»U ogledalu, nejasno«

»U ogledalu, nejasno«

Mađarski milenij u očima hrvatske javnosti

Slika koja se stvara u svijesti pojedinih naroda o svojim susjedima, ili drugim narodima s kojima dolaze u dodir, najčešće je rezultat vrlo složenih procesa. Ona rijetko kada nastaje kao proizvod neposredno — na temelju osobnih kontakata — stečenih iskustava. Ovakve predodžbe su prvenstveno zbroj stereotipnih (i pozitivnih i negativnih) konstatacija, ili predrasuda. U XIX. stoljeću pak bila je u modi nacionalna karakterologija koja je po gotovim (stereotipnim) panelima opisivala »karakter« pojedinih naroda. U postojanje ovako opisanog karaktera čovjek XIX. stoljeća je obično i vjerovao. Uistinu se vjerovalo u to da nacionalne osobine određuju i ponašanje pripadnika danoga naroda u politici, ili privatnom životu (primjerice, u ljubavi). Nije se vodilo računa o razlikama među društvenim slojevima koje i te kako utječu na ponašanje pojedinih socijalnih grupa. Suvremena socijalna psihologija je skeptična glede postojanja nacionalnog karaktera i drži da je teško vjerovati u to da postoje opće osobine koje svaki pripadnik dane nacionalne zajednice posjeduje. Generalni, ili univerzalni nacionalni karakter dakle ne postoji, ipak, možemo pretpostaviti da neke kulturne značajke (ako naciju shvaćamo kao kulturnu zajednicu) u istoj zajednici se češće javljaju, nego kod drugih zajednica i da pripadnici iste nacionalne zajednice, vođeni po kodu vlastite nacionalne kulture u istoj situaciji pokazuju slične reakcije. Osim toga, znamo da složenost, ili pak pojednostavljenost predodžbe u svijesti pripadnika nekog naroda o drugome narodu ovisi i o količini i o kvaliteti informacija koje ta osoba posjeduje.

Naravno, stereotipno razmišljanje proizvodi nejasnu (ili pak krivu, netočnu) sliku. U kreiranju predodžbe o drugim narodima politika i politički odnosi igraju izuzetno zanimljivu ulogu. Politika snažno utječe na formiranje spomenute slike, a mediji pri tome igraju vrlo važnu ulogu. Godine 1896. u razvijenom svijetu tisak, prvenstveno politički listovi (dnevne novine, a manjoj mjeri časopisi) služili su političkim snagama za širenje svojih ideja (koje su u odnosu na današnje prilike, znatno sporijim tempom dopirale do nižih društvenih slojeva). Tako je bilo i u Hrvatskoj, bez obzira na to da su određene prepreke (niska naklada i relativno visoka cijena listova, nemali udio nepismenih u stanovništvu) znatno su odredile brzinu širenja i učinkovitost propagande.

Hrvatsko-mađarske odnose, pa i samu sliku koja se o Mađarima stvorila u hrvatskoj javnosti u nagodbenom razdoblju moguće je predstaviti-predočiti iz više aspekata. Ovoga puta sam izabrao jednu konkretnu godinu i jasno određeni događaj — proslavu tisućite obljetnice dolaska Mađara u Karpatsku kotlinu. Mađarski službeni krugovi su pridali iznimnu važnost i istaknuto političko značenje spomenutoj obljetnici i priredili seriju svečanosti u čijem se središtu nalazilo otvorenje veličanstvene milenijske izložbe u Budimpešti u svibnju 1896. godine koja je trebala pokazati svijetu impozantan gospodarski i kulturni razvoj Ugarske u protekla skoro tri desetljeća nakon nagodbe s Austrijom. Mađarska politička elita je ovu prigodu nastojala iskoristiti i za potvrđivanje svoje politike koja se kretala u okvirima dualističkog sustava. Mnogim političarima i kreatorima javnog mišljenja taj je uistinu impozantan gospodarski i kulturni razvoj predstavljao ne samo potvrdu nagodbenog sustava, već im je slava udarila u glavu i počeli razmišljati o nerealnim planovima, o novoj misiji mađarske države koja bi trebala postati središtem Dunavskog imperija (čijim bi pravim centrom umjesto Beča trebala postati Budimpešta). Takve ideje naravno, nisu bile simpatične ni pristašama dualističkog uređenja, a poglavito su izazivale otpor i negativne osjećaje kod pripadnika onih naroda i nacionalnih manjina Monarhije koji nisu bili u položaju vladajuće nacije kao Mađari i Nijemci. Sjaj i raskoš milenijske proslave i njezino političko značenje potisnuli su u pozadinu borbe mađarskih političkih stranaka (čak su sklopili dogovor o prekidu stranačkih sukoba), glas kritičara društvenog uređenja je teško dopirao do javnosti. Iako je gospodarski razvoj zaista bio velik, on nije obuhvatio sve slojeve mađarskog društva, vrlo velik dio mađarskog stanovništva ništa nije osjećao od stvarno postojećeg, ali još više razglašenog napretka. Još manje su bili voljni slaviti pripadnici nacionalnih manjina čiji su vođe na kongresu narodnosnih političara 1895. godine u ime svojih zajednica odbili sudjelovanje na proslavi.

