Nakon toga

Nakon toga

Marginalije uz mađarski roman »dugih« devedesetih godina

Nuditi hrvatskom čitatelju bilo kakav presjek o bilo kojoj književnosti susjednih naroda u okvirima skučena časopisnog prostora, razumije se, gotovo je nemoguće. Međutim, ipak je važno baciti letimičan pogled na suvremeni mađarski književni prostor kako bismo stekli bar osnovne dojmove o najvažnijim zbivanjima, sreli vodeća imena, naslutili neke tendencije, uočili značajnije tradicijske niti ili zamijetili nazočnost i važnost postojanja hrvatske književne riječi u Mađarskoj, pa se možda upravo na temelju ovoga izbora, u kojem ima nekoliko znanstvenih studija i »ilustrativnih« prijevoda, odlučili za izdavanje mađarskog djela.

Iz hrvatske perspektive gledano, kao da je susjedna mađarska književnost i dandanas prava egzotika, stoga neće biti naodmet — u prvome bloku mađarskoga kulturoskopa — upoznati se s najvažnijim pomacima u mađarskoj romanesknoj produkciji i s važnijim autorima posljednjih desetljeća (Bombitz). Tim prije što će hrvatskome čitatelju postati jasno da tu ima podosta i srodnih tendencija, poput ponovnog osmišljavanja povijesnih konstrukcija, vraćanja arhetipskim sustavima pripovijedanja i sve »masovnijeg« organiziranja proznoga teksta kao poetskoga teksta. Da bi se moglo što realnije suditi o našem razdoblju, nužno je govoriti i o povijesti hrvatsko-mađarskih kulturnih odnosa, upozoriti na kulminacijske točke suživota i prikazati recepciju postmoderne hrvatske književnosti kod Mađara (Lukač). Nacionalne hrvatske povijesti književnosti, za razliku od mađarskih koje su bile tiskane posljednjih desetljeća, zasada nisu kanonizirale hrvatsku književnost nastalu izvan granica, pa tako ni književnost mađarskih Hrvata. Kako je naš prostor i nacionalno i kulturno prilično heterogen, prijeko je potrebno ponovno osmisliti mjesto tih književnosti, pa tako i književnosti mađarskih Hrvata, što se ovdje i nudi (Virág). Višejezično i višenacionalno područje Zapadne Mađarske, gdje žive i gradišćanski Hrvati, dio je panonskoga kulturnog prostora koji potječe od rimskih vremena. U nacionalnim simbolima tih naroda koji su se često miješali pregnantno se manifestira bogatstvo suživota (Horvat).

U povijesti mađarske književnosti u XX. stoljeću stvorena su tri osnovna tipa pripovjedne proze. Emigrant Sándor Márai, reprezentant tzv. građanske proze i građanskih vrednota, danas je postao popularnim mađarskim piscem u cijelom svijetu. U imaginativnim i stvarnim prostorima svojih romana neprestano ispituje mogućnosti postojanja građanske etike. A kako je taj srednjoeuropski prostor povijesno determiniran i njegove granice sežu u Hrvatsku, hrvatski će čitatelj u Máraijevim djelima prepoznati i vlastitu povijest i vlastitu sudbinu (Fried). Danas svakako vodeći najplodniji književnik mađarske postmoderne proze Péter Esterházy, od svojega nastupa, unošenjem živoga govora, radikalno revitalizira pripovjedni jezik, konfrontira vlastitu, dakle piščevu sudbinu s imaginativnim sudbinama svojih likova, vodi dijalog sa svim tradicijskim slojevima i mađarske a i svjetske književnosti, a sve to na čvrstim etičkim temeljima. Njegova esejistička razmišljanja o riječima zapravo nisu pisana u obranu vlastitih stilističkih postupaka, kako se to čini na prvi pogled, nego u obranu rečenica kojih nema; »dakle nema razmišljanja, dakle nema forme«. Treći, možda i najizazovniji pripovjedni tip prozne tradicije stvoren je u doba avangarde, koja je u suvremenoj mađarskoj književnosti nekako marginalizirana. Kritička razmišljanja E. Kukorellyja, pisca i pjesnika fragmentarnog načina pripovijedanja i nedorečenih rečenica, upozoravaju na potrebu revalorizacije cijele te tradicijske formacije. Među »ponuđenim« autorima nalazi se i Imre Kertész, pisac tragične sudbine mađarskih Židova, koji je na stranicama svojih romana ispisao gorka i mračna iskustva europske civilizacije.

Svaka je književnost živ organizam, pun proturječnosti, sukobljavanja, ali i sklada i harmonije. Otuda i njezina diskretna ljepota koja nas toliko očarava.

Attila Bombitz predavač je na Odsjeku za austrijsku književnost i kulturu Segedinskog sveučilišta. Područja njegova istraživanja su suvremena mađarska književnost i književnosti na njemačkom jeziku. Studije, ogledi, kritike i umjetnički prijevodi su mu među ostalim objavljivani u časopisima Élet és irodalom, Forrás, Fosszília, Jelenkor, M#hely i Tiszatáj. Objelodanio je knjigu Mindenkori utolsó világok (Posljednji svijet svih svjetova) (austrijski roman). Bratislava, Kalligram, 2001.

