Marginalije uz hrvatsko-mađarske književne odnose

Marginalije uz hrvatsko-mađarske književne odnose

Od Mažuranića do Riječi

Bez poznavanja glavnih tijekova hrvatsko-mađarskih odnosa u povijesti ne možemo realno suditi o našem razdoblju, pa ću se stoga ukratko osvrnuti na glavne kulminacijske točke suživota Hrvata i Mađara. Naravno, ne želim dati iscrpnu i temeljitu sliku o hrvatsko-mađarskim kulturnim odnosima, o recepciji hrvatske književnosti kod Mađara, već izdvajanjem konkretnih primjera želim pokazati kako se taj odnos mijenjao tijekom stoljeća.

Tri zasebna poglavlja, tri velika imena hrvatske književnosti, Ivan Mažuranić, Antun Gustav Matoš i Miroslav Krleža zorno pokazuju uzdizanja i padove na razvojnome luku hrvatsko-mađarskih odnosa.

U svojoj studiji objelodanjenoj u Osijeku o Mažuranićevu spisu, dvojezičnome političkom proglasu iz 1848. godine Hrvati Mađarom — A' Horvátok a' Magyaroknak,1 bio sam u uvodu zapisao: »Zajedničku višestoljetnu povijesnu prošlost, sve, bilo refleksivne bilo nehotične trzaje daleke prošlosti, pa i danoga povijesnog trenutka — tu se misli prije svega na četrdesetosmaška zbivanja — koji je postao kamenom-međašem u nacionalnome razvitku i u odnosima dvaju susjednih naroda, hrvatskoga i mađarskoga, ujedno odlučno, definitivno i jasno zacrtao logični povijesni tijek svih kasnijih melankolično-tragičnih zbivanja, dakle sve to skupa najzornije simbolizira životni put, ali i umjetnički razvoj Ivana Mažuranića: učenika riječke gimnazije, mađarskog stihotvorca, slušatelja filozofije liceja u Subotištu (Szombathely), člana mađarskoga đačkoga obrazovnog društva u istoj ustanovi te vrsnog poznavatelja tadašnje suvremene mađarske klasicističke lirike.«2 U prvoj polovici XIX. stoljeća u hrvatsko-mađarskim odnosima doista je došlo do pravog i radikalnog preokreta. Kulturne reforme Mađara započete prije ilirskoga pokreta, oko dvadesetih godina, djelovale su inspirativno na Hrvate pa su i sami slijedeći »mađarsku peldu« (mađarski primjer) krenuli sličnim putem. Ono što je u odnosima Hrvata i Mađara prije bilo prirodno, racionalno, zdravo i normalno, odjednom je postalo neprirodno, iracionalno, bolesno i abnormalno. Lijepo se vidi sve to i kod Mažuranića. Dana 17. kolovoza 1827. bratu upućuje pismo u kojem na njemačkom jeziku piše: »Naš učitelj kaže nam da ćemo pokusne sastave pisati na hrvatskom. Stoga te molim, kaži mi, pristoji li se u njemačkim školama pisati hrvatski tekst.«3 Nastavljajući studij u mađarskome Subotištu na mađarskom jeziku, više ne oklijeva, više ne pita brata pristoji li se u mađarskoj školi pisati hrvatski. Većina Mažuranićevih hrvatskih pjesama pisanih u klasičnome metru nastala je upravo u Szombathelyu, dakle u mađarskoj sredini pod neposrednim utjecajem tzv. mađarskoga školskoga klasicizma i neoklasicizma. U brojčano skromnu Mažuranićevu opusu tih šesnaest u Subotištu nastalih pjesama ipak je znatan broj.4 Njegova posljednja »hungarološka« pustolovina prijevod je prije spomenutoga političkog proglasa iz 1848. godine, a nakon toga je napustio muze i posvetio se politici.

