Uskrsnuće Sándora Máraija

Uskrsnuće Sándora Máraija

Čudo, i to ne maleno: trijumf jedne pripovijesti od dvije stotine stranica posmrtno je književnosti dvadesetoga stoljeća darovao umjetnik kojega ćemo ubuduće morati stavljati uz Josepha Rotha, uz Stefana Zweiga, uz Roberta Musila, i samo nebo zna uz kojega od naših umrlih polubogova, možda i uz Thomasa Manna i Franza Kafku. Taj se umjetnik zove Sándor Márai.

Nismo li o njemu već davno morali znati? Gdje su bile naše oči, gdje su bile naše uši? U svakom slučaju, u njemačkom su izdanju između 1931. i 1978. izišle dvadeset dvije knjige — kod zabitnih i kod prominentnih izdavača: da ne govorimo o tome da je Márai u počecima svoje novinarske karijere pisao feljtone za Frankfurter Zeitung (kao i Joseph Roth), iz Berlina, iz Pariza, iz Italije, s Bliskog istoka.

Ništa nismo znali. Osim možda nekolicine emigranata i malog broja stručnjaka za mađarsku književnost. Jesu li oni propovijedali gluhim ušima? Ili su i oni šutjeli? Ne svi i ne uvijek. Naklada »Oberbaum« u Berlinu, to kuriozno i divljenja dostojno poduzeće od jednog čovjeka s burnom poviješću (u rasponu od maoističkog meteža na početku do dojmljive liste disidentske književnosti), tiskao je 1995. Iskazi jednog građanina u dva sveska — autobiografski roman koji je hvaljen kao jedan od najvažnijih Máraijevih radova: tiskao ga je u nakladi od pet stotina primjeraka od kojih je tijekom godina prodano tri stotine. Prema informacijama izdavača — o romanu nije izišla ni jedna jedina recenzija.

Ne, nismo slutili kakvo nas je time grandiozno životno svjedočanstvo dosegnulo na izmaku stoljeća. Prvi nam svezak pripovijeda o djetinjstvu u Košicama — mađarskom gradiću koji je nakon Prvoga svjetskog rata pripojen Čehoslovačkoj (a danas je opet slovački). Još se jedanput pred nama otvara sama po sebi razumljiva, premda ne uvijek glatka koegzistencija kultura u »Kakaniji«, habsburškom carstvu. Očeva je obitelj, izvješćuje Márai, saskog podrijetla. Od djetinjstva je govorio i čitao, osim mađarskog i njemački, po mogućnosti i malo slovački, učio je francuski, kako se to pristojalo u građanskom svijetu Srednje i Istočne Europe.

Kao »građanin« gledao je sebe kako vuče lozu iz skromnoga srednjeg staleža te regije. Njegova se »građanskost«, jer drugačije nije moglo biti, višestruko lomila. Kao mlad čovjek vjerovao je, poput Tonija Krögera, da mora birati između »života« i »umjetnosti« koja je zapovijedala askezu (premda je on, tjeran intuitivnom znatiželjom, poslije rijetko izbjegao da ga namame običnost i prelijevajuće šarenilo nesređeno vitalne i katkad samo proste ljudskosti). Ipak je pisao i ovo:

»U nazorima, načinu života i psihičkom ponašanju ja sam građanin, ali se svuda prije osjetim kod kuće nego među građanima; živim u anarhiji koju osjećam kao amoralnu, i to stanje teško podnosim.«

