Habsburzi i Hrvati

Habsburzi i Hrvati

Zalaganjem našega uglednoga publicista, glavnoga tajnika Hrvatske enciklopedije Darka Stuparića, Kolo je prvo u prigodi prezentirati jedinstven kulturni sadržaj, tematsku cjelinu o Habsburzima i Hrvatima, koju je uz pomoć Željka Krušelja i Marija Streche, priredio i napisao Neven Budak. Profesor Budak u pristupnoj bilješci upućuje kako »rijetko je koji rod u hrvatskoj povijesti odigrao tako dugotrajnu i važnu ulogu, kao što ju je imala dinastija Habsburga. Nijedna druga dinastija nije toliko stoljeća vladala Hrvatima, a rijetki su bili i domaći plemićki rodovi, koji su, poput Šubića Bribirskih i Zrinskih ili Frankopana, više od četiri stotine godina presudno utjecali na sudbinu hrvatskog naroda. Očekivali bismo zbog toga da je povijest habsburške dinastije, kao i sudbina njezinih veza s Hrvatima, hrvatskom čitateljstvu dobro znana, a u hrvatskoj povijesnoj znanosti iscrpno obrađena. Međutim, nije tako. U trenutku kada je hrvatska historiografija započela svoj znanstveni razvoj, u drugoj polovici prošlog stoljeća, odnosi Hrvata i njihove vladarske dinastije bili su opterećeni dnevnopolitičkim nesuglasicama. Slom Austro-Ugarske Monarhije pružio je, doduše, priliku da se prvi put objektivno i smireno prouči povijest hrvatsko-habsburških veza, ali su se tada ispriječile političke prepreke druge vrste«, što se proteglo sve do kraja stoljeća. »Zbog slabog poznavanja habsburške povijesti u Hrvatskoj, pregled donosi i prikaz uspona Habsburga prije dolaska na hrvatsko prijestolje, pa čak i prije prvih dodira dinastije s Hrvatima. Jednako tako, mnoge su stranice posvećene zbivanjima koja s Hrvatima i Hrvatskom nisu bila u izravnoj vezi, ali bez kojih se ne može razumjeti povijest samih Habsburga«. Sročena na temelju znanstvene obrade, ali pisana popularno, ova cjelina o Habsburzima i Hrvatima približava i interpretira mnoge važne činjenice nacionalne povijesti koje nisu tako jasne kako se ponekad na prvi pogled čini, pa se nadamo da će uskoro postati dostupna i kao monografija.

Habsburzi prije konačnog preuzimanja ugarsko-hrvatskog prijestolja

Podrijetlo Habsburga

Habsburzi su se na političkoj pozornici Europe pojavili nekoliko stoljeća prije no što su stupili u dodir s Hrvatima. Počeci povijesti njihova roda obavijeni su velom tajne, pa su već u srednjem vijeku nastale mnoge legende što su pretke Habsburgovaca tražile čak u davnoj rimskoj starini.

Jedna je od njih pripovijedala da im je rođak bio sam Gaj Julije Cezar, vladar koji je postavio temelje Rimskom Carstvu; druga im je pripisivala srodstvo s rimskim rodom Pierleonija, od kojega su potjecali papa Grgur I. Veliki i sv. Benedikt, osnivač benediktinskog reda; treća je njihovo podrijetlo vezala uz Franke i njihovu vladarsku kuću Karolinga, čiji je najslavniji predstavnik bio Karlo Veliki, obnovitelj Rimskog Carstva u Zapadnoj Europi.

Sve te legende imale su iste ciljeve: dokazati veliku starost habsburškog roda i povezati ga s istaknutim osobama koje su se proslavile ne samo velikim političkim uspjesima, nego i svojom svetošću i zaslugama za razvoj kršćanstva i Katoličke crkve. Sličnim su se legendama u srednjem vijeku i u vrijeme renesanse služili i mnogi drugi velikaški rodovi diljem Europe, pa tako nisu bile strane ni hrvatskim plemićima koji nisu bili zadovoljni svojim »običnim domaćim« podrijetlom. Krčki su knezovi, primjerice, tridesetih godina XV. stoljeća od pape Martina V. dobili odobrenje da se koriste imenom i grbom rimskog roda Frangipanija, te su u Hrvatskoj postali poznati kao Frankopani, a gorički i vodički knezovi Babonići dičili su se tobožnjim srodstvom s rimskim Orsinijima.

Habsburzi su legende o svojem podrijetlu koristili i u sasvim konkretnim situacijama, kada je trebalo osnažiti neko pravo ili uvjeriti javnost u ispravnost nekih odluka. Kada je u XVIII. stoljeću Karlo VI., posljednji muški potomak roda, uvidio da dinastiju može spasiti jedino tako da nasljedno pravo prenese na svoju kćer Mariju Tereziju, udanu za Franju Stjepana Lotarinškog, iskoristio je legendu po kojoj su Habsburzi potjecali od davnih vojvoda od Alsacea, od kojih je potjecala i Lotarinška dinastija. To je zapravo značilo da udajom Marija Terezija nije ušla u neki novi rod, već da su se samo spojile dvije srođene, ali davno razdvojene dinastije.

Tako dugo dok su Habsburzi vladali na svojim prijestoljima, rađale su i zaboravljale se takve legende. Tek kada je dinastija sišla s vlasti, počeli su povjesničari znanstveno proučavati njihove početke, bez opterećenja političkih zahtjeva i predrasuda. No, tada se moralo priznati da se zbog nedostatka povijesnih dokumenata iz razdoblja ranoga srednjeg vijeka ne može baš točno objasniti najstarija habsburška povijest.

Čini se da je praotac roda bio Gontran Bogati (# oko 950), vojvoda Donjeg Alsacea, koji je u X. stoljeću držao posjed Habichtsburg u burgundskom kraljevstvu. Ime je posjeda dalo kasnijim kraćenjem i ime rodu: Hab(icht)sburg. Posjed se nalazio u kantonu Aargau, u njemačkom dijelu današnje Švicarske, a utvrda je na njemu bila izgrađena 1020. godine. Uz njezin je nastanak vezana lijepa legenda, tipična za kasniji odnos Habsburga prema svojim podanicima: posjed je u svojim rukama držao Radbot (# prije 1045), kojega je njegov rođak Werner, biskup Strassbourga, nagovorio da utvrdi dvor u kojemu je stanovao, jer su ga inače mogli lako ugroziti neprijatelji. Kada je drugoga dana biskup posjetio Radbota, oko dvora su, umjesto zidova i kula, bili postavljeni oklopljeni ratnici. Biskup je pohvalio Radbota i rekao mu da se svaki mudri gospodar oslanja ponajprije na svoje podanike. Doista, Habsburzi su kroz čitavo razdoblje svoje vladavine, a pogotovo u XIX. stoljeću, jedinstvo svojih zemalja održavali kroz odanost i privrženost svojih podanika vladaru, a ne, kao što su to činile druge vlasti, stvaranjem jedinstvene nacionalne države. Kada je te odanosti nestalo, raspala se i njihova monarhija.

U tom ranom razdoblju do izražaja je došla još jedna kasnija značajka Habsburga: svoje su posjede i vlast širili manje ratovima, a više mudrim ženidbenim vezama sa susjednim velikaškim i vladarskim rodovima. Mirazima i ugovorima o nasljedstvu, kojima su stjecali imanja izumrlih obitelji, postupno su i sigurno širili svoje posjede u Alsaceu, južnoj Njemačkoj i današnjoj Švicarskoj.

Prvi Habsburzi

Otto (# 1111), unuk onoga Radbota koji je sagradio Habichtsburg, uzeo je 1090. naslov grofa od Habsburga. Kako je sudjelovao u ratu cara Henrika V. protiv ugarskog i hrvatskog kralja Kolomana, mogli bismo reći da je on prvi od Habsburga koji je došao u dodir s Hrvatima, premda nam je o njegovoj djelatnosti iz tog rata poznat samo potpis na nekoj ispravi izdanoj u Požunu (Bratislavi), gradu u kojemu će se mnogo stoljeća poslije njegovi potomci kruniti za ugarsko-hrvatske kraljeve.

Habsburzi su bili vjerni službenici svojih vladara, careva od roda Hohenstaufovaca, što im je omogućilo brzo napredovanje i znatnu ulogu na dvoru. Početkom XIII. stoljeća Rudolf II. Stari (# 1232) vladao je velikom kneževinom (zapravo državinom) i imao nemale prihode od carina, maltarina i poreza, a car Fridriech II. pristao je biti kumom njegovom unuku i budućem njemačkom kralju Rudolfu Utemeljitelju (1218-1291).

Rudolf Utemeljitelj popeo se na njemačko prijestolje nakon dugotrajnog razdoblja bezvlađa i sukoba među različitim kandidatima za njemačku kraljevsku čast. Izborni knezovi, koji su odlučivali o tome tko će biti vladar, nisu se preko dvadeset godina mogli dogovoriti i postići jedinstveni izbor, sve dok se nekima od njih nije učinilo da bi Rudolf mogao biti dobar vladar. On sam je uložio dosta diplomatske vještine i novaca u pregovore sa svih sedam knezova, dok ih nije uvjerio da je s jedne strane sposoban i mudar, a s druge da ipak nije dovoljno bogat i moćan, a da bi ugrozio njihove gotovo neovisne vladarske položaje. To mu je bilo tim lakše što je njegov glavni protivnik, češki kralj Otokar II. P#emysl, bio upravo takav: prebogat i previše moćan. Uza sve to, i papi Grguru X. učinilo se da bi Rudolf mogao napokon uvesti red i mir ne samo u Njemačkoj, nego i u Italiji, pa ga je i on podržao.

