Ruševina

Ruševina

Povijest sovjeckog saveza

Odlomak

11. studeni 1996.

Dragovići moji, kakvo se to tisućljeće gega tamo vani?

Boris Pasternak, O ovim stihovima

Ako u Wiepersdorfu, jednom istočnonjemačkom seocetu ne predaleko od Berlina, sjedneš na bicikl, i uputiš se jednim pristojno održavanim, na kartama neoznačenim šumskim zemljanim putem, odjednom naletiš na ostatke nekog ispražnjenog sovjetskog vojnog uporišta.

Kao u priči. Iako nije to.

Nego ruševine negdašnje sovjetske baze.

Ionako se ne može prepričati. Upravo zato se trudim, pa onda od tog truda jezik kaže i ovo i ono mjesto mene.

Ispriča, izostavi, bude nekako.

Oko Berlina je od završetka rata, tu negdje oko četrdeset pet godina neprekidno bilo stacionirano milijun sovjetskih vojnika. Bar prema wiepersdorfskom krčmaru. Odnekud zna tako. Tako je bio upućen, jer ih zacijelo nije prebrojavao, a ni godine baš nije, jer, za koji kurac. Tamo nitko nije brojio, ni sami Sovjeti, ustvari oni su zasigurno brojili, o svemu se jako vodilo računa, ali o svemu loše. Sigurno je da su krivo brojili, jer nisu brojili dobro, i zato postoji ruševina.

Ova gomila ruševina, kud god pogledaš. Trebaš samo krenuti u proizvoljnom smjeru. 1 milijun, ostanimo kod te lijepe, okrugle brojke. To je koliko nula?

Ja se nisam iskomunizirao. Vjerujem da i ne mogu. Jednom sam pisao nešto o tome,1 još u prvom i posljednjem trenutku, kad se već tako moglo biti komunjara, da nije bilo vrijedno, o tome što je to, što je bilo, što ostalo, tko sam bio ja, što je ostalo u meni. Ali ustvari nisam ni započeo, zaboravio sam prije nego sam naučio, sada bih pak trebao smisliti, a onda k tome smisliti i ono na što se odnosi. Formu u kojoj sam živio cirka četrdeset godina, i koja se tako raspala, nestala, nestala iz sjećanja, da samo mašta može pomoći. Pretjerivanje, priča.

Koračnice na primjer, tako je kod mene počelo, pjesme pokreta nisam znao ni pod razno. To je bila prilično stroga stvar, frustrirajuća, da tako kažem. Na vidjelo je izašlo na dječjem odmoru, u Pilisu, na Zsíros-brdu, prilikom pionirskog logorovanja. Pjevali smo pokraj logorske vatre, sitni drugovi iz vrtića, i svi su znali pjesme, osim mene, jer bih ih ja, ali jako, jako volio znati, međutim ne znam. Otkud su znali?

Ostali?

Mama mu je doma pjevala Varšavjanku? Ono, avanti poppolo, bandiera rossa? Ni na zboru nismo učili, nego smo odmah pjevali, sva djeca su pjevušila, samo ja ne. Ja iznimka. Melodiju da, lijepe melodije, bolne, pobjedničke, isprve sam zapamtio sovjetsku himnu, pa sam onda, jer sam pazio, zapamtio i tekst. Tu negdje do pola Skovanog saveza jedinstvo i moć, i nekoliko bijelih mrlja na tijelu teksta. Ali odakle to samo po sebi Gáboru Takácsu? Sojuz nerušimyj republik svobodnyh / Splotila naveliki Velikaja Rus' To je stvarno lijepo, ali otkud zna.

Nije se pokazalo odakle.

Naravno, oni su komunisti, i odatle, dolazi von Haus aus, a mene su iz toga izostavili. Vani je pak skroz gadno: vani si, a to ne bi volio, no baš i ne razumiješ zašto. Sjećam se jedne svađe na božićno popodne, kako se s kumom svađam o komunizmu, i to je bilo skroz gadno. Vani sam, a ipak na onoj strani? Onda gdje? Tu i tamo se uključila mama, odskočila od stola, izašla, vratila se, sjela preko puta mene, rekla da je dobro, neka sad prestanem, ali nisam prestao, naprotiv.

Izašla je u kuhinju prati suđe. Ponovno ušla. Sine, prestani, dobro?

Ali zašto?

Baš neću. Zašto bih trebao prestati? Zato što sam u pravu? Zato što su oni sigurno potpuno dospjeli van i zbog njih sam i ja isključen? Zbog njihove beznadne gluposti?

