Herbarij koji bi htio biti zemlja

Herbarij koji bi htio biti zemlja

5. srpnja 2002.

Zaboravio sam kako se piše dnevnik. Nekada davno pisao sam ga redovito. Potrošio sam mnogo papira, mnogo olovaka. Sada, dok se prisjećam, blisko mi je zaključiti da sam kroz to pisanje tražio sebe i svoj izraz. I uzdam se da to nije bio uzaludan napor.

Već dugo ne pišem dnevnik. Zapravo, ne govorim istinu: sve što pišem, dnevnik je moga života. Istina, šifrirani dnevnik. Dnevnik prepoznatljiv meni osobno, ali, dakako, i onima s kojima dijelim svoje dane. Za nešto zapisati, dovoljan mi je i neki posve blagi poticaj. Redovito mi se događa da, nakon mnogih godina, još uvijek pamtim mjesto na kojem sam vidio nekoga nepoznatoga, koga više nikada nisam sreo. Pamtim riječ koju sam negdje usput čuo — pamtim i gdje sam je čuo. Raduje me, uvijek me iznova raduje, susret s onime što ljudi tako olako nazivaju beznačajnim. I, siguran sam, najbolje što čovjek može učiniti u susretu sa svojim životom jest da, u svakoj prigodi koja mu se ukaže, posadi poneku, makar i posve skromnu, svjetiljku.

Eto, pokušat ću prisjetiti se kako se piše dnevnik, zapisivati razmišljanja i zbivanja sljedećih dana. Pa kako bude.

7. srpnja 2002.

Danas sam bio na pedesetogodišnjici braka roditelja svojih prijatelja. Rodili su — vjerujem da ne griješim kada kažem 'rodili su', jer rađanje se zasigurno ne tiče, ili se barem ne bi smjelo ticati, samo majke — dakle, rodili su osmero djece. Njihova su djeca rađala djecu, i pritom nisu bila škrta sa životom, a i djeca njihove djece su već počela rađati djecu. Kada su se okupili da se svi zajedno slikaju, u jednom trenutku nisam uspio razaznati gdje su slavljenici. Naime, oni — kao i svega svoga života — nisu smatrali potrebnim da budu baš u sredini, te su stali pomalo postrance, pa ih je, u onom moru vedrih lica, bilo malo teže uočiti.

A proslava pedesetogodišnjice braka počela je potiho. Djeca, kao i djeca njihove djece, rasula su se širom svijeta te su se za ovu prigodu, svi, baš svi, okupili. Dolazili su jedni za drugima i roditeljima nikako nije bilo jasno kako se poklopilo da svi dođu u isto vrijeme. Na samu godišnjicu uopće nisu mislili. Ta njima je svaki dan blagdan. No, njihova djeca odlučila su da im taj dan bude bar malo veći blagdan od ostalih blagdana.

Budući da su u vrijeme kada su se vjenčali — uostalom kao i mnogi u to vrijeme — bili tako siromašni da si nisu mogli kupiti prstenje, posudili su ih za potrebe vjenčanja i potom vratili. Pedeset godina braka proživjeli su bez prstenja na rukama, ali prstenovani ljubavlju koja je imala snage ne samo odoliti vremenu nego se i uzdići. Za pedesetogodišnjicu braka djeca su im poklonila prstenje u koje je toliko toga stalo. Toliko toga čemu vrijeme ne može nauditi.

8. srpnja 2002.

Na današnji je dan, prije četiri godine, umro moj dobri otac. Spominjem ga se sada po njegovoj potrebi da u svemu i svakome prepozna ono najbolje ili, makar, ono dobro, ma kako slabašno bilo. Znao sam mu katkada prigovoriti da u tome ipak ne bi trebalo pretjerivati. Sada se događa da to isto drugi prigovaraju meni.

Sjećam se, svojedobno me je fra Bonaventura Duda, jedan od onih bez kojih ne bi bilo moguće ispisati moj životopis, pročitavši neke moje zapise, upitao: 'Lice, gdje je Vama Job?' Nisam mu znao odgovoriti. Ja sam za Joba redovito nalazio mjesta u svojim zapisima, no ta su mjesta podjednako redovito bila prikrivena, osjenjena. Iznenadilo me je kada je fra Bonaventura poslije, jednom zgodom, spontano rekao: 'Našao sam ga. Našao. Našao sam Joba i kod Vas.' Moj Job ne viče, ali niti ne šuti. No zahvalnost u meni, uzdam se, ne može nadglasati.

