Propitivanje istine

Milovan Tatarin, Povijest, istina, prašina. Skeptički ogledi. Biblioteka ITD, Znanje, Zagreb, 2002.

Knjiga Povijest, istina, prašina sasvim je neuobičajena knjiga. Naoko, to je zbirka rasprava koje se bave interpretacijom književnih djela. Štoviše i djela i autori koji se ovdje obrađuju vrlo su različitih profila, pa se površnijim čitanjem stječe dojam kako je riječ o knjizi nalik mnogim ranijima u kojima autori sabiru svoje već objavljene rasprave da bi ih ukoričene učinili dostupnijima. Sve to, međutim, ne vrijedi u ovome slučaju. Ono što knjigu Povijest, istina, prašina čini drukčijom može se prepoznati u jednostavnoj konstataciji kako je autor iz različitih djela koja je uzimao u razmatranje izvlačio zajedničku supstancu, a to je odnos prema povijesti, istini i dokumentarnoj građi i sve to promatrao iz osobne vizure, štoviše na nekim mjestima upisivao i sasvim osobno iskustvo. Polazeći s takve pozicije, moglo bi se reći kako je ovdje uspostavljen neki oblik novog narativnog tkiva, štoviše rekao bih novog znanstvenog pisma. Autor knjige Povijest, istina, prašina jedan je od najzanimljivijih i najpoticajnijih mlađih znanstvenika. Milovan Tatarin (1965) je prije ove knjige objavio u proteklih jedanaest godina još tri koje su vrlo dobro primljene. Prvo njegovo uknjiženo djelo bavi se kritičkim prosudbama i interpretacijama novije književnosti, a naslovljeno je Polomljeno poetičko zrcalo (1991). Nakon te rane knjige uslijedile su dvije koje problematiziraju stariju hrvatsku književnost, točnije onu koja je nastajala u Slavoniji tijekom XVIII. stoljeća. U knjigama Od svita odmetnici (1997) i Zaboravljena Oliva (1999) sabrane su rasprave o nabožnim temama u Slavoniji XVIII. stoljeća. U obje se knjige susrećemo s autorom koji otkriva svoje superiorno poznavanje književne i druge relevantne građe, ali isto tako upućuje na njezino donekle izmijenjeno čitanje. Zanimljiva je posebnost da se Tatarin bavi isključivo slavonskim autorima, vrlo često onima koji su u ranijim povijesnim pregledima ostajali na marginama. Njemu, pak, ovdje nije primarni cilj učiniti neki revalorizacijski zaokret kojim bi i pisce i njihova djela pomaknuo naviše na hijerarhijskoj ljestvici, koliko želja da se u djelima starih Slavonaca prepoznaju i druge posebnosti, a ne samo stilske koje implicite podrazumijevaju i vrijednosne. Upravo će nova knjiga Povijest, istina, prašina, nepretenciozno podnaslovljena Skeptički ogledi, korisno poslužiti kao određeni indikator, kao poticajna referenca koja će otkriti dvije važne stvari: omogućiti nam da cjelovitije upoznamo (znanstveni, teorijski, povijesnoknjiževni) profil autora, te da razumijemo njegova dosadašnja nastojanja da ponovno pročita, vrednuje i, što je osobito važno, kontekstualizira neke, pa tako i starije slavonske pisce. Važno je ovdje napomenuti kako je Milovan Tatarin cijeli svoj znanstveni vijek, ako je tako nešto umjesno uopće reći za mladoga istraživača, posvetio starijoj hrvatskoj književnosti. Na toj je građi magistrirao (1993) i doktorirao (1999), a stariju hrvatsku književnost desetak godina predaje na Pedagoškom fakultetu u Osijeku.