Hrvatska je u bila u zasebnom položaju. Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. godine dala joj je mogućnosti za djelomičnu izgradnju prijeko potrebnih institucija suvremene nacionalne države, ali za razliku od mađarske političke elite koja je uspjela ishoditi priličnu (doduše nepotpunu!) gospodarsku neovisnost od Austrije, unionisti, dakle ona hrvatska politička snaga koja je htjela nagodbu s Mađarima to nisu mogli postići. Druge političke snage hrvatskog društva koje su bolje shvatile važnost financijske samostalnosti, u danom povijesnom trenutku (nakon pobjede snaga dualizma) još su uvijek gajile iluzije o federativnom preuređenju Monarhije i nisu bile spremne za kopromisna rješenja. U prva dva desetljeća nakon nagodbe, kada su u Ugarskoj ogromne investicije uz pomoć stranog kapitala (kojemu je država dala potrebna jamstva) sasvim promijenile sliku ugarskog gospodarstva, u Hrvatskoj je gospodarstvo stagniralo. Naravno, to ne možemo pripisati isključivo za Hrvatsku nepovoljnoj financijskoj politici peštanske vlade kao što su to činili suvremenici iz redova oporbe (bilo je još niz razloga za to koji nisu bili povezani s državnopravnim položajem Hrvatske). Ovo stanje je iz dana u dan povećavalo broj protivnika nagodbe i položaj pristaša održavanja državne zajednice s Mađarima, i doduše znatno kasnije, općenito osjećaj potrebe održavanja Dunavske monarhije u hrvatskoj javnosti također je bivao sve slabiji i slabiji.

Sama milenijska proslava je međutim održana baš onda, kada su konačno intenzivni razvojni procesi koji su obuhvatili Austro-Ugarsku počeli djelovati i na hrvatsko gospodarstvo. To se dogodilo devedesetih godina XIX. stoljeća, baš u vrijeme banovanja Khuena-Hédervárya, čije je ime ostalo u tako lošem sjećanju u kolektivnoj svijesti Hrvata da ni povjesničari dugo nisu htjeli govoriti o eventualnim rezultatima spomenutog razvoja (a zapravo, dovoljno je pogledati zagrebački Donji grad!). Naime, proces koji je započeo u vrijeme banovanja Ivana Mažuranića, dakle izgradnja institucionalnih okvira za nacionalnu državu, od državnih ureda, sudbene vlasti i školstva, nastavio se i u doba Hédervárya. Dovoljno je pomisliti samo na rezultate politike službenika banske vlade, Kršnjavija na području nastave, ili u osnivanju novih, suvremenih kulturnih ustanova, ili na djelatnost Ive Mallina u gospodarstvu. Iako je David Starčević dobacio banu Mađaru još 1883. godine u saboru da je došao uništiti Hrvatsku, situacija je bila malko složenija. Khuenov glavni cilj je bio naime učvršćivanje dualističkog sustava i koristio je iste (često nasilne) metode za slamanje antidualističke oporbe, kakve je rabio i ugarski premijer Koloman Tisza u borbi protiv mađarske oporbe, pristaša državne neovisnosti. I jedan i drugi su bili uvjereni da će gospodarski razvoj i kako bismo danas rekli, porast GDP-a i društvenog standarda smanjiti broj nezadovoljnika i oslabiti utjecaj protivnika dualističkog uređenja, dakle i mađarske i hrvatske oporbe. Naravno, Khuen-Héderváry nikada nije mogao niti htio zaboraviti interese peštanske vlade, ali pozitivna djelatnost Kršnjavija i drugih, odnosno rezultati njihova rada bili su u skladu s banovim ciljevima. On je bio svjestan činjenice da za stvaranje političke stabilnosti nije se dovoljno obračunati s oporbom. Gospodarski i kulturni razvoj u Khuenovo doba obuhvatio je samo neke istaknute gradove kao što su Zagreb i Osijek, a veći dio Hrvatske od toga još ništa nije profitirao (a mnogi to nisu osjećali ni u spomenutim centrima). Slom dotadašnje oporbe je samo radikalizirao nove, mlade snage hrvatskog društva, što najbolje simbolizira spaljivanje mađarske zastave na Jelačićevom trgu 1895. godine, za vrijeme posjeta Franje Josipa I., baš u trenutku, kada se Khuen pred vladarem htio pohvaliti rezultatima svoje uprave, svečanom predajom zgrade HNK koja je trebala simbolizirati učinkovitost njegove politike.

U takvim okolnostima je trebao Hrvatski sabor odlučiti o sudjelovanju na milenijskoj izložbi u Budimpešti. Iako s obzirom na sastav sabora, ishod glasovanja nije bio dvojben, nije bilo svejedno, kako će se odnositi hrvatska javnost prema tom pitanju.

Sudjelovati, ili ne sudjelovati na izložbi, postalo je prvorazredno političko pitanje. Ban se u svom govoru u saboru zalagao za odlazak hrvatskih izlagača na budimpeštansku izložbu. Khuen je uz poznate fraze o stoljetnom hrvatsko-mađarskom prijateljstvu imao i vrlo zanimljive, praktične argumente u prilog hrvatskog sudjelovanja na izložbi. Ban je tvrdio da hrvatsko gospodarstvo može imati konkretnu korist ako predstavlja svoje proizvode mađarskim poslovnim krugovima i široj publici. Oporba se uglavnom poslužila državnopravnim argumentima protiv sudjelovanja Hrvatske na proslavi mađarskog milenija. Zastupnici iz redova oporbe su tvrdili da je milenij čisto mađarski blagdan, a Hrvati s njim ne trebaju imati nikakve veze (ta argumentacija će se narednih mjeseci pojaviti u oporbenom tisku). Provladina većina je na kraju izglasala 100 000 forinti za troškove hrvatskog sudjelovanja na izložbi. Oporba koja možda nikada u nagodbenom razdoblju nije bila toliko slaba, kao u vrijeme spomenutog glasovanja (pravaši su se raspali u dvije međusobno suprotstavljene stranke, a Neovisna narodna stranka u parlamentarnom ciklusu nije ni imala svoje zastupnike u saboru). Oporba je svoju borbu zato prenijela u javnost i pomoću svojih glasila pokušala spriječiti sudjelovanje Hrvatske na milenijskoj proslavi. Naravno i banska vlada je koristila svoje glasilo za propagandu u prilog hrvatskog sudjelovanja na izložbi, ali je ona imala i drukčija sredstva za postizanje svojih ciljeva.

