Pjesništvo sustava

Branislav Zeljković, Mjesečina i krater, altaGAMA, Zagreb, 2002.

Hrvatska je poetska književnost u svom totalitetu u znatnoj mjeri dovoljno poznata te stoga i dovoljno skrivena, jer da nije skrivena ne bi se stjecao dojam poznatosti. Stječe se dojam (kažem — dojam) kao da se sve zna o nekom autoru čim se spomene njegovo ime, no kompleksniji uvid u opus takovrsnih pjesnika često završava prisjećanjem naslova poneke od knjiga i to je više-manje to. Samo prisjećanja radi na nepoznatu sudbinu Darka Kolibaša i nedostatak izbora iz pjesništva koje je svojom teorijskom sviješću inauguriralo značajan dio označiteljske prakse druge polovice dvadesetog stoljeća neka bude egzemplar predmeta ovog uvoda. Jedan drugi književnik — Branislav Zeljković također je »sudbina« čije ime budi određene asocijacije, prvenstveno Sfere, Krista i Orfeja, ali koje nisu dovoljno niti kritički, a kamoli esejistički valorizirane, analizirane, osviještene, kontekstualizirane. Čak štoviše, pune su krivih i pojednostavljenih tumačenja koje stvaraju iskrivljenu sliku.

Premda poetski diskurs Branislava Zeljkovića ima značajnih nedostataka on ipak ostaje intrigantnim po svojim praktičnim, recepcijskim dosezima, uostalom kao i samom svojom strukturom, onom materijalnom, a napose idejnom, pa i ideološkom. Na marginama interesa to je pjesništvo izgradilo vlastite estetske i etičke sustave vrijednosti koje se nije povodilo, osim u ranoj fazi, za poetskim modama, pravcima, stilovima, poetikama. U najboljoj manirističkoj tradiciji ono je sintetiziralo raznorodna iskustva (simbolizam, ekspresionizam, nadrealizam, gnoseologiju razlogovaca, religioznu liriku, ludizam...) kako bi od tradicije učinilo amalgam, premda ono zasigurno nema veze s postmodernističkim miksacijama. Taj paradoks nemoderne modernosti Zeljković je postigao instrumentalizacijom Jaspersova egzistencijalizma kojim kvazifilozofski razrješava pathos povijesnoga prisuća u tekstovima, čineći ga univerzalnim pojmom što bitku (i pjesništvu) osigurava Cjelovitost.

Osnovne nedostatke prepoznajem, dakako, u činjenici što autor ima nemali broj prosječnih, pa i lošijih tekstova, što uostalom ne možemo zamjeriti sastavljaču Mjesečine i kratera — Miloradu Stojeviću, budući da je ona panoramski htjela obuhvatiti sve pjesme, barem one dostupne. To je očito bio složen posao, prvenstveno zbog specifičnoga Zeljkovićevoga stava što to knjiga jest, ili bi trebala biti. No, o tome nešto kasnije. Drugi bitan prigovor njegovome pjesništvu vezan je uz, uglavnom, kategorijalnom ponavljanju kategorijalnosti, no o kategorijalnosti opet nešto kasnije. Na stranu činjenica što perpetuiranjem istih ili sličnih toposa recepcija proizvodi učinak koji se ponajbolje može opisati jednoličnošću, ostaje mi pitanje razloga takovrsne dosljednosti. Čini mi se, no ne mogu biti potpunoma siguran, kako bi Zeljkovićevo pjesništvo moglo biti čitano po ključu manirističkih poetika. Ukoliko je o tome riječ onda to pjesništvo u neku ruku postaje autoreferencijalno, što uostalom i sugerira provodni motiv Orfeja i orfičkih misterija, odnosno cjelokupno naslijeđe ezoterijskoga mišljenja.

Rekosmo, Zeljković kategorijalno perpetuira kategorijalnosti. One bi se mogle podijeliti na semantička polja koje obuhvaćaju filozofiju (Opće, Znanje, Suština, Sudbina, Ništa, Drugi, Bitak), antropologiju (Smrt, Sfera, Labirint, Apoteoza, Duh), teologiju (Adam, Grijeh Jedan, Potpunost, Krist, Muhamed, Demon, Milost), mitologiju (Orfej, Mitra, Sfinga, Demijurg), estetičke (Nadahnuće, Ljepota, Mjera) te one kategorijalnosti koje možemo, tek za ovu prigodu, nazvati općima, ili bolje — Proizvoljnima, kao što su — Nada, Sveistrajnost, Rastvorba, Membrana, Ogled, Ovdje, Tamo, Snoviđenje, Danak itd. etc. i sl. Ukoliko se složimo s logikom da onaj koji hoće reći sve ne kaže ništa, onda Zeljković zbog krajnje inflacije velikih slova, sve kako bi naglasio važna mjesta vlastita sustava (Zeljkovićeva poetika jest Sustav, prvovrsno ezoterijski, tek potom i kršćanski), između njih isprepleo simboličku, a ne metaforičku priču (smatram kako Zeljković ne piše pjesme, niti eseje, niti poeziju u prozi, nego tekstove u najopćenitijemu smislu u kojima strukturira jednu krajnje privatnu simboličku priču što se generira iz ezoterijskoga, teološkoga i antropološkoga znanja, stoga u tom diskursu prepoznavati metafore ne znači ništa drugo doli njihovo prebrojavanje, a koje su, uostalom subordinirane nadređenom klasom — simbolom) odnosno, kako bi se učinio transparentnijim — ne kazuje baš puno, ali ja se, naravno, s tom logikom ne slažem. Zeljković je do krajnosti iscrpio postupak kategorijalnoga isticanja (što je neosimbolistički utjecaj, prvovrsno Augustina Ujevića) a da je pritom precizno odredio vlastita ideološka referentna mjesta, bez obzira sviđao se rezultat nekome ili ne. Ali, prilikom njegova duhovna habitusa valja reći citirajući i ovo: »Zeljković nije kršćanski pisac, ponajmanje klerik, negoli vjernik intelekta koji proizvodi sustav raspoznavanja fleksija, u pjesničkome i filozofskome smislu. Ezoterijsko, glede toga, nije daleko, jer je sam orfejanski, i orfički, problem zapravo ezoterijski (...) — Stojević, str. 303)

