalnog predočavanja Engleske Englezima. Pri tome ne treba zanemariti ulogu koju je u tome imala književnost. Ipak, te se dvije notorne činjenice uporno zanemaruju u interpretaciji devetnaestostoljetne britanske književnosti. To samo po sebi svjedoči o nepomućenom uspjehu imperijalističkog projekta, koji se tek izmješta i disperzira u modernije oblike.

Da se te »činjenice« imaju na umu — i to ne samo u proučavanju britanske književnosti nego i u istraživanju književnosti europskih kolonizacijskih kultura u zlatno doba imperijalizma — u književnoj bismo povijesti proizveli pripovijest o »orječivanju« (worlding) današnjega takozvanoga Trećeg svijeta. Pretpostavimo li da Treći svijet čine daleke kulture, izrabljivane ali bogate netaknutim književnim naslijeđem koje samo čeka da ga se regenerira, interpretira i — prevedenoga na engleski — uvrsti u nastavni program, time potičemo nastanak Trećega svijeta kao označitelja zahvaljujući kojemu možemo zaboraviti proces »orječivanja svijeta«, iako on širi carstvo književne struke.1

Osobito je kobno kad aksiome imperijalizma ponavlja nova perspektiva feminističke kritike. Glavni kriterij elitnih struja feminizma temelji se na mahom izolacionističkom udivljenju prema književnosti ženskoga subjekta u Europi i u anglo-američkome svijetu. U pristupu Trećemu svijetu ta perspektiva potvrdu svojih kriterija temelji na otkrivanju građe, pri čemu se uglavnom, puna iskompleksirane pravičnosti, služi »neteoretskom« metodologijom.

U ovome ću ogledu nastojati ispitati postupak »orječivanja« takozvanoga Trećeg svijeta uz pomoć danas već kultnoga feminističkog teksta: romana Jane Eyre.2 Pozabavit ću se dosegom i razumijevanjem romana te locirati njegovu strukturalnu pokretačku snagu. Roman Široko Sargaško more interpretirat ću kao reinskripciju romana Jane Eyre, a Frankensteina kao analizu — ili čak kao dekonstrukciju — procesa »orječivanju svijeta« poput onoga u romanu Jane Eyre.3

Ne treba napominjati da je predmet mojega istraživanja tiskana knjiga, a ne njezina »autorica«. Pravimo li razliku između to dvoje, to znači, dakako, da nas dekonstrukcija ničemu nije naučila. Dekonstruktivan bi kritički pristup metaforički olabavio uvez, ukinuo opreku između verbalnoga teksta i biografije njegova subjekta, »Charlotte Brontë«, a verbalni bi tekst protumačio kao »scenu pisanja« biografije subjekta i obratno. U skladu s takvim čitanjem, život koji se piše kao »moj život« u jednakoj je mjeri proizvod nastao u psihosocijalnome prostoru (koji možemo i drukčije zvati) kao i knjiga koju je napisao onaj tko posjeduje taj život — knjiga koju se potom izruči u svijet objavljivanja i distribucije, koji se najčešće smatra autentičnim »društvenim« svijetom.4 No za nas bi bilo odveć opasno na taj se način dotaknuti života Charlotte Brontë. Stoga ćemo se strateški uteći esencijalizmu, koji će — da ne bi izgubio vrijedne prednosti koje je stekla većinska struja sjevernoameričkoga feminizma — i dalje priznavati sumnjive binarne opozicije: knjigu i autora, povijest i pojedinca. Otpočet ću uvjeravajući čitateljicu da svojim čitanjem u ovome ogledu ne namjeravam umanjiti vrijednost umjetnice. Bude li iole uspješno, moje će čitanje potaknuti bijes prema imperijalističkoj narativizaciji povijesti, koja je za Charlotte Brontë napisala tako bijedan tekst. Takve će mi tvrdnje dopustiti da utvrdim povijesnu zadanost feminističkog individualizma umjesto da ga jednostavno kanoniziram kao feminizam po sebi.

Slično nastrojene sjevernoameričke feministice napominju da nisam pravilno ocijenila subjektivnost Jane Eyre. Možda nije neprimjereno pokušam li to objasniti. Općenito govoreći, pretpostavljam da je za feministički individualizam u doba imperijalizma najvažniji problem upravo »stvaranje« ljudskih bića, konstruiranje i »interpelacija« subjekta ne samo kao individue nego i kao »individualista«.5 Taj se problem predočuje na dvije razine: na razini rađanja djece i na razini udahnjivanja duše. Rađanje djece — to jest, put do obiteljske zajednice spolnom reprodukcijom — zamišljeno je kao »ljubav drugovâ«; udahnjivanje duše imperijalistički je pothvat stvaranja građanskog društva s pomoću društvenog poslanstva. Dok individualistica — ne cijela/ ne muška — izražava svoj promjenjiv odnos prema toj problematici, »domorotkinja« se kao takva (unutar diskurza, kao označitelj) potpuno isključuje iz te novonastale norme.6 Čitamo li ovaj prikaz iz izolacionističke perspektive u kontekstu »Prvoga svijeta«, nećemo u njemu vidjeti ništa do psihobiografiju militantnoga ženskog subjekta. Čitanje poput mojega usmjereno je pak na to da nas istrgne iz hipnotičkog žarišta »konstituiranja subjekta« individualistice.

Kako bih pojasnila da se moje stajalište ne mora shvatiti kao optužba, spomenut ću odlomak iz ogleda Roberta Fernándeza Retamara Caliban.7 José Enrique Rodó ustvrdio je 1900. da bi Shakespeareov lik Arijela mogao biti paradigmatski primjer odnosa hispano-američkog intelektualca prema Europi.8 Godine 1971. Retamar će, zanijekavši mogućnost da se utvrdi što je točno »hispano-američka kultura«, uzor tome odnosu naći u liku Kalibana. Nije čudno što se ni u tome dojmljivom dijalogu ne razmatraju posebno civilizacije Maja, Asteka ni Inka, ni manjih naroda današnje Hispanske Amerike. Valja primijetiti da u ovoj fazi moje rasprave spomenuti dijalog između Europe i Južne Amerike (bez eksplicitnog osvrta na političku ekonomiju »orječivanja svijeta« »domorodaca«) djeluje kao zadovoljavajući uvod u pokušaj da se suprotstavimo za etnocentrizam i obrnuti etnocentrizam karakterističnome dobronamjernom dvostrukom obratu (to jest, mišljenju da je »domaće stanovništvo« predmet oduševljenog otkrivanja građe o sebi, čime se poriče upletenost istraživača u »orječivanje svijeta«), koji sam naznačila u uvodnim odlomcima ovoga ogleda.

U dirljivome odlomku iz svoga ogleda Caliban, Retamar će u postkolonijalnome intelektualcu pronaći likove obojice — i Kalibana i Arijela:

Zapravo nema opreke između Arijela i Kalibana: obojica su robovi u milosti Prospera, čarobnjaka stranca. No dok je Kaliban prost i nepobjediv gospodar otoka, Arijel, zračni stvor — premda također dijete otoka — intelektualac je. Tim riječima kori nakazni Kaliban Prospera — koji ga je porobio, koji mu je oteo otok, i koji ga je naučio govoriti: »Naučiste me jeziku, a moj probitak od toga jest da znadem psovati.«9

Dok se sâmi pokušavamo odučiti od takozvane povlastice da budemo Arijeli i dok »tražimo od [nekog] Kalibana da nas udostoji mjesta među svojim slavnim odmetničkim redovima«, od svojih studentica i studenata, kolegica i kolega ne zahtijevamo da se povode za nama nego da nas poslušaju (»C«, str. 72). No, potiče li nas čežnja za izgubljenim podrijetlom, i mi bismo mogli ogoliti u sebi »domoroca« i »domorotkinju« te se pokazati kao »pravi Kalibani«, naime mogli bismo zaboraviti da je Kaliban tek jedno ime u drami, nedostupna praznina omeđena protumačivim tekstom.10 Inscenacije Kalibana slijede narativizaciju povijesti: kad netko prisvoji pravo na to da bude Kaliban, on ozakonjuje upravo onakvu vrstu individualizma kakvu moramo uporno pokušavati destabilizirati iznutra.

