U dvadesetom stoljeću

U dvadesetom stoljeću

1. dio: Prvi svjetski rat

Sarajevski pucnji Gavrila Principa u Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju značili su ulazak Austro-Ugarske u Prvi svjetski rat, ali i najteža iskušenja obitelji Habsburg u njezinoj višestoljetnoj vladalačkoj povijesti. Smrću ambicioznog prijestolonasljednika nestalo je i posljednje nade da će se državnopravni status Hrvatske i ostalih južnoslavenskih zemalja bitnije promijeniti, budući da se mađarski dio Dvojne Monarhije oštro protivio trijalističkim i federalističkim konceptima. Ostarjeli Franjo Josip I. podlegao je pritiscima vojnih krugova, koji su nagomilane unutarnje probleme pokušali prikrivati vanjskim ekspanzionizmom. To će se pokazati kobnom pogreškom, jer Austro-Ugarska politički i gospodarski nije bila spremna za poduže ratovanje.

U Hrvatskoj se tijekom ratnih godina održavao demokratski privid, jer se Sabor povremeno sastajao, ali to nije vrijedilo za Dalmaciju i Istru, koje su bile u austrijskom dijelu Monarhije, gdje se regionalni parlamenti nisu sastajali, niti je sve do ljeta 1918. dopušten bilo kakav oblik političkog djelovanja. Rat je postupno pogoršavao i ionako nezavidnu socijalnu situaciju, pogotovo nakon što se i Italija priključila silama Antante, otvarajući zapadnu bojišnicu. Sve otvorenije protuhabsburško raspoloženje imalo je 1915. za posljedicu formiranje Jugoslavenskog odbora u Londonu, kojeg su činili izbjegli političari iz svih dijelova Hrvatske, kao i Slovenije i Bosne i Hercegovine, s Antom Trumbićem na čelu. Oni su u srpnju 1917. sklopili s Nikolom Pašićem Krfsku deklaraciju, kojom se najavljivalo ujedinjenje južnoslavenskih dijelova Dvojne Monarhije s Kraljevinom Srbijom.

Političari koji su ostali u domovini donijeli su, pak, 1917. na Carevinskom vijeću u Beču Svibanjsku deklaraciju, u kojoj su istaknuli zahtjev da se sve zemlje Monarhije u kojima žive Hrvati, Slovenci i Srbi ujedine »na temelju načela narodnosti i hrvatskoga državnog prava... pod žezlom habsburško-lotarinške dinastije u jedno samostalno, od svakog gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj osnovi sagrađeno državno tijelo«. Ta je deklaracija imala pozitivni odjek u većini hrvatskih stranaka, ali je unutar vladajuće Hrvatsko-srpske koalicije postupno prevladalo gledište o stvaranju »samostalne jugoslavenske države«.

Unatoč tim snažnim političkim previranjima, kojima se tražio izlaz iz austro-ugarskih okvira, Hrvati su ratovali za Habsburge na gotovo svim europskim bojišnicama, ostajući im vjerni sve do formalnog raspada Monarhije. Tako su hrvatski vojnici iz 13. zbora, kojeg su činile 43. domobranska divizija, pod zapovjedništvom Stjepana pl. Sarkotića, i 36. cesarsko-kraljevska divizija, od prvoga dana ratovali na Drini, u čemu su im se pridružile i dalmatinske pukovnije.

Tijekom 1915. hrvatske su jedinice mahom prebačene na Karpate. U danonoćnim krvavim borbama s ruskim jedinicama posebno se istaknuo hrvatski vojskovođa Svetozar pl. Borojević, koji u poznatoj Uskršnjoj bitki spriječio neprijateljski prodor prema Ugarskoj. Slijedile su i teške borbe oko Lawova i u Galiciji, u kojima je mnogo Hrvata poginulo, ranjeno i zarobljeno. Posebno je bilo kritično 1916, tijekom poznate Brusilovljeve ofenzive, kada su Hrvati također bili na prvim obrambenim linijama. Jedna je hrvatska jedinica tada za svoje junačko djelovanje dobila naziv »Vražje divizije«, ali je zato na besarabijskoj fronti posebno stradala 42. domobranska divizija.

Dodatno je ratno opterećenje u svibnju 1915. predstavljala talijanska objava rata Dvojnoj Monarhiji. Bečki je vojni vrh odmah morao oformiti posebnu armiju, nad kojom je zapovjedništvo preuzeo tada već proslavljeni general Borojević. Hrvatske su jedinice, kao i one bosansko-hercegovačke, sudjelovale u 12 teških bitaka na Soči, od kojih je potonja predstavljala jednu od najvećih austro-ugarskih ratnih pobjeda, jer su se Talijani uz ogromne gubitke morali povlačiti sve do rijeke Piave. Hrvate u tim borbama nije trebalo posebno ohrabrivati, jer su bili svjesni talijanskih iredentističkih prijetnji glede istočne obale Jadrana. Stanje je na tome ratištu, uz manje pomake na obje strane, bilo stabilizirano sve do rujna 1918, kad je postalo jasno da se Austro-Ugarska raspada, a vojska je prestajala dobivati i neophodnu logističku potporu.

Nagovještaj takvoga raspleta bila je, nakon punih 67 godina vladavine, 21. studenoga 1916. smrt cara Franje Josipa I. Iako to nitko tada nije želio povjerovati, njegova je bečka sahrana zapravo bila i svojevrsno opraštanje s vremenima habsburške moći i sjaja. Slijedilo je naglo suočavanje s novim realnostima, ali hod povijesti više nije bio sklon nadnacionalnim monarhijama. Glad, kaos i »zeleni kadar« postaju svakodnevica Dvojne Monarhije, a vodeći političari i diplomati nisu imali snage i volje izaći iz rata i, dok je još bilo mogućnosti, radikalno transformirati državnu vlast. Nastupilo je vrijeme Wilsonovih »Četrnaest točaka«, kojima se daje politički legitimitet borbi ugnjetenih naroda za slobodu. Među njima, ali kao skorašnje žrtve vlastite jugoslavenske zablude, bili su i Hrvati.

2. dio: Car Karlo I.

Tragična figura raspada Dvojne Monarhije bio je austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj Karlo I. Njegov djed Karlo Ludvig, inače vjerski fanatik, bio je mlađi brat cara Franje Josipa I., dok je otac Otto bio brat ubijenog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. Lijepi Otto, kako su ga zvali u dvorskim krugovima, važio je za velikog razvratnika, čemu je u prilog govorila i činjenica da je 1906. iznenada umro od neke spolne bolesti. Novi je vladar bio, dakle, pranećak svoga prethodnika. Suvremenici su ga smatrali povučenim, pasivnim i naivnim, povjesničari čak i pravim mlitavcem, zacijelo predodređenim za mirni obiteljski život, a političke su okolnosti tražile ličnost potpuno suprotnih vladalačkih vrlina. Već su i u tome ležali neki od razloga njegovih nevolja i zabluda.

