Proročanstvo

1.

Muškarci su nosili žirardi šešire, žene steznike s ribljom kosti, u parku tamnozelenih sjena negdje je svirala glazba, ljudi su pili pivo i čulo se: »Da si ti ružin pupoljak, da sam ja bumbar...« Te se melodije čovjek poslije često sjećao. Melodija je u sebi uključila sve zvukove i sve mirise toga kasnoljetnog popodneva, kao što jedna jedina rečenica napisana znakovnim pismom u starovjekovnom svitku papirusa čuva sav smisao i životnu mudrost jednoga potonulog svijeta.

Pjevušili su tu slaboumnu melodiju. Ležali su na padini brežuljka i zurili u livadu punu šarenih boja ljetne svečanosti. U dolini, u sjeni platana, vrtuljak se bez prestanka vrtio. Negdje su se djevojke smijale i vrištale, u zraku su lebdjeli mirisi točenog piva, od tjelesne svečanosti ljeta znojnih tijela, pokošenih livada i pokislog sijena, lovačke salame, jeftinih mirisnih vodica i vječnosti. Držali su se za ruke kao redovi i služavke i gledali su u nebo. Nebo je bilo svijetlosivo, staklasto, ravnodušno i zastrašujuće mirno. Iznad buke ljetne zabave, u višim razinama, zastala je tišina poput magle iznad uznemirenih svjetala grada. U dubokoj su se tišini čuli čak i otkucaji srdaca. Bili su mladi: muškarac je tek prešao dvadesetšestu, a djevojka devetnaestu.

Nisu ni na što mislili. Muškarac je bio vojnik, mladi časnik, nedavno si je prišio na ovratnik drugu zvjezdicu. Djevojka je bila siromašna, pokojni joj je otac bio odvjetnik u pokrajini. Ona je pak išla u preparandiju, tu u Pešti. Toga je popodneva nosila bijelu bluzu, pepita suknju i crne cipele na kopčanje. Na svoje duge ruke navukla je čipkaste rukavice do pola prsta. Toga je dana muškarac nosio civilno odijelo; nenavikao, nelagodno ga je nosio, iz otvora visokog ovratnika nervozno mu je skakala Adamova jabučica. Govorili su upola rečenice, zatvorenih očiju, u polusnu:

— Voliš li me? — pitao je muškarac.

— Ja volim Waldemara Psylandera — rekla je prijetećim glasom djevojka.

Na to su se smijali i onda su opet šutjeli. Djevojka je računala nakon punoljetnosti na neko nasljedstvo, mladić je razmišljao o molbi koju će poslati carskom kabinetu, možda se stari Franjo Josip smiluje i oslobodi ih od plaćanja kaucije. O Franji Josipu su međusobno razgovarali kao o namjesniku Gospoda Boga koji dolazi neposredno nakon Svetoga Oca i poznaje sve ljudske želje i brige. Ali sada su im zamrle i riječi. Pun miris i tišina ljeta proširili su se po livadama i dotaknuli njihova srca i umove. Osjećali su da su sretni.

U tim trenucima, koji su odista bili zasićeni slatkom bezbrižnošću nesvjesnosti i ništavila, iznad njihovih se glava pročuo slatkasti glas:

— Lijepa gospođice, dajte da vam gatam.

2.

Muškarac je potražio groš, bacio Ciganki i odmahnuo rukom neka se udalji. Ali djevojka se smješkala, sjela je, oko koljena složila svoju suknju i gatari pružila dlan.

Ciganka se šćućurila do njihovih nogu, odmaknula s čela svoju masnu crnu grivu i brzo, pritajenom usiljenosti govorila prastari tekst. Govorila je o smeđem muškarcu koji izdaleka misli na djevojku, o pismu koje je već na putu da donese dobru vijest, o spletkama neke plave žene koja bi utopila djevojku u čaši vode i konačno je obećala brak, sreću i dvoje djece. I opet je tražila novac. Muškarac ju je htio otjerati; ali djevojka je uzela iz svojega malenog novčanika dva sjajna dvadesetfilirca i spustila ih u krilo Ciganki.