Tako je napokon 1273. Rudolf izabran za njemačkog kralja i okrunjen u katedrali u Aachenu, tamo gdje su se krunili njegovi prethodnici još od vremena Karla Velikog.

Rudolf Utemeljitelj uzdigao je Habsburge na pozornicu europske politike i od roda koji, ma kako ugledan bio, nije bio važan izvan lokalnih okvira svojih posjeda, stvorio jednu od najvažnijih europskih dinastija.

Osim toga, on je unio i dalekosežnu promjenu i u politiku njemačkih vladara: nezainteresiran za prilike u Italiji, o koju su svi njegovi prethodnici lomili zube s uglavnom malim uspjehom, nikada nije otišao u Rim po carsku krunu, već je svoju djelatnost usmjerio prema istoku. Tako je svoj rod, ali i Njemačku kojom je vladao, čvršće vezao uz Podunavlje i austrijske zemlje s kojima će Habsburzi ubuduće biti nedjeljivo vezani.

Taj je prvi veliki uspon Habsburga bio označen i jednim oružanim sukobom, kojega Rudolf nije želio. Već spomenuti češki kralj Otokar II. ženidbenim je vezama došao u posjed austrijskih zemalja i postao jednim od najmoćnijih europskih vladara. Njegovi su ljudi imali utjecaja i u Slavoniji, pa su tako primjerice podigli samoborsku utvrdu. Otokaru se činilo da Rudolf nije dostojan njemačke krune, jer nije bio ni približno tako jak kao češki kralj, koji se također natjecao za njemačko kraljevstvo. Zbog toga je došao u sukob s Rudolfom, pa ga je njemački sabor, podržavajući zakonitog vladara, proglasio izdajnikom i naložio da mu se oduzmu svi posjedi, uključujući i samu Češku, tada dio njemačkog carstva.

Rudolf je trebao izvršiti ovu presudu uz pomoć velike vojske što ju je sakupio u južnoj Njemačkoj. Tri tisuće vitezova krenulo je prema Austriji, a stalno su im se pridruživali novi, jer je Otokar ionako imao mnogo neprijatelja, koji su jedva čekali da mu sreća okrene leđa, pa da se i oni pridruže protivničkom savezu. Rudolf je i opet imao potporu Crkve, a i ugarski je kralj Ladislav IV. stao na njegovu stranu. Otokar je, nakon što je Rudolf opsjeo Beč, bio prisiljen potpisati primirje kojim se odrekao austrijskih zemalja. No, zapravo mu nije bilo ni na kraj pameti, držati se dogovorenoga. Sakupivši novu vojsku, započeo je pohod protiv Rudolfa, u nadi da će ga izbaciti iz Austrije.

Tako je 26. kolovoza 1278. došlo do odlučne bitke kod Dürnkruta, na mjestu gdje češka rijeka Morava utječe u dunavsku ravnicu. Viteške su se vojske hrabro borile, sve dok Otokara nije ubio njegov vlastiti peharnik, koji je jedva čekao da osveti svoje roditelje, osuđene na smrt zbog suprotstavljanja češkom kralju. Time je okončan sukob koji je Rudolfu Utemeljitelju omogućio da pod svoju vlast podvrgne austrijske zemlje (osim Tirola), čime je Habsburge iz dalekog Alsacea doveo u Podunavlje i Srednju Europu.

Rudolfa su suvremenici opisivali kao visokog muškarca, dugih nogu i nježne konstitucije, umjerena u hrani i piću. Zanimljivo je da su ondašnji kroničari zapazili kao jednu od njegovih značajki dugi nos, obilježje koje će pratiti Habsburge kroz čitavu njihovu povijest. Njegove moralne vrline odgovarale su viteškom idealu srednjega vijeka: bio je pobožan, hrabar, velikodušan i skroman. Ukratko, u Rudolfu Utemeljitelju Habsburzi su dobili osnivača dinastije kakvog je tradicija njihova roda mogla samo poželjeti. Mnogi od njegovih nasljednika težili su oživotvoriti sve njegove vrline, ali svima to nije polazilo za rukom. Uostalom, već se neposredni nasljednici njegova sina, koji je bio dorastao ocu, nisu pokazali jednako sposobnima, pa nisu bili čak niti u stanju održati ono što je Rudolf postigao.

Iako je njegov sin Albert I. (1255-1308) naučio od oca kako treba voditi politiku, okolnosti mu nisu išle na ruku. Knezovi izbornici pobojali su se da bi ovoga puta Habsburzi na njemačkom prijestolju mogli biti prejaki i premoćni, pa su radije za kralja izabrali Adolfa od Nassaua. Albert je bio dovoljno mudar da ne izaziva nevolje, te da se pomiri s tim izborom i posveti sređivanju posjeda što ih je stekao njegov otac Rudolf.

To nije bilo nimalo lako, jer su se na sve strane stali pojavljivati novi i opasni protivnici. Tri švicarska kantona udružila su se 1291 (Uri, Schwyz i Unterwalden) u Vječni savez, preteču suvremene Švicarske, koji nije bio usmjeren upravo protiv ekspanzije Habsburga, ali je svakako stao na put daljnjem širenju njihovih posjeda. U austrijskim zemljama pobunilo se domaće plemstvo protiv novih gospodara, a pridružili su im se i pripadnici gradskog patricijata. Jedni i drugi vidjeli su u Habsburzima strance, a uz to Albert nije bio tako darežljiv u dijeljenju povlastica kao što je to bio Rudolf. No, Albert je postupio odlučno i djelotvorno: u tri je godine slomio dvije uzastopne pobune, a potom sklopio i savez s ugarsko-hrvatskim kraljem Andrijom III, te je tako osigurao svoje istočne posjede.

Sada se mogao okrenuti i protiv kralja Adolfa od Nassaua, što mu je bilo olakšano time što je ovaj u međuvremenu izgubio naklonost knezova izbornika. U bici protiv Alberta Adolf je poginuo, a Habsburgovac se dokopao njemačke krune. Tek se sada pokazala njegova gotovo neograničena ambicija: počeo je stvarati planove kako da ženidbenim vezama dođe do Češke, te kako da svoje vlastite posjede proširi na Nizozemsku i Tiringiju. Da nije pao kao žrtva atentata svog nećaka Ivana i nekolicine švicarskih plemića, možda bi za Habsburge i Njemačku postigao još i mnogo više od svog oca. Ovako, habsburška se moć počela osipati, a knezovi izbornici, zabrinuti unutrašnjim sukobima u njihovoj obitelji, odlučili su je zamijeniti pouzdanijom dinastijom, pa su na njemačko prijestolje doveli Henrika Luksemburškog, velikaša koji je u svoju korist riješio i pitanje nasljedstva češkog prijestolja.

Kako nevolje rijetko dolaze same, gubitak je krune bio popraćen i otvorenim ratom s nezadovoljnim slobodarskim švicarskim kantonima. U želji da se konačno riješe feudalnih gospodara koji su sputavali njihove slobode i unosnu trgovinu preko netom otvorenog alpskog prijevoja Sv. Gotthard, švicarski su se seljaci 1315. kod Morgartena oduprli viteškoj vojsci habsburških vazala i zahvaljujući prikladno odabranom zemljištu odnijeli sjajnu pobjedu, kojom je označen početak kraja habsburške vlasti u Švicarskoj. Sljedeći je udarac došao sedam godina poslije: u bici kod Mühldorfa Ludvig Bavarski, iz konkurentske bavarske dinastije Wittelsbacha, porazio je Friedricha I. (1289-1330), jednog od Albertovih sinova, i time za neko vrijeme izbacio Habsburge iz natjecanja za kraljevsku krunu. Albertova smrt i dva uzastopna poraza na zapadu potisnula su Habsburge u Austriju i presudno vezali njihovu sudbinu uz istočne dijelove Svetog Rimskog Carstva. U vrijeme Friedricha I. spominje se 1326. prvi put za Habsburge i naziv »kuća Austrija« (latinski: domus Austriae), ime koje će obilježavati rod u idućim stoljećima, pa čak i one grane, poput španjolske, koje s Austrijom više neće biti u izravnoj vezi. U Hrvatskoj se taj naziv neće udomaćiti.

Albert II. Mudri (1298-1358) zaslužio je svoj nadimak mirotvornom politikom, koja je Austriju za duže vrijeme poštedila ratnih razaranja. Ona je dijelom bila određena i činjenicom da je vojvoda bio paraliziran, što je bila možebitna posljedica pokušaja ubojstva trovanjem.

