Cihlarevi Vuci — početna pozicija hrvatskoga novopovijesnog romana

Cihlarevi Vuci — početna pozicija hrvatskoga novopovijesnog romana

Na popisu lektirnih naslova za kolegij Novija hrvatska književnost, što se u ljetnom semestru školske godine 1999/2000. održavao petkom i počinjao u najranijim jutarnjim satima, toliko nepopularnim u rasporedu studentskih obveza, našao se i roman Vuci. Njegovu interpretaciju dogovorili smo za sam početak mjeseca lipnja. I kada sam tog petka, odmah iza osam, studentima spomenula autorovo umijeće opisivanja te za prvi primjer navela i rečenice složene u tekstualno jedinstvo s tematskom jezgrom u funciji opisivanja mjesta radnje — scenu u kojoj u sobu, u čijem je središtu odar s Apolonijinim tijelom ulazi puk, pa se tako u boli brišu međusobne razlike u podrijetlima, moći, bogatstvu i odgovornosti i svi postaju jednaki zadržavajući svoje pravo na identično oblikovanu hvalu odanosti i dobroti — rečenice kojima sam htjela oprimjeriti svoju ocjenu Nehajevljeva pisanja postale su mi nečitljive, a slova prvoga izdanja nestajala su mi pred očima. Sve je stalo podsjećati na maglu o kakvoj znaju katkada progovoriti otvoreniji i iskreniji prozaici, kao što je to, primjerice, prije trideset godina učinila Elisabeth Brown otkrivajući čitateljima tajnu o nastanku svojih likova. Ni dvije godine poslije ne znam koliko su dugo studenti čekali da mi se na stranicu 144. vrate Nehajevljeve riječi i rečenice, ne znam je li se radilo o sekundama ili minutama, ali sjećam se koji se tekst proizveden vlastitim životom nakratko ublendao u koordinate teksta romana. Večer prije, točnije na prijelazu iz četvrtka na petak, razgovarala sam telefonski s dobrim prijateljem kojemu je toga dana umro otac. Imao je potrebu govoriti o svojoj obitelji u kojoj sada on ostaje posljednji potomak, o očevoj ljubavi prema rijeci uz koju se rodio, odrastao i proživio cijeli svoj život, o strahu kojim je gledao na poteze vlastitog naroda. I kad me upitao Što misliš jesam li sve učinio za njega, jesam li mogao više?, umjesto kratkog glagola Jesi, promucala sam upit: Da li da sutra dođem?. Nije ništa odgovorio. Samo me obavijestio da se mora vratiti u prostoriju u kojoj, prema svojoj posljednjoj želji, otac leži. Dodao je da netko dolazi, ali ja u sve lošijim vezama mobilnih telefona, nisam razumjela tko. I tek sljedećeg jutra, pred licima svjedoka, u dvorani IV. Filozofskog fakulteta, meni se učinilo da uz Apolonijinin odar stoje i oni koji su došli ispratiti oca moga prijatelja. Na upražnjenom mjestu Nehajevljeva teksta nekim drugim slovima ispisivala se rečenica koja me upozoravala ne na moju pogrešku, nego na moju neosjetljivost, onu zbog koje ću sljedećih godina, svakoga osmog lipnja, morati pocrvenjeti. Iz autorova pripovijedanja o miješanju puka i gospode prekasno sam zaključila da mi moj dragi prijatelj na pogrešno postavljeno pitanje, kako bi to rekao Tribuson u Sanatoriju ili Fabrio u Triemeronu, nije mogao dati nikakav odgovor. U toj stanci, dok su mlade kolege vjerojatno pomišljale da će u mojim godinama potražiti naočale, shvatila sam kako sam trebala prepisati ponašanje romanesknih slabih junaka. Obična pučanka koja je u grofici, izmučenoj do smrti i sada mrtvoj, osjećala supatnicu vlastitih jada, znala je, za razliku od mene, da se u takvim trenucima nikoga ne poziva na mjesto na kojem se svakim novim stiskom ruke bol onih koji odru stoje bliže, ipak malo umiruje, barem za onoliko koliko može stati između približenog palca i kažiprsta, ta dva prsta kojima smo oduvijek spremno pokazivali koliko nam je do nekoga stalo.

* * *

Devetnaest godina nakon romana Bijeg (1909), a samo godinu dana poslije studije Frankopani, 1928. Milutin Cihlar Nehajev objavio je povijesni roman Vuci.1 Podnaslov romana izravno ne precizira žanr, ali isticanje povoda pisanju i, jasno, objavljivanju romana, riječ je o 400. obljetnici smrti Krste Frankopana, kneza krčkog, senjskog i modruškog (27. IX. 1527-27. IX. 1927), čitatelju daju početni naputak o temi i njezinim junacima. Ako uz to pretpostavimo da su čitatelji bili upućeni i u autorovu spomenutu studiju, nije nam teško zaključiti da su njihova čitateljska očekivanja bila potpuno definirana. Jer, upravo će roman Vuci romaneskno razraditi osnovnu Nehajevljevu tezu o Krsti Frankopanu kao jakoj povijesnoj osobi, ali na način koji je odgovarao književnom vremenu u kojem se roman pojavio. Borbe Frankopana, zapisat će Cihlar u studiji Frankopani, jesu borbe velikog feuda protiv apsolutizma kraljeva, ali su u isti mah duboko prožete osjećajem posebnog nacionalnog interesa. Krsto piše i osjeća hrvatski, njegovi su službenici djeca domaćeg kraja, on je najjači reprezentant hrvatske državnosti u to doba... njegova je misao potpuna suverenost... U romanu njegova života zapisani su i historijski zapleti svih muka hrvatskih.2 Upravo posljednja rečenica u kojoj se sintagma roman života uzima kao primjer opće nacionalne muke daje nam unaprijed naslutiti da će u romanu, o kojem će književni kritičari tih godina, kao što će to učiniti Ljubomir Maraković,3 govoriti kao i o romansiranoj biografiji — a poslije će isti genološki termin upotrijebiti i Mira Sertić — doći do odmaka u odnosu na osnovni, u književnoj povijesti poznat kao šenoinski model.

* * *

Roman Vuci jedan je od onih hrvatskih povijesnih romana koji se, poslije Šenoinih, Tomićevih, Kumičićevih i Gjalskijevih romana (a riječ je o razdoblju od 1871. do 1928) našao na stranicama pregleda i povijesti nacionalne književnosti. Ta činjenica ide u prilog mišljenju da su se ostali romani napisani u isto vrijeme, u istom žanru ali različitom modelu, prešućivali zbog njihova neuklapanja u stilističku matricu književnog vremena u kojem su nastajali. Međutim, ni Cihlarov roman Vuci, premda redovito spominjan, nije dobivao onu pažnju, vjerojatno zbog prožetosti romana osjećajem posebnog nacionalnog interesa,4 koju je sam tekst zasluživao.5 Tako ponovno otvaramo pitanje, i upravo nam je dosadašnji književnopovijesni pristup romanu Vuci jedan od najsnažnijih argumenata, onog drugog, izvanknjiževnog razloga izostavljanja velikog broja povijesnih romana iz nacionalnih književnih povijesti. Vice Zaninović, pišući predgovor Nehajevljevim djelima u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, roman Vuci spominje na kraju svoga teksta i od ukupno četrdesetak stranica posvećuje mu samo jednu. Ne stavljajući ga u kontekst žanra, ali ni modernističke epohe, Zaninović o Vucima zaključuje sljedeće: Evocirajući minulo doba i ljude u njemu, Nehajev je stvorio djelo koje je sazdano mahom od brojnih slika i epizoda, tako da predstavlja cjelinu složenu od manjih detalja. U nekim situacijama ovo nizanje detalja odvlači pažnju od središnje radnje i smeta čitaoca, a objektivno-realističko izlaganje može se ponekad doimati suviše hladno i suzdržano. No, unatoč takvoj strukturi, cjelina se ne gubi od obilja realističkih pojedinosti.6 Puno skloniji drugom Cihlarovu romanu je Krsto Špoljar u pogovoru izdanju romana iz godine 1974.7 Pogovarateljsku naklonost i uopće nakladničku odluku, možemo potražiti i u izvanknjiževnom kontekstu, u politički osjetljivim i krhkim sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. Nakon što je roman uključio na književnopovijesni pravac obilježen imenima Šenoe, Tomića i Kumičića i terminološki ga označio kao moderan psihološko-realistički povijesni roman,8 Špoljar upozorava, premda ne najizravnije, i na analogičnost koja se može uspostaviti na relaciji vrijeme priče-autorovo realno, odnosno čitateljevo realno vrijeme: Iako je ovaj pisac evokator i dijagnostik jedne ranjave, otvorene i nezarasle retrospektive općih hrvatskih povijesnih zbivanja i u svojoj analizi lišen postilirskih iluzija, pa je u tom smislu ovo njegovo djelo negacija onog pristupa vremenu kakva nalazimo u Šenoinoj povijesnoj epopeji, zapravo je i logični nastavak i genijalna potvrda Šenoinih tendencija na području romansijersko-povijesne rekonstrukcije sudbinskih trenutaka hrvatske povijesti i naših ljudi u vječnom raskolu djelovanja i spoznaja. (...) Posljednje desetljeće Nehajevljeva života obilježeno je živom stvaralačkom aktivnošću na proučavanju narodnosne sudbine i problematike hrvatskog javnog života. To su uz roman Vuci (objavljen 1928) i nezavršene monografije o Eugenu Kvaterniku (Rakovica) i brojni politički eseji o Starčeviću, Ljudevitu Gaju, Ivanu Mažuraniću i Stjepanu Radiću, pa njegove političke spoznaje danas u renesansi novog nacionalnog buđenja mogu biti instruktivne i u neku ruku oslonac i putokaz.9

Najdetaljniju i najprecizniju analizu Nehajevljeva romana načinila je 1976. godine Mira Sertić.10 Već samim naslovom Promjene u strukturi hrvatskog povijesnog romana 20. stoljeća autorica je naznačila da će je u tekstu posebice zanimati mjesta razlike koja se u romanu Vuci mogu izdvojiti kao primjeri otklona od romaneskne tradicije kojoj roman pripada. Stoga je u uvodnom dijelu članka podsjetila na glavne karakteristike klasičnog povijesnog romana11 (točnije, Šenoina) da bi, na temelju njih, mogla utvrditi što su Vuci od njih preuzeli. Najvažnije su svakako kronikalni stil i patos, o čemu je autorica nekoliko godina prije već govorila u članku Stilske osobine hrvatskog historijskog romana. Potom je u romanu prepoznala i stilske karakeristike koje odgovaraju formacijama naturalizma (fiziološki stilski kompleks i s tim povezan vulgarni vokabular12) i impresionizma (česte su isprekidane i eliptične rečenice, nanizane jedna na drugu,13 priopćenje mnogo puta prelazi u simbol i viziju, roman se sastoji iz niza slika, situacija i pojedinačnih scena, izražena je individualnost i osamljenost pojedinaca). Uputila je i na vidljive promjene u govornim situacijama, npr. na promjene u dijalogu kojeg pisac ne upotrebljava za promicanje i oživljavanje radnje, kako to čini većina pisaca klasičnog povijesnog romana, nego njime karakterizira i osvjetljuje značaj svojih likova,14 kao i one u poziciji dotadašnjeg autoritativnog pripovjedača čiji izvještaj često posve neprimjetno prelazi u slobodni neupravni govor, to jest u meditaciju stvorena lika u trećem licu15). I izbor motiva je, prema analizi Mire Sertić, karakterističan. Reduciraju se svi nesvakidašnji motivi, a uvode se oni koji su karakteristični za razdoblje realizma, a to su motivi novca i sitnih kućanskih briga.16

