Očevid

I.

Inspektor je poslao pazikuću i detektive naprijed da mu otvore vrata napuštenoga stana. Išao je za njima, polako, gore, na treći kat. Kod svakoga bi zaokreta stao, ispuhao se, razmišljao: inspektor je već bio blizu šezdesete, rado je hodao polagano, nije volio stube i rado je razmišljao. Večerima, u krevetu, ako baš nije bio dežuran i nije se morao baviti nekim zamršenim kriminalnim slučajem, najradije bi čitao djela starih francuskih autora, Bossuetove nadgrobne govore, Racinove i Corneilleove stihovane drame. Jedan mali izlizani svezak Pascalovih Misli i sad mu je bio u džepu.

Iznenadili su ga već i vanjski izgled i stubište kuće: nije takvim zamišljao kuću u kojoj je živio i gdje se skrivao slavni pustolov Marker. Pet godina kako Markera traže sve policije Europe.

Njegovo je ime, ime međunarodnoga kriminalca, krasilo tajne crne knjige svih graničnih prijelaza. Crvene, plave i zelene oznake tintom upućivale su na osobito opasnoga, prokleto spretnoga, koji ne priznaje nikakve granice i nikakva ograničenja i koji je sposoban na sve moguće krinke i sve moguće transformacije.

Njegov se portret povremeno pojavljivao u cirkularima na različitim jezicima i na oglasima i te su slike katkad pokazivale kavalira s cilindrom, ili mangupa iz polusvijeta s kačketom, ili poštovanja vrijednoga građanina sa zaliscima i zlatnim lancem za sat, ali znalo je biti snimaka koje su ga pokazivale bez lažnih zalistaka i kostima, toga slavnoga kartaškog ili burzovnog prevaranta i kradljivca nakita i tada je iz fotografija sa zidova kolodvorskih čekaonica zurio u usputne prolaznike džentlmen brižljivo počešljan i obrijan, u gradskom odijelu izvanredno inteligentna pogleda i dostojanstvena izgleda, čovjek za kojega se može pretpostaviti da će u svakome boljem hotelu a da to i ne zatraži dobiti najbolju sobu i u slavnim i luksuznim restoranima najudobniji stol i najbrižljiviju poslugu. Inspektor se godinama bavio Markerovim zlodjelima, o toj stvari stalno se dopisivao sa svjetskim stručnjacima inozemnih policija, poznavao je tajne opruge velebnih zlodjela toga pustolova, fine pojedinosti njegovih konstrukcija poput onog znanstvenika koji odgonetava znakove nekoga staroegipatskog papirusa. Sada, kada je Marker konačno bio uhvaćen, uzbuđenjem stručnjaka i sakupljača inspektor se penjao stubama koje su vodile u tajni stan velikoga kriminalca. Osjećao je da bi o temi — tajni djelovanja i njegovoj osobitosti — mogao na sveučilištu držati predavanja i da bi zbog temeljitosti i bogatstva materijala svojih predavanja zavrijedio status izvanrednog profesora. Ali ga je kuća u kojoj su otkrili stvarni Markerov dom iznenadila. Trokatnica, građena osamdesetih godina prošloga stoljeća, pohabana gradska najamna kuća u Józsefvárosu, gdje gradska četvrt malograđana graniči sa slamom. Očito, mislio je inspektor, odmahujući glavom dok se penjao stubama do trećega kata — jer dizala nije bilo u staroj kući — očito, da je Marker tražio maskirani stan u staroj građanskoj četvrti, neki izlaz za nuždu prema boravištima podzemlja i kriminala.

Markera su uhvatili prethodnu večer u otmjenom hotelu, u središtu grada, u kneževskom apartmanu na prvome katu, kada se upravo spremao da svoj plijen — nakit jedne rumunjske kneginje — sakrije u kofer s dvostrukim dnom. Točnije, uhvatili bi ga, da pustolov u posljednjem trenutku nije skončao sa sobom: dok su tajni agenti probijali vrata apartmana, slavni kriminalac objesio se zelenim svilenim gajtanom zastora. Kada su detektivi ušli, visio je na prozorskoj kvaki, u fraku, s glavom malo u stranu, u nemarnoj i u elegantnoj pozi. Nakit i jedno pismo koje je kriminalac napisao pazikući u Józsefvárosu našli su na stoliću. Inspektor je tražio da on osobno obavi očevid u tajnom stanu slavnog prijestupnika. Sada je stajao ispred zatvorenih vrata stana na trećem katu i srce mu je lupalo dok je pazikuća drhtavih ruku otključavao, inspektor se osjećao kao arheolog koji se konačno spustio u davno traženu egipatsku kraljevsku grobnicu.

II.

Vrata su se otvorila, pazikuća i jedan tajni agent pošli su naprijed i u mračnom predvorju upalili svjetlo. Inspektor je rukom zaustavio svoje ljude, neka ostanu u hodniku, i sam ušao u stan.

Osjećao je da je ovaj trenutak vrhunac njegova života i službe.

