Trbuhozborac

Trbuhozborac se vratio kući vlažne zimske večeri što je vonjala po medvjeđem krznu i iznenadio se što je u predsoblju zatekao stanodavku, listonošinu udovicu, kako ga čeka zabrinuta lica.

— Molim lijepo, gospodine Patrick — govorila je dok se trudila oko podstanarova zimskoga kaputa — čekaju vas.

— Tko? — upitao je uplašeno.

— Dva gospodina i jedna dama. Nisam ih mogla otpremiti. Već dobar sat sjede u vašoj sobi.

— Strašno — rekao je i uhvatio se za glavu.

Užasavao se svakog novog stanja, pa i najmanje promjene u životu. Trbuhozborac se bližio šezdesetoj godini života i od promjena nije očekivao ništa dobra. Zapravo, već odavno nije bio pravi trbuhozborac: otkako se neke večeri u Londonu uplašio vlastita glasa i pobjegao iz varijetea pa se vratio na kontinent, u rodni grad, gdje ništa nisu znali o njegovoj pustolovnoj prošlosti, živio je samo s najnužnijim riječima, a i to je izgovarao isključivo iz grla, pomno naglašenim rečenicama. Inače je vodio knjige u nekoj pivovari i tjednima je šutio. Svoju umjetničku prošlost krio je tako brižno kao da je nekoć, negdje — u »gustoj šumi života«, kako je to u mislima oblikovao pomalo ganuto i knjiški, kao i uvijek kad bi razmišljao o svojoj sudbini — bio ubio nekoga.

— Ostanite u blizini — molio je stanodavku. — Ako glasno viknem, zovite redara.

Popravio je kravatu i drhtavom rukom otvorio vrata.

II.

Na njegov dolazak tri su se neobična lika digla sa sofe: ustali su istodobno, pomalo krutim, uljudnim i uslužnim kretnjama; dva gospodina i jedna dama, kao što je najavila gazdarica. Dakako, odmah je prepoznao posjetitelje: brzo je zatvorio vrata i leđima je stao pred ključanicu, kao da bi pred znatiželjnom stanodavkom valjalo sakriti kakav užasan prizor.

Sada, kad se suočio s pojavama i promjenama, neobičan posjet nije iznenadio trbuhozborca onoliko duboko koliko bi se to moglo očekivati s obzirom na njegovo ponašanje. Potajno, već je dugo očekivao da se gosti pojave. Doista, bilo je trenutaka kad se pomalo i ljutio što kasne. Posjetitelji su bile njegove stare lutke koje je prije nekoliko godina zaboravio u rušnici londonskog varijetea, kad se uplašio umjetnosti i pobjegao u kašasto gustu, crvenkastu maglu. Dakako, znao je već u trenutku kad je lutke izdajnički prepustio njihovoj sudbini, znao je da će se ta sudbina na neki način i ispuniti: lutke će se neko vrijeme potucati po ropotamici zgrade u kojoj su se održavale predstave, svoj će udes morati prepustiti milosti i sažaljenju uprave; zatim će im se možda smilovati neki putujući umjetnik ili lutkar i namjestiti ih. Tako su mu se u mašti nizale mogućnosti zbilje. No istodobno je znao i to da iza stvarne varijetetske zbilje, koja je također i pomalo sumnjičava redarstvena zbilja, postoji još jedna: stvarnost umjetnosti koja je u ta stvorenja od krpa i kudjelje, dakle od tvari niže vrste, udahnula neku nakaznu podvrstu života i ljudskog postojanja. Ta su tri lika na pozornici — čak i ne tako davno, prije nekih osam godina — živjela, micala se, govorila punim plućima i nadahnutom mudrošću, ti su likovi okretali glavu, imali su sudbinu, igrali su male drame i lakrdije, plakali su i smijali su se, i u svakom slučaju živjeli su ljudskim glasom i ljudskim sredstvima. Vjerojatno im se i sudbina — a Patrick, kukavni trbuhozborac koji je pobjegao pred umjetnošću, u dubini srca nikad nije sumnjao u to! — u međuvremenu ljudski oblikovala. Zato se nije osobito ni začudio što su njegova stvorenja, koja je jednog dana bio nevjerno napustio u umjetničkom progonstvu, sada bila tu oči u oči s njime.