Međutim, ono što je za ovu analizu Nehajevljeva romana najvažnije jesu promjene u izgradnji lika, dehoroizacija glavnog junaka romana, koji je, za razliku od dosadašnjih jakih likova koji su se našli u novom, romanesknom okruženju, prvi put skinut s herojskog pijedestala, čime je prestao biti junak kome nema ravna i kojem se čitatelj neprestano, iz stranice u stranicu, prateći njegove junačke podvige i moralne odluke, mora diviti. Ideološki, pak, a u skladu sa stalnim zadaćama nacionalnog povijesnog romana, Nehajev je svojim naglašenim domoljubljem ostao na poziciji klasičnog povijesnog romana, ali i na svojim vlastitim pozicijma iznesenim, kao što je rečeno, u studiji Frankopani. Dakle, kretanje po ucrtanim stazama šenoinskog modela, s jedne strane te oblikovanjem povijesti u vrijeme promjene slike svijeta s druge, na što Cihlar nije neosjetljiv kao što su to neosjetljivi mnogi drugi autori istoga žanra, rezultiralo je promjenom strukture romana i njegovom modernošću zbog koje se on spremno mogao uklopiti u književno-stilističku matricu vremena.

Prije negoli prijeđem na interpretaciju u kojoj ću prvo potvrditi jasne Šenoine postupke,17 a u izdvojnim odstupanjima prepoznavati elemente karakteristične za novopovijesnu varijantu romana, citirat ću zaključne rečenice iz interpretacije Mire Sertić: Iz cijelog dosadašnjeg izlaganja se vidi da Nehajev ne želi postaviti akciju u centar interesa čitača, nego da težište postavlja na psihološko obrazloženje djelovanja svojih likova. Zato i stilom i izgradnjom ističe situacije iz kojih se dobiva uvid u društveni život i karakter lica. Dakle roman Vuci nije više roman akcije, nije zapravo ni roman u pravom smislu riječi, jer nije unesena nikakva radnja koja bi tekla paralelno i uvodila drugi krug ljudi, jednom riječju ne postoji druga fabularna potka. Osim toga Nehajev veoma točno slijedi povijesne izvore, originalne dokumente i originalna pisma, iz kojih po cijele odlomke unosi u svoje djelo. Stoga je to životopis Krste Frankopana — njegova biografija u obliku romana.18

Spomenimo još, završavajući uvodni dio rasprave, i to da su povijesne osobe i povijesno razdoblje što ih je Nehajev odabrao za svoju umjetničku obradu, bile čestom temom hrvatske književnosti,19 što, dakako, osim naše bilješke zaslužuje posebnu obradu. A sada, u potrazi za romanesknim situacijama koje potvrđuju staru povijesnost te jednako, ili još opreznije, i za onima koji jasno otkrivaju novopovijesnost, krenut ću prvo od povijesnih izvora i gradbenih elemenata žanra, onih točaka koje će predmet analize obasjati zrakama šenoinskog modela povijesnoga romana.

* * *

U romanu, razdijeljenom u tri dijela, opisani su dogadjaji iz XVI. stoljeća. Već prvom rečenicom precizirano je točno vrijeme početka priče, a u nekoliko sljedećih dane su osnovne povijesne koordinate u kojima će se kretati jake povijesne osobe: Prvih dana mjeseca lipnja g. 1514. ljubljanski je biskupski dvor oživio nenavadnim životom. Potvrdili se glasi, da će prije polovice mjeseca u Ljubljanu stići sam cesar Maksimilijan, da bude bliže četama, koje su se utaborile kraj Gorice i odatle upadale na mletačko zemljište. Vojna traje već od zime i cesarske su čete imale lijepih uspjeha; ali Maksimilijan traži više, hoće Vicenzu i Veronu; cesar je željan slavlja, sit maloga rata, pak je radi toga i svojim vojskovođom četa u Friulanskoj namjestio Krištofora Frankopana, kneza krčkog i modruškog, imenovavši ga vrhovnim upraviteljem Kraša.20 Radnja, koja prati posljednju trećinu života Krste Frankopana, teče od mjeseca i godine spomenute u prvoj rečenici do Krstine pogibije pri opsadi Varaždina 27. rujna 1527. i njegova pogreba na Modrušu. Između tih događaja koji su bitan odlomak nacionalne povijesti i koje je Nehajev odabrao za početak i završetak svog romana, smjenjuju se, kronikalnim pristupom, najvažniji trenuci iz života velikog povijesnog junaka i osobe koja je izdignuta ne samo kao jaki, nego i kao glavni lik romana. Riječ je uglavnom o nizanju povijesno provjerljivih događaja: zarobljavanje kod Morana 1514, petogodišnji boravak u Torreselli (točnije, četiri godine i sedam mjeseci), dolazak supruge Apolonije (1517) koja s njim u Mlecima proživljava njegovu zatvoreničku sudbinu, višemjesečno zatočeništvo u milanskom zatvoru, bijeg iz tamnice 13. kolovoza 1519, Apolonijina smrt, stupanje u bliži odnos s Ivanom Zapoljom (1524), dopremanje pomoći Jajcu (11. 6. 1524), izbor, protivno Krstinoj volji, Ferdinanda za kralja na siječanjskom (1527) saboru u Cetinu (dok istodobno na saboru u Dubravi izabiru Ivana Zapolju), pogibija pod Varaždinom (26. 9. 1527) i pogreb na Modrušu (27. 9. 1527). Obavijesti o vremenu pojavljuju se određenim ritmom, raspoređene su tako da se ni u jednom trenutku čitatelj ne gubi u spletu povijesnih okolnosti. Izvještavanje o trenucima kad se nešto dogodilo nije samo povlastica središnjeg pripovjedača. Datiranje nalazimo i u govorima junaka; bilo da je riječ o pisanoj formi (Bio sam zatvoren ovdje u Torreselli od devetoga lipnja 1514. do trećega dana mjeseca rujna g. 1518. ja, Krištofor Frankopanski, knez krčki, senjski i modruški. I ja, Apolonija, supruga rečenoga kneza, došla sam da budem u društvu s njim 20. siječnja 1516. do gore rečenoga rujna21) ili o usmenom iskazu (Javlja mi grofica da će 13. o. mj. doći u Veneciju, na svoju odgovornost, bez dopuštenja22). Podaci kojima se događaji uključuju u narativnu liniju uvode se na nekoliko načina. Te vremenske informante mogli bismo podijeliti u dvije osnovne grupe. Prvu bi činili, terminom indikatorom rečeno, izravni pokazatelji, oni kojima se precizno bilježi datum događaja koji se našao u središtu pripovjedačeva, pa tako i čitateljeva zanimanja. I pri tome nije nevažno istaknuti da se dan i mjesec u godini najčešće pišu slovima a ne brojkama (Dan je devetoga srpnja..., Deseti je studenoga..., Petoga siječnja dobila je grofica Apolonija dopuštenje...). Zanimljivo je i to da datum nerijetko dobiva svoj zamijenski oblik u spominjanju blagdana katoličkog kalendara (I danas na Tijelovo..., Na Margaretinje je u Bakru crkveni god..., Stvar će biti važna, jer nisu danas, četiri dana po Trim kraljima u siječnju 1517, pozvani oni sami..., Božićnih dana bio je knez Krsto mnogo vedriji... Mećava je pred Božić godine 1527. zamela sve pute po Lici i Krbavi..., Prošla je Svijećnica...). U istoj grupi određivanja vremena mogu se naći i oslabljeniji podaci u kojima se izostavlja dan, ali se naznačuje mjesec (Listopad još nije na kraju..., jednoga dana u mjesecu listopadu...), a i oni gdje se vremenski informant zadržava samo na godini (Teče godina 1516...). Uz izravne pokazatelje izdvajamo i vremenske orijentire, podatke koji se tiču prolaznosti vremena, one što radnju popunjavaju u nekakvim međurazdobljima razvučenim od jednog do drugog izravnoga. Zadaća im je olakšati čitatelju kretanje na stranicama povijesti i na stranicama priče (Lanjske jeseni..., Iza tri mjeseca tamnovanja..., Prošla su četiri mjeseca..., Dvije su godine prošle...)

* * *

Razgovor o načinima datiranja uvjerava nas da smo na svom putu, prestrojivši se na smjer povijesni roman, barem za neko vrijeme slijedili dobar putokaz. Stvorio se utisak kako je riječ o kronikalnom pristupu građi, pristupu karakterističnom za žanr povijesnog romana u kojem se događaji, na čitateljevu radost, smjenjuju jedan za drugim, i sve se, u skladu s idejom povijesnog napretka, kreće prema naprijed. Ali, ako je priča o Krsti ujedno i priča o podrijetlu njiegove obitelji i o hrvatskoj prošlosti, postavlja se pitanje o modelu inkorporiranja davnih vremena u središnju priču. Ona se interpoliraju, ponovno, na dva načina: ili kao govorni iskazi ili kao pisani dokumenti.

