Mađarski i srednjoeuropski građanin Sándor Márai

Mađarski i srednjoeuropski građanin Sándor Márai

1900-1989

»Umoran si od života? Da, jedan dan osjećaš kao da si na sebe preuzeo prevelik zadatak kada si se na zemlji čovjekom rodio. Previše je bilo suprotstavljanja, neuračunljivoga, neprijateljskoga, plitkoga, beznadnoga, prevelik je bio zadatak, previše patnje, razočaranja. Ali, ne osjećaš li da su baš ta beznadnost, »preveliko«, »previše«, dali rang i smisao tvome životu? Ne osjećaš li da ti je to bio zadatak, osobna stvar? Ne osjećaš li da te priroda, koja toliko bezglavo pretjeruje i trati, udostojila poštovanja, stvorivši te čovjekom i po mjeri čovjeka skrojila tvoj zadatak na zemlji? Što drugo i možeš biti, nego umoran? Zadatak ti je i bio živjeti i umoriti se.«*

Četrdesettrogodišnji autor sastavlja u zbirku eseja, kazališni komad, roman, onu građansku etiku koja suprotstavlja naizgled idealizirane, a zapravo mogućnosti postojanja u funkciji životne forme (malih) mađarskih, i općenito, srednjoeuropskih gradova vladajućim idejama 20. stoljeća. Djela Sándora Máraija autobiografskoga karaktera, prije svega Iskazi jednoga građanina (Egy polgár vallomásai), objavljeni 1934/35, s jedne strane pretaču u roman modernističku dihotomiju građanina i umjetnika s prijelaza stoljeća, s druge strane i unatoč srednjoeuropskoj nemogućnosti i zaostalosti osvješćivanjem o pogibeljnoj opasnosti subjekta naglašavaju problematičnu bit jezika. Tim više što njegovo djetinjstvo provedeno u gradiću Kassi (slovački Košice) pokazuje iznenađujuće sličnosti s Krležinim doživljajem »agramerstva«; i ako hrvatski pisac doživljaje iz mađarske vojne škole naziva kao i važne stanice svojega odgojnoga romana, roman Sándora Máraija Svijeće gore do dna (A gyertyák csonkig égnek) (1942), koji je postigao uspjeh i u Italiji i u Njemačkoj, ujedno svjedoči i o iskustvu sazrijevanja na granici razdoblja, s dvama glavnim likovima koji su pohađali bečku vojnu školu, i o eksperimentu u nepovrat izgubljene osobe ocrtanom u krizi jezika, koji se pojavljuje i u dvojbi o rekonstrukciji prošlosti. Taj veoma uspješan Máraijev roman tematski se dodiruje Musilova školskog romana, u prizivanju uspomena na Monarhiju može se usporediti s Josephom Rothom, a što se tiče odrednica pri stvaranju romana promišlja onaj ironični postupak koji ga približava viziji građanina Thomasa Manna. Ovdje napominjem da je pisac najmanje na dva načina promotrio europske idejne pokrete na prekretnici stoljeća, opet slično kao Krleža. Ranija djela, kratka proza i dio pjesničkih tekstova svjedoče o ekspresionističkom nadahnuću, a do 1930. već odbacuje avangardno narušavanje i izgradnju jezika. Paralelno s ekspresionističkim pokušajima, međutim, bavi se u prvom redu austrijskom književnošću s prijelaza stoljeća i književnošću Monarhije na njemačkom jeziku, 1920-e prevodi Schnitzlerove jednočinke, nakon čeških prevoditelja on je drugi u svijetu koji ne samo da obraća pozornost na Kafkinu kratku prozu nego je i prevodi na mađarski i više puta recenzira. Bečka književna secesija zanima ga cijeloga života, lirska proza Petera Altenberga zaslužna je za nastanak knjiga kratke proze Četiri godišnja doba (A négy évszak) i Nebo i Zemlja (Ég és Föld). Među prvima prepoznaje, za sebe i mađarske čitatelje, opus Virginije Woolf, analizira romansiranje Andrea Gidea u skladu s njegovom važnošću, nadalje romane Jamesa Joycea najprije uzima u obzir uz priznanje, a poslije sa sve većim osjećajem otpora. Žureći naprijed u vremenu, također unatoč Joyceu, u emigraciji (nakon 1948) piše roman Mir u Itaki (Béke Ithakában), koji započinje ondje gdje Odiseja završava, i tematizira čovjekov put, koji se uspinje od mita do logosa, od božansko-junačkog doba do mitskih sjećanja, do ponovno ispričanoga, dakle doba čovjeka preokrenuta u svakodnevicu. Ujedno obavještava i o relativizaciji svake priče, jer priče o Uliksu, koje iz različitih aspekata pričaju Penelopa, Telemah i Telegon, nisu samo istine razdvojene na dijelove nego simulakrumi istine.