— Znam još nešto — rekla je sada žena naglo i pljunula na jednu i drugu stranu kovanice. — Ali to mogu reći samo gospođici. Odjednom je postala tvrdoglava, šutljiva. Hukćući je odmjeravala par, bljeskala svojim zelenosivim mačkastim očima. Sada je odista bila poput lude čarobnjačke svećenice, Sibile, na stepenicama nekog istočnjačkoga poganskog hrama.

— Idi — rekla je djevojka muškarcu. — Tamo na klupu — i vrškom prstiju je dodirnula njegovo rame.

Muškarac se lijeno dignuo zlovoljnim smiješkom. Kada su ostale same, Ciganka se naglo prignula djevojčinu uhu i šapnula joj nešto. Muškarac se okrenuo i samo je vidio to da se vedro i sjajno djevojčino lice uozbiljuje i da nešto glasno reče gatari. Ali Ciganka je već skočila, između nabora svoje suknje sakrila groševe i bosa, lagana koraka, kao što hodaju životinje i divljaci, krenula prema dolini.

Muškarac je stao ispred djevojke, vrtio je svoj uski štap, žirardi šešir je gurnuo na tjeme i tako, s visine, oholo i malo ironično upitao:

— Što je rekla?

Djevojka je šutjela. Sjedila je na travi, prekriženih ruku i kratkovidno žmirkala, gledala u daljinu, prema dolini, prema gradu. Onda je stresla glavom, nastojala smješkati se i digla pogled prema muškarcu, ali oči su joj bile pune suza.

— Ništa — rekla je. Glupost. Imao si pravo. Pametnije bi bilo da smo je otjerali.

Muškarac je gledao u nemirno, suzno ženino lice i slegnuo ramenima. Postajalo je svježije. Neko vrijeme su šutjeli. — Praznovjerje — rekao je muškarac. Djevojka je obrisala suze i svesrdno odobravala. Uhvatili su se pod ruku i krenuli prema dolini.

Bila je velika gužva na prvoj tramvajskoj postaji. Kolporteri su suludo i promuklo urlali. Muškarac je kupio novine i, dok su čekali tramvaj, sricali su naslove. Novine su šturo izvještavale da su prije podne u Sarajevu ubili prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu.

3.

Tri tjedna poslije dobili su odobrenje iz kabineta i odmah su se vjenčali. Muškarac je išao na bojište prvim transportom. Bio je topnički časnik, rijetko je dobivao dopust. Prvi su se put vidjeli nakon vjenčanja na blagdan prvoga ratnog Božića i to na nekoliko dana, u vrijeme borbi u Karpatima. Žena je te jeseni završila preparandiju, ali nije dobila odgovarajuću službu. Radila je u uredu tvornice streljiva. Za Božić je doputovala u mjesto muževe postaje, u prljavi, snijegom i ledom prekriveni gradić u Zakarpatju. Bili su zajedno tri dana. Doživjeli su zagušljive sretne dane i noći pune strepnje. Treći dan poslije podne šetali su se u snježnoj šumi. Muškarac je uhvatio ženu pod ruku, gledao je tragove stopala u snijegu i razmišljao.

— Drugi tjedan počinje napredovanje. Reci samo — pitao je poslije, bez prijelaza, tajnim govorom zaljubljenih koji ne objašnjavaju slobodne skokove svojih misli — što ti je rekla onda ona Ciganka?

Ali žena nije htjela priznati. Dugo su se prepirali i, poslije, vratili se u čistu sobu mjesnog mesara koja je mirisala na rakiju od borovnice i dunje i u kojoj su se tih dana smjestili. Sjeli su u vlažnu izbu, večerali pokraj zadimljene petrolejke, pričali o svemu, o prošlosti, o sreći i vrlo teško i nejako, kao što se govori o nesigurnim stvarima i o budućnosti. Muškarac je sada opet počeo ispitivati. Žena se konačno umorila.

— Rekla je — priznala je napokon i duboko je uzdahnula — da ću biti sretna tek kad tebe više ne bude.

Muškarac se nasmijao:

— Premalo smo joj dali — i nastojao je biti dobre volje.

