Predgovor ispravljenom izdanju

Predgovor ispravljenom izdanju

Nećemo odustati sve dok imamo materijala, koliko koštalo da koštalo, rečenica je koju čujem na radiju u ovom trenutku (23. siječanj 2001, popodne, u dva i nešto, zaboravio sam zapisati minutu), rečenica Miklósa Mészölya1 iz Filma,2 sad, kad sam nakon dugog »odugovlačenja« napokon započeo ovaj rukopis; kao da bi me stari kolega hrabrio, davao snagu, pomalo razočaran što mi je potreban poticaj, što sam od sebe za to nisam sposoban.

Sad bi mi dobro došla svaka pomoć. A baš sada sam sâm, kao nikad prije. (Uzaludno ću se neprekidno, vidim, mislim da vidim, truditi da izbjegavam samosažaljenje.)

Volio bih kad bi ovu knjigu čitao samo onaj tko je već čitao Harmoniju.3 Naravno, čitatelj čini što hoće, moliti ipak neću. Iako... vidjet ćete poslije, usred djela, točnije usred događanja, bio bih počesto spreman na svašta; moliti bi bio minimum.

Rado bih sad nastavio s tajanstvenošću, ali se ne može.

I ovo je posao.

U jesen 1999. pozvao sam u pomoć K.-a, rekao sam mu, želim pregledati svoje materijale, ako ima, u Povijesnom zavodu, da li sam bio promatran ili prisluškivan u ono doba; ovdje svi misle da su za vratom imali pola tajne službe, ja nisam mislio, dapače, bio sam gotovo siguran da nisam, ali želio sam konkretno znati, a nekako sam i držao svojom građanskom, demokratskom dužnošću — ako i ne raščišćavanje povijesti, a onda bar pažnju prema povijesti, koja bi se izražavala pogledom na eventualne spise.

K. je stručnjak, snalažljiv, zasigurno zna kako tome treba pristupiti. Tipično je da sam odmah tražio neka privilegirana mala vrata, nisam ni pretpostavio da je dovoljno da samo tako odem do institucije, koju su i smislili zato da ljudi samo tako tamo dođu. I uistinu, ako za sebe vezane spise ne tražim na osnovi građanskog prava, nego kao želim proučavati »temu«, objasnio mi je K., mogu doći do više materijala.

Da što bih ja zapravo želio. Pa to da li o meni ima nešto. A onda bih možda pogledao i ostalo vezano za cijelu obitelj. Da mi nisu možda prisluškivali tatu. (K. je jedno vrijeme radio s njim u Budapester Rundschau4 kojeg se rado sjećamo, planirao sam i njega malo »preispitati« za roman, ali onda je to izostalo. Razgovarao sam s tetama, stričevima, legendarnim, svemirskim tantikama, pokatkad i s kasetofonom, i ti su se susreti pokazali nadasve zanimljivima, ali se brzo vidjelo — vidjelo, jer sam uvidio — da se time neću izvući, jer sam se iz nečega htio izvući, konkretno posla, nadao sam se da će biti nešto što ne trebam napraviti ja. Ali sve ja moram. I tako, iz perspektive romana, nisam žalio izostanak razgovora s K.-om, možda ću eventualno kasnije, mislio sam, kad budem gotov, rado saznati ovo-ono (o tati), sad je ovo dosta; dosta već jednom.)

Imam cedulju koju sam napisao kad sam telefonom razgovaro s K.-om. Kao dijete, zapisivao sam si što mi je činiti. Da pišem službi za korisnike Povijesnog ureda, zamolim za službeni obrazac, što?, službeni obrazac u svrhu znanstvenog istraživanja. Čak sam dvaput sam sebi izdiktirao. I onda će to potpomagati Zavod 56.5 A što da napišem kao predmet istraživanja? Moja uloga u mađarskoj književnosti od 70-ih godina. (Prvo je trebalo biti kao: »PE i njegovo doba«, ali to nisam bio spreman napisati.) I kao da je to poslije trebalo ispraviti na E.-ovu obitelj, ali ne sjećam se točno. — Problem je to što se, kao dosad nikad nisam, ovdje stalno vraća: moram se prilagođavati stvarnosti. Dosad sam se morao riječima.