Kakav je uistinu bio Uliks ne mogu zapravo znati ni njegova žena, ni sin ni ubojica, a i ono što znaju u najbolju je ruku pretpostavka, nepovjerljivo praćenje tragova.

Vrativši se Máraijevu životnom putu, možemo primijetiti koliko su u neskladu podaci koji se mogu filološki dokazati i prestilizirani opis njegove karijere u autobiografskim spisima. Iskazi jednoga građanina konstruiraju onu idejnu formu života koja mislilački krug modernistički »umjetnik versus građanin« na prijelazu stoljeća opslužuje odgojnom poviješću, međutim, životopis ne bilježi kronološkom cjelovitošću, nego »eliptično«, sa znatnim propustima. Dokumenti o pobunama iz mladih dana i puberteta mogu se naći među prvima, na zaborav osuđenim novelama i stihovima, nadalje se novinskim člancima može dokumentirati aktivno sudjelovanje u revolucijama 1918/1919 (i ovdje se osjeća paralela s Krležom). Ovdje im se međutim putevi razilaze. Krleža će biti nezadovoljan državljanin pobjednicom formirane Jugoslavije, Máraijev rodni grad iz povijesne Mađarske prelazi Čehoslovačkoj Male Antante, nakon kratke nazočnosti u Kassi, bit će njemački, a poslije francuski nezadovoljni, svojevoljni emigrant. Zapravo je desetljeće između 1919. i 1938. Máraijev stvarni odgojni roman; u Berlinu stječe poznanstva s Else Lasker-Schüler i Gottfriedom Bennom, bit će vrijedan suradnik Frankfurter Zeitunga (lista Stefana Zweiga i Thomasa Manna), istodobno kreće kao urednik lista praških Nijemaca, Prager Tagblatta na mađarskom i njemačkom jeziku, ali od 1920-ih veliku većinu djela piše na mađarskom jeziku. U Parizu je značajan doživljaj bila nestalna španjolska emigracija, nalazimo ga kod kavanskog stola Unamuna, za sebe otkriva dijelom tradiciju francuskog novinarstva, a dijelom francuski građanski roman, čime kao mađarski obnovitelj prepisuje povijesnu tradiciju mađarskog romana. Godine 1928. doseljava se kući, nalazi stan u Budimu i biva novinarom, sve uspješnijim piscem i ne manje uspješnim (građanskim i povijesnim) autorom kazališnih djela. Počevši od 1930-ih godina odlučan je i markantan predstavnik antifašističke duhovne fronte, hrabrim novinskim člancima odbacuje zahtjeve radikalne desnice, a putopisom Zapadna patrola (Napnyugati #rjárat) zauzima se za građansku demokraciju. Političke mu nazore karakterizira bezobzirna kritika radikalne ljevice i desnice, nacionalističkog huškanja i monološki isključivih gledišta. I kao što zorno prikazuju romani i zbirke novinskih članaka, koji se od 1930-ih godina pojavljuju gustom uzastopnošću: bavi se dijaloškim načinom govora, dijagnosticiranjem općenito produbljujuće krize jezika, a i djelotvoran je sudionik rasprave koju je isprovociralo djelo Juliena Bende Izdaja intelektualaca (La trahison des clercs) u cijeloj Europi. Na njegov pogled na svijet velik su utjecaj imali u jednu ruku djelo Oswalda Spenglera Untergang des Abendlandes, iz kojeg međutim ne preuzima tezu dekadencije europske obrazovanosti, nego prijetnju te obrazovanosti, osobito ono gubljenje jezične vjerodostojnosti, koje je počevši od »izdaje intelektualaca« dovelo do ispražnjenja društvenog života, u drugu ruku utjecajni letak Ortege y Gasseta Pobuna masa (La rebelion de las masas); masa ni kod njega nije sociološka kategorija, nego nositelj silazne nivelacije protivne obrazovanosti, predstavnik neautentičnoga govora nasuprot autentičnomu. U toj točki Máraijevo shvaćanje jezika približava se egzistencijalistima, i, nadalje, promislivši rani doživljaj Rilkea, koji će trajati cijeli život (Krleža ističe nešto drugo iz Rilkeova pjesništva), svoje mogućnosti ocrtava u znaku problema mogućnosti stvaranja autentičnog bića, osobe koja dopire do sebe same, to jest Nietzscheova werde, wer du bist (budi onaj koji jesi); patništvo subjekta koji namjerava razumjeti u svijetu koji je postao protivnikom i okrenut je protiv svake vrste autentičnosti. U romanima Rastanak u Budimu (Válás Budán), poslije Svijeće gore do dna (A gyertyák csonkig égnek), Sinbad se vraća kući (Szinbád hazamegy) i Gostovanje u Bolzanu (Vendégjáték Bolzanoban) stvara svoju karakterističnu epiku koja se može nazvati čak i kriznim ili analitičkim romanom, a možda i »komornim« komadom: budući da nakon duge ekspozicije u relativno kratkom opsegu, držeći se »klasičnog« jedinstva mjesta-radnje-vremena, djelo uglavnom raspleće prethodne događaje, objašnjava, vodi prema neobjašnjivosti fragmentarnog postojanja. U postojanje bačena osoba svoju odvojenost može najbolje pojmiti u htijenju umjetnosti, u usporedbi sa svijetom koji je postao nerazuman i neobjašnjiv može težiti prihvatljivom samoobjašnjenju. Sve to tragičnim i monološkim glasom likova priopćava autor, da bi u pozadini i njegov ironični ton došao do izražaja. Upadljivo visoko retorizirani, paralelno ispričani monolozi relativiziraju se preko komentara pripovjedača, bit će izgovarači djelomičnih istina, najavljujući da subjekt već ni zbog toga ne može računati na neproblematičnost »samoizgradnje«, jer mu objašnjenje svijeta pa tako i samo-objašnjenje mogu biti samo fragmentarni, sporne vjerodostojnosti, a jedva prikriveni pripovjedač ironično promatra borbe svojih likova u pronalaženju jezične domovine.

