Čovjek sučeljen s poviješću

Nedjeljko Fabrio, Triemeron, Matica hrvatska, Zagreb, 2002.

Roman Nedjeljka Fabria Triemeron (Matica hrvatska, 2002) nesumnjivo je štivo koje priziva svoje učestalo prepoznavanje i razumijevanje, barem na stranicama listova koji istinskim književnim dosezima ne pretpostavljaju ilustrirana izvješća o učestalim kič-glamuroznim ekshibicijama. Jer u toj knjizi nije riječ o kojekakvim šljokicama i estradno-zabavnjačkim vicevima koji se pod firmom literature i uz opsežnu medijsku potporu nude kao vrhunske uspješnice, već o ozbiljnu zaronu iz naše suvremenosti u prošlost da bi se iz njezinih dubina onaj još preostali čitatelj suočio s mukom hrvatskog čovjeka u vrtlozima vremenâ, da bi iz saznanja tog nemila kontinuiteta mogao pojmiti sebe sadašnjeg, ovo svoje čudno vrijeme.

Triemeron nas iz stranice u stranicu suočava s poviješću koja vazda u svim etapama svoga očitovanja teži jedinki nastojeći smrviti njezinu posebnost. I mi vidimo ovog ili onog iz naraštaja obitelji Grimani kako se, svaki u svom vremenu, uporno sklanja od opasnog tutnja njezina mlinskog kamena. Vidimo kako tim sklanjanjem ispisuje povijest osobnih kompromisa, povijest svoga odstupa od sebe.

Moglo bi se, a bilo bi to paradoksalno, kazati da je to krnjenje sebe ona moneta kojom jedinka za cijenu svog življenja i opstanka svoje obitelji povijest korumpira.

Iako se iz prvih stranica ne čini da će se tako zbiti, kroz štivo čitatelj zalazi u vlastito sučeljavanje s poviješću svoga roda i njezinom posljedicom — sebe sadašnjim, ponovno uhvaćenim u zamku vremena. Taj Fabrijev Grimani, taj naš »čovo«, iz stranice u stranicu romana izrasta iz minulih vremena do takve opipljivosti i zorne punoće da identifikacijski efekt čitatelja s njime, onim prošlim ili ovim sadašnjim, postaje neizbježan, a time i osobna jasnoća o svom brođenju (odnosno svojih predaka) za nemirna vremena po rubnim područjima europskih civilizacijskih posebnosti koje odvajkada Hrvati tamponiziraju.

To prepoznavanje sebe prošlog i sebe sadašnjeg sa stranica romana, tu muku i tjeskobu ovog ili onog pripadnika obiteljskog stabla Grimanijevih koje izrasta iz vremena austrougarske Dalmacije, ono vječno zabrinuto pitanje žene »a je li to dobro ili loše za nas?« o obznanama ili nemirima Kraljevine kojoj Hrvatska poslije propasti Carevine bi »prisajedinjena«, potom nesigurnost održanja i očuvanja života za fašističke okupacije Splita kad je Ivanova žena Bore oslobađala svoju neostvarenu seksualnost u postelji pripadnika talijanske vojske, a što su ilegalci budućeg socijalizma tolerirali i štitili, za razliku od nevjernosti drugih »izdajničkih« žena, jer je sladostrasnica tako osiguravala život svoga supruga čiju brodograđevnu stručnost, to su unaprijed imali na umu, će kasnije, u nadolazećim danima socijalističke obnove, obimno koristiti Narodna vlast, pa onda tjeskobu njezina muža u oporu vremenu diktature kad je za upitno funkcioniranje tehnološki nesuvremenih sredstava rada nedužnog čovjeka u zasjedi čekala optužba za sabotažu, zatim dogmatska vjernost aktualnom sistemu njegova sina Ecije kojem ta politička privrženost donosi privilegiran položaj rukovodioca, potom nagli raaspad monističkog modela mišljenja i začetak hrvatskog otpora pokušaju jedne srednjovjekovne okupacije nacionalne svijesti i njezina fizičkog prostora, zatim viđenje Ecijeve emigracije u Švedsku i raspada njegova braka, a najposlije i suosjećanje s njegovim sinom Andrejom, najmlađim od roda Grimanijevih, kada se poslije nesretna sudjelovanja u svom tom ratnom vrtlogu bolno i samoubilačko suočava s individualnim zloporabama nesavjesnih pojedinaca za vrijeme pravedna hrvatskog otpora, onog Grimanija koji borbom za nacionalne interese ima prigodu da se izbori i za konačno dohvaćanje i očišćenje identiteta svoga roda i dogmatizirane svijesti oca Ecija, visokog partijskog funkcionara — sve su to, i još mnogo toga, etape življenja i umiranja pripadnika jedne obitelji u vremenima bezobzirnih nasrtaja povijesti na njihovu ljudskost.

