Svijeće gore do dna

Svijeće gore do dna

Odlomak

— Jer nije da se s čovjekom stvari samo događaju — kaže sada odlučnije i podigne glavu. Svijeće im dugim plamenom gore nad glavom i dime se; fitilj je pocrnio. Okolica i grad iza prozora još su u tami, ni jedna jedina uljanica ne gori u noći. — Čovjek si i sam čini ono što mu se događa. Čini, priziva, ne pušta od sebe ono što se mora dogoditi. Takav je čovjek. Učinit će to i onda ako odmah, od prvog trenutka, osjeća i zna da je ono što čini fatalno. Drže jedno drugoga, čovjek i njegova sudbina, stvaraju i podsjećaju jedno drugo. Nije istina da nam sudbina naslijepo ulazi u život, ne. Sudbina uđe kroz vrata, koja joj mi pridržimo i uguramo je unutra. Nema tog čovjeka koji je dovoljno jak i pametan da bi riječju ili djelom otklonio tu zlu kob, koja po zakonu slijedi iz njegova bića, karaktera. Zaista nisam ništa znao o tebi i Kristini?... Mislim, u međuvremenu, ili na početku, na početku priče o nas troje?... S Kristinom si me na kraju krajeva ti upoznao. U djetinjstvu je poznavala tebe, ti si onaj koji je prepisivao note kod njezina oca, starog čovjeka, čije su uzete ruke još dobre za to da prepisuju glazbene komade, ali violinu i gudalo više ne mogu držati, čiste, plemenite tonove više ne mogu iskamčiti iz instrumenta, rano mora prekinuti karijeru, napustiti koncertnu dvoranu, treba se zadovoljiti podučavanjem djece netalentirane ili bez sluha, u muzičkoj školi maloga grada i skromnom dopunskom zaradom, koju mu nabaci ispravljanje i uglađivanje djela talentiranih ljubitelja muzike... Tako upoznaješ Kristinina oca i Kristinu, koja tada ima sedamnaest godina. Majka joj negdje u južnom Tirolu, odakle je rodom i gdje je posljednjih godina njegovala bolesno srce, u jednom sanatoriju, već je umrla. Poslije, na kraju medenog mjeseca odlazim s Kristinom u te toplice, potražimo sanatorij, Kristina želi vidjeti sobu u kojoj joj je umrla majka. Popodne autom stižemo u Arco. Vozimo obalama jezera Garda mirisnim od cvijeća i narančina drveća, odsjedamo u Rivi i nakon ručka prelazimo u Arco. Kraj je siv i srebrn, kao drva masline, u visini, u skrovitosti stijena, u zaparenom i mlakom ozračju tvrđava, lječilište za srčane bolesnike. Palme svih vrsta i to dirljivo nježno svjetlo, ta mirisna i prigušena mlakoća, kao u stakleniku. U velikoj tišini blijedožuta kuća, gdje je Kristinina majka živjela posljednjih godina i umrla, tako tajnovita, kao da u sebe zatvara svu tugu od koje onda obolijevaju ljudska srca, kao da je bol u srcu u Arcu neka nijema radnja, razočaranje, posljedica neshvatljivih životnih nesreća. Kristina obilazi kuću. Tišina, razdražljivi miris južnog bilja, mlaka i mirisna para koja ovdje sve obavija kao zavoji srca bolesnika, sve to izbliza dodiruje i mene. Prvi put osjećam da Kristina nije u potpunosti sa mnom, i iz daljine, iz velike daljine, s početka vremena čujem jedan glas, tužan