Zapisci nasumce

Zapisci nasumce

Dakle, nakon tekstića »Isprika za pjesmu«, a čitajući opet nekakve definicije smjerova u poeziji, sam bih sebi, posve nenadano, spadao u tzv. »religijski humanizam«, u neki prežitak »metafizičkog modernizma«, koji je već zadnja dva desetljeća XX. st. u pjesništvu tako zdušno odbačen kao dosadan. Definicije su zbilja »nenadjebive«, život im nije važan. Međutim, što se poezije tiče, a i inače, doista sam pripadnik i poklonik »faktora X«, o kojem u svojoj posljednjoj knjizi piše Fukuyama. Pišući o novim znanstveno tehnološkim poljima otkrića, jer to su danas cijela polja, govoreći o budućem utjecaju bioelektronike na društvo kao ipak o »nastavku« povijesti, koja je još samo tehnološka, Francis Fukuyama nema pojma da nam, zapravo, opisuje onaj stari Narrenschiff, Brod luđaka, s jedne, a Dragog Boga s druge strane. Gospodin je, naime, došao na zamisao kako cijela naša, po čovjeka već opasna biotehnologija, sav naš genetski inženjering, već danas, hitno, zahtijeva krajnje strogo zakonodavstvo. Tim zakonodavstvom, misli on, morala bi se »legislativno«, dakle čisto parlamentarno, svjetovno i sekularno, zaštititi »svetost ljudske prirode«. (!) On, dakle, posve racionalno i pred licem znanosti želi kodificirati nešto što je pravno, fizički i znanstveno neuhvatljivo, što postoji samo iz nas i iza nas. Nakon znanstvene smrti bilo kakvog čovjekova »povlaštenog« položaja u svemiru, u kojem je čovjek najvjerojatnije i samo brodolomac u orahovoj ljusci, slučajno nasukan u svemiru, on je namislio politički legalizirati (jer politička legislatura je, naposljetku, jedina šansa liberalnog racionalizma) »svetost« tog istog bića koje se za volju svoje faustovske spoznaje odreklo mogućnosti da bilo kada više stekne nešto nalik na »sveto«, na zavičaj, na dom. Po meni, time se to biće zaplelo do kraja, unatoč cijeloj njegovoj, inače plauzibilnoj analizi današnjeg stanja i moguće budućnosti: jedan od posve racionalističkih istraživača društva, »futurolog«, ako je to, zaboravio je da se ta njegova »Sanctity of Human Nature«, kako to doslovno formulira, ne da i ne može nikako odrediti »svjetovno« i laički. Sakralni prostor čovjeka ne da se pravno/materijalno definirati. Francis Fukuyama, gle, zapravo hoće da neka »filozofija«, ili Božja Zapovijed, opet otpočne vrijediti kao zakonita premisa povijesti, znanosti i političkog života, on hoće znanosti/tehnologiji nametnuti neki »racionalno« doneseni zakon izvan znanosti same. To ne bude, rekao bi hrvatski političar Tomac. Već se stari Lewis Mumford zgražao nad jednom naveliko prešućivanom, ali prisilnom osobinom znanstvene tehnologije kakva je danas (nešto o čemu naš Ivan Supek uporno šuti): ljudski interes nije važan, količina znanja i njegove mogućnosti su tako premoćne, da ono što se tehnološki može napraviti, treba napraviti smjesta i tu nikakvi »humanistički« obziri nemaju snagu. Nakon toga, samo još »znanstveni krug« na zagrebačkoj TV raspravlja o tome. Kakav »moral«. Nikakva »etika« nije spriječila nikoga da napravi A-bombu ili da klonira čovjeka. Sva etika znanstvenika u praksi je najčišća glupost, glupa kao što je znanost »čista«. Njihovo je da otkrivaju i potvrde činjenice. Činjenice nisu ni moralne ni nemoralne. One su samo ono što smo uspjeli saznati. Znanstvena tehnologija, to jedino čovjekovo oruđe, ta njegova kamena sjekira, nalazi se izvan svakog »humanizma«: ona je počela kao za dobro čovjeka, a postala sama sebi svrha i zakon, pa neka u to ne miješaju ni emocije ni etiku. Neka se, drugim riječima, ne petljaju u pjesnički posao. »Humanizacija« znanosti kao nekakav politički žeton — to je najčišća budalaština, koju su smislili tipovi kao Bertrand Russell i naš Supek. Ne postoji nezainteresirana, »čista« ljudska potreba i potraga za znanjem. Meni je onda puno ljudski bliža Oppenheimerova čista ljudska grižnja savjesti: što sam to napravio čovječanstvu, a sve samo da maknemo ubojicu Hitlera. Znanstvenici, za svoju razbibrigu, previše čitaju lošu prozu. Što se mene tiče, takvu i pišu. I to je točno ono što sam jednoj svojoj dragoj znanici, profesorici biokemije, oduvijek govorio, a na njezino znanstveno-racionalno čuđenje: ne postoji »laička« etika. Ne postoji tzv. materijalistička ili racionalistička etika, kao što ne postoji ni takva poezija ili uopće umjetnost. Etika je iracionalna i beskorisna. »Ne ću vam stati na nogu u autobusu da vi ne stanete meni« — takva interesna konotacija nije etika. Etika, na divno čudo, počinje točno s ovom iznenađujućom Fukuyaminom »Sanctity of Human Nature.« Kako je taj gospon racionalist i agnostik uopće došao na takvu »filozofsku« formulaciju?

Veći i sam najobičniji osjećaj odgovornosti prema drugim ljudima nije ni »normalan« ni »prirodan« ni »laički« ni »materijalistički«: odgovoran čovjek pretpostavlja neke vrijednosti vlastitom materijalnom nagonu za opstankom. Ima, naime, jedna granica, kad je opstati dalje i pod svaku cijenu — neljudski. Ako je sav moj ljudski izbor biološko materijalistički, naime između uništavati ili biti uništen, ja naravno, radije bježim na neko treće mjesto, u nebo, primjerice. Nije li i to nagon za samoodržanjem? Ne posve: to je nagon za održanjem »vrijednosti« bez kojih život nema ni materijalnog smisla. Vidi Ilijadu, epizodu sa starcem Anhizom, s iznošenjem njegova tijela iz goruće Troje, da ne ponavljam primjere iz svih drugih ratova. Bogamu, što je Kafki ili Paulu Celanu, naposljetku, bilo »etično«? Nakon svega? Nakon svih spaljenih Troja?

Paul Celan pretpostavlja neke vrijednosti svemu što se dogodilo po nacističkim logorima. Te vrijednosti su pravom čovjeku tako velike, da njegov dragovoljni odlazak u smrt (zakašnjela tempirana bomba zdvojnosti nad ljudima) samo potvrđuje ono što je držao najvišom vrijednošću. Celanovo pjesničko samoubojstvo je za život puno dragocjenije od obične pjesničke slave ili samoubojstva, koje bismo mogli svesti na razloge nesklada između umijeća, taštine i stvarnosti. Ono utvrđuje one najviše vrijednosti, Upravo tu Fukuyaminu svetost ljudske prirode, ako već hoćete. Tek, mi ne znamo do kraja što je ona. Žalosno je što Fukuyama nije nikada čitao ni Rilkea ni Celana. A vjerojatno ne zna ni tko je Georg Steiner, for that matter.

U tom smislu, potvrđuje se kako pjesnik nikada i nigdje nema »karijere«. Usrećen ili promašen, ma kako crno, teško i ozbiljno pisao, ako i ne uveseljava ljude, pjesnik je uvijek biofil, ljubavnik soka i života. Pjesnik koji se jako brine o svojoj »karijeri« sliči mi na bivšu manekenku a sada vlasnicu butige, ili na sveuč. profesora, ili na književnog kritičara koji izaziva lokalne političke bure u čaši vode, pa misli kako pročišćuje zrak. Svi se oni moraju jako brinuti o »karijeri«. Ljubitelji smrti, pogleda li se pravo, bili su uvijek samo pjesnici dvije-tri »znakovite« pjesme, ne i jedne poezije. A i oni su, in negativo, imali nekakav raport sa životom.

* * *

U ovoj »civilizaciji«, a izvan njezine neumoljivosti nema danas više ničega, pjesnik je i nehotice i uvijek zagovornik njezina sloma: on drži da uvijek postoji nekakvo drugačije vrijeme. Pjesnik se ne želi bogatiti. Pjesnik odbija moć. Pjesnik odbija vladavinu strojeva. Pjesnik poput Sokrata, Diogena, Sv. Franje ili budističkih redovnika treba malo čaja, kruha, povrća i riže, malo vina za svoj stvarni sretni opstanak. On nije nesretan s minimumom: uvijek ga gledaju oči Boga ili njegove ženske Muze, oči neke inherentno savršene unutrašnje forme, što je za njega maksimum. Ili ga gleda pun mjesec, oči svemira. Uvijek ga nešto gleda na što mora odgovarati. Ne brinu ga ni glad ni studen (vidi Brodskog u ledenim prognaničkim selima ruskog Sjevera, iza polarnog kruga. »Drug Brežnjev nije me tamo spriječio napisati ni jednu jedinu moju pjesmu, ali je strašno postupio prema mojim roditeljima, i to mu ne opraštam.« Osuda sustava koji uništava roditelje, djecu, praunuke. Za Brodskog, Amerika je potom bila samo manje od dva zla. Za njega, mogući svijet otpočinjao je tamo gdje je on prestajao biti Židov.).

Uvijek sam se divio filozofima, školovanom i discipliniranom mozgu, što pjesnik inače nije. Ali sve me je strah, bojim se da će upravo banalni i osrednji pjesnici, kao neka podzemna sekta, naposljetku spasiti i veliku filozofiju ljudskog roda, koja je danas baš u stanju istom kao i već negdašnja velika glazba Zapada (sve bolja i ljepša interpretacija nečega što an sich, kao tradicija, više nije kreativno), sačuvati mogućnost »ukupnog mišljenja« nezavisnog o stroju, elektroničkom ili genetičkom, koliko god nam taj navodno bio koristan. Uopće se ne mogu odreći »metafizičke« nade u treće, peto ili sedmo, posve nevjerojatno rješenje, jednostavno poput »ruskog satelita«. (Pučka pseudoznanstvena legenda, naime, glasila je tamo 60-tih godina XX st., da su Rusi svoj prvi satelit bili obložili oplatom od sibirske hrastovine, koja je u trenju s atmosferom naprosto izgorjela i otpala, a satelit je mirno nastavio dalje; drugim riječima, u Svemir su poslali drvenu bačvu. Amerikanci su, naprotiv, izgubili vrijeme ispitujući sve moguće plemenite slitine koje bi izdržale temperaturu trenja s atmosferom. Se non e Verdi, e bella Traviata. Mi pjesnici vjerujemo u takve priče, što će nam inače pjesništvo.)