Anarhično bezakonje koje se javljalo u njegovoj građanskoj duši ponovno je pronašao u weimarskoj Njemačkoj gdje je počeo studirati usred meteža poslijeratnih godina. »Kakav je red svuda vladao« — opažao je ipak — »u muzejima, na kolodvorima a i u privatnim stanovima! Samo u dušama, njemačkim dušama, nije bilo »reda«; u njima je bilo tamno, lelujala je magla, magla krvavih i neosvećenih, neokajanih mitova.« Naslućivao je da bi Nijemci mogli biti opasni za Europu, »svojom sviješću o krivnji, svojom sklonošću za mase, svojim uznemirujućim uniformama, svojim nemilosrdnim porivom za redom i svojom unutarnjom nesređenošću«. Pa ipak: »Iza te Njemačke — pedantne i zamršene, koja zvecka sabljama i koja je u svojem strahu borbena. Njemačke koja se ujedinjuje i manijakalno organizira, svitala je jasno i neugasivo u blagoj sjeni druga Njemačka (...) ona koju je Goethe odgojio.« Duboko je zaronio u njemačku književnost: čitao je Kafku kojega je tada jedva tko poznavao, Else Lasker-Schüler, Franza Werfela, Gottfrieda Benna, Theodora Däubliera, Renea Schickelea, Thomasa Manna, Fontanea.

Kada je došao u Francusku, zgrozio se. »Trebale su godine dok sam shvatio da Francuzi zaista pomeću smeće pod pokućstvo, ali u mozgovima vlada blistavi red i higijenska jasnoća.« Francuska je njemu i njegovoj mladoj ženi, koja je potjecala iz Košica, bila teža nego Njemačka u onoj epohi preokreta. »Biti u Parizu siromašan« zaključio je suho — »to je jezovita šala«. Probijao se radom za novine, no, ipak je pazio da žurnalistički radeći za kruh ne bude na šteti kao književnik. Otkrio je Prousta, i kao svi ostali pisao je u kavanama na Montparnasseu, toj »karantenskoj postaji« onih bez domovine koji dolaze iz cijeloga svijeta. Shvaćao je duboku krizu koju Francuska i njezini građani nisu htjeli prihvatiti. »Svijetu su darovali civillzaciju i u budućnosti bi se trebali zadovoljiti ulogom duhovnih i materijalnih sitnih kapitalista, s tragičnom ulogom Harpagona (po Moli#reovu Škrtcu) kojoj su ionako naginjali.« Osjećao je strah koji ih progoni. Nakon gotovo jednog desetljeća shvatio je kako je došlo vrijeme da se vrati kući u mali svijet u kojem se govori mađarski — jer »čovjek koji je vezan za slova, nema druge domovine do materinskog jezika.« Počeo je svoj zbiljski život: život pisca.

Gotovo pet desetljeća nakon toga, dugo opet u egzilu, pisao je autobiografiju ranih godina: jamačno je to jedna od najljepših autobiografija prošloga stoljeća, osobito drugi svezak, zajedno sa Svijetom od jučer Stefana Zweiga ili životnim svjedočanstvom Henryja Adamsa. Ništa o tome nismo znali.

Trebao je frankfurtski Sajam knjiga i Mađarska kao glavna tema pretprošle godine, da bi se oslobodio pogled sa skrivenog pisca. Trebao je pažljivi urednik u nakladi »Piper« koji će dati priliku romanu Žar (taj je roman u Mađarskoj objavljen 1942). Trebao je kongenijalan prijevod Christine Viragh koji nam omogućava da zaboravimo kako knjiga nije pisana na našem jeziku. Trebala je trublja Marcela Reich-Ranickog koja je (u svakom slučaju) sigurnim tonom i s uobičajenom tutnjavom javila o zaboravljenom piscu.

Bila je to uvertira renesanse čiji smo mi sada kasni svjedoci. Pet naslova (u ukupno deset svezaka) izvukli su nakladnici iz škrinje s blagom. Nakladnik »Piper« koji je osigurao njemačka ukupna prava (osim za dnevnike) objavio je nakon Žara jedno prijašnje majstorsko djelo: mali roman Eszterin zavjet iz 1938, koji je na čudesan način srodan Žaru. U oba romana Marai povlači melankoličan pregled jednog života, jedne ljubavi, jedne izdaje. U oba romana riječ je o jednom dugo očekivanu gostu (kojega su se bojali), gostu čija prisutnost gorko poziva na odgovornost. U oba — kada je drugi rekao adieu — ostaje još samo čekanje na smrt. I ondje i ovdje postavlja se naposljetku, glasno ili tiho — pitanje uzaludnosti. U Žaru, u jutro koje sviće, nakon duge noći pred kaminom, zaklinjući uvjerava general prijatelja-izdajicu: »Vjeruješ li i ti da je smisao života samo u strasti koja jednog dana uđe u naša srca, duše i tijela te onda vječno gori? I ako smo to doživjeli, možda onda ipak nismo živjeli uzalud?