U jednome svojem napisu o povijesti i ženskoj povijesti Elizabeth Fox-Genovese nas uči kako definirati povijesni trenutak feminizma na Zapadu u smislu individualizma dostupna ženi.11 Bitka za ženski individualizam odvija se unutar šire drame afirmiranja meritokratskoga individualizma, a u estetskome ga području označava ideologija »stvaralačke mašte«. Pretpostavka Elizabeth Fox-Genovese uvest će nas u divno usklađen uvod romana Jane Eyre.

Prizor je to u kojem se protagonisticu marginalizira i privatizira: »Toga dana nije bilo moguće izići u šetnju. [...] daljnje bavljenje izvan kuće nije više dolazilo u obzir. Meni to bijaše drago«, piše Brontë (JE, 1. sv., str. 7). Zaplet se dalje razvija kad Jane prekrši pravila primjerene topografije povlačenja. Obitelj koja je u središtu romana povlači se u dopušteni arhitektonski prostor sobe za povlačenje, salona; Jane se umetnula — »uvukoh se onamo« — na marginu — »Pored salona nalazila se mala blagovaonica« (JE, 1. sv., str. 8; moj kurziv).

Dobro je poznata manipulacija upisivanjem obitelji u prostor unutar socio-ekonomski pokretljiva osamnaestostoljetnog i devetnaestostoljetnoga građanstva u Engleskoj i Francuskoj. Naizgled je dolično to što se Jane nije povukla ni u salon ni pak u veliku blagovaonicu, mjesto namijenjeno obiteljskom objedu. Nije se povukla ni u knjižnicu, primjereno mjesto za čitanje. U maloj blagovaonici »bijaše jedna polica s knjigama« (JE, 1. sv., str. 8). Kao što Rudolph Ackermann piše u svojoj knjizi Repository (1823) — jednome od brojnih priručnika o ukusu koji bijahu u optjecaju u devetnaestostoljetnoj Engleskoj — takvi su se niski ormari, police i stalci za knjige dizajnirali tako da mogu »zaprimiti knjige koje se obično čitalo u sobi za dnevni boravak, a da se ne mora ići do knjižnice«.12 I na tome već trostruko decentriranome mjestu, »privukavši k sebi crveni sukneni zastor, bila sam [Jane] kao u nekom dvostrukom skrovištu« (JE, 1. sv, str. 8).

Tu, u Janeinoj automarginaliziranoj jedinstvenosti, čitateljica odnosno čitatelj postaje junakinjinim sukrivcem: čitateljica i Jane su se združile — obje čitaju. No Jane je ipak zadržala svoju staru povlasticu, jer ni sada ne radi baš ono što bi trebala, niti to radi na odgovarajućem mjestu. Dok čita, ne mari za ono što treba čitati: naime, za »tekst«. Ona čita slike. Moć te neobične hermeneutike krije se upravo u tome što ona može pounutriti ono što je vanjsko. »Povremeno, okrećući stranice one moje knjige, proučavala bih to zimsko popodne.« Kiša više ne prodire pod »čista okna«, »sumoran novembarski dan« odveć je jednodimenzionalna značajka da bi se dekodirao poput »teksta«; on se, poput slika, dešifrira uz pomoć jedinstvene stvaralačke mašte marginalne individualistice (JE, 1. sv., str. 8).

Prije no što stanemo slijediti put te jedinstvene mašte, pozabavimo se mišlju da se razvoj romana Jane Eyre može utvrditi uz pomoć redoslijeda dijade obitelj / protuobitelj. U romanu upoznajemo prvo obitelj Reed, kao zakonitu obitelj, i Jane, kćer sestre pokojnoga gospodina Reeda, kao predstavnicu gotovo incestuozne protuobitelji; drugo, obitelj Brocklehurst, koja vodi školu u koju šalju Jane, kao zakonitu obitelj, te Jane, gđicu Temple i Helen Burns kao protuobitelj koja ne zadovoljava, jer to je zapravo tek zajednica ženâ; i treće, Rochestera i ludu gospođu Rochester, kao zakonitu obitelj, te Jane i Rochestera kao zabranjenu protuobitelj. Još se jedinicâ može dodati tematskome lancu u tome nizu: Rochestera i Céline Varens kao strukturalno funkcionalnu protuobitelj; Rochestera i Blanche Ingram kao primjer hinjene zakonitosti — i tako dalje. Upravo u tijeku toga niza Jane će se promaknuti iz protuobitelji u svojtu. U sljedećem nizu upravo Jane vraća puni obiteljski status još nepotpunoj zajednici sestara i braće Rivers. Posljednji je niz u knjizi zajednica nekoliko obitelji u čijem su središtu Jane, Rochester i njihova djeca.

Kako to Jane — u smislu narativne energije romana — napreduje s mjesta protuobitelji u svojtu? Aktivna ideologija imperijalizma pripremila je odgovarajuće diskurzivno polje za taj pomak.

Pozabavimo se likom Berthe Mason, likom koji je proizvela aksiomatika imperijalizma. S pomoću Berthe Mason, bijele jamajčke kreolke, Brontë će pokazati da je granica između čovjeka i životinje u prihvatljivoj mjeri neodređena, tako da se može uvesti pojam dobra koje je veće od neodrediva slova zakona. Evo toga proslavljenog odlomka, u kojem čujemo Janein glas:

U dubokoj sjeni, sasvim na drugom kraju sobe, neka prilika trčala je amo-tamo. Na prvi pogled nije se moglo reći da li je to životinja ili ljudsko biće; izgeda da je puzala četvoronoške, grabila hranu i režala poput nekakve neobične divlje životinje, ali bila je pokrivena odjećom, a bujna tamna i prosijeda kosa, poput raščupane grive, krila joj je glavu i lice.

[JE, 2. sv., str. 65]

U odlomku koji unekoliko odgovara prethodnome — odlomku u kojemu se Rochester obraća Jane — Brontë prikazuje odmak od Zakona kao čin božanskog naloga a ne ljudskog poriva. U smislu temâ kojima se bavim u ovome ogledu, može se reći da to nije samo problem braka ni spolne reprodukcije nego Europe i njezina još neljudskog Drugoga, problem »udahnjivanja duše«. Područje imperijalnoga osvajanja ovdje se upisuje kao pakao:

»Jedne noći kad sam bio budan zbog njenih krikova [...] bila je to divlja zapadnoindijska noć [...]

»'Taj život', rekoh napokon, 'pravi je pakao; ova atmosfera i ovi zvuci podsjećaju na vječne muke! U pravu sam da se toga oslobodim ako mogu. [...] deder da raskinem s time, i vratim se kući k Bogu!' [...]

»Nad oceanom i kroz otvorenu kuću prostrujao je svježi vjetar iz Evrope; oluja je prošla zajedno s pljuskom, grmljavinom, bljeskanjem, te je zrak postao čist. [...] toga trenutka utješio me pravi Razbor i ukazao mi pravu stazu kojom je valjalo poći.

»Još uvijek je strujao onaj blagi povjetarac iz Evrope po svježem lišću, a Atlantik je grmio u svojoj divnoj slobodi [...]

'Idi', govorila je Nada, 'i ponovo živi u Evropi [...] Pazi [...] da učiniš sve što od tebe Bog i ljudi traže.'«

[JE, 2. sv., str. 84-86; moj kurziv]

Janein pomak iz skupine koju čini protuobitelj u skupinu koju čini svojta uvjetuje, dakle, neosporena ideologija imperijalističke aksiomatike. Marksistički kritičari poput Terryja Eagletona tumače taj pomak samo u smislu Janeine neodređene klasne pozicije kao guvernante.13 Sandra Gilbert i Susan Gubar tumače pak Berthu Mason tek kao Janeinu mračnu dvojnicu u psihološkom smislu.14

Ne želim ulaziti u kritičke debate koje se ovdje nameću, nego ću razviti misao da je devetnaestostoljetni feministički individualizam mogao osmisliti i projekt »važniji« no što je pristup zatvorenome krugu nuklearne obitelji. To je pothvat udahnjivanja duše mimo »puke« spolne reprodukcije. Tu domaći »subjekt« nije »gotovo životinja«, nego je on objekt svojevrsnoga terorizma kategoričkoga imperativa.