Od početka 1940-ih godina u Máraiju jača ideja jezične domovine. Pojam jezika koji nas unatrag vodi do W. von Humboldta (materinski jezik je istinska domovina) ponovno pokazuje neke srodnosti s Krležinim poimanjem jezika, koji patnje izdanoga kajkavskoga hrvatskog jezika i u jeziku skrivenu, također izdanu povijest piše u djelu Balade Petrice Kerempuha. Márai u 1930-im godinama započinje autobiografski nadahnutu trilogiju, varijantu pubertetske pobune u malom gradu, Cocteauovu romanu Enfants terribles tematski srodne Buntovnike (Zendülök), na građanina i njegovo djelo iz Buddenbrookovih Thomasa Manna nadoigrane, a i s mitološkim romanima iz 1930-ih srodne Zavidnike (Féltékenyek), odnosno između 1943. i 1948. nastale Uvrijeđene (Sért#döttek). U potonjem ne samo da čini »općesvjetskim« izravno upoznato iskustvo španjolske emigracije nego suprotstavlja, u svojim člancima analiziranu mitologiju proglašenu u nacističkoj Njemačkoj, pokušaju građanskoga humanizma za ponovno promišljanje postojanja. Dvoboj koji se događa na duhovnoj liniji jasno označava liniju fronte diktature i protivnika diktature (ovdje se Krležin roman Banket u Blitvi čini veoma dalekom paralelom), te premještajući u mađarski roman lik Goethea iz romana Thomasa Manna Lotte u Weimaru, skicira domaćoj emigraciji mogućnosti proživljene između 1943. i 1948. Zapravo se u njemačkoj figuri pisca u Uvrijeđenima artikulira takva intertekstualna igra koja se ne može karakterizirati tekstualnom vezom pripisanom jednom autoru ili retorici, nego organiziranim piščevim životom u određenoj okolini i odnosom jezične varijante vezanom za nacionalno mitološko razmišljanje. Tako figura pisca Uvrijeđenih ujedno proziva situaciju Gerharta Hauptmanna, »filozofiju« Thomasa Manna i Ortege y Gasseta, dok u međuvremenu zaokružuje intelektualno stajalište, karakterizirajući jedan lik obiteljske povijesti: »Tamás je bio prvi među Garrenima koji je nosio značku; nikada se, stoljećima, još nije našao ni jedan Garren koji bi ikada na sebe stavio ikakvu značku. (...) na ovom svijetu jedan Garren koji nosi značku može biti samo izdajica«.