U starijoj pripovijesti jedna žena osjeća da je žuđeni i kao krvnik željeni gost prisiljen načiniti tjeskobnu bilancu njezine egzistencije. »Život« — kaže ona u prvom poglavlju — »život me na tako čudesan način obdario i potpuno me opljačkao... Što još mogu očekivati? Moram umrijeti, jer je to red stvari, i jer sam učinila svoju dužnost.«

Njezina je dužnost bila ljubav — velika strast njezina života, koja ju je vezala za Lajosa. Sudbina nije pitala je li dostojan njezine ljubavi: to se nije dogodilo. »Lagao je, to da. Lagao je kao što vjetar puše, prirodnom snagom i lukavštinom. Mene je primjerice zavaravao da me voli, samo mene. Onda se oženio Vilmom, mojom sestrom.«

»Genij laži« — nazvala ga je nakon toga.

Još gore: ljubljenoj Eszter, njezinu ocu i polovlci rodbine uzeo je olako, tako reći bez ozbiljnih namjera, svu imovinu: lakomislen i umješan čovjek, fantast, varalica. Prijatelji su za Eszter mogli spasiti samo skromnu kuću. Nije znala što ljubljeni, koji je bez ičega, može raditi u svijetu. No, sada se hoće vratiti — mislila je uvela žena kada je kroz nju na trenutak prostrujala nada — želi se vratiti da bi održao staro obećanje njihove ljubavi, možda da bi isplatio svoju krivnju i svoje dugove — i da bi se konačno smjestio u istini.

Kad je stao pred vratima, izišli su iz kola jedna strana, šutljiva žena — njegova žena, bezbojni mlađi muškarac, budući zet, i oboje djece koja su u međuvremenu odrasla, koju je napravio s Vilmom, njezinom sestrom. Predstavio ih je kao »siročad«, kao da nemaju ni oca ni majku. »Sad ćemo sve srediti«, rekao je Eszter, koja je opazila na njemu »nešto tužno«. »Nešto od ostarjelog fotografa ili političara koji više ništa ne zna o novim smicalicama i koncepcijama i tvrdokorno se drži svojih starih trikova i ljubavnih opsjena.«

Prevarila se. Vjerojatno je bila odlučna štititi sebe i svoj bijedni život. Konfrontirala je Lajosa sa stvarnošću njegovih lopovština. Predbacio joj je da je propustila jedinu priliku da promijeni njegov život. Prije vjenčanja s njezinom sestrom slao je preklinjuća pisma koja Eszter nikada nije primila: Vilma ih je zatajila: »Ti bi meni bila ono«, doviknuo joj je, »što je meni nedostajalo: karakter«. Drugim riječima: osobnost bez koje ne postoje ćudoredna mjerila. Rekao je da je on, u moralnim pitanjima, »donekle analfabet«. Njegova je naivna bezdušnost bila tvrđa od njezina oklijevajućeg otpora. Shvatila je da za svoju ljubav mora podnijeti posljednju žrtvu. Prepisala mu je kuću i vrt: svoj zavičaj. Velikodušno je natuknuo da bi smještaj mogla naći u ubožnici, nedaleko od njegova stana. Prijatelju koji se brinuo za nju priznaje da je prije dvadeset godna trebala s Lajosem pobjeći odavde, »da sam bila hrabra, pametna i poštena (...) barem da sam poslušala zapovijed koja je jača od zakona svijeta i razuma«. Da je poslušala zakon ljubavi i strasti koji ne trpi izgovore. Misli da je zakazala pred njim. Zato ispašta sa svime što još ima.