Pojmom »Kant« služim se u ovome ogledu kao metonimijom za najfleksibilniji etički moment u osamnaestostoljetnoj Europi. Kategorički imperativ — zamišljen kao univerzalni moralni zakon koji zadaje čisti razum — formulira Kant ovako: »Na čitavome svijetu, sve što čovjek odabere i na što može imalo utjecati može poslužiti tek kao sredstvo; samo čovjek, a time i svako razumno biće, svrha je po sebi«. Kategorički imperativ znači dakle dirljiv pomak kršćanske etike od religije prema filozofiji. Kao što je Kant napisao: »Sukladna je tome mogućnost za naredbu poput ove: Voli Boga iznad svega, a susjeda kao sama sebe. Naime, kao naredba, ona traži da se poštuje zakon koji naređuje ljubav a ne prepušta čovjekovoj samovoljnoj odluci da se prema toj naredbi odnosi kao prema principu«.15

Pojam »kategoričkoga« u Kanta ne može se primjereno predočiti konačno utemeljenim djelovanjem. No, opasna transformativna moć filozofije jest u tome da se njezina teorijska suptilnost može lako iskriviti u službi vlasti. U slučaju kategoričkog imperativa takvo iskrivljavanje (upravo parodija) može opravdati imperijalistički projekt stvaranjem ove formule: nevjernika pretvoriti u čovjeka da bi se prema njemu moglo odnositi kao prema svrsi po sebi.16 Taj je projekt prikazan u romanu Jane Eyre kao tangencijalan, izmičući tako zatvorenome krugu narativnog svršetka. U Jane Eyre tangencijalna je pripovijest o St Johnu Riversu, kojemu je povjeren važan zadatak da zaključi tekst.

Alegorički jezik kršćanske psihobiografije, koji nalazimo na kraju romana — za razliku od iz teksta proizišle, prividno osobne »gramatike« kreativne maštovitosti koja je uočljiva na početku romana — znak je nespojivosti imperijalističkog projekta kao takvoga i tek oformljenoga feminizma. Zaključni odlomak Jane Eyre postavlja St Johna Riversa u okvire Puta hodočasnika.17 Terry Eagleton na to nije obratio pozornost, nego je prihvatio ideološki repertoar romana, prema kojemu je St John Rivers junak jer je za njega život u Calcutti ravan čvrstoj odluci da umre. Nazvavši Jane Eyre »Putovanjem ružne Jane«, Sandra Gilbert i Susan Gubar drže da je u tom romanu protagonista jednostavno zamijenila protagonistica. One ne uviđaju kako su daleko jedna od druge spolna reprodukcija i udahnjivanje duše, obje od kojih se ostvaruju neproblematiziranim idiomom imperijalističkih pretpostavki, evidentnim u posljednjem dijelu romana Jane Eyre:

Čvrst, vjeran, odan, pun energije, revnosti i istinoljubivosti, on radi za čovječanstvo. [...] u njega je ona sušta oporost srčanog ratnika koji svoju povorku hodočasnika čuva od nasrtaja Apollyonovih. [...] Njegova ambicija je obilježje uzvišenog duha [...] koji bez grijeha stoje pred božjim prijestolom, koji vode posljednje teške bitke jaganjca božjeg, koji su pozvani, izabrani i vjerni.

[JE, 2. sv., str. 269]

Spomenuti pothvat je prije u romanu opravdao sâm St John Rivers:

»Zar svoj poziv? Moj veliki posao? [...] svojih nada da ću se i ja ubrojiti u grupu onih što su sve svoje ambicije stopili u jednu... da poboljšaju svoj rod, da u carstva neznanja unesu znanje, da rat zamijene mirom, ropstvo slobodom, praznovjerje vjerom, strah od pakla nadom u nebo?« (JE, 2. sv., str. 167). Imperijalizam te njegov teritorijalni projekt i pothvat »udahnjivanja duše« dramatično dekonstruiraju te opozicije.

Kad je Jean Rhys — rođena na karipskome otoku Dominica — kao djevojčica čitala Jane Eyre, dojmila je se Bertha Mason: »Pomislila sam da bih mogla napisati njen život«.18 Široko Sargaško more — neveliki roman objavljen 1965. godine, na kraju duge karijere Jean Rhys — ono je taj »život«.

Već sam natuknula da Bertha u romanu Jane Eyre služi tome da se učini nejasnom granica između čovjeka i životinje i da se time umanji njezino pravo u duhu ako već ne prema slovu zakona. Ponovno ispisujući onaj prizor u romanu Jane Eyre u kojem Jane začuje »prolazno režanje nalik na pseće« a potom susretne Richarda Masona gdje krvari (JE, 1. sv., str. 244), Rhys neće Berthi — kao kritičarki imperijalizma — oduzeti ni ljudskost ni razum. U romanu Široko Sargaško more, Berthi će spomenuti incident opisati Grace Poole — još jedan lik koji se pojavljuje i u romanu Jane Eyre: »Znači, ne sjećaš se da si ovog gospodina napala nožem? [...] Nisam čula sve što je rekao nego samo 'Ne mogu se zakonito uplesti u stvari Vas i Vašeg muža'. Nasrnula si na njega kad je rekao 'zakonito'« (WSS, str. 150). Rhys je prepričala spomenuti događaj tako kao da je Berthinu nasilnu reakciju pobudila prijetvornost koju je razabrala iz riječi »zakonito«, a ne njezina prirođena bestijalnost.

Likom Antoinette — koju je u romanu Široko Sargaško more Rochester grubo preimenovao u »Bertha« — želi spisateljica pokazati da politika imperijalizma može odrediti i tako intimnu stvar poput osobnog i ljudskog identiteta. Kao bijelo kreolsko dijete koje odrasta u doba emancipacije na Jamajki, Antoinette je razapeta između engleskih imperijalista i domaćega crnog stanovništva. Opisujući njezin razvoj, Rhys reinskribira dio tematike Narcisa.

Tekst romana obiluje slikama zrcaljenja. Navest ću jednu takvu sliku iz prvog dijela romana. U tome odlomku Tia je crna djevojčica-sluškinjica i Antoinetteina bliska družica: »Nekad smo jele istu hranu, spavale jedna uz drugu, kupale se u istoj rijeci. Dok sam trčala, mislila sam kako ću živjeti s Tijom i biti kao ona. [...] Kad sam se približila, vidjela sam u njenoj ruci okrhnuti kamen ali nisam vidjela kad ga je bacila. [...] Gledale smo se, moje lice je bilo krvavo a njeno zaplakano. Kao da sam vidjela sebe. Kao u ogledalu« (WSS, str. 38).

Takve slike zrcaljenja pojačava niz snova. Kad se drugi put pojavi, radnja se sna djelomično odvija u hortusu conclususu, odnosno (kao što kaže Jean Rhys) u »ograđenom vrtu« (WSS, p. 50) — to jest u (u stilu romance) prerađenome toposu Narcisa kao mjesta za susret s Ljubavlju.19 Umjesto ljubavi, Antoinette će u spomenutome ograđenom vrtu susresti čudan prijeteći glas koji kaže samo »tu unutra«, pozivajući je da uđe u zatvor koji se pretvara da ozakonjuje ljubav (WSS, str. 50).

