Magija

Magija

1.

— Slušaj me, molim te — rekao je pisac — ispričat ću ti nešto o čemu još nikad nisam govorio. Jedno sam vrijeme mislio da mogu o tome pisati, ali onda bih svaki put u zadnji čas ustuknuo; u tom otkriću bilo je nečega zastrašujućega, bilo je kao kada netko traži tajnu spravljanja kakva novog malinovca i onda iznenada, usput, otkrije nitroglicerin.

— O tome je riječ, da... čekaj, primakni se bliže... mnogi posjećuju ovu kavanu... Jednom riječju, otkrio sam da je pisanje magija.

— Nemoj zuriti tako uplašeno i s nevjericom. Nisam poludio, bar ne više nego koliko je potrebno da bih razumio, savršeno prozreo i onda podnio život.

2.

— Da, da — rekao je i sjedio prekriženih ruku kraj kavanskog stola, ozbiljna i zabrinuta lica.

— Pisanje je magija. Što je magija? — ... Pa, čar, čarolija, mješavina riječi, sna, simbola, osjećaja, mješavina, skup čarobnih znakova koji imaju povratno djelovanje na život, isto tako kao što život ima i tu snagu da stvara riječi i oživljava simbole. Život ne proizvodi samo materiju i energiju neprestance nego proizvodi i snove i pridjeve, osim toga i svete brojeve, koji imaju smisla po sebi, riječi, koje su bezvrijedne u tvornici ili u nekom uredu, ali sudbonosno oblikuju život, karakter... Ako hoćeš znati, pisanje je čarolija.

— Osim toga naravno i još štošta drugo. Zanat, vježba, odgoj, zanos, vedrina, zabava, sklonost veličini, patosu, izraz bolesne zanosnosti života, nešto što odzvanja i hropće i istodobno nešto posve šturo, tiho i kobno, kao kada netko na gubilištu kaže: »Da« ili: »Izvolite«. To je sve zajedno pisanje. Ljudi ništa ne znaju o pisanju. Kupe neku knjigu za koji groš, pročitaju je i ustanove da im se »sviđa« ili »ne sviđa«, kažu da im je knjiga bila zanimljiva ili dirljiva, ili — jednostavnom ali istinitom riječju — lijepa... Ne znaju, a i ne mogu znati, što je sve iza nje, iz kakve se tvari spravljala i kakva je to čarolija koja splete sa životom pisca i pisanje, koja uskladi milijune mogućnosti izraza s milijunima mogućnosti života, ne znaju koliko je za pisca i knjigu sudbinsko sve što je oko teme, što tinja, što se skriva, a katkad i probija i oživi. Dugo ni ja nisam znao, ali sad već nešto naslućujem. Hoćeš da ti ispričam?... Ispričat ću, jer i tako nikad neću biti u stanju napisati.

— Eto, tu je na primjer ta stvar s Valérom. Da, da, s Valérom koji se prošli tjedan ustrijelio. Paziš? I ja sam počeo paziti kada sam o Valérovoj smrti pročitao obavijest u novinama.

3.

— Mislim da se slažeš sa mnom da je Valér bio pisac. U četiri smo oka, nepotrebno je okolišati suvišno. Ravnodušni smo prema vrednovanju svijeta. Svijet poznaje »velike« i »male« pisce, poznaje dobre i zabavne, patetične i dosadne pisce. Mi znamo samo za jedan rang, za rang pisca. Ili je netko pisac ili nije. To je naš rang. Ostalo su fraze, trice i kučine.

— Pa eto, Valér je bio pisac. Jesi li volio to što je on pisao? Meni su ti tekstovi bili dosadni i uzbudljivi istodobno. Svaki sam redak čitao kao da rješavam kinesku križaljku, ja, čitatelj, iako ne znam kineski... Uznemiruje me to da me u svoju temu ne uvodi potpuno, kao da ja, čitatelj, nisam dovoljno spreman ili nisam čista srca, ili nisam dovoljno hrabar za to što mi je on prisiljen ispričati.

U tom odnosu, u odnosu Valérovih djela i čitatelja, postojao je neki beznadni element. Naravno, pisao je mnogo lošega, bezvrijednog smeća. Samo amateri pišu remek-djela brižljivo i bez pogreške. Pisac, pravi, plavi kao divlje rijeke u Južnoj Americi: ta poplava nosi mnoštvo otpadaka i krša, krovove kuća i trupla medvjeda, splavi s golim ljudima i limeno prošupljeno posuđe. Riječ je o cjelini, a cjelina je uvijek bezoblična. Sve više počinjem vjerovati da u životu čovjek može potpuno, zbiljski i savršeno napisati možda samo koji redak. Medij je uvijek između onoga što se hoće reći, treba ga služiti... ali ti to bolje znaš. Kažem, Valér je bio pisac.

