Otisci forme

Miroslav Kirin, Album, Vuković & Runjić, Zagreb, 2001.

Iza jednostavnog naslova Album krije se uzbudljiva i dirljiva knjiga. Ne bih, doista, želio generalizirati i vlastitu ocjenu pretvarati u opći sud, ali mi se čini da je hrvatska književnost s Albumom Miroslava Kirina dobila zasad najbolju knjigu koja na neizravan način govori o ratu. Jer čitajući tu memoarsku prozu shvaćam da — kad je riječ o korpusu koji se okuplja oko ključnih riječi Domovinski rat — za nadahnuto govorenje o ratu, lišeno svake patetike, ipak treba određena distanca prema dramatičnim zbivanjima. S druge pak strane užas ratnih strahota ipak nije moguće prikazati kroz epsko-kolektivne teme, nego kroz privatnu sudbinu. Samo tako, naime, svatko tko je i sam nositelj takva iskustva može u nečijoj ispovijedi osjetiti istinsku bol, identificirati se s pripovjedačem i u njegovu usudu vidjeti i djelić svojega.

Neovisno o poznatoj rečenici »Da su sve obitelji sretne na isti način, ali da je svaka nesretna na svoj«, u slučaju intimne ratne tragedije ipak postoji nešto što spaja sve ljude i po čemu su svi slični — svatko je nešto izgubio. Upravo o gubitku pripovijeda Miroslav Kirin, o gubitku cijeloga jednog života čiji su se tragovi čuvali jedino na fotografijama. Varljiva sjećanja materijalizirana u fotografijama koje bilježe fragmente prošloga ne mogu, dakako, zamijeniti proteklo, ali mogu pomoći da se ono vrati u nešto jačem intenzitetu nego što ga to omogućava kakva verbalna rekonstrukcija oslonjena tek na pamćenje.

Podijelivši sudbinu mnogih, Kirinova će obitelj napustiti okupiranu Petrinju i zaživjeti nekim novim, prognaničkim životom. Među najnužnijim stvarima ponesenim na neizvjestan put neće se, međutim, naći obiteljske fotografije. Nevjerovanje u ljudsko zlo, povjerenje u skori povratak, vremenom će se pretvoriti u spoznaju da gubitak obiteljskoga albuma doista znači golemu prazninu u osobnom identitetu. Upravo iz te praznine krenut će motivacija za nesavršen pokušaj obnavljanja prošloga. Miroslav Kirin jednostavno priziva u sjećanje zapamćene fotografije i priča što je na njima snimljeno, ali istodobno proširuje njihov okvir te zahvaća i okruženje u kojem su nastale. Prisilnu distanciranost Kirin će utjeloviti i u zanimljivoj pripovijednoj perspektivi. On, naime, govori iz ti-pozicije, obraćajući se sebi kao slušatelju kojega više nema, svjestan da nije više onaj koji je bio, da je dječaka s fotografija nestalo te da iznova mora oblikovati njegov, tj. svoj život. To sučeljavanje iste osobe u dva različita lika — prošloga s fotografija i sadašnjega koji se tih fotografija sjeća — jasno govori o poziciji u kojoj se našao: čovjekova nemogućnost da zavlada svojim životom te njegov pokušaj da cjelovitost ostvari barem u priči. Gubitak fotografija tako dobiva stvarno, ali i preneseno značenje: ista smo osoba, ali nikad ne možemo imati sebe u istom trenutku u svim životnim dobima, osjećamo taj gubitak i nastojimo ga prevladati. Osim toga, Miroslav Kirin u rekonstrukciju je upleo i tuđe glasove — majka, otac, prijatelji — pokazujući još jedanput da smo skup mnogobrojnih otisaka koje su u nas utisnuli drugi ljudi, jer samo isprepleteni s njima jesmo to što jesmo i samo tako stječemo pravo na identitet.