Albert se napose istaknuo zaštitom svojih židovskih podanika. Nakon niza upravo nevjerojatnih katastrofa, kojima su njegove zemlje bile izložene u desetljeću 1338-1348 (najezda skakavaca, loša žetva, poplave, potres i napokon velika epidemija kuge u kojoj je 1348/1349. stradalo i do jedne četvrtine zapadnoeuropskog stanovništva), izbila je među Albertovim podanicima, slično kao i drugdje na Zapadu, antižidovska histerija. Židovi su bili optuženi da su upravo oni izazvali dugotrajne nedaće, te su kršćani priredili pogrome u kojima su bile uništene čitave židovske zajednice. Dok su neki zapadni vladari podržavali nasilja, drugi su, bilo zbog humanosti, bilo zbog materijalne koristi koju su imali od židovske trgovine i novčarstva, sprečavali progone Židova i pružali im zaštitu. Jedan je od njih bio i Albert Mudri, a politika pomaganja Izraelićana postat će jednom od karakteristika habsburške politike i u kasnijim stoljećima.

Albert je prije svoje smrti odredio da ga naslijede ravnopravno sva četiri njegova sina, te da se očevina Habsburga ne smije dijeliti. Time je započeo još jednu praksu tipičnu za habsburšku politiku: oca nije naslijeđivao samo najstariji sin, niti je on vodio odlučujuću riječ u obitelji. Uistinu, Alberta je isprva naslijedio samo najstariji sin Rudolf, jer su ostala trojica još bili maloljetni.

Rudolf IV. (1339-1365), koji je, kao i njegov pradjed, nosio nadimak Utemeljitelj, zaoštrio je sukob svog roda s Luksemburgovcima. Bio je izazvan odlukom cara Karla IV. Luksemburga, koji je Zlatnom bulom odredio da se broj knezova izbornika ima ograničiti na sedam, a da austrijski vojvoda neće biti jedan od njih. Time je nastojao onemogućiti svoje takmace Habsburge da utječu na biranje njemačkih kraljeva i eventualno oduzmu titulu njegovoj dinastiji. Kao protumjeru Rudolf je dao sastaviti niz falsifikata, ne prežući od toga da se u njima pozove čak na tobožnje privilegije što su ih Julije Cezar i Neron dali Austriji. Krivotvorine nisu bile baš vješto napravljene, pa ih je ubrzo razotkrio sam slavni pjesnik Francesco Petrarca, ali je Rudolfova kancelarija imala više uspjeha s tzv. Velikim privilegijem. To je bio falsifikat sastavljen na temelju stvarnih povlastica cara Friedricha Barbarosse (zbog toga nazvanih Manjim privilegijem), a kojim se austrijskom vojvodi tobože daju neka prava kakva nisu uživali drugi svjetovni i crkveni velikaši u carstvu. Između ostalog, austrijski je vojvoda bio, doduše, vazal njemačkog cara, ali je ovaj morao doći u Austriju, kako bi od svog vazala primio prisegu vjernosti. Svi plemići u Austriji bili bi po toj krivotvorini vazali vojvode, a ovaj za svoje postupke nije odgovarao nikome, pa čak ni carskom sudu. U slučaju da dođe na sabor, Rudolf je predvidio da mu pripada mjesto desno od cara, odmah uz knezove izbornike. Svim tim, a i drugim izmišljenim pravima, Rudolf je želio naglasiti samostalnost Austrije unutar carstva, a i pokazati da je Austrija očevina Habsburga. Štoviše, čak je dao izraditi i pečat austrijske kancelarije na kojemu je bio prikazan s kraljevskom krunom na glavi. Tijekom srednjeg vijeka vjerovalo se u vjerodostojnost ovog privilegija, a da se radilo o krivotvorenoj ispravi, dokazali su povjesničari tek u XIX. stoljeću.

Uništenje pečata austrijske kancelarije bila je jedna od prvih protumjera što ih je Karlo IV. poduzeo protiv svog preuzetnog vazala i zeta. Uz to, oduzeo mu je razne titule kojima ga je svojedobno nadario. Otada pa nadalje podržavao je sve one velikaše koji su bili u bilo kakvom sukobu s Habsburzima.

No, Rudolf je bio isuviše poduzetan i sposoban, a da bi ga takav udarac mogao ozbiljnije ugroziti. Tirol stekao je 1363. i time ovladao čitavom južnom granicom carstva prema Italiji, što mu je omogućilo da svoju političku djelatnost usmjeri prema sjeveru Apeninskog poluotoka, a u ratu je s akvilejskim patrijarhom osvojio i Furlaniju. Daljnje je širenje prema jugu, prvi put i na krajeve naseljene Hrvatima, ostvareno mirnim putem, ugovorom o međusobnom nasljeđivanju s goričkim grofovima. Ugovor će dati rezultata tek 1374, kada će Rudolf već davno biti pokojan: Habsburzi će po njemu naslijediti Goricu, Pazinsku grofoviju s izlazom na Kvarnerski zaljev i neke manje posjede u Koruškoj.

Svoju je djelatnost Rudolf usmjerio i na rješavanje drugih problema. Proveo je fiskalnu reformu, kojom je napunio blagajne i stvorio financijske preduvjete za daljnji uspon svog roda. Dijeljenjem povlastica podržavao je razvoj gradova u kojima je vidio ne samo privredne partnere, nego i suparnike buntovnih plemića. Pretvarajući Beč u glavni grad svojih provincija, utemeljio je u njemu 1365. sveučilište. Ono će u sljedećim stoljećima odigrati važnu ulogu upravo u obrazovanju hrvatske intelektualne elite, a kroz to će utjecati na cjelokupni razvoj znanosti i kulture u Hrvata. Zanimljivo je da je među uzvanicima koji su bili nazočni svečanom činu osnivanja sveučilišta bio i zagrebački biskup Stjepan, jedini biskup pozvan iz inozemstva. Koji su bili motivi tog poziva, odnosno je li se biskup Stjepan slučajno tih dana zatekao u Beču, za sada ne znamo. Bilo kako bilo, taj događaj pokazuje da su se veze Habsburga i hrvatskih krajeva, pogotovo Slavonije, kojoj je Zagreb tada bio glavnim središtem, počele razvijati već u XIV. stoljeću, nekoliko desetljeća prije no što je prvi Habsburg zasjeo na ugarsko-hrvatsko prijestolje.

Napokon, Rudolf IV. ostavio je za sobom jedan od najljepših spomenika svog roda, ali i austrijske povijesti uopće: bečku katedralu sv. Stjepana, crkvu namijenjenu novoosnovanoj biskupiji i jedno od naljepših gotičkih zdanja Srednje Europe. Gradnjom katedrale i zgrade sveučilišta htio je Beč učiniti ravnopravnim Pragu, ali je za to trebalo još vremena i sredstava.

Rudolf je umro u Milanu, u vrijeme dok je s moćnim milanskim gospodarima Viscontijima dogovarao sklapanje saveza zasnovanog na braku njihove djece.

Njegovi su sinovi Albert III. (1350-1395) i Leopold III. (1351-1386) zauvijek zaštitili Tirol od pretenzija bavarskih Wittelsbacha, a kada je Venecija zavladala Trstom, zatražio je ovaj jadranski grad zaštitu Habsburga, pa je Leopold III. 1382. ovladao i izlaskom na more, ojačanim nedavno stečenim istarskim posjedom Pazinske grofovije. Braća su među sobom podijelila habsburški patrimonij, pa se rod razdijelio na dvije grane. Albertinska je grana vladala Donjom Austrijom, a Leopoldinska Štajerskom, Kranjskom (to znači i dijelom Istre), Koruškom i Tirolom. Leopoldinska se grana 1411. podijelila na dvije, od kojih je jedna zavladala Tirolom, a druga Središnjom Austrijom.

Leopold III. je 1386. poginuo u još jednom nesretnom sukobu Habsburga sa Švicarcima, što je dodatno oslabilo njihove pozicije u krajevima u kojima su se nalazili njihovi prvotni posjedi. Aargau je konačno bio izgubljen u vrijeme Leopoldovog mlađeg sina Friedricha IV. Tirolskog (1383-1439), zvanog Friedrich od Prazne Kese. Kako se našao na strani koja se na koncilu u Constanzu usprotivila caru Žigmundu Luksemburškom, ovaj je učinio sve da ga uništi. Friedrich je proveo nekoliko godina u tamnici i progonstvu, a kada se napokon vratio u Tirol, od njegovih posjeda u Švicarskoj i Alsaceu nije ostalo gotovo ništa.

Oslabljeni i ugroženi sa svih strana od Švicaraca, Čeha i nove sile s Istoka, Turaka, Habsburgovci u to vrijeme doista nisu odavali ništa od svoje buduće veličine i važnosti. Njihova je borba nalikovala prije borbi za opstanak, no težnji ka kraljevskoj i carskoj kruni.

Albert V. (1397-1439) — prvi dolazak Habsburga na hrvatsko prijestolje

Prvi od Habsburga koji je izravno došao u dodir s Hrvatima, pa makar i za kratko, bio je Albert V. Kao muž Elizabete, kćeri ugarsko-hrvatskog kralja i njemačkog cara Žigmunda Luksemburškog, koji je umro 9. prosinca 1437. ne ostavivši muškog nasljednika, imao je najveće izglede da naslijedi svog tasta. Ugarski i hrvatski velikaši složili su se s posljednjom voljom umirućeg kralja, koji je tražio krunu za svoju kćer i njezinog muža, pa su ih na saboru u Požunu, devet dana nakon careve smrti, izabrali za kralja i kraljicu. Tako je prvi Habsburgovac postao i hrvatskim vladarom.