Karlo je rođen 1887, što znači da je imao 29 godina kad je silom prilika stupio na prijestolje. Od 1911. bio je oženjen Zitom iz obitelji Bourbon-Parma, visprenom i poduzetnom plemkinjom. Zitin je otac Robert bio posljednji parmski vojvoda, budući da je ta državica 1860. bila pripojena Italiji. Tijekom svojih nepunih jedanest godina braka Karlo i Zita imali su čak osmero djece. Prvi od njih bio je 1912. Otto, a do 1922. slijedili su Adelhaid, Robert, Felix, Karl-Ludwig, Rudolf, Charlotte i Elizabeth.

Suočen s iznimno teškom situacijom u cijeloj Dvojnoj Monarhiji, Karlo I. je od svog preuzimanja carskih ovlasti pokušavao pronaći što skoriji izlaz iz besmislenog rata. U tome nije nailazio na potporu vodećih austrijskih i ugarskih političara, opsjednutih grandomanskim ambicijama, kao ni vojnih krugova, potpuno podređenim interesima njemačkog generalštaba. Pokušavajući zaključiti separatni mir s Francuzima i Britancima, mogao se zato osloniti samo na razgranate obiteljske veze carice Zite, koju je dvorska kamarila ionako optuživala da se odviše miješa u državne i vojne poslove.

Tako se u pozadini ratnih zbivanja počela odvijati prijelomna afera za sudbinu uzdrmane Monarhije. Naime, Zitin brat Sixto de Bourbon-Parma, časnik belgijske vojske, imao je visoka poznanstva u Antantinim političkim krugovima, pa je poslužio kao posrednik u pregovorima oko separatnog mira. Svjestan da za postizanje eventualnog sporazuma mora dati i određene ustupke, odlučio je to učiniti na račun svojih tadašnjih saveznika Nijemaca. U tom je smislu Sixto 31. ožujka 1917. predsjedniku Poincareu uručio pismo u kojem je Karlo I. obećao da će podržati »pravedne zahtjeve Francuske za Alzace-Loreinom«. Očekivao je da će tako ujedno i anulirati rezultate Antantina sporazuma s Talijanima o ustupanju austro-ugarskih teritorija kao nadoknade za njihovo okretanje leđa osovinskim silama.

Kako se, međutim, nakon izlaska Rusije iz rata situacija na frontama za Berlin i Beč ponešto poboljšala, austro-ugarski ministar vanjskih poslova Czernin odbio je mogućnost separatnog mira, u jednome je javnom istupu ustvrdio da je francuski predsjednik vlade Clemanceau zapravo prvi bio voljan pregovarati mimo znanja svojih britanskih saveznika. Clemanceau je tada odgovorio da »Czernin laže« i da je »Austro-Ugarska zamorila Rim, Washington i London traženjem separatnog mira«, navodeći i ulogu Sixta Bourbonskog u tome, a objavljujući i sadržaj spomenuta Karlova pisma Poincareu. Nakon toga car Karlo I. je bio kompromitiran u očima svojih najbližih suradnika, pa je zatraženo i da abdicira. Kad je to odbio, kompromisno je rješenje pronađeno u Czerninovoj prisilnoj ostavci na dužnost šefa diplomacije. Posljedica je te neugodne afere bila u potpisivanju novog savezničkog ugovora s Njemačkom, 12. svibnja 1917. u Spau, čime je s njom definitivno vezao sudbinu Dvojne Monarhije.

Karlo I. nije imao više sreće ni s pokušajem unutarnjeg preuređenja Monarhije. Na Carevinskom i Krunskom vijeću otvorena je žučna rasprava o svim otvorenim pitanjima, pa tako i onom južnoslavenskom, ali sve su konkretne inicijative propadala zbog suprotstavljanja mađarskih političara. Jedini je rezultat tih besplodnih rasprava bio carev stav da treba tražiti »zakonito rješenje«, znači pristanak svih zainteresiranih strana, a to je u danim okolnostima bilo potpuno nerealno. Uvidjevši da Mađari pod svaku cijenu žele zadržati integritet »zemalja svetog Stjepana«, znači i omraženi dualizam, Karlo je do pronalaženja eventualnog političkog kompromisa odgađao svoju krunidbu u Budimpešti za mađarsko-hrvatskog kralja. I tu je morao neslavno popustiti, jer su Mađari zaprijetili da će obustaviti sve isporuke hrane Beču, što bi među građanstvom u prijestolnici dovelo do pravog socijalnog bunta.

Posljednji čin austro-ugarske drame počeo se odvijati u ranu jesen 1918, nakon što su zapadni saveznici probili solunsku, a uskoro i zapadnu frontu. Karlo I. je 16. listopada proglasio Austriju »saveznom državom«, dok u preuređenje ugarskog dijela Dvojne Monarhije čak ni tada nije dirao. Bila je to za Hrvate i ostale južnoslavenske narode konačna potvrda da u monarhijskim okvirima ne mogu ostvariti svoje interese.

Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba na svome je zasjedanju 29. listopada 1918. u Zagrebu obznanilo da se »svi dosadašnji državnopravni snošaji i veze između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrijske s druge strane razrješavaju«. Time je stvorena kratkotrajna Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koju su njezini politički prvaci 1. prosinca iste godine poput »gusaka u magli«, kako je to na onoj dramatičnoj sjednici Narodnoga vijeća ustvrdio Stjepan Radić, bez prethodnih uvjeta uklopili u novu jugoslavensku tvorevinu — Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Slijedilo je još samo formalno proglašenje raspada Dvojne Monarhije. Vrhovno je zapovjedništvo 3. studenoga 1918. potpisalo bezuvjetnu kapitulaciju. Nekadašnja carevina od pedesetak milijuna stanovnika bila je uskoro svedena na njemačke dijelove sa svega šest milijuna građana. Štoviše, javno se mnijenje u cijelosti okrenulo protiv Habsburgovaca, svojeg vjekovnog ponosa, proglasivši Republiku Austriju. Ulicama Beča tih su dana, prema novinskim izvještajima, prolamali dotad nezamislivi poklici: »Ne trebamo cara« i »Nikad više Habsburga«.

Austrijski kancelar Renner je tražio od Karla I. da se, želi li ostati u domovini, »zahvali na svome carskom dostojanstvu«. Budući da nije želio abdicirati, 11. studenoga se odrekao jedino svoga sudjelovanja u vlasti, nakon čega mu je kancelar ljutito priopćio da što prije s obitelji mora napustiti zemlju, a to se odnosilo i na sve ostale članove brojne porodice Habsburg koji ne iskažu lojalnost republikanskoj vladi. Već 13. studenoga posjetilo je »cara bez carevine« i budimpeštansko izaslanstvo s unaprijed pripremljenim dokumentom za njegovu abdikaciju s ugarskog prijestolja. Karlo I. je i to odbio potpisati, izrekavši misao koja će se, ironijom politike, barem s one lošije strane pokazati točnom: »Kao kralj Ugarske svemogućem Bogu sam prisegnuo. Samo Bog me može smrću te prisege osloboditi.«

Carska se obitelj odlučila da za progonstvo izabere Švicarsku. Ministarstvo vanjskih poslova te zemlje najprije je 15. studenoga pozitivno odgovorilo na Karlov zahtjev za azilom, ali je austrijska vlada procijenila da bi za nju to bilo previše riskantno, pa je pritiskom na službeni Bern ishodila povlačenje takve dobrodošlice. Karlo je, dakle i u susjednoj državi bio nepoželjna osoba, čime se naslućivala i skorašnja obiteljska kalvarija. Tada mu je neočekivano pomogao pukovnik Edward Strutt, kojega je vrhovni zapovjednik britanskih snaga na Balkanu postavio da se osobno brine za sigurnost carske obitelji. Nakon višemjesečnih pregovora i taktiziranja, tijekom kojih je Karlov položaj u Beču postao neizdrživ, 18. ožujka je iz Berna stigao telegram da carska obitelj može prijeći švicarsku granicu. Međutim, u posljednji je čas carica Zita ipak odlučila ostati, svjesno prkoseći republikanskim vlastima, ali je naposljetku prihvatila Struttovu argumentaciju da »ubijeni Habsburzi neće nikome koristiti, dok će živi moći nešto učiniti«.