Jasno je da je ono što govore moja kuma i familija tete Loli većinom glupost. Glupost ili pak jednostavno samo zloba. Gospoda ne postoje.

Gospoda ionako uopće ne postoje, jer molim vas, po čemu bi netko bio gospodin u usporedbi s nekim drugim. Jedna siromašna budala u usporedbi s drugim nesretnikom. Zašto je dobro, ako mi imamo više tisuća jutara zemlje, a drugi nemaju ništa? Kako se s tim može pomiriti? Zašto bi to Bog dopustio?

Zašto bi postojao Bog?

Muž moje kume je u desetim godinama zapovjednik Budimpeštanskog garnizona, obitelj su prognali. Cijelu moju obitelj su iselili na samom početku 50-ih godina. Natovarili su starce na jedan kamion i odvezli ih u neko selo na obali Tise. Kuma je predavala jezike, engleski, njemački, francuski, nakon rata je naučila i ruski. Učiteljica ruskog u gimnaziji, od toga su živjeli kad su ih pustili natrag.

Izgnanstvo znači da te skupa s tvojim stvarima, jer ipak nosiš sa sobom ovo i ono, ukrcaju na kamion, odvezu u neko selo i usele nekome u kuću.

Djed mi je inženjer, glavni nadglednik smjene kod glavnogradske Elektre, rođen u Klagenfurtu, njemačkoga materinskog jezika. Radovao se Anschlussu, oduševljeno je na radiju slušao govore Adolfa Hitlera. Nakon rata je radnik u Ganzu, voditelj brigade električara. Soc. brigade. Imali su pravi brigadni dnevnik, onakav za lijepljenje, nalijepili su proleteri lijepo po redu kazališne karte i fotografije s proslave 7. novembra. Moja mama je budimska gospodska kći, prije opsade bavila se uglavnom odlascima na balove i sortirala svoje kavalire, ima njezinih slika u hrpi Kazališnih života.2 Kad sam se rodio, radila je u klaonici svinja. Prvo klaonica, pa tvornica salame, a kod kuće je, izvan radnog vremena, s tatom plela pulovere. Cijelu večer. Radila je mašina, i zujala, iz niti je izlazila morska trava. Ne morska trava, tako smo to zvali iz zezancije, nego je lijepo, normalno izlazila prašina.

I noću. I onda je izlazila. Unatoč naredbi za tišinu.

Tata je bio profesionalni oficir, poručnik, zapovjednik székesfehérvárske 3. pješadijske jedinice 1. čete I. bataljuna. U Ukrajini, u brjanskoj šumi, kao takozvani lovac na partizane, bio je ozbiljno ranjen, prebacili su ga u Njemačku, tamo je dospio u zarobljeništvo, 46. se vratio kući. Onda su nacionalizirali stričevu tvornicu likera, gdje je radio, pa nije dobio posao. Tatini bratići su oficiri, zemljoposjednici, privrednici, službenici. I tome slično. Gospoda.

Tako je teško komunjariti, smatram. Nije lako.

Upravo bi oni trebali, komunjare sami. Oni bi trebali početi, srediti to sve, svakome njegovo, ili ne? Ne, jer svatko, budući da po njemu drugima neće pasti na pamet, i to je stvarno tako, svatko sređuje tuđe poslove, sređuje druge. Kod nas su na primjer na partijama bridgea četvrtkom navečer neprestano odnosi, vjerujem, poprilično otrcanim, iako opravdanim razglabanjem bili pomiješani. Psovali su režim, posebno striček Miki i teta Loli, i naravno moja mama. Razjarujuće.

Razjarilo me. Reakcionari.

To je, samo da se zna, terminologija druga Révaija.3 Reakcionar je onaj tko nije komunist. Pa, blago rečeno, ovi onda zaista ne. Onda očito pojma nisam imao što je to, što mi se u tome ne sviđa, ali da su prije toga nekad, čak i samo jedan jedini put, nabrojili svoje zablude, zabune, gluposti i sranja, odmah se ne bih imao na što ljutiti.

Jer to pak su oni trebali, ili kako već, samo što im ni na pamet nije palo.

Tata nije komunjario. To je nekako ispustio, tu visinu, nije se upletao u to, pisao je bodove, računao tko je pobijedio. U filir. Ne da je imao drugačije mišljenje, neko odstupajuće, ne da je inzistirao na višoj razini, nego, recimo to ovako, nije iz pristojnosti. Ni ja ne vjerujem da bi to bilo pitanje razine, uglavnom je sve opravdano, sve jedva artikulirani afekt, ali ipak je tada dobro otići odatle. Razumiješ, ali ti se ne sviđa, a ono što ti se ne sviđa, kako to možeš držati istinitim?