Neko je vrijeme stajao u dovratku, nakašljavao se. Zatim je širokom kretnjom, kao nekad, na pozornici, kad bi podigli zastor i kad bi počela predstava, gostima ponudio stolce:

— Ovo je zaista iznenađenje! — izgovorio je drhtavim glasom. — Zauzmite mjesta, gospodo! Molim vas, ovamo do mene na počivaljku, draga Evelyn!

III.

Edgar, najstariji lutak, od tada je posijedio. Nosio je odijelo na kockice i crvenu leptiricu; bio je poput beskućnog upravitelja cirkusa koji je zbog nekog nadljudskog i natprirodnog nereda izgubio družbu.

Barabas, mlađi — koji je nekoć na pozornici bio utjelovljenje vedrine i vesele ljudske životne radosti! — potpuno je oćelavio, a odijevao se tako svečano kao da je kakav visoki državni činovnik koji je nazočan na rođendanu poglavara države. Nosio je cvikere, u ponuđenom naslonjaču sjedio je ukočeno, s rukama na koljenima, vrlo uljudno. Promatrao je svoje lakirane cipele i žmirkao je.

Evelyn, dama, prošla je kroz začudne promjene. U njihovu drugom životu, na pozornici, glumila je romantične uloge, nosila je krinolinu i bijele kačkane rukavice do lakata. Sad se vrpoljila u kockastoj opravici s kratkom suknjom, na lijepo oblikovanim nogama pripijale su se svilene čarape, na vrhu glave kočio joj se pomodni šeširić u obliku turbana i, sve u svemu, u cijelom se društvu samo ona pomladila, odijevala po modi i iz njezina bića, iz njezine njegovane i svježe pojave, zračile su neka bezbrižnost i životna radost. Taj je prvi dojam bio lažan, kao što je to trbuhozborac tužna srca ubrzo ustanovio. Evelynina pomodnost, svježina i umjetna mladost prikrivale su duboku tugu.

— Patrick! — rekli su svi troje odjednom na dani znak, kako su bili naučili, onom uvježbanošću kao što se oglašavaju glazbala na ravnateljevu kretnju. Pa su zašutjeli, tužno zbunjeni.

— Možda neka Edgar kaže! — zamolila je Evelyn.

Kako su gospoda zbunjeno šutjela:

— Onda, Edgar! — rekao je trbuhozborac očinski nadmeno, pomalo već dubljim glasom, jer nesvjesno se vratio u staru ulogu i posuđivanje glasa — Recite! Koja vas je zla kob dovela amo?...

Sjedili su, kao nekoć, oko svoga gospodara i učitelja, a Edgar je počeo tiho govoriti.

IV.

— Patriče — rekao je stari gospodin — što ste to učinili s nama? Ne govorim o materijalnim neugodnostima. U varijeteu su neko vrijeme strpljivo postupali s nama svi ti klaunovi, gutači mačeva, gutači vatre, čudesna patka, pas koji računa iz glave, čovjek koji jede nogom i napokon najneobičniji, Petar, velika zvijezda, koji je mislio glavom i govorio ustima, svi su oni na svoj način bili dobri prema nama. Svatko je shvaćao našu sudbinu; da, Patriče, umjetnici su razumjeli čak i vaš bijeg. Pobuna i bijeg takve vrste nisu toliko rijetki u umjetničkom svijetu kao što to neupućeni vjeruju. Krotitelj Graukopf jednom je u nastupu straha i zbunjenosti pojeo čvorka koji je za dvadeset godina rada uspio naučiti zviždati Wagnerove koračnice, a Baltazar, kojemu su toliki zavidjeli na posjedovanju najslavnijeg cirkusa buha na svijetu, jednom je, u trenutku kratkotrajne umne poremećenosti, posuo svoj cirkus praškom protiv buha, cirkus u kojem su zvijezde predstave iza staklene ploče ispaljivale sićušne zlatne topove i u povijesnim odorama vjerno oponašale versajski dvorski život u vrijeme kralja Luja XIV... Umjetnost je opasna; ne mogu se svi nositi s njome. Vi ste pobjegli, Patriče, i u onom drugom svijetu žale vas, no shvaćaju vaš bijeg. Vjerujte, ni mi vam nismo predbacivali, ni jednog trena, mi, vaša stvorenja.