Kao svi ljudi koji savjesno i nadareno obavljaju svoj posao i inspektor je bio sudbinski vezan za materijal kojim je radio: grijeh, zločin, čije je tajne savjesno istraživao, proganjao tijekom cijeloga dugog života, nisu za njega bile pojave koje se mogu vrednovati na temelju građanskoga morala i pogleda na svijet, kao u očima onih čije je interese branio. Inspektor je u dubini duše već dugo bio povezan sa svijetom kriminala — svijetom bez kojega njegov život ne bi imao nikakva smisla. Dan i noć je neumornom strogošću progonio zločin, a istodobno je u dubini srca već davno znao da i zločin progoni njega — zločin: ta protuteža svakom plemenitom i dobronamjernom pothvatu koju treba istrebljivati u ljudskom svijetu. Inspektor je poznavao tajnu — da svijet zajedno tvore grijeh i vrlina, i da nema grijeha, vrlina bi bila bez vrijednosti, a njezin je napor samo svladavanje, protuteža grijehu i ništa drugo. Sve drugo je koristonosno, mislio je pokatkad i češkao se po bradi kao zatvorski čuvar čiji je život besmislen ako nema zatvorenika koje treba čuvati, kao psihijatar koji zna da bez fiksnih ideja luđaka ni razum nema uvjerljivu snagu, kao liječnik koji liječi bolest i razumom hoće izlječenje bolesnih, ali u dubini srca vjeruje u bolest i smatra je poželjnom jer, inače, kome će on u ljudskom svijetu kao liječnik biti potreban? — tako je i inspektor znao da je zločinac onaj drugi čovjek za kojega je on, koji ne čini zlo nego ga institucionalno progoni, kobno i nerazrješivo vezan. Zato je sada stajao, malo dršćući, skoro ganut, u predvorju stana velikoga pustolova.

III.

Jer taj je Marker zbilja bio kapitalni kriminalac iz vrste hotelskih pustolova, koji se finim prstima — inspektor je jučer, dok mu je suparnik visio na zelenome svilenom gajtanu, pažljivo i temeljito pogledao njegove bijele ženskaste ruke s plavim žilama — zapravo vršcima prstiju dodirujući i ljude i dragocjenosti, poput nakita, dionica, pleo i tkao sumnjive ljudske situacije. Bio je od bjelosvjetskih lopova, ali kakav stil! ...mislio je sada inspektor i kimao glavom. Kao čitatelj koji je pred spavanje rado podario svoju dušu remek-stilom Bossuetovih nadgrobnih govora, nije mogao zanijekati izvjesno groteskno priznanje drukčijem smjeru Markerova stila čijim se uglačanim, glatkim, izražajnim i ciljanim karakteristikama uvijek divio. Marker je kao što umjetnik gradi remek-djelo sagradio pokoje od svojih velikih kriminalnih djela na temelju savjeta Thomasa de Quinceya, koji je u osamnaestom stoljeću napisao mnogo čitan i hvaljen esej Ubojstvo, kao jedna od slobodnih umjetnosti — i inspektor je, naravno, poznavao i često čitao tu izvrsnu englesku stručnu literaturu. Karakteristična osobina Markerova stila bila je da se nije služio agresivnim sredstvima: svoja je djela gradio u smjeru najmanjeg otpora, od svojih je žrtava tražio da mu one — nakon odgovarajućih stilskih priprema — svojevoljno, uljudno predaju nakit ili dionice. Poput profesionalnih lopova srca, Marker je mnogo držao do toga da njegove žrtve s pijetetom čuvaju uspomenu na nj.

Sada, kada se konačno otkrilo tajno sklonište profesionalnog pustolova velikih hotela i luksuznih mjesta užitaka, inspektora ne bi iznenadilo da su već u predvorju naišli na enigmatične stvari, možebiti mumiju, ili na zid obješene preparirane ljudske glave.

Rupčićem je obrisao naočale i, u zbunjenosti i smetenosti, tiho je kašljucnuo.

IV.

Predvorje je bilo sumnjivo jednostavno. Kraj zrcala i kraj vješalice bio je držač četki, kišobrana i štapova. »Zamka!« mislio je sumnjičavo inspektor i opreznim pokretima uzeo u ruku dopadljivi predmet. Ali, iz aluminijske futrole koja je bila obložena bambusovom trskom izvukao je jednostavan, premda fin i lagan kišobran. Na kvaki je visio hubertus i mekani sivi šešir. U uglu je zujao plinomjer.