i pametan glas svoga oca. O tebi govori moj otac, Konrade — sada prvi put izgovara ime gosta, i izgovara to ime bez srdžbe i žestine, ravnodušno i pristojno — i kaže da nisi pravi vojnik, da si drugačiji čovjek. Ne razumijem tu riječ, još ne znam što je ta drugačijost?... Mnogo vremena i mnogo samotnih sati uči me tomu da je zauvijek o tome riječ, muškarac i žena, prijatelji, svjetovne veze, sve ovisi o tome: o toj drugačijosti, koja razdire čovječanstvo na dvije stranke. Pokatkad čak vjerujem da na svijetu postoje samo te dvije stranke, i svakojake varijacije te drugačijosti, klasne razlike, goleme nijanse u pogledima na svijet, sve to proizlazi iz drugačijosti. I kao što samo ljudi koji pripadaju istoj krvnoj grupi mogu pomoći jedni drugima u trenutku opasnosti, kada svoju krv daju bližnjemu, koji je srodne krvne slike, tako i duša samo tada može pomoći drugoj duši, ako nije »drugačija«, ako im je shvaćanje, istina tajnovitija i od uvjerenja, slično... I tada u Arcu sam osjetio da je slavlju kraj, i Kristina je »drugačija«. I na pamet mi je pala riječ oca, koji nije čitao knjige, ali su ga samoća i život naučili prepoznavanju istine, znao je o toj dvojakosti, da, i on je sreo jednu ženu, koju je jako volio, a pokraj koje je ipak ostao osamljen, jer su bili dvije vrste ljudi, dvije naravi, dva ritma života, jer je i moja majka bila »drugačija«, kao ti i Kristina... I u Arcu sam saznao još nešto. Osjećaj koji me vezao uz majku, tebe i Kristinu bio je jedan te isti: ista čežnja, ista lutajuća nada, ista nemoćna i žalosna želja. Jer uvijek volimo »drugačije«, njih tražimo, u svakoj životnoj situaciji i varijanti... znaš li to već? Najveća tajna i dar života je ako se sretne dvoje »jednakih« ljudi. To je toliko rijetko, kao da priroda snagom i smicalicama sprečava tu harmoniju — možda zato što je za nastanak svijeta, za obnavljanje života potrebna napetost, koja nastaje između onih koji se beskonačno traže, između ljudi suprotnih namjera i ritmova. Izmjenična struja, znaš... kud god pogledaš ta pozitivna i negativna izmjena snage. Koliko zdvajanja i slijepe nade ima iza te dvojakosti! Da, u Arcu sam čuo očev glas i shvatio da se njegova sudbina u meni nastavlja, ja sam ta vrsta karaktera i ukusa, koja je on bio, a majka, ti i Kristina stojite na drugoj obali, svaki sa drugom ulogom, jedno je mama, drugo prijatelj a treće ljubavnica, supruga, a ipak sve troje igrate jednu te istu ulogu u mom životu. Na drugoj obali, da, na koju se nikada ne može prijeći... I možeš sve postići u životu, pobijediti sve oko sebe i na svijetu, sve ti život može dati, i ti sve možeš uzeti od života: samo ukus jednog čovjeka, njegove sklonosti, ritam života ne možeš promijeniti, tu drugačijost, koja potpuno karakterizira čovjeka koji je tebi važan, do koga ti je stalo. To osjećam prvi put, u Arcu, dok Kristina obilazi zgradu u kojoj joj je umrla majka.