Dok čitamo Kirinove opise uništenih fotografija, pred našim se očima rađa slika, možda življa nego ona koja je ostala utisnuta u negativ. Čitati Album znači sjediti oko obiteljskoga stola na kojemu su rasute fotografije, vaditi ih nasumce, prevrtati po rukama i pričati priču o tome kako su nastale, tko ih je snimio, kada, kako su se osjećale osobe koje su na njima zamrznute za vječnost. Paradoksalno, uništavanje obiteljskoga albuma dovelo je do pričanja o njemu te je tako ostalo zapamćeno mnogo više detalja i životnih priča nego što su ih fotografije čuvale. Jer, jednom kad više ne bude onih koji su se nekad tako veselo smiješili objektivu fotoaparata, zanavijek će nestati i priče. A u tome i jest poanta: uvijek mora ostati netko tko će priču ispričati i oteti je vremenu. Miroslavu Kirinu rat je odnio obiteljski album, ali mu je istodobno dao nešto drugo — prazninu je zamijenila priča, a to znači da je sjećanje uskrsnuto u jeziku, zapisano, pohranjeno u pamćenje na kvalitativno nov, možda trajniji način.

Miroslav Kirin o sebi, roditeljima, bratu, rodbini i prijateljima piše s mnogo topline i pijeteta, on pripovijeda u pravom smislu riječi polako i suosjećajno. Često se pritom utječe eliptičnim rečenicama, fragmentu, domišlja, zapituje se, ukazujući tako na nesavršenost i neuhvatljivost sjećanja. U njegovu govoru nema mržnje, nema osvetničkih tonova, on se ne služi eksplicitnom ratničkom retorikom. Sve se nekako događa u tišini, sve je prožeto finom melankolijom osobito tankoćutna čovjeka kojega nesreća nije učinila ogorčenim, nego upravo obratno — oplemenila ga je. I, upravo to — barem mene — silno, gotovo intimno veže uz Album. Naravno, veoma je važno što potpisnik ovih redova s Kirinom dijeli istu godinu rođenja, što znači da su — unatoč mnogim razlikama — nužno morali podijeliti i neko opće iskustvo života u bivšoj državi. Ipak, ono što će mnoge čitatelje istinski privući imaginarnom obiteljskom albumu, sastavljenom ne od slika nego od riječi, jest spoznaja nemoći pred vremenom koje neminovno odnosi živote, strah pred »uljezom« koji naše pamćenje čini varljivim i nesigurnim. Ako k tome dodamo nostalgiju koja se neminovno javlja kad razmišljamo o onome što je proteklo, a kad nam se to proteklo, očišćeno od mnogih neugodnosti, čini poput bezazlenog, arkadijskog doba u kojemu smo doista uživali, onda je nedvojbeno da će Album mnogima prirasti za srce. Jer priča o petrinjskoj obitelji nadrasta svoju pojedinačnost i pretvara se u zajedničku pripovijest o labilnosti i nesigurnosti identiteta i pamćenja, o zaboravu i pokušaju da mu se otrgnemo, o tankoj liniji između imati i nemati, o bespotrebnosti čovjekove patnje i njegovoj želji da živjeti nastavi unatoč svemu.

Iako bi se o Albumu Miroslava Kirina moglo raspravljati u kontekstu hrvatskoga ratnoga pisma, iako bi se njegova memoarska proza mogla analizirati u perspektivi teorije autobiografije, ipak mi se čini da nijedna interpretacija neće na pravi način uhvatiti ljepotu te knjige koja ide u red onih koje treba doživljavati na najjednostavniji mogući način — iznutra, moglo bi se čak reći kožom. Doista, Album burka čuvstva i čini nas osjetljivima, ali i sretnima u spoznaji da postoje oni koji iz vlastita gubitka uspijevaju iznjedriti pregršt zapisa za koje ne mogu naći prikladniju riječ doli — dirljivo.

Milovan Tatarin