Sadističko življenje

Miljenko Jergović, Buick Rivera, Durieux, Zagreb, 2002.

Slikovitost i minucioznost opisa, brzi i žestoki dijalozi (ili monolozi), paralelnost priča, dramski zapleti, suvremenost teme... manji su dio odlika Jergovićeve novele Buick Rivera koje olakšavaju moguće pretakanje teksta na filmsku vrpcu. Nećemo umnogome pogriješiti ako noveli dodamo prefiks scenaristička i tako joj književni žanr semantički suzimo. Upravo iz tog razloga, pri početku, progovorit ću o sinopsisu novele:

Kronotop čine Toledo Oregon s početkom XXI. stoljeća uz refleksivne umetke dvaju aktera, Hasana Hujdura i Vuka Šalipura o življenju u svom zavičaju, Bosni, u vrijeme neposredno prije, za i poslije rata devedesetih godina XX. stoljeća. Hasan Hujdur, filmski snimatelj, osamdesetih godina doseljava u Ameriku tražeći životnu, profesionalnu, umjetničku afirmaciju. Ženi se Angelom Raubal, glumicom u provincijskom kazalištu. Uzrok izvanjskog konflikta između njih dvoje čini Buick Rivera. Taj kultni američki automobil izvor je jedine Hujdurove preokupacije i radosti i ujedno trn u Angelinu oku. Upravo Buick Rivera jest i razlog Hujdurova susreta s Vukom Šalipurom, ratnim zločincem koji zbog straha od odmazde bježi iz Bosne u Ameriku te si balkanskim šarmom (koji pali jedino u civiliziranim društvima) osigurava naizgled miran i siguran život. Susret tih dvaju, istodobno istih, a opet tako različitih svjetova, dovodi do Hujdurove potpune destrukcije koja Šalipura hrani i arfirmira ga u nezamislivo, u Hujdurova biografa.

Razlog iz kojeg nisam dopisao u sažetku novele protagonistima nacionalnu pripadnost slijedi Jergovićevu poetiku još od Sarajevskog Marlbora, preko Mame Leonea pa sve do Buick Rivere. Naime, Jergović se ne opredjeljuje ni za jednu stranu, ideološku, nacionalnu pa ni vjersku (iako tu pravi nešto veće razlike, ali samo one koje su vezane uz sociematiku i ontematiku), koje su isplivale na površinu, ili, bolje rečeno, zaronile još dublje u onoj, nedavnoj, kako ju povjesničari, sociolozi pa i književni kritičari vole nazvati, jakoj zbilji. Jergović upravo da istakne nacionalnu nevažnost, eksplicitno atribuira ne/kulturološkim značajkama svaki svoj lik, no kako oni funkcioniraju u tekstu apsolutno ne daje naslutiti ikakav nacionalizam i rasizam. Nacionalnost je njihovo breme.

U Buick Riveri nacionalnost je otklonjena onog trenutka kada su Hujdur i Šalipur stupili nogom u drugi svijet, u Ameriku. Ono čime se obojica »brane« od ikakve ideologije digresivni su pomaci u jedan sasvim drugi prostor i u sasvim drugo vrijeme u kojem alibi čini samo obična mržnja, pročišćena od ikakvih ideoloških primisli. I stoga, ako je nacionalnost breme, ideologija je samo izgovor.

Iz tog razloga Jergovićev »čovjek vuk« uzdignut je na višu razinu, pročišćen od ideologija, osim onih egoistične i pojedinačne Amerike na čijem se prostoru nalazi, osjeća se usamljeno i traži oslonac u sebi sličnim. A kada ih pronađe započinje drugi proces — proces egzistencijalne mržnje koji se nadalje grana na različite oblike sadizama.

U samom izraznom središtu Jergovićeve novele supostoji priča u priči u kojoj saznajemo da Hujdura peče savjest nakon nenamjerno izgovorene riječi sadizam pred Angelom. Angelu riječ sadizam progoni od četrnaeste godine života kada je bila psihički zlostavljana od čovjeka koji je često uporabljivao spomenutu riječ. Za zajedničkog posjeta psihijatru Hujdur saznaje da Angela ljubomorno čuva pismo tog istog čovjeka koji joj je ostavio negativan psihički otisak. Jedna od interpretacija tog čina je da se sadistički odnosi prema Hujduru.

Sadizam je ključ za interpretaciju Jergovićeve novele Buick Rivera, a isto tako i ključna riječ u njezinom potpunom razumijevanju. Odnosi između aktera zasnovani su upravo na sadizmu koji je samim tim i pokretač radnje No, radi se o sadizmu kojem moramo dokinuti sve primisli na spolno i tjelesno što ne olakšava slučaj. Sadizam u Buick Riveri ćemo shvatiti kao izopačenost jednog lika kojem je naslada spojena sa zadavanjem psihičkih muka drugom liku.