No svime time bavio sam se bez srca, jer sam završavao Harmoniu celestis, omamljeno sam radio od jutra do mraka. Više puta sam i završio, ili sam mislio da sam završio, to jest ono što je još ostalo bila je čista formalnost, a mogao sam znati, po zdravom razumu, a i iz iskustva, da nešto kao čista formalnost ne postoji, ne postoji »ovo je sad samo tehničko pitanje«, dok stvarno nije gotovo, dotle se svašta može dogoditi, dotad je sve oštro. Kad je nešto skoro gotovo, onda još nije gotovo.

Rad sam morao prekinuti na tri dana, coitus interruptus, odnosno radi jednog drugog coitusa (prema onome što slijedi ovo je i više nego prijekorno, nezgodno, ali i ja sâm sam nezgodan, pa ipak živim, kao da uopće ne postoji nešto za što bih trebao polagati račune), u Beču sam preuzeo austrijsku državnu nagradu. Bila su to zgodna tri dana, elegantan hotel, dobri restorani, opuštene šetnje, proslava u Bundeskanzeleramtu, laka zlatna slava. I dok sam slušao laudacijsku igru Désa na saksofonu, nisam bio nimalo nestrpljiv, bio je to zapravo jedan veliki udah prije posljednjih radnih dana. Nisam znao da je to jedan od posljednjih trenutaka u mom životu kada se mogu veseliti koliko hoću, kako ja znam, jer kako znam, takav sam po cijelom tijelu, nadareni sam veseljak, to sam dobio od Neba (i za vrijeme objavljenja Gospodin će iz oblaka: raduj se, jebote!, i bijaše, slaveći ga na taj način), nisam znao da je tome još malo pa kraj i da se jedna takva sjena nastanjuje u meni..., pa, i nije tako velika, samo tolika kolik sam i ja, nisam znao da je ovo posljednji put kad mogu biti laka srca. I nikada više.

Harmoniju sam prvi put završio 16. prosinca 1999, a ozbiljnost mojih namjera pokazuje da sam u notes besramno napisao 23 sata 7 minuta, i da sam GOTOV. Velikim slovima. Početak prvog dijela nije bio u redu, to sam još ljetos htio napraviti, ali nisam (oduzelo mi je vrijeme pisanja govora za frankfurtski Buchmesse), nisam tome pridavao važnost, tehničko poigravanje, treba urediti red riječi u prvih deset rečenica, komad ugodnoga radnog dana.

I započeo sam ugodan radni dan, koji je prešao u noćnu moru. Jer — malo pojednostavnjeno — kad je prvih deset rečenica došlo na svoje mjesto, da, neka ova bude prva: »Pasje je teško ovako lagati, ako čovjek ne poznaje istinu« itd., ovamo upisati jednu novu itd., i posegnuo sam za 11.-tom, i morao uvidjeti da ta ne bi trebala biti tamo, nego (recimo) dosadašnja 87. rečenica. A 12., nije 12. nego 301. Takoreći da sve treba još jednom promisliti, pripremiti tematske liste, sve ponovo zabilježiti, a kako je to teško, o listama isto moram voditi liste, ponovno u punoj koncentraciji treba proći cijeli prvi dio, za što nisam bio pripremljen.

Probauljao sam kroz blagdane i započeo je možda najteži radni tjedan moga života, gotovo da se i nisam oblačio, jeo sam usput, nisam se brijao, o ponoći sam se tako srušio u krevet da je već u sljedećem trenutku bilo sedam ujutro kad sam oteturao do svoje sobe, nitko i ništa nije postojalo, osim teksta i brojeva, iliti redoslijeda. S vremena na vrijeme sam popodne prilegao na četvrt sata, što i inače činim, ali sada sam spavao kao mrtvac, mrtvi spavač (kao moj tata, vidi HC, str. 686).

Dosegnuo sam granicu duhovnih, fizičkih i moralnih sposobnosti. Stići do granice je dobar osjećaj. Samo je čovjek pomalo potčinjen. Osjećao sam da ću ako me netko pogleda, istog trena rastuliti. Ili ću ga opaliti u facu. Mora da je bilo zanimljvio živjeti sa mnom.