— Prošloga me ljeta, jedne večeri, posjetio. Već je i taj posjet bio uznemirujući. Pisci se nerado druže. Pisac je sumnja, ljubomora, optužba, nemir, i istodobno potpuna želja da se shvati svijet i dade sve da bi svijet shvatio njega. Nismo društvena bića, osobito ne jedno drugomu. Valér je došao kao netko kome su nešto ukrali, ručni sat ili neki osjećaj i sada obilazi stanove svojih prijatelja ne bi li našao izgubljeni osjećaj ili stvar u nekoj ladici.

Sjeo je u naslonjač ispod zidnog sata, klatio se nogama i dugo šutio. Nakon toga je rekao: »Sada već stižu i stvari« — i opet je ušutio. Nisam ga uznemiravao nepotrebnim pitanjima. Nije rekao odakle stižu stvari, iz Ognjene Zemlje ili Lisabona — nije rekao, ali ni ja nisam gluh, nešto se i ja razumijem u magiju i odmah sam znao da stvari koje »stižu« upadaju iz svijeta stvarnosti u svijet Valérovih djela: dva se sadržaja počinju miješati, sadržaj svijeta i sadržaj knjige i Valér je zbog toga toliko uznemiren. Znao sam da već treću godinu radi veliki obiteljski roman, koji nema ni početka a neće imati nikada ni kraja, kao što veliki romani općenito zbilja nemaju ni početka ni kraja — točnije, kraj će biti onda kad bude i Valérovu životu kraj, u nekoj formi, možda takvoj da više ne želi pisati, ili umre, ili ušuti, što je za pisca jedno te isto. Onaj koji to ne zna, neka piše operete i neka posjećuje Karlsbad svakog ljeta, to je jako zdravo. Živjeti se može i tako, čak štoviše i pisati. Nije o tome riječ.

Valér se klatio nogama i ravnodušno gledao ispred sebe: — Riječ je o tome, rekao je, kao da kroz nos, malo uvrijeđenim glasom, odgovara na nijemo pitanje — da pisanje oživi osobe koje pripadaju romanu, pokreće likove koji su do tada samo živjeli negdje i bili su ljevači, ili tetke ili lijepe žene, ili generali i o svojoj sudbini ništa nisu znali. Kada čovjek o nečem počinje pisati, ljude, koji pripadaju tematskom krugu, odjednom uhvati nemir i na neki se način počinju javljati. Jedan piše pismo. Drugi poziva na sastanak. Treći šalje dar kao da moli milost, želi me podmititi. O knjizi još nitko ne zna, samo oni, knjiga se nije pojavila u tisku, leži u ladici, ne poznaje je nitko osim mene, pisca i spremačice koja pokatkad malo zaviri, ali onda joj dosadi čitati i oni koji nisu čitali ni retka, ali ih taj tajanstveni, fini i nemilosrdni zov što je pisanje počinje uznemirivati, u daljini, u susjednoj kući, ili u nekom gradu nekoga drugoga kontinenta, njihove se sudbine počinju oblikovati, odjednom odlaze od kuće, ili učine nešto što se ne može shvatiti. A ja sve to znam i ne znam. I ja sam samo lik i u romanu i u životu, obavljam nešto, organski sam dio magije, ujedno i pisac i tema i lik, sudbina i presuditelj, čarobnjak i sudionik...

Zbog toga se uznemiri svijet koji pisac dotakne. Znaš, kao kada padne svjetlost u morske dubine i mekane se životinje glatkih tijela, lelujavih trbuha i spuštenih peraja počinju izvijati i kovitlati. Magija dodiruje tu dubinu mora, to mračno i čarobno podzemlje života. Sada se bojim.

— Zašto? — pitao sam.

— Jer se Tamás ponaša tako čudno — rekao je Valér. Glavu je skrio u svoje dlanove i opet šutio.

4.

— Poslije je još rekao ovo:

— Kažem, pišu i pisma. Neki anonimno. Neki nalaze povod. Ima onih koji traže novac, a neki samo žele da ih oslobodim zle kobi, ima onih koji se nude da su voljni putovati sa mnom u Južnu Ameriku i početi nov život. Svi su nemirni, zajedno sa mnom, jer im je život prožela magija pisanja. Čovjek nikada ne zna kakvu tvar dodirne u svijetu kada oživi jednu sudbu, napiše jednu rečenicu. Tamás — sjećaš se, na kraju druge knjige, prošle je jeseni tiskana? — kada odlazi iz roditeljske kuće, u ladici zaboravi jedan revolver. Ja sam jučer našao taj revolver.

— Gdje? — pitao sam preplašen.