Stjepan Lukač je docent na Odsjeku za slavistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta »Loránd Eötvös« u Budimpešti, gdje predaje hrvatsku književnost. Bavi se hrvatsko-mađarskim i slovensko-mađarskim književnim vezama, o čemu je objavio više studija. Samostalna su mu djela: Dramatizirani kajkavski Marijin plač iz Erdelja 1626. (dvojezično), Budimpešta, 2000; A megváltó Mátyás király színeváltozásai a szlovén néphagyományban és szépirodalomban (Preobraženja kralja Matije u slovenskoj narodnoj predaji i književnosti), Budapest, 2001.

Zoltán Virág rođen je 1966. godine u Zalaegerszegu. Studirao je na Filozofskom fakultetu Segedinskog sveučilišta, na kojem kao docent danas predaje mađarsku književnost XX. stoljeća. Studije, kritike i prijevodi su mu objelodanjeni među inim u časopisima Bárka, Forrás, Fosszília, Itk, u zagrebačkom Quorumu i u časopisu mađarskih Hrvata Riječ. Objavio je knjigu o vojvođanskome mađarskom piscu Istvánu Brasnyóu A termékenység szövegtengere (More tekstova plodnosti), Ujvidék — Szeged, 2000. te Magánszférák reinkarnációja. Kortárs horvát költ#k. Quorum-antológia (Reinkarnacija privatnih sfera. Suvremeni hrvatski pjesnici. Quorumova antologija), Szeged, 2002.

Šandor Horvat je priznati etnolog i etnograf gradišćanskih Hrvata u Mađarskoj, ravnatelj muzeja »Savaria« u Subotištu (Szombathely). Osim niza znanstvenih studija objavio je knjige Rani gradišćanskohrvatsko-ugarski rječnik, Željezno, 1998; Narda (monografija), Budimpešta, 2002.

»Uvijek ću biti drugorazredan, podcijenjen, krivo shvaćen mađarski pisac; mađarski jezik uvijek će biti drugorazredan, podcijenjen i krivo shvaćen jezik; mađarska kultura nikada neće imati svoje mjesto u onoj kulturi koja znači, koja je intelektualna, jer mađarska kultura uvijek samu sebe vidi kao drugorazrednu, podcijenjenu, krivo shvaćenu«, čitamo u Dnevniku s galije (Gályanapló, 1992).

Jer, Imre Kertész je fenomen među piscima malih jezika. Čovjek koji je zašao u sedamdesete, iza sebe ima desetak romana i piše samo na mađarskome. Za njega, o njemu, osim u užim književničkim krugovima, u Mađarskoj se jedva zna. Prvi Kertészov roman u Mađarskoj je izišao 1975. godine nakon višegodišnjeg čekanja, a u Njemačkoj nedugo zatim. U Mađarskoj jedva da je i bilo reakcije, a u Njemačkoj je izazvao bum. »Kertész je vezano za holokaust razvio svoj vlastiti jezik«, kaže njegov njemački izdavač. Holokaust je tema svih Kertészovih djela, tako i romana Bezsudbinstvo (Sorstalanság, 1975), što govori o mladome Kövesu, kojeg odvode u koncentracijski logor, ali se on prilagođava i preživljava. Sam autor je s Auschwitzom bio upoznat u 14. godini života. Tako nešto se očito ne zaboravlja jer će većina njegovih kasnijih djela govoriti također o tome. Godine 1990. objavljuje Kaddis za jedno nerođeno dijete (Kaddis egy meg nem született gyermekért, 1990) kao svojevrstan nastavak i odgovor na prvi roman. U međuvremenu je napisao romane Tražitelj nevolje (Nyomorkeres#, 1977) i Neuspjeh (Kudarc, 1988). Nakon Kaddisa o istoj su temi pisani Dnevnik s galije (Gályanapló, 1992), esej Holokaust kao kultura (A holokauszt mint kultúra, 1993) Zapisnik (Jegyz#könyv, 1993), Netko drugi (Valaki más, 1997), Misaona tišina, dok streljački vod ne napuni ponovno (Gondolatnyi csend, amíg a kivégz#osztag újratölt, 1998), Prognani jezik (A szám#zött nyelv, 2001), Engleska zastava (Az angol lobogó, 2001).

István Fried je sveučilišni profesor u Segedinu, bavi se komparatistikom, dobitnik Herderove nagrade. Najvažnija su mu djela: A délszláv népköltészet recepciója a magyar irodalomban Kazinczytól Jókaiig (Recepcija južnoslavenske narodne književnosti u mađarskoj književnosti od Kazinczyja do Jókaija), Budapest, 1979; Utak és tévutak Kelet-KözépEurópa irodalmaiban (Putovi i stranputice u književnostima Srednjoistočne Europe), Budapest, 1989; Kelet-és Közép-Európa között (Između Istočne i Srednje Europe), Budapest, 1986; Irodalomtörténések Kelet-Közép-Európában (Književni događaji u Srednjoistočnoj Europi), Budapest, 1999.

»Mogu se sjetiti da postoji zadatak koji treba obaviti, što znači ovo i ono. Ovo i ono treba za to pročitati, ovo i ono za to znati i te stvari treba dovesti u vezu jedne s drugima. Iz toga proizlazi jedna vrsta posla«, odgovara u jednom intervjuu među ostalim Esterházy, sada već i njemu i nama davne 1992. godine, na pitanje »kako se gradi sve to što je roman?« Te, kao što rekoh, davne 1992. godine Esterházy je već vjerojatno bio duboko u čitanju, saznavanju i dovođenju u vezu »ovoga i onoga« za roman koji će izići tek 2000. godine. Gotovo dvije i pol godine nakon što je Harmonia cćlestis doživjela golem uspjeh prodavši se u nevjerojatnom broju od nekoliko desetaka tisuća, pojavio se kao grom iz vedra neba i dodatak, Ispravljeno izdanje (Javított kiadás).