* * *

Sva moja »umjetnost«, sve moje bacakanje oko »pjesništva« nema vrijednost jednog jedinog tihog tona što ga je iz svog cella u stanju izvabiti jedan Mstislav Rostropovič ili danas Miša Majski, ili kad se Brendel pozabavi nekom Mozartovom codom i kako potom izvede opet svoje spajanje s orkestrom: malo je takvih riječi i pjesnika koji su nas danas u stanju smjesta prebaciti tamo prijeko, onkraj, jenseits, beyond, kao što to u pravim rukama znade učiniti glazbalo. Ljubav, seks, umjetnost i smrt u tom trenutku postaju jedno. Ova uzvišena spoznaja ne priječi me, naravno, da odem na vuglec kupit frtalj kruha i frišku mortadelu: s jednakim veseljem, s istom kozmičkom radošću. Onaj osnovni ton umjetnosti, to jenseits, međutim, nema nikakve veze s čovjekovim socijalno-političkim stanjem.

* * *

U međuvremenu, hrv. političari po svojim forumima i literati po kafićima, razgovaraju i prepiru se o »kulturnoj politici«, kao da se u jednom narodu, u kojem su već i novinari postali funkcionalno nepismeni, o tome ima što svađati. Pred autentičnim umjetnikom, političari su uvijek nezgrapni: do neke mjere gube pred njim auru vlasti i ne znaju kamo bi s rukama, ili uljudno prijete... najradije bi ga poslali u p. m. kao gnjavažu i suvišni trošak za proračun, ali ne usuđuju se do kraja. Ne znaju li se međusobno instrumentalizirati, njihov susret je bespredmetan, a prezir uzajaman.

Onaj naš Zdravko Tomac, bez obzira što tko o njemu politički mislio, usudio se svojevremeno javno ljudski reći da »sanja« i da osobno ozbiljno uzima ljudski sadržaj svog unutrašnjeg bića: naše fino c/b novinstvo smjesta ga je »politički diskvalificiralo«. Zabadava mu sva humanistička opravdanja o mitskom vlastitom odnosu s pokojnim ocem, o odnosu prema samom sebi. Stupio je bio na »metafizički« teren na kojem nije bilo ništa »politički za pojesti«, ali dakle i na teren poezije kao sudbine, pa i politične u najvišem smislu riječi, ako hoćete (vidi pok. Gotovac), ali to je u nas jednostavno neoprostivo. To prerasta sredinu. Dočekao ga je pragmatički kretenizam kao nepomična činjenica. Razumio sam ga u toj stvari od prve i smjesta ljudski stao na njegovu stranu, odmah znajući o čemu on to govori. Našem novinarskom kretenizmu ne znače ništa nadnevci iz bilježnice jednog Daga Hammarskjölda, u kojima stoji: »Svakog dana moram plijeviti svoj unutrašnji vrt. Ne učinim li to, on smjesta zarasta u korov. Korovu se, pak, ne smije prepuštati ni pedalj našeg unutrašnjeg vrta.« Uostalom, tko je i bio taj Dag; koliko znamo bio je peder, nije se pojavio s jahtom u Bolu na Braču, a kao nekakvi književnik nije se opredijelio ni za jedno od naših spisateljskih društava. Ništa politički za pojesti. Gladna zemljica. Nesamostalna, projicirala je neke svoje apstraktne vrijednosti na široko platno in spe, a sada kad je, kaže se, samostalna, i kad je budućnost postala sadašnjost, nema što projicirati i ostala je bez vrijednosti. Nikakav sentiment prema dražestima nacionalne povijesti tu više ne pomaže.

* * *

U jednom trenutku, pokazujući gđi Jeleni Hekman neke svoje stihove (gđi urednici koja je imala nekog svog razloga za milostivost prema mojim osrednjim pjesmotvorima), rekao sam joj: želim običnu, prosto proširenu, gotovo novinsku sintagmu kao stih, ali to, međutim, mora biti »visoka« poezija, sa cijelim okusom tradicije. Ako to ne pođe za rukom, ona ostaje samo novinska banalnost. Puno je lakše praviti »guste i mutne« pomalo nadrealističke slike, ili lingvistički »eksperimentirati«. Još je lakše politički »stihizirati« svoju navodnu stvarnost.

Potom, shvatim kako se na svoj glupi način, sve dok se držim hrv. knjiž. standarda, približujem vječitom Tadiji, »konstataciji«, »opisu«, »školskoj rečenici«, »izrečenoj ili napisanoj misli.« Što se pak bliži mojoj žudnji: novinskoj rečenici, prosto raširenoj, ali s metafizičkim nabojem.

Ipak, tu se točno pridržavam A. B. Šimića, ili Ezre Pounda, ako hoćete. (Čitate li pažljivo ideje A. B. Šimića o tome što je njemu poezija, sve tamo protiv Nazora i Krleže a početkom XX. st., tu između njegovih eseja i Pounda, ABC of Reading, nema baš znatne razlike: uostalom bili su suvremenici, a ja i onako citiram već sto godina stare početnice.) U tzv. »slobodnom«, »proznom« stihu, ritam sintagme je SVE. To je ono što zapravo govoriš. Pjesma se u životu i inače piše sama od sebe, kad se već piše, smjesta i odmah, ali tek onda nastupaju problemi, nastali tim već unaprijed zadanim ritmom. Prođe i po mjesec dana dok ne vidiš da neko tvoje obično opkoračenje ili višak od jednog sloga — nisu muzikalni, ne valja ti glazba, kvari se svirka i njezin smisao, pa se utječeš kolokvijalnim ili agramatikalnim oblicima, samo da očuvaš ton i tempo. Onda dođe netko i sve to pokuša lektorirati na »standard«, kao da popravlja neki godišnji izvještaj. — No, dobro, sad već govorimo o »umjetnosti«. To se ne da preslikati u dnevni masmedijski prostor, nema koda za prijenos, a i svejedno je, to se tamo »ne puši«

Napišeš jednu običnu pjesmicu, koja izleti spontano. Nikakav poseban dar, imaju ga mnogi. Ima ga svaki bolji šlagerfabrikant, ili kak' se to danas veli »hitmaker« (jer meni sad otkrivaju kako ne znam taj engleski).

Ali, potom, gotovo mjesec dana preispituješ i kontroliraš sve moguće fine razlike neke obične riječi spram druge obične riječi. Provjeravaš konotacije. Počinješ se optuživati za poslovičnu pjesničku narcisoidnost, zbog neprestanog prečitavanja samo svog teksta. A onda se, odjednom, iz shvaćanja finih razlika u padežu, obliku ili uopće u kontekstu tih otrcanih riječi koje si uporabio — pojavi nova pjesma. Evo zašto pjesnici dobivaju živčani slom, zbog jednog ili dva tipfelera. Kriva nota. Svaki dirigent čuje ju i zna što je to.

Svijet može propasti, ljudi mogu gladovati i ubijati se, što i čine — pjesnik će se i dalje brinuti zbog sloga viška u ligaturi nekog stiha. To je, naravno, posve »nemoralno«, to je Li Tai Po s vinom i odrazom mjeseca u lokvi — ali to je njegov jedini otpor gladi i ubijanju. To je tzv. kultura, njegovanje kaktusa ili kolekcionarstvo, maraka ili dojmova, svejedno. Pa, to je napokon, znao već i Ovidije. Hrvati bi opet trebali čitati Krležin predgovor Krstinim »Podravskim motivima«, tu je Krleža prešao preko sebe sama i svoje politike. Svatko tko imalo razumije što je danas pjesništvo, taj već piše ex Ponto, iz progonstva. S druge strane, pa za kog vraga su tako pažljivo držali Nazora u partizanima? O Hrvatskim kraljevima ili o Šikari kao hajdučkoj ideologiji, ili o partizanskim vojskovođama i bitkama mogao je on za Agitprop napisati svašta i koliko im drago, od članaka do »vrapca« (ako još netko zna što je »vrabac«); ali ne, bio bi onda samo Ivo Frol ili Ive Ćaće, propagandist u stihovima. Nazor je cjepidlačno znao svoju metriku i što je slog previše, evo zašto su ga tako pazili i dali mu još i kravu i čobana uz nju! (Zoran Kravar volio bi ovu moju primjedbu.)

* * *

Svaki »pajet«, upravo poput glumica, sebe smatra jedinstvenim i iznimnim. Čemu inače »poezija«? I ona je samo drevna potvrda osjećaja svakog pojedinca i/ili kolektiva da je izniman, jedinstven na svijetu. Tu megalomaniju, za divno čudo, potvrđuju danas i znanstvene, biološke činjenice. Možete klonirati nekog na njegovu vlastitu sliku i priliku, replicirati ga, ali on će biti manje-više samo »hologram« svog originala. Individua se ne da replicirati, jer će nedostajati sve bivše socijalno-povijesne i biografske okolnosti koje su nekog sačinjavale kao individuum. Klonirani lik je sablast, a već ga dnevno susrećemo kao svog sugovornika.

* * *

»Identitet« je čudna stvar. U jednom trenutku dogode se stvari koje potvrđuju sve tvoje »iskanje«, daju ti čvrsto tlo pod nogama i točno osjećaš tko si i što si. To traje časak; sljedeće sekunde već to nemaš, izgubio si to; pipaš, plutaš, ispituješ, tražiš. Potom, u nekom nepredviđenom stjecaju okolnosti, opet doživljavaš svoje sitno biće kao nešto čvrsto postojeće, istovjetno samo sebi i neporecivo, ali to više nije onaj identitet od nekada ili od malo prije, nego nešto posve drugo. Gle, između ta dva tvoja spoznata identiteta postoji, međutim, opet neka duboka veza, neki zajednički organski nazivnik. Tko će se tu snaći, osim nagonski? Kad se to dogodi, čovjek se u svojoj novoj fazi i novoj zmijskoj košuljici osjeća kao sam svoj mentalni klon. Poznaje sam sebe i ne pozna se više. U jednom davnom razgovoru otkrio mi je to moj Berti Goldstein. Vrlo jednostavno je rekao: kad čovjek ispliva iz svojih nekih kriza, pojavi se kao on, onaj stari, ali s onim starim nema više veze. Čovjek uopće živi tako, da mora neprestano otpiliti neki svoj bitni dio kako bi preživio: pojavljuje se kao sam svoj mentalni klon. Povjerovao sam mu, iz vlastitog iskustva.

