Prevoditeljeva pripomena uz prijevod Esterházyjeva romana Sedamnaest labudova

Prevoditeljeva pripomena uz prijevod Esterházyjeva romana Sedamnaest labudova

Kada je dotada nepoznata Lili Csokonai 1987. godine u časopisu Élet és Irodalom objelodanila dva odlomka iz romana Sedamnaest labudova, a nešto kasnije i sam roman, mnogi su se kritičari zapitali tko je ta nepoznata autorica. Međutim, bilo je i takvih koji su odmah nakon časopisne objave posumnjali u autorstvo dotad nepoznate spisateljice, misleći da je riječ o pseudonimu. Spisateljica je izazvala sumnju prije svega zbog toga što je u romanu tragična priča naših dana o Cigančici ispričana na arhaičnome mađarskom jeziku iz XVII-XVIII. stoljeća. U drugom izdanju toga romana 1988, koji je objavljen također pod istim pseudonimom, konačno se oglasio i pravi autor romana, jedan od najplodnijih i najoriginalnijih mađarskih suvremenih postmodernih pisaca, Péter Esterházy: »Tko je napisao roman Sedamnaest labudova? Na ovo ću pitanje odgovoriti ukratko, s jedne strane jer ionako već svi znaju, s druge strane zapravo i ne zna gotovo nitko, samo sasvim sigurno sumnja. Kada biste me zapitali tko je napisao roman Fančiko i Pinta (Fancsikó és Pinta, 1976. — prvo djelo autora), ili tko će nakon kasiranja honorara za knjigu o Lili plaćati porez, onda vam vrlo jednostavno moram kazati: ja sam napisao roman, ja potpisani. Međutim, ima u tom dobrovoljnom očitovanju ponešto nesigurnosti i žalosti. Jer znam, za nekoga će to biti pravo razočaranje, jer je mislio jedno vrijeme, eto, imamo stvarno jednu briljantnu, odvažnu i hirovitu, dvadesetogodišnju ljepoticu, koja ovako i onako, ovo i ono — a umjesto toga izađe na vidjelo: vidimo što izađe na vidjelo...« Esterházyjevo pomalo i melankolično priznanje ipak govori o samoj biti umjetnosti: gdje su granice u postmodernoj književnosti između individualne sudbine autora i u književno djelo transponirane fikcije, ima li smisla uopće govoriti o autorstvu, nije li i sam autor samo jedan od fiktivnih likova, može li danas zaživjeti književno djelo koje je napisano na arhaičnom jeziku, drugim riječima, je li književnost ranijih stoljeća još uvijek živa književnost...

Mnoga djela mađarskih književnika pravi su izazov za prevoditelje, a ima i takvih tekstova za koje se kaže da se prosto ne mogu prevesti bez dodatnih komentara. Relativno slabu nazočnost mađarskih autora u svjetskoj književnosti mnogi mađarski vrsni književni kritičari tumače upravo slaboćom prevoditeljskog potencijala. Prema tome neke eksperimentalne inicijative poput moje avanture u prevođenju Esterházyjeva romana mogu vrlo inspirativno djelovati u smjeru pozitivne recepcije nekih ekskluzivnih djela mađarskih autora.

Može li se uopće i ima li uopće smisla prevesti Esterházyjev roman koji je pisan na arhaičnome mađarskom jeziku XVII-XVIII. stoljeća na hrvatski? Je li hrvatski jezik prikladan za »recepcijsku obradu« tekstova takva tipa? Čvrsto vjerujem da je u našem prostoru upravo zbog trojne (što, kaj, ča) diferenciranosti i bogatih, nekad normiranih tradicija, jedino hrvatski jezik prikladan za prijevod toga djela. U ovome slučaju može se stvoriti potpuna duhovna, kulturna, jezična, pa čak i ortografska komunikacija između originala i prijevoda. Stoga sam se i opredijelio za mađarsku ortografiju koja je do Gajeve reforme bila dominantna norma kod kajkavaca. Dakle, obrazovani hrvatski čitatelj-primatelj moći će Esterházyjev roman staviti na pravo mjesto.

Sličnih »eksperimenata«, možda i ne toliko smjelih, bilo je i prije. Kada se najplodniji mađarski prevoditelj hrvatske književnosti Zoltán Csuka (1901-1984) uhvatio u koštac s Baladama Petrice Kerempuha, intenzivno je surađivao i s Krležom. Njihova korespondencija govori o tome da mu bez Krležine pomoći ne bi pošlo za rukom prevesti balade. Krleža je kao dobar poznavatelj mađarskoga jezika i mađarske kulture bio doista kompetentna osoba u tome poslu. Tako su Mađari dobili adekvatan prijevod Krležinih kajkavskih balada na mađarskom jeziku, naime Csuka se bio doista potrudio da u svakom pogledu, leksički, metrički i u arhaiziranju, stvori originalu ravne prijevode.

Moj eksperiment i ponuđeni tekst ipak vuče prema nekoj doista arhaičnoj krajnosti jer sam u njemu pokušao arhaizirati, literarizirati i originalu ravno inverzirati na kajkavskom jeziku mojega rodnog sela Serdahela (mađ. Tótszerdahely), prema tome na mojem pravom materinskom jeziku. Pa će tako sve to biti dvojno ekskluzivno hrvatskom čitatelju u Hrvatskoj.