U Ovidijevim Metamorfozama, Narcisovo se ludilo otkrije kad on u svome drugome prepozna svoje jastvo: »Iste ego sum«.20 U romanu Jean Rhys, Antoinette će vidjeti svoje jastvo kao svoje drugo, poput Berthe u tekstu Charlotte Brontë. U posljednjem dijelu romana Široko Sargaško more Antoinette će uprizoriti završetak romana Jane Eyre i prepoznati samu sebe kao tobožnjeg duha u dvorcu Thornfield Hall: »Opet sam otišla u dvorac, noseći visoku svijeću. Tad sam je ugledala — duha. Ženu s kosom koja teče. Bila je okružena pozlaćenim okvirom ali sam je ipak prepoznala« (WSS, str. 154). Pozlaćeni okvir uokviruje ogledalo: poput Narcisova bistrog izvora, koji zrcali drugo koje je postalo jastvo, tako taj »izvor« zrcali jastvo pretvoreno u drugo. Niz snova ovdje završava, i to invokacijom nikoga drugoga do Tije, onoga drugoga koje ne može postati jastvo jer se na mjesto Ovidijeva izvora upleo rascjep unutar imperijalizma. (Poslije ću se vratiti toj kompleksnoj ideji.) »To sam već treći put sanjala, i san je završio. [...] Zazvala sam 'Tia' i skočila i probudila se« (WSS, str. 155). Upravo sada, na samome kraju knjige, Antoinette/ Bertha može reći: »Sada napokon znam zašto su me doveli ovamo i što trebam učiniti« (WSS, str. 155-156). Možemo te riječi protumačiti kao da se odnose na to što su je doveli u istu onakvu Englesku kakvu susrećemo u romanu Charlotte Brontë: »Ova kartonska kuća« — knjiga u kartonskim koricama — »kojom noću hodam nije Engleska« (WSS, str. 148). U toj izmišljenoj Engleskoj mora ona odigrati svoju ulogu, uprizoriti transformaciju svoga »jastva« u to imaginarno drugo, zapaliti kuću i ubiti se, i to zato da bi Jane Eyre mogla postati znamenitom individualisticom i feministicom u britanskoj književnosti. Moram te događaje čitati kao alegoriju općeg epistemičkog nasilja koje vrši imperijalizam, kao konstrukciju kolonijalnog subjekta koji sâm sebe žrtvuje radi glorifikacije društvenoga poslanstva kolonizatora. Jean Rhys nije barem dopustila da se žena iz kolonizirane zemlje žrtvuje poput nerazumne životinje radi konsolidacije njezine sestre.

Unatoč tomu, Široko Sargaško more čudesno je jasno ocrtalo ograničenost svojega diskurza u liku Christophine, Antoinetteine crne dadilje. Mogli bismo možda procijeniti razmak između Jane Eyre i Širokoga Sargaškog mora primijetimo li da Christophineina nedovršena priča djeluje kao pripovijest tangencijalna Širokome Sargaškom moru, upravo kao što priča St Johna Riversa djeluje tangencijalno u romanu Jane Eyre. Christophine nije rođena na Jamajci; ona dolazi s Martinika. U smislu klasifikacije, ona ulazi u kategoriju dobre sluškinje a ne čiste domorotkinje. Unutar tih granica, međutim, Rhys je stvorila silno dojmljiv lik.

Christophine je prva interpretkinja i prvi subjekt koji govori u tekstu Jean Rhys. »Moja majka se nikad nije sviđala gospođama s Jamajke, 'jer ona ljepo voli bit ljepa' reče Christophine«, čitamo tako u uvodnome odlomku (WSS, str. 15). O toj sam knjizi predavala pet puta: jednom u Francuskoj, jednom studenticama i studentima koji su knjigu proučavali s glasovitim karipskim romanopiscem Wilsonom Harrisom, i jednom na nekome uglednom institutu većina čijih studentica i studenata bijahu članice i članovi profesorskog zbora na drugim sveučilištima. U prilog mojoj političkoj raspravi ide i to što su sve te studentice i studenti besramno preskočili spomenuti odlomak ne pitajući i ne znajući što bi moglo značiti narječje, odnosno takozvani iskrivljeni engleski jezik, kojim Christophine govori.

Christophine je, dakako, postvareno ljudsko biće. »'Ona je poklon koji mi je tvoj otac dao za vjenčanje'«, objašnjava Antoinettina majka, »'među ostalim njegovim poklonima'« (WSS, str. 18). No Rhys joj je ipak dodijelila nekoliko funkcija ključnih za tekst. Upravo je Christophine prosudila da su obredne ceremonije crnaca specifičan izraz crnačke kulture pa se bijelci ne mogu njima služiti kao jeftinim lijekom protiv društvene nepravde, poput Rochesterove indiferentnosti prema Antoinette. No, najvažnije je to što je samo Christophine od spisateljice dobila pravo na nemilosrdnu analizu Rochesterovih postupaka, izazivajući ga u susretu oči-u-oči. Čitav je taj dugački odlomak zaslužio komentar. Citirat ću samo kratak dio:

»Ona je kreolka, i u njoj ima sunce. Reci istinu. Ona ni došla u tvoju kuća u ta Engleska o kojoj mi priča, ni došla u tvoju ljepa kuća da te moli da ženiš ju. Nego ti došo dugi put u njenu kuća — i ti nju moli da ženiš ju. A ona tebe voli i da ti sve što ima. A sad ti rečeš da ju ne voli i prekineš. E, a šta si napravio od njenih novaca?« [Na to Rochester, bijeli muškarac o kojemu je riječ, pomisli] Glas joj je i dalje bio tih ali je zasiktala kad je rekla 'novac'.

[WSS, str. 130]

Christophineina je analiza dovoljno uvjerljiva da preplaši bijelca: »Više nisam bio smeten, umoran, napola hipnotiziran, nego budan i oprezan, spreman da se branim« (WSS, str. 130).

No spisateljica ne romantizira individualno junaštvo među potlačenima. Kad Muškarac spomene snage reda i zakona, Christophine će priznati njihovu vlast. To raskrinkavanje građanske nejednakosti naglašava činjenica da je, upravo uoči Muškarčeve uspješne prijetnje, Christophine zazvala oslobođenje robova na Jamajci navijestivši: »Ni okovani robijaši, ni dolap, ni crni zatvor. Ovo slobodna zemlja je a ja slobodna žena« (WSS, str. 131).

Kao što spomenuh, Christophine se samo tangencijalno nadovezuje na roman. Ona ne može postati dijelom romana koji preispisuje kanonski tekst engleske književnosti unutar europske romaneskne tradicije s pozicije bijele kreolke a ne domorotkinje. Nijedna perspektiva koja se kritički odnosi prema imperijalizmu ne može drugo pretvoriti u jastvo, jer je kroz povijest projekt imperijalizma uvijek već rastočio ono što je moglo biti apsolutno Drugo u neko pripitomljeno Drugo koje samo učvršćuje imperijalističko jastvo.21 Tu nevolju odražava Retamarov Kaliban, razapet između Europe i Hispanske Amerike. Reinskripcija Narcisa koju piše Jean Rhys može se čitati kao tematizacija te iste problematike.

Ne znamo, dakako, što o tome misli Jean Rhys. No možemo proučiti prizor u kojem se Christophine upisuje u tekst. Tek što je obavila razmjenu s Muškarcem, daleko prije svršetka romana, otjerana je iz priče, i to bez ikakvog naratološkog ili karakterološkog objašnjenja odnosno opravdanja. »'Ja ne zna čita i piše. Ja zna druge stvari.' Otišla je ne osvrćući se« (WSS, str. 133). Premda Rhys ponovno ispisuje napad lude Berthe na Muškarca naglašavajući upotrebu »zakonitosti«, ona ne postiže efekt ravan odlomku u kojem St John Rivers opravdava svoje mučeništvo, jer ga reinskribira u općenito prihvaćen idiom modernizacije i razvoja. Pokušaji da se »žena iz Trećega svijeta« konstruira kao označitelj podsjećaju na to da je hegemonijska definicija književnosti i sama neraskidivo vezana uz povijest imperijalizma. Potpuna književna reinskripcija ne može cvasti u imperijalističkome rascjepu ili diskontinuitetu, prikrivenome stranim zakonskim sustavom koji se pretvara da je Zakon kao takav, stranom ideologijom koju se proglašava jedinom Istinom, i nizom humanističkih znanosti zabavljenih imenovanjem »domaćeg stanovnika« kao autokonsolidirajućega drugoga.

