Razglednice zagrcnute stvarnosti

Branimir Bošnjak, Susačke razglednice, Altagama, Zagreb, 2001.

Stručna je kritika u pjesničkoj proizvodnji Branimira Bošnjaka detektirala nekoliko poetičkih dominanti: nasljedovanje iskustava koji tvore gnoseološku modelativnu matricu te, kao rezultat drukčije teorijsko-esejističke strategije, konstituiranje poetskih tekstova koji promoviraju pjesništvo gramatološkoga obrata. Oba se poetička iskustva daju iščitati na razini cjelokupnoga Bošnjakovog pjesničkog opusa.

Bošnjak i u svojoj novoj zbirci pjesama Susačke razglednice (2001) spaja dva tipa tekstualne prakse. Pjesme karakterizira dvostruka pozicija lirskoga subjekta: jedna koju karakterizira egzistencijalna zabrinutost za prostor (u okviru šire teme usmjerenosti na emotivna stanja lirskoga subjekta) i druga koju karakterizira književnoznanstvena, metajezična svijest, prepoznatljiva kroz inventariziranje sintagmi, općih mjesta suvremene književne teorije. Nova se zbirka nadostavlja na ranije započetu pjesničku praksu imajući u vidu i formalni ustroj pjesama, obrazac pjesme u prozi koji prevladava u prvom ciklusu. Ipak, naglasiti je kako je zbirka u znaku novosti na formalnom planu, prepoznatljivom u preuzimanju šimićevskoga grafijskog obrasca.

Zbirka započinje pjesmom koja obrađuje temu ratnoga zla, dominantnu u prethodnoj zbirci Posude za vrijeme (1996), ostvarujući tako kontinuitet i na tematsko-motivskom planu. U poetske tekstove prodiru elementi stvarnosti, lirski subjekt bilježi tragove ratne zbilje kombinirajući dokumentarističko-faktografsko sa subjektovom privatnošću (Razglednica o glasovirima) kako bi naglasio apsurdnost situacije koju subjekt može jedino nemoćno komentirati. Svijet koji lirski subjekt poznaje obilježen je »gorčinom«, »ranama«, dakle negativnim iskustvima.

Zbirka nadalje problematizira doba simulacije koje dokida razliku između zbilje i fikcije (»od onog trenutka kad su se zbližile zbilja i fikcija«, Razglednica o glasovirima), sučeljavaju se svijet literature i dehumanizirane, digitalizirane stvarnosti, o čemu svjedoče već naslovi pjesama (Hologram pjesnika, Virtualni demon), tematizira se proizvođenje obilja i vremensku simultanost informacija kojima je nemoguće ispuniti subjekt jer stalno bježe (»Kako izdržati zanosnu zavodljivost stotina površnih razglednica: zgrabile su dvosmisleni trenutak, kao da čupaju više zagrcnutih stvarnosti...«, Razglednica o glasovirima) te subjekt zaključuje: »sve/ hrli jednostavnoj bezvrijednosti/ koja se neprestano nudi««(prizori). Subjekt se bavi procesom imenovanja, no imenovanje ipak ne osigurava konstituiranje identiteta jer »dobio sam ime/ na njega se nitko ne odaziva« (Bezimena razglednica).

Na izričajnom planu ovaj se besmisao i nemoć lirskoga subjekta iskazuje oksimoronskim spojevima (»snažna krhkost«, »nekom sporom brzinom«).

Nasuprot vremenskoj simultanosti lirski se subjekt okreće propitivanju vlastite »vertikalne« povijesnosti, uvodi motiv djetinjstva i prošlosti obilježene pozitivnim iskustvima. Međutim, motiv djetinjstva kod Bošnjaka se ne javlja kao mitsko, idealizirano utočište, nego funkcionira kao vid konstituiranja nove komunikacijske situacije. Ovo mjesto u Bošnjakovoj zbirci dvostruko je uvjetovano te ga valja iščitavati imajući u vidu i prethodnu zbirku kojom je navijestio ono što sada istražuje. Lirski subjekt u zbirci Posude za vrijeme pita se: »Što ostaje u vremenu, uspostavljanje ili brisanje, potraga ili zaborav? Tek tunel skupljenih slika, protekli život.« (Što ostaje u vremenu). Tom se životu, tim slikama okreće u novoj zbirci u ciklusu Susačke razglednice, pa mi se motiv djetinjstva čini logičnim nastavkom onoga što je naviješteno u prethodnoj zbirci, a to je njegovanje vitalizma, života kao vida prevladavanja ratnoga svakodnevlja, odnosno u kontekstu ove zbirke njegovanje prošlosti, pamćenja kao oblika suprotstavljanja dobu simulacije koje poništava vremenske granice.

Problem digitalizacije stvarnosti otvara i temu tijela u Bošnjakovoj zbirci, upozorava se na gubljenje materijalnosti tijela uvjetovano razvojem tehnologije u kontekstu kibernetičke paradigme, gdje se sve odvija putem tehnoloških »nastavaka« (računala). Bošnjak podsjeća na učinak slike na gledatelja te na činjenicu da je status gledatelja izmijenjen tehnologijskom, medijskom matricom koja dokida odnos aktivnoga sudionika i događaja te uvodi odnos gledatelja i fikcije (»slike onih koji gledaju slike«, altamira).

Ipak, autorov odnos prema temi tijela daleko je složeniji. U zbirci se tematizira ono što je u okviru teorijskih napisa o postmoderni isticano: temu tijela u okviru teme subjekta/subjektivizacije, upućujući na pomak iz središta prema rubovima, osporavanje homocentrične teorije subjekta, te motrenje tijela u odnosu prema tekstu pjesme (»i tamo piše: / Ja sam tijelo pjesme«, tijelo snova). Motrena u kontekstu Bošnjakovog pjesničkog opusa, tema tijela funkcionirala je kroz temu erotizma, no ovdje Bošnjaku nije stalo do evidentiranja modaliteta tjelesnosti, nego je riječ o metatekstualnim komentarima lirskoga subjekta koji se referira na određene književnoteorijske probleme (»Na rubu i nekako stalno na usluzi, tijelo traži svoje središte.«, Spektakli tijela). Pišući o suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj proizvodnji, Bošnjak je više puta upozoravao na tematiziranje tjelesnosti (kod Rogića, Stojevića, Tomičića) kao »važnu energetsku komponentu«. U tom je smislu i ova zbirka nastala na intertekstualnoj komunikaciji Bošnjakove pjesničke i kritičko-esejističke proizvodnje, ali i kritičko-esejističke djelatnosti njegovih suvremenika poput Maleša i Rogića koji su više puta u svojim radovima upozoravali na temu tijela, premještanje od Središta k Rubu, inicirajući govor Razlike, puneći tako i vlastiti energetski prostor pjesme.

Dubravka Brunčić