10. srpnja 2002.

Što znači pisati, zapisivati neke proplamsaje svoga života? Katkada pomislim da je pisanje nalik izrađivanju herbarija. Iz mora lišća što leži na zemlji, odaberu se oni osobito lijepi listovi, ili se, još živi, otrgnu sa stabla. Pažljivo se stave ispod nečega teškog kako bi se što bolje izravnali, a potom se pričvrste za neke papire ili kartone kako bi se trajno, ili što trajnije sačuvali. Tako čovjek u svako doba, negdje pri ruci, može imati mnoge lijepe listove, radovati se njihovoj ljepoti, radovati se sjećanjima... jer, kao što moj prijatelj Jozo ponavlja, i od sjećanja se može živjeti.

No, izraditi herbarij, na neki način znači i prevariti otpale i otrgnute listove, spriječiti ih u tome da ostvare svoju kob: da postanu zemlja. A za otpalo i otrgnuto, za sasušeno lišće, postati zemlja znači dozreti. I, ako smijem tako reći, ispuniti svoj život.

Zapisujući pojedine zgode i misli, u određenom smislu zaštićujemo život da mu prolaznost ne naudi. Ali samo u određenom smislu. Jer životu, istinskom životu, ma što bilo, nije moguće nauditi. Nije mu moguće nauditi, ma kako to neshvatljivo zvučalo, dok promatram što se sve ljudima, osobito nedužnima, zbiva.

No, može se dogoditi da, posvećujući se pisanju, propustimo živjeti. I, zato, pisanje ima smisla samo ako ima vrijednost tragova koje ostavljamo svojim životom. Ne dodajemo li pisanjem dobrote životu, ne potvrđujemo li pisanje svojim životom, i sebe i druge tek okradamo.

21. srpnja 2002.

Danas sam neočekivano dobio odgovor na pitanje koje sam postavio prije šest godina. Naime, u lipnju 1996, dok sam radio kao državni službenik, obavljajući svoj posao, došao sam u Vukovar, u to vrijeme još tolikima, pa i Hrvatskoj samoj, gotovo nedostupan. Zaprepašteno sam promatrao, prije više od pet godina, od tolikih napušten i razoren grad. Ruševine su bile na sve strane. Kao da nitko u tom mučeničkom gradu nije imao potrebu bilo što obnavljati. Neljudskost i smrt bilo je moguće gotovo dotaknuti na svakom koraku.

Za kratkog predaha tijekom mučnog razgovora o uspostavi hrvatskog školstva u Hrvatskom podunavlju, nisam odolio upitati svoje sugovornike: 'Recite, kako djeca žive u ovom gradu.' Pogledali su me začuđeno kao da nema razloga za uznemirivanje. 'Deca?' — rekli su. — 'Deca se na sve nauče.' Smatrali su da su time u potpunosti odgovorili na moje pitanje. Međutim, ja sam, zapanjen njihovim odgovorom, pitao dalje: 'Zar zaista mislite da se djeca na ovo mogu naučiti?' Nisu smatrali bilo što dodati svome odgovoru i tako sam ja ostao bez pravog odgovora na svoje bolno pitanje. Sve do danas.

Danas sam bio na mladoj misi fra Josipa Šoštarića u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Gornjem Jesenju. Pred kraj mise, prije nego što će podijeliti svoj mladomisnički blagoslov, fra Josip je — neuobičajeno — smatrao potrebnim ispripovjediti događaj koji se zbio prošlo ljeto. Veća skupina mladih, srednjoškolaca i studenata, okupljenih u Franjevačkoj mladeži, zvanoj Frama, u pratnji franjevačkih bogoslova i mlađih svećenika franjevaca, bila je na tzv. franjevačkom hodu u Hrvatskom podunavlju. Franjevački hod održava se u nas već više godina. Riječ je o višednevnome hodu od jednog do drugog franjevačkog samostana odnosno crkve u nekom dijelu naše domovine, nakon čega mladi autobusom odlaze u Asiz, gdje se 2. kolovoza, na Gospu Anđeosku, u istome duhu, susreću s mladima iz cijele Europe.