Dana 19. ožujka 1944. njemačke trupe su zauzele Mađarsku, tada je Márai obustavio javni rad i povukao se u domaću emigraciju, do 1945/46. boravio je na selu, nadomak Budimpešte. Kao glavni žanr odabrao je dnevnik, k tome oblik onog tipa dnevnika koji nas vraća do Julesa Renarda (Máraiju draga autora), i koji neovisno o kronološkim slučajnostima tragom prati svoju unutarnju povijest. Od 1944, počevši od sporadičnih pribilješki, vodio je dnevnik do smrti, posljednja bilješka nastala je 1989. Dnevnici su još u Mađarskoj, a onda i u emigraciji objavljeni u više različitih izdanja, emigracijski dnevnici sadržavaju pomno odabrane materijale. Dnevnik je zapravo — po Maraijevu shvaćanju — onakav životopis koji ne predočava neposredno patništvo osobe, nego daje obavijest o tome, na koji se način »događa« svijet u subjektu. Dakle: bilježenje svjetskih događaja, promjena u okolini događa se u njihovoj analitičkoj formi, osim toga u obliku naputaka o nataloženom obrazovnome materijalu u europskoj kulturi (lektira, posjeti galerijama slika, prisjećanja na nekadašnju Europu, svježiji događaji s puta, posebno iz Italije, a od 1952. iz Sjedinjenih Država), promjene koje se događaju u osobnim danima privatnosti daju materijal dnevnika. Iako se iz najosobnijih događaja može iščitati i životna forma, europejstvo, kriza građanskog života, on daje naslutiti da dnevnici nisu nastali kao neprekidan tekst, nego u formi bilješki u odlomcima koji podsjećaju na kratku prozu, istodobno skreće pozornost na odnos refleksije svjetskih događaja, na varijante odnosa njegove osobnosti, osobe i svjetskosti.

Između 1945. i 1948. Márai je u Mađarskoj stvarao u više žanrova. Ratni događaji su demonskom snagom razaranja zemlje artikulirani u Knjizi poezije (Verseskönyv) iz 1945, 1947. objavljuje, dijelom na osnovi bilježaka iz dnevnika, djelo što govori o zapadnoeuropskom putovanju, Otmica Europe (Európa elrablása), koje doživljava smjenu razdoblja u ljudskom i umjetničkom »vrijednosnom vakuumu« Italije i Francuske, koje još nisu preboljele Drugi svjetski rat, u nezainteresiranosti Švicarske koja se hvali blagostanjem. Tek nakon dva desetljeća bilježi svoje stajalište, prema kojem se istočno-zapadna neprijateljstva koja su u očitom porastu ne mogu opisati samo kao borba između društvenih koncepcija ili pogleda na svijet, ne stežu se međusobno samo kapitalizam i socijalizam nego i svijest dvaju razdoblja, kojima ujedno prijeti i »kraj povijesti«. Máraijeve spise vodi pretpostavka »posthistoire«, vizionira Spenglerovo krajnje nazadovanje, a da ne slika apokaliptičke slike. »Vrijeme u kojem živimo: više nije kapitalizam, više nije postindustrijsko vrijeme — nešto je drugo. Kao što je povijest »posteuropska«. Kroz dvije tisuće godina europsko je bilo sve što su nazivali poviješću. Više nije to — više ili već — ali nije američko, nije ni rusko ni kinesko. Još nema oblik ono što će za nakrcan i onečišćen svijet jednom biti »povijest«. Do daljnjega je sve još samo »post«.«