Dugo očekivani odlazak Karla i Zite zbio se 23. ožujka 1919, nakon što je u prepunoj dvorskoj kapeli održana zadnja misa za carsku obitelj. Zabilježeno je da je tada ministrirao najstariji sin Otto, a posljednji je puta zapjevana i habsburška himna: Bog čuva, Bog brani našeg cara, našu zemlju. Iste je večeri obitelj ušla u vlak za Švicarsku, a jedinu im je počast iskazivao vod britanskih vojnika. Biografi su zabilježili da je Karlo tog najtužnijeg dana u obiteljskoj povijesti bio obučen u sivu feldmaršalsku odoru i pomalo odsutan duhom, dok je Zita stalno zaklinjala svoju sudbinu: »Moja je obitelj morala napustiti Francusku, Italiju i Portugal. Ženidbom sam postala Austrijanka. Sada sam i iz Austrije prognana. Kojoj zemlji uopće pripadam?« Prelazeći preko austrijsko-švicarske granice zacijelo nije ni mogla pretpostaviti da će Beč ponovno vidjeti tek nakon 63 godine.

3. dio: Karlov pokušaj povratka na prijestolje

Doputovavši u Švicarsku, carska se obitelj smjestila u dvorcu Wartegg na Bodenskom jezeru, gdje je nakon odlaska iz Italije bilo sjedište vojvode od Parme. Carica Zita je, naime, još u prosincu 1918. telegramom zamolila svoju majku da im tu dade privremeno utočište. Za to vrijeme republikanske su vlasti u Austriji nastavile s progonima ostalih članova obitelji Habsburg. Odricanje od političkih ambicija nije više bilo dovoljno za njihov ostanak, već im se naređivalo napuštanje zemlje, kao i »zabrana povratka za sva vremena«. Sva carska imovina, čija je vrijednost zapravo i neprocjenjiva, zakonskim je dekretom postala državno vlasništvo. Samim tim je i carska obitelj došla u iznimno tešku financijsku situaciju, jer su na odlasku mogli ponijeti samo garderobu i predmete za osobnu upotrebu. Zato Karlu i nije preostalo drugo nego da od Švicarske narodne banke zatraži kredit za uzdržavanje obitelji, što je i odobreno. Kako je život u dvorcu, unatoč toga, bio neprimjeren realnim mogućnostima, Karlo je 20. svibnja 1919. premjestio obitelj u vilu Prangins na Ženevskom jezeru. Tu su dočekali novi politički zaplet u Mađarskoj, koji je nakratko probudio nadu da se Karlo može vratiti, ako ne na carsko prijestolje u Beču, a ono barem na kraljevsko u Budimpešti.

U Mađarskoj je, naime, u proljeće 1919. izbila »proleterska revolucija«, kojom je novi premijer postao komunistički vođa Bela Kun. To je izazvalo teške unutarnje sukobe, kao i vojno miješanje Rumunjske i Čehoslovačke. Sovjetska Republika Mađarska, kako su je nazivali, bila je srušena u kolovozu iste godine, a vlast su postupno preuzimali konzervativci pod vodstvom bivšeg austrougarskog kontraadmirala Miklosa Horthvja. Budući da se Mađarska nakon Prvog svjetskog rata nije odrekla dinastije Habsburg, sile Antante i susjedne države su tražile da prijestolje ostane prazno, plašeći se da bi povratak Karla ili izbor nekog drugog kralja bio korak k obnovi Austro-Ugarske.

Parlament je, unatoč toga, ponovno uspostavio instituciju monarhije, za što su postojala dva razloga: time se jamčio pravni kontinuitet Ugarske kao države i opravdavale su se pretenzije na izgubljene teritorije. Mađarski je ustupak, kako ne bi pogoršala svoju ionako nepovoljnu diplomatsku poziciju, bilo uvođenje funkcije regenta, za kojega je 1. ožujka 1920. izabran upravo Horty. Tijekom tih previranja Mađarska je bila prisiljena potpisati i Trianonski sporazum, kojim je država svedena na trećinu nekadašnjih ugarskih zemalja, a i svaki je treći Mađar ostao u nekoj od susjednih država. Sporazum je naišao na otpor svih političkih snaga, koje su tražile načina za njegovo ublažavanje, no upravo je to pojačalo i sukob između prohabsburških legitimista i zagovornika izbora nekog nacionalnog monarha.

U tim je okolnostima regent Horty uputio u Švicarsku poziv Karlu da se vrati na ugarsko prijestolje. Svrgnuti je kralj sa zadovoljstvom prihvatio tu inicijativu, pa je 24. ožujka 1921. otputovao u Francusku, prešavši granicu sa španjolskom putovnicom na ime princa Sixtusa. Stigavši u Strasbourg, ušao je u vlak za Beč, gdje je u potaji i prenoćio u stanu grofa Erdödyja. Sljedećeg jutra u Beč je radi njega doputovao i premijer Pal Teleki, suočivši Karla s alternativom povratka u Švicarsku, ili trijumfalnog ulaska u Budimpeštu, prije kojega bi vojni krugovi, ovisno o trenutačnoj situaciji, mogli izvršiti i vojni puč. Kako je Karlo smatrao da na prijestolje može doći samo mirnim putem, Teleki je otputovao u glavni mađarski grad pripremiti njegov susret s Hortyjem. Nesuđenom je kralju ubrzo stigla poruka da u Budimpešti još nema uvjeta za nenasilno preuzimanje vlasti, te mu je sugerirano da se vrati u Švicarsku i pričeka novi poziv. Karlo je odmah otputovao u Luzern, vjerujući kako se doista približava dan vraćanja njegove krune, a zacijelo i restauracije austrijske carevine.

Pola godine kasnije Karlo je doista dobio poziv mađarskog veleposlanstva, u kojem je rečeno da ga u Budimpešti najkasnije do 22. listopada 1921. očekuje regent i još nekoliko važnijih političara kao i dio promonarhističkih vojnih postrojbi. Dodatno je jamstvo trebala biti i navodna francuska sklonost habsburškom povratku na madžarsko prijestolje. »Zov krune« bio je, dakle, snažniji od zakulisnih političkih igara, pa je Karlo od jedne švicarske tvrtke zakupio za 20 000 franaka zrakoplov i sa uzletišta kod Züricha sa Zitom, tada već u poodmakloj trudnoći, 20. listopada poletio u Budimpeštu.