Ali samo se Miklós (13) bunio. Ili sam samo to primijetio. Jedan tata nije takav. Jedan dobar tata. Nego kakav, rekao sam tupo sjedeći u kuhinji. Dobar tata se bavi svojim djetetom, dobar tata igra ping-pong sa svojim djetetom, svojim sinom!, dobar tata ide sa sinom na izlet u obližnja brda! Ali... Znam, znam, roman! Vidiš! Nix vidiš. Na prvom mjestu je obitelj! — viknuo je kao stroga supruga koja je izgubila nadu. Na to sam oživio, to mi je poznato, i kao suprug pun grižnje savjesti odgovorio sam odrješito, da bi on i te kako dobro mogao znati koliko je meni obitelj važna, ali na prvom mjestu je posao! Na što je on, još uvijek kao uvrijeđena supruga, odjurio. Slegao sam ramenima, trčkarajte samo, ja više ne znam što bih učinio. Mora da je i on shvatio tu nemoćnost, jer se nakon pola sata vratio po pizzu, rekao doduše nije ništa — jer nije i bilo što za reći — ali me pri odlasku pogladio po ramenu, kao da je on smireni odrastao čovjek, a ja da sam dijete, dobro, takav si, odsad ćemo to nazivati dobrim tatom.

8. siječnja sam završio, i ponovno upisao da je GOTOVO, u subotu u podne (minute više nisam zapisivao), pa sam bilježnice odnio Gizelli, tipkačici. Dobro razumijem Dostojevskog koji se zaljubio u svoju sekretaricu. Diktirao je sve dok nije. Gizella je prvi stranac koji čita moje romane, položaj joj je tako delikatan, pošto je i moj takav. Fina, obrazovana gospođa, i premda stroga duša (ako ne laže), u nezaštićenom položaju kojem se nalazim (budući je tekst, koji joj dajem još topao, još se isparava, toliko je svjež) besprijekorno se ponaša, za što sam joj beskrajno zahvalan. Ne vrijeđa me, ali ni ne štiti; ja naravno želim iskamčiti brzu pohvalu (uglavnom bih želio da se u najmanju ruku onesvijesti od toga koliko su dobri moji tekstovi, a ja bih je tapšao po obrazu, pa dajte Gizella, dođite već sebi, nije to potrebno, to je ipak pretjerivanje, ali znam kako vam je), u više navrata joj dajem i priliku da me pohvali, to bi u tom slučaju bilo manje-više u redu, zar ne?, ali ona govori samo onda kad ona hoće, ne kad bih ja želio. Moglo bi se reći: kruto je taktična. Ne voli tzv. ružne riječi (život joj nije lak: tipka i Nádasu6), zbog kojih me ponekad ukori, što je samo igra, ali me ozbiljno pita, zašto, s kojim ciljem, što je značenje, u čemu je neophodnost toga.

Brbljam, navlačim vrijeme, što je i pogreška i glupost: jer vremena nema. Što je bilo, osulo se; sve je sadašnjost.

Sljedeći dan, 9. siječnja, legao sam s glavoboljom od umora, ali sam se popodne ipak primio »izglađivanja« drugog dijela, koje je obećavalo ugodno ispravljanje č i ć, oblizati ostatak cedulja i prilagoditi, ako ima mjesta, uopće: gleduckati, pročišćavati tekst. Ali tijelo mi nije dopuštalo, u ponedjeljak ujutro ustalo je već u šest, u pola osam bilo je u mojoj sobi, još neobučeno, u dressing-gown-u, kao da je otmjeni engleski diletantski prijatelj književnosti, u vunenim štramplama. U subotu, 15-og također sam ustao u 6, a u četiri popodne sam u notes zapisao: sad je GOTOVO!, i debelo podvukao. I uistinu sam bio gotov. Otrčao sam s tom hrpom bilježnica do Gizelle, pokušao iz nje izvući nešto o dosadašnjem, uzaludno, onda za večerom otvorio šampanjac i na TV-u ponovno pogledao Pulp fiction.