»Neko se vrijeme još čeka na pravednost« — zabilježio je Márai otprilike između 1945. i 1957, »(...) ali se čovjek onda jednog dana probudi i zna da nema pravednosti. Postoje samo činjenice. Spoznajem to svakog dana, i zbog toga više ni na što ne čekam. Počinjem starjeti.«

Kada se povukao u to stajalište hrabre rezignacije, dugo je već živio u egzilu iz kojega se nikada nije vratio: jedna godina u Švicarskoj, dvije godine Italije, petnaest godina New Yorka koji je mrzio, napokon Italija, na kraju kalifornijska obala, San Diego, posljednji dom koji to zapravo nije bio. Nije ondje poznavao ni jedne duše. Ali se osamljenost u najtuđoj tuđini dala lakše podnijeti nego izgubljenost u New Yorku, u kojem se katkada dala prepoznati Europa. Osim toga je u San Diegu bolje izlazio na kraj sa svojim škrtim dohocima.

Naklada »Oberbaum« Siegfrieda Heinricha približila nam je Sándora Máraija Dnevnicima, navlastito drugim sveskom (godine od 1984. do 1989) na pritiješnjen, upravo potresan način: izvješće o polaganom umiranju žene s kojom je živio duže od šest desetljeća — dokument o jednoj velikoj ljubavi. »Toliko sam bio posve identičan s njom«, pisao je, »kao da više nije bila vlastita osoba«. Dva mjeseca poslije: »Ona je lijepa, i ljepota odlaska katkad je uvjerljivija od trijumfalne ljepote mladosti i nevine ženskosti.« Njegovo promatranje kako vene osoba s kojom se potpuno spojio u jedno, istodobno je brižljiva priprema za vlastitu smrt. Kada je nakon supruge odjednom otišao i pastorak, ostao je potpuno sam — »dakle, ne dosađujem se« — kako je bravurozno ironično zaključio.

Kupio je pištolj i na policijskom tečaju učio kako postupati s oružjem. Gotovo su ga četiri desetljeća kod kuće prešućivali kao klasnog neprijatelja i izdajicu: kao da on i njegovo djelo nisu nikada postojali. Ipak je govorio, neuznemiren bilo kakvom sumnjom: »Kamo god me bacili, i ondje ću biti mađarski književnik.« U svojim mladim godinama pisao je njemačkim. Vjerojatno je htio svladati i engleski. Ali pred sebe je postavio kao zadaću svojeg života — od jezika koji na cijeloj zemaljskoj kugli govori samo deset milijuna ljudi zahtijevati najviše što on može dati. Njemački su prijevodi posredovali blještavilo njegove umjetnosti. Stvorio je, u najljepšim pasažima, poetsku punoću, iz koje romani i danas, šezdeset ili sedamdeset godina nakon što su napisani, crpe jasnoću punu svjetla i vitalnost, svoju tugu i svoju ljubav.

Kada se 1988. navijestio obrat — i tri su se budimpeštanska izdavača trudila dobiti ugovor za njegovo životno djelo — to ga je odjednom probuđeno zanimanje još samo površno dodirnulo. Ostao je pri tome da se njegove knjige smiju tiskati tek nakon odlaska ruskih postrojba i nakon slobodnih demokratskih izbora. »Savez književnika itd. zovu me kući, žele od mene i mojih knjiga napraviti spomenik... Zajednička je sudbina svih spomenika: da im psi mokre po postolju.« Nije se odazvao pozivu. Devet mjeseci poslije, osamdesetdevetogodišnjak pištoljem je okončao svoj život koji bi zamalo zaokružio jedno stoljeće. Ostao je pri pravu da i u odnosu prema smrti — bude slobodan duh.