Sve sam uvjereniji kako se tzv. »životna mudrost« sastoji u dobroj sintezi vlastitih grubih i nespojivih proturječnosti, u kojoj svakoj od njih treba dati njezino pravo a da ne ošteti svoju protivštinu, s njezinim jednako zakonitim zahtjevima. To, doduše, jest vožnja kajakom po divljim vodama, ali — c'est la vie. »Tko se boji da će ispasti na zavoju, neka se ne sanjka!«, rekao mi je 1972. (nakon Karađorđeva), onako usput, prof. Ivo Frangeš, i ja sam to sebi zapamtio. Hrabrost pokrenuti se, Wagnis — bez toga se ujutro ne može ustati, ne mogu se kupiti šibice niti se može voditi ljubav, ni zapisivati poezija. Nema Erosa koji čeka. Sve mislim kako je Kairos, zapravo, njegov u istom trenutku rođeni brat blizanac.

* * *

»Krates, filozof, cinik, primi je za svog gosta,

pa reče da su kurva i filozof istog roda...«

Ben Jonson, Volpone, prolog

Što reći? Hetera i pjesnik (uopće, »filozof«), jedini su duševni rođaci. Hetera, zapravo, nije kurva — to je samo pod nekim okolnostima. Pjesnik — nije filozof, to je, eventualno, samo pod nekim kurvinskim okolnostima. Njihov zajednički seks ima za cilj, gle — Platonovu »dušu«. Prava hetera je »pornografija«, tijelo koja čezne za »dušom«. Pravi pjesnik je »duša« koja čezne za »pornografijom«, tijelom. Evo ih, tu se nalaze, pa ako su se sreli, ako se hetera zaljubila u filozofa, ne zaboravljaju jedno drugo nikada. To je »dijalektika«, bumo rekli. Za jedan jedini trenutak koji je predstavnik cijele vječnosti, oni jedno drugome podaruju identitet, u prepoznavanju i ukidanju vlastitih početnih premisa.

Tome se teško može prigovoriti. Kad puk cinično kaže »našla vreća zakrpu«, puk moralizira i zaboravlja da su sva sretnija životna rješenja takva: pol života prođe nam u trudu da zakrpamo svoju poderanu vreću ostatcima neke druge probušene vreće. Mene je dosad nekako uvijek spašavala moja unutrašnja hrabrost traženja te zakrpe, sva upišana od straha. Tako sam »pisao« pjesme, tako sam »prilazio« ženama. Dobio sam više nego što sam očekivao. Tome treba odgovoriti, a ne krpati svoje nedostatke. A i neka vreća te uvijek traži, treba joj zakrpa. Sva povijest današnje nadražljivosti seksom, neusporediva je s poviješću jedne Aspazije.

* * *

Nikada ne mogu zaboraviti riječi Otona Glihe: »Po svim božjim, ljudskim i prirodnim zakonima, ja sam već odavno trebao propasti, ali, eto, nisam...« Govorio mi je tim riječima i o meni samom. Govorio je to Gliha, radosno čeprkajući kistom po svojoj novoj inačici Vječitog Vraćanja Istome, potvrđujući mi po stoti put onu rečenicu starog Goethea: »Uopće, život učimo samo od onoga kog volimo«, ili nešto slično...

Moj stari prijatelj Oton Gliha. Nešto između hrvatskog i uopće internacionalnog slikara pariške škole sredine XX. st., između starog satira i vječitog klinca, Grka Zorbe i drevnog zapadnog mudraca. (Gle, ta kategorija nakon francuskih aforističara XVIII. st. i Goethea više uopće ne postoji; Zapad je ostao bez mudraca, izuzmemo li Ciorana, ne'š ti mudraca.) Gliha: bio je zapravo tako vezan s Majkom Zemljom i njezinim snagama, da je to našoj novoj pjesničkoj i likovnoj FUCK OFF kulturi gotovo nepriopćivo. Iz svoje ljubavi za »konkretno« oni su uglavnom svi u nekim pseudokonceptima, a ja sad vidim Glihu kako na nekoj staroj dasci, hajde da to nazovemo njegovom »paletom«, dodaje ulju plavi pigment i miješa. On tu pastoznu mrlju burka špahtlom na dasci i ona već po sebi poprima strukturu koja se neprestance mijenja: taj trenutak, u kojem boja tek nastaje a još nije ništa, u kojoj se korica te žitke mase stalno preobražava á la Fautrier, pa već kao ta masna mrlja transcendira svoj karakter, to je trenutak magme i stvaranja svijeta, a onda će on naglo uzeti kist i to nanijeti. U toj tišini, masa koja samo kipi i nije još ništa, naglo će prijeći u red i tvar će postati idejom, pa potom opet tvar. Stvar posve obična, ali kao i seks, ispunja nas dubinom, radošću i kozmičkom stravom istodobno. »Hvata me kozmička glad«, govorio bi i otvarao »fetpapir« s komadom pljesnivog sira i kruha, otčepljivao bi flašu laganog bijelog vina. »Hvata me kozmički smijeh«, rekao bi zatim i nije se prestajao smijati. Gliha je meni bio utjelovljenje čovjekovih primarnih moći. Kad visoka umjetnost ode dovoljno daleko, ona postaje nečim prvotnim i nezaustavljivim, elementarna sila. Da je živ, Gliha bi danas govorio: a što su drugo gromače nego »instalacija«!? (I jesu!) Da može čitati seksualne pjesme Milka Valenta i kratke priče naših tipova kao Bora Radaković ili Edo Popović, Oton bi dodao: »Svagdje je lijepo, ali u liftu je — najljepše!«

Nisu li posve samoglasni, pjesnici i pisci su uglavnom »intelektualci«, nešto »društveno«. Nešto što svoje »spasonosne ideje« uvijek pretpostavlja konkretnom slučaju i čovjeku pojedincu. Zato ja volim, recimo, Czeslawa Milosza ili Brodskog: oni su s jezikom postupali kao Gliha s pigmentom, a da im pritom vlastita, inherentna društvena pamet i logika nikada nije zatajila: jezik je zapovijedao tako! Biti, pak »društveno funkcionalan« — to je za profesore i teoretičare, te za sve naše vesele uredničko-kritičarske koketerije s politikom. Između mog ranog, strašno radosnog i mladog čitanja Ujevićevih prepjeva Verhaerena, te kasnog i jednako spasonosnog čitanja Brodskog i Milosza postoji — vidim — duboka veza. Ako još nakon svoje 63 godine možeš »zapjevati nešto«, pjevat ćeš u tim parametrima, pa što tko u tome vidi, a ne mora vidjeti ništa. Bila je to, kroz moje hrvatske optike, meni velika Univerzalna Poezija, ona koja se kod nas učila od Ujevića i Šimića. (Od Krleže se uče posve druge stvari, njemu je kao i Brechtu, poezija jedan od političkih instrumenata u funkciji vrlo isključivog, čak ponešto propisanog poimanja slobode. U tome je Krleža gotovo klerikalan.) Meni, pak, ona je Tijelo Žive Muze, oduvijek; trenutak prepoznavanja i identiteta; sve drugo je manje važno, ili je pak tako surovo važno da ostanemo bez riječi i bez Muze. Ali onda se više ni oko čega ne treba truditi, pogotovo ne oko riječi.

* * *

Za svoj osjećaj životne radosti cijeli život sam se nagonski borio, svjestan kako ga mogu očuvati samo tako da nikad ne padnem u izolaciju, pod stakleno zvono neke ideologije ili »pravca«: to je rješenje za estete ili kriptopolitičare. Svaka umjetnička »profinjenost« vrijedi samo uz sučeljavanje s onom radosnijom grubošću života. Svaka moralna odluka donosi se i nadaje se iz situacije same, a ne iz neke unaprijed prisvojene ili nametnute koncepcije. Iz unaprijed stvorenih koncepcija i nehotice ubijaš druge ljude, ili, oblijepljuješ ih kao putne torbe svojim etiketama i kategorijama, pretvaraš ih u apstrakciju, u zbirku kukaca i leptira, što je, naposljetku, ravno zločinu.

Ima neki hip, javi se tu i tamo, kad sam sretan poput čovjeka koji je nešto naučio, neke bitne stvari, koje međutim, ne bi jasno znao ni artikulirati ni definirati — ali zna da postoje, te posvuda oko sebe nailazi na njihove tragove. To je starenje: ono kad doista osjetiš da živiš na rok, da je taj već posve konkretan i određen, da je to tu, preksutra, da ti je rok trajanja već i istekao, a gle, lo & behold, život se otvara i više te ne plaši. Ljudi zatvore svoj krug, a on ih, aman, odjednom otvara! Teško je to priopćiti nekome užasno užurbanom i zaposlenom, ili nekome tko sve svoje svodi na svoju jako angažiranu društvenu funkciju i nema to isto osobno iskustvo; ali tko ga ima, taj će smjesta znati o čemu govorim. A možda sve to samo ipak sanjam. Već smo se navikli svakodnevno živjeti s neodređenim i neodredivim oko sebe.

Tko ne osjeća život kao spontanu egzaltaciju — neka se kani stihova; neka piše pseudoanalitičke članke i neka se ne petlja u poiesis. Neka uređuje izloge, neka snima reklame, neka osniva sljedbe — i u tome ima mnogo poezije. Tko ga, pak i dalje osjeća kao ono poneseno, neka računa sa svim štetnim učincima ili popratnim pojavama: »Za nuspojave upitati svog liječnika ili ljekarnika.« Najgori su ljudi s darom koji za svoj dar ne žele platiti, nego bi htjeli proći »lišo«. A platit će, svejedno.

* * *

Moj tobože pjesnički »autizam«, zbog kojeg se neprestance tiho optužujem jer da je »asocijalan«, danas u Hrvatskoj kakva jest. Samo još u posvemašnjoj osamljenosti i tišini javlja se tu i tamo musica, glazba od Muza, u vrijeme kad je sve još samo buka i »društveno događanje«. Čujem ju kadšto i potpuno sam njezin, premda se to vrlo rijetko zna pretvoriti u »riječi«.

Mnogo češće u stanju sam neke iznutra posve aktivne pasivnosti. Nekakav spontani zen. Ona ne koristi nikome, ali je silno uravnotežujuća, neprestano budna i živa. U stanju sam danas mjesecima zuriti u more ili šumu, biti jedno sa svojim okolišem i to s krajnjom pribranošću i užitkom — a da mi nijedna »konstruktivna« misao ne padne na pamet. Uopće, ostao sam bez ikakva pravog posla u svijetu u kojem jesam. Gotovo budistička »ispražnjenost« u koju, gle, ulazi sve. Za imalo normalne ljude, to je čisti »parazitizam« na »zdravom« ljudstvu koje se mora boriti za svoj kruh i rješavati probleme što ih nameće dnevno ludilo. Odmahujem: u tom smislu, pjesnik je oduvijek bio samo »parazit na tijelu naroda«. Ne konstruiram ništa, ne projiciram ništa, nemam neki »projekt« koji navodno opravdava moje postojanje; uglavnom, nepotreban sam sebi i svima. Ta suvišnost pruža mi rijedak osjećaj sretne slobode s kojom, odjednom, ne znam što početi.