U prvom slučaju razlikujemo objasnidbene dionice teksta koje se, kao eksterne analepse, pojavljuju u privatnim situacijama, u trenucima kad nekome drugome, tko ne pripada nama, treba razjasniti događaje iz naše, osobne povijesti te one koji se, s istom zadaćom, odnose na važne povijesne govore koji su i na predajnoj i na prijemnoj strani označeni lako provjerljivim povijesnim osobama i o kojima može posvjedočiti arhivska građa. Navodimo po jedan primjer za svaku od tih dviju govornih situacija. Prvo, riječi su to Krstina oca Bernardina upućene snahi Apoloniji u trenutku kad joj on, uz svoje bogate komentare, čita Krstino pismo stiglo iz zatočeništva. Upravo one su mjesto kojim se granice priče nakratko najdublje probijaju u prošlost, sve do XII. stoljeća i u kojima čitatelj prepoznaje autorove razloge odluke o snažnom naslovljavanju romana: Znaš li ti, kćeri moja, gdje smo mi bili negda, tamo od vremena Dujma Krčkoga? Bili smo bliže svijetu i Venecija, pomogavši nam da prodremo amo, prognala nas je i amo gore. Na Krku je zagospodario gospodin Vinciguerra, knez je Ivan23 poginuo u neznanom kraju, a ja, Bernardin Frankopan, ja sam tu, u goleti, na razbojištu, od kojega odaha nema! Znamo mi prijateljstva svakojaka i milosti svakakove! (...) Kćeri moja, da znaš, što je propatilo koljeno Frankopansko, da znaš, od koliko je muke i krvi sazdano ovo malo, što nam je još ostalo! Imali smo mi tih pomoćnika, koji su nas pomagali naoko, da nam čas kasnije otmu ono, što su tobož za nas obranili! Korvin nam je ukrao Senj, Venecija Krk? Ne pomaže ni pravica, ni oružje, ni pismo, ni moć — zvijer bih morao biti, zvijer, da ričem i pandžama ranjavam!24

U drugom, to je govor Krste Frankopana pred Njegovom Svetošću Handrijanom VI. u Rimu, u kolovozu 1523. kad Krsto moli kršćanski svijet za pomoć u borbi s Turcima: Zavidnici Frankopna spočituju nama, da smo sklopili savez s Turcima i mir iskupili dankom. Širiti takove glasine o Frankopanima jednako je sramotno, kako je nepravedno vjerovati u njih. Jer ova je obitelj dokazala mnoga i velika svjedočanstva svoje pobožnosti i vjernosti. Ima već sedamdeset godina od onoga vremena, otkad su Turci došli u Carigrad, što neprestano vode rat s tim najnečovječnijim narodom i vazda su držali za svoju pravu i trajnu slavu, da svoja imena daju za taj rat, da se bore za vjeru kršćansku, da pogibaju za Krista.25 U roman su inkorporirani i pisani dokumenti (Frankopanovo pismo iz tamnice upućeno ocu Bernardinu, odlomak iz kronike popa Martinca, list iz kronike Ivana Zermegha, plemića županije križevačke i dr.) Zanimljivo je da se tekstovi drugog podrijetla redovito ugrađuju među pripovijedne dijelove romana, dok je samo u jednom slučaju cijelo poglavlje preuzeti dokument. Riječ je o devetom poglavlju trećeg dijela, jedinom naslovljenom poglavlju (Smrt kneza Krste Frankopana) cijelog romana. U njemu je, nakon prve rečenice kojom se obavještava o kakvom je dokumentu riječ, prepisan spomenuti list kronike Ivana Zermegha. I dok se u svim ostalim događajima Nehajev oslanjao na znanstveno obrađene dokumente i znanstvenopovijesnu lektiru, samo u najosjetljivijoj činjenici, kod pogibije velikog povijesnog junaka, pozvao se na svjedoka događaja, na poziciju koja je za potrebe romaneskne uvjerljivosti puno zahvalniji izvor. Svjedok nekoliko puta ponavlja viđenje događaja vlastitim očima i priče što ih je saslušao iz prve ruke i njima itekako osnažuje svoje ostvareno pravo na govor: Kad smo došli u Slavoniju, zatekli smo kneza Krstu Frankopana u varoši svetoga Jurja, koja je blizu Drave... (...) Ovdje je knez sakupljao čete protiv njemačke stranke, tako plemiće kao i seljake. (...) Dok je skupljao vojsku, ja sam uto pošao u svoj dom, što ga nisam bio vidio od nekoliko godina. (...) Kako sam doznao od mojega tasta, koji je prisustvovao vijećanju... (...) Kasnije sam čuo, da se je cijela vojska razišla i ostavila samoga kneza, koji je još bio na životu, jedino sa tisuću njegovih konjanika.26 Upravo je i u iskazima svjedoka, a ne samo u sintezama nacionalne povijesti, trebalo potražiti dokaze o Krstinu junačkom suočenju sa činjenicom kako je zadobivena rana smrtonosna.27 Opis kneza na konju podsjeća na onaj opis pri njegovu ponosnom ulasku u Veneciju u danu u kojem je, na početku romana, počelo njegovo zatočeništvo: I gle! Tad nadođe knez, sjedeći na svom konju i kao da je neozlijeđen! Ivan Tahi trči k njemu i pita ga, kako mu je; — a on odgovara: »Kako je odlučio Bog« i ujedno silazi s konja, odbijajući rukom Ivana Banića, koji ga je htio dignuti na tle. I premda je rana bila smrtna, koracao je knez bez ičije pomoći u svoj šator.28

* * *

Vuci nisu opremljeni bilješkama koje prate romansiranu povijest. I tu je Nehajevljeva obrada povijesti najbliža Šenoinoj, štoviše što su na kraju romana dodani prilozi koji se sastoje iz pripomene i faksimila dokumenata što ih je autor proučio prije pisanja samog romana. Upravo je pripomena pisana u poznatom modelu, točnije na način na koji je Šenoa pisao svoja uvodna obraćanja čitatelju. Premda u njezinoj prvoj rečenici Nehajev zanemaruje (ili zaboravlja) stalna objašnjavajuća, gotovo uobičajena početna mjesta povijesnih romana on, baš kao i Šenoa, u njoj iznosi svoju želju za isticanjem vjerodostojnosti opisanih događaja: Nije uobičajeno, da pisac historijskog romana tumači postanak svoga djela dokumentima, skidajući sa vlastite slike prošlosti šarenilo mašte i vidovitosti. Ali »Vuci« hoće da budu prije svega roman realistički — i ako je, u ovom djelu, čitav jedan simbolički odsjek povijesti Hrvata iznesen iole sa plastičnošću, koja može dočarati istinski život, sve je moje umjetničko nastojanje bilo u tom, da se ličnosti živo uoče i događaji slikovito poredaju...29 Nehajev zatim, a činio je to ne zaboravimo i Šenoa, iznosi svoje mišljenje o razlozima slabe prisutnosti nacionalne tematike u umjetničkom obliku: Možda je upravo golemost historijske pozadine kao i snažnost lika Krstina, pored nedovršenih istraživanja stručnjačkih, stajala na putu, te taj dio hrvatske povijesti nije u umjetničkom obliku obrađivan onoliko koliko su obrađivane mnoge neznatnije epohe.30 Najviše mjesta autor Vuka, ponovno kao i autor Seljačke bune, daje ispovijedanju znanstveno-povijesne i povijesno-publicističke literature kroz koju je prošao u pripremnom dijelu rada. Riječ je ovdje o Mesićevim, Klaićevim, Kukuljevićevim, Milčetićevim, Lopašićevim i Horvatovim31 radovima te o jednom stranom radu, koji se Nehajevu, kako i sam spominje, učinio itekako zanimljivim i koji će se, prema našem sudu, pokazati nadasve bitnim za Nehajevljev odnos prema povijesnim junacima i prema povijesti uopće: Ali je — začudo — Nijemac bio prvi, koji je, služeći se strogo stručnom metodom, skinuo zavjesu ispred mnogih najintimnijih, najljudskijih strana našega junaka. Henry Thode, proučavajući izvore za staru mletačku povijest, naiđe slučajno na zlatan prsten njemačkoga podrijetla, iskopan u Pordenonu. Thode se sa pravom njemačkom ustrajnošću daje na to, da otkrije tajnu prstena... (...) U Marciani, biblioteci Mletačkoj, prekapa sve izvore, koji su mu na dohvatu, i napokon otkriva, da je taj isti prsten Apolonija, rođena Langova, pred četiri stotine godina poklonila svome mužu Krsti Frankopanu. (...) Djelo svoje on nazivlje »doživljajem« (»Der Ring des Frangipani. Ein Erlebnis von Henry Thode«), pružajući stranicu po stranicu pouku, kako je historik, tragajući o stvari, došao do otkrića velikih, nepoznatih duša.32 I sam će Nehajev u istom tekstu, tekstu pripomene, priznati razliku koja se pojavila između polazišne spisateljske intencije i konačnih rezultata pretočenih u roman Vuci koji se, upravo zbog te razlike, mora obilježiti dodatnim kvalifikativom, uz čiju ćemo pomoć u njemu prepoznati nešto novo i nešto drukčije: Mislio sam čitati povijest, a ugledao sam bujni, tekući život — i lik ovoga Frankopana, kojega se naučih cijeniti sve golemijim, tražio je od mene, da ga spoznam do kraja, da uđem u svu tajnu jednog prebogatog života.33

Uz naznačene dokumente često su vezani i podaci o mjestu njihova čuvanja: Naročito je Thode otkrio u »British Museum« u Londonu jedini štampani primjerak Krstina govora pred Hadrijanom VI. i publicirao ga prvi.34

Premda su mu dokumenti i vjerodostojnost nadasve važni, o čemu svjedoče i faksimili rukopisa i prijepisi svih arhivskih dokumenata koji prate pripomenu, Nehajev neće propustiti, sasvim usputno, priznati da se uz pisane materijale i pisana svjedočenja oslanjao i na posve obične priče ili sjećanja koja su se na način usmenih predaja, i na koje će redovito upozoravati inhoativnom rečenicom kako pričaju ljudi, zadržala sve do njegovih dana (Raspra o međama u isti mah je i povijest godina, koje su prošle, — starci se dobro sjećaju, kako je bilo pod Žunjevićima i što sada za sebe traže Hreljin ili Bribir.35)

