Odgonetka

U zoru petog travnja Georges Jacques Danton, osuđenik na smrt, digao se u zatvorskoj ćeliji Louxemburga, prišao je vratima i na prozorčić pridošlom čuvaru je šapćući rekao da bi još jednom želio vidjeti Camilla, pjesnika; još jednom, prije nego što će zajedno na kola koja ih vode na gubilište.

Čuvar ga je slušao s poštovanjem i u nedoumici. Osuđenik je stajao razbarušen i golem u nadsvođenoj niši i njegovo snažno tijelo kao da je još naraslo i napuhnulo se tu, u tijesnim i čovjeku neprikladnim mjerama. Čuvar je treptao očima, slegnuo ramenima i udaljio se u mračnom hodniku, prolazio je kraj ćelija teško tupkajući.

Te je noći malo njih spavalo u zatvorima Louxemburga. Osuđenici ili ti koji svaki dan čekaju da u zoru po njih dođu škripava kola i da u blijedoj svjetlosti zatvorskog dvorišta i njihovo ime pročita mali Fouquierov plaćenik, za tri dana i tri noći koje je Danton proveo u zatvoru, živjeli su u osobitoj prestrašenosti.

I oni koji su shvatili da su Camille Desmoulins, Phelippeaux i Lacroixa također dostigli sudbinu svojih žrtava i da čekaju trenutak smaknuća tu, s njima, u smrdljivim rupama zatvora, da, čak su i hrabri i ravnodušni ustuknuli i s nevjericom mislili, te hladne ranoproljetne noći, na to da će čovjek koji je dozvao revoluciju riječju, koju su Parižani uspoređivali s rikom lava, ujutro na gubilište i za koji sat će pasti ta prkosna i nezgrapna glava u kojoj su se u zastrašujućoj mješavini spojili ideali i krvavi porivi revolucije.

— Danton će do jutra umrijeti! — šaptali su po zatvorima i ta je vijest bila nekako više zastrašujuća od svega što su do tada doživjeli, više zastrašujuća od vlastite sudbine, kao da će toga svijetloga jutra pasti posljednja razumna glava revolucije i nakon toga neće ostati više u Parizu drugo no divlja vrlina Nepodmitljivoga, hladni i nadmoćni duh gubilišta, Robespierre, i u tragu ugaslog Razuma zaplamtjet će umjesto vječnih svjetala prava, morala, krvave lomače terora. Osjećali su to zatvorenici, ali te noći osjećali su to i čuvari; osjećali su svi u Parizu, i oni koji su bili budni i oni koji su spavali.

Čuvar se za koji trenutak vratio s viješću da Camille plače i upola je bez svijesti; stalno ljubi sliku svoje žene i prije zore, bez dozvole nema ni načina ni mogućnosti da se osuđenicima, optuženima zbog zavjere omogući susret.

Danton je rastreseno slušao odbojne ali smetene, prije preplašene i zlovoljne, nesigurne nego neprijateljske ili grube riječi; nije na njih ni odgovorio. Sjeo je natrag uz stol, nalaktio se neudobno i nezgrapno na dasku stola izbrazdanu početnim slovima ljudskih imena, posljednjim znakovima-porukama osuđenih i u smrt upućenih.

Sada, kada je već svitalo, znao je da nije daleko trenutak kada se mora pokazati svjetini koja će hropćući zahtijevati njegovu glavu, kao što ga je hropćući slavila koji dan prije, nada i sumnja su se pomiješali u čudesan sklad u njegovoj duši i već se sjećao svojih sudaca i neprijatelja kao da se sve to dogodilo veoma davno, s drugim ljudima, u drugom životu; nalaktio se na stol i smješkao se. Prije ponoći se još bojao, strah je bacao njegovo veliko tijelo po truloj slami ležaljke i oblio ga je samrtni znoj. Ali s prvim blagim plavkastosivim zrakama svjetla koje su prodirale u ćeliju kroz rešetke prozora vratilo mu se samopouzdanje i mir. Samo što je htio razgovarati baš s Camilleom.

— Camille je pjesnik... — pomislio je sada i obradovao se tom otkriću i istodobno se začudio. Camille je pjesnik, njegova žena, u modnoj grčkoj haljini držeći svoje dijete na grudima, tu hoda negdje u blizini, ispred zatvora, bez suza, s mahnitom tvrdoglavošću čeka svojega muža koji kreće u smrt i sprema se na posljednji put i ona sama.

— Da, Camille je pjesnik — pomislio je Danton, Georges, Jacques — i možda zna odgovoriti... Osjećao je da bi mu hitno trebao pjesnik. Želio je nešto upitati. Sada u posljednjim satima, revolucionar je želio pozvati pjesnika kao što drugi pozovu svećenika; želio se ispovjediti ili, jednostavnije, samo upitati Camillea... ali ne, pitanje je teško uobličiti u riječi. Grizao je šaku, dahćući, naborana čela je razmišljao i pokatkad bi tiho kriknuo i zastenjao.