Između 1945. i 1948. takozvana marksistička kritika htjela je više političkim nego estetičkim napadima onemogućiti Sándora Máraija, kao reprezentanta »građanskog razdoblja«. Napadali su ga zato što je u romanima odstupao od socrealističkih zamisli epopejskih romana i umjesto na radnju stavljao naglasak na jezičnost, samoanalizirajuću »radnju« osobe i na odnos osobe i tekstualnog svemira. Napadali su ga konzekventno zbog građanskih humanističkih nazora, zato što je ostao uvjeren pristaša i svrstanik demokratskih prava slobode. Iako su se između 1945. i 1948. pojavila Máraijeva djela, 1948. su iz tiskare odnijeli treći svezak Uvrijeđenih u prešu i likvidirali raspoložive primjerke, samo je tiskarima uspjelo spasiti nekoliko komada od uništenja. Márai je dobro vidio da za njega nema mjesta u Mađarskoj pretvorenoj u satelitsku državu Sovjetskog Saveza, opću situaciju dijagnosticirao je ovako: »Takav svijet dolazi, kada će svatko tko je lijep biti sumnjiv. I tko je nadaren. I tko ima karakter. (...) Ljepota će biti inzult. Nadarenost provokacija. A karakter atentat. (...) I preliti će lijepo vitriolom. Premazat će smolom i klevetom nadarenost. Ubost će u srce onoga tko ima karakter.« O osobnoj sudbini i sudbini u sovjetsko ropstvo povaljene Mađarske govori autobiografski roman Zemlja, zemlja!... (Föld, föld!...). To je proizvod prvih emigracijskih godina. Priliku za odlazak pružio mu je jedan švicarski poziv 1948. Márai je prihvatio potpunu nesigurnost emigracije; nije otišao zato, pisao je u više navrata, što ga nisu pustili pisati i govoriti, nego zato što je dobro znao da mu ne bi dopustili šutjeti. A ni u kojem slučaju nije htio, čak ni svojom šutnjom, služiti uređenju komunističke države. Postaje njegove emigracije: Italija — Sjedinjene Države — Italija — Sjedinjene Države, u međuvremenu naravno putovanja u Španjolsku, Njemačku, Austriju i Francusku. Jedno vrijeme je djelovao kao suradnik emisija Radija Slobodne Europe, nedjeljom prije podne čitao je svoja pisma (u desetminutnim emisijama), u kojima je otkrivao izopačenost mađarskoga duhovnog i političkog života, u vitriol umočenim perom. Tekst tih čitanja do danas nije objavljen.

Sándor Márai je u emigraciji, nakon početnih pokušaja, prekinuo sve veze s mađarskim emigracijskim krugovima (koji su katkad zastupali suprotne političke interese), a izdavanje djela pisanih na mađarskom zadavalo mu je nemale brige. Premda su mu se pojavljivala djela pisana na njemačkome, španjolskome, francuskom i talijanskom, od izdavača baš i nije uspijevao dobiti honorar, tako da mu je cijelu emigraciju zasjenila vrlo teška materijalna situacija; radiodrame su doduše izvođene na raznim jezicima (od Sjedinjenih Država do Australije), ali preživljavanje mu je uz rijetke honorare osiguravao Radio Slobodne Europe. Nije bio voljan ponovno uspostaviti veze s mađarskim kulturnim institucijama ni kada je od kraja 1960-ih godina slabjela diktatura, a 1980-ih pak opuštanje i nedostatak snage Sustava postao očit, usporedno s »glasnostij« koju je pokrenuo Gorbačov. Márai je uvjetovao da dok god ijedan sovjetski vojnik boravi na tlu Mađarske te dok god nakon njihova odlaska ne organiziraju uz međunarodnu kontrolu i slobodne parlamentarne izbore, neće pristati da mu se objelodani u Mađarskoj ni jedan redak, ne prikazuje kazališni komad, niti će sudjelovati na radiju. To moralno stajalište promoviralo je pisca kao simbol duhovne oporbe, a na Zapadu objavljene knjige kružile su Mađarskom ilegalno i u tajnosti, kao vrijedna krijumčarska roba.