Od cjelokupnog polazišnog materijala spomenutog u završnom obraćanju čitatelju, najvažnijim mi se čini autorovo isticanje knjige Frankopanov prsten. Zbog toga mu se sada ponovno vraćamo. I ne samo zbog toga što se kroz strančevu premijernu obradu jednog segmenta, doista burnog i intrigantnog, nacionalne povijesti mogu, bez većih naprezanja, izvući zaključci o popriličnoj našoj neosjetljivosti na literarnu podatnost koju su iskazivali burni povijesni događaji odigrani na tlu što smo ga naslijedili od svojih predaka, nego i zbog toga što Njemčev i Hrvatov, dakle Thodeov s jedne i Nehajevljev tekst s druge strane dijele neka zajednička mjesta. Uz obojicu se može vezati riječ slučaj. Thode sjeda u arhiv da bi krenuo u izučavanje mletačke povijesti i slučajno nailazi na prsten s neobično ljupkim natpisom: S drage volje tvoja. To je bilo dovoljno da nakon što sazna gdje je prsten nađen (blizu mjesta Prate), krene tragati za odgovorom na pitanje tko je bio njegovim vlasnikom. I tako znanstveno istraživanje odlazi u drugom smjeru. Ono zadržava nešto od početne nakane, ali se u listanje arhivskih papira i knjiga počinje upisivati više emocionalnoga angažmana. Podnaslov štiva koje nastaje prepletanjem rečenica znanstvenoga, publicističkoga i romanesknog diskursa, realizira se kroz riječ doživljaj, potpuno opravdan u autorovim završnim ispovjednim rečenicama: Povijest, koju mi je pričao »Frankopanov prsten«, davno je već dovršena. Priviđenja mašte, što su me opčarala onog dana, kad sam dobio tu dragocjenost, izišla su iz sumračnog svijeta snova i preobrazila se u stvarne likove objavivši mi svoje biće i svoju sudbinu.36 Upravo je doživljaj Krstine ličnosti ono što je utjecalo na odluku da povijesno zahvalnu priču pretvori u neoubičajeno, posebice za godine u kojima je roman pisan, opisivanje povijesnoga junaka. A u njemu je u prvi plan izbila njegova narav; iskazana i kroz herojstvo i kroz divljaštvo, i kroz muževnost i kroz oholost, ali i kroz zaljubljenost i običnu ljudsku krhkost. U oba teksta, i u Frankopanovu prstenu i u Vucima, nailazimo na uvedene dokumente, ali i na mjesta uvjerljivosti uporabom govornih formula: pričalo se, priča se... Poslije obavijesti o događaju, koji se zbog vjerodostojnog teksta nije smio izostaviti, oba autora osjećaju potrebu, jasno svaki na svoj način, prokomentirati sadržaj rečenica što su se, selekcijom, našle u njihovim romanima. Kako njihovi komentari ispričanoga događaja najčešće ublažavaju sud izrečen u dokaznom citatu, pretpostavljam da su se autori na taj čin odlučili samo da bi čitateljeve simpatije zadržali na Krstinoj strani. Primjerice, Thode se na jednom mjestu oslanja na mletačkog povjesničara Pietra Giustininija i zapisuje sljedeće: Saznalo se, kako su neprijatelji poslali vijest stanovnicima Mozane, što je jedno od najljepših sela u Furlaniji, blizu Marana, neka dođu u Marano i neka se zakunu u poslušnost caru. A kad nesretnici nisu htjeli, dade im vojskovođa knez Krsto Frankopan jamstvo, da mogu doći k njemu. I kad ih je došlo otprilike 115, dao je onima, koji su bili stari preko šezdeset godina, iskopati oba oka, a mlađima jedno oko i odsjeći dva prsta na desnoj ruci, a na lice urezati križ. To je tako strašna okrutnost, da je ni sami Turci ne bi bili počinili. Zatim je poslao u njihovo selo i naložio, da se sve žene i djeca, koja su tamo ostala, odvedu i pošalju u Marano, i u tri dana su razorili i oplijenili sve, što je bilo u spomenutom selu, tako da je to bila najveća pljačka.37 Odmah poslije rečenica koje osnažuju vjerodostojnost teme, pripovjedač nastavlja sljedećim: Ogorčenje protiv strašnog neprijatelja možda štogod i pretjerava, ali nema sumnje, da je Frankopana njegova žestoka krv natjerala na grozno djelo, jer je on to sam kasnije otvoreno priznao.38 Isti događaj, kakav bi danas bio temelj najozbiljnije optužnice, Nehajev uvodi u scenu na početku romana, u četvrto poglavlje prvoga dijela, kroz formu prepričavanja. Marano i Frankopanovi postupci tema su razgovora jedne grupice stanovnika Venecije (među njima je, što je itekako važno, i svjedok samog događaja), koja na obali, u gomili, s nestrpljenjem također očekuje sužnja, strašilo čijim su imenom majke plašile djecu. Čim naš junak dolazi u neprijateljski prostor, čitatelju se sugerira prihvaćanje ublažene kazne, štoviše što je nekoliko stranica prije, u drugom poglavlju, iz razgovora Krstine supruge Apolonije i njezina brata kardinala Mateja Langa saznao (iz Langove analize) da je Krsto u miru uman, a u ratu smion, da je prenagao, preponosan i pregrub, da na dvor ni ne šalje izvješća, a da za poruke ne brine, da voli čarkanja, nadmetanja i zalijetavanja u šakački boj. Za stvaranje početne slike o Krsti možda je ipak važniji trenutak bio onaj u kojem Apolonija prekida objektivno bratovo karakteriziranje njezina supruga te ne dočekavši završetak uzvikuje: Junak! (Junak!Junak! — klikne najednom grofica i u lice joj navali sva krv. Ne govori tako o njem; vi ne razumijete njega, ja ga poznam!).39 Dakle, i iz rasporeda narativnih blokova može se pročitati pripovjedačeva sugestija upućena čitatelju djela. Ne mora ona uvijek u tekstu ležati kao izravni komentar. U Nehajevljevu slučaju, kad je u pitanju događaj kod Marana, osim izvršenih narativnih priprema, potrebno je istaknuti i rečenicu: U desetak različitih oblika prepričavale se uspomene na okrutnu pedepsu Mozanaca.40 Iako poslije slijedi pripovijedanje o događaju, a ne dokument o njemu (kao kod Thodea), iskaz o broju varijantnosti (desetak različitih oblika) može sugerirati autorovu tendenciju u oslikavanju lika, želju da se s junakom ne povezuje čin zločina.

Zajedničko mjesto Frankopanova prstena i Vuka je i oslanjanje na kroničara Sanuda. Dok je Nijemcu on najzahvalniji izvor građe i gotovo najpouzdaniji svjedok toga vremena, Nehajevljevo divljenje što ga iskazuje prema pedantnom sakupljaču istina uvelike je manje. Naime, pišući roman o Krsti Frankopanu, on piše i roman o svom narodu pa ujedno time i o sebi samom. U svaki pogled sa strane, u oči kojima neki drugi vide povijest moga naroda, onda treba sumnjati, kao što, uostalom, treba sumnjati i u povijest samu. Da će mu Sanudo poslužiti upravo za tu tezu, pokazat će uskoro ova analiza. Na relaciji Thode-Nehajev nalazimo i dopunjujuća mjesta. Čitatelj domaćega romana sam zaključuje da Krsto, svjestan da će kroz tekstove upućene ocu, bratu i ženi pažljivo proći Sinjorija, iz zatvora piše pisma unaprijed selektiranih informacija. Strani tekst o tome izvještava izravno, s komentarom, sada autora koji je na sebe navukao kostim znanstvenika i povjesničara potpuno oslobođenog čestog zanosa, i osjetio potrebu da upotrijebi sintagmu shvatljiv uvjet: Ne samo da ga je sinjorija susretala s poštovanjem, koje je pripadalo njegovu imenu i položaju, što se očitovalo već i u izboru njegova zatvora, nego su mu također dopustili, da katkad šalje pisma u domovinu i odande da ih prima pod shvatljivim uvjetom, da njihov sadržaj ne ostane mletačkoj vladi nepoznat. To je dakako moralo utjecati na sastav pisama, pa su stoga pojedina mjesta namjerice teško razumljiva i nejasno sastavljena sadržavajući u sebi dvostruk smisao. Ova pisma mogla su otputovati u ruke primaoca istom onda, pošto su ih pročitali u kolegiju, i pošto ih je marljivi Marino Sanuto redovito prepisao za svoje dnevnike. A čini se, da to knezu nisu odmah ispočetka dopuštali: prvo pismo, koje mu je Apolonija poslala, nosi datum od 17. srpnja; ono je odgovor na njegovo pismo, koje nije do nas došlo. Prošlo je šest dugih tjedana, otkako je zarobljen, pa je istom onda mogao čitati pismo, koje ovdje donosimo po mogućnosti u što vjernijem prijevodu iz talijanskoga.41

* * *

Uz Nehajevljev odnos prema povijesnim dokumentima, ostajući i dalje u interpretativnom prostoru koji možemo imenovati na tragu Šenoe, potrebno je upozoriti na još tri momenta na kojima se, uz one izdvojene, temelji povezanost Šenoa-Nehajev. Prije svega to je nacionalni zanos koji ne vodi samo Krstu prema uzvišenim ciljevima i idealima za koje se bori, nego karakterizira i sve druge likove ujedinjene posvojnom zamjenicom naši (Bernardin, Dragišićka, stara ohmeštrica Lucija). Iskazivanje takvih osjećaja, koji nisu različitiji od osjećaja autorskoga pripovjedača, Nehajev ipak prepušta likovima stavljajući ih u posebne, za to prilagođene privatne situacije u kakvima je povijesnim junacima dopušteno da se, bez povišene retorike, prepuste najsuptilnijim osjećajima što ih iskazuju prema domovini i ognjištu (npr. pjevanje stare tužaljke, koju je pjevao narod, u Bernardinovu domu). Takvom raspodjelom dužnosti autoru ne može zaprijetiti opasnost prenaglašene didaktičnosti koje se nisu mogli osloboditi, u ovom istom modelu, ni Kumičić, a ni Gjalski. Npr. vjekovnu hrvatsku neslogu svojim gledištem ne tematizira autorski pripovjedač, nego taj zadatak prepušta svom junaku (starom knezu Bernardinu), koji o tome neće govoriti općenito, nego će stalno mjesto nacionalne povijesti pretočiti u sudbinu vlastite obitelji.

Da bi njegove riječi dobile još veću snagu, on ih upućuje strankinji i time profinjeno definira razliku dvaju svjetova, uključujući u cijelu priču, gotovo neprimjetno, i odnos junaka prema vlastitom jeziku, o čemu se, uostalom, gotovo redovito progovara u povijesnom romanu, samo što to većina drugih čini s mnogo više tenzije, ostvarujući pritom daleko skromniji učinak: Stari je knez, miješajući u talijanski govor latinske izreke, hrlio u svojim mislima dalje. Oslikao je svu povijest frankopansku, kleo nesloge u obitelji, spominjao jade od vjekova. I kako duže govori, njegove kretnje, uglate još uvijek, dobivaju težinu nečega, što je grofici nejasno, ali vidno ispunja svu dušu ovog nevisokog, gvozdenog čovjeka. Bernardin ne povisuje mnogo svoga glasa, ali prizvuk je njegov sve oštriji, sve navalniji. I nakraj kraja, kao da su mu riječi tuđega jezika preslabe, Bernardin se obraća k Dragišićki, koja ga sluša plamenim očima, i govori njoj u svom jeziku, od kojega Apolonija razumije jedva koju riječ: — Da, da, kad im dogusti, kad im treba savjeta, i šake, onda nas zovu i miluju nas. Svi su jednaki, svi!42

Brojne rečenice kojima se oslikava sudbina vlastita naroda u teškim, točnije povijesnim vremenima, dovode autora romana Vuci u najbliže susjedstvo onih hrvatskih pripovjedača koji su gotovo cijele svoje opuse gradili oko jedne jedine, ali pokazalo se, stabilne tematske jezgre, one u kojoj su se sintagme ugnjetavani narod i spas domovine iscrpljivale u svim mogućim varijantama. Samo s tom razlikom što su Nehajevljeve daleko maštovitije, višeslojnije, ukratko književno dotjeranije; neovisno o tome jesu li izrečene maskom govora drugih ili izravno glasom središnjeg govornika. Evo po jedan primjer za svaki oblik javljanja: U pogibli domovine, kakono reče biskup Šime zagrebački, rade i vode oni koji se na vodstvu nađu43 te Kao što uvijek u času preteške tjeskobe ljudi zapadaju u skrajnost najsmionijih, prevelikih nada i slijepog zanosa, tako je i sada, za sve na saboru, za plemstvo i puk, postojala samo jedna misao i jedan osjećaj: nađen je vođa, spasitelj.44