Pa, ipak. Ta glazba, vrhunska, koja se tako rijetko ili možda (nikada) da ili ne da uhvatiti. (Na njoj je, primjerice, Gotovac htio graditi nešto poput pjesništva.) Očujem ju i pomislim: sad ju netko na svijetu hvata, puno svježije i ljepše od svega što još ja, ovako zadan, uopće mogu zamisliti. Pada mu, kao starom Rossiniju, mrlja tinte ili mrvica kruha na neko njegovo crtovlje, pa se tako očitana nota odjednom pojavljuje kao katalizator posve novog prostora, na koje »kulturom« već kliširano biće nije ni pomišljalo. Javlja se otvoreno, Neizgovoreni Govor.

U nekih stvorenja to je jače ili gotovo jače od ljubavi, seksa, slave, politike, moći, ili je sve to skupa zajedno. To je glazba sabrana od našeg smeća, nesreća, životno krivog spoja; ona otpočinje tek onda kad se pojmi da je u životu sve krivi spoj, koji, pak, ima neki otkupljujući zajednički nazivnik. Ona sve to smeće obuhvaća, pročišćuje i uzdiže do čistog Erosa, vulgo volje za životom. (»Tih nepoznat ton / iznad dima stvari / ne ponavlja više govor«, rekao bi bolji pjesnik.) To je, ako hoćete, eter drevnih bogova, zbog kojeg pjesnici postaju umobolni jer su samo smrtnici (još se čulo kod Rilkea, čulo se još i kod Ujevića. Drugom polovicom netom proteklog stoljeća, čuo sam je kod Milosza i Brodskog, na što se u nas nitko ozbiljno ni ne osvrće. Bijele mrlje kulturnog snobizma). Bogati, postao sam neoplatonist. Ta je glazba jedva izdržljiva: nije čudo da su ju odmijenili realističnijim »eksperimentom u potrazi za novim.« A iskušavanje »novih mogućnosti izraza« sve više sliči mi na filateliju. Iz toga se mogu raditi debeli svesci pseudoantologija i rade se.

* * *

Jutro; čitajući novine. Pa što se ja još uopće čudim svom »autizmu«? Posve nemoćan pred tzv. fizičkom stvarnošću, a kako bih sačuvao barem minimum onih osobina po kojima sam kako-tako »čovjek« — moj tobože pjesnički autizam još je samo nagonsko sredstvo za samoodržanjem, pokušaj ne bi li se očuvao osjećaj nekog posve proznog i praktičnog zdravog razuma pred objektivnim ludilom, kojem više nikakvo racionalno uvjerenje ne pomaže.

Ljudsko ponašanje, od nogometnih utakmica preko manekenske i zabavnoglazbene hrvatske javnosti, pa sve do izbora za predsjednika DHK, sve više sliči starom Freudu: »Liebe zum Tode«. Ono malo autentičnih ljudi uzgaja nekakve ljepotne kaktuse ili leptire, također u posvemašnjem autizmu. Strašno je kako svi mi uopće ni ne vidimo koliko je smrti u strastima koje nas pokreću i kako smo načelno sve više destruktivni.

Društva — ne daju se popravljati. Mogu povremeno naći neki stasis, ravnotežu za kratak čas; povijesno se, poslije, o njima priča kao o »sretnim razdobljima«.

»Slika svemira kao logične ali bezumne mase i bezbojne materije u kretanju, nije baš uveseljavajući prizor«. To je bilo jasno još u optimističnom XVIII. st. Izazivalo je strahovite duševne poremećaje: trebalo je još dva stoljeća i dva svjetska rata pa da Bog bude konačno »mrtav«. Sada, kad je konačno »mrtav« (a o tome svjedoči bezbrojno umnažanje raznoraznih bjelosvjetskih sljedbi, kao i Papa, koji posve neumjereno kanonizira svece i blaženike, poput našeg Franje Tuđmana kad kapom i šapkom dijeli »Danicu« s likom Marka Marulića), čovjek tek postaje definitivno duševno i tehnički čisto poremećen — sve od svoje velike razumnosti i vještine.

Pjesniku, pak, kao i onome puku koji grca pred Gospom i karizmaticima i ustaje iz svojih kolica i odbacuje štake, nijedna drevna sila nije prestala djelovati — od animizma do grčko-rimskih bogova, od starozavjetnih proroka i apostola sve do neke još nemoguće spiritualizacije pred Bogom Nespoznatim. Sve to djeluje na njega istodobno. Ne postoji li Deus Ignotus — kome pjesnik piše nešto što novine i mediji ne bi napravili bolje? Nekolicini naših komparatističkih analitičara ili teologa?

Samo pjesništvo besmisleno je, ako čovjeku ne stvara zavičaj od tog istog bezumnog i bezbojnog materijalnog svemira, ergo, ako ga nekako ne transcendira i uputi prema njemu samome. Znanost nam je doista dokazala kako nismo nikakva bogovima pomazana stvorenja u tom svemiru, pa ipak, ako čovjek nije sam svoje središte, čemu mu, naposljetku, i ta »objektivnost« znanosti? Od koje je danomice sve jadniji i bespametniji, a drugo nema? Evo zašto se ja, na ustuk svemu, osjećam doma na Hektorovićevoj barci. Nije nikakvo čudo da naši kritički revoluzzeri, koji tzv. »napredak« imaju već ugrađen kao tik u svoj mozak, ovakva moja trula razmišljanja drže »malograđanskim konzervativizmom«. Kao da je »konzervativnost« neko mjerilo u ocjeni poezije ili umjetnosti uopće! Kao da je to i »naprednost«! Pa, zar smo zaboravili i onu najsvježiju, jučerašnju još lekciju svih užasa što su nam ih nanijeli s jedne pseudokonzervativci, s druge tzv. apsolutni naprednjaci? Tješi me Gombrich, koji odlučno kaže kako po tim kriterijima ni avignonska Pietŕ, ni Mathis Grünewald ni Hieronimus Bosch ne bi uopće bili umjetnici. Meni uopće nije cilj čuvati »staro«, ne preispitivati ili kritizirati tradiciju. Meni je prije želja očuvati ili tražiti neko prihvatljivo tlo pod nogama, od kojeg se može dalje, a tu se čovjek prima svega, onog što je postojalo, onog što još ne postoji, onog što ne postoji a znamo da postoji. No, dobro, to se u polit-rječniku ipak zove »umjereni konzervativizam«. Ljudi, međutim, svoje preokrete, desne i lijeve revolucije izvode iz bitnog nezadovoljstva svojim osobnim položajem i to je razumno, to je shvatljivo — ali to, nažalost, nije nikada način da se sagradi dom. Jer sve revolucije, pa i ona znanstvena, kunu se u to da konačno žele »sagraditi dom po pravednoj mjeri čovjeka«, ubijaju u to ime, ali tu, očito nema kraja. Nijedna revolucija nije sagradila dom ni po svojoj, ni po ljudskoj mjeri: zagonetka ugrađena u povijest uvijek ju je prerasla i poništila. Na taj način čovjek nikada ne će doći kući; dobro, znamo da izvjesnosti za čovjeka i nema (to se inače zove »zadivljujuća pustolovina ljudskog duha«, u kojoj i ne treba doći kući, ali to onda svršava kao SF filmovi tipa »Star Track«, na vojnom logoru unutar svemirskog broda, gdje je uvjet čovjekova opstanka da bude regimentirani dodatak znanstveno-tehnološkom stroju. Nakon svih totalitarizama, sugeriraju nam znanstveni vojni logor kao našu radosnu i pustolovnu humanističku budućnost). Ako pak nije tako, onda, onako usput, objasnite mi, zašto se ljudi poput muha na izmet kupe na onim mjestima na kojima je bar za trenutak ta slika nekakvog ljudskog doma bila realizirana: Venecija, Firenca, Amsterdam, Dubrovnik, Beč, Prag, Pariz, Kioto, Jeruzalem, Petrograd, Zabranjeni grad? (Amerikanci su nešto drugo, njima su zavičaj nakaze kao Disneyland, Jurassic Park i Zvjezdane staze, Superman, Batman i Spiderman.) Što ljudi tamo, osim fotografiranja pred spomenicima, traže? Svjedočanstva te »zadivljujuće pustolovine« itd.? Što se motamo pod Ivanščicom i oko Belca, po Istri i Konavlima, po otocima i svim ostalim čovjekovim malim gnijezdima, što onda tamo tražimo? Odmor ratnika? Po selima Provanse i Toskane, po selima Katalonije? Zašto se za to plaćaju novci? Što traže Amerikanci po Parizu: ah, taj njihov Nostalgia City, što ga cinični Francuzi već zovu Disneyland-sur-Seine? Samo »turizam«, ili kako se to nekad lijepo hrvatski govorilo, »promet stranaca« (ili pak po NDH — »putničarstvo«)?

Nije teško odgovoriti: i nehotice tražimo neki osjećaj jedinstva sa svojim malim ljudskim svemirom, tražimo identitet, znak istovjetnosti sa sobom. Tamo se još nostalgično traži nešto što bi odgovaralo nekoj prisnosti koja, navodno, nije bijeg od već neshvatljive apstraktnosti života, nego pod firmom »putničarstva«, ili samo mentalnog turizma, znači neki raskošno privremeni »odmor od stvarnosti«, »dolazak kući« koji je ujedno i pustolovina. To unaprijed pretpostavlja neku idiličnost, idila pak uvijek svršava kao kič. Iz tog kruga gotovo da nema van: idila-kič, to je isti odnos kao utopija-zločin. Znanost/tehnologija, u sprezi s politikom, postala je tako neizbježan čovjekov način, da on izvan te zadanosti i determinizma više ni ne razmišlja. Ali, gle, znanost i tehnologija, taj sada jedini čovjekov način, nikada nisu postale čovjekov znak jednakosti sa samim sobom, »zavičaj«. Izvan jedne akutne, vladajuće i borbene civilizacije, čovjeku je gotovo nemoguće zamisliti neku drugu civilizaciju, neku drugačiju »kulturu« osim kao bijeg iz vlastite. Ali kad se iz vlastite kulture bježi, u prošlosni »zavičaj« ili u kič-budućnost, ili u neku paralelnu ne-stvarnost — to je još od Nietzschea pa nadalje dijagnoza da bolja ne treba. Zagrlimo konja. S te strane je i cijeli zeleni i eko-pokret, za navodno čistu i racionalno humaniziranu plavu planetu, a s tim istim znanstveno tehnološkim i političkim sredstvima — čista romantika. S druge strane, »idila« je u ovakvome svijetu postala duboko nemoralnom, jer svi ljudi cijelo vrijeme hoće bježati u nešto »sigurno i čisto«, u nekakvo američko predgrađe s vilama, koje je, pak, samo još pozornica svakog filmskog i stvarnog »horrora«. Idila se zarađuje prolivenom krvlju nekog drugog. Cijela naselja na Floridi ili na španjolskim obalama, idealna i kičasta »humanizirana naselja luksuza prema džepu«, grade se za klijentelu s novcem, vrlo nadgledanu TV-kamerama, kao umjetni raj u koji se povlači iz stvarnog života, a u kojem osim surove blesavosti kriminala, kao privremenog vađenja samog sebe iz tigrovih zubiju — nema više ničega. (Vidi roman pomodnog engl. pisca J. G. Ballarda, Cocaine Nights, u kojem jedan kriminalac i apsolutni »frajer«, za volju poduzetničke kompanije, NADGLEDA SVE TE LJUDE KOJI SU U SVOJE LUKSUZNE VILE S BAZENIMA, SAGRAĐENE KONFEKCIJSKI NA VISOKOJ RAZINI, DOŠLI PROVESTI OSTATAK ŽIVOTA U IZOLACIJI OD STVARNOSTI. On se tamo brine za njihovu »animaciju«, čega oni nisu ni svjesni: planski im razbija spokojan život, malo ubojstvom, malo krađom, malo požarom, samo da život klijenteli koja plaća ne bi bio dosadan. On im izmišlja »život«, njihovu virtualnu stvarnost u okrilju njihovih začaranih zlatnih kaveza. Zločinac-pjesnik, dakako; pravi obrat od još kako-tako organskog pjesnika-čaglja.)