U ovome članku nastojat ću dati uvid u napise tada vodećih hrvatskih listova i časopisa. To su uglavnom članci koji su svojom tematikom vezani za mađarski milenij, za samu izložbu, odnosno tim povodom bave se s Mađarima uopće, njihovom poviješću, ili njihovom aktualnom politikom i hrvatsko-mađarskim odnosima. Uglavnom, koncentrirao sam se na nekoliko poznatih zagrebačkih listova i časopisa (Narodne novine, Obzor, Hrvatsko pravo, Hrvatska domovina, Katolički list, Vijenac) i prvenstveno pregledao razdoblje od ožujka do lipnja 1896. godine, kada se tisak najviše bavio problematikom mađarskog milenija. Provladin list Narodne novine objavio je niz članaka u prilog hrvatskog sudjelovanja na proslavi: naravno, uspjeh hrvatskog predstavljanja za autore tih napisa bi ujedno trebao biti i potvrda opravdanosti postojanja hrvatsko-ugarske državne zajednice što je za njih nacionalni interes Hrvatske. Iz redova oporbenih listova Obzor je stao na čelo borbe protiv hrvatskog sudjelovanja na milenijskoj proslavi. Prije otvaranja izložbe vodeći hrvatski oporbeni list je pozivao na bojkot, na odbijanje odlaska na budimpeštansku izložbu. Kada u tome nije uspio, nakon svečanog otvorenja u svibnju pokušao je odgovoriti hrvatsku publiku od masovnog posjeta budimpeštanskoj izložbi. Ostala spomenuta glasila su se znatno manje bavila tim pitanjem, Hrvatsko pravo je relativno malo pisalo o toj temi, a nakon otvorenja izložbe nastojalo je dokazati njezin neuspjeh; neki pak listovi ili ništa nisu pisali o toj temi, ili toliko malo da ni to ne možemo smatrati slučajnim propustom, nego možemo pretpostaviti da je to svojevrsno izražavanje neslaganja ne samo s hrvatskim sudjelovanjem na izložbi, već državnopravnim položajem Hrvatske uopće.

Obzor je preuzeo na sebe najveći teret oporbenog propagandnog rata. Uglavnom u ožujku 1896. godine su se počeli javljati napisi protiv sudjelovanja na izložbi na stupcima tih novina, u travnju ih je bilo još više, najviše članaka o mileniju i Mađarima uopće objavljeno u svibnju, a u lipnju su već rjeđe izlazili tekstovi s tom problematikom. Političku argumentaciju Obzora protiv milenijske proslave uglavnom možemo malo pojednostavljeno podijeliti u dvije grupe: državnopravni argumenti; izražavanje solidarnosti s nemađarskim narodima Ugarske (čiji su predstavnici već odbili sudjelovati na budimpeštanskoj proslavi).

U svom članku Milenij i Hrvatska 11. travnja 1896. godine Obzor je ovako sažeo svoje argumente:

1. Mađarski blagdan neka proslave Mađari;

2. Sudjelovanje Hrvata u milenijskom banderiju koji reprezentira jedinstvo mađarske države jeste povreda hrvatsko-ugarske nagodbe;

3. Također predstavlja kršenje nagodbe i podizanje mađarskog milenijskog spomenika u Zemunu, na hrvatskom teritoriju.

U istom članku Obzor se suprotstavio državnopravnoj argumentaciji Nikole Tomašića u Agramer Tagblattu. Tomašić je tvrdio da je Hrvatska integralni dio ugarske krune i s Mađarskom tvori jednu državnu zajednicu prema ostalim državama Njegova Veličanstva Franje Josipa. Po stavu Obzora Hrvatska i Mađarska su zasebne države i samo prema inozemstvu čine jednu zajednicu. Ove i slične državnopravne argumente Obzor će još nekoliko puta ponavljati tijekom spomenutog razdoblja. Prvog svibnja, u svom uvodnom članku pod naslovom Milenij uoči dana svečanog otvorenja budimpeštanske izložbe Obzor koristi povijesne argumente: »Sutra počinju u Ugarskoj svečanosti, kojima Magjari hoće da proslave, što je prošlo hiljadu godina, odkad je Arpad utemeljio u Evropi magjarsku državu. Ta je svečanost čisto magjarska, naročito nije hrvatska, jer je u ono vrieme Hrvatska bila samostalna država.« Poslije povijesnih argumenata Obzor je u istom uvodniku nastavio s državnopravnim argumentima: Hrvatska nije sastavni dio Ugarske, nego njena »ravnopravna družica«, zato ona ne bi trebala sudjelovati na izložbi u onom obliku, kako je želi predstaviti banska vlada. Obzor kritizira i zakon o mileniju koji je prihvatio mađarski parlament, jer »...svojom sadržinom tumači milenijsko slavlje tako, kano da danas ne postoji ugarsko-hrvatski državnopravni savez, već da postoji ona država koju je Arpad utemeljio i koja se je proširila utjelovljenjem Hrvatske. To je historička neistina, koju Hrvati ne mogu slaviti«.