— Prijatelji! — rekao je trbuhozborac, sada već iz trbuha i zaboravljajući se, pa se na taj strani, nepoznati glas uplašeno ogledao oko sebe. Iako se borio sa suzama, nastavio je prirodnim glasom: — Hvala na razumijevanju. I što se dogodilo potom?...

— Počeli smo živjeti, Patriče — rekao je stari Edgar, s rupčićem u ruci kojim je povremeno brisao oznojeno čelo. — Dakako, počeli smo živjeti ljudskim načinom, jer tu ste nam sudbinu namijenili — nezgrapno i nesavršeno, no na ljudski način, onako kako mogu živjeti stvorenja koja su otprilike iz druge ruke došla na svijet, dakle ne kao ljudska bića koja je načinila Priroda, nego kao ona koja je stvorio drugi Svijet, Umjetnost. Kob nam je ipak bila ljudska: plaćali smo porez, u podzemnoj željeznici stajali smo u redu pred blagajnom. Snažni i zlobni, koji su se rodili i naučili govoriti po zakonima prirode, pokatkad bi nas grubo oslovili, drsko nestrpljivo. Sve smo to podnosili, jer morali smo platiti za ljudskost. Pomiješali smo se s ljudima i počeli smo raditi. Bili smo vilenjaci obdareni ili kažnjeni ljudskom sudbinom, dakle takvi vilenjaci koji ćelave, debljaju se, pokatkad ih bole zubi i znaju biti tužni kad čuju glazbu. Sve se to moglo podnositi: doduše, bio je to nemilosrdan pad u usporedbi s prošlošću, strašan prekopit u dubinu, stropoštavanje iz umjetničkog svijeta, s pozornice u drugu ravninu, kao u provaliju gledališta. Sudbinu su nam samo rijetki razumijevali. Ostali smo sami, a tajni zakoni koji su nas stvorili postupno su nam prožimali živote. Nismo bili potpuno ljudi, no u svijetu su nas prihvaćali kao ljudska bića: ja sam otvorio artističku agenciju, Barabas se smjestio među osiguravatelje života, a Evelyn je našla zaručnika. Doduše — rekao je s uzdahom — taj ju je zaručnik poslije napustio.

— Je li to istina, Evelyn? — upitao je trbuhozborac. — Nevjerojatno!

— Na žalost, zaista je tako — sad je to dubokim glasom rekao Barabas.

— Evelyn je, umjesto odgovora, finom kretnjom podigla rupčić do očiju i zaplakala.

V.

— Sve to — nastavio je Edgar kad se Evelyn malo smirila — nije bilo nešto posebno vedro, no nije bilo ni neizdrživo neljudska sudbina. I tako smo živjeli, Patriče. Glasovi su nam se prilagodili glasovima ljudi: vrlo ih je malo i samo doista izvježbanih ušiju zapažalo da smo trbuhozborci. One fine nijanse, po kojima se govor živih razlikovao od našeg načina govora, izgubile su se u žrvnju svakidašnje prakse. Nismo bili sretni, no nismo bili ni nesretni: živjeli smo, podnošljivo, na ljudski način i nekako smo preživjeli. Sve dok jednog dana, Patriče... no kako da to objasnim? Svi smo troje istodobno primijetili promjenu, iako smo svoj život tavorili u raznim zanimanjima. Jednog smo dana morali primijetiti...

Lutke su sada govorile uzbuđeno, upadale su jedna drugoj u riječ, dubokim i napuklim glasom. Trbuhozborac je ustao i raširio ruke.

— Smirite se, prijatelji! — rekao je nestrpljivo. — Smirite se, prijateljice! Ovako vas ne razumijem ni riječi. Sjećate se naših vježbi! Samo jedan može govoriti istodobno. Da možda nastavite, Edgare! Dakle, jednog dana...