Još jesenas sam sanjao o tome kako ću biti gotov, otići sa suprugom (mojom dragom) na kraj svijeta, negdje na toplo, na more, na Maldivske otoke, bilo kamo. Na kraju je to i uslijedilo, to bilo kamo, Dichtung und Warheit, otišli smo na četiri dana u szigligetsko7 odmaralište za pisce. Bilo je dobro. U nedjelju 23-eg smo krenuli, u četvrtak 27-og se vratili. Šetkali so, dremuckali, malo su me boljela križa (natezao sam se s time). Prije nego smo krenuli, u petak navečer čekala me poruka da je iz Povijesnog zavoda telefonirao M., ne bih li ga nazvao natrag. To sam odavde, sa Szigligeta i učinio, i dogovorili smo se za sastanak u petak 18, u jedan sat.

Pokušavam se prisjetiti tog četvrtka, koji je u određenom smislu također bio posljednji, ali ne uspijeva mi baš. Navečer sam otišao na uobičajenu ÉS-ovu8 večeru na kraju mjeseca, to je jedini društveni život koji redovito vodim, rado dolazim ovamo, na (otvorenu) večeru urednika i čitatelja, čak i ako sam radio i umoran sam, to je kao da ima jedna država, jedan grad, jedno uredništvo, kolege, prijatelji, prijateljice — a i kuhinja je prihvatljiva. Posljednji stari četvrtak moga života završio je u dobrom raspoloženju.

Ionako me je počelo opsjedati dobro raspoloženje, više od dobrog raspoloženja, manje od sreće, jer sam uvidio dobru sudbinu svoje knjige. Još u utorak, 25-og, na Pavlovo, telefonirao je ZS., da je pročitao rukopis, i — i, i. Stajao sam u uredu odmarališta, R., od koga sam prije pola godine dobio lijepe, rijetke riječi na poklon (langalló, pupora9) kojima sam mogao ostvariti scene deportiranja (HC, str. 600), sjedio je tamo preko puta mene iza svoga stola, taktički nije gledao u mene, ja sam pak u veselom, smetenom sjaju slušao, možda i nije pretjerivanje, dirnuti glas ZS.-a, kako ga je očarao roman, očarao ga je moj tata. To, i još od izdavača oduševljenje G.-a bila je čista radost što se romana tiče, jer na sve dobro bačena je sjena onog sljedećeg, 28-og dana, pod čijom težinom živim još odonda, i zauvijek.

Nakon 28-og odmah sam započeo pisati jednu vrstu dnevnika, koji ću ovdje objelodaniti. No o tom danu nisam pripremio zabilješke, sad mi je žao, jer ovdje, kao što ćemo vidjeti, ne mogu upotrijebiti svoju prilično ionako siromašnu maštu. Dan Karla i Karole, mogao bih pogledati kada je Sunce izašlo, a kada je zašlo i mogu svjedočiti, da je izašlo i zašlo (pogledao sam: 7:16, 16:28], 1h, Eötvös 7, stoji u mom notesu, odredbe, loše raspoloženje, to se odnosi na jutro. Onda 1:!!!!, četiri komada uskličnika i: ukočen # knjižara, Mora, Goethe 1/28. Da se priliči znati da Mora Terezia ima večer u Goethe institutu.

Razumljivo je da nisam imao na umu ništa loše, no ipak sam bio nervozan dok sam se penjao po širokim stepenicama prema uredu M.-a. Ta vrsta grčeva iz doba Kádára10 u želucu. I M. je sigurno bio neki policajac prije 90-e, mislio sam. Primio me srdačno, dapače, umiljato. Pili smo kavu, važan čovjek s važnim čovjekom. Činilo mi se da je zbunjen, što sam držao pretjeranim, kao da sam to tako vidio u taštini, da je zbunjen iz snobizma. Pred njim su ležala tri smeđa fascikla. No vidiš, ipak su dečki radili, rekao sam sebi oholo. M. se napokon, zamuckujući, primio toga što ima reći, da su dobili moj zahtjev za istraživanje, da su malo toga pronašli, i još da za ono nakon 1980. treba dozvola ministarstva unutrašnjih poslova, da ide sporo, ispričava se.