Možda još više prostora je posvetio Obzor drugoj grupi argumenata. Svojedobno, još 1895. godine Odbor Narodnosnog kongresa (zajedničkog tijela predstavnika nacionalnih manjina Ugarske) u ime nemađarskih naroda ugarske države odbio je sudjelovati na milenijskoj proslavi. Obzor — u duhu ilirske tradicije — izražavao je uvijek solidarnost s narodnostima u Ugarskoj. U svom napisu 3. ožujka Obzor je ovako prokomentirao odluku mađarskog suda koji je osobu koja je vrijeđala Austriju i zajedničku vojsku oslobodila krivice, a članove rumunjskog izaslanstva koja je vladaru predala Memorandum (o povredama njihovih prava sa strane mađarskih vlasti) neki drugi mađarski sud osudio na zatvorsku kaznu u trajanju od jedne do pet godina. Obzorov komentar je sljedeći: »Ovaj posljednji primjer magjarske kulture ne će biti u prilog milenijskoj izložbi.« Obzor u svom broju od 27. ožujka objavljuje poziv srpskih studenata u Zagrebu (što je zagrebački list preuzeo iz novosadske Zastave) u kojemu oni zahtijevaju od nemađarskih narodnosti Ugarske da ne sudjeluju na izložbi. U svom broju od 11. svibnja Obzor izvještava da se subotički Bunjevci također ograđuju od milenijske proslave.

Obzor 8. travnja u članku Dva glasa o Magjarskoj uz opravdanu kritiku koristi i takve argumente kojima negira bilo kakvu ulogu Mađara u zajednici europskih naroda: »Izložba, koja će nositi magjarski biljeg i značaj, a prigotovljena je novcem ne samo Magjara, nego i Rumunja, Slovaka, Srba, Niemaca i osobito Hrvata, ta izložba mora da svietu predstavi u najvećoj svjetlosti magjarsku snagu i njihovu prosvjetu. Ono, što nije no naporno trzanje plemena, koje se u Evropi osjeća tudjim, koje osjeća da mu u razvitku, koji se vrši oko njega, nema budućnosti, koje nema u kolu naroda zadaće, da ju izpuni, mnogi će zbilja uzeti kao znak napretka bujnoga života.« Autoru članka je u duhu ove njegove citirane tvrdnje jako smetao što su se istaknuti Francuzi kao Emile Zola i Alphonse Daudet pozitivno izrazili o mađarskom mileniju i o impozantnom razvoju Ugarske.

U članku Preludij u milenijsku proslavu 14. travnja Obzor ponovno poziva na nesudjelovanje Hrvata na budimpeštanskoj izložbi opet u znaku solidarnosti s nemađarskim narodima Ugarske: »A kako je naša solidarnost sa težnjama nemagjarskih narodnosti u defenzivi proti panmagjarskom šovinizmu i prirodna i potrebna, to se razumije, da se ni mi ne oduševljavamo za pohod u ugarsku priestolnicu za vrieme milenija, niti ne osudjujemo nemagjarske narodnosti radi nedostatka toga oduševljenja za zidanje babilonskog tornja magjarske megalomanije koju i sami triezni Magjari osudjuju i tumače upravo kao mi.« Uistinu je bilo kritičkih glasova i u mađarskoj javnosti na račun prevelike pompe i razbacivanja državnog novca, ali danas, nakon više od sto godina možemo tvrditi da većina velikih ulaganja u samoj Budimpešti koja su vezana za milenijsku proslavu — npr. prva podzemna željeznica na europskom kontinentu, odnosno druga poslije londonske; veličanstvena zgrada mađarskog parlamenta na obali Dunava (doduše potpuno završena tek 1902. godine); bulevar Andrassy i Trg heroja s milenijskim spomenikom koji su ove godine primljeni na Unescoovu listu Spomenika svjetske baštine; mnoštvo velikih kulturnih ustanova, muzeja itd. predstavljaju trajnu vrijednost i uvelike su pridonijeli da mađarski glavni grad dobije izgled europskog velegrada.

Obzor se zalagao za jedinstvo Južnih Slavena u duhu Strossmayerove politike, pa je bio protiv svega što bi jačalo veze između Hrvatske i Ugarske. U članku Milenij i Slaveni 21. travnja zagrebački list ovako obrazlaže svoj stav: »Slaven dakle, koji bi učestvovao kod proslave milenija, učestvovao bi kod proslave politike koja hoće da stopi Hrvatsku s Ugarskom, koja Hrvatsku prieči u zadaći na iztoku, te bi htjela da prirodno hrvatstvo zamieni neprirodnim magjarizmom: politikom koja je kriva današnjoj našoj razcjepkanosti i raztrojstvu južnoga slavenstva.«

Obzor je posvetio puno prostora i aktualnoj situaciji u Ugarskoj. U seriji od četiri članka (koja je preuzeta iz češkog lista Osveta) pod naslovom Tisućgodišnjica ugarske države i nemagjarski narodi uz pomoć statističkih podataka se kritizira asimilatorska politika Mađara.1 Autor članka izuzetno oštro napada Židove koji se sami predaju mađarizaciji i time pokazuju loš primjer drugim nemađarima. Autor ovo brzo stapanje Židova s Mađarima tumači pretpostavkom o njihovoj rasnoj srodnosti i tvrdi »da je oduševljenje Židova za magjarsku narodnost posljedak djelomičnog plemenskog rodbinstva poluturanizovanog iztočno-evropskog semitstva s finsko-mongolskim magjarstvom.«