Iduće je godine Albert izabran i za njemačkog kralja, jer je slabost Habsburgovaca, podijeljenih u više grana, ponovno knezovima izbornicima bila važan argument pri izboru vladara. Od tog trenutka, pa sve dok Napoleon nije ukinuo Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti, Habsburgovci su držali carsku krunu u svojim rukama (osim za kratka prekida 1740-1745). No, knezovi su se izbornici prevarili, ako su mislili izabrati slaba vladara: tri mjeseca kasnije u Albertovim je rukama bila i češka kruna, jer su ga katolički češki velikaši izabrali kao kandidata svoje strane, dok su se husiti priklonili poljskom kralju Kazimiru IV. Jageloviću. Za vrijeme Albertova boravka u Pragu radi krunidbe, došlo je do njega poslanstvo grada Dubrovnika, s molbom da kralj potvrdi stare povlastice, što je ovaj i učinio. Uopće je njegov odnos prema Dubrovniku bio vrlo dobar. Kralj je grad uzeo u zaštitu kada mu je zaprijetila opasnost od vojvode Stjepana Vukčića, te je naložio braći Talovcima, uz Frankopane tada najjačim hrvatskim velikašima, da, bude li potrebno, sakupe vojsku i udare na vojvodu Vukčića.

Albertov je dolazak na vlast protekao u znaku obračuna s moćnom velikaškom dinastijom knezova Celjskih, koji su imali velike posjede ne samo u austrijskim zemljama nego i u Slavoniji, te su tijekom čitave prve polovice XV. stoljeća igrali važnu ulogu u hrvatskoj i ugarskoj povijesti. Oni su Habsburzima bili izravni suparnici u borbi za najviše časti i položaje u carstvu i Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, a nakon Žigmundove su smrti nastojali nametnuti Barbaru Celjsku, njegovu udovicu, za nasljednicu krune. Albert je, međutim, Barbaru zatvorio, a njegov pristaša, slavonski ban Matko Talovac, otišao je nakon požunskog izbora odmah u Slavoniju, kako bi se mogao djelotvorno oduprijeti Celjskima. Matkov je brat Petar postao kraljevim osloncem u Hrvatskoj nakon što je kralj oduzeo banstvo Stjepanu Frankopanu. Frankopani su, naime, u vrijeme Žigmunda postali toliko moćni, da su gotovo samostalno vladali Hrvatskom, pa ih je kralj svakako morao obuzdati, ako je želio i u tom kraljevstvu uspostaviti svoju vlast. Zbog velikih zasluga Talovaca, potvrdio im je Albert posjede, među ostalima Đurđevac te Srebrnik i Brčko u Usori.

Dok se s jedne strane Albert uz pomoć svojih pristaša koliko-toliko stao učvršćivati u hrvatskim zemljama, s druge je strane naišao na žestok otpor plemstva u Ugarskoj. Nakon povratka iz Češke, sazvao je u svibnju 1439. sabor na kojemu je namjeravao s plemstvom dogovoriti sve poslove važne za obranu zemlje od Turaka. Plemstvo, a pogotovo ono visoko, imalo je, međutim, drukčije planove. Nezadovoljni načinom na koji je pokojni Žigmund vodio kraljevstvo, a sjećajući se valjda i prethodne nesretne vladavine njegove supruge Marije i njezine majke Elizabete, obilježene dugotrajnim građanskim ratom, odlučili su na svaki način izboriti se za zakon kojime bi kraljevska vlast bila ograničena, a vladar došao u veću ovisnost o volji sabora. Pred udruženim je plemstvom Albert bio nemoćan, pa je morao pristati na izdavanje dekreta, kojim je predao u ruke sabora pravo odlučivanja ne samo o državnim i vojnim, nego i o obiteljskim poslovima same dinastije (primjerice pri udaji kraljevih kćeri). Moć palatina, najviše državne časti u Ugarskoj, znatno je uvećana, pa je kao sudac mogao nastupati u sporovima između kralja i njegovih podanika. Kralj je trebao skrbiti o obrani zemlje i plaćati vojnike, ali su mu prihodi smanjeni ukidanjem nekih poreza. Ugarsko se plemstvo također pobrinulo da kralju, Nijemcu, oduzme pravo dovođenja stranaca u kraljevstvo, a naročito njihovo namještanje na važne političke i privredne položaje.

Albertov je dekret označio važnu prekretnicu u odnosu ugarsko-hrvatskog vladara i plemstva. Od tog će vremena, s izuzetkom vladavine Matije Korvina, kraljevska vlast sve više slabiti, što će, povezano sa stalnim turskim nadiranjem, dovesti do rasapa ugarskog, ali i hrvatskog kraljevstva i prelaska njihovih ostataka u ruke habsburške dinastije.

Do sličnog je razvoja došlo i u Slavoniji. Na Saboru u Križevcima, održanom u ožujku 1439, zahtijevali su plemići da im se vrati staro pravo biranja protonotara, oduzeto u vrijeme kralja Žigmunda. Protonotar je bio čuvar banskog pečata i predstavnik plemstva, pa je Saboru bilo stalo da sam odlučuje o osobi protonotara, umjesto da ga, kako se to uobičajilo u Žigmundovo vrijeme, postavlja ban. Matko Talovac, slavonski ban, naglašavajući da odluku donosi u ime kralja Alberta, vratio je plemstvu staro pravo biranja protonotara.

Pored pritiska ugarskog plemstva, sređivanja prilika u Hrvatskoj i rata protiv čeških i poljskih protivnika, Albertu je najveća briga bila rastuća turska opasnost. Sultan se pripremao za rat s ciljem da zauzme Smederevo, veliku i važnu utvrdu iz koje su i ugarski vladari eventualno mogli započeti vojnu protiv Turaka. Pad Smedereva u turske ruke omogućio bi pak sultanu ugrožavanje južnih krajeva Ugarske i prodor prema središtu kraljevstva. Zbog toga je Albert sazvao vojsku u Szegedu, ali se ugarsko plemstvo, koje se još nedavno tako žestoko opiralo sudjelovanju stranaca čak i u obrani od Turaka, sada slabo odazvalo na kraljev poziv, pa je vojska pristizala sporo i u nedovoljnom broju. Dok je Albert tako čekao da prikupi dovoljno četa, stigla je u tabor vijest da je Smederevo palo. Ugre je uhvatila panika, dobar se dio vojske razbježao, a kralj se s ostatkom zaputio prema jugu kako bi suzbio turske čete koje su odmah po padu Smedereva provalile preko Dunava. Albert je postigao cilj i protjerao neprijatelja, ali je tijekom vojne obolio od dizenterije i umro na putu prema Beču, kamo se prije smrti htio vratiti. Vladao je nepune dvije godine, a iza sebe je ostavio dvije kćeri i trudnu udovicu, koja će mu roditi sina Ladislava, zvanog Posmrče.

Albertova vladavina označava početak ne samo bližih dodira Hrvata s Habsburzima, nego i nastojanja albertinske, a potom i leopoldinske loze da se trajno ustoliči na ugarsko-hrvatskom prijestolju. Bila je to predigra gotovo četiristoljetne, neprekinute vladavine što će Hrvatsku trajno vezati uz sudbinu Srednje Europe.

Ladislav Posmrče (1440-1457) i Friedrich III. (1415-1493) — borba Habsburga za albertinsku baštinu

Kraljica Elizabeta odlučila je vladati sama, jer se ionako smatrala nasljednicom svog oca Žigmunda. Oslanjala se na svoje rođake knezove Celjske, kao i na druge velikaše s kojima njezin pokojni suprug nije bio u dobrim odnosima, u prvom redu na Frankopane. Razumljivo je da je takva politika privilegiranja rođaka, od kojih neki, poput Celjskih, nisu bili obljubljeni u kraljevstvu, morala dovesti do nezadovoljstva drugih velikaša. Jedan dio nezadovoljnika podupirao je despota Đurđa Brankovića, koji je nakon gubitka Smedereva živio u Srijemu i Zagrebu, ali su se ti planovi izjalovili.

Na nagovor velikaša, pristala je Elizabeta udati se za poljskog kraljevića Vladislava I. Jagelovića, iako nije bila tim izborom oduševljena. Poslanstvo koje je Vladislavu trebalo iznijeti prijedlog vodio je ban Matko Talovac, a pored ostalih velikaša bio je s njime i bivši senjski biskup Ivan de Dominis. No, kraljica je nadmudrila svoje protivnike i, pobjegavši prema Požunu, ukrala iz Budima uz pomoć jedne dvorske dame krunu sv. Stjepana, bez koje je pravovaljana krunidba ugarsko-hrvatskih kraljeva bila nezamisliva. Krunu je, dakako, namijenila svom budućem sinu, kojega je rodila na putu. Prema želji njezinog pokojnog supruga, Ladislav je bio stavljen u zaštitu svog habsburškog rođaka vojvode Friedricha V. Štajerskog, koji je u veljači 1440. bio izabran za njemačkog kralja kao Friedrich III.