Naime, skupljajući materijal za svoj obiteljski roman, Harmonia cćlestis, Esterházy se obratio i Povijesnom uredu te zatražio na uvid dokumente koji bi mogli postojati o njemu i njegovoj obitelji. Završivši roman koji je pisao ni manje ni više, nego devet godina, odjednom je, nekoliko dana nakon što ga je predao, bio suočen sa šokantnim i nevjerojatnim otkrićem i materijalom za novu knjigu. Objavljivanje i smisao dugo iščekivanag djela dovedeno je u pitanje nakon što su mu u Povijesnom uredu bila uručena četiri debela dosjea pisana sinu prepoznatljivim očevim rukopisom, rukopisom Mátyása Esterházyja.

Mátyás Esterházy, potomak poznate mađarske aristokratske obitelji, obožavani otac i velik čovjek, središnji lik romana koji je već bio u pripremi za tisak, u razdoblju od 1957. do 1980. bio je agent odjela III/III, doušnik, špijun.

Kao i većina socijalističkih zemalja Mađarska je imala razvijenu doušničku mrežu. Agenta odjela III/III vrbovali su na više načina. Jedan je bio dobrovoljno prijavljivanje, a drugi ucjena ili prijetnje samoj osobi ili obitelji. O svrsi vrbovanja otvarao se takozvani karton 6, na čijoj se stražnjoj strani označavala uspješnost akcije. Iako se o »članstvu« potpisivala neka vrsta javne izjave, kod osoba na visokom položaju postojao je i neverbalni ugovor, što se smatralo važnim i zbog održavanja tajnosti. Odabrani su imali svoje pretpostavljene i s njima se morali susretati svakih tjedan-dva i podnositi izvještaje. Posao agenta prekidao se njegovom smrću ili smrću osobe koju je promatrao. Iako su se mnogi bavili tom djelatnošću, interes javnosti budi se kad iziđe na vidjelo da su se time bavile relevantne i znane osobe.

Prije nekoliko godina javnost je bila zatečena pismom Sándora Tarra, poznatoga mađarskog pisca kojim se javio »predmetu« svojega promatranja, kolegi Jánosu Kenediju. Drugu senzaciju izazvalo je sada Ispravljeno izdanje, koje je do same promocije držano u najvećoj tajnosti (ni izdavač nije znao o čemu je riječ sve dok mu nije predočen rukopis). Knjizi su dodijeljeni mnogi epiteti, uglavnom snažna predznaka: najpotresnija knjiga, knjiga koja podiže prašinu. Esterházy je u formi dnevnika, od siječnja 2000. do travnja 2002, objavio dijelove dosjea koje je tijekom gotovo četvrtine stoljeća zapisivao njegov otac pod pseudonimom Csanádi. »Nije obrana, ni opravdavanje: traženje je pozicije. Tražim svoje mjesto, svoje novo mjesto. Htio bih ostvariti odnos prema ovome i posljedicama toga.« (14) Knjiga se može gledati i kao treći dio, nastavak ili što podnaslov i kaže: Dodatak Harmoniji cćlestis. Prva dva dijela su Numerirane rečenice iz života obitelji Esterházy i Ispovijesti jedne obitelji Esterházy, a taj kobni nastavak sastoji se od dijelova dosjea tiskanih smeđom bojom, uz njih vezanih Esterházyjevih zabilješki odvojenih okruglim, uglatim i šiljatim zagradama, ovisno o vremenu dodavanja komentara i mnogo citata iz Harmonije cćlestis, koju ponovno iščitava, ispravlja i »počevši od 100. strane, roman Harmonia cćlestis čita kao sam svoj špijun« (András Bán Zoltán). Mnogi su vjerojatno, s pravom, pomislili da je i to jedna od autorovih književnih »prevara«, čak i sam napominje da se osjeća kao dječak koji je vikao vuk!, ali pretpostavljam da na kraju ipak svatko, uključujući i mene, odluči vjerovati. Ipak se pitamo, zašto? A Esterházy među ostalim odgovara: »na svijetu sve postoji zato da bi iz toga postala knjiga«.

Péter Esterházy odlučio je da JE pisac kada je pišući novelu za školsku zadaću u 3. razredu gimnazije, shvatio kako je dobro odlučiti o tome da baš ta kuharica bude debela, znojna i guzata. U primjeru koji nam je trenutačno tema stvarnost i život malo su se poigrali s njim, onako kako se on poigravao sa svojim čitateljima. Teško je razlučiti što je ovdje život, a što roman. Sam pisac se našao pred gotovo nerješivim problemom. Djelo koje je zapravo želio napisati cijeli život najednom je postalo obična laž, ali nakon samo nekoliko dana razmišljanja (toliki je razmak između datuma izdavanja Harmonije i datuma prvog zapisa iz Ispravljenog izdanja) odlučio se na rizičan, ali iz sadašnje perspektive i najpametniji mogući potez. Postojala je mogućnost, a to je vjerojatno bio i jedan od najvećih strahova, da čitaoci jednostavno zamrze Harmoniju, ili tatu ili... No ništa se od toga nije dogodilo. Dapače, obje su knjige popularne, o njima se piše, priča, raspravlja. A ni Tatu se ne mrzi.

Uskoro će, po mojim saznanjima, na hrvatskom jeziku biti dostupna dva Esterhazyjeva romana: Jedna žena i Hrabalova knjiga. Ako se jednoga dana bude prevodilo Ispravljeno izdanje, treba imati na umu autorovu želju da ga čita samo onaj tko je prije toga pročitao i HC. Dakle, po redu, od glave do repa.