— Jednog dana — rekao je stari lutak s mukom — morali smo spoznati kako nam je kruh ugrožen, jezično blago oskudno, da nam osobitost, trbuhozboračka svojstvenost i jezično blago, nisu više oružje u svjetskoj utrci. Patriče, svijet oko nas osobito se izmijenio: kao da se napučio trbuhozborcima koji više ne govore po vlastitim zamislima i osjećajima, nego po nalogu nekoga nevidljivoga gospodara. Mnogi su istraživali uzrok toj pojavi. Po jednoj pretpostavci čovječanstvo je posivjelo i poblesavilo u ovoj civilizaciji čije naloge papagajski ponavlja: ljudi su počeli nevjerojatno nalikovati jedni na druge, po odijevanju, zabavi, načinu života, čak i po duhovnosti. U novinama su objavljeni članci o toj pojavi, no samo ih je vrlo malo razumjelo te napise. Svatko je govorio isto, štoviše i osjećao u pogledu određenih pojava: neki istraživači sumnjaju na film, drugi na radio, ostali pak na novine i za duhovnu jednoličnost ukupne životne razine pozivaju na odgovornost nevidljive redatelje. Optužba glasi kako čovječanstvo sve više napušta raskoš samostalnog razmišljanja i osobnog izjašnjavanja i tako govori kao da ponavlja neki unaprijed naučeni veliki i općeniti trbuhozborački tekst...

Edgar nije mogao nastaviti. Svi su sjedili pognutih glava, blijedi.

Trbuhozborac Patrick dlanom je podupirao čelo.

Da — rekao je potom tmurno. — I ja već odavno sumnjam na nešto nalik tomu.

Život je provalio u struku.

— To je to — rekao je Barabas vatreno. — Uvrebali su naše tajne.

Evelyn je tiho plakala:

— Što će biti s nama, Patriče, pod stare dane?...

Lutke su se teško smirivale. Okružile su svog tvorca, lomile su ruke i jadikovale su.

— Što mogu učiniti? — pitao je trbuhozborac pognute glave. — Što još mogu učiniti u ovom svijetu?...

I sad su lutke u jedan glas, iz kojeg su se polagano, promuklim prizvukom izdvajale riječi starog Edgara, školski i zapijevajući rekle: — Patriče, uzmite nam natrag dušu!

A Edgar je nastavio molbu:

— Dosta nam je ljudske duše, Patriče. Uzmite je natrag! Vi ste nas naučili govoriti, vi ste u nas usadili neku krnju, poluljudsku dušu, vi ste nas naučili umjetnosti koja je neka životna vrsta. Ne želimo više nalikovati na ljude, Patriče! U svijetu se dogodilo nešto što ne razumijemo: mi, lutke, nismo više dovoljno lutke, no ni ljudi više nisu savršeno ljudi: rasplinule su se razlike među ulogama. Uzmite nam dušu, gospodaru! Posadite nas na koljena, kao nekoć i naučite nas jednostavnim pitanjima i odgovorima na koje ćemo, hvala vašim mudrim ošitnim mišićima, i u starosti znati davati odgovore, pa ćemo tako već nekako životariti do kraja. Dakako, na ugovore u glavnom gradu više ne možemo računati. No u provinciji, u malim varijeteima i u putujućim cirkusima možda će nas podnijeti. Počnimo s pokusom. Evelyn, molim vas sjednite Patricku u krilo. Barabas, vi ćete sjesti na učiteljevo lijevo koljeno, a ja ću se ispružiti pred njegove noge. Pitajte, Patriče! Sjećate li se starog teksta?...

Bio je pomalo djetinjast, poput prapitanja što ga čovjek, s nepatvorenim

čudenjem, prvo postavlja svijetu: »Tko sam ja?...«

Lutke su se razmjestile. Trbuhozborac je, s tužnim smiješkom, tankim glasom počeo:

Dakle, tko sam ja?...

Ja sam Barabas — odgovorio je upitani dubokim glasom. — Govorim iz podruma. Pozdravljam velecijenjeno općinstvo.

Tako su vježbali sve dok nije izgorio stijenj svjetiljke i dok svi nisu nestali u noći.

Preveo Mirko Kovač