— Da — rekla je žena pohlepno i rado — zla vještica. Reći takvo bezumlje, takvu ludost! Da ću biti sretna tek kad ti umreš. Što je sreća? Ovaj trenutak, tu... — rekla je očajno i strasno.

Još su pričali dugo u mraku, uzbuđeno, o ljubavi, o čudima života, o tome da su se sreli i o tome da ženina ljubav čuva muškarca u đeheni smrti i patnje. — Dok te ja volim — rekla je žena — ništa ti se ne može dogoditi! Sve su rekli jedno drugom što ljubavnici mogu reći u takvoj prilici i vjerovali su svemu što su jedno drugome govorili. Onda su se rastali. Muškarac je otišao na prvu liniju sa svojom bitnicom, žena kući, u veliki grad, u ured, boriti se na svoj način: malo je jela, zebla je, loše se oblačila, plela rukavice i čarima svoje ljubavi čuvala svaki muškarčev korak. Tako su živjeli četiri godine udaljeni, susrećući se nakratko i u zastrašujućoj sjeni udaljenosti, opasnosti i rata njihova se ljubav rascvala poput legende. Muškarac se vratio čitav. Skinuo je odoru, tražio je zaposlenje. Legenda je bila pri kraju. Trebalo je preživjeti.

4.

Ali mir, to neobično razdoblje što su u to doba zvali mirom, bio je pun briga poput rata. Onda su svaki dan strahovali za život, a sada su razbijali glavu kako će doći do svagdanjega kruha. Svakodnevna ih je nužda otjerala u pokrajinu. Muškarac je dobio zaposlenje na imanju svoga ratnoga druga. Postao je upravitelj imanja. Stanovali su na majuru, daleko od grada, od dvorca, tumarali su po sivoj velikoj nizini, osobitim beskućništvom gradskog čovjeka tražili su svoje mjesto u nerazumljivom svijetu gdje ih nitko nije napadao, ali gdje ni sa čim nisu imali prave veze. Muškarac je učio kako upravljati gazdinstvom, a žena je nastojala iz mračnih soba vlažne prizemnice urediti neku vrstu doma. Tri su godine živjeli tako nekako kad im se rodilo dijete. Tada je muškarac počeo piti. Žena se odlučila da ga i drugi put spasi. U ratu ga je trebalo čuvati od smrti, sada i od smrti strašnijeg zapletaja života, od dosade, od razočaranosti, od očaja, od iluzije da je pokvario svoj život. Trebalo ga je spasiti od dosade, od izgubljenosti, od ravnodušnosti. Muškarac nije bio vičan pustari, bio je osamljen i beskućnik. Pio je, išao u lov i polaganim samoubilačkim pokretima beskućnoga nesretnog čovjeka ubijao je i sebe i dane. Žena je još godinu dana trpjela tu propast. Onda je otputovala u grad i zvjerskom snagom žene izborila za njega jedan uredski posao. U proljeće su se spremali preseliti u grad, napustiti pustaru, krugove osame i očaja.

Muškarac je oživio od vijesti o selidbi u grad: stvarao je planove, manje je pio, bio je bolji.

Jednoga je poslijepodneva potkraj ožujka, dva tjedna prije namjeravanog preseljenja, muškarac izjahao na pustaru. Krenuo je u četiri poslije podne. Oko osam navečer tražili su ženu iz bolnice obližnjega gradića, telefonom. Tada je muškarac već ležao na operacijskom stolu. Konj se okliznuo na rubu jarka i zbacio konjanika. Slomio je kralježnicu. Ležao je u bolnici u gipsu četiri mjeseca, ali na neshvatljiv je način ostao živ. Na kraju četvrtoga mjeseca pustili su ga kući, na nosilima. Liječnici su ženi rekli da joj muž može tako živjeti dosta dugo, ali će biti živi mrtvac. Ležat će nepomično u krevetu, treba ga hraniti, držati u čistom, poput djeteta. Iz samilosti je uprava imanja dopustila da još pola godine ostanu u kući na majuru. Tada je žena prodala velik dio pokućstva i doselila se sa svojim uzetim mužem i djetetom u veliki grad.

5.