Knjiga Povijest, istina, prašina sastoji se, dakle, od sedam samostalnih cjelina, točnije studija, eseja, interpretacija. U njima se autor bavi vrlo heterogenom građom, a kao poticajna polazišta poslužila mu je u prvome tekstu novela Izvještaj s druge strane Antuna Šoljana, objavljena 1975. godine, zatim u daljnjima drame Tahira Mujičića, Borisa Senkera i Nine Škrabea, pa dramski tekst Utvare Ive Brešana, onda dramski tekstovi Tomislava Bakarića (Malj koji ubija), Ive Brešana (Ledeno sjeme) i Stjepana Tomaša (Lov na vješticu), pa povijesno istraživanje pretočeno u gotovo romanesknu formu Judith C. Brown Nedolični čin, zatim knjiga pjesma Opscenacije Zvonimira Mrkonjića. Na kraju, kao završni i vjerojatno ključni tekst cijele knjige pojavljuje se Tvrđa — nevidljivi tragovi u kojem autor gradi potpuno osobnu priču koliko na referencijama iz osamnaestostoljetnih djela slavonskih autora, kao što su Antun Josip Turković i Petar Katančić, toliko na autobiografskim bilješkama kojima, na neki način, resemantizira historijske tekstove. Odnosno, stavlja ih u novi kontekst i na taj način povijest, povijesne dokumente, arhivsku građu, književne tekstove... oslobađa njihova uobičajena i očekivana značenja. Ono, pak, što povezuje gotovo sve te sasvim samostalne studije ili eseje jest ispitivanje povijesti, točnije razbijanje mita o povijesti kao mogućem temelju za određenu književnu produkciju. Interpretacija pjesama Zvonimira Mrkonjića naoko izmiče iz tog kruga, no taj je Tatarinov tekst važan u cjelini knjige, budući da pokazuje njegovu svestranost i otvorenost, sposobnost čitanja i interpretiranja književne građe koja je lišena onih supstanci na kojima je gradio osnovni okvir knjige kao cjeline.

Da bismo ušli u Tatarinov tekst, da bismo razumjeli što nam on svojim studijama i esejima želi priopćiti, čini mi se da je potrebno pozvati se na uvod, svojevrsni predgovor u kojem objašnjava intencije svoga uknjiženoga djela. Tu bih izdvojio dvije autorove napomene: u prvoj on konstatira kako u nas manjka teorijska literatura o fenomenu prepletanja fikcijskoga i povijesnoga, da nema »tekstova u kojima je riječ o razobličavanju mehanizama na kojima počiva historiografski diskurz, nema radova o historiografskoj fikciji« (str. 6). U drugoj, pak, napomeni Tatarin eksplicitno kaže koja mu je bila osnovna namjera u pisanju ove knjige. »Ove sam rasprave pisao«, kaže on, »zato da ponajprije sebi pojasnim neke stvari, da ih eksterioriziram u tekstu (neka vrsta pretvaranja privatnoga kaosa u kozmos) te da se (...) priključim svima onima koji su (...) ipak poželjeli nešto reći o povijesnoj istini i povijesnoj prašini, izravno ili metaforično« (str. 7-8). Moglo bi se iz toga zaključiti kako je Milovan Tatarin svojom novom knjigom htio popuniti u nas nedostajuću literaturu, tim više što bi se osnovna tema knjige upravo mogla prepoznati u »razobličavanju mehanizama na kojima počiva historiografski diskurz«. Ipak autoru Povijesti, istine, prašine nije namjera stvoriti neko univerzalno djelo, neki spasonosni priručnik, ili barem djelo u konvencionalnom smislu znatnijih pretenzija a kojim bi riješio problem nedostatka adekvatne literature. To je shvatljivo stoga što on sebe ne vidi kao autoritarnog pripovjedača velikih tema, pa niti autora koji svojim pisanjem rješava globalne probleme, pa tako i probleme nedostajuće znanstvene literature. Druga napomena koju sam izdvojio iz uvodnoga teksta knjige, a iz koje saznajemo kako je pisac rasprave pisao zato da ponajprije sebi pojasni neke stvari i da ih eksteriorizira u tekstu. Baš takav stav — pisati za sebe, objasniti sebi — uvodi nas u srž i Tatarinove poetike i njegova svjetonazora. Milovan Tatarin, naime, jedan je od rijetkih naših znanstvenika koji se suvereno kreće i starijom i suvremenom hrvatskom književnošću te u oba slučaja primjenjuje istu optiku, isto pismo. Njega u ovoj knjizi zanima povijest, istina, dokumentaristička građa... sve ono što je već nekoliko puta spominjano u ovome tekstu. No, njega prije svega zanima povijest pisana u prvom licu, njega zanima povijest viđena s margine, zanimaju ga kapilarna istraživanja povijesti, a ne ona globalna, zanima ga »povijest odozdo«, »microstoria«... Jednostavno rečeno, Tatarin se intelektualno i znanstveno formirao u vrijeme rasapa velikih ideja i globalne povijesti, na njega je presudnu ulogu imala postmoderna u kojoj je nalazio i svoje književne afinitete i otkrivao točku motrenja iz koje su se ranija čitanja i vrednovanja književnih tekstova podčinjavala ako ne radikalnoj, a ono svakako znatnoj izmjeni.