Uvod napisao i blok priredio Stjepan Lukač.

Neznanje je isto tako važno kao i znanje. Ne bismo se trebali truditi da sve znamo, nego bismo trebali točnije iscrtati krug neznanja i znanja. Dvije kružnice prelazile bi jedna preko druge i izrezale sustav odnosa stanja.

S druge strane: uvid! Treba se udaljiti od pretjerano

neposrednih objašnjenja. U neposrednom objašnjenju

krije se uvijek žudnja za ostvarenjem tvojih pristranosti.

Péter Nádas, Zapažanja

Kako bih izbjegao prisilno tipologiziranje te time čin isključivanja, već sada želim razjasniti da ne znam što bismo danas trebali razumjeti pod pojmom roman, pa ću mjesto toga govoriti o knjigama, o onim knjigama i njihovim autorima koji su za mene zbog nekih razloga bili važni u proteklom dugom desetljeću. Govorit ću o piscima knjiga. O nekima više nego što je potrebno, a opet o nekima kraće nego što je potrebno, ovisno o svojoj kondiciji. Zato ću rado otvarati međudijaloge čak i između nespojivih pisaca. Sve to radim zato što uopće nisam siguran u to da se postavljanjem tipoloških sustava može kazati bilo što važno o književnosti jednog razdoblja. Najviše mi smeta to što ne znam koliko je romana, proznih djela, knjiga izdano u ovome »dugom« desetljeću »devedesetih« bez vidljiva početka i kraja (jako mi nedostaju sadržajni priručnici, baze podataka, književni godišnjaci), a ne znam ni to čiju bih, kakvu bih tradiciju i diskurs trebao smatrati mjerodavnima (jedna monografija samo je jedna monografija, ako je uopće ima, kao što i povijest književnosti može biti samo jedna među povijestima književnosti). Ovaj tekst je zbirka marginalija uz jednu zamišljenu knjižnu policu.

Premda se ne može sigurno potvrditi, s promjenom književnog sustava 1986. zajedno se zatvorilo i otvorilo jedno razdoblje, kao što je i s političko-povijesnim promjenama sustava 1989. počelo novo književnopovijesno razdoblje u povijesti mađarske pripovijesti: ojačale su se refleksije, referencijalnost, pripovjedačeva želja za povijesnim rasterećivanjem. Ovdje naravno nije riječ ni o kakvu realizmu, ni o kakvu opisu ili karakterizaciji razdoblja. Upravo ono naknadno obilježje promjena književnosti i sustava, koji se općepoznato ne podudaraju, koje je postalo bitno u »postdogađajnosti« i/ili »postpovijesnosti« mojih autora, reflektira način mog čitanja romana. Vidim kako se taj »post« pojam ojezičava u knjigama autora »s kraja tisućljeća«, koji ne znači samo stvarno vremensko preuređivanje nego i preuređivanje u poetsko-povijesnom smislu unutar tekstualnih svjetova. »Postnost« u određenom smislu popušta pred kondicijom čitanja, kao da sintetizira one strategije o kojima se (prije) vodilo računa kao o novumu. Ponovno osmišljanje povijesnih obličja u romanima i ponovna uporaba arhetipskih pripovjedačkih sustava rezultiraju takvom posebnom cjelokupnom umjetnošću koja kao da zadržava karakteristične elemente današnjega postmodernog razdoblja, no ipak, pokazujući leđa XX. stoljeću i okrećući se prema simulakrumu XIX. stoljeća, postavlja pitanja o biti same sebe.

Ovaj tekst neće skicirati holistički model o gegenwartsromanu. Kažimo bolje ovako: nudim nekoliko imena i naslova, a preko njih možda mogu iznijeti i neka stajališta neobvezatne vrijednosti. Takav je primjerice moj omiljeni pojam »svjetski roman«, nalik svijetu unutar kojega je pojma naglasak na dobroj rečenici, na rečenici bez pogreške s poetskim nabojem, koja je sposobna preko figura i svjetova i simbola prikazati očitu organiziranost postojanja. Romani Adáma Bodora i Lászlóa Krasznahorkaija su takvi romani: dopuštaju funkcioniranje klasičnog principa romana, koji stvara cijeli svijet, nastani ga stanovnicima, kronotop mu je ujedno nepoznat i prepoznatljiv po svojoj nepoznatosti. Bujanje jezika romana ima i moralnu snagu. Nije slučajna bogata recepcija tih knjiga na njemačkome jezičnom području.