Nakon otvorenja budimpeštanske izložbe Obzor izvještava o prosvjedima protiv mađarskog milenija. Šestog svibnja detaljno izvještava Obzor u članku Antimilenijska demonstracija u Karlovcu da su službenici mađarske željeznice 2. svibnja u restoranu karlovačkog kolodvora proslavili milenij mađarskim pjesmama, plesovima, svečanom večerom, a poslije toga u čast sedam mađarskih vezira posadili sedam stabalaca. Kada su se vratili u zgradu, lokalna mladež je pjevajući Lijepu našu iščupala sva stabla i izvikivala parole »Abzug Magjari! Pereat millennium! Živila Hrvatska«, a nakon toga se uz pjevanje hrvatskih domoljubnih pjesama vratila u grad. Vrlo je zanimljivo da je jedan od đaka koji su sudjelovali na demonstraciji bio sin, poznatoga mađarona, službenika visokoga ranga. Kao da čitamo priču Kamila Emeričkog iz Krležinih Zastava! Također izvještava Obzor da su srpski studenti u Beogradu spalili mađarsku zastavu, a hrvatski su studenti iz Praga (oni s Jelačićeva trga iz 1895. godine) htjeli čestitati svojim beogradskim kolegama putem brzojava.2 Bilo je protumilenijskih demonstracija i u drugim hrvatskim gradovima, npr. u Varaždinu.3

Obzor izražava nezadovoljstvo što su na dan otvorenja svečanosti u Zagrebu bile izvješene mađarske zastave što je list smatra povredom nagodbe, ali neskrivenom ironijom konstatira da su Mađari nakon spaljenja njihove zastave prethodne godine shvatili, koliko zagrebačka publika »voli« njihov nacionalni simbol, pa su ih čuvali naoružani stražari, a odmah sutradan, kako tvrdi oporbeni list, stigao je brzojav iz Pešte da ih skinu.4 Zanimljiv je i slučaj s petoricom Mađara u Zagrebu. Oni su se posvađali s vlasnikom neke radionice i kada ih je htio izbaciti iz prostorije, počeli razbijati vrata i prozore. Policija ih je uhitila, a dok ih je okovane u lance pratila u pritvor, Mađari su klicali Mađarskoj, počeli veličati Kossutha i pjevali pjesme o njemu.5

O samoj izložbi Obzor vrlo malo piše, izvještava uglavnom samo o negativnim pojavama. Iz mađarskog tiska citira isključivo kritične stavove oporbe o rasipanju državnih novaca. Ne citiraju pozitivna izvješća mađarskog tiska o hrvatskim paviljonima, nego samo stav ekstremnih mađarskih nacionalista iz lista Budapesti Hirlap koji su tražili da se hrvatska zastava skine s paviljona.6 O hrvatskim paviljonima na milenijskoj izložbi u Budimpešti Obzor posvećuje također jedva nešto prostora, citirajući dva oprečna mišljenja: »Jedni ju hvale, da je ukusno uredjena i da je razmjerno bogata izložcima, a drugi vele, da je prava slika našeg poredjenog položaja i gospodarskog siromaštva.«

Budući da hrvatska oporba nije uspjela spriječiti masovno sudjelovanje hrvatskih izlagača na budimpeštanskoj izložbi, Obzor je u svibnju mijenjao taktiku i pokušao odgovoriti hrvatske građane od posjeta Budimpešti. List je oštro napao Krajčovića, predstojnika odjela za bogoštovlje i nastavu jer je osigurao hrvatskim učiteljima organiziran posjet budimpeštanskoj izložbi. Obzor je tvrdio da Mađari nisu dali Europi nijednog istaknutog stručnjaka za pedagogiju, pa nema smisla da hrvatski učitelji otputuju u Budimpeštu.7

Obzor je objavio i više članaka posvećenih mađarskoj kulturi. S obzirom na to da je u krugu mađarskih nacionalista živjela ideja o kulturnoj nadmoći mađarske nacije, zagrebački list je odgovorio potpunim negiranjem bilo kakve vrijednosti mađarske kulture (pogotovo kada se radi o kulturi starih, nomadskih Mađara — treba međutim znati da je o nomadskim kulturama cijela tadašnja europska znanost imala netočno i negativno mišljenje). Dok su tadašnji mađarski listovi veličali mađarsku kulturu i stavili je iznad kulture susjednih naroda (osim Nijemaca), Obzor je tvrdio da su Mađari bili primitivni, divlji i necivilizirani, a kulturu su preuzeli od razvijenijih susjeda, prvenstveno Slavena, što dokazuju i slavenske posuđenice u mađarskom jeziku.8 Ta tvrdnja je vrlo stara, već ju je izložio suvremenik ilirskog pokreta, Slovak Rohonji u svojoj poemi Palma, a sličnih napisa bilo je i u ilirskom tisku. Obzorov članak U proslavu magjarskog milenija (od 13. travnja) uz nabrajanje stvarnih slavenskih posuđenica u mađarskom jeziku koristi se i pučkom etimologijom da bi dokazao nerazvijenost i primitivnost starih Mađara. Autor naime tvrdi da Mađari nisu znali ni za hlače i to su također preuzeli od Slavena. Po pričanju lista neka Slavenka koja je imala milostivo srce, smilovala se Mađaru koji se zimi smrzavao i dala mu hlače riječima »Bude ti na drag!« A Mađar je mislio da je to naziv odjevnog predmeta i zato se i dan danas na mađarskom jeziku za hlače kažu nadrag. Ova tvrdnja nije neobična samo u lingvističkom smislu. Još je paradoksalnija, ako je promotrimo sa stajališta povijesti mode. Naime hlače su znatno prije nosili u Srednjoj Aziji i Dalekom istoku, nego u Europi, pa su ih naravno nosili svi nomadski konjanici iz čisto praktičnih razloga.