U novim je okolnostima Elizabeta odlučila povući ponudu danu Vladislavu I, ali je ovaj, nagovoren od ugarsko-hrvatskog poslanstva, ipak primio krunu i pritom se obvezao da će nakon godinu dana, koliko joj je bilo potrebno za oplakivanje supruga, oženiti kraljicu Elizabetu i priznati njezinog sina za zakonitog nasljednika ukoliko sam ne bude imao muških potomaka.

Elizabeta nije namjeravala prihvatiti ni takav sporazum, pa je, podržana od svojih pristaša, grofova Celjskih, Frankopana, Nikole Iločkog i drugih okrunila u Stolnom Biogradu malog Ladislava za kralja. Nato provali Vladislav s vojskom u Ugarsku i za nekoliko dana uđe u Budim. Ugarski sabor, sastavljen od Elizabetinih protivnika, odluči okruniti ga za kralja, a kako se prava kruna nalazila u kraljičinim rukama, izvadili su u tu svrhu krunu iz grobnice Stjepana I, prvog ugarskog kralja.

Uslijedio je dugotrajni i teški građanski rat u Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj. Elizabeta je predala sina na čuvanje Friedrichu III., ali se ovaj nije previše trudio pomoći joj. Štoviše, kasnije joj je odbio vratiti i sina i krunu sv. Stjepana, koristeći se njima za ostvarenje vlastitih političkih ciljeva. Elizabeta je oko sebe prikupila niz odličnih velikaša, no oni su, kao i Vladislavovi privrženici, ponekad pristajali na sporazume s protivnikom, a ponekad čak i mijenjali strane. Čas su jedni, a čas drugi odnosili važne pobjede, kao primjerice u bici kod Samobora 1. ožujka 1441, kada je Čeh Ivan Vitovec, vojvoda grofova Celjskih, pobijedio vojsku Stjepana Bannfyja od Lendave. U Hrvatskoj se na strani poljskoga kralja borio ban Matko Talovac, a uz Elizabetu su pristajali Frankopani i bosanski vojvoda Stjepan Vukčić. Sukob je u Slavoniji zamro kada je Vladislav napokon sklopio sporazum s grofovima Celjskim.

Kako je turska opasnost bivala sve većom (1440. Ivan Talovac, kapetan Beograda, jedva je obranio grad od napada sultana Murata II.), pokušao je papa Eugen IV. preko svog kardinala Julija Cesarinija izmiriti stranke i organizirati križarski rat, za što se zalagao i sam Vladislav I. Osnovu sporazuma donio je ugarski sabor održan u kolovozu 1442, a na kojemu su prvi put bila i četvorica predstavnika Slavonije (ali ne i Hrvatske i Dalmacije). Malo potom utanačen je mir između Elizabete i Vladislava, a ubrzo je i između Vladislava i Friedricha III. sklopljeno primirje na dvije godine. Tako je Vladislavu I. omogućeno da zavlada sam i započne rat protiv Turaka, a Habsburzi su zadržali nasljedno pravo na ugarsko-hrvatsko prijestolje, imajući u svojim rukama i dalje krunu sv. Stjepana. Friedrich se, doduše, primirja nije u potpunosti pridržavao, pa je na nepoznat način osvojio grad Gjör, te ga založio nekim hrvatskim knezovima, najvjerojatnije Frankopanima, jer je još 1445. Bartol Frankopan bio upravitelj gjörske biskupije.

Vladislav I. vladao je vrlo kratko. Nakon nekoliko sjajnih pobjeda njegova vojskovođe Ivana Hunjadija nad Turcima, prekršio je, na nagovor kardinala Cesarinija, već dogovoreno primirje i 1444. napao Tursku preko Bugarske. U bitki kod Varne kršćanska je vojska doživjela težak poraz, a mladi je kralj poginuo zajedno s kardinalom.

Vijest o njegovoj smrti nije odmah došla u Ugarsku, što je omogućilo širenje glasina da je ne samo preživio, nego i odnio sjajnu pobjedu nad neprijateljem. Te su izmišljotine prepričavali protivnici mladog Habsburga Ladislava Posmrčeta, koji su na prijestolje radije htjeli dovesti nekog drugog kandidata. U igri su bili burgundski vojvoda Karlo i aragonski i napuljski kralj Alfons. Političke igre oko ugarsko-hrvatskog kralja bile su dijelom zamršenih odnosa i spletki u kojima su znatnu ulogu imale završnica stogodišnjeg englesko-francuskog rata, njemačko-francuski savez protiv Burgundije, sukobi Friedricha III. s austrijskim staležima, odnosi srednjoeuropskih kraljevstava te, napokon, konkurencija među ugarskim i slavonskim velikašima kao i strah nižeg plemstva i građana od bezvlađa i samovolje moćnih knezova. Tek kada je postalo očito da je Vladislav I. ipak poginuo, krenulo je u Beč poslanstvo u kojemu su se, pored ostalih velikaša, nalazili Nikola Iločki i Grgur Kurjaković Krbavski i koje je od Friedricha III. zatražilo da im preda petogodišnjeg dječaka i krunu sv. Stjepana, kojom će još jednom biti okrunjen po svim pravilima dvorskog ceremonijala. No, Friedrich je zauzvrat tražio da mu Ugri predaju grad Požun (Bratislavu), te da mu po krunidbi dječaka vrate, jer je on, kao posljednji muški potomak albertinske loze, ujedno i gospodar Austrije, a i nasljednik češkog prijestolja. Pod takvim su uvjetima pregovori bili nemogući, pa se poslanstvo vratilo neobavljena posla.

Ugarski je sabor uto imenovao Ivana Hunjadija upraviteljem kraljevstva u ime odsutnog i malodobnog Ladislava. Povezavši se sa saveznicima u Austriji, krenuo je Hunjadi u napad na Beč, kako bi Friedricha napokon prisilio da mu izruči kralja. Taj pokušaj, kao ni neki kasniji, nije imao uspjeha. Napokon je Hunjadi 1450. sklopio s Friedrichom tajni ugovor po kojemu je pristao da Friedrich zadrži Ladislava do njegove punoljetnosti, koja će nastupiti 1458, a Friedrich će zauzvrat podržavati Hunjadija u njegovu položaju upravitelja kraljevstva.

Friedrich se 1452. uputio u Rim da bi se okrunio za cara. On je bio posljednji car koji će se kruniti u Rimu. Prije ceremonije krunidbe vjenčao se u vječnom gradu portugalskom princezom Eleonorom i tako uspostavio veze Habsburga s Pirinejskim poluotokom i kraljevstvom koje je počinjalo izgrađivati svoje velike prekomorske posjede. Kao car, odmah je potvrdio tobožnji Veliki privilegij što ga je dao sastaviti Rudolf IV. i time definitivno osigurao poseban položaj Habsburga unutar carstva. Jedino će glavari austrijske kuće otada smjeti nositi titulu nadvojvode, po čemu će se razlikovati od svekolikog plemstva na Zapadu.

Iako je nakon dogovora Hunjadija s Friedrichom, kao i sličnog između njemačkog kralja i češkog upravitelja Jurja Podjebradskog, izgledalo da je Ladislavova sudbina za sljedećih nekoliko godina riješena, caru su račune pomutili naoko najslabiji, ali i najbliži Ladislavovi podanici — Austrijanci. Nezadovoljni Friedrichovom upravom u svom vojvodstvu i njegovim upornim odbijanjem da im preda Ladislava, udružili su se u Mailberšku ligu i u Beču sazvali sabor svih Ladislavovih pristaša. Dok su saboru bili nazočni slavonski banovi i kraljevi rođaci Celjski, iz Hrvatske nije došao nitko, pa je sabor u Hrvatsku uputio pismo u kojemu obavještava sve plemiće i druge o svojim namjerama, te traži da se Hrvati stave na njegovu stranu i podrže svog zakonitog gospodara. Tražilo se također da se ovo pismo umnoži i pročita u svim hrvatskim županijama. Čini se da su Hrvati već u to vrijeme počeli pokazivati sklonost prema Friedrichu i Habsburzima, što će tijekom druge polovice XV. stoljeća dolaziti sve više do izražaja.

Kako car ponovno nije pristajao pregovorima ispuniti zahtjeve nezadovoljnika, napali su ga ovi u Bečkom Novom Mjestu, njegovoj glavnoj rezidenciji, te ga natjerali da napokon oslobodi Ladislava. Mladić je slavodobitno ispraćen u Beč i uskoro okrunjen za češkog kralja. Glavnu je riječ imao pri tom njegov rođak Ulrik Celjski.

Ostatak je života Ladislav proveo pokušavajući se koliko-toliko osloboditi tutorstva što mu se pretvorilo u, činilo se, doživotnu sudbinu. Prilike nisu bile lagane, jer je nekoliko najutjecajnijih ljudi Ugarske, Češke i Austrije željelo imati mladića u svojim rukama. Ladislav se pokazao vrlo vještim, unatoč dječačkoj dobi, izigravanju jednih velikaša protiv drugih. Uz to se 1455. upleo u manji rat protiv svog rođaka i bivšeg skrbnika Friedricha III. U Budim, svoju glavnu prijestolnicu, uspio je ući tek 1456, ponovno u pratnji Ulrika Celjskog, kojeg je za nagradu imenovao banom Hrvatske i Dalmacije.