Uzimajući za primjer novelu Izvještaj s druge strane Antuna Šoljana, Tatarin u prvoj raspravi svoje knjige želi demistificirati glas svjedoka kazivanja, pokazati kako je svaki dokument, pa i autentično svjedočanstvo protagonista događaja, tek konvencija. Od glasa živog svjedoka događaja do povijesnog dokumenta s jedne strane i književnoga pripovijedanja, dakle onoga što se običava smatrati i nazivati fikcijom, nema bitne razlike. I svjedok i historiograf u konačnici konstruiraju priču koja je nekad imala zbiljsko ishodište, ali je prilagođavaju vladajućem metanarativnom okviru, zaključuje autor i osnažuje to konstatacijom kako je historiograf svemoguć baš kao i književnik. Međutim postavlja se pitanje što u takvom slučaju znači istina, što u određenim situacijama znače dokumenti, a što uopće jest povijest? Nema istine, kaže autor, nju je uništio historiograf, promijenio ju je i prilagodio. Da bi se stvari lakše razumjele treba istaknuti da Milovan Tatarin svoj odnos prema istini, povijesti, vjerodostojnosti dokumenta promatra s dvojne pozicije: onoga što pripada metanaracijama te onoga što pripada malom pripovjednom tekstu. Dok prvo odgovara čvrstom sustavu, historiografskom pravu na opću istinu, drugo pripada subjektivnoj optici, govoru često obespravljenog pojedinca, slabog subjekta koji se pojavljuje s margine velikoga sustava. Interes za izučavanje tih sitnih, obično ušutkavanih glasova, izučavanje kapilarnih područja povijesti relativno je novijega datuma, a rado su ga prihvaćali protagonisti postmoderne. U ostalim raspravama autor knjige Povijest, istina, prašina upravo će otkrivati odnos između malog pripovjednog teksta i metanaracije, otkrivat će subverzivnost prvoga u odnosu na drugo, ukazivat će na brojne primjere pretežito domaće književne, najčešće dramske produkcije, gdje se autori, pozivajući na povijest, njome zapravo poigravaju dokazujući onu već ranije izrečenu Tatarinovu pretpostavku kako između povijesti i fikcije nema razlike i kako se u oba slučaja radi o običnoj konstrukciji priče. Tatarin će istraživati i razobličavati skrivene mehanizme prikazivanja prošlosti i njezina »predstavljanja kao da«, pozivajući se pri tome na Paula Ricoeura. Uzimajući za primjer dramske tekstove Ive Brešana, pozabavit će se njegovom dvostrukom subverzijom: s jedne strane promatrat će kako pisac erodira onaj sloj koji pripada metanaraciji, a s druge tekućoj ideologiji. I život i povijest pretaču se tako kod Brešana u autentičnu priču, budući da stvarnost i jest upravo tu, u priči.

Rekao sam kako mi se čini da studija o poeziji Zvonimira Mrkonjića, bolje rečeno interpretacija njegovih konkretističkih pjesama iz zbirke Opscenacije (1982), na neki način odskače od osnovne teme knjige. No, taj se dojam nameće samo ukoliko tekst Zatravljenost smislovima, kako je naslovljena ta rasprava, shvatimo isključivo kao interpretaciju Mrkonjićevih pjesama. Riječ je, zapravo, o nečem drugom. Zbirka Opscenacije jedan je od najradikalnijih ne samo Mrkonjićevih već u hrvatskoj poeziji uopće, iskoraka iz kruga uobičajene sintakse, uobičajenog pisma, uobičajene poetske prakse. Riječ je, dakle, o konkretističkim tekstovima u kojima je razbijena linearna struktura rečenice, u kome u poetsku građu ne ulaze samo riječi, dakle jezik, već podjednako tako i grafički izgled teksta, bjelina stranice, razmaci između riječi. Nastavljajući se na neki način na davnu mallarméovsku gestu, Mrkonjić je u Opscenacijama nastojao hrvatski jezik dovesti do one kritične točke u kojoj se prepoznaju sve njegove mogućnosti. Tu je svoju namjeru, dakako, na sjajan način i proveo u djelo. No, postavlja se pitanje zašto je ta jedinstvena zbirka pjesama zaintrigirala Milovana Tatarina i zašto ju je uklopio u ovu svoju knjigu. Čini mi se da se razlog prepoznaje na drugoj razini, a ne na tematskoj. Naime, konkretistička Mrkonjićeva poezija ne opisuje povijest, ne bavi se deskripcijom istine, ona se uhvatila u koštac s jezikom kao temeljnom istinom svakog pisanja, svake književne produkcije. Pa kao što se na primjerima Šoljanovih, Brešanovih, Mujičić-Senker-Škrabeovih dramskih tekstova, te onih Bakarića, Tomaša i proze Judith C. Brown bavio razotkrivanjem mehanizama koji niveliraju fikciju i fakciju, dakle relativizirao pojam istinitosti, vjerodostojnosti povijesti itd, Tatarin na Mrkonjićevu primjeru razotkriva mehanizme koji jezik čine funkcionalnim u poetskom tekstu. Drugim riječima on ispituje protežnost jezika, i to u onom slučaju gdje se on čini izrazito krhkim. Posvemašnjom fragmentacijom teksta, razbijanjem sintakse, stvaranjem tenzija na samoj leksičkoj razini, unošenjem »negativnog« ili »nultog« sloja teksta, a to je ovdje bjelina stranice, u samo poetsko tkivo i integriranjem bjeline u sam jezik, moguće je lako prepoznati što je pisac htio reći i u čemu je vidio razlog za uključivanje ove rasprave u knjigu Povijest, istina, prašina. Na jednom mjestu svoje rasprave Tatarin kaže: »Središta nema, središta se kližu, središta su neizbrojiva i različita, ona su uvijek na drugim mjestima, mjestima koja im čitatelji namijene« (str. 121). Probajmo tu rečenicu, kojom se objašnjava dislociranost smisla teksta, njegova mnogostruka čitljivost, pa tako i potpuna semantička otvorenost, shvatiti u kontekstu onoga čime se autor bavio kada je relativizirao monolitnost metanaracije te povijest, istinu, stvarnost pronalazio unutar kompleksa malih pripovjednih tekstova. Sličnosti su, dakako, sada sasvim prepoznatljive.