Obzor je od 2. svibnja 1896. godine objavio seriju od 18 članaka pod naslovom Hiljadugodišnjica magjarske države? s upitnikom na kraju. Serija je čitatelju htjela pružati pregled povijesti dolaska Mađara i osnivanja mađarske države. Ne možemo ne pomisliti na to da je izrazito negativno mišljenje autora o starim Mađarima možda reakcija na tada popularne ideje u mađarskoj javnosti po kojima je »konjanik s Volge«, dakle stari nomadski Mađar dostojan potomak Atile, veliki, gordi osvajač kojega se boji cijela Europa. Autor serije članaka u Obzoru pak nomadske narode (kako on piše »mongolske«) predstavlja kao krvoločne zvijeri kojima je stalo samo do pljačke i ubojstava. O starim Mađarima kao znanstveno potvrđene činjenice citira sve negativne tvrdnje franačkih kronika. Dobar dio tih tvrdnji su stereotipi o nomadima (isto pišu o Hunima, Avarima, Mađarima) — da piju krv neprijatelja, vade srce neprijatelja i jedu ga kao lijek itd. Naravno suvremeni čitatelj je tu sliku krvoločnih, primitivnih Mađara zasigurno u sebi usporedio sa slikom miroljubivih, civiliziranih slavenskih ratara, kakvu su o svome narodu stvorili slavenski povjesničari XIX. stoljeća. Čak i činjenicu da je kazarska elita primila židovsku vjeru, Obzor koristi da bi ironizirao na račun Mađara: »Poznato je da su Kazari bili prihvatili židovsku vjeru. Magjarski je dakle narod u polovini 9. vieka služio Židovima.«9 Autor članka nalazi pozitivne riječi jedino za Svetoga Stjepana, prvog kralja Ugarske koji je pokrstio Mađare i stvorio mađarsku državu, ali i tu zlurado dodaje »da iz Magjara učini ljude«.10

Krajnja konstatacija serije međutim odgovara povijesnoj stvarnosti: autor opravdano tvrdi da Mađari nisu došli u Karpatsku kotlinu 896. godine (iako je točan datum je 895, a ne 894. kako autor tvrdi), pa 1896. nema smisla slaviti milenij.

Ostali oporbeni listovi (Hrvatsko pravo, Hrvatska domovina, Sloboda) znatno manje prostora posvećuju mađarskom mileniju, nego Obzor. Hrvatsko pravo poput Obzora također osuđuje hrvatsko sudjelovanje na peštanskoj izložbi i izvještava samo o negativnim pojavama oko proslave milenija. Hrvatsko pravo 23. travnja piše sljedeće: »Nama, Hrvatima ti susjedi ne donieše nikakove koristi, a čini dokazuju kako u osamsto godina, što stupismo s njima u savez, biva s našimi pravi. Mi dakle nemamo zašto da se radujemo njihovome dolazku, i za to ne odobravamo, što se diže u tu slavu u Pešti paviljon, podignut žuljevi hrvatskoga naroda (...) Magjari imadu pravo da slave tisućnicu svoga dolazka i mi im to ne zamjeramo. Ali nijedan Slaven, a najmanje Hrvat nema razloga da se tomu raduje.« Hrvatsko pravo umjesto proslave mađarskog milenija čitateljima preporučuje proslavu Tomislavovih pobjeda nad Mađarima.11 U članku Hrvati i Magjari12 pravaški list pozdravlja odluku građana Slavonskog Broda koji su odbili sudjelovanje na izložbi. Ovu priliku koristi za oštru kritiku mađarske politike (o mađarskoj narodnosnoj politici pravaški list ima sličan stav Obzoru) i najavljuje da će jednom doći do korjenitih promjena: »Tada će kucnuti i čas da se svaki narod, koji ima pravo na slobodu i državnu nezavisnost, tih dobara dočepa. Tada će biti i kraj neprirodnoj premoći jednih nad drugimi, a ni Magjarom ne će preostati drugo, nego da se ograniče na svoje prirodno područje, gdje im želimo svako dobro, dočim njihovo preuzetno, nepravedno posizanje preko njihove naravne granice najodlučnije osudjujemo. Hrvatska neka bude Hrvatom, Ugarska ugarskim narodom. Medju ugarskimi narodi nek Magjari odigravaju čednu ulogu ponajznatnije manjine, ali nipošto ulogu izključivih gospodara Ugarske.« Hrvatsko pravo smatra da će milenijska izložba doživjeti neuspjeh i to će otrijezniti Mađare »te iz sanjah veličine prizvati u običnu svagdašnjost malih naroda.« Autor članka od toga očekuje i pravednije hrvatsko-mađarske odnose. Znamo da do toga uopće nije došlo u narednom razdoblju. Naime, milenijska izložba je uspjela i to je još više pojačalo u svijesti mađarske političke elite iluzije o vlastitoj veličini.

Hrvatsko pravo izrazito sumnjičavo gleda i na pozitivne napise nekih mađarskih listova o Hrvatskoj. Ovi članci na temelju viđenog u hrvatskim paviljonima veličaju uspjeh i napredak u Hrvatskoj. Hrvatsko pravo smatra da su ti napisi nastali samo zato da se dokaže veza između napretka u Ugarskoj i sličnog procesa u Hrvatskoj da bi se potvrdila potreba postojanja hrvatsko-ugarske državne zajednice. Autora članka posebno iritira, kada peštanski Magyar Hirlap hvali kulturni napredak u Hrvatskoj, pa ljutito dodaje: »Bog zna, da li su Magjari znali što je kist, kad su hrvatski slikari svojimi umotvorinami udivljavali prosvjetljeni zapad!«13

Katolički list u navedenom razdoblju ništa ne piše o mađarskoj proslavi, što također ne možemo smatrati slučajnim. Jedini napis koji se bavi milenijem je poziv svećenicima u Međimurju koje je pripadalo zagrebačkoj nadbiskupiji, ali je bilo pod Ugarskom da prigodom svečanosti kakve molitve trebaju moliti.