U svemu tome, u potrazi za svojim boljim osobinama i identitetom, neki slaboumni idiot, nekakvi provincijski poet, pokušava još nešto »zapjevati«. Ma — je li ja to još istinski vjerujem u tu mogućnost? Onako neutemeljeno u bilo što, usred moje sićušne Hrvatske kakva već jest, zapisati nešto što bi značilo, a da to nije ogledalo u kojem svi s kičastim ganućem i dirnutim odobravanjem prepoznaju svoj sentimentalni lik i kažu: evo pjesnika! Podignimo mu spomen-ploču još za života! Ili da se pozabavim šarmom fizikalnog lingvističkog eksperimenta, da budem jedno od Mallarmeove kopiladi koja više ni ne zna tko joj je taj paleontološki predak, Lucy, missing link? Odbijam to, a istini za volju, nemam ni taj talent, niti mi je do njeg stalo. Meni je poezija kad me netko posve poznatim i prohodanim sredstvima odvede tamo gdje još nisam bio i kad se usred svega navodno banalno poznatog moram iznova snalaziti, jer ne znam više gdje me to ostavlja.

Da, vjerujem u tu mogućnost, uvjetno... Možda netko još može, onako kako je Shakespeare zapisao Oluju, ili, horribile dictu, stari Verdi svog Otela, Desdemoninu molitvu, recimo, sve sagrađeno na običnoj zapadnoj sedmotonskoj ljestvici ili na jambskom petostopcu... pokušavajući iz vremenitosti svog već uništavajućeg iskustva i znanja, svjesno, poput sajamskog mađioničara stvoriti još malo nepostojeće čarolije posve prohodanim sredstvima. (I opet, Ingmar Bergman: Laterna magica, njegova The Tempest, pravi film: dokaz da je ono nemoguće moguće, a zove se, doista, »umjetnost«. Taj film ostavio je u mladosti na mene strašan dojam. Ni u jednom svom filmu nije Bergman tako dobro spojio duboku, posve mutnu tragičnost našeg bedastog postojanja, onaj naš vječiti krivi spoj pred smrću i ništavilom, s elementima svoje zaigrane komedije, bajke i veselja. Za tom njegovom fukarom od sajamskog mađioničara, teškim depresivcem u »stvaralačkoj krizi« (a tko nego Max von Sydow), koji je došao na rub starenja i svojih snaga dočaravanja bilo čega bilo kome, vuče se i jedna žena, ali ne bilo kakva žena. To je žena, koja je odlučila da joj nema druge nego da iza svog slučajnog čovjeka stane do kraja, »do daske«: da nema nje, kojoj se on u cijelom filmu jedva i obraća, on bi bio ništa, nula, zero, nihil. Ona je san; ona je ta, koja uopće ne vjeruje u njegovu bajku, ali jer spontano, »dušom i tijelom« nešto u njoj voli tog čovjeka i način na koji on dosljedno vara svoj stvarni život, što je, pak, shvatila kao njegov iskonski zanat, ne dopušta mu da posrne: ako je njegovo opsjenarstvo bezvrijedno, i njezin život pada. Takve žene ne postoje, naravno; sve pouke tog filma su otrcane i opet samo bajka — ali kako samo stvarno funkcioniraju kad to ispriča Bergman! Upravo poput svog već pohabanog i onemoćalog sajamskog mađioničara, taj kurviš od Bergmana uspijeva nas uvjeriti u stvarno postojanje težnje za jasnoćom vlastitog življenja, kao nečega sa čime naš život stoji ili pada, te tu žudnju utjelovljuje u Ženskome (prosim vas lepo, to je ono isto Goetheovo das ewig Weibliche u liku Liv Ullman). Bergman se ponaša kao »pravi muškarac«: u teoriji, takav uvijek misli kako su žene nešto bolje, ljepše i uzvišenije od nas; u praksi, one su upravo zbog te teorije — njegov potrošni materijal. Ali — to je istina o umjetniku: kad mu neka živa, konkretna žena postane važnija od Muze, a nije samo njezino prividno i privremeno utjelovljenje, on je izdao svoj poziv i promijenio lojalnost: nije više vjeran svojoj umjetnosti. Tu konkurenciju ne može izdržati nijedna živa žena. Vrlo je malo žena koje shvaćaju da ako hoće zavladati svojim muškarcem, moraju znati što je njegov bog. No, dobro, gdje to, osim u Bergmanovom filmu, piše da umjetnici moraju biti još i sretni, te da sve završava kočijom koju kralj šalje po nas i našu ženu. Sretan je samo onaj kome je uspjelo nekažnjeno opljačkati banku, a nesretnih žena ima i onako previše.)

* * *

U godinama nakon šezdesete aetatis sue, brže nego što bismo i pomislili, pretvaramo se u otpad: otpad tjelesni i seksualni, otpad društveni i poetski, te zapravo prestajemo »funkcionirati«. Ne ostaje ništa ili malo toga u čemu bismo mogli biti živo »korisni«. Nestaju naboji, oni hormonalni i oni poetski, počinjemo ne vjerovati više sebi samima, napušta nas samouvjerenost i samopouzdanje, a ništa iz živoga svijeta, u kojem više i onako ne funkcioniramo, ne dodaje nam materijal ili poticaj: pomalo ga prestajemo prepoznavati. Na svoj dobro poznati način život je već obavio »otpis« i samo je pitanje shvaćamo li to ili ne, ili možda i dalje živimo u zabludi kako smo u tijeku s onom »glavnom stvari vremena«. Tu starci postaju odvratni: kao što se guraju u tramvaj, rušeći sve oko sebe ne bi li uhvatili još koje prazno sjedalo, tako se guraju po ustanovama, parlamentima, akademijama i politici, pišu svoje knjige i zastupaju svoje pljesnive stvari, nemilosrdniji od ikojeg mladića ili srednjaka, koji sve to motri s odmakom implicitne snage svog još nepotrošenog vremena... Možda tzv. književni poslenici, kritičari, znanstvenici i teoretičari, sveuč. profesori i »intelektualci« mogu, dok im snage dopuštaju, biti još »konstruktivni«. U redu. Ali s pjesnicima, pogotovo s onima koji nisu neoformalisti (njima uvijek postoji oslonac zadane forme, recimo soneta) nego su živjeli ex nihilo, tu stvari idu malo teže: čak ni tako značajni pjesnici kao Mihalić ili Dragojević, unatoč neprestanoj potvrdi svoje plodnosti, ne znače novom prirodnom naraštaju više mnogo: samo glasovitog jučerašnjeg pokojnika, arhiv, ad acta. Za mlađe naraštaje (citiranost kao najpouzdanije mjerilo utjecaja), mi ostali samo smo još stranputica vlastitog vremena i za naših života to će ostati tako. Pretvaramo se polako u koraljni greben, u sediment, u sprud, u nekakvi nanos i fundač vlastitog doba. To su pomalo već i ljudi puno mlađi od mog naraštaja, samo još ne znaju:

koraljni grebene

primit ćeš naše lubanje

zima zima e pa šta je

Prazninu koja se potom javlja, strahovito je teško podnijeti. Ljudi to rješavaju razno: neki neko vrijeme guraju na alkoholu, neki se pokušavaju udvarati promjeni duha i stila i »novom vremenu«, neki se pomiruju i »čine što mogu«, a najbučniji počinju se baviti kritikom, »društvenim utjecajem«, politikom naposljetku, ne bi li kako »spasili« svoju »umjetnost.« U toj praznini teško je ostati »mudracem zemlje«: u promjenama stila, sve iskreno stečeno znanje i obaviještenost, kultura i tzv. duboka upućenost, iskustvo — samo su sporedne gluposti. Danas u književnosti reći za nekog da je »kulturan« — to je gotovo osobna uvreda! To više nije ni preduvjet ni vrijednost do koje u literaturi nešto stoji, to je, kako se lijepo njemački kaže, samo još Privatvergnügen, ne gnjavite nas više s kulturom, to nije ozbiljno. Upisati se još relativno »živ i zdrav« u Društvo mrtvih pjesnika, to je, naravno, radosna smrt za života. Već mnogi hodamo ulicom kao odijelo napunjeno slamom, koje se, pak, boji iskre kao vrag tamjana. Našavši se jednom na nekoj od »funkcija«, što je u nas ne tako rijedak slučaj, pjesnik automatski doživljava »preobrazbu«: svoju individualnu psihologiju, smjesta i radosno odmjenjuje »društvenom« psihologijom. S njime kao s pjesnikom više je gotovo nemoguće razgovarati.

Poezija je međutim takvo stanje duha, da to stanje nikada nije bez mogućnosti. To je stari paradoks o napola punoj ili dopola praznoj čaši. Rijetkom tipu dano je, ali dano mu je, da iz tog položaja koji se može shvatiti kao nova sloboda (može postati »svezan sa drevnom Smrću / koja je samo još Novo Sunce«, kao što lijepo pjesnik kaže), napravi nešto »dobro«, »pravo« ili čak »čudesno«. To je zadaća kako sad nešto što je postalo neautentično pretvoriti u nešto autentično, premda već svakako izbačeno iz vremena. Posao je, naravno, nemoguć, ali, naposljetku, i tzv. kasna poezija je nešto nemoguće, to je kao ustrajno čekati u praznoj crkvi da ti se ukaže Gospa, pa da i ti postaneš vidjelica i doživiš svoje međugorje s malim m. Bez obzira na stvarnu nevažnost poezije u životnoj stvarnosti.