— U jednoj ladici — rekao je ozbiljno — u jednoj ladici koju desetljećima nisam otvarao. U jednom ormaru s ladicama koji sam naslijedio od svoga strica... to je Ervinova ostavština koji se prije dvadeset godina odselio u Peru. Nikada nisam otvarao taj ormar. Nikada nisam imao taj pištolj ni bilo koje drugo oružje. Što će meni oružje? Moje je oružje pero, kao što to pišu u novinama. Belgijski je to pištolj, star ali izvrstan, mirnodopske kakvoće. Ovo me otkriće malo uplašilo. Uzeo sam roman i počeo ga čitati. Općenito ne običavam čitati svoja djela. Čovjek se vraća u svoj vlastiti roman, kao što se ubojica prikrada mjestu zločina. Žrtve leže svuda... Sa svih strana zlokobna poznatost, na svaki se redak prilijepio dronjak života... redak je prvo bio život, onda je postao redak, i možda će jednom opet postati život. Čovjeka hvata mučnina kada otvori svoju staru knjigu: to je prisnost koja je dublja, tajnovitija, intrigantnija i zasićenija od svake prisnosti tijela i duše. Ali sada sam morao čitati roman i doznao sam da je Tamás u takvom ormaru s ladicama zaboravio pištolj — belgijski revolver, čitao sam u romanu — koji se naslijedio od strica koji se odselio u inozemstvo. Što kažeš na to?...

Odgovorio sam da u tome nema ničega osobitoga. Struktura spisateljeva mišljenja pokatkad oživi u redu uspomena upola zaboravljene stvari. Valér je znao o stricu, o ormaru s ladicama, o pištolju i tijekom pisanja smjestio je te rekvizite u roman, jer su mu bili potrebni.

— Da — rekao je nemirno. Ali pištolj je za šest metaka i jedan metak manjka. Shvaćaš već? U tom sam se času i ja uznemirio.

— Shvaćam — rekao sam. — I ti to nisi znao?...

— Ne — rekao je — poštenja mi, nisam znao.

— Sada sam se i ja sjećao. Na kraju romana Tamás, junak romana, zaboravlja pištolj u ormaru s ladicama, pištolj u kojem manjka jedan metak i taj metak kojega nema objašnjava cijeli roman. Taj metak koji manjka objašnjava u Valérovu romanu sudbinu Tamása, junaka romana. Taj metak koji manjka ugasio je jedan ljudski život i uspomena na toga preminuloga zasjenjuje život svih u romanu. Sad sam već shvaćao i, moram priznati, nisam se osjećao ugodno.

5.

— I onda je Valér otišao — rekao je pisac.

Više nisam čuo za njega. Tek sam u novinama pročitao prošli tjedan da se ustrijelio. Listovi su u tančine opisali okolnosti samoubojstva. Ubio se staromodnim belgijskim pištoljem i redarstvena je komisija ustanovila da su od šest metaka manjkala dva. Listovi su spomenuli i tu malu pojedinost kao zanimljivost. I napisali su da se slavni pisac ubio jednim hicem.

— Shvaćaš sad već?

— Imaš pravo, ni ja ne shvaćam potpuno. Kada sam budan, ne shvaćam.

Slučajnost — kažem. Valér je imao slabe živce, volio je izmišljati. U budnom stanju ne želim vjerovati svemu tome. Ali Pascal kaže — sjećaš se tog dirljivog i srcestežućeg dijela u Mislima? — da budni svijetli dio života nije drugo nego neka vrsta sna, kao kada čovjek u snu sanja da sanja — ...iza nas je mnogo zrcala i iz svakoga nam maše jedna vrsta groteskne i nepoznate sudbine... Što je pisanje? Što je život? Što je budnost? Što je san? Što je svijet a što imaginacija? Pisci smo i naš je posao da odgovorimo na ta pitanja. Vjeruješ li da ne oblikuje samo pisac život romana nego i roman oblikuje piščev život? Prema Nietzscheu, vir uzvraća pogledom onome koji dugo gleda u njega, ali to je već fraza. Moguće je da junak romana gleda u pisca koji je probudio oko njega sjene magijskoga postojanja i djeluje svojom snenom sudbinom na sudbinu stvaraoca? Gurne oružje u ruke onoga koji je gurnuo njemu oružje u ruke? Osveti se za to što ga je dočarao iz podzemlja ničega i dao mu neku vrstu života i sudbine? Može li sve to biti?... Danju u kavani, ne može. Ali, između dana i noći postoji još jedna dimenzija... shvaćaš već? Ta dimenzija je magija. Pokatkad se u tom drugom svijetu malo bojim.

Ušutio je. Zlovoljno je dodao:

— Trebalo bi pisati nešto vedro. O sretnim ljudima, koji imaju novaca i na nekom lijepom brodu plove prema obalama punih narančinih gajeva. Nešto takvoga. Život mi to uskraćuje. Ali možda magija... Ili misliš da na svijetu nema tako jake magije koja bi mogla pružiti sreću?

Tako je mislio Pascal, koji je bio izvrstan pisac. Istina — rekao je uzdahnuvši — umro je kada je imao trideset devet godina.