Svesci sjećanja Zemlja, zemlja!, koje je 1972, tiskao jedan kanadski emigrantski nakladnik (i sada ih objavljuje »Oberbaum«), počinju bilješkama o osvajanju Budimpešte, kako ju je osvajala sovjetska vojska. U selu, nedaleko od glavnoga grada, u kojem su Márai i njegova supruga potražili pribježište, prvi put je pogledao strano (i ne nesimpatično) lice jednog crvenoarmijca. »Mnogima je« — bilježi on — »mladi Rus donio neku vrstu oslobođenja, spas od nacističkog terora. Ali nije mogao donijeti slobodu — slobodu ni sam nije imao.«

Márai je bio kadar izdržati Horthyjev režim bez prevelikog uzbuđivanja. Pod terorom fašističkih »strelastih križeva« i njemačke okupacije uvukao je glavu (i kako se može shvatiti iz diskretnih naznaka, pomogao je pri spašavanju židovske djece). U proljeće 1946. kada je trčao Ulicom Andrassy, vidio je na balkonu kuće s brojem 60 »svježe uniformirane momke« državne sigurnosne policije. »Lica su mu se činila čudnovato poznata: bila su to ista lica, i bio je to isti balkon kao godinu dana prije toga... Ovdje su strelasti križevi saslušavali i ubijali. Ovamo se sada uselio ured nove državne sigurnosne policije. Ovdje je organiziran teror...«

Registrirao je, šuljajući se, proces prilagodbe. Stvorila se »nova klasa«. Za novine i časopise nije više pisao. Neke su njegove knjige još tiskane, ali se onda na drugi svezak trilogije »s krvavom pjenom na ustima« oborio »jedan filozof koji se vratio iz Moskve« — bez dvojbe je to bio György Lukács. U tom je svesku Marai analizirao Hitlerov Reich. Taj je filozof, »prešućujući pritom ono što sam napisao o Hitlerovu nasilju i totalitarizmu, moje pisanje povezao sa samim sobom i protumačio to kao izravan napad na komuniste«.

Otada sam pisao »za ladicu«. Uže se polako počelo stezati.

Sudbinu koja mu prijeti predvidio je bez ikakvih privida: »...mučnu, smiješnu ulogu koju su komunisti milostivim namigivanjem dodijelili meni, »građanskom piscu«.

Poziv u Švicarsku njemu i njegovoj supruzi omogućio je da podnesu molbe za putovnice. Stražari su mu nakon dugog odbijanja, iako nerado, ipak dali papire. Kad se vlak, nakon posljednje ruske kontrole, kotrljao preko mosta rijeke Enns, »osjetio sam — prvi put u životu — strah. Shvatio sam da smo slobodni. Počeo sam se bojati.«

Četiri desetljeća egzila. Svoj pepeo i pepeo svoje žene dao je rasuti nad Tihim oceanom.

Na kraju Iskaza jednoga građanina stoji velika sentencija: »I do posljednjeg trenutka, dokle mi bude moguće zapisivati slova, želim svjedočiti o tome: da je postojalo vrijeme i nekoliko naraštaja koji su navijestili pobjedu razuma nad nagonom i koji su vjerovali u snagu otpora duha koji je bio u stanju svladati čežnju za smrću.« To je njegov zavjet.

Naklada »Oberbaum« tiskat će i daljnje sveske Dnevnika koji će se uz Klempererove zapise ubrajati među najdojmljivije dokumente prošlog stoljeća.

Nakladnik »Langen Müller« izvukao je iz starih zaliha Máraijeva američka putna izvješća koja su prvi put izašla 1964. pod naslovom Vjetar dolazi sa Zapada. Ti su novinarski radovi, iako puni živahnih, pokatkad poticajnih zapažanja i susreta, malo požutjeli. Oni ne dosežu književni rang Máraijevih sjećanja i romana.

Preveo Marko Lehpamer