Ima trenutaka kad mi se učini da bi ruka mogla posegnuti i za tim, premda još ne razabire, kako bi rekao Zidić. Tako jako osjećam taj prostor, tek što mu stvarnost i fizikalna energija više nisu gorivo. Istodobno, barem u teoriji, osjećam i snažnu prisutnost neke druge energije, koje se, međutim, strahovito teško domoći. To je vjerojatno ono što u esejima banalno zovemo »duh«, »oduhovljenost« itd., ni ne znajući više što to točno znači — ali znamo da postoji. I tako još, točno po Šoljanu, »svako jutro dižemo utege«, kako bismo bili jaki »u neku nepoznatu svrhu«, ako se ona slučajno pojavi. Ta mogućnost postoji, premda je nevjerojatna. Absurdum est. I upravo zato. Kadšto mi se čini kako je puno časnije tu pokušati i ne uspjeti, nego učiniti ono na što nas objektivni svijet oko nas i naša spoznaja nagovaraju: odustati. Kad smo već članovi Društva mrtvih pjesnika, kad je »komunikacija« već nemoguća, kad nas je naše tijelo već počelo »ljekovito izdavati« (gle, Miha!), takva primisao ostaje još jedina brodolomna daska u moru, zapravo letva koja je samo još koncept, daska koje nema. Ali, gle, ona, dakle, postoji: treba ju samo »materijalizirati«. Trebalo bi, drugim riječima, postati čudotvorcem. A što je drugo poezija, cazzo, nego svadba u Kani Galilejskoj? I kako već jesmo to društvo mrtvih pjesnika... sve više i sve bolje i ljepše razumijem staroga Dragu Ivaniševića: on je pokušao i posegnuo rukom: i posve autentično, došla mu je Crna Kočija. Zanimljivo, ja neki takav mogući autenticitet nikako ne povezujem s njom: ona je meni i onako neminovna taksi-služba i stoji na svakom uglu. Uvijek je pravo pitanje: kako odbaciti sve što nas je do ovog trenutka sačinjavalo, a da se kontinuitet ne prekine. Onda se s tom nerješivom kvadraturom kruga, karucom ili daskom, svejedno, ide do kraja i kao na svadbu: s vedrinom. Pa ako se i ne dođe na svadbu, bolje je puknuti kao napuhani balon (što najvjerojatnije i jesmo), nego ne pokušati.

Sjedim doma i nastojim sabrati se, pa, kao da su to jučerašnje novine, čitam opet živote filozofa od onoga Diogena iz Laerte. Drži, tako, Platon, evo upravo jučer u Akademiji (a može i na našoj televiziji u okviru emisija o znanosti), predavanje u kojem pokušava »znanstveno« definirati čovjeka. Dalje znate, ali ispričat ću do kraja, imam poantu. Predavanju je nazočan i jedan drugi Diogen, Kinik (onaj iz bačve, onaj koji je pred svima onanirao na Agori, maknuo Aleksandra sa sunca, a kome je prelijepa Aspazija, kurva i filozof istodobno, »dala« besplatno, radije nego nekom napuhanom bogatunu za velike novce). Kaže, dakle, Platon: »Čovjek je dvonožno biće bez krila«, na što Diogen grabi prvu od kokoši koje su se tuda motale, legenda kaže pijetla, iščupa mu krila i postavi ga pred učenike s riječima: »Evo vam Platonova čovjeka«. Zbunjeni Platon je, navodno, svojoj definiciji smjesta dodao: »...i ravnih nokata«. Smijao sam se koliko su me pluća nosila: svi smo, doista, taj »Platonov čovjek«, kokoš otrgnutih krila, koja nakon toga užasnuto trčkara po dvorištu i u sumanutoj panici kljuca sve što stigne: mučena životinja. Alternativa ne će biti podlijeganje kaosu, to bi bilo patetično plemenito; alternativa će ti biti najveća skrivena sramota koja može zadesiti pjesnika: zbrčkanost, konačni i nepovratni diletantizam dvonožnog bića, ravnih noktiju i bez krila.

* * *

György Konrad, bivši predsjednik međunarodnog PEN-a, sjajan mađarski romanopisac, prijatelj Dobrice Ćosića i ne baš preveliki ljubitelj Hrvatske (podmetao je gdje je mogao), ima u jednoj stvari pravo: napisao je ili rekao negdje kako će najveći problem za književnost u tzv. tranzicijskim zemljama predstavljati činjenica što je nakon pada komunizma krava na livadi ostala samo krava, a ne više metafizička pojava, pa neka se sada pisci nose s time kako znaju. To, doduše, jest varijanta na Sartrea: »Funkcija pisca je mačku nazvati mačkom«, ali to onda više vrijedi za političku publicistiku, na što je Jean Paul, mon enfant (kako smo nekad u šali zvali Vjerana Zuppu), i mislio. Slijedeći svoju definiciju, Sartre je završio kao idiot svoje ljevičarske obitelji, ali to već ne spada ovdje.

Drugim riječima, književnost će ostati bez svoje stare magijske, simboličke i metafizičke funkcije, a u uvjetima slobodnog i javnog zastupanja političkih pogleda i uvjerenja i bez svoje pseudopolitičke funkcije, ili će joj tek sada funkcionalno podlegnuti. Za svaku političku ili vjersku propagandu, belles lettres već odavno nisu istinito sredstvo. Potrebe za ekspresijom najširih mladih i anonimnih urbanih masa, svedenih na atomizirane jedinke (zato se i skupljaju u gomilu), već pedesetak godina ispunjavaju pojavni oblici kulture »seksa, droge i rock and rolla« i masovnih medija, čemu ne odolijeva ni Crkva. (Goleme papinske mise na otvorenom preuzele su tehnologiju rock-koncerata, »električarski« ansambli s razglasom nastupaju pod normalno u crkvama. Aggiornamento. »Moderne« crkve sve više sliče kongregacijskim, sindikalnim dvoranama, a ne mjestu na kojem se »tajna vjere« može doživjeti i bez masovnog karizmatskog transa.) Zapravo, golemom urbanom masom ljudi bez identiteta i tradicije, tim ubojitim potencijalom svakog fašizma, danas se vlada opijumom, zanosom koji ih dokida u masi. Postojanje neke stvari uvijek ima svoj dublji razlog. Tako se rulji oduzima politički naboj; kaže im se: skupite se malo na koncertu svog idola, poklopajte malo svoje some (svoj »ecstasy« ili kako se to već ne zove) i budite slobodni, prosvjedujte tamo protiv bilo čega, vaša stvar! Tako ih se sustavno skreće na sporedni kolosijek djelovanja, u »šturc«, a svaki trans na slijepom kolosijeku itekako oduzima energiju i otupljuje njezinu oštricu. Uz još malo tehno-bogatstva, prebacit će ih se na kanal »virtualne stvarnosti« koja će prvo biti virtualna i zabavna, a potom doista »stvarnost«. To je već i televizija, pod normalno, prva elektroda koju su nam zabili u mozak; samo još naivci i novinari misle kako je to »informativni medija za javnost koja ima pravo znati.« Fuj, »visoka« kulturo, vi ste jalovi elitisti a mi kompaktni demos. A opet, taj kompaktno bezglavi demos ima vrlo često točan i nepogrješiv njuh, upravo kao što su i strahote njegovih zabluda krvave. Kad pogriješi pojedinac, on strada. Kad zabludi masa, tad gore nebesa.

Znam da ne činim ništa drugo nego prepričavam kulturpesimizam već zaboravljenog Günthera Andersa. Ali kad je i on točan i u pravu, već odavno! Da bi se danas prozrela stvarnost, potrebna je, zapravo, visoka, elitna kultura, mozak i srce koji odbijaju zaspati — to je taj paradoks koji se brižljivo gura pod tepih i u stranu. Samo u visokoj, autentičnoj kulturi zanos još nije opijum, ako se javi. Najgolemija većina ljudi rado prihvaća laž umjetne ekstaze, spremno i spontano: zabavna je poput pijanstva a platit ćemo poslije, ili ćemo pokušati ne platiti. Ali autentična visoka kultura, svjetonazor koji iz nje može nastati, vrlo je naporna stvar, te poput svega visokog zahtijeva sav naš ljudski ulog i napor, a ljudi opet postajemo tek kad nam ona postane našom pravom drugom prirodom. Za golemu većinu ljudi to je daleko preveliki zahtjev, od kojeg oni bježe u pojednostavljenost, žudnju za prvobitnim-primitivnim-primarnim. Ništa lakše: otpustite im malo lanac da to i sami sebi ponude, ali na način da se stvar odvija u granicama i bez većih gubitaka. Opasna igra; kadšto izmakne. Jer — kako nazvati kravu kravom, a da to nakon »smrti metafizike« ne bude neka već sutra diskreditirana ideologija? O toj kravi, koja je, pak samo Sartreova mačka, mudri Konrad, doduše, nije rekao ni riječi.

Tzv. kult »masovne demokracije« kao ideologija. Amerika je tu, naravno, paradigma, to je njezino čedo. To je, međutim, postao način na koji tehnološko-vojno-financijsko-političko-kulturna elita upravlja »demokratskom« bezimenom masom i mora ju jako dobro slušati/čuti, kako bi znala upravljati uzdama. Ako uzde puknu, imat ćemo umjesto poludjelog Marxa samo Ludog Maxa kao jedinu još kulturu. (Svaka čast i Americi: taj glupi strip od filma nije samo negativna utopija, nego slika stvari koje već postoje, tu su, ne javlja se u mašti ništa što nije vezano za postojeće u stvarnosti.) Stara pjesma: čovjek iz mase, othranjen na industrijskim konzervama, koji već odavno nije srednjovjekovni seljak-životinja svezan za prve moći zemlje, hoće »svu svoju slobodu i sva svoja prava«, ali — nigdje ne navodi svoje dužnosti. On upravo mrzi sam sebe kao individuum, odbija svu odgovornost i nevolju što ju mučna samospoznaja pojedinca nameće. Noblesse uvijek oblige. Tko mrzi oblige, nagonski mrzi i noblesse.