Oko ponoći, kada je hladni znoj oblio njegovo tijelo, odjednom je čuo Pitanje; dignuo se na slamarici i osluškivao. Na hodniku je gorjela uljanica i negdje je neka žena stenjala i vikala.

— Ja sam Danton — mislio je u mraku i dodirnuo svoje čelo — i ova će glava za koji sat pasti. Ali onda...

Nije se usudio izgovoriti pitanje. Ali se sada zatvorska ćelija napunila tim neizgovorenim pitanjem, napunio se cijeli zatvor u kojem se tisuće i tisuće ljudi prevrtalo u ovaj čas po smrdljivim ćumezima beznađa i smrtnoga straha; pitanje se probilo kroz prozore s rešetkama i napunio se njime cijeli svijet.

— Možda ću ujutro na putu, dok me budu vozili na gubilište, moći upitati Camillea — mislio je sada; i nasmiješio se, kada se sjetio godinu dana mlađeg prijatelja, vidio je njegovo nježno lice, očajne ali vjerničkim žarom zračeće oči, plemenito čelo i odjednom nije shvaćao kako je taj krhki i veseli dečko koji bi se nad smrtnim osudama zamislio samo na trenutak, ali nad jednim stihom znao sjediti satima, mogao biti krvavi urednik Vieux Cordelierea i svojim člancima i govorima tražiti glave tisuća ljudi.

Camille nije pisao pjesme, ali je obožavao pjesme drugih; Camille je bio novinar, ali u ovom je satu Danton osjećao da sve što ljudi rade ne uposebljuje i ne označava ih, ne, Camille je u zbilji bio pjesnik, mislio je sada nježno — bilo je u njemu nečega pjesničkoga... Smješkao se. A on, Danton, što je on bio? To ga je pitanje mučilo od ponoći. Dlanovima je tiskao čelo i želio odgovoriti na to pitanje. Možda Camille zna, možda! Ili negdje živi neka žena, jedna od mnogih koje je volio i ta žena zna. Pomislio je na svoju majku, na seljanku koja ga je za ruku vodila, davno, jako davno, po poljima Champagne. Pomislio je na kneza Orleanskog, na terevenke, čuo je ženske glasove koji su mu šaptali nešto u noći.

— Tko sam bio ja? — mislio je sada. I poluglasno i izgovorio:

— Čemu je služilo sve to?...

Sada ništa nije shvaćao. Odvjetnik i revolucionar — mislio je; ali ne, takvo što je posve neozbiljno, tako se ne može odrediti sadržaj čovjeka. U Parizu živi mnogo odvjetnika i sada su svi revolucionari...

Pitanje — takvom bolnom i nemirnom snagom, takvim napadačkim naglaskom i oštrim nemilosrdnim zvukom, kao kad noću netko viče ispred prozora — pitanje je sve glasnije urlalo, vikalo prema njemu.

Sada se sjećao, sjetio se Champagne u jesen, onda jedne bijedne najamne sobe, onda zadimljenih soba cabareta i kavana, onda salona aristokratskih palača i onda onoga popodneva kada je svjetina odjednom krenula prema Bastilli i on, Danton, zaduženi zagovornik, teturao je ondje na čelu povorke i iz punoga je grla urlao. O svemu tome nije odlučio on, nije se sjećao trenutka, trenutaka odluke i hladnog odmjeravanja, nije on odredio to da je sve to pravilno i da se sve to ima tako dogoditi. Samo je baš jednoga dana on bio ministar pravosuđa, drugi je pak dan naredio da treba postaviti revolucionarni sud, a onda je priredio pokolj aristokrata... Priredio pokolj? Više se nije sjećao. Da, nešto se dogodilo te noći i Lucille je pjevala i on je stavio glavu u njezino krilo... Što je pjevala?... Sada je čuo melodiju. Njezin glas... Onda je otišao u Belgiju. Onda je postavio Fouquierta. Onda je otišao u pokrajinu, ali se jednog dana vratio i sada se već našao sučelice s odvjetnikom iz Arrasa, s Robespierreom, prijateljem i drugom, koji je prije koju godinu bio toliko nježan i tako se bojao krvi da se odrekao mjesta suca, jer nije osjećao dovoljno snage osuditi na smrt nekoga razbojnika i ubojicu.

I sada ujutro treba umrijeti.

Trljao je sljepoočnice. Sve je to bilo neshvatljivo.

Sad je vrijeme da razumijem — mislio je rastrešeno — vrijeme je, zadnji je čas, jer za sat vremena bit će već prekasno.