Zeljkovićeva sklonost metafizičkome onaj je topos koji prvi upada u čitateljevo oko. Jamačno je orfički kompleks centralno ideološko mjesto iz kojega je moguće objasniti Zeljkovićevu poetiku. Gnostički dualizam Stojević prepoznaje na nekoliko antropoloških i poetičkih razina, počev od podjele na tijelo i dušu, preko »prijetvorbi dviju egzistencija (zemne i nebeske, metaforične i tautološke, (nad)realne i eshatološke)« te odnosa prema svijetu i svemiru iz egzistencijalne pozicije (»prijelaz iz mehaničke i diskontinuirane u morfološku i simultanu«) pa sve do orfejske dijalektike koja obuhvaća liminalne i izvankategorijalne oznake. Stojević je Zeljkovićevu orfičku dijalektiku nazvao prolomnim dualizmom (čovjek — »više biće«). Poetički odgovor na ideološki kompleks orfizma Branislav je Zeljković prezentirao miksacijom nadrealističnog diskursa (kadšto u literarnome kadšto u spekulativnome smislu, kadšto oboje) i »filozofske spekulacije« koja počiva na kategorijalnosti te aktualizaciji simbola iz antropološkog fundusa, a sve je skupa upregnuo u pomalo ili malo više moraliziranje svojstveno ne samo, ali i egzistencijalnim govorima. Stojević bi rekao kako se orfičnost ostvaruje na dualiziranju banalne stvarnosti i uzvišenosti bitka i Apsoluta. Pad je u orfičkoj teogoniji, ali i kršćanskoj hegemoniji uostalom kao i u zbiljskom, egzistentnom svijetu pojam prebogat konotacijama da kadšto biva i zlorabljen. Autor je pojam pada inkorporirao u svoju teoriju ekvivalencije (»prepreci i padu antipod je svjetlo i Prometej, Prometoid« — Stojević, str. 308). Teorija ekvivalencije poprilično je nejasna no ona u osnovi govori o sveprotežnosti Božanskog te o mogućnosti pokušaja uspostavljanja harmonije između nesavršenstva ljudskog sa savršenstvom Božanskog načela. Premda u dosezima i namjerama različita od Dragojevićevih zamjeničkih igara teorija ekvivalencije može asocirati na nju svojom arbitrarnom označavajućom proizvoljnošću.

Zeljković je, kako veli Milorad Stojević, knjigu smatrao specifičnim materijalnim uratkom. Materijalnim, doslovce tjelesnim, zasigurno ne s obzirom na činjenicu da je za života bio vlasnik tek dviju knjiga i jednoga izbora. Ono intrigantno u cijeloj autorovoj priči, ako pretpostavimo da tekstovi ipak nisu izgubljeni, jest da zbirkom smatra ciklus pjesama. Josip Uzarević svojedobno je za ciklus pjesama ustvrdio da ga na okupu drži neki provodni motiv, tema, postupak, stil, u načelu i poetika, pa iz toga, uprostim li ponešto, proizlazi da knjiga ukoliko želi biti u svojoj praktičnoj instanci cjelovita konstituira se na više ili manje sličnim načelima, pritom ne zanemarujem mogućnost suptilnije razrade u knjizi, ali također i mogućnost ponavljanja. Ako tako postavimo stvari, onda sam čin činjenja knjige od ciklusa s jedne je strane kondenzacija na kvintesencijalno (što kod Zeljkovića tek je jednim dijelom slučaj, s obzirom na mnogobrojna ponavljanja), a s druge — svojevrsna gestualnost, odnosno konceptualistički projekt, što je već sasvim blisko manirizmu.

Poezija, u koju Zeljković gotovo romantičarski vjeruje, posjeduje genotipsku mogućnost/potenciju nadilaženja granica žanra, što Zeljković zna. To je prekoračenje, kao i pathosno skraćenje bez obzira na iskazane nedostatke ukazuje na jednu bitnu činjenicu — osviještenost glede vlastite prakse. Osviještenost je rezultirala i Sustavom, a svaki je sustav uvijek pomalo previše dosljedan. Taj je Sustav možda i glavna slijepa pjega pjesničkoga opusa Branislava Zeljkovića. S druge strane vitalistička, stilska posebnost, a u nekim tekstovima (Dinosauri) i iznimnost tom pjesništvu osiguravaju sasvim autonomno polje unutar hrvatske poezije. I to usprkos svim nedostacima, a što je, barem iz moje vizure gledanja, već značajno.

Sanjin Sorel