Vodeći časopis za književnost i kulturu, Vijenac u spomenutom razdoblju ipak se na svojevrstan način sjetio mađarskog jubileja. Barem ne mogu drukčije protumačiti satiričnu seriju u pet nastavaka koja je izašla u travnju i svibnju iz pera A. M. Sandučića i nosi naslov Jubilej u Kukurijevcima. Autor izvrgava ruglu nastojanja stanovnika Kukurijevaca, jer uz veliku pompu i rasipanje ogromnih novaca žele proslaviti desetu obljetnicu osnivanja seoskog pjevačkog društva. Mislim da tadašnjim hrvatskim čitateljima nije bilo teško odgonetnuti na kakvu jubilarnu proslavu je mislio autor satire.14 Inače što se tiče književnih tekstova, još je u svom uskrsnom broju 4. travnja 1896. godine Obzor objavio satiru Ksavera Šandora Đalskog pod naslovom Znanstveni heureka Mazalji Mikše u kojoj izvrgava ruglu nastojanja Mađara da svugdje i u svako doba povijesti pronalaze mađarske tragove.

U sasvim različitom duhu pišu o mađarskom mileniju i hrvatskom sudjelovanju na izložbi provladine Narodne novine. Razumljivo da u skladu s unionističkom politikom taj list stoji na stajalištu po kojemu je održavanje hrvatsko-ugarske državne zajednice povijesna potreba. U svom uvodniku od 2. svibnja 1896. Narodne novine, koji nosi naslov Milenijska slava uz poznate fraze ima i zanimljivih ideja: »U toj slavi, u tim svečanostima učestvuju kraljevine Hrvatska i Slavonija kao samostalan član državne zajednice i iskreno i dostojno. Istina, one su kraljevine pored Ugarske dvjesta godina neodvisne stajale; postanak ugarske države dakle čisto je ugarska, ili magjarska slava, koja se Hrvatske i Slavonije netiče, ali nije tako njezin obstanak (ovo isticanje ne dolazi od autora studije, već od novinara Narodnih novina!); jer se Hrvatska i Slavonija nalaze u državnopravnoj svezi s Ugarskom preko osam stotina godina. Slava državnog obstanka tiče se dakle jednakim načinom Hrvatsku i Slavoniju kao i Ugarsku, jer je naš narod najveći dio vremena što ta slava obuzima, dobro i zlo dielio sa kraljevinom Ugarskom. Da taj pak zajednički državni život nije hrvatskome narodu bio nauštrb, treba li jasnijeg dokaza povrh toga, što je hrvatski narod do danas sačuvao svoju ne samo narodnu, no i političku individualnost?«

Što se pak tiče mađarske povijesti, autor članka upozorava na činjenicu da su Mađari jedini nomadski narod koji je u Europi uspio opstati i stvoriti državu: »Predjele, koje su oni pod svojim vodjom Arpadom posjeli, bila su prije njih zavojštila moćna i ratoborna plemena, kojima je ipak u historiji doskora i traga nestalo. Utisnuvši se medju Niemce, Slavene i Rumunje, Magjari ne samo da su održali svoje pleme, svoju narodnost, već su stvorili državu, koja evo slavi tisućnicu svoga obstanka.«15

Narodne novine i u pogledu mađarske narodnosne politike imaju drukčiji stav od hrvatske oporbe. Iako ne odobravaju bojkot milenijske proslave sa strane nemađarskih narodnosti Ugarske i ne osporava primat mađarskog jezika kao službenog, ali smatraju preporučljivim da se djeca nemađara u osnovnoj školi obučavaju isključivo na materinskom jeziku i da se pripadnici manjina u lokalnoj upravi služe svojim jezikom. Sve je ovo inače bilo u skladu s — za tadašnje europske prilike liberalnim — mađarskim narodnosnim zakonom iz godine 1868, samo taj zakon u to doba često nije poštovala ni peštanska vlada, a još manje lokalne vlasti.

O mađarskoj povijesti Narodne novine imaju sasvim drukčiji stav, nego hrvatska oporba od ilirskog razdoblja. I Mažuranić, i Strossmayer i Rački su na drevnu Ugarsku gledali kao na zajednicu ravnopravnih naroda. Autor članka Narodnih novina tvrdi: »Odkada Ugarska postoji, uviek su u njoj kolo vodili Magjari. To se dašto nije opažalo, dok je jezikom sabora, javne vlasti i inteligencije bio jezik neutralni, latinski. Kad se je medju narodima počela buditi narodna sviest, i Magjari uzeli su gojiti svoj narodni jezik;«16 Novinar Narodnih novina zapravo iznosi stav koji je bliži povijesnoj istini. Onaj »raj ravnopravnih narodnosti u drevnoj Ugarskoj« kakvu nam predočava Mažuranić u svom spisu Hrvati Magjarom 1848. godine, zapravo nikada nije postojao. U srednjovjekovnoj Ugarskoj mađarsko plemstvo je imalo vodeću ulogu, zbog toga, a i zbog činjenice da prije turskih pustošenja i teških demografskih gubitaka mađarskog stanovništva u neprestanim ratovima XVI. i XVII. stoljeća, Mađari su bili većinski narod u Karpatskoj kotlini. Autor članka Narodnih novina još nije mogao znati da je jezik ugarskih sabora prije mohačke bitke, dakle prije dolaska dinastije Habsburgovaca na ugarsko-hrvatsko prijestolje — bio mađarski i samo su usvojene zakone prevodili na latinski.