Pogledao je svoje veliko i nezgrapno tijelo i odmahivao glavom. Tijelo mu je bilo preveliko, takvu mu je dala sudbina, bez obrazloženja, bez objašnjenja. Osjećao bi ga uvijek kao teret. Ako bi ušao u neku dvoranu, među ljude, svi pogledi su bili upereni u njega, odjednom se trebao drukčije ponašati, glasnije ili mudrije ili smjelije negoli što bi želio. Ljudi su trčali za njim na ulici. »Dantone!« — vikali su — »Dive!« Za sat, kad budu trčali za kolima, opet će vikati. Sada je razbijao glavu nad jednom rečenicom, tu glavu koja će za sat vremena ležati u korpi s pilovinom pokraj Camilleove glave, nad rečenicom, koja bi bila snažna i uznosita, i koju ljudi ne bi uskoro zaboravili...

Ali sada mu nije padala na pamet nikakva snažna ni uznosita rečenica.

Mislio je na to da ima trideset i pet godina i da je sve doživio i da je pritom stalno osjećao kao da nešto ne razumije. Zbog događaja, zbivanja, govorancija i zanosa, kao da je uvijek morao misliti na nešto drugo... bila je riječ o Narodu i o Pravima i Slobodi... Ali dok je dvorana oduševljeno bučala i sretni pogledi bili upereni u njega, zbunjeno je osjećao da je nešto zaboravio, nešto mu je izmaklo, riječ nije bila o tome, ne točno o tome, čak ni o Bastilli, ili Ljudskim Pravima ili Robespierreu... Gledao je u strop i nije shvaćao. Mislio je na život, na tih trideset i pet godina, koje je proveo na zemlji i pritom stalno osjećao, svaki je dan samo priprema za nešto... i sve što se dogodilo bila je samo predigra, neodlučna i usputna vježba i iskušavanje... a vrijeme je letjelo i život je prolazio i toliko toga se događalo! Ali sve to nije bilo ono pravo.

— Sada je vrijeme da odgonetnem — pomislio je i gledao u svoje dlanove.

Bilo je nečeg pretjeranog u svemu tome — mislio je sada. — I u mom tijelu. I u duši. Nečega sam imao više no ostali... ne bolje, ne iznimnije, ali neodmjerenije...

Mislio je sada na život i odjednom je vidio lica i krajolike, sve je bilo uzbudljivo, privlačno i vrijedno toga da ih čovjek doživi. Samo baš nije shvaćao. Što je život htio reći s njima, reći s Jacquesom Dantonom? S tim velikim tijelom, tom gotovo grotesknom lubanjom, tom naravi kojoj je od svega trebalo više nego što je primjereno i ljudski jednostavno i pravilno... Što je bio cilj svega toga?

Zatvorenih očiju sada je čuo odgovor: sreća. Cilj života je sreća. Sve što je radio, mislio, govorio, dozivalo je i pozivalo sreću: ali poznavao je samo slast, uzbuđenje, bol, sve što je upoznao bilo je vrelije ili ledenije, sve je bilo drugačije nego kako je trebalo biti da bi se osjećao sretnim.

Sve je to imalo nekoga smisla — mislio je sada i lice mu se gotovo izobličilo od naporna razmišljanja. Čovjek ne živi uzaludno trideset i pet godina, ne živi tako kako sam ja živio... Sve sam vidio... Kralju su odsjekli glavu... Ja sam bio idol Francuske... I sada ne shvaćam.

I naglo ga je satro paničan strah. Gdje je bila sreća? U Ljudskim Pravima? Ili je guillotina vodila do sreće? Ili poljupci žena, zanosni trenuci? Svega je bilo više, sve je bilo vrelije, pretjeranije nego što je uspomena pokazivala, ta posebna uspomena, bezimena, čiji je okus i miris tražio tijekom trideset i pet godina.

Tako je sjedio i šutio je zlovoljno.

Oko sedam su naoružani čuvari došli po njega i odveli ga u dvorište. Camille je već stajao ondje u skupini: ali bio je tako stran!

— Ne, ni on ne zna — pomislio je Danton.

Camille je gledao u nebo kao da ondje nešto traži, ali staklatost pogleda je odavala da više ne shvaća zemaljski prizor. Mnogi su vikali; onda su lupali lancima i kolima; čuvari su uznemireno sređivali skupinu kao da se priprema velika svečanost. Danton je pratio Camilleov pogled i dok su mu stavljali okove na ruke gledao je u nebo. Nebo je bilo oblačno, sivkasto i samo se izdaleka, posve izdaleka naziralo iza oblaka ranojutarnje, nejasno plavetnilo.

— Bit će kiše! — pomislio je.

I u taj je čas osjetio da jasnije vidi, da se svega što je bilo i svega što je još moglo biti, može odreći, jer još jednom vidi to blijedoplavo nebo iznad Pariza, iznad zatvorskog dvorišta, iznad gubilišta, iznad oblaka: još jednom vidi i naglo shvaća nešto što do tada nije i o čemu ni Camille ne može znati i što je rješenje i odgovor na sve što do tada nije shvaćao.

Nabrekle usne su mu se otvorile da bi odgonetku viknuo u svijet. Ali su onda bubnjevi počeli bubnjati i časnik je počeo čitati imena osuđenih. Zato je ušutio, gledao je u zemlju i smješkao se.