Tada je uslijedilo novo neugodno iznenađenje. Naime, dalje od zrakoplovne luke, zapravo obližnje željezničke stanice, nisu mogli, jer su na vijest o Karlovu dolasku Budimpeštu potresali sukobi njegovih sljedbenika i protivnika. Dok je regent Horty taktizirao, nadajući se kako bi se u promijenjenim okolnostima i osobno mogao dokopati kraljevske krune, zaprijetila je i intervencija vojske odane vladi. Ne želeći masovno krvoproliće, Karlo je u vagonu potpisao svoje odricanje od prijestolja, dakle svojevrsnu osobnu kapitulaciju. Bio je to zapravo i definitivni završetak njegove političke karijere. Ubrzo je Istvan Bethlen, Telekijev nasljednik na dužnosti premijera, odobrio zakon kojim se Habsburzima i u Mađarskoj trajno oduzima dinastičko pravo. Karlo i Zita su nakon potpisivanja svoje abdikacije bili smješteni u benediktinskom samostanu Tihany na Blatnom jezeru, odakle su ih 31. listopada trojica časnika Antante odveli u grad Baju na Dunava, da bi zatim tri tjedna britanskim brodom putovali do azijske obale, a otuda prema portugalskom otoku Madeiri u Atlanskom oceanu. Europski su se političari dogovorili da ih prisilno interniraju na toliko udaljeni otok, ne bi li ih tako trajno spriječili u eventualnim pokušajima obnove vlasti u nekom od dijelova bivše Dvojne Monarhije. Stanovnici Madeire, kamo su stigli 19. studenoga 1921. primili su ih srdačno, no uvjeti života bili su daleko lošiji od bilo čega ranije doživljenog.

S obzirom na to da do dolaska na Madeiru uopće nisu imali kontakt sa svojom djecom, koja su ostala u Švicarskoj, carica Zita već je nekoliko tjedana kasnije nabavila portugalsku putovnicu na ime talijanske grofice Lusace i sredinom siječnja 1922. pojavila se u Švicarskoj. Tu je preko svojih britanskih veza dobila ponudu da će obitelj biti oslobođena od zatočeništva na Madeiri ako se Karlo službeno odrekne i austrijskog prijestolja, no odgovor je bio jednak ranijima: »Kruna nije na prodaju«.

Zita je uspjela ishoditi da i djeca do kraja veljače doputuju na portugalski otok, ali obitelj je svoju dinastičku tvrdoglavost ovoga puta skupo platila, budući da im gotovo nitko nije želio novčano pripomoći, tako da su živjeli ispod svake razine ljudskoga dostojanstva. Nisu, primjerice, imali električnu rasvjetu, grijali su se drvima koja su sami tražili, kupaonice uopće nisu imali, hranu nisu mogli kupovati pa su jeli samo ribu i zelenje kojim je otok obilovao. Zita je sve kućanske poslove sama vodila, dok je Karlo bio potpuno utučen onim što mu se dogodilo u Budimpešti.

Štoviše, već se 9. ožujka jako prehladio, a kad je smješten u lokalnu bolnicu, gdje su utvrdili da mu je i srce naglo oslabilo, više mu ni lijekovi nisu ništa pomagali. Razabravši da mu život visi o niti, Karlo je zamolio Zitu da o bolesti obavijesti bečkog nadbiskupa i ugarskog primasa, kako bi se pomolili za njega. Umro je 1. travnja 1922. u podne, sa svega 35 godina starosti. Lijes s mrtvim carem, prekriven starom austro-ugarskom zastavom, bio je izložen u lokalnoj crkvi, a 5. je travnja pokopan na mjesnome groblju.

Dva mjeseca kasnije Zita je rodila njihovo posljednje dijete, kćerku Elizabethu. Carska je čast, ali u tim okolnostima i habsburško prokletstvo, prešla na Karlova najstarijeg sina Otta. Bilo mu je tada deset godina.

4. dio: S Habsburgom protiv Hitlera

U obitelji Habsburg još od kraja prošloga stoljeća kruži priča o proročanstvu koje bi se moglo odnositi na Karlova i Zitina sina Otta. Naime, neka je Ciganka nadvojvodi Ottu, njegovu djedu i imenjaku, čitala sudbinu iz dlana i izrekla ono što će u dramatičnim zbivanjima nakon Prvog svjetskog rata postati gruba realnost: »Smrt i nesreća zadesit će cijelu tvoju obitelj, ali sreću i slavu obitelji vratit će jedan koji će nositi tvoje ime.«

Carica Zita je nakon Karlove iznenadne smrti svog najstarijeg sina Otta doista odgajala s nadom da će se u skorijoj budućnosti ipak vratiti na prijestolje i tako vratiti habsburški sjaj. Morao je, primjerice, uz one svjetske, učiti i sve jezike koji su se govorili u Austro-Ugarskoj, među njima i hrvatski, a i još mnoštvo onoga što bi bilo od koristi jednome vladaru. Cigansko je proročanstvo i glede toga bilo prilično točno, jer je Otto kao glava obitelji i bez vraćanja habsburške krune učinio svoju obitelj jednom od najuglednijih i najprestižnijih u Europi, stekavši posebne simpatije upravo u zemljama koje su nekada činile Dvojnu Monarhiju. Po potonjem je i nadmašio ugled svojih carskih prethodnika, koji su nerijetko bili i omraženi zbog politike koju su provodili. Životopis suvremenih Habsburga počinje, stoga, na istoj onoj Madeiri gdje je preminuo njihov posljednji okrunjeni car Karlo I. Uvidjevši u kakvim uvjetima na portugalskom otoku živi obitelj koja je nekoliko stoljeća unazad sjedila i na španjolskom prijestolju, kralj Alfons XIII. je omogućio Ziti i djeci da se smjeste u dvorac Pardo kraj Madrida. Španjolski im je vladar bio jedini prijatelj u tim teškim trenucima, zbog čega su ga napadali mnogi europski državnici. Uvidjevši da su u tom dvorcu previše na udaru javnosti i političkih spletki, u kolovozu 1922. preselili su se u palaču Uribarren u malom ribarskom gradiću Lequetio na sjeveru te države. Tu je, zahvaljujući i druželjubivim mještanima, cijela obitelj konačno našla mir i zadovoljstvo. U tom gradiću u zaljevu Biskaya ostali su sve do 1929, uživajući potpunu slobodu kretanja, što je Zita iskoristila za odgoj i školovanje svoje osmero djece. Mladi je Otto pohađao školu u dalekom Madridu, ali brižna mu je majka redovito dolazila u posjete.

Zita je tada obnovila i svoje kontakte s Bečom, tražeći da joj Republika Austrija odobri barem stalan prihod za obiteljske potrebe, no vladajući su socijalisti to uporno odbijali. Kad su u listopadu 1925. na izborima pobijedili kršćanski demokrati, pokušali su izvršiti reviziju zakona o Habsburzima, ali nisu dobili potrebnu dvotrećinsku potporu.

