Prilog filozofiji kulture

Johann Gottlieb Fichte, Filozofija zidarstva, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

Vjerojatno i među boljim poznavateljima Fichteova opusa imade onih kojima je nepoznat onaj segment filozofove ostavštine koji se odnosi na slobodnozidarske teme. Fichte je bio mason i puno je pisao (pretežito pisma) o slobodnom zidarstvu.

Na to upozorava priređivač/prevoditelj hrvatskog izdanja Fichteove Filozofije zidarstva Borislav Mikulić. Prema njemu je Fichteova temeljna intencija sadržana u pokušaju da se u cilju ostvarenja ideje čovjeka kao svjetskog građanina iskoristi u doba prosvjetiteljstva i rane romantike utjecajna i raširena kultura tajnog društva. Sam Fichte pristupio je masonima nakon što je optužen za ateizam i potom otpušten sa sveučilišta u Jeni. Mikulić u tome s pravom vidi Fichteov pokušaj pronalaženja društvenih veza, ali također — nije posve jasno je li s pravom ili uz dozu nategnutosti — i paralelu s Platonom (sirokuška ekspedicija opisana u znamenitom Sedmom pismu) i Heideggerom (nacistička epizoda u vrijeme kada je obnašao dužnost rektora).

Sama knjiga sastoji se od Fichteova govora prigodom pristupanja slobodnozidarskoj loži u Rudolstadtu 1794. godine, 16 pisama Konstantu (koja su u obliku dva predavanja objavljena pod naslovom Filozofija zidarstva, te četiri pisma koja su razmijenili Fichte i Fessler. No, u knjizi su sadržani i komentari R. Lautha i W. Flitnera, kao i bibliografija o slobodnozidarskom i srodnim tajnim društvima.

Kao pripadnik slobodnozidarske lože Fichte afirmira jednakost svih ljudi glede njihovih duhovnih mogućnosti: »Što se nahodi u jednome, nahodi se u svima; što jedan može razviti iz sebe, to mogu razviti svi drugi« (s. 1), naglasio je on u pristupnoj besjedi slobodnozidarskoj loži u Rudolstadtu 1794. godine. Čovjek ne može doseći savršenstvo, no može i mora se stalno usavršavati kao što mora nastojati da se neprestano oslobađa od vladavine slijepe prirodne sile nad njime. Svrha svake udruge koja okuplja časne ljude mora biti na tragu konačne najviše svrhe čovječanstva, one nikad dosežne (ali stalno dosezive) potpune slobode. U tome je ujedno sadržano i udruženo suprotstavljanje zlu, kojega na svijetu imade više nego dobra, pa je stoga potrebno ujediniti snage dobrih pojedinaca, kako bi se razvila učinkovita sila otpora zlu.

Pristupivši slobodnim zidarima, Fichte se nije odrekao kritičkog stava prema svojoj novostečenoj »braći« (kako ih titulira u završnom dijelu citirane pristupne besjede). On, štoviše, dopušta da među njima imade šupljoglavaca, zanesenjaka, licemjera, intriganata i vlastohlepnih ljudi. Zato istinski mudrim i čestitim muževima, a zidarskim redovima ne preostaje drugo nego da se ozbiljno zaokupe svojom udrugom (»redom«), jer je stupanj njihova angažmana ekvivalentan izvjesnosti da Red nije igrarija, da doista posjeduje neku ozbiljnu i uzvišenu svrhu. A to je svrha istovjetna s konačnom svrhom čovještva: »Jedina svrha ljudskog opstanka na zemlji nisu ni nebesa ni pakao, već jedino čovještvo koje nosimo u sebi i njegovo najviše moguće izobraženje... Ono što je iznad ili ispod čovještva, to leži izvan krugova njegova mišljenja, htijenja i činjenja« (s. 19).

Teškoća u ostvarivanju tog čovještva proizlazi iz staleški uvjetovane razmrvljenosti znanja. Razmrvljenost rada izvjesnom polovičnošću kod svih, određenom jednostranošću koja može čak prijeći i u sitničavost (kako se to često i događa). Jednostranost je ponekad i ponegdje korisna, negdje je pak štetna, a pogotovo je štetna u mjeri koja priječi razvijanje univerzalnosti: što je staleški odgoj savršeniji, to će veće prepreke stajati na putu najvišeg mogućeg izobraženja čovještva. I upravo se slobodno zidarstvo ukazuje kao korektiv te nužne jednostranosti. Njegova se svrha, naime, operacionalizira na temelju kriterija koje će Fichte definirati ovako: »svrha za koju veće ljudsko društvo ne posjeduje nikakvu posebnu ustanovu, svrha za koju ono po samoj svojoj prirodi (prirodi društva) i ne može imati nikakvu posebnu ustanovu« (s. 23). Definiranom kriteriju odgovara svrha uklanjanja nedostataka u načinu odgoja unutar velikog društva, tako da se jednostavno obrazovanje za posebni stalež pretopi u opći ljudski odgoj, u svestrano obrazovanje cijelog čovjeka kao čovjeka.