Poslije nacionalnog zanosa potrebno je istaknuti i načine pomoću kojih Nehajev održava čitateljevu znatiželju. Prvo, finitne rečenice pojedinih poglavlja karakterizira proleptička napetost, što je osobina i Šenoinih tekstova, točnije svih onih koji su se i prije Nehajevljeva romana, ali koji će se i kasnije, pojavljivati u nastavcima i sveščićima. Navodimo primjer završetka XI. poglavlja prvoga dijela romana: Ni kanonik ni Evanjelist nisu mogli pogoditi, što znače grofičine riječi. Samo su vidjeli, da su po sobama pripremljeni kovčezi. Sjutradan je grofica s pratnjom zbilja otišla; ali nitko ne zna, kuda.45 Takve su rečenice vrlo često interpunkcijski ojačane, čime se postiže dodatna ekspresivnost i snažnije uvlači čitatelja u tekst kroz koji bi svi skupa, i sve vezaniji, trebali kročiti i dalje. Primjerice; posljednje dvije rečenice XIV. poglavlja II. dijela romana glase: Uspomene na ljubav Apolonijinu miješaju se sa sablastima budućnosti. Kud li će dovesti usud njega, samca, koji luta svijetom, a nema ni po srcu druga?46 Slična napetost pojavljuje se i u završnim rečenicama prvog dijela romana. Da je kojim slučajem izostavljen suprotni veznik nego na samom kraju posljednje rečenice, roman bi se i sa svojih 139 stranica mogao učiniti zaokruženim, a priča bi se kretala od trenutka Kristina odlaska u zatočeništvo do napuštanja milanske tamnice. Međutim, spomenuti veznik nedvojbeno navještava nastavak: Jožefić je i sada, u tom sjaju, vidio odraz onoga istoga bijesa iz Torreselle, i razumio, da iz tamnice nije izašao sužanj nego osvetnik.47 I unutar samog romanesknog teksta brojna su mjesta ispunjena rečenicama koje navještavaju buduću radnju koja će se usmjeravati upravo prema čitateljevoj znatiželji (Recite gospodi Savijima, da ću čekati do nedjelje. Ako nedjelju doživim ovdje, u ponedjeljak iznijet ćete odavde moje kosti48 ili Nije dobar znak to vjenčanje u smrti49). Tome u prilog idu i interni analeptički skokovi vezani uz cijele epizode (npr. prvo saznajemo da je Krsto bio u Jajcu, a tek se tada kreće u pripovijedanje kojim se odgovara na čitateljev upit: što se tamo dogodilo?).

Svi Nehajevljevi likovi, za razliku od ponekih Šenoinih, povijesno su pokriveni. Autor će povijesnu priču oplemeniti dodatnom psihološkom analizom svojih jakih junaka (karakteristike novopovijesne varijante) i međusobnim njihovim odnosima (ovdje govorimo o najavljenom trećem momentu, dodatnog odnosa Šenoa-Nehajev). U nekima od tih odnosa čitatelj će ipak prepoznati i one trenutke romana koji su u Šenoe bili realizirani kroz sekundarne, zabavne slojeve priče i u kojima se autor koristio instrumentarijem trivijalne književnosti. Pri tome ne mislimo na vjerodostojnu povijesnu činjenicu vezanu uz žrtvu Krstine žene Apolonije, nego na doista prepoznatljiv motiv spašavanja žene iz opasnosti (Šenoa, Mayer), koji je redovito u dvostrukoj funkciji: u funkciji prvog susreta budućih nositelja ljubavnog sloja romana i u funkciji isticanja muškoga junaštva. Upravo će se u takvoj narativnoj situaciji upoznati Krsto i Katarina (Katarinu spominje i Thode), njegova druga supruga: Još nije Dragić ni dovršio svoj vapaj, a knez je Krsto u dva skoka bio pred drvenim hrastovim vratima. Sjekao je mačem po tvrdom drvetu, i kad grede nisu popustile, dohvatio sjekiru. Kao bik se je zaletio u vrata. Silna je snaga kneževa — drvo prasne i pod težinom ramena, koje je upr'o knez, vratnica se stropošta. Iz staje iznesu ljudi polumrtvu ženu. — Ban te je spasio, sestro moja! Ženi su odvezali spone, izvadili rubac iz usta. Staja je puna dima, žena je jedva disala. Krvava joj je masnica na ruci, kosa joj pala neuredno niz vrat — mučenica je. Ali je krasna — crne, duboke oči pogledale su kneza pogledom, u kom je bio sav strah pogibli, sva radost spasa.50 Sekundarni sloj koji se razvio oko odnosa Krsto-Katarina, izdvojen iz cjelokupnog konteksta, ne bi, jasno ako se zanemari Nehajevljeva rečenica, bitnije odudarao od sličnih mjesta u bilo kojem Šenoinu romanu ili čak romanu nekog književno manje važnoga autora. U prilog takvoj prosudbi izdvojenom motivu spašavanja dodat ćemo i motiv čuda u posljednjem trenutku (Katarina na samrtnoj postelji ozdravlja u činu vjenčanja), ali i neupitnu pobjedu junakove ljubavi prema domovini naspram ljubavi prema ženi, u čemu se knez Krsto Frankopan nimalo ne razlikuje od većine romantičnih junaka, onih kakvi vladaju stranicama šenoinskoga modela povijesnoga junaka: Ljubav je proplamsala — ali u mraku vremena nisu smjele da se zapale svadbene baklje. Kraljica Marija zove kneza u Heinburg, Jožefić traži da se u stolnom Biogradu sastane sa Zapoljom — tvrd je život, mrazno je vrijeme i za kasni cvijet srca kneževa.51

* * *

Sve ovo što je do sada naznačeno o romanu Vuci daje nam za pravo da o romanu možemo govoriti kao o šenionskom modelu hrvatskoga povijesnog romana. Istodobno, ukazivanja na odmak od iste te tradicije bila su prerijetka da bismo na temelju njih mogli opravdano započeti razgovor o vidljivim karakteristikama nove varijante povijesnog romana, a njih smo, uostalom, najavili i samim naslovom članka. Stoga ću se u našoj interpretaciji zadržati na još dvije točke: na karakteristikama koje jaki junak iskazuje u određenom trenutku svojih slabosti, i na dodatnom pitanju autorova odnosa prema povijesti. Tek poslije, vjerujem, roman Vuci moći će se pred čitateljima predstaviti u novom svjetlu, u onom koje su slijedili hrvatski romanopisci posljednjih tridesetak godina XX. stoljeća.

* * *

U svim situacijama u kojima smo do sada spominjali Krstu Frankopana on je bio predstavljen kao junak pravog klasičnog povijesnog romana. Međutim, odabrani su bili samo oni trenuci koji su ga oslikavali prema vanjskom svijetu, u onom u kojem je on morao odigrati ulogu zanesenog rodoljuba, velikog junaka i neupitnog heroja. Krstin je lik u takvim prigodama najčešće oslikan kroz govor drugih sudionika povijesti (primjerice, spomenuti razgovor između Apolonije i Mateja Langa). Rečenice o silovitoj naravi herojskoga Krste izgovaraju i njegovi prijatelji (Što ćemo, takav je — uzdahne Šime Erdedi. — Hoće sve na svoju. Krv ga pali — teško ćemo s njime52), ali su one istodobno i proizvod kratke pripovjedačeve opaske uključene u opise. Prisjetimo se samo narativne sekvence koju bismo mogli nasloviti »Doček u Mlecima«: Dok je ovako, za gomilu, Frankopan neko strašilo, koje ima da bude survano pod krvničkim mačem, strašilo, kojim su majke plašile djecu — ugledniji i umniji građani, koji su bolje poznavali događaje posljednjih godina, zabavljali su se, očekujući brod s Frankopanom, sasvim drukčijim nagađanjima53). Veličini i snazi Krstina karaktera posvećeni su i cjeloviti opisi (dolazak na dvor poslije oslobađanja Jajca). Nehajev ostavlja i Krsti pravo da svoju hrabrost sam tematizira: Evo, govorio je knez nasamo Mlečaninu — ja sam zarobljenik Sinjorije, cesar je ostao bez vojskovođe; vidim i čujem od vas, da će malo prije malo poslije doći do mira. Onda će samo po sebi biti riješeno o meni. Zato me nije strah.54

Već je u tekstu Mire Sertić, kao i u napomeni o tekstu Ljubomira Marakovića, istaknuto kako je riječ o romanu u čijem je središtu psihološka karakterizacija Frankopanova lika, osobe koja je u Vucima prikazana bez idealiziranja i koja, u konačnici, ne prerasta u epskog junaka. Odgovoriti na pitanje kako se taj isti junak ponaša u situaciji u kojoj se nalazi daleko od očiju onih pred kojima ne smije posustati i pokazati slabost, znači zamijetiti proces deheroizacije lika i time roman približiti novopovijesnoj njegovoj varijanti. Uostalom, u samom romanu nailazimo na rečenice koje povijesni lik pretvaraju u slabi (kneza u čovjeka): Ne, nije knez, čovjek je, nag i strahovit u svom bijesu.55 Najsnažniji primjer oslabljivanja jake povijesne osobe je opis kneza u prvoj noći njegova zatočeništva: Pred željeznim vratima stajao je u tmini knez i udarao šakom po gvožđu. Šaka je od strašnih udaraca bila sva krvava, ali željezna se vrata nisu ni potresla — a ni s one strane nije se odzvao nikakav ljudski glas. U gluhoj tišini udarci su odjekivali kao bespomoćna kletva protiv vrata paklenskih. Osjetivši trak svjetla, knez se okrene. Reiner ugleda lice, kakovo još nikad nije bio vidio. Na čelu bila je nabrekla krvava žila, oči se raširile kao u ludilu, kosa je razbarušeno pala na oči, a na ustima skupila se pjena.56 Takav je opis, kao što smo prije mogli vidjeti, a zaključit ćemo to i iz analize ostalih modela, u čistom povijesnom romanu, potpuno nezamisliv. U njemu bi bilo krajnje neprihvatljivo smjestiti junaka u obične, svakodnevne situacije (npr. opis Krste u noćnoj košulji, opis njegove reakcije na hrvatsku pjesmu koja ga u zatočeništvu podsjeća na djetinjstvo, oduševljeno ljubljenje sluge, priznanje ljubavi koja ga bliži Apoloniji...) u kakvima nalazimo Krstu. Isto tako, prisjetimo se, u klasičnom povijesnom romanu inkorporirana pisma imaju povijesnu važnost, dok se u Vucima nerijetko otkriva i sloj čiste privatnosti: Ženi je pisao već u prvom pismu, da mu pošalje noćnu kapu i tanje potkoljenice, kupiti nema čim.57 Ona udaljavaju roman od spomenutoga modela, ali istodobno tekst o velikom Frankopanu približavaju svakidašnjem iskustvu njegova čitatelja. Junak postaje svom čitatelju puno bliži i čitatelj s puno razumijevanja gleda na njegove neherojske poteze. Slično kao i u oslikavanju herojstva, i u ocrtavanju običnosti i slabosti sudjeluju različiti govornici i porabe se različite govorne perspektive. Ponekad je to izravna pripovjedačeva ocjena (Krsto je navikao na ratno oskudijevanje — no ovdje, usred neprijatelja, jedan Frankopan mora da pokaže svoje bogatstvo i svoju nezavisnost),58 katkada unutarnji monolog (Mjeseci su prošli i knez u duždevu dvoru — jao! — nije više ni stranac),59 a nerijetko i opis kojim se uvodi u važan događaj (Na Krstinu licu javile se crvene pjege; šaka koja je bila udarila o stol, da je pukla tintarnica kancelarova, digne se i spusti na obraz Salkajev. Knez je udario ćuškom u obraz kancelara kraljevstva.)60

