Riječi, riječi, riječi — ostalo je mukla tišina

Riječi, riječi, riječi — ostalo je mukla tišina

Umjetnost poglavito želi biti slobodna. To ne znači da sve želi i može željeti; samocenzura pripada u bit umjetnosti. Pod samocenzurom ovdje ne mislim na onaj destruktivni, ograničeni proces, koji činimo po svijetu, kud zbog političkih, kud zbog ekonomskih prisila — nego na onu prazabranu, da postoji teren, na koji se ne može stupiti, da postoji Nenazovivo, da postoji Tajna. Bez Tajne nema umjetnosti.

Današnja književnost se tu i tamo toliko ustručava, jer drugamo, »dublje« postavlja granice vlastitih ograničenja; ne zato što bi bila hrabrija, emancipiranija ili samostalnija, nego zato što je sumnjičavija, sumnja u to da ondje gdje je postavljen natpis Tajna, ondje zapravo nije tajna, nego: laž. Laž, laž, laž. Znamo, ima i dobar razlog što to čini.

Zaneseno dakle stvari nazivamo pravim imenom. To nije mala stvar. No, slobodu ne možemo kupiti tako lako. Loše je ako nas sumnjičavost pokopa (poglavito je loše to što kao i štošta drugo ni to nije pitanje odluke) — i iz burnog pohoda protiv laži lako nastane hrabrenje, naknadno djelovanje i alibi. Pa onda: kakva vrsta hrabrosti je za to potrebna? (Potrebna je.) Pa onda: hrabrost nije estetička kategorija. Pa onda s druge strane: mala smo mi zemlja...

Na prvi pogled dakle možemo reći da postoji opravdanje za »ružne« riječi u književnosti i da se to može tumačiti jednom kao znak piščeve slobode, drugi put kao piščevo ropstvo, a svakako kao neka vrsta obveze. Ponajprije onda, ako je negdje potrebna baš jedna takva riječ, pa ako je potrebna onda je i ondje, kud puklo da puklo, a na kraju onda, ako je riječ ondje iz čiste naše sumnjičavosti, da možda i ne bi trebala biti ondje. — Mogla bi nam pasti na pamet naša srebrnokosa baka, koja se sunčala pokrivena do ramena na plaži sovatskog lječilišta, ali je bila tisuću puta slobodnija, neovisnija i hrabrija od naših usplahirenih sestrica po nudističkim plažama... A očito je da je obratno! To jest: ne ovisi o tome.

Uistinu i ne postoje opscene riječi, samo opscene asocijacije! Jer na primjer iste riječi, pokreti, koje srećemo na stranicama porno-časopisa, postaju sveti u čudu ljubavi. Za takvo čudo sposobna je i književnost. Istina, kao i svako čudo, i to je rijetko, u svakom slučaju, rjeđe od neuspjelih pokušaja. — Nota bene: događa se da riječ, neizgovaranje drastične riječi čini tekst opscenim, pretvara u neukusno naše podmuklo okolišanje oko nje.

Stvar je u cjelini, a ne u podjeli riječi na salonske i nesalonske (salona i nema!); na to upućuje i to da nemamo ništa protiv iskrenih tekstova, masnih klasika, slobodnih, ali ipak čednih (ili pak ne) narodnih poslovica. — Ovamo pripada i to da se mađarski jezik u ovome pogledu ponaša drugačije nego materinski jezici Shakespearea ili Rabelaisa. Katkad čedniji, katkad kreposniji. Dakle ujedno i šansa i tegoba.

Književni jezik se zapravo približio govornomu. No u to da bismo se zbog književnih vulgarizama mogli pozivati na svakodnevne vulgarizme ja ne vjerujem. Kad bi tako bilo izmjenjivali bi se razlog i povod. (Prijatelj iz vrtića me jamačno pošalje k vragu, a da se ne informira o suvremenoj mađarskoj prozi.)

Iako... Ne postoji uzorak kojem bi se moglo prilagoditi. »Psuje k'o kočijaš«, govorilo se nekad. To se sada ne može reći; i to ne zato što bi prijevoznici ljepše progovarali. Obrazovan (štoviše, samo na poziciji) čovjek pridavao je važnost tome da se birano izrazi. Danas to više nije tako. Ali, možda to ne bismo trebali nazvati demokratizacijom.

Spomenuto približavanje samo po sebi nije ni dobro ni loše, nego je neizbježivo; pisac ne stoji iznad čitatelja, nije netko tko bi mu rekao što je istina, nego radije supatnik, kome su i pobjede i porazi zajedničke s čitateljevima.

No zbog toga se suvremena književnost — upravo zbog spoznaje dakle, da ni ona nije bolja, da je i ona »samo frajerica« — često odrekne obveze suprotstavljanja (dagegen! dagegean!, uzvikivao je Rilke), iako su-vremenost nije bezuvjetno poistovjećivanje s razdobljem, znači ukorjenjivanje u njega, ali ne i ulagivanje. — To beznadno, štoviše smiješno naprezanje, vjerojatno osuđeno na neuspjeh, protiv pokreta koji se naizgled sami po sebi razumiju: nije moguće uvijek vidjeti kod današnjih pisaca, koji smo mi.

Prostaštvo danas više nije u modi, u modi je ono po čemu se možemo razlikovati. Možda je prije 20 godina bilo to — u intelektualnim krugovima su isto tako psovali, kao što su prije 100 godina žene počele pušiti i čitati Spinozu. No sada je situacija mnogo gora.

Ni sad riječi nisu najalarmantnije. Nego rečenice. To što ih nema. Nema rečenica, dakle nema razmišljanja, dakle nema forme. Ipak o formama ovisi život, kaže Milán Füst. U ovom jeziku, koji ne poznaje pridjeve, sinonime, ne poznaje zavisnost, uopće: ne poznaje složene rečenice; u kojima agresivnost i nestrpljivost izjeda strukturu, a praznina boje, jezik, koji ne voli, jer ne može voljeti sam sebe — u ovom jeziku je prirodna riječ koja je prostačka. Problem je naša gruboća, prostaštvo u porastu, mržnja, koju još ne možemo ni oblikovati.

Ako književnost želi prikazati jezično razbludnost, mora stilizirati. Književni lik, koji se toliko često koristi tim riječima, koliko je u stvarnosti običaj: taj je lik nevjerojatan! To, recimo, u načelu, jedan pisac zna.

Ali nakon i mimo svakoga principijelnog promišljanja trebalo bi razmisliti da u nastaloj jezičnoj situaciji — u velikom jezičnom tupilu — kako djeluje opravdana, potrebna itd. književna grubost. Nije li to poraz u bilo kojem slučaju, ako je čak i neizbježiv? (Kako ne.)

I: treba jako pažljivo baratati s izazivanjem sablazni (važno je naravno: koga). Jer mislim da ne treba biti sablažnjiv, nego skandalozan, isto kao što je možda i istina, što sam negdje pročitao, da je sablažnjiva pokatkad nagost, dok skandalozno: to je istina. Takvu skandalu trebalo bi težiti (svima nama).

Prevela Petra Tkalčec