Otto se 1928, kao šesnaestogodišnjak, samostalno uputio u benediktinsku gimnaziju u luksemburškom Clerveauxu, pripremajući se tako za nastavak studija na nekom od vodećih europskih sveučilišta. Zita je željela da to budu London ili Pariz, kako i dostoji jednom Habsburgu, ali pokazalo se da za to nema dovoljno sredstava. Kompromisno je rješenje bila Belgija, gdje je kralj Albert I., inače njezin bratić, 1929. ishodio od svoje vlade dozvolu boravka cijele obitelji. Tako je od rujna te godine petero djece boravilo u Belgiji, gdje im je francuski markiz Jean De Croix ustupio dvorac u Steenokkeerzeelu, dok je troje najmlađih ostalo u Luksemburgu. Za Ottov je studij izabrano katoličko sveučilište Löwen. Obitelj je prvi put nakon prisilnog izgnanstva počela sudjelovati i u kulturnom životu tadašnjeg Bruxellesa, pohađajući razne predstave, izložbe i koncerte. Činilo se kako vrijeme ponovno radi za Habsburge, odnosno da oni više neće biti meta političkih progona.

Posebno je svečan za carsku obitelj bio 20. studenoga 1930, budući da je Otto postao punoljetan, znači i zakonski podoban za preuzimanje prijestolja. Zita je zbog toga organizirala tradicionalni dvorski ritual za takve prigode, što je izazvalo lavinu političkih komentara. Međunarodna se javnost tada podijelila na dvije struje: jedni su, poput čehoslovačke vlade, žestoko protestirali kod belgijskih vlasti radi pružanja utočišta »kompromitiranoj carskoj obitelji«, dok su se drugi, kao tadašnji rumunjski premijer, s nostalgijom sjećali vremena dok su u Austro-Ugarskoj živjeli kao »složni, homogeni organizam«. No, Ottu je narednih godina glavna preokupacija bilo marljivo studiranje, koje je uspješno okončano svečanom promocijom 27. lipnja 1935.

Stalni sukobi na austrijskoj političkoj sceni, gdje su se vlade danonoćno mijenjale, slutili su da bi se Otto doista mogao trijumfalno vratiti u Beč. Europski je tisak o toj temi naširoko kalkulirao još od trenutka kad je Zitu u privatnu audijenciju 1931. primio papa Pio XI, a zatim i talijanski kraljevski par, od kojega je carica, kako se saznavalo, zatražila podršku u eventualnom vraćanju austrijske krune.

Nakon što je Hitler u Njemačkoj preuzeo vlast, Austrija se našla u izravnoj opasnosti, što je tražilo i ujedinjavanje svih demokratskih snaga. Nadolazeću je opasnost najbolje shvatio premijer Dollfuss, pa je kao spasonosno rješenje planirao povratak Habsburgovaca na prijestolje. Glasovi o takvom raspletu austrijske krize stizali su i do Otta, koji se tada politički oglasio iz tirolskog Ampassa, mjesta koje ga još u prosincu 1931. proglasilo počasnim građaninom. Kako se time izražavalo neslaganje s tadašnjim razvojem političkih prilika, godinu dana kasnije već mu je 85 austrijskih gradova i sela ukazalo tu iznimnu čast, a do 1938. to je učinilo oko 1500 naselja, dakle svako treće u toj zemlji. Vremenom se proširila i parola »s Habsburgom protiv Hitlera«, kojom se dinastija pokušavala reafirmirati kao povijesni simbol austrijske samosvojnosti, a samim tim i suzbiti širenje nacističkog pokreta na tu državu.

Dollfuss, međutim, nije stigao provesti carsku restauraciju. Godine 1934, tijekom njegovih pregovora s Ottovim predstavnicima, ubili su ga u pokušaju puča austrijski nacisti, pripremajući tako skorašnje pripojenje Trećemu Reichu. Austrija je ostala republika još nekoliko »olovnih« godina, ali novi kancelar Schuschnigg, iako monarhist po uvjerenju, zbog njemačkih prijetnji nije imao hrabrosti provesti Dollfussovu zamisao.

Jedino što je učinio bilo je 13. srpnja 1935. ukidanje zakona kojim se carskoj obitelji, izuzev Zite i Otta koji se nisu formalno odrekli krune, zabranjivao povratak u zemlju, a utvrđena je i nadoknada štete zbog oduzimanja obiteljske imovine u vrijednosnim papirima od oko 103 000 šilinga. Nakon toga u Austriju se vratilo troje Zitine djece: Adelhaid, Felix i Karl-Ludwig.

Uvidjevši da im Otto predstavlja stalnu političku prijetnju, nacisti su ga pokušavali pridobiti na svoju stranu, što je on energično odbio. Shvaćajući da se katastrofa neminovno približava, Otto je neposredno prije »Anschlussa« poslao Schuschniggu pismo u kojem je zahtijevao svoj brzi povratak na prijestolje: »Kao zakonski car Austrije, kao zakonski nasljednik dinastije koja je štitila Austriju 650 godina, kao sin svoga oca koji je žrtvovao život pristavši, za dobrobit svoga naroda, da živi na udaljenom otoku, ja ne želim i ne mogu biti nevjeran zadaći što sam je naslijedio, pa zahtijevam od vas da mi smjesta predate vlast.« Kancelar je to, dakako, odbio, ali je u svom odgovoru kao prvi republikanski dužnosnik oslovio Otta s »Vaše Veličanstvo«.

Sljedeći je potez 11. ožujka 1938. odigrao Hitler, upavši sa svojom vojskom u Beč, a to je nazvao »operacijom Otto«. Austrija kao država više nije postojala. Koliko su čak i tada pojedini europski državnici bili politički kratkovidni, kazuje i primjer čehoslovačkog predsjednika Eduarda Beneša, čija je država bila sljedeća nacistička žrtva, koji je novinske prosvjede Otta protiv aneksije Austrije prokomentirao samo jednom rečenicom: »Rađe Hitler nego Habsburg.«

Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata Otto iz Belgije nastavlja svoje političke aktivnosti. U ožujku 1941. otputovao je sa svojim bratom Felixom u SAD, kojom prilikom je predsjednika Roosevelta u Washingtonu upozorio na nužnost ponovnog austrijskog osamostaljenja od Njemačke, ali i na mogućnost dobrovoljnog udruživanja srednjoeuropskih zemalja u Podunavsku federaciju ili konfederaciju. Tu su ideju, naime, podržavali papa Pio XII. i američki kardinal Spellman, ali predsjednik Roosevelt se o toj ideji nije konkretnije izjašnjavao. Otto je tada primljen je i u Senat, gdje su ga tretirali gotovo kao šefa države.