Otkriti ideološki motiv za planirano epistemičko nasilje koje čini imperijalizam teško će biti — barem u primjeru Indije — budemo li samo razmjestili nastavni plan ili program unutar postojećih normi književne pedagogije. U kasnijem imperijalističkom razdoblju — kad se konstituirani kolonijalni subjekt već čvrsto afirmirao — može se poduzeti otvoreno eksperimentiranje usporedbama između, primjerice, s jedne strane funkcionalno maloumne Indije kakvu susrećemo u romanu Gospođa Dalloway,22 i s druge strane književnih tekstova nastalih u Indiji dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća. No prva se polovica devetnaestoga stoljeća odupirala takvu preispitivanju s pomoću književnosti odnosno književne kritike u užem smislu riječi budući da su obje sudjelovale u projektu proizvodnje Arijela. Književna se kritičarka mora poslužiti »arhivom« imperijalne vlasti kako bi ponovno otvorila rascjep ne podlegavši nostalgiji za izgubljenim podrijetlom.

U zaključku ogleda nakratko ćemo se pozabaviti romanom Frankenstein spisateljice Mary Shelley — tekstom tek oformljenog feminizma koji je do danas ostao tajanstven, i to, vjerujem, samo zato što se ne služi jezikom feminističkog indvidualizma koji se općenito prihvaća kao jezik elitnog feminizma u engleskoj književnosti. Zanimljivo je da je u jednoj svojoj kraćoj studiji Barbara Johnson pokušala taj nepokorni tekst staviti u službu feminističke autobiografije.23 Nasuprot njoj, George Levine čita Frankensteina u kontekstu stvaralačke mašte i prirode junaka. On shvaća spomenuti roman kao knjigu koja se bavi pisanjem samim i svojim vlastitim pisanjem, odnosno tumači je kao romantičnu alegoriju čitanja u koju bi se lijepo uklopila nesamosvjesna kritičarka Jane Eyre.24

Želim Frankensteina ukloniti s tog borilišta i pomno ga proučiti u svjetlu osjećaja engleskoga kulturnog identiteta koji sam prikazala u uvodu ovoga ogleda. Premda se Frankenstein naizgled bavi podrijetlom i evolucijom čovjeka u društvu, on se — moramo to priznati promotrimo li ga iz spomenute perspektive — ne služi aksiomatikom imperijalizma.

Odmah ću priznati da Frankenstein obiluje uzgrednim imperijalističkim nazorima. No ovim ogledom želim dokazati da diskurzivno polje imperijalizma ne proizvodi nedvojbene ideološke korelate koji narativno strukturiraju knjigu. U romanu Mary Shelley diskurz imperijalizma izranja na neočekivano dramatičan način; poslije ću se pozabaviti trenutkom u kojem se pojavljuje.

Frankenstein nije bojno polje na kojem se ženski i muški individualizam izražavaju u smislu spolne reprodukcije (to jest, obitelji i žene) i u smislu društvene proizvodnje subjekta (to jest, rase i muškarca). Ta se binarna opozicija ukinula u laboratoriju Victora Frankensteina — u umjetnoj maternici u kojoj se istodobno eksperimentira s objema kategorijama, premda to nije jasno rečeno. Frankensteinov je protivnik naizgled sâm Bog kao Stvoritelj Čovjeka, ali zapravo je to i žena kao stvoriteljica djece. Posjet njegova monstruoznoga homoerotičnog »sina« Frankensteinovu krevetu nije vezan samo uz njegov san o smrti majke i mladenke te uz mladenkinu smrt. Na izravnijoj razini značenja čudovište je utjelovljen »leš«, koji je neprirodan jer je lišen djetinjstva: »Nikakav otac nije pratio moje najmlađe dane, nikakva majka me nije obdarila osmijehom i milovanjem; ili, ako i jesu, moj prošli život je sada bio nejasna mrlja, slijepa praznina u kojoj nisam ništa razabirao.« (F, str. 81). Frankensteinovo će natjecanje sa ženom kao stvoriteljicom otkriti to što on dvosmisleno i pogrešno poima kao pravi razlog osvetoljubivosti čudovišta:

U naletu oduševljenog ludila stvorio sam razumno biće i bio sam mu dužan osigurati sreću i dobrobit, koliko je u mojoj moći. To je bila moja dužnost; no ima jedna još jača. Moje dužnosti prema bićima moje vrste imale su veće pravo na moju pažnju jer u većem razmjeru uključuju sreću ili jad. Ja sam, potaknut tim stavom, odbio i ispravno učinio odbivši stvoriti druga prvom stvorenju.

[F, str. 148]

Transgresija što obilježava postupak kojim je Frankenstein uništio pokus u kojem je trebala nastati buduća Eva ne može pobjeći čitateljičinoj pozornosti. Ta žena što nastaje već je u laboratoriju »ljudsko biće« a ne utjelovljeni leš. (Ne)logičnost te metafore obdarila ju je preegzistencijom koju će Frankenstein prekinuti, a ne prethodnom smrću koju će on još jednom utjeloviti: »Ostaci napola završene spodobe koju sam uništio, ležali su razbacani po podu i ja se osjetih gotovo kao da sam raskomadao živo meso ljudskog bića« (F, str. 115).

Prema mišljenju Mary Shelley, čovjekov je hubris, odnosno njegov neumjereni ponos — kao ono što udahnjuje dušu — preoteo mjesto Boga i ujedno — zaludu — pokušava poricati fiziološke povlastice žene.25 Prepustim li se frojdovskim maštarijama, mogla bih izjaviti da, ako se pravim muškim fetišem smatra majci dati pa uskratiti falus, tad je možda ženski fetiš muškarcu dati pa uskratiti maternicu.26 Slika sublimirane maternice u muškarca zacijelo je njegov produktivni mozak, kutija u glavi.

Prema sudu klasične psihoanalize, falička majka postoji samo zahvaljujući sinu opsjednutu strahom od kastracije; prema sudu u Frankensteinu, histerični otac (Victor Frankenstein obdaren svojim laboratorijem — maternicom teorijskoga uma) ne može stvoriti kćer. Takav idiom, tipičan za spolnu reprodukciju (odnosno za opozivanje spolne reprodukcije), a ne za konstituiranje subjekta, nastao je kombinacijom jezika rasizma — te mračne strane imperijalizma koji se shvaća kao društveno poslanstvo — i histeričnog mačizma. Stoga su individualisti i individualistice zamijenili i premjestili uloge. Frankenstein ne može stvoriti »kćer« jer »ona može postati tisuću puta zloćudnija nego njen drug [...] [i jer bi] među prvim rezultatima naklonosti za kojima je demon žudio bila [...] djeca i svijetom bi se širila rasa monstruma koji bi mogli i sâmo postojanje ljudske vrste smatrati opasnom činjenicom koja izaziva strah« (F, str. 111, 112). U spomenutome se narativnom toku ujedno oštro kritiziraju za Europu tipične osamnaestostoljetne rasprave o konstituiranju društva posredstvom pojedinca, pripadnika kršćanske kulture na Zapadu. Ne treba posebno napominjati da se Frankenstein — sasvim u skladu s primjedbom Jeana-Jacquesa Rousseaua u njegovoj knjizi Ispovijesti — proglasio »rodom [...] Ženevljaninom« (F, str. 18).