Narodne novine se osvrću i na stajalište hrvatske oporbe u svezi s milenijskom izložbom. Pobjedonosno je provladin list ustanovio da je oporbena propaganda protiv hrvatskog sudjelovanja na izložbi i pozivi na bojkot nisu uspjeli: »Hrvatska i Slavonija nijesu do sada imale izložbe, kakva je ovom prilikom uredjena u Budimpešti. Učestvuje u njoj više od devet tisuća izložioca.«

Narodne novine detaljno se bave izložbom i opisuju sve hrvatske paviljone (bilo ih je tri: šumarski, gospodarsko-industrijski i umjetničko-historijski i postojao je zapravo i četvrti — mali hrvatski restoran), izvješćuju o posjetu kralja Franje Josipa hrvatskom paviljonu. Tiskarski zavod Narodnih novina je izdao i Katalog izložbe u obliku knjige (u njoj se nalazi i mapa budimpeštanskog izložbenog prostora na obali umjetnog jezera).17 U njoj je kratak pregled hrvatske povijesti iz pera Ivana Bojničića (on je sastavio povijesni dio izložbe), naravno, u njoj je i opis izloženih umjetnina (umjenički dio izložbe su uredili Bukovac i Frangeš), na temelju kojega se vidi da su umjetničko-historijski paviljon ukrašavala djela tadašnjih najboljih hrvatskih umjetnika Lista je impozantna: Bukovac, Frangeš, Medović, Čikoš-Sesija, Rendić, Valdec. Bili su izloženi i dragocjeni spomenici pisane riječi u Hrvata i hrvatske povijesti iz Sveučilišne biblioteke i Državnog arhiva. Katalog sadrži popis svih izlagača gospodarsko-industrijskog i šumarskog paviljon na temelju kojega se dobiva zanimljiv pregled hrvatskog gospodarstva pri kraju XIX. stoljeća. Katalog sadrži spisak imena 8124 individualna izlagača, što potvrđuje da je odaziv građana uistinu bio velik. Hrvatski gospodarstvenici, čak i onda, ako su se u dubini duše možda složili sa stavovima oporbe, ovako veliku priliku za predstavljanje svojih proizvoda kao što je bila budimpeštanska izložba, nisu htjeli propustiti. Da je postojalo zajedničko austro-ugarsko tržište, toga su tadašnji hrvatski gospodarstvenici bili svjesni i sudjelovanje na izložbi smatrali prvorazrednim poslovnim interesom. Također je oporba postigla vrlo mali uspjeh s pozivima na bojkotiranje posjeta izložbi. Bilo je slučajeva odbijanja odlaska na izložbu, ali su mnogi iskoristili veliki popust što su Mađarske državne željeznice nudile posjetiteljima izložbe, pa su ipak otputovali pogledati milenijsku izložbu u Budimpešti. Jedan od paviljona — umjetničko-historijski paviljon — toliko se dopao hrvatskoj publici da su ga nakon izložbe sagradili u Zagrebu od trajnog materijala i pod imenom Umjetnički paviljon postao prvim suvremenim izložbenim prostorom u hrvatskome glavnome gradu.

Narodne novine (odnosno banska vlada i sam Khuen) naravno bile su i te kako zadovoljne s ovakvim razvojem događaja. Provladin list 8. svibnja 1896. godine u članku Politički uspjeh milenijske slave osim što radosno konstatira uspjeh same izložbe ushićeno piše i o tome da na svakom ulazu na izložbu leprša uz mađarsku i hrvatska trobojnica i dokazuje postojanje Hrvatske.

1 Tisućgodišnjica ugarske države i nemagjarski narodi, Obzor, 28, 29. i 30. travnja i 1. svibnja 1896.

2 Slike s milenija, Obzor, 11. svibnja 1896.

3 Izvješće žandarmerijskog potpukovnika Sanajotha mađarskoj vladi. BM eln. 1896-IX. c. 58. Citira ga G. Kemény: Iratok a nemzetiségi kérdés történetéhez Magyarországon a dualizmus korában. Budimpešta, 1956. sv. II.

4 Mađarske zastave u Zagrebu, Obzor, 4. svibnja 1896.

5 Obzor, 2. svibnja 1896.

6 Obzor, 4. svibnja 1896. godine. I sljedeći citat o hrvatskim paviljonima je izvađen iz ovdje spomenutog broja Obzora

7 Učitelji i milenijska izložba, Obzor, 19. svibnja 1896.

8 Odakle Magjarima kultúra? Obzor, 1. svibnja 1896.

9 Serija Hiljadugodišnjica magjarske države? Obzor, 4. svibnja 1896.

10 Ista serija, Obzor, 27. svibnja 1896.

11 Milenijska proslava, Hrvatsko pravo, 23. travnja 1896.

12 Hrvatsko pravo, 29. travnja 1896.

13 Sirenski glasovi, Hrvatsko pravo, 27. svibnja 1896.

14 Jubilej u Kukurijevcima, Vijenac, br. 16, 17, 19, 20, 21, 22. 1896.

15 Narodne novine, 2. svibnja 1896.

16 Isti br.

17 Kraljevine Hrvatska i Slavonija na tisućgodišnjoj zemaljskoj izložbi Kraljevine Ugarske u Budimpešti 1896. Zagreb, 1896.