Ali, uzevši ukupno, taj sveopći svjetski zabavni opijum, kao erstaz-religija za narod, ipak je manje zlo od fašizma i njegove opijajuće mistike, premda sve to u sebi nosi fašistoidni potencijal, poziv na masovno ubojstvo. Jer rulja u transu, osim masovnog ubijanja (»da zavedemo red«, rekao bi hrvatski narodni zastupnik Lubo Česić Royce), ni ne zna nešto drugo smisliti. Za sve drugo treba biti mrski pojedinac s odgovornošću pred vlastitim mučnim smislom i vlastitom crnom negativnom stranom. Sjenom. Onom stranom Mjeseca koja se može vidjeti samo ako se otputimo oko njega. Industrija zabave ima u svakoj zemlji posve određenu, bitnu, krajnje ozbiljnu političku funkciju. Zato su ljudi poput Miroslava Lilića ili Tončija Huljića važni i nedodirljivi: Vana ili Severina (ili tko mu drago) važnije su od svakog političara. Gosp. Ivan Aralica ne shvaća da je samo književni Thompson: preostaje mu radovati se vlastitom knjižarskom uspjehu. Još ljepše: da bi ispunila svoju funkciju, industrija zabave ne smije biti propagandom, upravo suprotno. Mora pružiti privid vlastitog izbora i suvereno osobne autentične slobode — a zapravo je diktat. Ništa lakše nego natjerati psa da mu na zvonce cure sline: pas ni ne pomišlja da mu to netko diktira.

* * *

Ah, religija, kao identitet. Ah, Crkve, kao Endlösung svih naših dvojbi, ako pristanete.

Meni uopće nisu jasna, odnosno bedasta su mi tzv. »progresivna vjerska kretanja«, koja su samo loše klipsanje i Ersatz u koraku s fatalnim društvenim i političkim kretanjima.

Ostavite mi da budem pjesnik. Naravno da je Blagoslovljeni Kruh — Tijelo Kristovo. Naravno da je Vino — Njegova Krv. Naravno da su oboje sveto jelo i pilo, temeljni uvjet svakog života svijeta. Naravno da je Krist uskrsnuo — jer je to posve Nemoguće. Da je moguće, on ne bi bio Krist. Kad god se danas raspravlja o religiji, već i sami popi raspravljaju o onome što je racionalno vjerojatno i hoće pastvu uvjeriti u racionalnost i suvremenost Kristove pojave na svijetu. To je glupost, to je dobro znana pristranost razuma. To znači da bi i religija trebala zadovoljavati potrebe razuma, a ona nije tu da zadovoljava potrebe razuma, nego upravo obratno: potrebu za smislom izvan razuma. (O tome sa znanstvenicima ne treba raspravljati, oni ne znaju o čemu je ovdje riječ.) Naravno da je Marija Djevica koja je začela na Riječ i po Duhu Svetome. To je svakome pametnom toliko jasno, da se samo čudim o čemu ljudi raspravljaju. Kome to nije jasno, taj je glup i ima nekih neumjesnih primjedaba na ljudsku narav i ustrojstvo svijeta općenito: ponaša se kao netko tko s bezobrazno malo znanja hoće donositi definitivne sudove. Evo i zašto. U stvari dokazane, ili vjerojatne da će biti ili se mogu dokazati, ne treba uopće vjerovati. One su tu, ili će biti tu, ili će na njihovo mjesto stati druge dokazive stvari koje će biti tu. U to, dakle, nije potrebno vjerovati, jer to je tu, baš kao i naša sveukupna znanstvena praksa. Ali kad se vjeruje, vjeruje se u ono što nije tu, vjeruje se u nedokazivo, jer što će ti inače vjera, vjeruje se u ono što ne postoji i što upravo zato postoji; vjeruje se mimo i onkraj neminovnog. Da li samo u strahu od gubitka naše bijedne egzistencije? U strahu primitivnog čovjeka od munja i gromova? Nipošto! Ulaziti u religiju znanstveno, bedasto je kao ulaziti u znanost s religijom — nema rezultata. Samo vjera u Nepostojeće i Neodredivo prava je ljudska i jedino humanizirajuća vjera. Sve drugo bilo je pouzdanje u tehne, a tehne je tehne i ne humanizira ništa. Ako vjera nije vjera u Nemoguće i Nepostojeće — to nije nikakva vjera, to je samo kockanje s vjerojatnošću. »Neka mi se Bog javi«, to je nešto najgluplje što su vjernici mogli smisliti u strahu od Entropije: Bog je ono što nije Entropija, mi nehotice znamo, i to čvrsto, da je to-to, i nema se tu nikakav Bog nekome javljati. Jer inače samo postojimo poput pasa ili mačaka i naše znanje o strukturi atoma ili genoma na tome ne mijenja ništa. Sve je to dobro, fundamentalno, ali sporedno znanje: Bog, Nemoguće, jedino je pravo područje humaniteta, jedino na kom je ono ljudsko moguće, zato što je ljudsko inače i uopće nemoguće, osim u američki filmovima.

Dotičem time pitanje »svetog«. Humanizirati se — to uopće ne znači moći upravljati avionom ili automobilom, razgovarati s računalom, posluživati svemirski brod, otkrivati tajne prirode koje su nam dokazano korisne. To sve ionako ide po profesoru Pavlovu i ne humanizira ništa. Tu je čovjek samo životinja, s inteligencijom nešto suvislijom od drugih živih vrsta. Razumski gledano, čovjek je životinja pametnija od drugih, lukavija, zbog svoje biološke slabosti pogubnija za sve ostale konkurentske vrste. »Nek se čovjek uzoholi, pun je vjere svemir grubi«, prepjevavao je svojevremeno Ujević Verhaerena. Ali ta životinja je u svojoj slabosti, i doduše u rijetkim primjercima, imala sposobnost i mogućnost spoznaje i invencije svetog. E, sad, što je to? Sveto, ne da se znanstveno definirati, a definicija je tako jednostavna. Javila mi se još prije tridesetak godina u zagrebačkom tramvaju, dok sam očima ljubio vrat slučajne mlade djevojke: moj nagonski muški pogled i sve što se s njime može povezati, odjednom se bez svake moje volje pretvorio u svoju protivnost: tuđi život je nedodirljiv i može se i smije se ljubiti samo kao nedodirljiv. Postoji u nama nešto što se ne može, zapravo NE SMIJE ni dotaknuti kliještima nagona ili razuma: ne dobiva se ništa, to je povreda svega što jesmo, sakrilegij, svetogrđe. Osim zadovoljene znatiželje time se ne dobiva ništa, a nepovratno smo oštetili tajnu s koje živimo i koja našim prekršajem ne prestaje biti tajnom. Tako sam, primitivno, shvatio sveto kao ono Nedodirljivo. Nakon toga, život je postao mnogo jednostavniji. Svako oslobođenje ljudske samosvijesti, svaka tzv. emancipacija u žudnji osobne ili kolektivne »slobode« (što je težnja zapadnog čovjeka još od XVII. st.) svršavat će ubijanjem, brutalnim ubijanjem drugog, a u ime te oslobođene samospoznaje, a bez spoznaje svetog, i to ćemo zvati »Povijest«. Sveto je nešto protiv povijesti, to je, čini mi se, racionalno bio shvatio i Fukuyama. Ne htijući se obraćati neznanstvenom Nemogućem, razuman čovjek, u strahu od toga u što se sve još možemo pretvoriti, zatražio je kao pravi mali Kalimero iz crtanog filma, strogu parlamentarnu legislaturu »svetog i nedodirljivog«, zaboravivši pritom da od obraćanja Nemogućem nema ionako nikakve praktične koristi.

Sve što govorim nespojivo je i razrožno s civilizacijom kojoj pripadam, a koja ljude cinično drži u dubinskom transu; tu više nikakva zgodna rječitost nekog posve suvremenog i duhovito-praktičnog »volterijanca« ne bi pomogla, osim što ga umiruje u njegovoj duhovito samouvjerenoj pragmatičnosti, do čega je njemu jedino i stalo. Vjera, moguća samo kao vjera u Nepostojeće i Nemoguće (ne još nemoguće, nego u načelno nemoguće), nije uopće nikakav »vjerski zanos«, kamoli fanatizam: ona ne traži nikakav trans ni čudesa á la Lourd ili Međugorje ili današnje američke TV fešte, na kojima slijepi uvijek progledaju, a uzeti uvijek prohodaju, odbacujući štake i kolica. Naprotiv: osjećaj svetog duboko je otrežnjujući i sabirući osjećaj, ne zahtijeva nikakav opoj, nikakvu pseudovjersku onostranost — a cijeli život se mijenja, ili je barem drugačije određen. S tim osjećajem nije potrebno osnivati nikakvu sektu, ne treba pritom biti čovjek organizacije, te već znam kako privrženici tradicijskih vjerskih denominacija ne će nikako voljeti ovakva moja pjesnička krivovjerstva. A i kako bi: dok se oni »osuvremenjuju«, meni padaju na pamet misli o drevnom svetom koje se uvijek javlja kao novo. Bolje je pisati dobre novinske članke nego pjesme bez osjećaja svetog. To što govorim, međutim — to je »pisanje uz vjetar«, a kvačicu dodajte sami. Ionako nas zamišljam kao arheološke relikte, kao »ostanjke« s kojima se starinari svih struka bave nakon tri tisuće godina.

* * *

Danas je jedanaest godina od pada Vukovara. Gdje si, Nikola Petrak, bio tih dana? Što si radio u ratu, tata?

Bio sam tog časka u Ministarstvu prosvjete i kulture kao »savjetnik« u odjelu za međunarodne odnose (zvuči jako otmjeno, bogati pa skoro diplomacija), ali to je samo naslov za čovjeka na plaći srednjoškolskog profesora sa zadaćom da prima molbe i predstavke, sređuje papire i koncipira pisma u svijet. Koncipijent, bumo rekli. Dan ranije, gosp. ministar Vlatko Pavletić kaže mi: ideš u nekakvoj vladinoj koloni automobila do zračne luke u Grazu, s našim vozilom. Dočekat ćeš i preuzeti tamo dvojicu »savjetnika« koji u ime UNESCO-a dolaze u već okruženi Dubrovnik. Oni će na Svetome Ivanu podići zastavu Ujedinjenih naroda i ostati tamo kao promatrači. Molim te da točno u šest ujutro budeš u predvorju hotela Zagreb-Intercontinental, od tamo se kreće, i dovedi ih žive i zdrave u Zagreb gdje vas čekam.