Glede životnog djela Adáma Bodora 1990-e ionako imaju poseban status. Većinu svojih knjiga uistinu je napisao prije novelističkih, fragmentarnih romana u kojima se rekonstruiraju događaji, pa se njegovi potonji radovi mogu smatrati i dodatkom. Rajon Sinistra (Sinistra körzet, 1992) je jednoglasno i esencijalno remek-djelo. U snažno koncipiranu izboru presjeka životnog djela, u Povratku ušari (Visszatérés a fülesbagolyhoz, 1992) jasno se pokazuje snaga »prijašnjosti«, stanje prije romana. U razdoblju prije Sinistre: ontologizirajući tekstovi opisa krajolika (bez čovjeka) izmjenjuju se s refleksijama apsurdnosti (ljudskog) postojanja. Već i između nekih dijelova zbirke pripovijetki moguće pretpostavke o čvrstoj povezanosti (ponavljanje imena i situacija) navješćuju potrebu za formiranjem zajedničkog poimanja i većeg epskog prostora. Lokalna zatvorenost Rajona Sinistre izražava se u isto tako krnjim događajima — u kojima se mijenja gledište i koje je semantički diseminativno — kao što se artikulira opća prisutnost okolice i egzistencijalno ugrožavajuća otvorenost Bodorova krajolika. Taj Bodorov roman jako dobro prikazuje ponovno oživljavanje u prvom redu novelističke tradicije romana, što je istoznačno s udaljavanjem forme od romana. Nakon Sinistre roman Posjet nadbiskupa (Az érsek látogatása, 1999) s svojim metaforičnim zaobljenim zbivanjima puno je razigraniji, opušteniji i elegantnije obnavlja već poznati egzistencijalni prostor. U Posjetu nadbiskupa popularizacijskim aktovima, intertekstualnom koncepcijom, bajkovitošću istočnoeuropskoga magičnog realizma stvoreno je tragikomično komorno djelo. »Tišina« Bodorove proze, koja se čula iza pisane pozadine priča predjela i apsurdnih egzistencija (gdje su predjel i apsurdnost i egzistencija i priča isto), tu na prirodan način, čak štoviše postupno omogućava slušanje priče iz te knjige, isprekidano nastavljene i magične u svojoj apsurdnosti.

László Krasznahorkai je romanom Rat i rat (Háború és háború, 1999) naglasio da je cijela postmoderna čarolija XX. stoljeća zapravo postromantički životni osjećaj, sjena, koja susretljivo spušta svoju koprenu preko prošlosti, dok se ne događa ništa drugo nego neljudsko ponavljanje povijesne prošlosti. Priča o glavnom liku Györgyu Korimu, jezik romana oslovljavanja samoga sebe, činjenica izreke ili govora i monologa: činjenica težnje egzistencije koja propada, zaklinjanje na dobrotu i pravednu stvar te isto tako deklaracija nezaštićenosti i beznađa. Profetskom težnjom za efektom Rat i rat uzdaje se u osjetilne i osjećajne evidencije, što se očituje u ordinarno jednostavnom vođenju radnje (ili upravljanju događajem) i u savršeno razumljivim i beskrajnim užicima u jezičnim modulacijama. Taj se roman prikazuje poput hvalevrijednog čuda pred publikom koja je doživjela i bolja vremena, u tom ima još i pravo, ako uzmemo ozbiljno, ako povjerujemo u poruku pročitanu iz rukopisa, koja nije drugo nego roman sam, potpun rukopis, koji iznova piše, priča do kraja i završava nekadašnje svjetove i imperije.

Bodorov istini za volju mikroelementaran, no time još više motiviran jezik romana cilja na »raščišćavanje« jednog povijesno loše usnula gotovo stoljetnog događaja u Posjetu nadbiskupa, Krasznahorkaijev svjetski roman otvara »vječni« dijalog između stanja nekad postojećih svjetova i aktualnog svijeta. Među te koncepcije romana lako možemo ubrojiti i roman Lászlóa Darvasija Legenda o prikazivačima suza (A könnymutatványosok legendája, 1999), koji u nesadašnju stvarnost mađarske povijesti XVI-XVII. stoljeća smješta komadiće priče o beskrajnim atrakcijama, ili bajkoviti pripovjedački roman Istvána Szilágyija Doba gavrana (Hollóid#, 2001), komponiran u dva glasa i dva dijela. U tim romanima, a i drugima koji nisu navedeni, pravilno se miješaju potrebe za ulovom, cijeloga' u mrežu poput-post impregniranjem vlastitih poetoloških rječnika. Tekstovi i u svojoj fragmentarnosti, nedovoljnosti, upozoravaju na svjetovne ruševine, u svojoj jezičnosti naglašavaju esteticizam samostalnog života ili svjetovnost jezika, a povijest, povijesnost — u svakom naprotiv ideologeme povijesnih romana — koncipira se u supkategorijski događaj. Zadnje navedeno se inače, s obzirom na modifikaciju nastalu iz prethodnih i organskih karakteristika posljednjeg desetljeća europskog romana, samo uz znatnu zaostalost može nazvati novim u mađarskoj književnosti, ako s tim u vezi mjerodavnima smatramo »povijesne paradigme romana« Mircea Cartarescua, Umberta Eca, Mariojas Vargas Llose, Gabriela Garcia Márqueza, Lawrencea Norfolka, Christopha Ransmayra, Salmana Rushdiea ili Josea Saramaga. I ako je i nadalje prijeko potrebno bavljenje povijesnim romanima, onda su u toj temi nezaobilazna neka poglavlja Lajosa Grendela iz takozvane New Hont-teatrologije, Einsteinova zvona (Einstein harangjai, 1992), I doći će kraljevstvo Njegovo (És eljön az # országa, 1996), Masovna grobnica (Tömegsír, 1999) i Kod nas u New Hontu (Nálunk New Hontban, 2001), koja olako poručuju kako se odvijala ta tragikomična euforija opraštanja od promjene sustava i kako se još mogu zbijati lakrdije u romanu, s romanom. Također je nezaobilazno faktivno »pisanje romana« Lászlóa Végela o životu na rubu provincije u ovome desetljeću: jednako u pripovijestima, esejima i dnevnicima: Velika srednjoistočnoeuropska gozba ulazi u pikareskni roman (A nagy Közép-Kelet-Európai Lakoma bevonul a Pikareszk Regénybe, 1998); Život na rubu provincije (Peremvidéki élet, 2000); Eksteritorij (Exterritórium, 2000).