Hrvatski pisci i pjesnici druge polovice XIX. stoljeća o Mađarima su poput Mažuranića sudili na temelju konkretnog i često puta vrlo dobrog poznavanja mađarske kulture. Antun Gustav Matoš otvorio je novo i zasebno poglavlje u hrvatsko-mađarskim političkim i kulturnim odnosima. Svoja je nacionalistička stajališta iznio dvije godine prije smrti 1912. godine u eseju Umjetnost i nacionalizam5 u kojem tvrdi da je samo ono »umjetnina što je izraz, što je simbol izvjesnih osobina komplikovane i zagonetne ali jedinstvene i individualne psihe narodne«.6 Iz njegove hrvatske, Barr#sovim nacionalističkim stajalištima potkrijepljene perspektive, sve što je bilo mađarsko bilo je apriorno negativno. Evo jedan tipično matoševski, pa možda i suzdržaniji citat iz putopisa Oko Rijeke: »U Zagrebu već na kolodvoru prestaje Hrvatska. Konobar, činovništvo, duh mjesta — čista tuđina. Pa da je tuđinac barem neka sila u Europi, da je barem Francuz, Englez, pa ako hoćeš Švaba! Ali Mađar! Mađar sa judaiziranim glavnim gradom, sa korupcijama najgore oligarhijske politike, sa jezikom bez više kulture i europske rodbine, sa bahatošću ordinarnog hohštaplera i neolizanog polubarbara...«7 U svojem znamenitom eseju Književnost i književnici smatra utješljivim za budućnost »da hrvatska knjiga nimalo ne zaostaje za mađarskom«.8 Naravno, u Matoša ima napretek egzaltiranih »hungaroloških« konstatacija, no valja nam kazati da su njegova stajališta prije svega politički motivirana te da on zapravo i nije poznavao mađarsku književnost. Kako je Matoš postao uzorom mnogih kasnijih naraštaja njegove su protumađarske misli pale na plodno tlo.

Jedino je Krleža, najprevođeniji hrvatski pisac u Mađarskoj, uspio prevladati desetljećima nagomilane predrasude na hrvatskoj strani i upozoriti na prave vrednote mađarske književnosti (Pet#fi, Ady). Nije čudno da je mađarska kroatistika najviše pozornosti posvetila upravo njegovu stvaralaštvu, naime Krležina djela obiluju mađarskim likovima, lokalitetima, povijesnim događajima i ličnostima. Žalosno je jedino što književnopovijesna struka nije učinila značajniji korak u analizi životnog djela hrvatskoga pisca i nije ulazila u dublje, one prave literarne strukture konkretnih djela. Primjerice, njegovo je pjesništvo u mađarskoj kroatistici ostalo na rubu zanimanja, premda je neke neobične gramatičke pojave zamijetio i Ivo Frangeš u Jesenjoj samoći, u kojoj je počinjeno poetsko »nasilje« nad gramatikom.9 Sličnog »nasilja« zbog odsutnosti glagola ima i kod mađarskog pjesnika Adyja.10 Nakon Drugoga svjetskog rata u Mađarskoj Krleža je zasjenio cijelu hrvatsku književnost. Ostao je jedini istaknutiji hrvatski književnik s monarhijskim horizontom, pa otuda i vrlo intenzivno zanimanje s mađarske strane za njegova djela.

Mađarska je zapravo prije Prvoga svjetskog rata u kulturnom pogledu zauzimala, prema shvaćanju mnogih mađarskih intelektualaca pa možda i prema shvaćanju vanjskih promatrača, imperijalnu poziciju u ovome prostoru, što je točno uočio i Matoš, a to ga je naravno i vrijeđalo. Mađarska je nakon Trianona izgubila znatan dio svojih teritorija pa je inteligencija bila prisiljena revidirati nacionalnu prošlost i vlastitu ulogu u srednjoistočnoj Europi te zacrtati novu koncepciju u odnosima prema susjedima. Između dvaju svjetskih ratova bilo je dosta takvih pokušaja, međutim Mađari, kako će poslije najplodniji mađarski prevoditelj hrvatske književnosti Zoltán Csuka potkraj sedamdesetih godina XX. stoljeća zapisati, nisu se oslobodili svoje umišljene »kulturne superiornosti«. Nakon Drugoga svjetskog rata probijanje hrvatske književnosti u Mađarskoj najprije sprečavaju zamršeni politički odnosi između Mađarske i tadašnje Jugoslavije, poslije pak vladajuća socijalistička koncepcija književnosti s odgovarajućim ideološkim mehanizmima u posredovanju strane književnosti. Tako je Miroslav Krleža kao »ljevičar« postao najprevođenijim hrvatskim piscem. Naravno, nije ni čudno da hrvatski »krugovaški« prevrat u Mađarskoj dugo neće biti zamijećen.