Zašto, sviđa ti se ta pjesma? Sojuz nerušimyj To je samo pitanje.

Prevela Petra Tkalčec

1 Pismo iz Münchena (21. ožujak 1989)

»Jer se s diferencijalnim latinskim ne može išetati iz stvarnosti«.

(Géza Ottlik)

Dragi Mađari,

ja mislim da ću disidirati. Odlučio sam, neću se više čeličiti. Naime, nemoguće je.

Samo smo se obmanjivali, točnije, obmanuo sam sebe, takoreći, ovaj sistem, komunizam, nazovimo ga ovako tako prijateljski, dakle, u kojem živim, je najgori doduše, ali bar: i tu dolazi obmana. Bar me održava budnim, trijezni na red i prisiljava na onu točku s koje se vidi na sve strane, uvidjeti mogućnosti. Oslobađa od djetinjastih krajnosti, uči veseliti se malim stvarima; nije lijenost, nikakvo zamiranje, još bar živim, pokatkad je grozno smrdljivo, ali preveliko iznenađenje me ne može snaći, u najgorem slučaju bit će još nešto smrdljivije. Čisto prisiljava na samoironiju. Svoje opasne iluzije, kao pubertetlija prištiće, istiskamo zbog nje. Boli, ali dobro, mogućnost za to da u zbilji bavljenje bitnim stvarima ne odgađamo za poslije, nakon takozvanih nikada-ne-razriješenih društvenih pitanja. Da se ipak može izbjeći bara, ne mora se pod svaku cijenu ispijati i istapkati za ostalima.

Jer ako i nema salame i nema slobode, postoje druge stvari. Sve drugo je dano, tu je postojanje, postojim u njemu ja, postoji u njemu ona. Dakle, mislio sam, oklopljen sam. I još k tome i ta istinska sreća zbog jedne nevine banane.

Pauza. U pauzi odem do kuhinje i pojedem jednu bananu normalne kvalitete.

Sad sam primijetio da sam glagol prisiliti upotrijebio već dvaput. No da, dvaput. Minimum. No ne.

Ipak, dragi prijatelji, dajte no, sve je to samo obmana, sebe sebe. Jer se nisam čeličio. Nego sam se samo habao. Habanje, ne jačanje, ne priprema, ni na što, nego se čovjek, to je istina, pretvara u sve veću budalu. Odlučno zaglupljivanje, zaboravivši sve naspram onoga što su jednom za svagda utuvili u glavu. Jedan ma koliko, ali totalitarni režim ma koliko malo, ali unesrećuje, pod teretom — pada mi na pamet zbog banane — neće izruasti palma. Ili je moguće, da se na palmu odnosi, palma bezuvjetno ruaste, ali to je palma.

Jednom riječju, izdržali smo neizdrživo. Nije trebalo, sad je već svejedno, tako je bilo. Uopće nije svejedno.

Nije, jer ne može na sebi pokazati onako mali dio koji ne bi bio mučenički slomljen, svaka mrvica duše onoga tko je živio u totalitarnom režimu. Ili sam to već spomenuo? Samo do uzimanja na znanje. Jer bolje je uzeti na znanje nego ne uzeti, i odmah ću prijeći na ono što iz ovoga slijedi. Na to i prelazim.

Slijedi to da bi dobro učinili kad bismo malo začepili gubice. To mladi komunjara-ne mladi komunjara, član partije-ne član partije, najmanje se jednom pogađalo. Ne jednom. Ako si tu živio naime, jer dobrovoljno napokon, čak i samo par trenutaka; ako si se nekome morao obratiti s druže i samo jednom, iz uvjerenja ili protivno zdravom razumu; ako si podnosio molbu ili prihvatio bilo što od toga, važećega, postojećega, onda se, i to je moj skromni prijedlog, hitno stišaj, dragi Mađari. Tko je pak na vrijeme napustio ovu zemlju, to nije zasluga, samo nekakva nesretna sreća. »Izvana se oštro vidi«, piše Sándor Márai 18. siječnja 1984. 84 su mu godine. »Okućeni, privatizirani, Kádárov komunizam, vitaminiziran milijardskim dolarskim zajmovima vanjski zastupnici domaće propagande i s njima ujedinjene »korisne budale« reklamiraju kao dvorac iz bajke, gdje ima svega što je dobro i ugodno, ljudi se mole za Kádára, ne žele promjenu. U zbilji vilinski dvorac nije tako bajkovit, nego prije kamatovit (...) komunističke vlasti dopuštaju izvjesnu kritiku, ako ista ne osuđuje komunistički režim, marksističko staljinističko-lenjinističku Ideju. I ne govori o tome da je i Mađarska uporište sovjetske strategije. Ti samizdatisti mogu biti dobronamjerni, ali to što je njihovo oporbenjaštvo trpljeno od vlasti i do određene granice poželjno za komunistički režim, izvana se oštro vidi.« (Sándor Márai, Dnevnik 1984-1989, Budapest, Helikon, 1999). Da, gledajuć-i izvana. Ali ovdje gledaju iznutra, i sada nije riječ o nama, vanjskima, nego o nama, komunistima.