Márai je uistinu u emigraciji pročistio oblik romana izrađen u Mađarskoj; ako je to uopće moguće još više ga je približio eseju, »misaoni romani« su uglavnom nastojali demonstrirati pad ideoloških teza. Konstatirao je produbljenje krize osobnosti na prijelazu stoljeća, u sudbini emigranta kao da je pokazao lišavanje osobnosti. U Mađarskoj je početkom 1950-ih godina u kopijama rukopisa kružila njegova pjesma Posmrtna besjeda, koja se u jednu ruku poigrava temom prvoga mađarskoga proznoga jezičnog spomenika (nastao oko 1200) i temom pjesme Dezs#a Kosztolányija jednaka naslova, koja funkcionira kao prethodnica. Dok jezični spomenik i Kosztolanyijeva pjesma naglašavaju nezamjenjivu jedinstvenost osobnosti i poimeničnu odabranost, Márai naglašava gubitak osobnosti; s imena o kojem se vodi računa kao o znaku razlikovnog subjekta blijede sporedni znakovi, kulturalni sastojci subjekta nestaju u prazno, smrt subjekta događa se slijedom depersonificirajućih akata. U istom krugu nadahnuća rodio se emigracijski roman Krv San Gennara (San Gennaro vére), koji osobu odbjeglu u samoubojstvo (ili slučajnu smrt?) promatra kroz monologe drugih, monologe životnog partnera, oca ispovjednika i policijskog činovnika, i taj trojni razgovor o »drugome« (kao i u već spomenutome romanu Mir u Itaki) ne odaje samo jezičnu nestalnost nego i nemogućnost ponovnog stvaranja europske kulture. Specifičan lik razdoblja je emigrant, figura europske individue koja je ostala bez doma i opstanka. Nerazumno promatrajući i razbijajući glavu, policijski činovnik pomalo tužno zaključuje da se u imenima Čeha, Mađara, Rumunja, Srba i Hrvata mogu pronaći različiti sporedni znakovi, da osim bezdomnosti nemaju drugih zajedničkih znakova raspoznavanja, razlikuju se i jedni od drugih, nisu sposobni postići ni razumijevanje jedni drugih, pa tako neće biti moguće ni samo-razumijevanje, ni razumijevanje drugih. U Krvi San Gennara prvu i posljednju riječ izgovaraju praelementi, ne Guenonovi opisani čimbenici »primordijalnog« doba, nego »prasvijet« Italije, koji je i sadašnji, i u kojem je ljudska povijest, tako i emigrantska, samo epizoda. Od mitosa je put zasvođen prema logosu, a svijet koji zatajuje logos zatvara se natrag u svoju povijest.

U Rimu se nešto dogodilo (Rómában történt valami) također je emigracijski roman, roman dana nakon Cezarove smrti, promjene režima, pri čemu se redaju uživatelji i podnositelji štete starog režima kako bi se pripremili na zauzimanje položaja u novome. Na početku 1970-ih ništa još nije upućivalo na to da će se sovjetski režim raspasti, slutnje romana koji opisuje gubljenje vjerodostojnosti intelektualaca možemo ocijeniti kao Máraijevu eksperimentalnu igru u djelu bravurne konstrukcije. Roman se sastoji od tri dijela, a sva tri dijela od četiri velika poglavlja. Ako pomislimo na poznate elemente mistike brojeva, možemo zaključiti da je tri broj nebeske, a četiri zemaljske savršenosti, ujedno se tri na zemlji i četiri na nebu ne mogu realizirati. Čovjek lebdi između neba i zemlje, kao Uliksovo dijete, između truda prema boljem i omalovažavajuće grešnih strasti. Prvo, četvrto, sedmo i deseto poglavlje romana pripovijedanja su u trećem licu s dijalozima, drugo, peto, osmo i jedanaesto sadrže isključivo dijaloge, dok su treće, šesto, deveto i dvanaesto monolozi. Za srednjoeuropskog čitatelja razdoblja dijagnoza Cezarova režima nešto je dobro poznato: »Traćenje, cinično uzimanje mita i podmićivanje nikada u Rimu nije bilo tako bezobzirno kao u tom razdoblju, kada su uime naroda punili džepove, a pristaše tiranina uime naroda gotovanski živjeli.« Ili: »...Tiranija se može podnijeti škripanjem zuba. Može se na nju otupjeti. Može se sleći ramenima (...) Ali prihvatiti bakšiš od onoga koga preziremo, a u međuvremenu se šapćući praviti da se bogatimo u interesu slobode...«, dakle, to je najkarakterističnije, ponašanje vrijedno prijezira.