Mađarska je književnost od pedesetih godina bila odcijepljena od suvremenih europskih književnih tijekova i nasilno podvrgnuta »bizantskom duhu«.11 Od sredine sedamdesetih godina XX. stoljeća dolazi do vidljivog i radikalnog prevrata diskursnog reda da bi Mađari Proizvodnim romanom (Termelési regény, 1979) Pétera Esterházyja dobili svoj prvi pravi postmodernistički roman.12 A razlika u godinama i nije znatna ako se prihvati da je Slamnigov roman Bolja polovica hrabrosti (1972) »prvi značajan hrvatski postmodernistički roman«13 (Milanja) te da je mađarski prijevod toga romana bio tiskan 1977. godine.14

Prema tome, pojavom »krugovaškoga« naraštaja 1952. godine, kada se mađarski književnici uvelike rvaju sa socrealističkim korifejima najgore vrste, hrvatska književnost dospijeva u relativno povoljniji položaj unutar tabora jednoumlja. Postavlja se pitanje, bilježi li mađarska literarna i kritičarska scena te pomake u hrvatskoj književnosti, jesu li mađarsku postmodernu književnost inspirirala hrvatska djela? Moj je odgovor na oba pitanja niječan. Mađarska književna scena i prevodilačka struka od sredine šezdesetih godina pa sve do kraja sedamdesetih u nekoliko antologijskih izbora obvezatno uvrštavaju i Slamniga i Šoljana kao prva dva reprezentanta hrvatske postmoderne književnosti, međutim, osim nužnih, premda korektnih konstatacija o njihovu značenju u razvoju hrvatske književnosti nema dodatnih, možda za razvoj mađarske književnosti inspirativnih sugestija. Primjerice, u antologiji moderne jugoslavenske lirike Pjesma naših dana (Napjaink éneke, 1965, 1967)15 sastavljač izbora Károly Acs piše o Slamnigu: »Najneumorniji eksperimentalni pjesnik u suvremenoj hrvatskoj lirici. Njegova umješnost u stvaranju jezičnih i formalnih oblika gotovo je neiscrpna, međutim, on se ne poigrava lakomisleno materijom. Polazeći od određenog imagizma, tka čudne arabeske svakodnevice i fantastike, preko grotesknog crteža naličja našega svijeta dočarava nam apsurd ničega.«16

Prema tome, priča o nazočnosti i eventualnom utjecaju hrvatske postmoderne književnosti u Mađarskoj tu bi bila i završena. Premda o bilo kakvim neposrednim inspirativnim utjecajima hrvatske postmoderne književnosti u Mađarskoj ne možemo govoriti, u književnopovijesnoj struci neposredno nakon objavljivanja Slamnigova romana na mađarskom jeziku godine 1977. ipak je odjeknula tzv. hrvatska proza u trapericama. U časopisu Nagyvilág Miklós Szabolcsi prikazuje Flakerovu monografiju na njemačkom jeziku Proza u trapericama i radosno konstatira da i u Mađarskoj ima sličnih nastojanja, međutim suzdržano se izjasnio o književnim vrednotama takva tipa proze.17 U Flakerovoj panorami europske proze u trapericama nedostaje upravo mađarska književnost.

U tematskom broju o jugoslavenskim književnostima stručnog časopisa za svjetsku književnost Helikon objelodanjena je i Flakerova studija o hrvatskoj prozi u trapericama.18 Unatoč tomu što mađarska struka nije kanonizirala Flakerov terminus technicus, u potonjim studijama sve do kraja osamdesetih pomno se prati Slamnigov i Šoljanov spisateljski razvoj.19

Od početka devedesetih godina hrvatska književnost u Mađarskoj konačno i definitivno se depolitizira. Mlađi naraštaj mađarskih intelektualaca od Pečuha preko Budimpešte do Segedina intenzivno traži konkretne veze s hrvatskim književnicima bez »zajedničkog nazivnika« (Nemec). Koliko god se činilo apsurdnim, taj »zajednički nazivnik« u ovome trenutku najjača je spona između suvremene hrvatske i suvremene mađarske književnosti. Na jednoj i na drugoj strani ima iskrena zanimanja za književna dostignuća susjeda, a što je isto tako važno i odlučne želje za afirmaciju na drugoj strani. U suradnji s Quorumom pri sastavljanju i izboru tematskog bloka mađarske kratke priče unutar europske kratke priče20 te pri izboru samostalne antologije mađarske kratke priče pod naslovom Zastrašivanje strašila,21 nadalje u suradnji s mlađim naraštajem segedinskih pisaca i pjesnika okupljenih oko časopisa Fosszília u prevođenju suvremene hrvatske lirike i pri izboru samostalne antologije suvremene hrvatske lirike22 uvjerio sam se u iskrenost takvih želja, ali postale su mi jasne i mnoge teškoće. Među inima da je prevodilački potencijal u hrvatsko-mađarskoj relaciji relativno slab, prije svega s hrvatske strane. Ovdje ne moram objašnjavati zašto je to ozbiljan nedostatak u prevođenju postmoderne književnosti dvaju susjednih naroda.