Nasloni se u fotelji, glavu prikloni dlanu, nemoćnim i pomirljivim pokretom, kao netko tko je nešto shvatio, a shvatio je i to da protiv zakona ljudskoga karaktera ne može učiniti ništa, nikada.

— Onda smo iz Arca otputovali kući i ovdje počeli živjeti — kaže. Ostalo znaš. Ti si me upoznao s Kristinom. Nikada ni jednom riječju nisi spomenuo da te Kristina zanima. Ja sam taj susret, susret nas dvoje, poznanstvo s Kristinom, osjećao toliko nedvosmislenim, kao ni jedan susret prije toga. Istina, bila je mješanka, malo Njemica, malo Talijanka, ostalo Mađarica. Možda je i kap poljske krvi tekla njezinim žilama, po očevoj strani... I ona sama je bila toliko neprocjenjiva i neklasificirana, kao da je ne bi mogli u potpunosti zatvoriti ni u jednu vrstu ili klasu, kao da je priroda jednom pokušala stvoriti nekakvo samostalno, nezavisno i slobodno biće, nekoga tko nema prave veze s klasom i podrijetlom. Bila je kao divljač: pažljiv odgoj, samostan, očeva obrazovanost i osjetljivost, sve je to samo pripitomljavalo njezino ponašanje. Kristina je iznutra bila divlja, neukrotiva: sve ono što sam joj ja dao, bogatstvo i društveni položaj, njoj baš i nije bilo vrijedno, i od te unutarnje nepovezivosti, te potrebe za slobodom, koja je bila pravi sadržaj njezine prirode i bića, nije htjela potrošiti ništa na svijet u koji sam je vodio... Ponos joj je također bio drugačiji nego u onih koji su ponosni na svoj položaj, podrijetlo, bogatstvo, društvene prilike ili neku posebnu jedinstvenu sposobnost. Kristina je bila ponosna na tu plemenitu divljinu, koja je živjela u njezinu srcu i živcima, kao neki otrov i naslijeđe. Ta je žena — dobro znaš — iznutra bila suverena, a to je sada jako rijetko; kod žena ili muškaraca jednako su rijetki suvereni ljudi. Izgleda da to nije pitanje podrijetla i situacije. Nije ju se moglo uvrijediti, nije ju se moglo dovesti u situaciju koja bi je smela, nije podnosila ograničenja, ni u kojem smislu. I znala je još nešto, što je u žena rijetko: poznavala je unutarnju odgovornost ljudskoga položaja. Sjećaš li se — da, zasigurno se sjećaš — kad smo se prvi put sreli, u sobi, gdje su kajdanke njezina oca ležale razbacane na širokom stolu: Kristina je ušla i tamna se mala soba najednom ispunila svjetlošću. Nije samo unijela mladost, ne. Unijela je strast i obijest, suverenu samosvjesnost bezuvjetnih osjećaja. Nisam još otada vidio čovjeka koji bi tako potpuno mogao odgovarati na sve ono što svijet i život pruža: na glazbu, na šetnju šumom u zoru, na boju i miris jednog cvijeta, na prikladnu i smislenu riječ čovjeka. Nitko nije znao tako potpuno dotaknuti plemeniti materijal, životinju, kao Kristina. Nisam poznavao nikoga tko bi se znao veseliti običnim darovima života kao ta žena: ljudi i životinje, zvijezde i knjige, sve ju je zanimalo, ali ne umišljeno, ne uštogljenom stručnošću, nego se svemu što život može dati i pokazati približavala s nepristranim veseljem stvorenja donesena na ovaj svijet. Kao da ona osobno ima veze sa svim svjetskim čudima, razumiješ?... Da, ti sigurno razumiješ. I u toj nepristranoj blizini bilo je i poniznosti, kao da konstantno osjeća da je život velika milost i milosrdnost. Katkad još vidim njezino lice — kaže razgovorljivo —, u ovoj kući se više nigdje nećeš susresti s njezinim portretom, fotografije ne postoje, a veliku sliku, koju je slikao Austrijanac i koja je dugo visjela među portetima oca mi i majke skinuli su s mjesta. Ne, Kristininu sliku više nećeš naći u ovoj kući — govori odlučno, gotovo zadovoljno, kao da obavještava o kakvu manjem herojskom djelu. — Ali katkad još vidim njezino lice, u polusnu ili kad uđem u neku sobu. I sada, dok razgovaramo o njoj, nas dvojica koji smo prilično dobro poznavali Kristinu, toliko oštro vidim to lice, kao prije četrdeset četiri godine, zadnju večer, kada je sjedila tu među nama. Jer te večeri smo zadnji put večerali s Kristinom, to moraš znati. Ne samo ti, i ja sam tada zadnji put večerao s Kristinom. Jer sve se dogodilo toga dana, kako je moralo, sve se dogodilo između nas troje. I budući da smo obojica poznavala Kristinu, određene odluke neizbježivo su uslijedile: ti si otputovao u Trope, a Kristina i ja više nismo razgovarali jedno s drugim. Živjela je još osam godina, da. Živjeli smo ovdje, pod istim krovom, ali nismo više razgovarali jedno s drugim — kaže smireno.

I gleda u vatru.

