Štokavsko narječje: prostiranje i osnovne značajke

Štokavsko narječje: prostiranje i osnovne značajke

I.

Štokavskim narječjem govori se približno u polovici naselja u Hrvatskoj, također u cijeloj Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, pa i u Srbiji izvan njezinoga jugoistočnoga prostiranja. Hrvatske štokavske govore nalazimo u veliku broju u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini; manje ih ima u Crnoj Gori i u Srbiji, pa i na drugim područjima: u Italiji (Molise), u Austriji (Vlahija), u Madžarskoj (cio niz naselja), u Rumunjskoj (Rekaš) i drugdje po svijetu. Nehrvatski štokavski idiomi postoje i u Sloveniji (Bojanci i Marindol u Beloj krajini), u Madžarskoj, u Rumunjskoj, u Makedoniji itd. Na sjeverozapadu granica je na Dravi kod Virovitice odakle ide u okolicu Bjelovara, pa zatim na jug do Jasenovca. Dalje ide granica prema zapadu, do Petrinje i dalje do okolice Karlovca i do okolice Ogulina. U Gorskom kotaru štokavski je Mrkopalj i neka druga mjesta, a na obali štokavci žive već jugoistočno od Novoga. I dalje je obala štokavska, uz izuzetak čakavskoga Senja. U okolici Zadra još su donekle čakavski Novigrad, Privlaka, Bibinje, Sukošan itd. Obala do Omiša uglavnom je čakavska, no i štokavci su dobro zastupljeni: Nin, Zaton, Sveti Petar (nekad Krmčina), Pirovac, Šibenik i okolica, Seget itd. Štokavski je zapadni Pelješac, također Mljet i drugi otoci u dubrovačkoj blizini. Štokavaca ima i na Korčuli, Hvaru, Braču, Šolti itd. Na jugoistoku granica počinje kod Dečana, ide do ušća Laba u Sitnicu, zatim do planine Pasjače i zapadno od Prokuplja do Stalaća i do granice s Bugarskom istočno od Zaječara. Izvan omeđenog područja uglavnom se granica štokavštine poklapa s granicama Hrvatske (uz dosta odstupanja), Crne Gore i Srbije prema drugim državama izvan bivše Jugoslavije, s time da je, kako rekosmo, Bosna i Hercegovina sva štokavska. Izvan tih granica štokavske oaze postoje između Križevaca i Koprivnice, u blizini Čazme, u Žumberku, u Gorskom kotaru (Moravice, Gomirje, Sunger, Lič).

Hrvatski štokavski govori većinom se jasno razlikuju od ostalih govora istoga narječja svojim posebnim zapadnim značajkama i svojim vezama s čakavskim i kajkavskim govorima.

II.

Osnovne su značajke štokavskoga narječja sljedeće:

1. što ili šta kao zamjenička riječ

2. razlikovanje dvaju kratkih (uz razlikovanje dvaju ili triju dugih) akcenata, uzlaznih i silaznih, što je u europskim razmjerima važna strukturalna osobina, no ne dolazi u svih štokavaca

3. sačuvane nenaglašene dužine, ali ne podjednako dosljedno u svim govorima

4. u kao refleks stražnjeg nazala i samoglasnoga l; samoglasno l u središnjoj Bosni ne daje redovito u, tj. javlja se i diftong uo

5. inicijalna skupina v + slabi poluglas daje u-, npr. unuk

6. šwa daje a, ali uz odstupanja u zetskom dijalektu

7. premetanje v#e u sve

8. prijelaz čr- u cr-, s odstupanjima u slavonskom dijalektu, u zapadnom (Molise) te u Vlahiji (Gradišće)

9. promjena -l na kraju riječi ili sloga u o ili u a; iznimka u radnom pridjevu na slavonskom jugozapadu, eventualno još ponegdje

10. promjena praslavenskoga dj u đ, uz dosta iznimki na raznim stranama

11. promjena cr u tr u riječi trešnja

12. ć i đ od jt, jd — poć(i), pođem, uz odstupanja u slavonskom, zapadnom i istočnobosanskom dijalektu; poći je rasprostranjenije od pođem

13. tzv. novo jotovanje dentalnih i labijalnih suglasnika, uz dosta odstupanja, osobito u Slavoniji i u Bosni

14. nastavak -a u G mn. imenica muškog i ženskog roda, ali uz dosta odstupanja

15. gubljeje fonema h, uz znatna odstupanja

16. nastavak -u u L jd. imenica muškog i srednjeg roda (u gradu; u selu)

17. umetak -ov-/-ev- u množini većine imenica muškog roda, uz dosta odstupanja, npr. između Neretve i Dubrovnika, ali i drugdje

18. izjednačenje D, L i I množine imenica, uz prilična odstupanja

19. čuvanje nastavka -og(a) u G, A jednine muškog i srednjeg roda zamjeničko-pridjevske deklinacije (drugoga), uz odstupanja na dubrovačkom području (npr. ovega)

20. poseban oblik s nastavkom -a za s. rod u nominativu — akuzativu množine zamjeničko-pridjevske promjene (ova sela a ne ove sela)

21. čuvanje aorista, koji ipak uglavnom izostaje oko Dubrovnika

22. posebne konstrukcije uz brojeve od 2 do 4 (dva, tri, četiri noža)

23. znatan broj tzv. turcizama.

Kako vidimo, mnoge od navedenih pojava ponegdje izostaju u štokavskim govorima, uz to što često dolaze i u drugim organskim idiomima. Sa štokavštinom najčešće se podudaraju govori torlačkoga narječja, prvenstveno idiomi prizrensko-južnomoravskoga dijalekta. Na zapadu dijasistema najpovezaniji su štokavski i jugoistočni čakavski idiomi.

Osnovna literatura

Milan Rešetar, Der štokavische Dialekt, Wien 1907.

Pavle Ivić, Die serbokroatische Dialekte. I. Allgemeines und die štokavische Dialektgruppe, The Hague 1958.

Asim Peco, Pregled srpskohrvatskih dijalekata, Beograd 1978.

Dalibor Brozović — Pavle Ivić, Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Zagreb 1988.

Josip Lisac, Hrvatski govori, filolozi, pisci, Zagreb 1999.