Završni tekst u knjizi Tvrđa — nevidljivi tragovi na neki način postaje ključ za dešifriranje ne samo ove knjige, već dobrim dijelom i Tatarinove dvije prethodne knjige u kojima se bavio nabožnim temama u slavonskoj književnosti XVIII. stoljeća. Rasprava počinje autobiografskim zapisom u kojem se razotkriva autorov odnos prema osječkoj Tvrđi, tom velikom vojnom i urbanom kompleksu nastalom u XVIII. stoljeću. Uključujući fragmentirane rasprave o piscima koji su tu boravili (Petar Katančić, Antun Josip Turković...), njihovim djelima i životima, Tatarin se oslanja na onu ricoeurovsku formulu »predstavljanja kao da« i kroz nju gradi cjelinu teksta. Pozivajući se također ne toliko na književni predložak jednog Antuna Josipa Turkovića, autora spjeva Život svetoga Eustakije, o kojem je Milovan Tatarin prije napisao izvanrednu studiju objavljenu i u njegovoj prijašnjoj knjizi Od svita odmetnici (1997), te njome prvi put zapravo starijoj hrvatskoj književnosti otkrio jedva spominjano djelo i sasvim marginaliziranog autora, nego se pozivajući na Turkovićeve dnevničke zapise, male kronike zabilježene u njegovu Dijariju, mi odjednom otkrivamo jednu neobičnu ličnost. Tatarin nam kroz naoko banalna nabrajanja što je ovaj pisac i svećenik kupio za jelo i koju odjeću, što je dobio od hrane na dar, koga je ugošćivao... ne daje samo cjelovitiji portret autora nabožnog spjeva Život svetoga Eustakije, već jasno ocrtava kulturu svakodnevice u osječkoj Tvrđi, pa tako i u Slavoniji kasnog XVIII. stoljeća uopće. Tu, dakle, prepoznajemo Milovana Tatarina kako na konkretnom primjeru demonstrira svoj afinitet prema »malom pripovjednom tekstu«, prema kapilarnoj povijesti, prema »microstoriji«... onome na čemu je gradio svoj znanstveni, intelektualni i spisateljski profil.

Knjiga Povijest, istina, prašina iznimno je i dragocjeno ne samo znanstveno i teorijsko djelo, već svojim preciznim, nimalo suhoparnim, već u književnom pogledu upravo bogatim jezikom predstavlja svakom ambicioznijem čitatelju izazov. Izazov koji će ga uvesti u još uvijek dovoljno neobrađene teme naše književne baštine, ali mu isto tako pružiti i onaj rijetki užitak u čitanju kakav se u nas nalazi ponajprije u kvalitetnim djelima tzv. čiste književnosti. Pojavivši se u popularnoj Biblioteci ITD vjerojatno se i računalo na to da novo djelo Milovana Tatarina izađe iz užeg kruga stručnih čitatelja i približi se široj čitalačkoj, ali i zahtjevnijoj publici. Gledajući s tog, rekao bih izdavačkog aspekta, mislim kako je ova knjiga ispunila i tu namjeru.

Zvonko Maković