I Krstino junaštvo nije izdignuto na onaj nedohvatljiv pijedestal, izgrađen za potrebe povijesnih romana. Kao veliki pobjednik knez ne izlazi samo iz krvavih bitaka, nego se takvim predstavlja i u svojim moralnim odlukama. U borbu za oslobođenje okupiranog Jajca, Frankopan odlučuje krenuti kad čuje riječi svjedoka, prognanog Jajčanina Jure Mrsića: Priča strahote — u Jajcu nema hrane ni za lijek, gladuju i fratri. Ono malo vojske, što je u gradu, živi od gnjilog brašna — puk jede korijenje i travu. Ima ih, koji su poludjeli od glada, a pomoći niotkud!... — Bolje je poginuti kao zvijer u šumi, nego gledati ono! Na svoje sam oči vidio, kako je majka rođeno čedo bacila u rijeku, da ne vidi, gdje umire od gladi! Pomozite, dragi gospodine, — vas jedinoga čekaju i pozivaju gladni i nevoljni! Zatrt ćemo sami sebe, ako nam pomoć ne dođe! Prepošt pogleda kneza. U Krstinim očima zablistala je suza. — Sami sebe zatrti — šapne knez. Sami podaviti svoje pokoljenje!61

Ni Krstin pogreb nije opisan na način povijesne varijante. Nema ništa od atmosfere koja bi svjedočila o odlasku junaka kakvom nije bilo premca.62 Slika posljednjega ispraćaja još je snažnija ako se dovede u antitetički odnos naspram slike ponosnog sužnja s početka romana.63 Nesloga o kojoj su, najčešće pozicijom autorskog pripovjedača, govorili pisci povijesnih romana, u Vucima je tematizirana kroz događaj napada na pogrebnu povorku, iz čega se ona, još snažnije i sugestivnije, može prepoznati: Kopljanici nemilosrdno bodu svojim sjekiricama, mačevi se goli vade; jao i pomagaj! Stubokom se izvrnuo svijet — pakao je provalio sa svim đavlima na zemlju. Nigda, pa ni kad su Turci robili naše kraje, nije se dogodilo ovakva šta. Pokapa se kršćanska duša — i ne nekrst, nego kršten čovjek udara na mrtvaca, razgoni sprovod.64

* * *

Uz priznanje junakove slabosti, a riječ je o jednoj bitnoj karakteristici novopovijesne varijante, potrebno je još spomenuti i promjene što se mogu uočiti u odnosu pojedinaca prema povijesti. Naime, sam Nehajev nije vođen monumetalističkim poimanjem povijesti, pa se stoga u njegovu romanu i ne može prepoznati razrada teze o povijesnom napretku. U svojoj završnoj pripomeni romanu autor napominje da je Henry Thode svom djelu Frankopanov prsten dodao i gradivo mletačkih arkiva i osobito Sanuda. (Književno pišu ga »Sanuto«, ali u »Vucima« sam zadržao pučkiji oblik).65

Sanudo se u Vucima pojavljuje kao osoba čiji je odnos prema povijesti bitno drukčiji od odnosa kakav prema učiteljici života njeguju protagonisti povijesnih romana. Vidljivo je to u dva primjera. Prvo, Sanudo čuva sve materijale do kojih može doći, dakle i one kojima nema mjesta u ozbiljnim bavljenjima poviješću, vjerujući kako će oni jednoga dana poslužiti u povijesnoj obradi. Sam taj njegov odnos prema povijesti kao čuvanju i najsitnijih stvari, blizak je novom historicizmu. Sanudov rad pojašnjen je i govorom sudionika. Primjerice, u očekivanju Krstina dolaska u Mletke jedan Venecijanac govori sakupljaču sljedeće: Ali ti gledaš ono što je bilo i, možda, što je sad; a ja sam također Venecijanac bar koliko i ti, ali gledam ono, što može biti i što hoće biti.66 I drugo, što je za roman još važnije, u trenutku kad Sanudo dolazi do pisma što ga Krsto Frankopan iz zatočeništva šalje svojoj Apoloniji, čuvar povijesti uzima pismo, pročita ga, zgužva i baci. Baci ga jer u pismu nije bilo ni poniznosti ni straha.67 Nekoliko događaja vezanih uz Sanuda također se mogu izdići kao podloga za temu vezanu uz trgovinu dokumentima: Marino Sanudo prijavio mu je da je otkrio grozovitu stvar. Njegov pisar, kojega je najmio nedavno, ukrao mu je nekoliko najvažnijih spisa, koji svi rade o Frankopanu. Stvar je očita — pisar je podmićen i plaćen od šćavorskih urotnika.68 Dakle, pred čitateljem je otkrivena intervencija u povijest, nešto što je nespojivo s povijesnom, ali je itekako spojivo s novopovijesnom varijantom, onom čijom ćemo početnom točkom, prepoznanom u Sanudovu gužvanju povijesnog dokumenta, proglasiti upravo Nehajevljev roman Vuci. U Thodea nema gužvanja dokumenta, nema, kao što je već prije rečeno, sumnje u Sanuda, ali to istodobno ne znači da autor Frankopanova prstena ne osjeća potrebu relativiziranja govora svjedoka. Primjerice: Knez Savorgnan izvješćuje dužda o tim događajima u jednom pismu, a pri tom ne može prikriti svoj bijes69 ili O tim događajima sigurno bi oba zarobljenika znali više i bolje pripovijedati, nego taj hvalisavi humanist!70

Iako je do sada istaknuta pretežna kronikalnost Nehajevljeve povijesne priče, ne smijemo zanemariti i ona mjesta koja čitatelju sugeriraju ideju povijesne ponovljivosti i predstavljaju odmak od šenoinske tradicije. Uvijek iznova pojavljivano zlo na prostorima u kojima se djeci daje mač za igračku, može se pročitati i iz opće atmosfere romana, ali posebno i iz prvoga dijela romana, iz scene u kojoj Krsto sluša galijaše kako pjevaju našu pjesmu »Albus kralj«. Trenutak je to u kojem pripovjedač progovara o nacionalnom zanosu (što može biti i prilog tezi o pripadnosti šenoinom modelu), potencirajući istodobno Krstinu osjećajnost. Slušajući o ljubavi Marice i Pavla, junak romana prenosi tu literarnu situaciju na svoju vlastitu (Čudo! I pjesma zna za dijete, koje nije Pavlovo. Apolonija ima od Lodrona kćerkicu Anumariju, koju je Krsto volio kao svoje dijete. I gle — što kaže pjesma? »Ne boj se, Pavle, niš toga / Ja sam ti mlada šegjiva, — / I ja ću kralja zakumit / I ja ću njega privarit«. Gdje je ona, Apolonija, njegova »Ljuba Marica« sad?)71 Uz ta dva istaknuta pokazatelja (zanos kao indikator povijesnosti i osjećajnost kao indikator novopovijesnosti), još je važnije spomenuti rečenice kojima se izravno tematizira ponovljivost i naslućuje kako je autoru ideja povijesnog napretka manje bliska nego što je to učitelju Šenoi. Sljedeći citat gotovo navijački vuče Vuke u društvo novopovijesnih romana: U pradavna su vremena gusari normanski ratovali s Hrvatima u Primorju — jest, Pavle je morao biti jedan od onih djedova, koji su nekad, dok je još samo pjesma bilježila i čuvala događaje, vladali na Primorju kakono i Frankopani kasnije. Albus kralj hoće večeru i ljubu — ne ponavlja li se pjesma neprestano kroz stoljeća? Nije li taj Albus sada ova ista Venecija, što se je nadula u svom blještilu?72

Čitajući Vuke i raspravljajući o njihovoj žanrovskoj pripadnosti (prijelaz iz povijesnoga u novopovijesni roman), ne bismo, pri samom kraju, smjeli olako prijeći ni preko posljednjeg poglavlja III. dijela romana. Riječ je o završnom narativnom bloku (dvije godine poslije Krstine smrti) smještenom na Grobnik (groblje živih) gdje poludjela stara Lucija, stari knez i djeca hvataju se u kolo, pjevaju i hopsaju uz pjesmicu Miš mi je polje popasel, popasel. Veliki i ponosni otac sada je oslikan rečenicom: Knez je pjevao hriptavim, prepuklim glasom, potancujući nožicama, koje su bile iskrivljene, grbave od starosti73 I svi su se, neovisno o godinama, vrtili u istom, možemo reći povijesnom krugu, silovito i naivno u isto vrijeme, kako to, uostalom, dolikuje prostoru na kojemu smo rođeni mi i naši bližnji, prostoru u kojem se riječ sila tako često dovodi u blizinu riječi propast (Silni knez Bernardin, u blesastom grohotu djeteta, plesao je sam nad propašću svoga roda i imanja!74), na isti onaj način na koji prejaka riječ ludilo za ruku vodi ponosnu imenicu povijest. I to, ne zaboravimo, uvijek onom strpljivom upornošću o kojoj današnjem čitatelju svjedoče romani Nedjeljka Fabrija, piščeva snažna trilogija čijim stranicama, u različita a tako slična međuvremena, prolaze i Ivan i Ecije i Andrej i Lucijan i brojni drugi bezimeni stanovnici životom ukradenih priča.