Gledajući sve ono što iz romana izbija, valja zaključiti da to nije roman samo o ljudima jedne regije sučeljenih s povijesnim kretanjima, da taj roman u europskom kontekstu nema tek lokalni značaj. Naprotiv, materijal i smisao djela nadilazi svoju zemljopisnu i vremensku situiranost i svjedoči Čovjeka kao takvog, svjedoči osamljenog pojedinca, obitelj sa svim njegovim posebnostima i egzistencijalnim imperativima, nasuprot Povijesti. A čitatelju, u njemu samom, otvara prostor u tamnu zapitanost: Što učiniti u suočenju sa saznanjem da povijesno zlo može nadvladati čovjekovu kondiciju nade i vjere kojom se dotad suprotstavljao tom zlu? Jer u romanu najmlađi Grimani, taj Čovjek uopće, izmožden i nadvladan Poviješću, ne mogavši na razini svoje ljudskosti asimilirati i to da netko, ukrcavši se i sam u vlak povijesne zloće, može tu povijesnu zloću koristiti za pribavljanje osobne koristi umjesto da je sputa u granice dobrote, isključuje samog sebe iz života.

I tu se samoubilački čin Čovjeka, posljednjeg Grimanija, javlja kao vapaj za čistoćom. Roman postaje tragično (tragedijsko) etičko štivo. I pitanje za čitatelja: Kako, na koji način, nadvladati zlo u Drugome, kako, na koji način, Njega, pa i Sebe, onemogućiti da postane slijepi instrument Povijesti?

Izvan dočitanog romana čitatelju ostaje samo njegovo vrijeme, jer tada mu je već jasno: i on je tek jedan od Grimanijevih. I u to njegovo sadašnje vrijeme iz zatvorenih korica izbija nužnost da se u njemu domišlja čestitosti odgovora na postavljena pitanja. I da pritom sa zahvalnim smiješkom misli na autora koji ga je spojio sa iskustvima predaka, a njegovim mislima i životu zadao tako teški zadatak.

* * *

Dakako da je ovo štivo moglo dovabiti čitatelja u stvarnost svojih sadržajnih slojeva, a posebno ga čarolijski uvući u zamišljanje sebe na razmeđima agresivnih vremena, tek gustoćom svog estetskog izraza. Za to postignuće ne bi bila dostatna samo čvrstoća spisateljskog opisa pojedine etape vremena Grimanijevih koja pukom kronologijom dovodi do vremenskog prezenta iščitavanja. Za nadilaženje hladnog čitateljeva upoznavanja borbe Grimanijevih s poviješću i njegova viđenja sebe u svom tom vrtlogu bio je nužan veći ulog, bilo je nužno sav iskazani kontinuitet etapnog krnjenja identiteta Grimanijevih pod mlinskim kamenom povijesti skladati tako da čitatelju tjeskoba njegova vremena bude put preko kojeg on može zaći do krhotina ovog ili onog Grimanija, do krnjenja snage i ljepote njegove žene ili sina. I Fabrio svoj roman počinje tkati iz sadašnjosti, čitateljeve. Ograničava se na »jedinstvo vremena radnje« (malko produženo u odnosu na antičke uzore), na tri dana. Tijekom ta tri dana u romanu će se dogoditi sva eksplozija preostale energije posljednjih Grimanijevih. No ta tri dana sadašnjosti nisu još uvijek povijest njihove borbe s Poviješću. Ona su tek posljedica, razrješnica, posljednji uspon neizbježne katastrofe. Mogućnost čitateljeva hladnog dočitavanja svega još uvijek je moguća. Jer to su još uvijek neki drugi. Nije on sam. Ali te Druge, Ovog ili Onog, autor gleda s jedne, moglo bi se kazati, metafizičke ili nadopovijesne osmatračnice. I taj autor, sposoban da s tog visja vidi sve uzroke i svu pojmljivost postupanja, s promatranog svraća svoj pogled na život njegova oca, ponovno zalazi u vrijeme oporo, napeto. I zadržava se ondje toliko koliko ga neki važan događaj, ili čak detalj, ne prinudi da nas poveže s još kojim sukladnim modelom, onom upravo iskazanom, pritiska povijesti na identitet jednog od Grimanija. Tada zaranja još dublje u prošlost ili se, pak, s dokučenom jasnoćom o zmijolikoj omči koju zvuci povijesne frule uspinju kroz stabla Grimanijevih vraća u sadašnjost, u vrijeme prvog, ili drugog, ili trećeg dana.