O desetljećima koja su dolazila žena nikada ne bi bila u stanju u pojedinosti izvijestiti. Imala je dvadeset i sedam godina kada je sa živim mrtvacem stigla u grad i još je svojega muža petnaest godina njegovala, služila kruh, borila se s nijemom i dosljednom sudbinom.

Kada su se doselili u grad, bila je još mlada i zgodna. Prvih je godina imala čak i prosce. Ali se zbog uzetoga čovjeka, kojega je spasila od smrti a nije bila u stanju vratiti u život, nije mogla rastati. A i inače nije razmišljala o mogućnostima života. Njegovala je muškarca i nagonima male zvjerke obilazila grad tražeći posao, novac. Živjela je petnaest godina između različitih radnih mjesta i bolesničke postelje gdje ju je čekao nijemi i nesretni čovjek da mu da jesti i da ga stavi u čisto.

Nakon petnaest godina, prve zime novoga rata, muškarac je umro od virusne upale pluća. Žena ga je pokopala i počele su nove brige. Sina, koji je u međuvremenu odrastao, pozvali su u vojsku. Sada je drhtala za njegov život i pokušavala mu olakšati sudbinu. Malo su im se popravile prilike, jer se žena lakše kretala, našla je novo radno mjesto, trebalo je zamjenjivati mnoge muškarce, njezin se rad vrednovao i bolje je zarađivala. Uzela je novi stan, u nekoj novoj suvremeno opremljenoj kući, kupila je novi namještaj. Živjela je teško, bakćući se s mnogo malih briga, ali strašna odgovornost i služba koje su ispunjavale njezin život kraj bolesnog muškarca više je nisu opterećivale.

U ljetu nakon muževe smrti, na Petrovo i Pavlovo, žena je pošla na izlet. Toga se dana odjenula ljepše nego inače, kao da se sprema na sastanak. Ali nitko je nije čekao i ona je znala da je tih godina poružnjela i ostarjela. Ipak, toga je dana odjenula svoju najbolju haljinu, stavila šešir i krenula. U prirodu je stigla tramvajem, dugo se šetala bregovitom stazom, zamišljeno i osamljeno. Bilo je ugodno toplo ljetno doba. Na padini je sjela na klupu i gledala u dolinu gdje se hihotala svjetina s vrtuljka i treštala glazba. Sjetila se da je jednom, jako davno, na početku života, tu već bila, prepoznala je dolinu i livadu, sjetila se poslijepodneva kada je tu ležala na tratini s muškarcem, bili su mladi i razgovarali o budućnosti. Vergl je tada svirao neku pjesmu čijih se riječi više točno nije mogla sjetiti. Bila je riječ o ruži i bumbaru. Nije slučajno — mislila je — da sam došla ovamo. Došla sam po uspomene.

Ali uspomene nisu bile bolne: sunce je sjalo i u ženinoj je duši bilo sve čudesno lagano i ravnodušno. Poslije su pokraj nje prolazili ljubavni parovi i prošla je jedna Ciganka. Sada se žena sjetila proročanstva. Sjetila se svake riječi. Gledala je u livadu i žmirkala.

6.

Ali život je bio iza nje i sve se dogodilo drukčije nego što je žena zamišljala da će se dogoditi i istodobno pomalo se sve dogodilo onako kao što je to Ciganka prorekla prije dvadeset i šest godina. Sunce je peklo, žena je uživala u svježoj toplini ljeta i mirnom je ravnodušnošću sjedila na suncu. Uspomene nisu boljele, od života više nije ništa očekivala, tu sjediti bilo je posve ugodno, u ljetnom svjetlu, na klupi, ničemu se ne nadati, ali ni ne žaliti ni za čim, gledati plesače u dolini... ne, žena se sada nikako nije osjećala nesretnom.

Pomislila je na to i pocrvenjela je. Sada je osjećala da se proročanstvo odista ispunilo, ali se ispunilo tako nerazumljivo, dogodilo se sve po takvom neshvatljivom redu... žena se nagnula, naslonila se na dršku svoga suncobrana i gledala naprijed u svjetlo i u daljinu. Da, bila je sada gotovo posve sretna jer nije imala želja. Ali, što se onda dogodilo? Zbog čega je sve to bilo?...

Nije shvaćala.

Prevela Jadranka Damjanov