Glavnom mišlju toga neprikriveno didaktičkog teksta — naime mišlju da se tehnološko modificiranje društva ne smije temeljiti samo na čistome, teorijskome ni prirodoznanstvenom umu — Mary Shelley implicitno kritizira utilitarnu viziju tehnološki modificiranog društva. Stoga će u prvome dijelu svoje namjerno tek fragmentirane priče spisateljica prikazati tri lika, prijatelja iz djetinjstva, koji, po svemu sudeći, predstavljaju Kantov trodijelni pojam ljudskoga subjekta: Victora Frankensteina, nositelja teoretskoga uma odnosno »prirodne znanosti«; Henryja Clervala, nositelja praktičnoga uma odnosno »moralnih odnosa stvari«; i Elizabeth Lavenzu, nositeljicu estetskoga suda — te »eterične tvorevine pjesnika« — koji je, prema Kantovu mišljenju, »odgovarajuća spona između carstva prirode i pojma slobode [...] (koji) unapređuje [...] osjećaj za moralnost« [F, str. 22].27

U Frankensteinu taj trodijelni subjekt ne djeluje skladno. Dokaz je tomu okolnost da je Henry Clerval — obdaren, kao što znamo, praktičnim umom — »namjeravao [...] posjetiti Indiju, u uvjerenju da bi, svojim poznavanjem brojnih tamošnjih jezika i društvenih prilika, mogao neposredno pomoći napretku europske kolonizacije i trgovine«, što je ujedno primjer spomenutih usputnih imperijalističkoih nazora (F, str. 107). Nije naodmet upozoriti na to da se taj svjetonazor opisuje poduzetničkim jezikom, a ne misionarskim:

Došao je na sveučilište s namjerom da postane stručnjak za orijentalne jezike i tako si otvori mogućnost za život kakav je želio. Riješen da se ne predaje bezličnim zanimanjima, u Istoku je vidio plodno tlo za svoj poduzetni duh. Perzijski, arapski i sanskrt bili su jezici koji su privlačili njegovo zanimanje [...].

[F, str. 44]

Najjači dokaz teze da višestruke perspektive kantovskoga trodijelnog subjekta ne mogu skladno surađivati pružit će, dakako, ipak Victor Frankenstein, čija je opsesija prirodnim znanostima prešla čudan put. Frankenstein će samo uz pomoć prirodnih znanosti stvoriti tobožnji ljudski subjekt. Kao što je sâm izjavio u pledoajeu: »U naletu oduševljenog ludila stvorio sam razumno biće« (F, str. 148). Uopće nije ishitren zaključak da se — zamijenimo li praktičan um prirodnim znanostima — Kantov kategorički imperativ vrlo lako može krivo shvatiti kao hipotetički imperativ, to jest zapovijed da se ono što je shvatljivo samo moralnom voljom mora temeljiti na kognitivnoj spoznaji.

Moram odmah napomenuti da tumačenja slična mojemu niti nužno optužuju osobu Charlotte Brontë da njeguje imperijalističke nazore, niti nužno hvale osobu Mary Shelley da je napisala uspješnu kantovsku alegoriju. Mogu samo reći da se — u okviru imperijalizma i kantovskog etičkog momenta — spomenuti tekstovi mogu tumačiti na politički koristan način. Takav se pristup temelji na pretpostavci da se »objektivnim« tumačenjem nastoje razotkriti interesi hegemonijskih čitateljica i čitatelja. (Ima i drugačijih »političkih« tumačenja — primjerice, da je monstrum tek stasala radnička klasa.)

Frankenstein je nastao unutar afirmirane epistolarne tradicije uokvirenih pripovijesti. U srcu je priče u priči pripovijest o čudovištu (pripovijest koju je Frankenstein potanko ispričao Robertu Waltonu, a ovaj pak o njoj podnio izvještaj u pismu sestri) koje je gotovo — u potaji — naučilo kako da bude ljudsko biće. Svatko će primijetiti da monstrum čita Izgubljeni raj28 kao istinitu priču. No rjeđe se zapaža da čita i Plutarhove Živote29 — tu »povijest prvih osnivača drevnih republika«, koju je usporedio s »časnim životom mojih zaštitnika« (F, str. 86). Obrazovanje je pak stekao uz pomoć »Volneyeve Ruševine carstava«, koja je navodno prefiguracija Francuske revolucije, jer je objavljena nakon Revolucije, kad je pisac praksom »zaokružio« teoriju (F, str. 79). Pokušaj je to da se umjesto eurocentrične i kršćanske povijesti napiše prosvijećena, sveopća i svjetovna povijest, i to iz perspektive pripovjedača »iz nižih slojeva«, po čemu su mu nalik tekstovi naših suvremenika Erica Wolfa i Petera Worsleya.30

Obrazovanje iz (sveopće i svjetovne) ljudskosti taj je Kaliban stekao prisluškujući poduku jednoga Arijela — naime Safie, pokrštene »Arapkinje« kojoj je »život u Turskoj [...] bio odbojan« (F, str. 84). Opisujući Safie, Shelley se služi nekim stereotipima osamnaestostoljetnoga liberalizma koji su popularni i danas. Njezin otac — musliman — bi žrtvom (loših) kršćanskih vjerskih predrasuda ali i sâm bijaše zao i nezahvalan čovjek moralno manje profinjen od njene majke, (dobre) kršćanke. Iskusivši emancipaciju žena, Safie nije mogla otići kući. Pomutnja koja danas nastaje između Turske i Irana kao »srednjo-istočnog« ali ne »arapskog« svijeta analogna je zbrci koja se nekada pravila između »Turaka« i »Arapa«.

Premda je nepropitana i prikrivena aksiomatika imperijalizma kakvu ćemo naći u Jane Eyre daleko od nas, nema smisla diviti se starinskim vrijednostima koje je Shelley stvorila kao kći dvoje antievangelista. Zanimljivije je to što spisateljica uspostavlja razliku u odnosu na drugo te se bavi razlikom između Kalibana i Arijela, i što ne može izjednačiti monstruma s izvornim primateljem tih lekcija. Premda je »slušao [...] o otkriću američke hemisfere i zajedno sa Safie plakao nad sudbinom njenih izvornih stanovnika«, Safie ne može uzvratiti njegovu privrženost. Kad ga je prvi put ugledala, »Safie, ne mogavši pomoći prijateljici [Agathi], izjuri iz kuće« (F, str. 79-80 [moj kurziv], 91).

Napola muslimanku a napola kršćanku, Safie ćemo u klasifikaciji likova svrstati u istu kategoriju kao Antoinette/ Berthu u romanu Jean Rhys. Uistinu, priči o Christophine, dobroj služavki, u Frankensteinu je tematski srodan subjekt nastao uporabom prirodnih znanosti. Jednostavna misao da je čudovište iznutra ljudsko biće a izvana monstrum, te da su njegovu osvetoljubivost izazvali drugi, nedovoljna je da podnese teret tako važne povijesne dvojbe.

U jednome je trenutku, zapravo, Frankenstein uistinu pokušao pripitomiti monstruma, pokušao ga je uljuditi dovevši ga u djelokrug zakona. Javio se sucu i »svoju priču iznio kratko ali čvrsto i precizno« — bila je to prva i objektivna verzija priče o Frankensteinu — »točno navodeći datume i ne zastranjujući u upravni govor i uzvike. [...] Kad sam završio priču, rekoh, 'To je biće koje optužujem i za čije zatvaranje i kaznu molim da upotrijebite svoju moć. To je vaša sudačka dužnost'« (F, str. 135). Puka društvena razboritost koja odzvanja u prozaičnu glasu »ženevskoga suca« podsjeća nas na to da se apsolutno drugo ne može pretvoriti u jastvo, da čudovište ima »osobina« koje se ne mogu obuzdati ni »osobitim« mjerama:

»Ja ću se potruditi [reče on] pa, ako je lov na čudovište u mojoj moći, budite sigurni da će ga stići kazna odgovarajuća njegovim zločinima. Ali bojim se, zbog onoga što ste sami opisali kao njegove osobine, da će se to pokazati neizvedivim; i zato biste se, usprkos svim poduzetim mjerama, trebali pripremiti na razočarenje.«

[F, str. 136]