— Takva nam je bila priroda — govori jednostavno. — Polako sam shvatio jedan dio onoga što se dogodilo. Tu je bila glazba. Postoje fatalni elementi u životu ljudi, povratni elementi, kao glazba. Između moje majke, tebe i Kristine bila je glazba, kao vezivno tkivo. Vjerojatno vam je glazba govorila nešto što se riječju i djelom ne može izreći, i vjerojatno ste jedni drugima govorili nešto glazbom — i taj drugi govor, koji vam je u potpunosti izražavala glazba, mi, drugačiji, otac i ja, nismo razumjeli. Zato smo ostali osamljeni među vama. Ali tebi je glazba govorila i Kristini također, tako ste mogli razgovarati i onda kada je između mene i Kristine zamrla bilo kakva komunikacija. Mrzim glazbu — govori malo glasnije; prvi put večeras izgovara riječi strastveno, isprekidano. — Mrzim taj pjevni i nerazumljivi govor kojim određena vrsta ljudi može komunicirati, govore jedni drugima nešto nepovezano i nepravilno, da, pokatkad mislim da jedni drugima glazbom govore nešto nemoralno i što se ne pristoji. Pogledaj im samo lica, kako se interesantno promijene kad slušaju glazbu. A ti i Kristina i niste tražili glazbu — ne sjećam se da ste ikad svirali četveroručno, nikada pred Kristinom nisi sjeo za klavir, bar ne u mojoj prisutnosti. Izgleda da su sram i osjećaj takta zadržavali Kristinu od slušanja glazbe s tobom u mojoj prisutnosti. I kao da glazba nema baš nikakvo značenje koje bi se moglo izraziti riječima, vjerojatno postoji neko drugo, opasnije značenje, kad toliko može dirnuti ljude koji ne samo po slušanju glazbe nego i po krvi i sudbini pripadaju jedno drugom. Ne misliš li?...

— Slažem se u potpunosti — odgovara gost.

— To me umiruje — govori pristojno. — Kristinin otac je isto tako mislio, a on se uistinu razumio u glazbu. Jer on je bio jedini čovjek s kime sam jednom, jedan jedini put razgovarao o svemu tome, o glazbi, tebi i Kristini. Tada je već bio star; kratko nakon našeg razgovora je umro. Ja sam se tada vratio iz rata. I Kristina je tada već bila mrtva, deset godina. Svi koji su mi ikad bili važni su već umrli i otišli, otac i majka, ti i Kristina. Samo dvoje staraca je živjelo, Nini, dadilja, i Kristinin otac, neobično ravnodušni i snažni starci, s nekom nerazumljivom namjerom... ovako, kako mi živimo ovih dana. Svi su umrli, a ni ja više nisam bio mlad, približavao sam se pedesetoj, i bio sam osamljen kao drvo na proplanku, drvo oko kojeg je šumu srušila oluja dan prije rata. Jedno drvo je ostalo na proplanku u blizini lovačke kućice. I nova šuma je nikla oko njega za četvrtinu stoljeća. Ali to drvo pripada među staro drveće, a jedna neprilika, koja se u prirodi naziva olujom, srušila je oko njega sve što mu je pripadalo. I to drvo, vidiš, ipak živi, čak i danas, golemom i bezrazložnom snagom. Što bi mu mogao biti cilj?... Ništa. Želi ostati. Izgleda da životu, svemu što živi, cilj nije ništa drugo do krajnjeg mogućeg vremena ostati i obnavljati se. Dakle, tada sam se vratio iz rata i razgovarao s Kristininim ocem. Što je znao o nama troma? Sve. I ja sam mu rekao, jedino njemu, sve što je bilo vrijedno spomena. Sjedili smo u tamnoj sobi, među starim namještajem i instrumentima, na policama u ormarima, svuda se ležale note, u znakove zabilježena nijema glazba, ti štampani odjeci i hujanje, koji su svjetska glazbena književnost, u skrivenoj sobi, u kojoj je sve imalo tako star miris, kao da je iz života koji je u toj sobi protekao, iščeznuo svaki ljudski sadržaj... Saslušao me i rekao samo: »Što hoćeš? Preživio si.« Rekao je to kao osudu. A isto tako i kao vrstu optužbe. Poluslijepim očima gledao je pred sebe, u polutamu, bio je već jako star, više od osamdeset. Tada sam shvatio da onaj tko nešto preživi nema pravo dizati optužnicu. Tko nešto preživi, taj je dobio svoju parnicu, nema prava ni razloga optuživati; bio je jači, on je bio lukaviji, nasilniji. Kao nas dvojica — izgovara kratko, suho.

Pogledavaju se, ispituju jedan drugoga.