Kada su mladi, ispripovjedio je fra Josip, inače uvijek raspjevani i puni istinskog veselja, došli do Vukovara, zanijemili su. Njihova tišina bila je svečana, upravo potresna. Šutke su prolazili kroz, već poprilično, premda nedovoljno, obnovljen grad. Tek kada su došli do zavjetnog križa uz Dunav, zastali su i zapjevali pjesmu 'Moja zemlja Hrvatska' koju je skladao mladi svećenik fra Ivan Matić. Tom je pjesmom zaključena i fra Josipova mlada misa.

Tišina koja je prožela mlade u njihovu susretu s Vukovarom, bio je odgovor na moje davno postavljeno pitanje. Odgovor prepun poštovanja i suosjećanja. Odgovor koji je opravdao moje pitanje i iskupio njegovu bol.

Predveče, prije nego što ćemo iz Gornjeg Jesenja poći kući, upućeni od nekih mještana, nas nekolicina odvezli smo se do zaseoka Brdo ponad Gornjeg Jesenja. Ondje smo, uz svega nekoliko kuća, i u društvu ljudi koji u zaseoku obitavaju, imali sreću osmotriti beskraj koji se pruža uokolo. U zadnje sam vrijeme više puta, u raznim dijelovima domovine, imao srodnu sreću, sreću da iz nekog odveć zaboravljenog kraja osmotrim svijet. Da, uistinu Božji svijet.

Mnogi misle da ljudi u tim krajevima žive oskudnim i skučenim životom, da im je toliko toga od suvremene civilizacije uskraćeno. No, sve što sam s njima doživio, ukazuje mi na protivno. Ti jednostavni, skromni i, redovito, vedri ljudi, slobodni od svake unutarnje i vanjske buke, žive u međusobnoj prisnosti. U prisnosti sa životom. Kada ustanu i iziđu pred kuću, ulaze u svetište života, u svetište svijeta i odmah im je sve posve razgovijetno. Dok stoje pred beskrajem, licem u lice s Bogom, oni jasno prepoznaju tko su i koja je svrha njihova boravka u ovome svijetu. I sve što čine, čine da bi tu svrhu ispunili. Živeći jedni s drugima, žive s Bogom. A njihova je smrt plodna.

Ljude koji žive u gradu, oda sna budi neumoljiva nerazgovjetnost gradske buke. Prvo što vide je sivilo gradskih pročelja, pločnika, kolnika i parkirališta. Ljudi koji kraj njih prolaze, doimaju se užurbani i ravnodušni, a uz to su, najčešće, i bezimeni. Kako da gradski čovjek, ulazeći u svoj dan, uđe u svetište života? Kako da se on nađe licem u lice s Bogom? Kako da otkrije da ga se taj život osobno tiče?

Gradskom čovjeku, kao iskorijenjenom biću, mnogo je teže upoznati svoje osobno dostojanstvo. Isto tako, dostojanstvo drugoga često mu ostaje neprepoznatljivo. U prostornim blizinama toliko je nedostupnosti. Istinske blizine borave negdje dublje. Ondje gdje je čovjek čovjek s čovjekom i čovjek s Bogom — ili ga nema.

23. srpnja 2002.

Zaustavlja me čovjek kojega tek površno poznajem i, kao da je to najvažnija tema, tema koja nam je zasigurno zajednička, govori mi da je televizijski program loš, toliko loš da se, zapravo, nema što gledati. Kažem mu da je, po mom mišljenju, to namjerno i s razlogom. Začuđeno me promatra, a ja mu govorim: 'Što bi bilo kada bi sav televizijski program bio odličan? Onda biste ga stalno gledali i ništa drugo ne biste dospjeli. Ovako imate razloga isključiti televizor, okrenuti se prema onome tko sjedi uz vas i vidjeti ga. Ili potražiti one s kojima zajedno živite, biti s njima, razgovarati s njima, izići u šetnju.'