Napokon, većini je čitateljica i čitatelja jasno da su razlike unutar same ljudske individualnosti otpale iz romana. Monstrum, Frankenstein i Walton postali su, čini se, međusobno zamjenjivi. Frankensteinova priča završit će smrću; Walton će svoju zaključiti u okviru svoje funkcije pisca pisma. U narativnome svršetku, on je prirodoznanstvenik koji uči na Frankensteinovu primjeru. Na kraju pak teksta, čudovište će — priznavši krivnju prema svome tvorcu i izrazivši namjeru da sâmo sebe žrtvuje — otplutati na ledenoj splavi. Čitateljica ne vidi plamen njegove lomače — samožrtvovanje se nije obavilo u tekstu: ni monstruma ne može tekst posve obuhvatiti. U smislu narativne logike, on se »izgubio u mraku i daljini« (F, str. 152) — to su posljednje riječi u romanu — i utonuo u egzistencijalnu svjetovnost koja je u neskladu i s individualnom maštom koja svojata prostor (kao u uvodu romana Jane Eyre) ili pak s autoritativnim predviđanjem kršćanske psihobiografije (kao u zaključku spomenutoga romana). Upravo odnos između spolne reprodukcije i društvene proizvodnje subjekta — taj dinamični devetnaestostoljetni topos feminizma u sprezi s imperijalizmom — ostaje problematičan u granicama romana i, upravo stoga, on je njegova snaga.

Već sam objasnila svoju interpretaciju žene kao one koja posjeduje maternicu u Frankensteinu. Sad bih pokazala da u spomenutome romanu postoji ženski lik koji uokviruje pripovijesti a nije ni tangencijalan, ni zaokružen, niti pak zaokružujući. »Gospođa Saville«, »izuzetna Margaret«, »voljena sestra« izrazi su kojima joj se obraćaju i način na koji se upisuje njezino srodstvo (F, str. 7, 9, 12). Ona je povod romanu, premda ne i njegova protagonistica. Ženski je subjekt, a ne individualistica: ona je funkcija krajnjeg recipijenta pisama od kojih se sastoji Frankenstein. Govorila sam već o neobičnoj hermeneutici usvajanja koju susrećemo na prvim stranicama romana Jane Eyre, u prizoru u kojem čitateljica čita zajedno s Jane. U Frankensteinu pak čitateljica odnosno čitatelj mora čitati s Margaret Saville u tom smislu da prekine vezu uspostavljenu s funkcijom recipijenta — to jest tako da čita pisma kao da je sâm njihov recipijent — da bi roman postojao.31 Margaret Saville ne odgovara kako bi zatvorila tekst kao okvir. Okvir zato istodobno jest i nije okvir, pa čudovište može iskoračiti »izvan teksta« i izgubiti se »u mraku«. U okviru alegorije našega čitanja, taj divni nesavršeni tekst ostavlja otvorenima mjesta Engleskinje i neizrecivog monstruma. Postkolonijalna čitateljica, zadovoljna, shvatit će to kao plemenit rasplet u usporedbi s drugim devetnaestostoljetnim engleskim romanima. To je još neobičnije, budući da se na anegdotalnoj razini sâma spisateljica često »identificira« s Victorom Frankensteinom.32

I sâma moram završiti tekst mišlju koju ne mogu argumentirati u granicama ovoga ogleda. Već sam ustvrdila da je Široko Sargaško more nužno ograničeno dosegom europskog romana. Natuknula sam da se kritičarka i kritičar moraju poslužiti arhivom imperijalističke vlasti kako bi ponovno otvorili epistemički rascjep unutar imperijalizma ne podliježući pritom čežnji za izgubljenim podrijetlom. Ja se na ovim stranicama nisam utekla arhivu. U ovome radu pokušavam uz pomoć skromnog i nestručnog »čitanja« »arhiva« proširiti izvan dosega europske romaneskne tradicije najdomljiviju misao u romanu Široko Sargaško more: misao da se roman Jane Eyre može tumačiti kao usklađivanje i uprizorenje samo-žrtvovanja Berthe Mason kao »dobre ženice«. Važnost te pretpostavke ostat će nejasna ne poznajemo li povijest legalne manipulacije žrtvovanjem udovica, na koje je imala pravo britanska vlast u Indiji. Nadam se da će dobro upućena kritika imperijalizma — zadobije li pozornost čitatelja u Prvome svijetu — barem proširiti granice politike čitanja.

U Belsey, Catherine; Moore, Jane (ur.). The Feminist Reader: Essays in Gender and the Politics of Literary Criticism. Houndsmills: Macmillan Education, 1989. Tekst je prvi put objavljen u časopisu Critical Inquiry, 12 (1985), str. 243-261.

Prevela Tamara Petrić

1 Služim se pojmom »orječivanje svijeta« (the wording of a world) — naime svijeta koji zamišljamo kao neupisanu zemlju. Taj je pojam nastao vulgarizacijom jedne od ideja Martina Heideggera; v. njegov tekst »The Origin of the Work of Art«, objavljen u njegovoj knjizi Poetry, Language, Thought, na engl. prev. Albert Hofstadter (New York, 1977), str. 17-87. [Autorica se poigrava pojmom wording, pretvarajući ga u worlding. Kao i u naslovu svog djela In Other Wor(l)ds, ona aludira na spregu između diskurzivnosti i vidljivosti (postojanja), op. prev.]

2 V. Charlotte Brontë, Jane Eyre [(Zagreb, 1974; s engl. preveo Karlo Budor), op. prev]; sve buduće reference na taj roman — skraćen kao JE — uključila sam u tekst ogleda.

3 V. Jean Rhys, Wide Sargasso Sea (Harmondsworth, 1966); sve buduće reference na taj roman — skraćen kao WSS — spisateljica je uključila u tekst ogleda. Citate iz spomenute knjige s engl. prevela Tamara Petrić. V. također Mary Shelley, Frankenstein [(Zlatar, 2000; s engl. prev. Milica Lukšić), op. prev.]; sve buduće reference na taj roman — skraćen kao F — uključila sam u tekst ogleda.

4 Pokušala sam to učiniti u svome ogledu »Unmaking and Making in To the Lighthouse«, objavljenome u mojoj knjizi In Other Worlds: Essays in Cultural Politics (New York i London, 1987), str. 30-45.

5 Kao uvijek, tu sam formulu preuzela iz ogleda Louisa Althussera »Ideology and Ideological State Apparatuses (Notes towards an Investigation)«, objavljenoga u njegovoj knjizi »Lenin and Philosophy« and Other Essays, (New York, 1971), str. 127-186. O finom razlikovanju između individue i individualizma govori V. N. Vološinov u svojoj knjizi Marxism and the Philosophy of Language, Studies in Language, I (New York, 1973), str. 93-94, 152-153. »Urednu«/ »Konvencionalnu« analizu podrijetla i posljedica engleskog »individualizma« naći ćemo u knjizi C. B. MacPhersona Politička teorija posjedničkog individualizma [(Zagreb: Centar društvenih djelatnosti Saveza socijalističke omladine Hrvatske, 1981:, s engl. prevela Anita Kontrec), op. prev.]. Zahvalna sam Jonathanu Réeu što me je upozorio na tu knjigu i što je pažljivo pročitao čitav moj ogled osim njegova završetka.

6 Time uspostavljam analogiju s dojmljivom idejom Homija Bhabhe označenom izrazom »ne cijelo/ ne bijelo«, spomenutom u njegovu ogledu »Of Mimicry and Man: The Ambiguity of Colonial Discourse«, objavljenome u časopisu October, 28 (Spring 1984), str. 132. Treba dodati i da se riječju »domorotkinja« služim kao reakcijom na izraz »žena iz Trećega svijeta«. Nije, dakako, povijesno opravdano označavati tom riječju i karipski i indijski kontekst, niti je prenijeti u kontekst imperijalizma.