Dok su braća Habsburg bila u Americi, Njemačka je napala Belgiju. Rano ujutro 10. svibnja 1940. bombe su padale nedaleko od dvorca u kojem je obitelj stanovala posljednjih desetak godina. Zita je s djecom odmah spakirala stvari i automobilom krenula prema francuskoj granici. Kako se i Francuska uskoro našla na Hitlerovu udaru, obitelj je sredinom lipnja preko Španjolske krenula u Portugal, a krajnji im je cilj bila Amerika. Zita je s najmlađom kćerkom Elizabethom doista zrakoplovom odjetjela preko oceana, a tu su ih dočekali Otto i Felix.

Odmah po dolasku Zita je bila u prilici da američkim novinarima daje i političke izjave, kojima je podupirala Ottove inicijative izrečene na spomenutoj audijenciji u Bijeloj kući. U tisku je tako zabilježena i ovakva Zitina misao: »Carica je, čvrsto vjerujući u demokraciju u Europi, uvjerena u pobjedu slobode i kršćanstva nad barbarskim totalitarizmom. Ona vjeruje u jednu srednjoeuropsku konfederaciju država, temeljenu na demokratskim načelima koja u Podunavlju mora biti uspostavljena nakon poraza nacizma. Takva državna tvorevina mogla je biti bedem protiv nadirućih agresora pangermanizma i boljševizma.«

Želeći što konkretnije pripomoći slomu nacizma, Otto je od emigranata pokušao osnovati i posebni austrijski bataljun, koji bi bio pridodan savezničkim snagama. Kontradiktorni su diplomatski interesi spriječili da ta vojna jedinica ikada napusti američki logor Camp Atterbury. Ključna je dilema bila oko političkih obveza koje bi saveznicima stvorilo aktivno uključivanje Ottovih sljedbenika u rat.

Budući da je carska obitelj u Americi bila primljena s velikom pozornošću, a i da su joj bila otvorena vrata visokoga društva, sva su se djeca, osim sina Roberta, koji je ostao u Engleskoj, priključila Ziti. Otto je većinom boravio u New Yorku, Felix je poslovno putovao po Sjevernoj i Južnoj Americi, dok se četvero mlađe braće i sestara još školovalo. U New York se u ožujku 1942. radi kraćeg bolničkog liječenja preselila i Zita, koja je povremeno boravila i u kanadskom Quebecu. Zabilježeno je da je caricu 11. rujna 1943. primio i predsjednik Roosevelt, a ponajviše su razgovarali o stanju u Mađarskoj, jer je Zitu interesiralo hoće li službeni Washington nakon rata poduprijeti obnovu Dvojne Monarhije, ili barem stvaranje nove podunavske konfederacije, što je dvije godine ranije izložio Otto.

S američkim se predsjednikom u nekoliko navrata susretao i sin Felix, posljednji put 10. travnja 1945, kada je i zaključio da je zdravstveno stanje prvoga čovjeka Bijele kuće takvo da njihovoj obitelji neće moći dati osjetnije potpore za spomenute inicijative. Interesantno je da je pred kraj rata još jedan Zitin sin, Karl-Ludwig, uspostavio preko Lisabona veze s pojedinim mađarskim političarima, ne bi li tu zemlju preveo na savezničku stranu. Sve je, međutim, propalo Hitlerovim zauzećem Mađarske u ožujku 1944, da bi nakon sloma nacizma njome zagospodarila Staljinova Crvena armija.

Posljednja je prilika za povratak habsburške krune izgubljena nakon okončanja rata, Austrija je tada odvojena od Njemačke i podijeljena na četiri okupacijske zone. Procijenivši da je upravo on ličnost koja bi opet mogla ujediniti zemlju, Otto je stvorio svoje uporište u Innsbrucku, koji je bio pod američkom upravom. Austrijski su se političari oštro suprotstavili restauraciji monarhije, prijeteći i izravnim sukobom, pa je nesuđeni car, poput svoga oca Karla, naglo morao napustiti domovinu. Sretnija je okolnost bila ta da barem nije interniran na nekom udaljenom otoku.

Politička budućnost cijele srednje Europe nije se doimala nimalo optimističkom: Rusi su dugo iza rata kontrolirali istočnu Austriju, pod njihovom su stegom već bile Mađarska, Čehoslovačka, Rumunjska i Poljska, dok je u obnovljenoj Jugoslaviji također zavladao komunizam. Naposljetku, Državnim ugovorom od 15. svibnja 1955. saveznici su, uz moskovski pristanak, ukinuli okupacijsku upravu i priznali Republiku Austriju u granicama iz međuratnog razdoblja. Dio tog novog državotvornog »paketa« bio je i zakon kojim je, slično kao i nakon Prvog svjetskog rata, carskoj obitelji bio zabranjen povratak u zemlju. Povijest se još jednom okrenula protiv Habsburga, zaboravljajući njihov veliki doprinos borbi protiv nacizma.

5. dio: Oproštaj s caricom Zitom

Za razliku od svoje djece, koja su se vratila u Europu i živjela po raznim državama, Zita je nakon okončanja Drugog svjetskog rata ostala u Americi, nastanivši se 1948. u kući koju su joj sinovi kupili u gradiću Tuxedo. Sve je slobodno vrijeme posvećivala karitativnom radu, pomažući mnogobrojnim izbjeglicama iz raznih srednjoeuropskih država. Tih je godina bila samo na jednom kraćem putovanju u Rimu, te 1949. u Liechtensteinu na svadbi svoje kćerke Elizabeth, prve koja se udala. Kada je teško oboljela njezina majka Maria Antonia, Zita se definitivno vratila na Stari kontinent i njegovala je u luksemburškom dvorcu Berg sve do njezine smrti 1959. godine.

U međuvremenu je carica i sama pobolijevala, pa su je djeca 1962. smjestila u Švicarsku, u dom za starije osobe Johannesstift kod Chura, blizu austrijske granice. Otuda je svakodnevno promatrala austrijska brda, ne skrivajući nostalgiju za domovinom. Više je puta tražila od austrijskih vlasti dozvolu da posjeti Beč, ali sve su te molbe bile odbijene u skladu sa zakonom koji je Habsburzima zabranjivao povratak na rodno tlo.

Zato je 17. kolovoza 1982. bio za nju jedan od najsretnijih dana u životu, jer je nakon beskrajnih godina lutanja svijetom napokon ušla u Austriju. Osobnim su je automobilom dovezli kći Elizabeth i zet princ Heinrich, a Zita je za tu priliku imala španjolsku putovnicu na ime »Duchesse de Bar«. Međutim, Zitin identitet nije bilo moguće sakriti, jer su brojni europski listovi pisali o njezinu 90. rođendanu, ali i mnoštvu njezine unučadi i praunučadi, predstavljajući je kao »živi spomenik« iz davno prohujalih vremena Prvoga svjetskoga rata. Njezin je dolazak omogućio austrijski kancelar Bruno Kreisky, a ubrzo nakon toga počelo je i preispitivanje sporne protuhabsburške zakonske uredbe.

Zita je za nekoliko tjedana opet doputovala u Austriju, a u štajerskom svetištu Mariazellu pratilo ju je mnoštvo novinara i ostalih znatiželjnika. Kasnije je bila redoviti bečki gost, odlazeći većinom u bečku Kapucinsku crkvu, u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci habsburških careva, a gotovo uvijek su se oko nje nalazili brojni poštovatelji. Prestala je putovati tek kad je sasvim onemoćala i oslijepila. Umrla je 15. ožujka 1989, u svojoj 97. godini, 65 godina nakon smrti svoga supruga cara Karla I.