I ne samo loš televizijski program, postupimo li ispravno, može nam pomoći da bolje, ljudskije živimo. Razumljivo, ako imamo snage isključiti televizor i pogledati u nečije oči. Jer — znati gledati nečije oči, vidjeti sve što je u njima, isto je kao i otkriti jedan novi, bliži svijet. Svijet u kojemu, možda i pomalo neočekivano, žive osobnosti.

29. srpnja 2002.

Poštar mi donosi časopis u kojemu je prikaz moje zadnje knjige, prikaz u mnogome neobičan. Autor prikaza između ostaloga piše da se 's upornošću djeteta uvijek nanovo oduševljavam otkrićima tajne života i ljubavi'. Pomišljam kako bi te riječi o svome djelu primio neki ozbiljan pisac. Zbog te misli učas iz mene provre ljekoviti smijeh.

Ne treba o tome niti govoriti: ja nisam ozbiljan pisac. I uopće mi nije stalo do toga da ono što zapisujem bude vrednovano kao književnost. Stalo mi je samo do toga da povazdan budem osjetljiv na sve što je plemenito, na sve što je dobro, lijepo i vedro. Ne, nije mi blisko pritom zaobilaziti bol. Ta u njoj je toliko plemenitosti! U njoj su neiscrpiva vrela dobrote, ljepote i vedrine. Da, da — i vedrine. Stalo mi je do toga da ih bilježim, da posvjedočim o njima. I, koliko mi je moguće, da budem dio toga svijeta koji je naučio biti blizu života. Blizu života koji traje, jer ljubav traje.

Moje pisanje ima smisla samo ako sam, kako to katkada znam reći, poslužitelj Riječi. Poslužitelj Riječi pisane velikim slovom. Koliko je to mojoj nedostatnosti moguće, biti Božji poslužitelj. Ako se iz toga rodi književnost — dobro. Ako se ne rodi — i opet dobro. Važno mi je — i posve dovoljno — ako uspijevam sačuvati barem poneke tragove svjetlosti. I ljudske i Božje svjetlosti.

2. kolovoza 2002.

Moja supruga i ja, kao i, barem na kratko, gotovo svake godine u ovo doba, u skromnom smo domu našega prijatelja Andrije. Sjedimo s njim u prostoru koji na sve ljudske načine odiše skromnošću. Ovdje skromnost ustupa mjesto životu. Uistinu, u Andriji je život preobilan. Ne manjka mu ni žestine ni nježnosti. Kad bolje promislim, svi su nam prijatelji takvi. Svi, s obje strane vječnosti. U jednom trenutku, odgovarajući Andriji na njegovo nepostavljeno pitanje (gotovo su sva njegova pitanja nepostavljena, pa ipak posve razgovijetna i određena), kažem da bi, kad bih svoj život trebao sažeti u jednu riječ, on sav stao u riječ — hvala.

Biti — to je tako dobro! Biti s onima koje voliš — tako je dobro! Divno je čuvati, živjeti u sebi dragocjenosti sabrane i rasute kroz minule dane. Sve, baš sve što je bilo, stane u moju krhku ljudsku zahvalnost. Jer svakom je danu, ako ga čovjek umije dobro iščitati, ime blagoslov.

11. kolovoza 2002.

Ležimo moja obitelj i ja na svojim ležajevima u omalenoj roditeljskoj kući naših prijatelja u selu na obroncima Biokova, u selu iz kojega se gotovo sav život slio k obali, i kroz velika staklena balkonska vrata promatramo oluju: snažan vjetar, pljusak i munje. Od ranog jutra, sve do poslijepodneva, smjenjuju se njihovi naleti. Na tren utihnu, da bi još žešći uslijedili. Fijuk vjetra, oštar šum kišnih kapi i grmljavina ovdje govore na osobit način. Ovdje nema ničega što bi im išta moglo oduzeti od njihove izvorne snage. Sami smo — oni i mi.

Ovoga ljeta ćemo se, očito, dobro provjetriti, dobro 'ispljuskati', dobro 'izgrmiti'... Da, i pomalo osunčati. Ne prigovaramo zbog toga ni Bogu ni prirodi. Jer i ovako se dobro odmaramo. I ovako otkrivamo život. Udomljujemo se u njemu. A on, kao što govori suncima, govori i vjetrovima i kišama i munjama. I taj je govor dobar i okrjepljuje dušu.