Namjerno stavljam u primjeru »povijesnog romana« jednu uz drugu umjetnost Ivána Sándora i Lászlóa Mártona. U osnovi dolaze iz različitih krajeva, poimaju različita iskustva i izričito različite nazore. Međutim, obojici je zajedničko to što redovito prakticiraju pisanje, a i borbu preko pisanja za tzv. poetsku legalizaciju pripovijetke povijesne vrijednosti. I slučajno — ili je i to obilježje našega vremena? — obojica i u tome traže tzv. mogućnost valorizacije povijesnosti. To je traženje odgovora nakon postmodernističkog razdoblja: Márton šaleći se i retorizirajući pronalazi nemogućnost povijesti, a Iván Sándor u svojim ja-romanima i romanima gašenja svijeta reflektira na tradicijska prekidanja europske književnosti romana. Povijest u njihovu slučaju nije panel, nego jedina moguća tema pripovijetke i egzistencije.

Gotovo svako djelo Ivána Sándora pruža mogućnost neprekidnog čitanja, i na taj način njegovo životno djelo, posebno od Priče s kraja stoljeća (Századvégi történet, 1987) mami nas osobitim i jedinstvenim, kontinuiranim duhovnim pustolovinama u mađarskoj pripovijednoj književnosti punoj prijelomnih linija. Arabeska (Arabeszk, 1991) kopiranjem unutrašnjih psihograma jednih na druge prikazuju tragične, osobne događaje montiranih procesa iz pedesetih godina i zajedno s tim pokušaje prekidanja opće šutnje. Vrt preobrazbe (Atváltozások kertje, 1995) reflektira na političke skandale u drugoj polovici XX. stoljeća, dok možda najistaknutije životno djelo, Seforisova staza (A szefforiszi ösvény, 1998) pomiče u vremenu i prostoru parabolu opće dehumanizacije i gubljenja razuma te tako doslovce stvara graničnu situaciju između »već ne i još ne«. Seforisova staza je važan roman zato što je u stanju promijeniti u organsku tvar (u samu sebe) lozinke teorije postmodernizma i dekonstrukcije. Ta interpretacija mentaliteta, traženje puta i prikazivanje erozije ja čini moralnu paradigmu i primjer u pisanju suvremenoga mađarskog romana.

Slično Ivánu Sándoru i László Márton fokusira slomljen sustav tradicije dijaloga povijesti/događaja u svojim najnovijim knjigama. U svojemu fragmentarnom romanu Prisilno oslobođenje (Kényszer# szabadulás, 2001) hodajući tragom Miklósa Mészölya, priča neopisivo iscrpne i točne događaje onog izvjesnoga, nikad dovršenoga povijesnog tabloa romana punog nadahnuća devetnaestog stoljeća, koji nepromjenjivo ostavlja »lijepo« beznađe mjesta i vremena, ali ponovnim komponiranjem pripadajuće sljepoće za opažanje mjesta i vremena čak i prelazi preko njegovih nostalgičnih sanjarija. Međutim, pogled bačen na povijest jest slijep pogled. Iza tog pogleda ne stvara se nikakva svijest ili entitet sjećanja. Vihor prašine i pijeska sprečava začeće prizora na listovima romana Prisilno oslobođenje, dok na stranicama njegova ranoga velikog romana Prelazak kroz staklo (Atkelés az üvegen, 1992), trebamo prijeći na drugu stranu jedne staklene kugle (jedne slijepe očne jabučice) za vrijeme rasipanja stvarnosti. U Sjenovitoj glavnoj ulici (Arnyas f#utca, 1999) ne nazire se ni gledište lika: mora mu se bez izgovora pogledati u oči. Postoji li uopće itko tko vidi? Tu poziciju ne popunjava Mártonov način pripovijedanja, i upravo s nepopunjavanjem nedostatka upozorava na probleme događajne svijesti i sjećanja iz stvarnosti.

Jezična kodiranost povijesnih naracija te njihova podijeljenost i separacija unutar jezika prije svega zaštitni su znak »hitova« Pála Závade i Pétera Esterházyja. Povijest u Závadinu romanu Jadvigino uzglavlje (Jadviga párnája, 1997) i u Esterházyjevu romanu Harmonia Cćlestis (2000) dobiva novo značenje kroz jednu obiteljsku priču. Kako djeluje obiteljski roman po poetskoj funkciji »postnosti«? Kako se može vratiti ta sveobuhvatna književna vrsta s ugrađivanjem svih onih iskustava, čiji bi nedostatak u svakom slučaju knjigu odrinuo na periferiju kritičkog čitanja, eventualno je uvrstio na listu uspješnica? Između Závade i Esterházyja, meritornih prerađivača žanra, može se otvoriti međutekstualni dijalog: Jadvigino uzglavlje snagom stvaranja središta na periferiji valorizira mogućnosti mitskog obiteljskog romana. U tom slučaju se jasno pokazuje postnaknadnost u fabulariziranoj metanarativnosti: strukturiranost knjige s unutrašnjim gledištem podudara se s vanjskim, tipografskim dizajnom, stvarajući takav simulakrum koji odgovarajući (i) hiperrealističnim načelima uvjetuje nerazdvojivost stvarnosti i fikcije. Esterházy u svojem obiteljskom romanu uzima na nišan upravo gubljenje središnje pozicije imena i stvaranje njegova novog značenja. U luku zbivanja između djeda, oca i sina, može biti riječ o pozicioniranju jednako raspadnutih, funkcionalno promijenjenih značajki, što je preduvjet za tzv. tradicionalni obiteljski roman u kojem je riječ o propadanju. Nije slučajno da komponiranje djeda »poput memoara« imitira XIX. stoljeće, u znaku izgovorljivosti, bajkovitosti, cijelosti koja stvara dijalog: pa se on pretvara u simboličan povijesni lik. On ima »svoju priču«. Esterházyjev pripovjedač, dok virtualnost Prve knjige proširuje cjelovitim događajnim sklopovima u vremenu, povijesna zbivanja Druge knjige uravnoteženje s nestankom XIX. stoljeća u XX. stoljeću i s barbarizmom komunizma XX. stoljeća. Isto to može se napisati o nastaloj trojnoj jezičnoj figuraciji u Závadinim romanima. »Postni« obiteljski romani kod Závade s mogućnošću prepisivanja mita te s pretočivošću imaginarija imena u bajkovitost kod Esterházyja naznačuju kvalitetno »uskrsnuće« novog umjetničkog žanra.