1 Jedanaest godina ranije (1917), Nehajev je objavio kritički prikaz romana Iz kobnih dana Milana Šenoe. Kritika objavljena u časopisu »Savremenik« (XII/1917, br. 2, str. 64-67), naslovljena je Historijski roman. U uvodnom dijelu autor prvo daje ocjene tadašnje romaneskne produkcije, zatim interes sužava na historijski roman. Nakon što je spomenuo Scotta i Sienkiewicza, prelazi na Šenou: (...razumije se, Šenoa otac; — jer kad je govor o historijskom romanu, uvijek će se pod ovom oznakom razumijevati samo on) isto tako u Gupcu, u Gregorijancu, u Pavlu Horvatu, uvijek vidi ideju samostalnosti, otpora, građanske svijesti. (str. 191) Nehajev napominje kako se u hrvatskoj književnosti našlo dosta Šenoinih epigona (ne navodi autore i romane), ali nijedan njegov nasljednik. Tek pri kraju teksta prelazi na sinovljev roman. Iz njegove kritike romana Iz kobnih dana (čiju bitnu okosnicu čini i Bernardin Frankopan) može se pročitati i Nehajevljevo mišljenje vezano uz dobro napisan povijesni roman: Čini se da je ovaj put piščeva namjera bila podati realističnu sliku — no u tom je i sav razlog neuspjehu. Ocrtani ljudi odviše su obični, njihovi susreti slučajni, sukobi sitni — fabula čini se da je tek prolog djela koje je ostalo nenapisano. Možda se autor i odviše bojao paralele s ocem svojim, pa se hotimice kanio svakog jačeg poetskog poriva. No njegova knjiga ostade tako zbirkom zapisaka o nekoliko godina naše povijesti koji su možda tačni — ali nisu umjetnički zahvaćeni. Ovaj roman kazuje premalo — ne više od neke lako ispričane kronike od koje neće zadrhtati ničije srce. (str. 193) Tematski okvir romana čini Krbavska bitka. Premda u romanu prepoznajemo gradbene elemente klasičnoga povijesnog romana (1. rečenica precizira povijesno vrijeme /Dan poslije nedjelje Laetare godine 1493. izvijao se Zagreb malo po malo iz magle, u koju se bijaše jutrom zamotao, str. 5/, razina radnje realizirana je pomoću povijesno provjerljivih osoba /Pavlić, sin bana Derenčina; Bernardin Frankopan; Katarina Frankopanska, kći najmlađega strica Bernardinova Ivana Krškoga; Luka i Ivan Oršić, Francesco Dandolo/, a u refleksivnim se partijama teksta često tematizira hrvatska povijest /Dosadilo mu je bilo slušati tu historiju koja mu je bila već dojadila, str. 26), ipak u prvi plan romana izbija sekundarni sloj, ljubavna priča s preprekom (Pavlić-Katarina-Dandolo). Sam kraj romana, govornom pozicijom svjedoka događaja, fratra Laurencija, spaja povijesnu i sekundarnu, ljubavnu priču: — Za one užasne bitke u kojoj je poginuo cvijet hrvatskoga plemstva, jer nema plemenite kuće u Hrvatskoj koja se nije za nekim svojim u crno zavila, uhvatiše živa Derenčina... — A sin njegov? — upita naglo Kata. — Našao sam ga usred bojišta, leži mrtav među mrtvacima, u ruke je stisnuo ovaj veo, smiješi se pa ga ljubi. (...) Nikada otada više nisu vidjeli Katarinu Dandolo drugačije odjevenu nego u crnom odijelu i s crnom koprenom. (Milan Šenoa: Iz kobnih dana, Zagreb, 1971, str. 281)

2 Milutin Cihlar Nehajev: Frankopani, »Jutarnji list«, XVII/1927, 9. I, str. 13.

3 Ljubomir Maraković u svojoj kritici Roman o Krsti Frankopanu, objavljenoj povodom pojavljivanja romana Vuci (»Hrvatska revija« II/1929, br. 1, str. 75-77) stavlja Nehajevljev roman, o čemu uostalom svjedoči i sam naslov članka, u kontekst tzv. romansirane biografije koja je procvala poslije rata i u kojoj se prikazuju životi ne toliko velikih, koliko zanimljivih ličnosti: Od Atile i Kristofa Kolumba do Victora Hugoa i Keatsa iznose se neobično bogata galerija velikih, jakih, ili neobičnih, zanimljivih — katkad baš po tome, što su u zbilji jadniji nego što ih je prošlost pokazivala. Romansirana biografija: to je, kako ime kaže, nešto između romana i stručne historije; i u istinu je tako. (...) autor se smiono odlučuje za ono, što mu se čini najprirodnije za čovjeka (...) Na taj način postaje nam junak biografije ljudski bliži; lakše se uživljujemo u njegovu historijsku ulogu, u njegov temperamenat i karakter. I čitamo historiju »kao roman«. Djelo M. Nehajeva, »Vuci«, mnogo sjeća u prvi mah na ovakve romansirane biografije. Ono ne mijenja historije, gdje god je nalazi u suvremenim dokumentima. Ono ne izmišlja, poput Šenoe, glavnih lica tj. glavnih nosilaca ljubavne intrige, da ih može slobodnije maštom iskititi, a da oko njih grupira živa lica iz povijesti. (str. 76)

4 Vice Zaninović: Milutin Cihlar Nehajev (predgovor), u »Izabrana djela I-II« (Ogledi i članci; Pripovijesti; Bijeg; Vuci), PSHK, Knj. 81, 82, Zagreb, 1964, str. 41.

5 Zanimljivo je da u Spomen-spisu Milutin Cihlar Nehajev (Rijeka, 1962), od šest tekstova napisanih o autorovu djelu, ni jedan nije posvećen analizi romana Vuci. Iznimku čini Ivo Frangeš koji u svom monografskom, prigodničarskom, tekstu Milutin Cihlar Nehajev (predavanje održano u Senju 5. srpnja 1962, tiskano u spomen knjizi na str. 11-19 i u »Riječkoj reviji« II/1962, br. 3-4, str. 16-23) ukratko interpretira roman Vuci, ali u kontekstu stvaralaštva Milutina Cihlara Nehajeva, a ne u kontekstu žanra u kojem je roman napisan, tako da, u pristupu romanu, i ne upotrebljava genološku oznaku: Međutim, ta je Nehajevljeva sposobnost kretanja kroz suvremeno i prošlo, kulminirala u njegovu drugom romanu Vuci, koji govori o jednoj značajnoj obitelji iz hrvatske prošlosti, o Frankopanima, i to u času kad oni predstavaljaju veliku evropsku snagu; Krsto Frankopan kao žrtva glupog i besmislenog slučaja pogiba 1527, kad je u naponu snage i kad je zaista mogao da, recimo slobodno, dade sasvim drugačiji smjer hrvatskoj historiji. (...) Tu on na neki način, ako hoćemo, odgovara sam sebi, polemizira sam sa sobom, u ime upravo matoševskog kulta energije, borbenosti, čvrstoće, u ime svega onoga što je bilo negirano u njegovim ranijim djelima u romanu »Bijeg« i ostalim njegovim novelama. (Milutin Cihlar Nehajev. Spomen-spis, str. 16)

Bibliografsku građu o Milutinu Cihlaru Nehajevu (Spomen-spis, str. 67-74) pripremio je Vice Zaninović.

6 Isto, str. 42.

7 Roman je poslije toga ponovno objavljen 1993. u izdanju zagrebačkog »Eminexa«, a potom godinu dana poslije, u pripremi Josipa Vončine, u biblioteci Hrvatski povijesni roman (Školska knjiga, Zagreb, 1994). U napomeni priređivača uvodno je, u popisu dotadašnjih izdanja Cihlarova romana Vuci, izostavljeno izdanje iz 1974, u pripremi Krste Špoljara. Vončina u prvoj rečenici pogovora naznačuje žanr romana i njegovo nadopisujuće mjesto u hrvatskoj književnosti: Djelom Vuci Milutin Cihlar Nehajev dovršava najplodnije razdoblje hrvatskoga povijesnoga romana. Tu je vrstu u novijoj hrvatskoj književnosti započeo August Šenoa Zlatarovim zlatom 1871. (...) a nastavio Eugen Kumičić (Urota zrinsko-frankopanska 1893, Kraljica Lepa 1902) i drugi. (Josip Vončina: Roman Vuci Milutina Nehajeva, pogovor romanu Vuci, 1994, str. 347) Roman se pojavio i tri godine poslije, u izdanju biblioteke Croatica (I. kolo, knjiga 23), slavonskoga nakladnika »Riječ« iz Vinkovaca. Roman je priredio i predgovorom popratio Krešimir Nemec. Kao glavna karakteristika romana istaknuto je Nehajevljevo praćenje pojedinačne sudbine i izmicanje, u svakom trenutku, modelu junaka visokog mimetskog modusa.

8 Krsto Špoljar: Milutin Cihlar Nehajev i njegov roman »Vuci«, pogovor romanu Vuci, str. 297.

9 Isto, str. 298.

10 Usp. Mira Sertić: Promjene u strukturi hrvatskog povijesnog romana, »Croatica« VII/1976, br. 7-8, str. 79-89.

11 Usp. već spominjanu raspravu Mire Sertić: Stilske osobine hrvatskog historijskog romana

12 Mira Sertić: Promjene u strukturi hrvatskog povijesnog romana, str. 80.

13 Isto, str. 81.

14 Isto, str. 83.

15 Isto, str. 83.

16 Isto, str. 83.

17 I Sam je Milutin Cihlar Nehajev u nekoliko navrata pisao o Šenoi. Izdvajamo prvo monografski tekst August Šenoa (jubilarni broj »Obzora« /Zatočenik-Pozor-Branik/, 1860-1910), 1910, str. 38-39; zatim članak Riječ o Augustu Šenoi, »Jutarnji list«, XI, br. 3559, od 25. XII. 1921, str. 17-18. i, na kraju, tekst Čim da proslavimo Šenou?, »Hrvatska revija«, II/1929, br. 10, str. 586-592. Ističemo jedno bitno mjesto iz članka Riječ o Augustu Šenoi, čije se teze, kad je romaneskna praksa u pitanju, mogu primijeniti i na samog Nehajeva: Šenoini historijski Hrvati nisu idealizirani. Vjera u snagu individua kod Šenoe razvila se u vjerovanje u neoskrvljenost historijske uloge hrvatstva. (str. 17)

Tekstovi Riječ o Augustu Šenoi i Čim da proslavimo Šenou? pretiskani su u Cihlarovoj knjizi Studije i članci, Zagreb, 1942. Prvi na str. 255-263, a drugi na 367-376.

18 Isto, str. 89.

19 Npr. Bogovićeva drama Frankopan (Zagreb, 1856), roman Teški dani (1900) Hinka Davile u kojem autor, baš kao i Rudolf Horvat u romanu Tko će biti kralj? (s. a.), obrađuje biranje i borbu između pristaša Ivana Zapolje i Ferdinanda Hasburškog. Dakle, razdoblje kojem će biti posvećen 3. dio Nehajevljeva romana. Ali, junački život i podvizi Krste Frankopana često su, kao analeptički umeci ili manji dijelovi središnje priče, uklopljeni u hrvatske povijesne romane čijom središnjom temom nije sam Frankopan.

