Humanistička arheologija

Andriana Škunca, Predivo sve užih dana, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2002.

Mediteranski diskurs hrvatske književnosti jedan je od plodonosnijih poetskih govora uopće, a koji u kontinuitetu postoji već od prvog književnog registriranja na ovim prostorima. Premda su se stilovi, poetike, škole i akademije mijenjale ono je u nekim svojim manifestacijama uvijek ostajalo prepoznatljivo. Usredištena u figurama Baštine, Povijesti i Prostora i njihovim različitim utjecajima mediteranska se poezija zbog svoje nezaobilaznosti, očiglednosti i razumljivosti poimala intuitivno a da se o njoj baš i ne zna toliko koliko bi trebalo, osobito ne njezina struktura. Nažalost, mediteranizam se uglavnom svodio na registriranje predmetnotematskog toposa mora i »morskih proizvoda« — sunca, flore i faune, bure i juga, otoka i otočnosti i slično.

Premda se za poeziju Andriane Škunce kritika opredjeljivala za sintagmu poetika otočnosti taj mi se izraz čini neprimjerenim, točnije nedostatnim. Razumijem logiku odabira koje je išla linijom manjeg otpora priklonivši se Škuncinoj vještoj mitopoetizaciji te mitopoetskom konstituiranju Paga kao primordijalne insulizacije. Jamačno je toj slici pridonijelo i autoričino tridesetogodišnje tematiziranje istog, a uvijek različitog prostora. Taj svojevrsni manirizam (discordia concors) premda u njezinoj poeziji o manirizmu, dakako, nema niti riječi, Škunca je učinila jedinstvenoj na hrvatskoj poetskoj sceni. Rekao bih da je njezin diskurs obilježen toposom Mediterana, u smislu u kojemu se u njemu prenose i pamte indeksi stvarnosti, odnosno pojmovi koji fenomenološki određuju mediteranski poetski diskurs — Prostor, Povijest, Baštinu. U tom je kontekstu tzv. poetika otočnosti već obuhvaćena nadređenim joj razredom mediteranskog diskursa. Ako su neke od karakteristika poezije Mediterana sklonost velikim i univerzalnim temama, sklonost mitu, idiosinkraziji i meditativnosti onda možemo primijetiti kako su svi ti elementi sastavni dio Škuncine poezije, a pod time mislimo na cjelokupno njezino sabrano iskustvo pisanja iz zbirke Predivo sve užih dana. Univerzalnost njezine poezije leži u modernističkome pristupu velikim temama vremena (protjecanja, kao što sugerira naslovna sintagma), smrti, zemlje, konačno i egzistencije koja sintetizira i u sebi sabire sve navedene, uz sve ostale, teme.

Škuncina je poezija prije svega antropološki određena u kojoj je čovjek mjera svih stvari, pa i kada apostrofira atmosfersko vrijeme, melankoličnu tišinu i odsutnost, oskudnost krajolika ona prije svega reverzibilno korelira, upućuje, konotira, priziva, asocira, naznačuje od Prostora/zemlje neodvojivu sudbinu Čovjeka. Pa kada je o njemu riječ, odnosno o Škuncinoj sklonosti prema registriranju minucioznosti, sitnice, detalja onda možemo reći kako se Subjekt njezina pjesništva konstituira prema svijetu po zakonitostima oka, pogleda i viđenja. Ukoliko je svijest iz teksta određena vizualnošću koja se postupno transcendentira utoliko je ta ista svijest zbog specifične interesne predmetnosti nostalgična, obilježena patinom, prohujala je s vihorom (: burom i jugom) u potrazi za izgubljenim vremenom što se već i konceptualno približava drugoj Škuncinoj djelatnosti — fotografiji. Jamačno oba medija, osobito potonji, s podozrenjem gledaju na višak i kompozicijsku disproporciju te im je jasnoća, izoštrenost, fokusiranost u naravi redukcionistička. Lišavajući se svake suvišnosti u poeziji Andriana Škunca ukazala je na jezičnu moć da vlastitom ekonomijom s malim učini puno. Upravo će taj postupak uzimanja leksičkog kredita u banci rječnika hrvatskog jezika ukazati na njegovu sposobnost da se s naizgled svakodnevnim riječima meditativno progovori o naravi vremena — »Vrijeme / uzmiče / sve kraćim danima« — prostora »Bura veže / kamen s kamenom«, napuštenog doma — »U kući / u kojoj nikoga nema / mjera si što sve ispunja«, ogledala — »Uvlači nas u dubinu iz koje je teško izići«, sjene — »Oblik stvari započinje sjenom«, paučine — »kako daleko može doseći nit paučine?« Već je iz ovih gotovo proizvoljno odabranih stihova jasno kako Škunca ispisuje smrtopis, melankolično nestajanje Prostora čija je Baština prvenstveno emotivna. Ako je za melankoliju karakteristična svijest o nemoći makar i u sebi ona konotirala romantičarski pathos i modernistički pesimizam, u kojima se gotovo redovito prepoznaje u značenju predvorja smrti, onda se ona prvenstveno reflektira prema duhovnoj smrti, odnosno duhovnom propadanju, ako ćemo se koristiti diltheyevim rječnikom. Jer svijest o nestanku jednog Svijeta, sa svim njegovim praksama, koji se postupno seli iz Prostora (mediteran, Otok, Kuća, Soba) u muzej jest i registracija istovrsnog biološkog stanja.

Pjesništvo Andriane Škunce, mimo svih moda, a temeljno modernističko, što znači dovoljno inteligentno da u sebe znalački integrira sva ona iskustva dvadesetog stoljeća koja ne pretendiraju radikalnosti, ali ni rutiniranosti, a da pritom bude prepoznatljivo. Jer borba za pjesništvo borba je za stil što je privilegija onih koji dovoljno dobro poznaju poeziju i njezine unutarnje zakonitosti a da bi im robovali jer znaju suštinu: stil se ne uči. Možda je najvažnija karakteristika njezine poezije izrazita lucidnost pri uočavanju detalja i njegovom naknadnom apstrahiranju. I ono što je nemalo važno — njezina ukorijenjenost u mediteranstvo, njezino određivanje prema tom prostoru koga se poima cjelovitim, s jasno naglašenim identitetom onaj je topos koji sedimentira i koji je pomirljivo nastrojen prema različitostima, te stoga u Škuncinome pjesništvu humanistička arheologija čini okvir svakog promišljanja i pisanja.

Sanjin Sorel