Te je godine došlo i do znamenite bitke kod Beograda, u kojoj su kršćanski vojnici pod vodstvom Ivana Hunjadija pobijedili daleko nadmoćniju tursku vojsku, kojom je zapovijedao sam Mehmed II., osvajač Carigrada. Nakon bitke došlo je do obračuna velikaša, u kojemu je Ladislav Hunjadi, Ivanov sin, ubio Ulrika Celjskog i tako zapečatio sudbinu moćnog roda, jer hrvatski ban nije imao muških potomaka.

Nakon slavnog uspjeha dogovorena je i kraljeva ženidba s Magdalenom Valois, kćerkom francuskog kralja Karla VII. Vjenčanje se trebalo održati u Pragu, ali je Ladislav 23. studenog 1457, u tijeku priprema za slavlje, iznenada umro. Kako je imao tek sedamnaest godina, držali su mnogi da je bio otrovan, ali su danas takve pretpostavke odbačene. Vjerojatnije je da je umro od kuge koja se proširila Europom nakon bitke kod Beograda, a od koje je stradao i Ivan Hunjadi. Njegovom smrću prekinuta je personalna unija, koja je privremeno pod habsburškim žezlom vezala Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, Češku i Austriju, te je na neki način bila preteča kasnije habsburške monarhije. Osim toga, Ladislav je bio posljednji potomak albertinske loze Habsburga, pa se njezinim utrnućem otvorilo pitanje nasljeđivanja i same Austrije.

Friedrichu se sada otvorila mogućnost da preuzme ne samo albertinske posjede u Austriji, nego da se uključi i u borbu za naslijeđe Celjskih. No, njegove su ambicije bile oduvijek velike, pa se nije namjeravao odreći niti ugarske krune na koju je, kao Habsburgovac, polagao određeno pravo, tim više što se sama kruna sv. Stjepana još uvijek nalazila u njegovim rukama. I doista, na saboru održanom 1458. u dvorcu Güssing u današnjem austrijskom Gradišću, neki su zapadnougarski plemići izabrali Friedricha za ugarsko-hrvatskog kralja, odbivši prihvatiti izbor većine plemstva, koje se opredijelilo za Matiju Korvina, mlađeg sina Ivana Hunjadija. Uz Friedricha su bili i neki hrvatski velikaši, ponajprije neki od Frankopana koji su imali žene iz habsburških zemalja. Podržavao ga je i bosanski velikaš Stjepan Vukčić, kojemu je car već prije dodijelio titulu hercega, po čemu je i njegova zemlja prozvana Hercegovinom.

U ratu oko ugarsko-hrvatske krune, vođenom tijekom sljedeće četiri godine, hrvatski i slavonski velikaši stali su ili većinom uz Friedricha, ili se ne spominju kao otvoreni Matijini pristaše. Jedan od najistaknutijih Matijinih protivnika bio je knez Nikola Iločki, slavonski ban. On se čak neko vrijeme nazivao prefektom Hrvatske, što bi moglo značiti da mu je Friedrich namijenio čast upravitelja hrvatsko-dalmatinskog kraljevstva.

Rat je završen 1463, kada je Friedrich sklopio ugovor s Matijom Korvinom, prema kojemu je ovome vratio krunu sv. Stjepana, ali se nije odrekao vlastite titule ugarsko-hrvatskog kralja, obećavši ipak da neće pokušati ništa, kako bi svoja prava doista i ostvario. Dvojica su vladara uz to sklopili ugovor o međusobnom nasljeđivanju, te su Habsburzi ostali i nadalje među najistaknutijim pretendentima na ugarsko-hrvatsko prijestolje. Sam ugovor ipak nije bio dovoljno jamstvo da će ikada doći do tog prijestolja, jer je funkcija ugarsko-hrvatskog kralja bila izborna, a ne naslijedna. Friedrich je među svojim grbovima ipak zadržao i onaj Dalmacije (kao simbol Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije), što se može vidjeti, primjerice, i na jednoj, nešto mlađoj freski u palači Welsera u Augsburgu.

Friedrich III. bio je vladar koji nije volio važna pitanja rješavati ratovima. Bio je oprezan i uvijek je, kad je to mogao, pretpostavljao diplomaciju oružju. Prilike su ga, međutim, često tjerale na upotrebu sile, te se tako upleo u rat i s goričkim grofovima oko baštine izumrlih Celjskih, ali je i sudbinu naslijeđa albertinske loze morao rješavati u sukobu sa svojim mlađim bratom Albertom VI. (1418-1463). Protiv goričkih je grofova odnio sjajnu pobjedu, prisilivši ih ne samo na prepuštanje celjskih zemalja, već i na to da mu predaju dio vlastite baštine u Koruškoj. Moć Habsburga time je bila znatno uvećana, a kada su Albertovom smrću napokon prestala stalna pustošenja austrijskih zemalja, izazvana sukobom braće, Friedrich je u svom posjedu imao i zemlje albertinske loze.

Znatan korak u povezivanju Habsburga s hrvatskim zemljama zbio se 1471, kada je Friedrich od gospode od Wallseea kupio Rijeku ili grad sv. Vida (koji se tada njemački nazivao St. Veit an der Pflaum), čime je stekao još jedan važan izlaz na more. Nekoliko godina kasnije, u ratu protiv Matije Korvina, Friedrich će osvojiti i Trsat. Sedamdesete su godine uopće postale važne za sudbonosno vezivanje Hrvata uz Austriju, jer su iz Bosne učestale turske provale ne samo u Hrvatsku, nego i kroz Kranjsku u Korušku. Postajalo je sve očitije da je obrana od Turaka zajednički interes Hrvata i Habsburga, no djelotvorna protuturska politika Matije Korvina odgodila je za neko vrijeme potrebu ostvarenja njihovog saveza.

Sam Friedrich se u to vrijeme okrenuo k zapadu. Tradicionalna ženidbena politika, po kojoj će Austrija u kasnijim stoljećima postati slavna (»Neka drugi ratuju, a ti se, sretna Austrijo, ženi!«), donijela je 1477. svoj dotad najznatniji plod. Car je uspio dogovoriti zaruke svog sina Maksimilijana i Marije, kćeri burgundskog vojvode Karla Smjelog. Burgundija je tada bila vjerojatno najbogatija europska zemlja, koja je u svom sjevernom dijelu obuhvaćala Nizozemsku i Flandriju s njihovim visoko razvijenim trgovačkim i industrijskim gradovima, poput Genta, Bruxellesa i drugih. Karlo Smjeli nije imao druge djece osim Marije, pa je Maksimilijan ubrzo naslijedio Burgundiju i ustanovio habsburško-burgundsku dinastiju.

Važnost burgundskih zemalja po Habsburgovce bila je tolika da su se Maksimilijanovi nasljednici, pa čak i njegovi unuci Karlo V. i budući ugarsko-hrvatski kralj Ferdinand I. smatrali Nizozemcima. No, burgundska je baština, za koju su bili zainteresirani i francuski kraljevi, uplela Habsburge u trostoljetni sukob s Francuskom, čime će biti presudno obilježena daljnja sudbina Europe.

Friedrichu i njegovim rođacima nije ipak sve teklo tako glatko, kako je to dotad izgledalo. Izložen raznim pritiscima, Sigismund Tirolski morao se 1474. napokon ugovorom u Konstanci odreći svih pretenzija prema švicarskoj konfederaciji. Njegova loza ionako nije imala pred sobom sjajnu budućnost: 1490. Maksimilijan ga je nagovorio da za određenu svotu novaca, kojeg je Sigismund uvijek imao premalo, odstupi i prepusti njemu svoje zemlje.

Najgori se udarac ipak dogodio 1485, kada je nepobjedivi Matija Korvin osvojio Beč, a dvije godine potom i Bečko Novo Mjesto, te tako Friedrichu oduzeo dvije najvažnije rezidencije.

U vrijeme dok je živio u svojevrsnom izgnanstvu u Linzu, Friedrich je uspio postići iznimno važan uspjeh, kojim je donekle ublažio posljedice poraza u ratu s Ugrima. Knezovi izbornici odlučili su se 1486. izabrati Maksimilijana za njemačkog kralja, čime su Habsburzi ponovno potvrdili nasljedstvo u toj časti.

Friedrich III. umro je 1493, ostavivši sinu Maksimilijanu u nasljedstvo mnogo više no što je sam dobio. Unatoč mnogobrojnim poniženjima i porazima u Austriji i izvan njezinih granica, pokazao se napokon vrlo uspješnim političarem i vladarom. Upornošću i mirnoćom postigao je ono što nijedan Habsburg prije njega nije uspio postići, te s njime počinje razdoblje u kojem će njegov rod voditi ne samo europsku, nego i svjetsku politiku. Friedrich je bio tvorac gesla što je sažeto i jasno izražavalo njegovu životnu ambiciju: AEIOU — Austriae est imperare orbi universo (Austriji je vladati čitavim svijetom). Njegov će sin učiniti sljedeći korak u oživotvorenju te želje.