Kao urednik časopisa mađarskih Hrvata Riječ smatrao sam svojom važnom zadaćom literarnu komunikaciju između hrvatske i mađarske književnosti. Devet brojeva sada već povijesnoga prvoga samostalnog i zajedničkog časopisa svih etničkih hrvatskih skupina u Mađarskoj kanili su biti važnim posrednikom. Tako smo objelodanili tekstove književnika iz Hrvatske (Ivan Aralica, Pavao Pavličić, Luko Paljetak, Robert Mlinarec, Tvrtko Vuković, Zvonko Maković, Branko Maleš, Anka Žagar, Branko Čegec, Goran Rem, Miroslav Mićanović, Delimir Rešicki, Krešimir Bagić, Simo Mraović) i upoznali mađarsku kulturnu javnost s mnogim najnovijim literarnim dostignućima. Kako bi mađarski Hrvati poput mađarskih manjina u susjednim zemljama u našem prostoru zauzeli literarno-posredničku poziciju koja im po logici našega prostora pripada, moraju opet stvoriti svoj samostalni časopis.

1 Stjepan Lukač, Tko je prevoditelj spisa »A' Horvátok a' Magyaroknak«, Jezikoslovlje, 1999, br. 2-3, 127-146.

2 N. d., 127.

3 Ivan Mažuranić, Sabrana djela IV., priredio Milorad Živančević, Zagreb, 1979, 7.

4 Stjepan Lukač, Ivan Mažuranić i mađarski klasicizam. Književnost i jezik Hrvata u Mađarskoj, knjiga 1, Pečuh, 1996, 82-90.

5 Antun Gustav Matoš, Umjetnost i nacionalizam, u Antun Gustav Matoš III: Kritike, eseji. Studije i članci. Polemike, putopisi. Feljtoni i impresije. Pet stoljeća hrvatske književnosti 66, Zagreb, 1967, 117-122.

6 N. d., 117.

7 Antun Gustav Matoš, Oko Rijeke, u Antun Gustav Matoš II: Vidici i putovi. Naši ljudi i krajevi. Pet stoljeća hrvatske književnosti 65. Zagreb, 1967, 121.

8 Antun Gustav Matoš, Književnost i književnici, u Antun Gustav Matoš II: Vidici i putovi. Naši ljudi i krajevi. Pet stoljeća hrvatske književnosti 65, Zagreb, 1967, 323.

9 Ivo Frangeš, Četiri čitanja Krležine lirike I. Jesenja samoća, u Ivo Frangeš, Matoš, Vidrić, Krleža, Zagreb, 1974, 280-282.

10 Stjepan Lukač, Krleža — Bog — Ady. Hrvati i Mađari u svjetlu prožimanja kultura i jezika, knjiga 2, Pečuh, 1997, 62-67.

11 Ern# Szabó Kulcsár, A magyar irodalom története 1945-1991. Argumentum Kiadó, Budapest, 1994, 57.

12 N. d., 162.

13 Cvjetko Milanja, Hrvatska književnost i postmoderna na primjeru Slamnigova romana, Književna revija, 2001, 1-2, 42-48.

14 Ivan Slamnig, Bátorságunk jobbik fele, prijevod Sztoján D. Vujicsics, Európa Könyvkiadó, Budapest, 1977.

15 Napjaink éneke I-II, Forum, Novi Sad, 1965, 1967. Sastavio i bilješke napisao Károly Acs.

16 N. d., 543.

17 Miklós Szabolcsi, Próza — farmerban, Nagyvilág, 1977/10, 1562-1564.

18 Aleksandar Flaker, A horvát farmernadrágos próza. Helikon, 1979/4, 468-476.

19 Péter Milosevits, A horvát »farmernadrágos« próza, Tiszatáj, 1982/4, 67-72. — Isti, A kin#tt farmernadrág. Nagyvilág, 1990/2. — Gábor Vajda, Az álomtól a valóságig, Üzenet, 1990/10.

20 Quorum, 2000/5-6, 152-198.

21 Zastrašivanje strašila. Sastavili: Stjepan Lukač, Jolán Mann, Neven Ušumović. Naklada MD, Zagreb, 2001.

22 Magánszférák reinkarnációja. Quorum-antológia. Kortárs horvát költok. (Reinkarnacija privatnih sfera. Quorumova antologija. Suvremeni hrvatski pjesnici). Izbor: Zoltán Virág. Prijevode lektorirao: István Lukács. Messzelátó, Szeged, 2002.