Junačko djelo Krste Frankopana spominje i Ivan Devčić u romanu U krvi i plamenu (1903). Roman tematizira borbu s Turcima u Lici u XVI. stoljeću, a jedan paragraf koji bi trebao ispuniti potpornu zadaću i poslužiti kao primjer drugima glasi: Junačko djelo Krste Frankopana, koji je sa svojom malom četom donesao živeža gradu Jajcu, koji su grad htjeli Turci gladom na predaju prisiliti, to djelo Krstino oduševi klonule duhove u Hrvatskoj. Ponajviše se poradova knez Karlović, da će Turčin barem neko vrieme mirovati, a dotle da će dobiti pomoći bud od pape, bud od Ferdinanda. (str. 40)

I u povijesnom romanu Andrija Medulić (Zagreb, 1915) Marije Horvatove, kroz govor svjedoka povijesnog vremena (Andrijin dundo priča mlađima) iznosi se, kroz nekoliko poglavlja (jedno je poglavlje naslovljeno, kao i Nehajevljevo deveto poglavlje trećega dijela, dakle prema kronici, Smrt Krste Frankopana) cijela Krstina priča i približava atmosfera onoga vremena: Još kao dijete čuo sam pričati o strašnom ratu, o mnogim bojevima s neprijateljem... (...) Najslavniji, najjunačniji i najbolji junak naš bio je Krsto Frankopan, sin kneza Bernardina. Za njega smo najviše pitali, najčešće o njegovu junaštvu govorili i njemu se divili. On je kao mladić stupio u službu njemačkoga cara Maksimilijana... (...) Jednoga dana bio je u boju teško ranjen i zarobljen. Bilo je to godine 1514. Mlečani su ga zatvorili u duždevoj palači i tamo je čamio punih pet godina. Vjerna njegova žena Apolonija došla je k njemu u Mletke, da dijeli ropstvo s njim. (...) Vazda smo govorili »naš Krsto«. (str. 19).

I Fran Binički dao je svojim romanom Ivan Hrvaćanin (1927) važan doprinos temi o Krsti Frankopanu. U romanu je obrađena pozadinska tema slučaja Krstina zarobljavanja u Mlecima. Naime, glavni junak snažnog mitopoetskog prezimena, Ivan Hrvaćanin je upravo taj koji odlazi u Mletke i spašava Krstu iz zatočeništva: Otvoreno druženje Ivana Hrvaćanina s hrvatskim naseljenicima i prolaznicima u Mlecima bijaše samo jedan dio njegova života. (...) Držeći se one poslovice, da se najbolje može sakriti onaj, koji se ne krije, prolazio je Ivan Hrvaćanin često mletačkim trgovinama s nekakvim neuglednim ljudima, o kojima nitko nije slutio, da su to zatočenici, koji su se zavjerili, da će osloboditi Krstu Frankopana (str. 29) ...Već su nekoliko sati gosti pripovijedali o svojim doživljajima. Ivan je Hrvaćanin ukratko ispričao, što mu se desilo u Mlecima, Firenci i Rimu. Milana nije spominjao, jer je htio, da što manje ljudi znade, tko je izbavio iz tamnice Krstu Frankopana. (str. 45)

20 Milutin Cihlar Nehajev: Vuci, 1928, str. 3.

21 Isto, str. 118.

22 Isto, str. 103.

23 Otada do Krstina doba knezovi Krčki, koji su se od prve polovice XVI. st. prozvali Frankopanima, dali su četiri hrvatska bana: to su: Ivan Krčki (ban 1392-1393), Nikola (1426-1432), Ivan (1434-1436) i Stjepan, Krstin djed (1434-1437). (Josip Vončina, str. 349) 24 Vuci, str. 71.

25 Isto, str. 171.

26 Isto, str. 336-337.

27 U već spomenutom romanu Andrija Medulić Marije Horvatove jedno je poglavlje, rečeno je, naslovljeno Smrt Krste Frankopana. Govornik, inače i vojnik u Krstinim četama, opisuje pogibiju Frankopanovu i njegovo junaštvo do posljednjeg trenutka. Čini to na gotovo identičan način kao i Nehajev koristeći se Kronikom. To samo potvrđuje činjenicu da su se i Horvatova i Nehajev koristili istim izvorima. Ako je pozicija govornika Kronike Ivana Zermegha identična poziciji govornika romana Andrija Medulić, a obojica su sudionici bitke i svjedoci događaja, onda možemo zaključiti da je svjedok događaja iz romana Marije Horvatove izgovarao riječi preuzete iz Kronike. Jasno je da autorica romana Andrija Medulić nije tekst opremala bilješkama, jer je za govorničku poziciju izabrala formulu govorenja iz prve ruke.

Donosimo uvodni odlomak iz poglavlja Smrt Krste Frankopana: Dne 25. rujna, nekako oko četiri sata popodne oglase se najednom iz grada Varaždina dvije lumbarde, a zatim puška. Malo zatim doleti momak knežev javljajući podređenom vojskovođi Ivanu Tahiju, da je gospodar njegov teško ranjen zrnom iz lumbarde. Naravno da je odmah Tahi priskočio knezu, koji je sjedio na konju, kao i da nije ozlijeđen. Na pitanje, kako mu je, odgovori knez: »Kako se Bogu svidjelo.« I premda je rana njegova bila smrtna, sišao je bez ičije pomoći s konja. (Marija Horvatova: Andrija Medulić, Zagreb, 1915, str. 29)

28 Isto, str. 336.

29 Vuci, str. 353.

30 Isto, str. 354.

31 Povjesničar Rudolf Horvat autor je brojnih povijesnih rasprava i knjiga, pisao je i povijesne romane. Njima su prethodile i Pripovijesti iz hrvatske povijesti (Zagreb, 1902) koje su se pojavljivale u izdanju Društva sv. Jeronima. U prvoj rečenici predgovora, Horvat određuje svog primatelja: Odmah iza osnutka odlučilo je »Društvo sv. Jeronima« da će izdati pučkim jezikom pisanu povjest hrvatsku«, a u završnom potvrđuje svoju glavnu znanstvenu intenciju i otkriva svoj odnos prema povijesti vodjen idejom napretka: Neka ovi junaci budu narodu hrvatskom učiteljima, kako valja raditi i mrijeti za slatku domovinu svoju! (str. 1-2) Nehajev u svojoj pripomeni navodi i korištenje Horvatovom knjigom Tko će biti kralj?. Riječ je, kako i u podnaslovu stoji, o romanu iz hrvatske povijesti 16. vijeka, u kojem tematski okvir čine nesuglasice hrvatskih velikaša oko izbora kralja Ferdinanda Hasburškog i kralja Ivana Zapolje (3. dio romana Vuci). U Horvatovu romanu pojavljuje se i Ljudevit Pekri, o kojemu u Vucima čitamo na str. 340. (Lajoš Pekri, kojemu je ban Frankopan bio razvalio četiri kaštela, pijan je.) u trenutku napada na Frankopanovu pogrebnu povorku. U romanu je, kroz razgovore drugih, opisana Krstina biografija. Na samo jednoj stranici (str. 90. romana Tko će biti kralj?), kroz dijalošku govornu formu precizno, s datumima, iznizani su događaji popraćeni bilješkama o znanstvenim izvorima iz kojih će Nehajev razviti 1. i 2. dio svoga romana. Izostavljen je samo podatak o drugoj Krstinoj ženi (upravo onaj oko kojeg će Nehajev razviti jak sekundarni sloj, građen poznatim zabavnim instrumentarijem). Navodimo odlomak u kojem se vidi način razgradnje priče formulom pitanje-odgovor: — A gdje je Apolonija sada? (riječ je o 1526. godini) — Nema je više među živima, odgovori Petar Peren. — Krsto je naime 5. siječnja 1519. bio otpremljen u grad Milan, gdje je dalje tamnovao. I u Milan dopratila je Krstu vjerna njegova Apolonija, da mu blaži tugu njegovu. Krsti pođe napokon za rukom, te je u noći od 13. na 14 listopada 1519. utekao iz tamnice u Milanu. Tekar sada morala se Apolonija rastaviti od muža svoga, jer ona nije nikako mogla pobjeći iz tamnice. Ovaj rastanak tako je djelovao na Apoloniju, da je kratko vrijeme iza toga — već 4. siječnja 1520. — umrla u Milanu. (Rudolf Horvat: Tko će biti kralj?, Zagreb, s. a., str. 90)

32 Vuci, str. 355.

33 Isto, str. 353.

34 Isto, str. 355.

35 Isto, str. 151.

36 Thode, 170.

37 Thode, str. 58.

38 Isto, str. 58.

39 Vuci, str. 15.

40 Isto, str. 26.

41 Thode, str. 74.

42 Isto, str. 72.

43 Isto, str. 260.

44 Isto, str. 263.

45 Isto, str. 98.

46 Isto, str. 244.

47 Isto, str. 139.

48 Isto, str. 125.

49 Isto, str. 331.

50 Isto, str. 270.

51 Isto, str. 272.

52 Isto, str. 310

53 Isto, str. 29.

54 Isto, str. 53.

55 Isto, str. 125.

56 Isto, str. 47.

57 Isto, str. 49.

58 Isto, str. 50.

59 Isto, str. 84.

60 Isto, str. 220.

61 Isto, str. 209.

62 Navodimo jedan primjer opisa pogreba u povijesnoj varijanti romana. U Devčićevoj Uskočkoj osveti pogreb junaka Ivana Jurčića opisan je na sljedeći način: Na dan sv. Stjepana krenu sprovod od kuće žalosti. U otvorenoj škrinji ležao Ivan odjeven u uskočko ruho, nakićen cviećem, što ga donesoše uskočke žene i djevojke. Pred škrinjom stupao redovnik Antun gorućom sviećom u ruci. Lievo i desno uza škrinju išle prijateljice pokojnikove kuće, jedna za drugom, razpletenih kosa. (...) Ženske su bile odpratile mrtvaca na groblje, gdje su za njim naricale, tukle se u prsa i dozivale ga. Kad je bio u raku spušten, pokrile su si glavu rubcem, pa se povratile pred Martinovu kuću, neprestance bugareći. (str. 23)

63 Antitetički odnosi mogu se primijetiti i u prostoru likova. Primjerice u poredbi Apolonije i Gjakobine, ili još zanimljivije, oca Bernardina i sina Krste: Govori polagano i ne plane lako — u tom je sasvim različit od Krste. — Nije domaća životinja; zvjerka je — možda i plemenita, ali se krotiti ne da. (str. 61)

64 Isto, str. 340.

65 Isto, str. 355.

66 Isto, str. 33.

67 Isto, str. 43.

68 Isto, str. 127.

69 Thode, str. 68.

70 Isto, str. 103.

71 Isto, str. 90.

72 Isto, str. 89.

73 Isto, str. 349.

74 Isto, str. 349.