Prizivanje arhaičnog načina pripovijedanja ne uvjetuje samo jezične i poetske veze u djelima tih mlađih prozaika, vrijedno je baciti pogled i na onaj stvoreni, arhaično krvavi i anđeoski, tj. svijet tužnih vilenjaka, koji se kod Attile Bártisa u obliku romana, a kod Lászlóa Darvasija i kod Jánosa Háya u proznim pjesmama i nizu pripovijetki artikulira u netaknutost nostalgije, bajkovitosti i legendi.

Bartisov prvi roman Šetnja (A séta, 1995) osim jezične kompleksnosti sadržava ljubavnu izjavu, u kojoj odzvanja nostalgija za prolazećim vremenom, moralno jačanje težine ostavštine, osjetljivost tijeka nazadovanja i propadanja. Krvavo opraštanje od djetinjstva i jednoga nestalog i alegoričnog svijeta, punog nostalgije, koji u pripovijedanju isjeckanim vremenom sjećanja i prostora omeđuju kupališta, majstori, jelove šume, anegdote i mitovi. Zbirka novela koja slijedi nakon toga, Plavičasta para (A kékl# pára, 1998), nadopunjuje osobnu mitologiju svijeta Šetnje. Novele Plavičaste pare poput tekstova apokrifa rekapituliraju u obrnutom redoslijedu nostalgičnost anegdota Šetnje. Iskopava svijet priča i uspomena iz hrpe smiješnih ruševina političkih diktatura. Drugi Bartisov roman sa stvarnom pretenzijom na roman, Spokoj (A nyugalom, 2001), iako ne poriče svoju arhaičnost, njezino otvaranje prostire u oštar aktualan svijet. Izravno preusklađuje nedovršen rukopis Pála Závade, jer se metanarativnost sudbine i obiteljske priče nisu dale dovršiti (u obama je jaka dominacija dramatičnosti jezičnoga karaktera, pisani medijalitet jedna drugu i jedna drugoj pročitane životne laži, i posmrtno krajnje zatvaranje). Prve dvije knjige Attile Bartisa rekle su sve o tome što se može reći s arhetipskim materijalom o povijesti podrijetla, dijelom nostalgičnim a dijelom ironičnim diskursima. Čini se da Spokoj kategorično prekida s dosadašnjim načinom stvaranja kronotopa u književnikovoj poetici. Kao roman: gotovo je konzervativan, jezik romana gradi ponavljajuću strukturu motiva, koji se usuđuje na trenutak prikazati slike o razdoblju neposredno prije promjene političkog sustava, dok svoju pripovjedačku povijest podrijetla simbolično vraća u 1956. godinu.

Prozu 1990-ih, ako romane i ne možemo nabrojiti u velikom broju, odlikuje velik broj zbirki novela. Lajos Parti Nagy (Ustalasani Balaton — Hullámzó Balaton, 1994), Pál Ficsku (Živjeti s tri žene — Élni három n#vel, 1997), Sándor Tar (Spor teret — Lassú teher, 1998) i, osim spomenute Bartisove zbirke, László Darvasi označuju preporod »mađarske novele«. Iz Darvasijeva desetljeća i uopće iz novelističke produkcije desetljeća ističu se Veinhagenski grmovi ruža (A veinhageni rózsabokrok, 1993) i Moja ljubav drugarica Dumumba (Szerelmem Dumuba elvtársn#, 1998). U prvom redu kao posljedica mitsko-postrealističke separacije karakterističnoga mitsko-arhaičnog versusa. Veinhagenske grmove ruža odlikuju radost pričanja, totalitet i fragmentarnost, enigmatičnost i ograničena diseminativna tehnika pripovijedanja, koja pruža dovoljno prostora dekonstrukcijskim igrama, a kao simulakrum čitljivosti kao tradicionalnoj 'cjelini'. Te dvije zbirke novela obilježavaju fikciju pisanja između stvarnog i nestvarnog. Njihova novelistička nanizanost djelomično upućuje na mogućnost proznog eksperimentiranja većih dimenzija, Darvasijev veliki roman (po uzoru na Bodora, Krasznahorkaija, Mártona) ipak gubi svoju cjelovitu vrijednost upravo u svojoj novelističnosti. Neke sekvencije priče se međusobno baš i ne podudaraju u zamršenosti romana, štoviše, nefunkcionalno i nemotivirano nastaje i ovo i ono u tom golemom matriksu događaja. Legenda o prikazivačima suza (1999) obeskrajen je tijek novela s višestrukim početkom koji odgovara višestruko istaknutom završetku. Nakon romana Istvána Szilágyija pod naslovom Doba gavrana trebalo bi opet uzeti u ruke Darvasijeve, neopravdano zanemarene Prikazivače, dijelom stoga kako bismo vidjeli zašto je autor osjetio potrebu za promjenama u izdanju 2001. na njemačkom jeziku za frankfurtski sajam knjiga, a dijelom zato kako bi preko Szilágyijeva romana dobio potvrdu istočnoeuropski pjesnički realizam.