Nasladu Angeli Raubal predstavlja uporno inzistiranje za lišavanjem onoga što Hasanu Hujduru predstavlja jedinu stvar vrijednu življenja, ono što ga sabire i okuplja, što ga čini boljim i strpljivijim i uz što je imun na većinu razočarenja — Buick Riveru. Ne možemo govoriti o ljubomori jer Hujdur jasno razabire i razlikuje ljubav prema Angeli i Buick Riveri. Svjesna je toga i Angela i upravo iz tog razloga, i uočavanja koliko to Hujdura opterećuje, inzistira na prodavanju automobila. Sadizam.

Sadistički objekt Hasana Hujdura kojim ugrožava ionako narušeno psihičko zdravlje Angele je Buick Rivera. Što iz istinske ljubavi prema tom automobilu, što iz nastrane naslade da napakosti Angeli, Hujdur se iskrada noću iz postelje i na minus dvadeset ekstatično i perfekcionistički čisti auto od snijega, odmrzuje stakla, odleđuje brave... očekujući da se Angela pojavi na prozoru, znajući kako će viđena situacija na nju utjecati. Sadizam.

Kulminacija cjelokupnog procesa Jergovićeva promišljanja o sadizmu zbiva se pojavom Vuka Šalipura i njegovim sudarom sa životima Hujdura i Angele. Tada se i dvije paralelne priče spajaju u jednu. Vuk Šalipur bježeći od bogate žene, kćeri bankara, s petnaest tisuća dolara i skupocjenim automobilom pomaže Hasanu Hujduru izvući Buick Riveru iz kanala u koji je upao zbog snježne mećave. Započinje Vukovo upoznavanje s narušenim odnosima između Angele i Hasana. U znak zahvalnosti što je pomogao Hasanu, Angela Vuka zove na ručak. Animozitet koji se javio između Hasana i Vuka uzrokovan onom čistom i nepatvorenom mržnjom, karakterističnom samo za ljude s balkanskih prostora, rezultirao je krahom Hujdurova života. Naime, Šalipur pred Angelom Hujduru nudi petnaest tisuća dolara za Buick Riveru iz čiste izopačenosti, naslade koju će oćutiti zadajući Hujdurovoj psihi smrtni udarac. Sadizam.

Digresivni Šalipurovi i Hujdurovi pomaci u jedan drugi prostor i jedno drugo vrijeme (vrijeme jake zbilje) koje im je bilo zajedničko potencirani su njihovim susretom. Prisutna je želja za prisjećanjem, ali i za zaboravljanjem proživljenog. Oba slučaja idu u prilog pripovjedaču koji vješto koristi slabosti likova te kao produkt toga imamo izvrstan detaljiziran opis koji bi čak mogao prerasti u skrivenu želju za dokumentarnošću.

Začudno završava Jergovićeva novela. Nakon psihičkog kraha uzrokovanog Šalipurovom sadističkom ponudom za kupnju Buick Rivere, Hujdur u oproštajnom pismu piše Angeli da zauvijek odlazi u Kandahar. Angela ga uzaludno očekuje. Vuk Šalipur pridobija pozornost američkih medija u kojima optužuje Hujdura da se otišao boriti na stranu talibana. Izmišljajući iz dana u dan nove detalje o Hujdurovu životu (koje je američka javnost izvrsno prihvaćala), hranio se Hujdurovom nesrećom za koju je sam bio zaslužan. Takva vrsta završetka neprimjerena je za klasičnu novelu kako ju sam autor terminološki određuje. Začudni završetak i tematika je ono što povezuje Buick Riveru sa Sarajevskim Marlborom, Jergovićevom zbirkom kratkih priča (u kojima je, zbog formalnih odlika, začudnost nužna).

Kada još Sarajevskom Marlboru pridružimo izvrsnu Mamu Leonea, i upitamo se što nam je Jergović Buick Riverom novo priopćio, bojim se da ćemo ostati bez odgovora. I upravo to Jergovićevo putovanje po istoj tekućoj vrpci (a nije bilo tako) glavna je zamjerka ovom Jergovićevu tekstu. Odlike koje su baš Jergovića krasile, hazardnost i inovativnost, ovoga puta su nepronalazne. No, oni koji se preko Buick Rivere upoznavaju s Jergovićevom poetikom ni za što neće biti zakinuti i njihova ocjena za Buick Riveru bila bi čista petica. Ovako...

Ivan Trojan