Maksimilijan I. (1459-1519) — stvaranje temelja habsburške

svjetske moći

Maksimilijan, car-vitez (prozvan tako, jer je slijedio ideale viteške kulture), započeo je svoj uspon još za očeva života. Burgundska mu je baština osigurala sredstva za ratobornu politiku, iako ni tako bogata pokrajina poput Nizozemske nije mogla namiriti sve potrebe vladara sklonog ne samo ratu, nego i umjetnosti i raskoši.

U ugarske i hrvatske poslove počeo se Maksimilijan odlučnije uplitati nakon smrti Matije Korvina. Kada se ugarsko plemstvo sastalo u lipnju 1490. na Rakoškom polju blizu Pešte, kako bi izabralo novoga kralja, uputili su na sabor svoje poslanike i Friedrich i Maksimilijan, tražeći da se kruna prema ugovoru o nasljeđivanju, sklopljenom 1463, preda njima. Kako se plemstvo odlučilo za češkog kralja Vladislava Jagelovića, počeo je Maksimilijan rat u kojem je ubrzo oslobodio austrijske posjede što ih je svojedobno osvojio Matija Korvin, među njima i Beč, te Bečko Novo Mjesto. Odmah se pokazalo da je Maksimilijan posebno zainteresiran za prilike u Hrvatskoj. Iako je već njegov otac imao veza s hrvatskim plemstvom, pogotovo Frankopanima, tek se Maksimilijan stao ozbiljnije zauzimati za habsburške interese u krajevima južno od Kupe. Tamo je naime uputio svog dvorjanika Hanža (Ivana) Dešića, da u njegovo ime sakuplja privrženike. U Slavoniji je pak uz njega stao Lovro Iločki, a pridružili su mu se u hrvatskim krajevima uz neke Frankopane i Berislavići, Talovci, Blagajski i zagrebački Gradec.

Nakon početnih uspjeha, Maksimilijanova je stranka bila natjerana na povlačenje. U Zagrebu, u biskupskoj utvrdi, ostalo je 600 njemačkih vojnika, koje je 1491. opsjeo Ivaniš Korvin, hrvatski herceg. Ivaniš je prvo razbio vojsku što ju je njemački kralj poslao u pomoć opsjednutoj posadi, a potom je osvojio i biskupski grad. Ratovanje je tako završilo mirom u Požunu 7. studenog 1491, a prema sklopljenom ugovoru Vladislav i Maksimilijan priznali su međusobno pravo nasljeđivanja, dok su hrvatski knezovi, koji su pristali uz njemačkog vladara, bili pomilovani, te su i nadalje mogli služiti Maksimilijana ukoliko bi prethodno položili prisegu vjernosti i Vladislavu. Tako su Hrvati prvi put na određeni formalni način stupili u vezu s Habsburzima.

Zanimljivo je da su plemići Hrvatske i Slavonije ovaj sporazum prihvatili izdavši zasebnu povelju, čiji sadržaj glasi:

»Mi, (...) baruni, velikaši i plemići Kraljevina Hrvatske i Slavonije priznajemo i glasom ovoga dajemo na znanje svima da pošto su ovih nedavno minulih dana sve one borbe, razmirice, nesporazumi i neprijateljstva — koja su se odavna porodila među prejasnim i preuzvišenim vladarima i gospodom, carem Fridrikom i Maksimilijanom rimskim kraljem itd. s jedne strane, a prejasnim pokojnim Matijom kraljem ugarskim, češkim, dalmatinskim, hrvatskim itd., gospodarom našim premilostivim, kao i ovim slavnim Ugarskim Kraljevstvom s druge strane, te su do ovih vremena potrajala, na temelju stanovitih ugovora, koje su njihova veličanstva po svojim poslanicima pod stanovitim uvjetima sklopila — utaložena i posve ugasla; a da bude među istim trima veličanstvima i njihovim kraljevinama, gospoštijama, vladama i podanicima vječiti mir i savez utanačen, utvrđeno i zaključeno bi u Požunu u ponedjeljak nakon blagdana sv. Leonarda Ispovjednika, godine Gospodnje minule 1491, među ostalim ovo: Ako bi se dogodilo da spomenuti prejasni gospodin Vladislav, kralj i gospodar naš milostivi, umre bez zakonitih sinova ili ako takve ostavi, a oni umru bez potomaka, u takvom slučaju obvezani su izabrati i priznati gospoda crkveni dostojanstvenici, baruni, grofovi, velikaši, plemići, gradovi i ostali stanovnici ove Kraljevine Ugarske, čitavo ovo kraljevstvo i ostale kraljevine i pokrajine k ovomu spadajuće, za svoga zakonitog i nesumnjivog kralja i gospodara spomenutoga prejasnog gospodina Maksimilijana, kralja rimskoga i ugarskoga, dalmatinskoga, hrvatskoga itd., ili ako ovaj ne bi živio, jednoga od njegovih sinova, ili ako ovi ne bi živjeli, onda jednoga od njegovih zakonitih muških potomaka po izravnoj lozi. I tako smo mi radi toga što se zna da rečene Kraljevine Hrvatska i Slavonija, i mi svi kao i ostali također stanovnici ovih kraljevina pripadamo i spadamo od starine pod krunu Kraljevine Ugarske i k istoj Kraljevini Ugarskoj, i da se pod istom krunom i kraljevstvom nalazimo — poput gospode crkvenih dostojanstvenika, baruna, grofova, velikaša i plemića iste Kraljevine Ugarske, na ovom sastanku u Budimu javno i svečano prihvatili i prihvaćamo ugovor takva utanačena mira i sloge, te smo u nazočnosti poglavite i velemožne gospode Eitela Fridrika, grofa od Zollerna i kapetana na Hohenbergu itd., Henrika Prueschinkha, slobodnoga gospodina i baruna na Stettenbergu, Bernharda od Scherffenberga i Ivana Fuchsmagena, doktora itd. rečenomu prejasnomu gospodinu rimskomu kralju svaki posebice pruženom rukom i javno prisegnuli i obećali, prisežemo i obećajemo da ćemo taj ugovor u svima točkama obdržavati, te u spomenutom već slučaju prejasnoga gospodina kralja Maksimilijana, ili ako on ne bi živio, jednoga od njegovih sinova ili unuka i zakonitih mu po izravnoj lozi potomaka, po načinu, glasu i sadržaju spomenutim u sklopljenom glede toga ugovoru, zajedno s rečenom gospodom, crkvenim dostojanstvenicima, grofovima i plemićima Kraljevine Ugarske izabrati i primiti za svoga gospodara i kralja. Po svjedočanstvu i kreposti ovoga pisma našega, na kojemu vise naši običajni pečati. Dano u Budimu, na spomenutom saboru, na dan Pepelnice, ljeta Gospodnjega tisuću četiri stotine devedeset i druge.«

Iako je u ispravi naglašena podređenost Hrvatske i Slavonije Ugarskoj, ipak je činjenica da je plemstvo tih dviju kraljevina zasebno prisegnulo na dogovor s Maksimilijanom izvjestan, ne beznačajni dokaz njihove autonomije, koji se vrlo dobro uklapa u sklonost hrvatskog plemstva da prema Habsburzima vodi politiku neovisnu od Ugarske. Uskoro će ta težnja Hrvata doći do punog izražaja u izboru Ferdinanda, Maksimilijanova unuka, za hrvatskog kralja.

Maksimilijanov je interes za Hrvatsku ovisio u prvom redu o protuturskoj obrani. Zbog toga je 1493. odredio da se na poziv Hrvatskog sabora njegovi kapetani moraju odazvati sa svojim četama i pomoći u ratu protiv zajedničkog neprijatelja. No, kada su Turci sljedeće godine doista provalili u Hrvatsku, njemački su se kapetani oglušili o poziv sabora, što je bila najava hrvatske sudbine tijekom sljedećih dvjestotinjak godina protuturskih ratova.

Veza Hrvata s Maksimilijanom došla je do izražaja na još jedan zanimljiv način. Dva najstarija prikaza hrvatskog grba potječu iz careve prijestolnice Innsbrucka, a još jedan dio je vitraža na tzv. Carevom prozoru u crkvi sv. Sebalda u Nürnbergu. Možemo se s pravom zapitati, nije li hrvatski grb nastao upravo u krugu Maksimilijanova dvora, čime se htjela naglasiti važnost hrvatskog kraljevstva u carevim političkim planovima?

Maksimilijan je bio ne samo hrabar ratnik, čije je osobno sudjelovanje presudilo u ponekoj bici, nego je bio i vješt političar, nastavljajući, poput oca, širiti habsburške zemlje ženidbenim vezama. Oženio je 1496. sina Filipa I. Lijepog (1478-1506) španjolskom princezom Ivanom (kasnije zbog bolesti prozvane Ludom). Tim je brakom Filip trebao steći španjolsku krunu, ali je umro prije krunidbe, pa je bilo odlučeno da ga naslijedi stariji sin Karlo, a da mu do njegove punoljetnosti skrbnik bude Ferdinand Aragonski.