Bili su to dani kad je cijelo ostakljeno prizemlje tog zagrebačkog hotela stajalo okovano daskama i vrećama s pijeskom, a zagrebački aerodrom bio zatvoren; Tonči Vrdoljak bio je nekome rekao da je Vukovar već pao, samo da se to još ne želi službeno objaviti, ali to se proširilo po Zagrebu »brzinom munje«, kako već glasi poetski kliše. Večer prije toga gledam TV dnevnik: tamo su, u već uništenom Vukovaru, svi važni predstavnici »međunarodnih organizacija«: od Crvenog križa do najviših predstavnika američke vlade, i svima nam je sve jasno: poginuli grad treba očistiti od tzv. Hrvata, pod firmom spašavanja ljudskih života. Pristanak na »etničko čišćenje«, sve pod firmom internacionalne humanističke ljepote i dobrotvornosti, ad evitandum mala maiora. Pukovnik Šljivančanin, pred kamerama svjetskih TV kuća, svojom srpskom vojničkom čašću (od prvog ustanka pa sve do Soluna), garantira najvišim predstavnicima međunarodne zajednice živote svih zarobljenih. Ti važni ljudi onda olakšano uzdišu pred kamerama i nestaju iz Vukovara. Nakon toga, Šljivančanin vodi ovce na Ovčaru. Uza sve slutnje, mi obični ljudi nismo tad još to znali ni mogli zamisliti.

Sjedim, dakle, u tom internacionalnom lobiju u cik zore po dužnosti, nije mi uopće jasno s kime idem u Graz, ali stvar se uz prvu cigaretu na prazan želudac smjesta objašnjava: rame mi dodiruje vozač ministarstva i kaže idemo, a niz stube Intercontinentala, u pratnji dvojice-trojice grmalja, silazi lik što ga smjesta prepoznajem: Cyrus Vance, bivši prvi čovjek State Departmenta, fini stari bourgois-gentilhomme, u prvorazrednom kišnom kaputu tipa Burberry ili nešto slično, u tamnom sakou s tamnom kravatom i crnim cipelama koje se sjaje od laka, noseći osobno u ruci svoj ataché case od prave kože u boji trule višnje; taj je ukusno kontrastirao s besprijekornom košuljom na plave rige. Sijed, plemenitog izgleda, podsjećao me na stare naše k. u. k. provincijske i učene, francjozefinske hrvatske doktore na povratku od bolesnika. Opranih ruku poput Poncija Pilata (ta dobio je riječ srpskog oficira i gentlemana Šljivančanina), vraća se sad na podnošenje raporta onima koji su ga poslali.

Istodobno, nešto mi je smrdilo, ali nisam znao što. Saznat ću to u sljedećim minutama. Bilo mi je malo čudno prepuno predvorje tog inače ekskluzivnog hotela, natrpano neopranim i zgužvano odjevenim našim ljudima, tipovima koji dugo nisu vidjeli ni brijača ni zubara, zapuštenim ženama: dok je Vance sa svitom posve nenapadno čekao u kutu da izbije šest ujutro, kroz portu hotela, bosonog, prljav, s najlon vrećicama u šakama, noseći jedva sačuvanu glavu u rukama, navalio je iz tri autobusa Vukovar, preživjeli proganici koje su tu čekali njihovi zagrebački prijatelji i rođaci. Te suze, taj plač, ti zagrljaji, to hvatanje sjene i uspomene čovjeka za lice, glavu, oči, guzicu, ramena — taj trenutak ostaje samnom do mog ljudskog svršetka: Cyrus Vance ostao je kao pravi diplomat pred tim prizorom savršeno miran: imao je i boljih sjećanja. Sitni gospodin »savjetnik« iz hrvatskog ministarstva kulture, ne baš »hrvatski Rilke«kao general Tolj, ali ipak pjesnik, ukrcao se nakon toga u kombi, koji je u Vanceovoj motornoj kavalkadi sljužbouljudno i propisno otišao do zračne luke u Grazu.

* * *

Sve ovdje navodno razmišljam i zapisujem nešto o pjesništvu kako se prelama u mojoj glavi, ali to s nekim stvarnim »književnim životom« i s književnošću koja bi djelatno funkcionirala u tzv. stvarnosti nema više nikakve veze, a vrlo sumnjam da bi me neka takva veza još mogla zadovoljiti. Pa ipak, obraćam se nekome, svatko se obraća nekome, makar i onoj sablasti sebe sama u trostrukom ogledalu. To nije utješna filozofija: uvijek je bolje raditi nešto konkretno. Pjesnici su, međutim, tu da budu blesavi i naivni; njihova je funkcija održavanje nade u još Neizgovoreno. Ne zna se kakve to nade, ali nade. Nada je najjeftiniji opijat, i ja ju uzimam u golemim količinama. Posve iracionalno, kao što to s alkoholom ili s opojnim drogama već jest. I kad govori mračne, bezizlazne i promašene stvari, pjesnik je još uvijek agent neke više Nade za svoju jezičnu zajednicu. O tome se ni sa sitima ni sa gladnima ne može raspravljati: jedan drugome ne vjeruje i obratno. Pjesnik, pak, pripada i sitima i gladnima istodobno; govoreći sve jezike, govori samo jednim. Tu je svatko doista slobodan izjaviti: oprostite, ali ja vaš jezik ne razumijem i ne govori mi ništa.

»Mi pjesnici ionako znamo sve o svemu«, govorio je Brodski, što u šali, što smrtonosno ozbiljno svom prijatelju Volkovu. Pišući svoje čuvene tekstove o Byronu, Goethe je zapisao kako tzv. poetska intuicija već unaprijed poznaje ono o čemu će ju životno iskustvo tek poučiti. Osjećaj da sam petljaroš i stručnjak ni za što, a da nekako ipak pouzdano znam »sve o svemu«, prati me još od najranijih dana: nije to puka umišljenost ili ludost. »Pjesnik opće prakse«, kako to točno naziva Arsen Dedić, doista je u XX. st. ostao još jedini kulturološki rođak, mongoloidni potomak starih grčkih filozofa: onaj koji ne zna ništa ni o čemu, znajući, zapravo, sve o svemu. »Prisjećanje na budućnost«; i nisam samo ja to tako formulirao.

Sve što sam specijalno znao ili znam, prestaje biti tzv. živo potrebno znanje, ali još uvijek znam dovoljno da ne gubim posve orijentaciju. Reklo bi se »informiran čovjek«, ideal svih manipulatora koji u ruci drže one prave karte, a o onima što ih drže u rukavu da se i ne govori. Vraga sam »informiran«, ne znam više praktično ništa, ozbiljnog pojma nemam više ni o čemu. Sva moja znanja, ako sam ih uopće i imao, zastarjela su već, te se s njima osim recikliranja ništa ne može ni početi. Takav čovjek ne zna pošteno prodati ni ono što doista zna. Ne znam je li neka utjeha: takav čovjek bio je i stari Rembrandt. Koji, gledajte, nikada nije uspio ni doznati da je on, eto, »stari Rembrandt.« Bavio se svojom suhom iglom, svojim bakropisom ili kako se to već sve ne zove. Crtao je svoju staru Hendrikje obješena trbuha, te maglicu nad vodom, ravnicom i oko krila vjetrenjača. I ne samo to: izbakrorezao je bez narudžbe Skidanje s križa, i živo mu se frigalo za budućnost društva, domovine i čovječanstva.

Davno davno, prije svojih 45 godina, u National Gallery u Londonu postojala je mala oktogonalna soba s pet-šest (ili već koliko) Rembrandtovih autoportreta, nakupili su Englezi toga mnogo. Imao sam 20 godina. U toj sobi proveo sam oko tri sata i samo gledao. Nakon toga, sa zakašnjelom reakcijom, rasplakao sam se poput ljute godine. To je bilo prvi i zadnji puta da je na mene jedno likovno djelo djelovalo kao što inače djeluje glazba. Osjećao sam se kao neka davna djevojčica u provincijskom kinu koja se identificira i jeca s Gretom Garbo ili s »Bijelim jorgovanom«: kako vidite, sve užasno zastarjelo, stidno. Nikakvo moje čitanje ili znanje, apstrahiranje Rembrandtova likovnog postupka, o čemu sam nešto i znao, nije pomagalo. Jednostavno — otpišalo me.

Na svršetku tog davnog postava slavne londonske Nacionalne galerije stajala je jedna golema verzija Cezzaneovih »Kupačica«, i ja sam tada imao osjećaj da smo »isplivali na površinu« moderniteta, kao da sam zaboravio na slikareve vlastite riječi. Cezzane je htio revolucionirati tradiciju, ali tako da napravi »nešto solidno poput umjetnosti muzeja«. Predak XX. st., on uopće nije bio nikakav predak. Jer, XX. st. više nije htjelo ništa slično, ništa »novo« što bi bilo nalik »umjetnosti muzeja«. XX. st. htjelo je jedino i samo permanentnu revoluciju, neprestano revolucioniranje u sve većim dozama, baš kao kakvu drogu. To je, posve besvjesno, postao naš tik, naš genetski program ako hoćete, a već je jasno kako uza sve modifikacije ni XXI. st. ne će željeti ništa drugo. Neprestana doza adrenalina koja se mora neprestano povećavati kako bismo uopće imali osjećaj života, neprestana doza permanentne tehnološke inovacije.

Ako u Veneciji odete u sestier Santa Maria del'Orto, u crkvi će vas na oltaru dočekati jedna omanja njegova Gospa, Tintorettova, naravno, mislim. Uopće se više ne bih uzrujao kad bi se u istoj crkvi na oltaru, umjesto nje, pojavio Maljevičev crni kvadrat na bijelom polju; nakon toga bilo koja Warholova konzerva ili ikona, a izbor je velik: malo Marylin Monroe, malo Elvis, a može i Mao. Sve ikoničko ionako je namijenjeno kao slika za obožavanje. Pa slobodni ste, izaberite, može i Kniferov meander, on je ionako samo elaboracija Maljevičevog Crnog kvadrata. Slobodan Dimitrijević izrasta na portretima druga Brežnjeva na Crvenom trgu, za vrijeme Prvomajskih parada.

Već odavno, nastaje sve veći zaborav o onome što ljudima doista treba.

* * *

U jednom od ne tako davnih brojeva New York Review of Books, Charles Simic, jedan od prvih američkih pjesnika današnjice, pokušava poeziji dati još neko mjesto u suvremenom svijetu. Dobar pjesnik i sjajan esejist koji razumije o čemu je riječ — odjednom pristaje na »skromnost« uloge pjesništva. On se bori ne bi li poezija u svijetu znanstvenih automata koji umnažaju sami sebe ipak ostala nekakav spoznajno još topli ingle-nook, tihi zakutak kraj kamina u kom plamti vatrica. Odbijam. Jalova ili ne jalova, ona je pokušaj obuhvaćanja svijeta ili nije ništa. Ne želim biti pjesnički funkcionar stvarnosti. Ona je — paralelni stvarni svijet.

Ako nam već treba izabrati, onda ću radije citirati mog dragog, najpametnijeg i neponovljivog Georga Steinera, iz njegove najnovije knjige »The Grammars of Creation«: Pjesništvo utjelovljuje žeđ za transcendentalnom spoznajom koja nadilazi činjeničnost. Lepet krila nepoznatih bio je oduvijek u samom srcu poiesisa.

Što bi se o tome imalo još reći?