7 V. ogled Roberta Fernándeza Retamara »Caliban: Notes towards a Discussion of Culture in Our America«, objavljen u časopisu Massachusetts Review, 15 (Winter-Spring 1974), str. 7-72; sve reference na taj tekst — skraćen kao C — ubuduće ćemo uključiti u tekst ogleda.

8 V. knjigu Joséa Enriquea Rodóa Ariel (ur.), Gordon Brotherston (Cambridge, 1967).

9 William Shakespeare, Oluja [(Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1979; I, 2; s engl. prev. Antun Šoljan) op. prev.].

10 O »nedostupnoj praznini omeđenoj protumačivim tekstom« podrobnije govorim u svome ogledu »Can the Subaltern Speak?«, objavljenome u knjizi Cary Nelson and Lawrencea Grossberga (ur.) Marxism and the Interpretation of Culture, Urbana, Illinois, 1988, str. 271-313.

11 V. ogled Elizabeth Fox-Genovese »Placing Women's History in History«, New Left Review, 133 (May-June 1982), str. 5-29.

12 Rudolph Ackermann, The Repository of Arts, Literature, Commerce, Manufactures, Fashions, and Politics (London, 1823), str. 310.

13 V. knjigu Terryja Eagletona Myths of Power: A Marxist Study of the Brontës (London, 1975); to je jedna od općih pretpostavki te knjige.

14 V. knjigu Sandre M. Gilbert i Susan Gubar The Madwoman in the Attic: The Woman Writer and the Nineteenth-Century Literary Imagination (New Haven, Connecticut, 1979), str. 360-362.

15 Immanuel Kant, Kritika praktičkog uma [(Zagreb: Naprijed, 1990; s njem. preveo Viktor D. Sonnenfeld), op. prev.].

16 U svom ogledu »Can the Subaltern Speak?« pokušala sam opravdati redukciju društveno-povijesnih problema na formule odnosno tvrdnje. »Parodija« koju spominjem nije zapala cijelu kantovsku etiku u njenoj čistoći kao slučajnost nego postoji unutar njenih karakterističnih crta kao eventualni dodatak. U smislu ljudskoga bića kao djeteta a ne nevjernika, moju ćete formulu naći, primjerice, u ogledu »What is Enlightenment?« u Kantovoj knjizi Osnivanje metafizike ćudoređa, s njem. prev. Viktor D. Sonnenfeld (Zagreb: Igitur, 1995). Pomogle su mi rasprave o Kantu koje sam vodila s Jonathanom Réeom.

17 Put hodočasnika (Pilgrim's Progress, prvi dio objavljen 1678, a drugi 1684) alegorijsko je prozno djelo engleskoga pisca Johna Bunyana (1626-1688), op. prev.

18 Riječi Jean Rhys iz intervjua s Elizabeth Vreeland, citirane u knjizi Nancy Harrison An Introduction to the Writing Practice of Jean Rhys: The Novel as Women's Text (Rutherford, N. J., u tisku). To je izvrsna studija o Jean Rhys.

19 V. knjigu Louise Vinge The Narcissus Theme in Western European Literature up to the Early Nineteenth Century, na engl. prev. Robert Dewsnap et al. (Lund, 1967), 5. poglavlje.

20 Detaljnu studiju toga teksta naći ćemo u ogledu Johna Brenkmana 'Narcissus in the Text', objavljenome u časopisu Georgia Review, 30 (Summer 1976), str. 293-327.

21 To je glavni argument mojega ogleda 'Can the Subaltern Speak?'.

22 Gospođa Dalloway (Mrs Dalloway, 1925) roman je glasovite engleske modernističke spisateljice Virginije Woolf (1882-1941), op. prev.

23 V. ogled Barbare Johnson 'My Monster/My Self', objavljen u časopisu Diacritics, 12 (Summer 1982), str. 2-10.

24 V. knjigu Georgea Levinea The Realistic Imagination: English Fiction from Frankenstein to Lady Chatterley (Chicago, 1981), str. 23-35.

25 Najjasniji uvid u suvremenu debatu o reproduktivnoj tehnologiji čitateljica će steći proučivši publikacije organizacije Feminist International Network.

26 O muškome fetišu govori Sigmund Freud u svojem ogledu »Fetishism«, objavljenome u knjizi The Standard Edition of the Complete Physiological Works of Sigmund Freud, ur. i na engl. prev. James Strachey et al., 24 vol. (London, 1953-74), 21, str. 152-157. »Ozbiljniju« frojdovsku studiju Frankensteina naći ćemo u ogledu Mary Jacobus »Is There a Woman in This Text?«, objavljenome u časopisu New Literary History, 14 (Autumn 1982), str. 117-141. Moja »sanjarija« zacijelo bi se lako osporila »činjenicom« da je ženi teže zauzeti stajalište fetišista negoli muškarcu; v. ogled Mary Ann Doane »Film and the Masquerade: Theorising the Female Spectator«, objavljen u časopisu Screen, 23 (1982), 3-4, str. 74-87.

27 Kant, Critique of Judgement, na engl. prev. J. H. Bernard (New York, 1951), str. 39.

28 Izubljeni raj (Paradise Lost, 1667), najveći ep na engleskome jeziku i ujedno — premda objavljen nakon restauracije — načinom i duhom najznačajnije ostvarenje engleske renesanse izvan dramskog žanra, djelo je engleskoga pisca Johna Miltona (1608-1674), op. prev.

29 Paralelne biografije (Vitae parallelae) usporedni su životopisi po jednoga Grka i po jednog Rimljanina, djelo grčkog povjesničara i filozofa Plutarha (c. 46-125), op. prev.

30 V. knjigu [Constantina Françoisa de Volneya] The Ruins: or, Meditations on the Revolution of Empires (na engl. prev. izdav., London, 1811). Johannes Fabian je pokazao kako se u sličnim »novim« svjetovnim povijesnim studijama manipulira vremenom; v. knjigu Time and the Other: How Athropology Makes Its Object (New York, 1983). V. također knjigu Erica R. Wolfa Europe and the People without History (Berkeley and Los Angeles, 1982) i knjigu Petera Worsleya The Third World, 2. izd. (Chicago, 1973); zahvalna sam Dennisu Dworkinu što me je upozorio na potonju knjigu. Najmarkantniji primjer običaja da se pod utjecajem Volneyeva teksta zanemari obrazovanje čudovišta naći ćemo u inače genijalnome ogledu Sandre Gilbert »Horror's Twin: Mary Shelley's Monstrous Eve«, objavljenome u časopisu Feminist Studies, 4 (June 1980), str. 48-73. Ogled Sandre Gilbert odražava nedostatak rasne denominacije u nekim vrstama feminizma. Noviji su njezini radovi i te kako popunili tu prazninu; v., primjerice, njezin nedavno objavljeni tekst o romanu H. Ridera Haggarda Ona (ogled »Rider Haggard's Heart of Darkness« objavljen u časopisu Partisan Review, 50, 1983, str. 444-453).

31 »U svakom se pismu uvijek a priori prekida veza, [...] 'subjekti' nisu ni pošiljatelj niti primatelj poruke [...] Pismo konstituira [...] čin kojim se prekida veza s njegovim recipijentom« (ogled Jacquesa Derride »Discussion«, komentar na ogled Claudea Rabanta »Il n'a aucune chance de l'entedre«, objavljen u knjizi Renéa Majora (ur.) Affranchisement: De transfert et de la lettre (Paris, 1981), str. 106; moj prijevod). Margaret Saville nije stvorena da prisvoji čitateljičin »subjekt« u oznaku svoje »individualnosti«.

32 Najmarkantniji »unutarnji dokaz« priznanje je u »Spisateljičinu uvodu« da je Shelley — usnivši još neimenovanog Victora Frankensteina i preplašivši se (premda ne baš zbog njega) čudovišta u sceni koju će poslije prepričati u Frankensteinovoj priči — započela priču »sutradan [...] riječju 'Jedne grozne noći u studenom'« (F, str. 36). To su prve riječi petoga poglavlja dovršene knjige, gdje Frankenstein započinje priču o tome kako je stvorio svog monstruma.