I ti skokovi, ta isprepletenost vremenâ u kojoj sadašnjost otkriva tajnu prošlosti, a prošlosti inkubira dramu sadašnjosti, to je jedan spisteljski postupak koji samom svojom formom, ne eksplicitnim iskazom, čitatelja dovodi do suočavanja s genezom i svoje zarobljenosti poviješću, uvlači ga u taj uporno tkani kontinuitet, u njegogu zornost, tako da on kao u nekoj vremeplovnoj hipnozi zatiče sebe kako u samom sebi doživljava i svoju povijesno-tenetsku zadanost, onu anticipaciju sebe sadašnjeg proživljenom tjeskobom svoga roda.

Taj dosegnuti kontinuitet vremena, isprepletenost njegovih negativnih energija što se povremeno pritajuju, a onda u zlu času poput ponornice izbijaju da bi svojim zlom napojili zlu povijest, Fabrio ne iskazuje zaključkom, nekim naputkom. On poput vezilje, one koja je ovladala čarolijskim odsjajem svjetla u mraku, i mraka u kojem se vapeći za svojim plamom guši titraj još svjetleće luči, samo tko svoju prozu, veze njezinu nit u pokretne slike u oku i duhu čitatelja. Tako prepušta njemu samom da ih utka u svoju pamet i prebire po njihovim mogućim smislovima. Radi toga Fabrio sebi zadaje najteži mogući zadatak: samo vezenje i vezenje one neprekinute Čovjekove zauzlanosti za Povijest. Upravo stoga, a to dakako često nadilazi filološke konvencije o ograničavanju dužine rečenice, on taj izdah svog linearnog naboja, čiji bi prekid prekinuo istu zagropljenost osoba i vremena, događaja i njihovih smislova, namjerno ne prekida. Zapravo, on ga i ne može prekinuti. Ta nit traje i traje, a čitatelj je samo izvlači iz živopisna Fabrijeva veza i tka u svoju sliku. Vuče je u sebi i ne želi njezin prekid. Ne želi točku. Ne treba mu predah. Brza dalje i dalje ne želeći je ni na tren vidjeti potrganu, s dva ranjiva okrajka koja teže jedan drugom. Jer to je nit izvirućeg života sa stranica knjige, uzica koja nema svog kraja. To je ritam koji silovito hrli van iz svojih korica i ogolijevajući istinu zahuktava tijelo čitateljevo. Zato pisac, kao da mu uzdrhtalost želi zatihnuti i iz postignuta smiraja ponovno je mamuznuti u galop, s vremenom na vrijeme rečenicu grafički prekida tako da sa sredine retka njezin nastavak prebacuje na sljedeći. Ali bez bilo koje interpunkcije, jer joj tu ne bi ni bilo mjesto. Samo koristi pokret oka, dostatan za pritaj#nje čitateljeva daha, kao pripremišta za njegovo novo brzanje dok gleda kako njegov predak, ali i on sam sadašnji, dijelovima sebe potkupljuje opaku Povijest da ga ostavi na miru. Ostavi na miru.

Vlatko Perković