Inspektor je ušao u stan. Bile su to dvije sobe, spavaća i dnevna soba, gdje su uz zidove bile police s knjigama. Iznenadio ga je red. Komadi namještaja su se stisnuli u vrlo mučnu sklopu, kao u celi nekoga strogog samostanskog reda. U jednom kutu spavaće sobe stajao je uza zid željezni krevet, pokriven tamnocrvenim pokrivačem od ripsa. Na zidu je visilo jednostavno raspelo, poput onih koje prodaju na proštenjima. Na noćnom ormariću, u čaši vode uvenule đurđice i nezaboravak, i na mramornoj ploči ormarića dvije knjige. Inspektor je prišao krevetu i pohlepnim i izvježbanim pokretom stručnjaka zgrabio te dokaze zločina. Već je uvez knjige pobudio inspektorovu pozornost: bio je to lijepi blijedosmeđi stari francuski uvez s izlizanim zlatnim slovima. Obje su knjige izgledale stare i inspektor je sa željnim zanimanjem znalca knjiga krenuo odgonetavati izblijedjele naslove i tada ustuknuo. Marker je prije spavanja čitao Bossuetove Nadgrobne govore i Pascalove Misli. Inspektor je sjeo na rub kreveta i nakon prvog iznenađenja, s olakšanjem je primijetio da je izdanje Misli nešto kasnije od onoga koje je on imao u džepu. Ta ga je konstatacija ispunila ljubomornim zadovoljstvom.

Ispod prozora, u kavezu, skakutao je kanarinac i kao kada netko uvrijeđeno osjeća svoju zapostavljenost, gdjekad je žalobno i tiho cvrkutao. Inspektor je nakon kratkog razmišljanja ustao s kreveta i dao kanarincu vode. Ptičica je umočila kljun u zdjelicu i zadovoljno počela pjevati.

U osunčanoj sobi i u susjednoj dnevnoj sobi, gdje su na policama stajale knjige brižljivo odabrane, ponajviše filozofske i teološke tematike, širilo se raspoloženje vedrine i mira. Nad svim stvarima i u pjevu kanarinca osjećalo se da u malom stanu, uređenu puritanskom strogošću duhovnog čovjeka, vlasnik tih predmeta i knjiga često i rado boravi. Inspektor — i to nerado — priznao je sebi da se tu, u tom osobitom, pedantno čistom gnijezdu prijestupa, osjećao gotovo kao kod kuće.

V.

Sjeo je uz pisaći stol, s Nadgrobnim govorima u ruci, i spustio glavu u dlanove. Pred duhovnim su mu očima prolazile uspomene jednog života, onda je uzdahnuo, prstenom je kucnuo po kristalnoj vazi. Ušla su u sobu dva mlada detektiva, odabrani nadareni suradnici i — u stavu mirno — ukočili su se na pragu.

— Dečki moji — rekao je inspektor podučavajućim tonom — prije nego započnete raditi, temeljito se osvrnite oko sebe. Tu je stanovao Marker. Jedan od najopasnijih svjetskih pustolova svih vremena. Sada pripazite dobro. Na prvi pogled, ove knjige i pokućstvo, ti uporabni predmeti ne govore mnogo. Taj stan djeluje poput maske, kao kada se ubojica nedjeljom obuče kao pristojan građanin, halbcilindar, kravata, crni svileni sako i tako krene u svijet miroljubivih ljudi da obavi svoj posao. Vi ste još mladi i zato vas upozoravam... Uopće nije sigurno da je ovaj stan neka vrsta vanjskosti koja treba zavarati, neka vrsta lažne brade ili maske. Uopće nije sigurno da Marker nije upravo tu, u ovom malograđanskom okolišu, bio takav kakvim ga je svijet poznavao — veliki pustolov — a u luksuznim je hotelima gostovao, u fraku i s gumenim rukavicama, osjećajući se prilično strano i bezdomno. Pripazite dobro, dečki moji, i učite. Koristim se prilikom, ovim očevidom, da vas podučim... Prvo: ništa nije teže nego znati gdje je čovjek kod kuće. U grijehu ili u bezgrešnosti?... To već ni sveci nisu bili u stanju bezuvjetno ustanoviti. Moguće je da je Marker bio zbiljski kod kuće u ovome malograđanskom stanu i tu je bio i zbiljski grešan. Rado bih da to možete razumjeti.

— Na zapovijed, gospodine inspektore — rekli su mladi detektivi i nisu se makli.

— Jer uzmite u obzir, dečki moji — rekao je inspektor i pokazao na kanarinca — da čovjek zbiljski i sudbinski nikad nije grešan u svojim djelima, nego u svojim namjerama. Marker je poznavao i bar je toliko tragao za istinom, kao Pascal i Bossuet. Nemojte tražiti ta imena u kriminalističkoj evidenciji, kad budete malo stariji, nadam se, da ćete ih ionako otkriti. Ali čovjek kojega je već i Pascal nazivao čudovištem, nije grešan po sudbini koja mu se zbiva, nego po namjeri kojom se približava sudbini. Marker — inspektor se sada naročito i starački smješkao i teško disao — u ovoj je sobi pokraj kanarinca bio grešniji nego u hotelima gdje je nosio frak. Razumijete već?

— Na zapovijed gospodine inspektore — rekli su opet mladići i nemirno su se pogledavali.

VI.

Inspektor je šutio. Nalaktio se na stol. Stavio je naočale i počeo listati u pohabanom svesku Misli. — Obavite očevid — rekao je poslije usput i ravnodušno.

I dok su hitri momci nasrnuli na ladice, zadubljeno je i pažljivo čitao poznatu mu knjigu. Osjećao se savršeno kao kod kuće.