Njezin je pogreb 1. travnja iste godine doista bio dostojan posljednje europske carice, iako ga je organizirala i najvećim dijelom financirala sama obitelj. Po ceremonijalu i povijesnim odorama nalikovao je, štoviše, posljednjem carskom pogrebu u Beču, kad se Dvojna Monarhija opraštala od karizmatskog Franje Josipa I. Na ulicama glavnog austrijskog grada bilo je više od stotinu tisuća ljudi, među kojima i mnogi političari i uglednici, a doputovali su i predstavnici svih europskih dinastija, kao i stotine novinara i televizijskih ekipa. Svjetska se javnost toga dana uživjela u vrijeme koje se neće vratiti, priznajući da se »stoljećima oko Habsburgovaca okretala povijest«.

Vrhunac je ceremonije bio dolazak pogrebne povorke pred Kapucinsku crkvu. Tada je lijes odnesen pred vrata, a na upit iznutra tko to dolazi, vođa povorke je uzviknuo: »Zita, carica Austrije, kraljica Mađarske, Hrvatske i Češke, gospodarica Modene, Piacenze, Guastalla, Dubrovnika i Zadra, Tirola, Trenta i Brixena, Istre, Bregenza i Trsta, španjolska infantkinja, portugalska princeza.« Na odgovor da »takvu ne poznaju«, napokon je vođa povorke u skladu s kršćanskom spoznajom o jednakosti pred Bogom odgovorio da stiže »jadna griješnica.« Tek tada je Zita položena u habsburšku kriptu, uz Franju Josipa i njegovu tragično preminulu suprugu Sissi. Karlovi posmrtni ostaci još nisu vraćeni s otoka Madeire.

6. dio: Vizionar ujedinjene Europe

Doživjevši 1945. novo razočaranje, Otto se u izgnanstvu počeo baviti znanstvenim radom, poglavito europskom poviješću, pišući knjige i držeći predavanja, a za razne je američke i europske listove pisao i članke o suvremenim političkim zbivanjima. Posebno ga je fascinirala biografija Karla V., jednog od najslavnijih habsburških careva, koji je još u 16. stoljeću želio ujediniti kršćansku Europu.

Tijekom svojih intenzivnih istraživanja Otto se upoznao s princezom Reginom von Sachsen-Meiningen, svojom budućom suprugom. Vjenčanje je bilo organizirano 10. svibnja 1952. u francuskom Nancyju. Iz tog se braka, u rasponu od 1953. do 1964, rodilo sedmero djece: Andrea, Monika, Michaela, Gabriela, Walburga, Karl i Paul Georg. Dakle, novi je prijestolonasljednik, makar i bez carske krune, prvorođeni sin Karl.

Uvidjevši da u Republici Austriji, a još manje u zemljama »iza željezne zavjese«, nema mogućnosti obnove monarhije, Otto se 1950-ih godina počinje sve intenzivnije okretati viziji ujedinjene Europe. Amerikanci mu tijekom Drugog svjetskog rata nisu mogli dati konkretniju potporu za Podunavsku konfederaciju, pa je svu svoju političku energiju usmjerio na ideju Paneurope, pokreta koji je 1923. osnovao grof Coudenhove-Calergi. Kad je 1972. njegov osnivač umro, Otto je odmah promoviran u predsjednika Paneuropske unije. On je postupno raširio taj pokret po gotovo svim zemljama, Staroga kontinenta, a među njima je i osamostaljena Hrvatska. Toj ujediniteljskoj ideji bitno pridonosi i Europski centar za dokumentaciju i informacije, koji je Otto osnovao u Münchenu.

Ottovo aktivnije uključivanje u politički život poslijeratne Europe značilo je i njegovo formalno odricanje od carskih ambicija. U tu je svrhu obavijestio austrijsku vladu da je pripravan prihvatiti sve zakone, tako i onaj o ukidanju monarhije, i postati njezin lojalni građanin Otto von Habsburg. Austrijske su se vlasti s time složile i 31. svibnja 1961. Otto je potpisao dokument o svom odricanju prava na austrijsko prijestolje. Njegov ulazak u zemlju nije, međutim, bio odmah reguliran, pa je morao pričekati punih pet godina da bi posjetio Beč, dok austrijsko državljanstvo ipak nije dobio.

Ono što su mu je službeni Beč uporno uskraćivao, dale su mu 1978. njemačke vlasti, jer je duži niz godina živio u gradiću Pöckingu nedaleko od Münchena. Kao njemački se građanin, dakle, priključio Kršćansko-socijalnoj uniji bavarskog političkog prvaka Franza Josefa Straussa. Na liste te stranke izabran je i u parlament Vijeća Europe u Strasbourgu, gdje je do danas ostao jedan od najaktivnijih članova, posebno se zalažući za interese zemalja koje su se oslobodile svojih polustoljetnih komunističkih režima. Iako je za Otta današnja Europska unija samo jedna od povijesnih varijanti Svetog Rimskog Carstva, višestoljetne tvorevine pod habsburškim žezlom, on se smatra modernim Europljaninom, sa svim vrlinama i manama te svoje građanske uloge.

Koliko Austrijanci cijene svoga nesuđenog cara, posebno je došlo do izražaja 22. studenoga 1992, prilikom proslave Ottova 80. rođendana. Svečanost je organizirana u Železnom, inače središtu gradišćanskih Hrvata, a za tu su priliku iz muzeja izvađene povijesne odore i zastave, tako da je stvoren ugođaj »slavnih habsburških vremena«. Bili su prisutni i brojni uglednici iz austrijskog političkog života, među njima i vicekancelar Alois Mock, te plemstvo iz susjednih zemalja, među njima i ono hrvatsko, predvođeno grofom Jankom Vranitzany-Dobrinovićem.

Interesantno je da se dva Ottova mlađa brata, Felix i Karl-Ludwig, nikada nisu formalno odrekli svojih nasljednih prava, pa im je i nadalje zabranjen ulazak u Austriju. Kad je Felix u ožujku 1996. ipak ušao u zemlju, koristeći se odredbom o »mekim granicama« unutar Europske unije, izazvalo je to veliku političku i medijsku raspravu o zastarjelim protuhabsburškim zakonima. U prvome planu zacijelo više nije neki anahroni strah od restauracije monarhije, već pitanje vlasništva nad habsburškom imovinom od neprocjenjive materijalne i povijesne vrijednosti. To je pogotovo aktualizirano nakon velike proslave 1000. obljetnice austrijske opstojnosti, koja je nemalim dijelom i povijest obitelji Habsburg.