Za vrijeme nove banana-pauze slijedi kratka anegdota iz 1978, kada su mene i prijatelja grofa Lászla Hallera u Marseilleu, na putu prema masovnom prenoćištu krivudajući busom, jednokratni krotki francuski radnici komunjare s priznanjem tapšali po ramenima, prozvali nas drugovima i kádárovcima, čisto zato što smo došli iz Mađarske. Voditelj prenoćišta naprotiv, normalni gospodin antikomunjara nas je, jer smo zakasnili na zatvaranje vrata, vrlo pikirtno prozvao drugovima, čisto zato, što itd. Nisu ni znali čestiti Francuzi, a tada naravno još ni mi, bili smo zgroženi, koliko su u pravu. Tako je, drugovi, drugovi smo, drugovi. Tko nije, i taj je. Ako si se izvukao, i onda.

Jer postojao je taj odnos: ušao si u nekakv odnos, čak i ako je to s tvoje strane sve bilo samo obrana, trpljenje, preživljavanje, i onda. Moja veza s komunizmom. Dakle dolje nedužnost, djeco draga. Otvoreno rečeno, razjebani smo.

No sad. Dosadno mi je što u ovoj domovini svi cendraju i kukaju, tko plače tome još nešto treba oduzeti. Mislim ja. Dosadili su mi nekontrolirano probojni duboki strah i mržnja koji označavaju nulti stupanj razumijevanja i sućuti. Dosadilo mi je urlanje, to kako urlaju jedni na druge, kao tek na svijet pristiglo novorođenče. Rječite, nesposobne kontrolirati intonaciju vlastitoga glasa, nereflektivne, za samoironiju nesposobne, isfrustrirane, pametnjakoviće koji to kompenziraju omalovažavajući druge. Podmukle, ali podle, i raznim mastima premazane teroriste, agresivno preplašene, samovoljne tupane i histerično opuštene, koji su, kao starije grupe iz vrtića, tako umišljeni. Tih je dosta, jer kao prvo, vrijeđa osjećaj za lijepo. A kao drugo, vrijeđa mi sluh, dakle, da tako kažem, kuš.

A kao posljednje (posljednje!), kao što sam spomenuo, ja sam istrošen, ne znam kako vi stojite s tim, djeco. Ta naša mala komunistička povijest, bogme smo istrošili jedni druge, dosta mi nas je, sada već želim živjeti u takvom društvu, jasna volja naroda, gdje je početna točka gubica. Opušteno stvaralačko ozračje, mjerenje štetnosti buke, bolji mirisi, prikladni odnosi za pripreme olimpijaca. Burne, prijateljske razmirice, ozbiljne rasprave o najveselijim pitanjima. Gdje djevojke kultiviraju uštogljenost i dnevno mijenjaju gaće. Normalne nogometne utakmice, normalan izbor sira i tiska, europski posao, s plaćom. Gdje postoje gospoda, svatko je gospodin, osim gospođica. A nema, uopće nema ove razuzdanosti.

Djeco draga, završavam ove retke. Ako smo prestali, javite se, dotad želim ozdravljenje, poboljšanje i akceleraciju. A ako nismo, a onda nismo, ne želim ja biti pametniji ni od koga, ako nismo, onda, što se mene tiče! Samo meni dajte mira!

Jer dotad nisam ovdje.

Spavam, isključio sam telefon, naložio sam da mi se ne smeta. Boravim izvan kuće, disidirao sam, umro, sahranjen sam u inozemstvu. Pa-pa.

2 op. prev. Kazališni život (Színházi Élet), kazališni časopis

3 op. prev. József Révai (1898-1959) glavni ideolog kulturnog života u Mađarskoj u doba kulta ličnosti.