— Onda je i on umro, Kristinin otac — govori. — Ostala je samo dadilja, i ti negdje u svijetu, i ovaj dvorac i šuma. I rat sam preživio — govori zadovoljno. — Nisam tražio smrt, ali nisam žurio pred njom nikamo: zapravo, nema smisla da kažem bilo što drugo. Izgleda da sam još imao posla — govori zamišljeno. — Oko mene su ljudi umirali, vidio sam razne vrste smrti i pokatkad se začudio nebrojenim mogućnostima pustošenja; jer i smrt ima maštu, kao i život. Deset milijuna ljudi je umrlo u ratu, tako su izbrojili. Svijet se zagnojio i gorio takvom vatrom i dimom da je čovjek nekad mislio izgorjet će i svaka osobna sumnja, pitanje i nezadovoljstvo... Ali nije izgorjela. I usred najvećega ljudskog očaja znao sam da imam još osobnog posla, i zato nisam bio ni kukavica, ni hrabar, u knjiškom značenju riječi, ne; bio sam miran, i u napadu i sukobu, jer sam znao da mi se ne može dogoditi ništa strašno. I jednoga dana sam stigao kući iz rata i čekao. Vrijeme je prolazilo, i ponovno se zapalio svijet; znam, to je ona ista vatra, samo se ponovno rasplamsala... A u mojoj duši živjelo je još uvijek isto pitanje, ni dva rata ni svi nataloženi ugarci i pepeo vremena nisu mogli ugasiti to pitanje. Ponovno živi svijet, milijuni ljudi nestaju, i u tom pobješnjelom svijetu pronašao si nekako put, ti, s druge obale, da još jednom dođeš kući i središ sa mnom sve što prije četrdeset godina nismo mogli srediti. Toliko je jaka priroda čovjeka: ne može živjeti drugačije, mora odgovarati i dobiti odgovore na pitanja koja je prepoznao pravim pitanjima života. Zbog toga si se vratio i zbog toga sam te čekao. Moguće da je ovome svijetu kraj — govori tiho i rukom pokazuje oko sebe. — Moguće, da će svjetla zaspati na svijetu, kao nad ovim krajem noćas, zbog neke elementarne nepogode koja već nije ni rat, nego više od toga; moguće da je u duši ljudi dozrelo nešto, svuda u svijetu, i sad to rješavaju i dogovaraju se, ognjem i mačem, što se jednom mora dogovoriti i srediti. Mnogo znakova upozorava na to. Moguće... — kaže razgovorljivo. Moguće da je ovaj način života koji smo upoznali, u koji smo se rodili, ova kuća, ova večera, da, čak i ove riječi kojima večeras rješavamo pitanje naših života, sve već prošlost. Previše je napetosti u ljudskim srcima, previše žestine, osvete. Pogledajmo si u srce i što ćemo ondje naći? Žestinu, koja je s vremenom samo isparila, ali žar još uvijek tinja. Zašto očekujemo drugo od svijeta, od ljudi? I nas dvojica, starih i mudrih, na kraju života, i mi želimo osvetu... osvetu, protiv koga? Jedan protiv drugoga ili u spomen nekoga koga više nema. Nerazumni osjećaji. A ipak žive u našim srcima. Zašto dakle očekujemo drugo od svijeta koji je pun nesvjesnosti i pohlepe, žestine i nasilja, prste mladih ljudi bajunetama šilje mladi ljudi drugih naroda, stranci jedni druge žive deru, sve što je bilo pravilo i sporazum ne vrijedi, samo žestina živi i gori, plamti do neba... Da, osveta. Došao sam kući iz rata, gdje sam imao načina umrijeti, i nisam umro, jer sam čekao osvetu. Kako? — pitaš sada. Kakvu osvetu?... Vidim u tvom pogledu da ne razumiješ tu želju za osvetom. Kakva je osveta moguća između dvaju staraca, koje već čeka smrt?... Svi su umrli; što tu vrijedi osveta?... To pita tvoj pogled. I ja ti odgovaram, a odgovaram ovo: da, ipak osveta. To me održavalo u životu, u miru i ratu, u proteklih četrdeset godina, zato se nisam ubio, zato me drugi nisu ubili i zato nisam ubio nikoga drugoga, hvala sudbini. Ne, osveta je stigla, kako sam htio. Osveta je to što si došao k meni, preko zaraćenog svijeta, preko mora prepunih mina, došao si ovamo, na mjesto zločina, da odgovaraš, da obojica prepoznamo istinu. To je osveta. Sada ćeš odgovarati.

Posljednje riječi izgovara potpuno tiho: gost se naginje naprijed, toliko pažljivo sluša.

— Moguće — kaže. — Moguće je da imaš pravo. Pitaj. Možda mogu odgovoriti.

Svjetlost svijeća polako zamire, u vrtu, među velikim drvećem puše jutarnji vjetar. Oko nas soba je gotovo mračna.

Prevela Petra Tkalčec