Na prigovor da takav odgoj ne bi bio moguć posredstvom nekog društva utemeljenog izričito u tu svrhu, Fichte odgovara tako što upozorava na bitnu razliku između podruštvljenja odgoja za moralnu slobodu (što bi vodilo u monaški asketizam) i slobodnog zidarstva zasnovanog na čvrstom, nadasve određenom i jasnom pojmu moralne slobode. Bitan moment moralne slobode definiran je odredbom čovjeka kao samosvrhe, a odgoj je nužan za ljudsku opstojnost (utoliko se odgoj situira kao samosvrha ili dio aposluta). Red slobodnih zidara utječe na svijet time što su njegovi članovi bliži zrelosti nego što bi bili da su ostali izvan udruženja (a to važi pod pretpostavkom da red nije posve uzaludan i besmislen), te tako šire oko sebe snagu ublaženu ljubaznošću i afirmiraju nužnost ljudskog društva da bude u stalnom procesu napredovanja (obilježenom time da svi njegovi unutrašnji odnosi postaju čistijim i savršenijim). Na taj način slobodnozidarski red mogao bi biti koristan za državu, crkvu i učenu publiku, u mjeri u kojoj oni teže napretku, u mjeri u kojoj teže tom stalnom poboljšavanju. Utoliko, djelotvornost reda moguća je »ako mu je svrha da njegovi pripadnici u tom savezu steknu opći, čist ljudski odgoj nasuprot posebnom staleškom; tu će umnu i besprijekornu svrhu imati onoliko sigurno koliko se ozbiljni, mudri i kreposni muževi ustrajno njome bave« (s. 36).

Fichte na temelju toga postavlja dva načela, prvo, prema kome je konačna svrha ljudskog postojanja izvan aktualnog svijeta, u višem obliku postojanja, te drugo, prema kome se svrhe koje su nam postavljene za sadašnji život dadu ispuniti samo u ovom životu. Neposredna posljedica drugog načela je odbacivanje bilo kakvog neposrednog rada na pripremi vječnosti cjelina životne energije mora se usredotočiti na ispunjavanje naloženih svrhi aktualnog života. Iz prvog načela proizlazi opravdanost jedinstva čovječanstva, iz drugoga ujedinjavanje čovječanstva u zajedničku pravnu državu (unutar koje se međusobni odnosi individua i odnosi među pojedinačnim državama reguliraju u skladu s vječnim pravnim zakonima).

Jedna od bitnih dimenzija spominjanog napredovanja jest napredovanje u neprekinutom nizu kulture (od Egipćana preko Grka i Maloazijaca do Rimljana i novih kršćanskih Europljana). Pored javne kulture u tim se razdobljima posve vjerojatno provlačio i sličan povezani niz tajne kulture, koji je dospio sve do našeg doba (a njegov bi izdanak trebao činiti i red slobodnih zidara). Tu se provlačila i poduka, koja je poticala napredovanje umnosti i proces oslobađanja. Pretpostavka je svega toga da »čovjek voljno pretpostavi da je u njemu skrivena mudrost, da zdušno nastoji pronaći tu mudrost i da je radosno preuzme nakon što je nađe i iskusi na svome vlastitom razumu i srcu« (s. 59).

Za razliku od Flittnerove interpretacije Fichteovih slobodnozidarskih spisa, prema kojoj su oni izraz (i dodatni dokaz) dvojake naravi Fichteove filozofije (nauka o znanosti, ujedno i nauka mudrosti), kao i njegove težnje za duhovnom obnovom, nama je zaključno postaviti pitanje o filozofskoj relevantnosti tih spisa (odnosno knjige pod naslovom Filozofija zidarstva). U toj knjizi nećemo naći ništa filozofski relevantno i referentno što se ne bi (i to u sustavnijem obliku) moglo naći u drugim, poznatijim Fichteovim spisima (tu imademo u vidu prvenstveno Wissenschaftslehre). Knjiga je ipak historijski i biografski zanimljiva, a poneki ljubitelj masonerije, kome će ona dopasti u ruke, prvi će se put iz nje informirati o nekim postavkama Fichteove opće filozofije koji su u njoj sadržani. Razočarat će se svatko tko knjigu uzme u ruke kako bi opravdao svoje predrasude o slobodnom zidarstvu kao jeftinom misticizmu ili čak opasnom opskurantizmu. Dakle, svatko tko je zaslužio da se razočara.

Ukratko, knjiga i nije neki prilog širenju filozofske kulture u nas, prilog boljem poznavanju Fichtea, itd. — ali ako već tržište traži masonske knjige, bolje je da se na taj zahtjev odgovori ponudom Fichtea nego multiplikacijom mistifikatorskih spisa.

Zvonko Šundov