No, posljednjih je godina najstariji Ottov sin Karl bio i u središtu nekih neugodnih skandala, što se mahom tumačilo njegovim političkim angažmanom u Austrijskoj narodnoj stranci, kao i predsjedanjem nacionalnim Paneuropskim pokretom. Najprije je Karl optužen da prilikom prelaska austrijske granice nije prijavio skupocjeni obiteljski nakit, a još je krajem 1998. neugodnije odjeknula vijest da je generalni tajnik Paneuropskog pokreta pronevjerio novac jedne međunarodne humanitarne udruge, dijelom navodno i u korist Karlove predizborne kampanje za Europski parlament. Iako je Karl uporno tvrdio da mu je skandal namješten, Pučka ga je stranka izbacila iz svojih redova. Novoosnovana Kršćansko-socijalna akcija, stranka konzervatnih austrijskih magnata, odmah je to iskoristila da bi ga uključila u svoje vodstvo.

Vrijeme je pokazalo da je glavna vrlina najslavnije europske obitelji upravo to što nikada ne odustaje, koliko god joj prilike ponekad i nisu naklonjene. A Habsburzi se, kako je jednom izrekao upravo Karl, i rađaju kao »profesionalni političari«.

7. dio: Obitelj Habsburg pomaže Hrvatskoj

Otto je u proljeće 1990, samo koji tjedan nakon prvih višestranačkih izbora, posjetio Zagreb, gdje se sastao s predsjednikom Tuđmanom i ostalim visokim hrvatskim dužnosnicima. Izjavivši kako su »Hrvati stoljećima bili vjerni obitelji Habsburg«, pa u novim političkim okolnostima osjeća moralnu dužnost da im pripomogne u vraćanju europskoga identiteta, Otto je u raznim europskim institucijama neumorno lobirao u korist hrvatske suverenosti i neovisnosti. Kad su ga pitali zašto je tako uporan u svojim prohrvatskim stavovima, Otto je novinarima odgovorio da je »rođen u Austro-Ugarskoj i da se osjeća Hrvatom«, te da je »do svoje sedamnaeste godine vrlo tečno govorio hrvatski«. Cilj mu je bio, kako je i sam priznao, da se Hrvati napokon uvjere kako Habsburgovci »nisu onakvi kakvima su desetljećima prikazivani u jugoslavenskim povijesnim udžbenicima«.

Odmah po izbijanju srpske agresije na Hrvatsku, gotovo se cijela obitelj Habsburg uključila u organiziranje i prikupljanje humanitarne pomoći. Otto i njegov stariji sin, nadvojvoda Karl, koji je na austrijskoj televiziji u tu svrhu vodio čak i jedan humanitarni kviz, više su puta obilazili i područja uz samu hrvatsku bojišnicu.

Prilikom jedne od tih humanitarnih misija Karl se u Karlovcu, gradu koji je prije više od četiri stoljeća izgradio upravo njegov habsburški prethodnik i imenjak, upoznao s barunicom Francescom von Thyssen Bornemisza, koja se u isto vrijeme dobrovoljno uključila u zaštitu hrvatske kulturne baštine. Iz tog se susreta naglo razvila ljubav, tako da su se Francesca i Karl 31. siječnja 1993. vjenčali u Mariazellu, o čemu su opširno izvještavali svi europski mondeni listovi. Bračni je par iz zahvalnosti što ih je baš Hrvatska zbližila svojoj prvorođenoj kćerki dao ime Eleonora Jelena, kako se zvala supruga kralja Mihovila Krešimira II. Vrijedno je spomenuti da je glavna kuma na krštenju male Eleonore Jelene u travnju 1994. u Salzburgu bila Milona von Habsburg, Ottova nećakinja iz mađarske loze carske obitelji, koja je nakon svog posjeta Međugorju u ljeto 1984. godina odlučila ostati u tom katoličkom svetištu, posvećujući se karitativnom radu. I drugorođeni je potomak Franceske i Karla, sin Ferdinand Zvonimir, svojim imenom vezan uz Hrvatsku, tako da nikoga nije začudilo što ga je obitelj Habsburg u rujnu 1997. odlučila krstiti u zagrebačkoj Prvostolnici. Crkveni je obred osobno predvodio kardinal Franjo Kuharić. Svečana večera, na kojoj su bili uzvanici iz cijeloga svijeta, održana je u Hrvatskom narodnom kazalištu, simbolično odabranom po tome što ga je stotinjak godina ranije prilikom svoga posjeta Zagrebu otvorio car Franjo Josip I.

Grad Karlovac je povodom 415. godišnjice svog utemeljenja dodijelio Ottu povelju počasnog građanina, a nadvojvoda je bio i počasni gost na proslavi 240. godišnjice Bjelovara, grada kojega je podigla carica Marija Terezija. Osječko mu je, pak, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera 1998. dodijelilo počasni doktorat znanosti. Hrvati su time pokazali da znaju cijeniti one koji su im pružili ruku u najtežim trenucima. Uvjerila se u to i nadvojvotkinja Francesca, kojoj je u lipnju 1999. na prigodnoj svečanosti u Beču predano prestižno odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića u znak zahvalnosti za rezultate u obnovi spomeničkog nasljeđa.

Teško je i pobrojati koliko su puta Habsburzi u posljednjih desetak godina posjećivali Hrvatsku, obilazeći i njene najudaljenije kutke. Hrvatska je javnost posljednjih godina u tjedniku »Globus« pratila i Ottove kolumne, mahom usmjerene na politička zbivanja u Strasbourgu. Početkom 2000. u Zagrebu tiskana mu i knjiga »Paneuropska ideja: vizija postaje zbiljom«, inače jedan od njegovih tridesetak naslova, od kojih su neki prevođeni na čak sedam svjetskih jezika.

Svečana se promocija spomenute knjige odvijala u ozračju ubrzanog hrvatskog otvaranja prema Europi, ali i Ottove neopozive odluke da se zbog svoje poodmakle dobi povuče iz europske politike, što povlači i odbijanje kandidature za novi saziv Europskog parlamenta. U predgovoru je Otto sažeo i svoje viđenje hrvatske budućnosti, oslobođeno bilo kakve habsburške nostalgije, čime je samo potvrdio da nije zarobljenik svoje obiteljske tradicije:

»Hrvatska, koja je velikim žrtvama branila svoja demokratska postignuća i Pravnu državu, već od samoga početka nije ostavljala bilo kakve dvojbe oko svoje europske orijentacije. To je prirodno, jer Hrvatska po svojoj cijeloj povijesti i tradiciji, nije zemlja Balkana već država Srednje Europe. Usprkos svim otporima iz Bruxellesa, vlast u Zagrebu se čvrsto drži orijentacije da uvede Hrvatsku u Europsku uniju. Tamo je i pravo mjesto te zemlje, kojoj je tijekom stoljeća za mnogo toga Europa morala biti zahvalna.

Naš Sveti Otac, Ivan Pavao II., s pravom je naglasio da proširenje na Istok znači 'europeizaciju cijeloga kontinenta'. Ako je to istina, onda Europa treba i Hrvatsku, onda Europa ne može biti cjelovita bez te vrijedne zemlje, pune tradicije, koja na osebujan i jedinstven način ujedinjuje sredozemnu i srednjoeuropsku kulturu. Hrvatska mora uložiti sve svoje snage kako bi opovrgla predrasude, s kojima se još i danas prema njoj odnose, te svladati sve otpore na svome putu u Europsku uniju.«