U blagoj napetosti slušao sam to prenemaganje. Svako malo dodirnuo je fascikle. Da bi mi trebao reći još nešto, ali da se ne preplašim, prijezirno sam iskrivio usta, ali osjeća da mu je dužnost pokazati mi, i da se eto... ja tome, da se tako izrazi, neću baš veseliti, i eto... što on zna, možda je najjednostavnije da pogledam unutra, pa ću vidjeti što je to, odnosno o čemu je riječ, i gurnuo je fascikle prema meni. U tom malom pokretu bilo je nešto, zbog nečega zastrašujuće. To je jedan radni fascikl, jedan agentski fascikl, jedan agent, nerazumljivo je jako uzdahnuo, kao da je samo postojanje agenata za njega osobno bolno, izvještaji jednog agenta.

Čemu se treba toliko zajebavati oko toga, mislio sam, kako su dosadni ti bojažljivi odrasli muškarci, zašto se ne može normalno razgovarati, i otvorio sam fascikl.

Odmah sam znao o čemu je riječ.

Nisam mogao povjerovati u ono što sam vidio. Brzo sam stavio ruku na stol, jer se počela tresti. Što sad da radim. Kao da sanjam. Odmah ću se onesvijestiti i time će se sve riješiti. Ili ću iskočiti kroz zatvoren prozor i pobjeći. U trenu sam se počeo svladavati (kao toliko puta otada), zahvalio sam mu na povjerenju, i da bih onda volio to pročitati. Na to je rekao nešto kao da je on već pročitao i neka se ne bojim, da je taj jedan od boljih, tako nešto. Htio sam nestati odande, da mi nitko ne može vidjeti lice. Išao sam Andrássyjevom avenijom,11 gledao sam kuće, hoće li se možda srušiti, ali nisu.

Nije ovo krimić pa da moram paziti da se tek na kraju otkrije, ako ga ima, tko je ubojica (a nema ničega što bih radije učinio, nego razvukao ovaj trenutak): otvorivši fascikl, odmah sam prepoznao rukopis svoga oca.

U onome što slijedi objavljujem izvještaje agenta, ono što sam iz njih prepisao i svoje bilješke nastale za vrijeme čitanja. Ne želim (nisam želio) mnogo uređivati, a ipak znam da i ovome trebam dati neku formu.

Promatrao sam se, kao neku životinju, kako ću se za ime svijeta ponašati u ovoj situaciji, na što ću učiniti što, što će što učiniti sa mnom.

Prevela Petra Tkalčec

* Studija o Máraiju na hrvatskom jeziku: Agota N. Goller, Emigracija u Dnevnicima Márai Sándora, Književna smotra, 29, 1997, broj 104-105, str. 87-91; Prijevod pjesme Posmrtna besjeda s komentarom, isto, str. 151-152. (Posmrtna besjeda. S mađarskoga prevela Klara Gönc Moačanin).

1 Miklós Mészöly (1921-2001), prozaik, preteča mađarskog postmodernizma.

2 Naslov je filma Andrása Surányija iz 2000, prikazuje posljednji dan u životu čovjeka u godinama. Scenarij su napisali András Surányi, Illona Nagy i Miklós Mészöly.

3 Harmonia cćlestis, Esterházyjev posljednji roman (Budimpešta, 2000).

4 Politički, gospodarstveni i kulturni tjednik na njemačkom jeziku.

5 Zavod za proučavanje događaja vezanih za revoluciju 1956.

6 Péter Nádas (1942), jedan od najpriznatijih i najprevođenijih suvremenih mađarskih autora, piše romane, novele, drame i eseje, dobitnik mnogih nagrada.

7 Szigliget — mjesto na Balatonu.

8 Élet és Irodalom, književno politički časopis.

9 Nazivi za seljačka jela.

10 János Kádár (1912-1989), do kraja 80-ih generalni sekretar Mađarske socijalističke radničke stranke.

11 Andrássy út — jedna od najljepših i najelegantnijih avenija u Budimpešti.