Taj totalitet očigledno zahtijeva protusvijet. U mojem iščitavanju romana doista se i stvara taj protusvijet, protugovor u »dužim« tekstovima poput romana Endrea Kukorelly i Lajosa Parti Nagya. Međutim, totalitet se kod njih (k)vari, jezično preobražava. Zbirka feljtona i pripovijesti, roman u bilježnicama i feljtonski roman Lajosa Parti Nagya, feljtonska zbirka, hrestomatija i roman-ruševine Endrea Kukorellya osjetljivi su odgovori na ono što je bilo prije i na ono što će biti poslije. Ako je roman devedesetih godina roman u odlomcima i novelistički roman, onda se pisani tekst lirske određenosti uklapa u iste te redove.

Među Kukorellyjevim predgovorima romana ističu se oni u kojima lik koji govori, koji prepriča(va) sebi ili u sebi i stalno gleda van, provjerava, recimo, prodavaonicu preko puta ili predmete na plaži. Taj zanos: (kontemplativna) figura i (šuljavo) ponašanje odgovaraju takvu nedovoljno retoričkom načinu života, koji je sposoban jasno izraziti nedostatke totaliteta na svjetskom (i svom) jeziku. Naravno upitno je je li roman u Kukorellyjevim pisanim tekstovima roman, ako piše neprestano jedan jedini, sveobuhvatan tekst. Međutim, Ruševina. Povijest sovjetskog saveza (Rom. A szovjetónió története, 2000) poruka je vrijedna geste: sve što već takoreći nije postojeće, jer je natpričano ili zatajeno ili primorano u prošlost, to se u ovoj zbirci proze i mnogima drugima, posebno u kratkoj prozi Tri 100 komada (Három 100 darab, 1999) pretvara u konturu.

Kukorelly piše en bloc događaje svijeta u ruševinama, tekstualne varijacije Lajosa Parti Nagya stvaraju svjetove zbivanja. Iz bliske prošlosti, iz bliske budućnosti. Ta vrsta socijalne osjetljivosti je naravno pitanje jezika. U ljubavnom romanu u bilješkama Jolán Sárbogárdi (pseudonim za pisca) i feljtonskom romanu Noć čistog žita tijekom deformacije umjetničkog žanra Parti Nagy, koristeći se ranijim stručnim izrazom, suprotstavlja i odražava tu takozvane male realije, onu mađarsku stvarnost koja od promjene političkog sustava na najrazličitije načine raspinje norme. Između ograničene raskoši bijede Mauzoleja (Mauzóleum) i Anđela tijela (A test angyala, 1997) razapet je isti virtualni ponor, kao među današnjim društvenim slojevima. Disonantni glasovi zbog propuštene mogućnosti povijesnog trenutka koji se zbio 1990. prate nas preko slobode koja je kod Jolán Sárbogárdi zamijenjena aerobic-libress komforom građanskog miljea, pozivanjem na otmjene osjećaje sivog razmišljanja, nezgrapnim jezikom laži. Trg mog heroja (H#söm tere, 2000) smjelije je djelo: istinita vizija o mogućnosti dupliranja postnaknadnog svijeta i individue, o stvarnim zamkama jezičnih mehanizama, o mogućnosti istodobnog referencijalnog i fantastičnog dijalogiziranja sociolektikuma i vlasničkih diskursa. I onda bi ponovno trebalo uzeti u ruke zbirku kratkih romana Istvána Bake Posvećenja (Beavatások, 1991), ne samo zato da bismo kao predsliku imenovali prošlo-sadašnje golubove poput vampira, nego i zbog toga kako bismo na Parti Nagyov i/ili Kukorellyjev postmitološki lirski aparat mogli misliti u široj perspektivi.

Ne mislim da ove marginalije zahtijevaju ikakav zaključak. Međutim, htio bih još reći da u povijesno-poetskom pogledu njemačka književnost sablasno ponavlja sama sebe. Godinu 2002. obilježavaju najnovija »velika« djela Güntera Grassa i Petera Handkea. Daleko smo već od mnogih razočaranja u primjeru dvojice velikana književnosti. No, još uvijek su oni ti koji znaju što je roman i što još roman može reći. Grass se izgleda vraća u opasne godine njemačke povijesti i piše »povijesni roman« (Im Krebsgang). Handke se izgleda vraća u herojsko doba romana i iz svog sela Mancha piše kontemplativan pikareskni roman, bezvremensku-bezdogađajnu varijantu romana (Der Bildverlust). To su kapitalna životna djela, odgovori dvojice pisaca romana tako udaljenih jedan od drugoga na prekretnici stoljeća. Recimo da žudim za sličnim dijalogom u mađarskom romanu. Ovaj tekst, inače, ne možemo smatrati završenim dok, unatoč svim govorkanjima, iznad svog post romana uvijek prisutan drugi autor mađarske prekretnice započete '86-e ne zapiše i svoje ime.

Prevela Biljana Horvat