Najzanimljivije djelo njegovih emigracijskih godina možda je roman Osuda u Canudosu (Itélet Canudosban). Gesta povlačenja iz prezrele civilizacije čini se upravo onoliko beznačajnom, topi se u beznačajnoj anarhiji, kao i svijet predstavnika civiliziranih razdoblja, koji se umjesto za održavanje Reda pokazuju zainteresiranim za održavanje Režima. Priprematelj naknadnog referata nesposoban je poistovjetiti se s onima koji djeluju u interesu civilizacijskog poslanstva, ali nesposoban je i za davanje na znanje-razumijevanje čudno zbrkanog svijeta protivnika koji se povlače natrag u prašume, jer je iz izvitoperena svijeta sada već zamislivo samo izvitopereno povlačenje, ni povratak u prirodu i prirodi ne rezultira zamišljenom idilom XVIII. stoljeća, čime se »dobri divljak« (bon sauvage) također pokazao ispražnjenom tlapnjom prosvjetiteljstva.

Iako je u mađarski jezik zatvoren, mađarski emigrantski autor isprva svojim dnevnicima naznačio namjeru sudjelovanja u svijetu, novije književne pojave ga prije odbijaju nego privlače iz svjetske književnosti. Tolstoj i Proust ostaju mnogo citirana, omiljena lektira, isto tako se često vraća Goetheu i Rilkeu; »jezik« održava čitanjem najistaknutijih pjesnika mađarske književnosti 19. stoljeća i ne manje važnim romanima Gyule Krúdyja, o kojem je napisao roman Sinbad se vraća kući (također oformljavanje epike jedne smjene razdoblja, nostalgija i ironija kao pokušaji pjesničkog stvaranja svijeta, čuvanje i odbacivanje izrečeni u romanu). Posljednje godine života prate obiteljske tragedije, u Budimpešti ostali braća i sestre i njihovi bračni drugovi redom umiru, potom nakon duge bolesti, nakon više od šest desetljeća braka, i supruga, a ubrzo neočekivano, u mladim godinama, usvojeni sin. Pisac, ostao potpuno osamljen, doživio je objavljivanje sakupljenog i prerađenog romana-trilogije Djelo Garrenovih (A Garrenek m#ve). Tada se nesigurno dotiče promjena do kojih je došlo u sovjetskom taboru, ne nada se rješenju. Više vrsta bolesti veže ga uz krevet. Uoči 89. rođendana u nerasvijetljenim okolnostima puca si u glavu. Pepeo mu, kao i supruzin, posipaju u more. Sad mu samo u spomen može dati zadovoljštinu mađarsko društvo pisaca, koje ga je dugo zaboravljalo; rastuća mađarska i strana popularnost pozdravlja pisca koji je sastavljanjem u proznu epiku vladajućih (književnih) ideja XX. st. obogatio red vrsta romana i diferencijalno iskovanim jezičnim priborom položio račun o Europi promjena. Čitao je do kraja života. »Čitati sa snagom« — oglasio je. »Gdjekad čitati s većom snagom od one kakvom se priprema rukopis koji čitaš. Čitati s čežnjom, strašću, pažnjom i neumoljivo.« A onda niže: »Čitati na život i smrt, jer je to najveći, dar čovjeku. Promisli da samo čovjek čita.«

Prevela Petra Tkalčec