Manji, ali nikako nevažan uspjeh, bio je i ugovor o nasljeđivanju, po kojemu je Maksimilijan 1500. stekao baštinu grofova Goričkih, čime je osigurao vezu s Trstom i Pazinsku grofoviju. Povrh toga je 1504. proširio i tirolske posjede.

Nakon što je kralj Vladislav II. 1506. obolio, a da još nije imao djece, sklopio je Maksimilijan i s njime ugovor. Zaključeno je da njegov unuk Ferdinand uzme za ženu Vladislavovu kćer Anu, a da će se Maksimilijanova unuka Marija (1505-1558) udati za Vladislavljeva sina, ako ga ovaj bude dobio. Maksimilijan se nadao da će na taj način osigurati ugarsko-hrvatsko prijestolje, pa je čak pisao ugarskim staležima da je on po svom podrijetlu i osjećajima pravi Ugrin, iako je inače, u obraćanju svojim njemačkim podanicima, uvijek isticao svoje njemačke osjećaje. Kako time nije uvjerio ugarsko plemstvo, koje nije željelo niti čuti o njemačkom vladaru, provalio je Maksimilijan i opet s vojskom u Ugarsku. Ponovno su na njegovu stranu stali neki hrvatski velikaši, poput Anža Frankopana Brinjskog i Ivana Karlovića Krbavskog, ali je rat okončan kada se Vladislavu rodio sin, pa je problem nasljedstva bio privremeno otklonjen.

Maksimilijan se sada mogao posvetiti drugim poslovima. Kako se nakon smrti svog oca još uvijek nije okrunio za cara, odlučio je otići u Rim i tamo obaviti krunidbu. Njegovu je zamisao spriječila Venecija, koja nije htjela dopustiti kralju i njegovoj velikoj vojničkoj pratnji prolaz preko svog područja. Tako se Maksimilijan odlučio proglasiti za »izabranog rimskog cara«, isključivši time prvi put papu iz ceremonije krunidbe cara. Od tada će se Habsburzi, s izuzetkom Maksimilijanova unuka Karla, odmah nakon izbora za njemačke kraljeve nazivati carevima, bez obavljene posebne ceremonije krunidbe carskom krunom.

Svoje je uspjehe Maksimilijan okrunio 1515, novim ugovorom s Vladislavom II. Nakon sjajnog susreta dvojice vladara u Beču, a na kojemu je potrošeno 200 000 zlatnih florena (daleko više no što je iznosio Vladislavljev godišnji prihod), sklopljena su u stolnoj crkvi sv. Stjepana dva braka. Prvi je bio između Vladislavljevog devetogodišnjeg sina Ludovika i Maksimilijanove unuke Marije, a drugi između samog cara, koji je prije nekoliko godina postao udovac, i Vladislavljeve trinaestogodišnje kćeri Ane. Bilo je predviđeno da ovaj drugi brak bude sklopljen privremeno, na godinu dana, ukoliko se neki od Maksimilijanovih unuka odluči uzeti Anu za svoju ženu. Brakovi se neko vrijeme neće konzumirati, dok supružnici, koji su bili još djeca, ne odrastu. Kako se 1516. carev unuk Ferdinand doista vjenčao s Anom, ugarska je kruna Habsburgovcima bila gotovo osigurana.

Povratak Habsburga na ugarsko-hrvatsko prijestolje

Karlo V. (1500-1558) i Ferdinand I. (1503-1564)

Posljednja je Maksimilijanova briga bila izbor njegovog starijeg unuka Karla za njemačkog kralja. Dječak je u to vrijeme već vladao Španjolskom i Nizozemskom. Maksimilijanova je smrt 1519. donijela privremene teškoće mladom vladaru, jer se u igri oko njemačkog prijestolja pojavilo više kandidata od kojih je najopasniji bio francuski kralj Franjo I. Knezovi izbornici ponovno su se, kao mnogo puta u proteklim stoljećima, uplašili prejakih Habsburga, ali je tada na strani dinastije nastupio važan saveznik, koji je odnio prevagu. Prebogata njemačka bankarska kuća Fuggera uložila je ogromna sredstva u kupovanje elektorskih glasova, a novac su dali i drugi njemački i talijanski bankari. Sakupljeno je ukupno milijun zlatnih florena, što je bio jednogodišnji prihod Austrije. Na strani Karla bila je i jaka vojska Švapskog saveza, također kupljena posuđenim novcem, kao i protufrancusko raspoloženje Nijemaca. Tako je Karlo V. 1519. ipak izabran za cara Svetog Rimskog Carstva.

Po majčinoj je strani naslijedio i aragonsku baštinu u Italiji, pa je tako vladao Burgundijom, Španjolskom, Napuljskim kraljevstvom u južnoj Italiji i na Siciliji, austrijskim zemljama i Würtembergom, a španjolske kolonije, koje su se tada nalazile u sjevernoj Africi i na Antilima, upravo su se stale širiti na Meksiko.

Karlo je odrastao u Flandriji, a njegov mlađi brat Ferdinand u Španjolskoj. Zbog toga je postojala ozbiljna opasnost za Karla da Ferdinand preuzme ne samo španjolsku krunu, nego i Njemačko Carstvo. Da bi se izbjegli sukobi među braćom, izvršena je dogovorna raspodjela vlasti, prvi put 1521. na saboru u Wormsu, a potom iduće godine u Bruxellesu. Prema sporazumu, Ferdinand je dobio austrijske zemlje i Würtemberg, a sve ostalo pripalo je Karlu. Od tog vremena uspostavljene su dvije loze kuće Habsburg: španjolsko-nizozemska i austrijsko-njemačka. Premda je u trenutku raspodjele među braćom španjolska linija bila daleko moćnija, budućnost je zapravo pripadala Ferdinandovim potomcima.

Oba su se brata u svojim zemljama uskoro srela s nizom teškoća. Karlo se upleo u žestoki rat s francuskim kraljem Franjom I. oko Italije. Nakon velike careve pobjede kod Pavie 1525, te po zlu znamenite pljačke Rima njegovih plaćenika 1527, okrunio se u Bologni carskom krunom. Bilo je to posljednje krunjenje u kojemu je sudjelovao papa, jer će se kasniji carevi prikloniti Maksimilijanovoj odluci o isključenju pape iz čina krunidbe. Karlo V. bio je osim toga i posljednji car srednjovjekovnog tipa, koji je vjerovao u ostvarivost ideje o jedinstvenom kršćanskom carstvu, s obzirom na podređene mu kolonije čak svjetskom carstvu, kojemu bi on, kao katolički vladar, stajao na čelu. Uistinu, ostvarenju te ideje stajalo je na putu previše teškoća. Osim talijanskog rata i borbi s Turcima, što ih je vodio samostalno ili pomažući brata Ferdinanda novcem i vojskom, Karlo se od 1517. našao zatečen problemima prouzročenima Lutherovom reformacijom, a onda i njemačkim seljačkim ratom. Ove posljednje dvije tegobe pogodile su i Ferdinanda, koji je izbor za češkog kralja dočekao dovršavajući borbe protiv posljednjih seljačkih vođa u svojim zemljama, dok će suzbijanje reformacije, uz turske ratove, još dugo biti njegova glavna briga.

Karlova španjolska grana bila je daleko od hrvatskih krajeva, ali je ipak uspostavila vrlo tijesne i prisne odnose s Dubrovačkom Republikom, kojoj je Karlo tijekom čitave svoje vladavine bio istinski zaštitnik. Već 1518. potvrdio je Dubrovčanima sve njihove povlastice, što je ovima bilo izuzetno važno ponajprije zbog trgovine s Napuljskim Kraljevstvom. Dubrovački je utjecaj u južnoj Italiji bio ponovno osnažen 1534. Karlovom potvrdom ranije dobivenih povlastica.

Od tridesetih su godina dubrovački brodovi sudjelovali u španjolsko-genoveškim flotama što su ratovale protiv Turaka, tako primjerice i pri osvajanju Tunisa 1535. ili neuspjeloj ekspediciji protiv Alžira 1541. S obzirom na vazalni položaj Dubrovnika prema Turskoj, savezništvo je sa Španjolskom za Dubrovčane, ma koliko drago, moglo biti pogubno, pa je vješta dubrovačka diplomacija ishodila od Karla V. odluku da više ne poziva njihove brodove u svoju ratnu službu. Republika, međutim, nije nikada mogla imati punu kontrolu nad brodovima pod njezinom zastavom, jer su neki kapetani sudjelovali sa svojim lađama u privatnim aranžmanima sa Španjolcima, a ne kao dio republičke mornarice. Takvo je ponašanje Dubrovčana bilo olakšano činjenicom da su mnogi trgovački brodovi već bili u španjolskoj službi, što im je otvaralo pristup ogromnim tržištima pod habsburškom vlašću, a trgovačke je brodove bilo razmjerno lako pretvarati u ratne. Istini za volju, ponekad su španjolski admirali, kao slavni Genovežanin Andrea Doria, dubrovačke brodove i silom uključivali u svoje flote. S druge strane, Karlo je Dubrovnik uzimao u zaštitu u vrlo teškim vremenima, kada su za mletačko-turskog rata 1538-1540 (u kojemu su Karlo, Ferdinand i njegovi uskoci zajedno s papom i Venecijom stvorili Svetu ligu) Mlečani namjeravali osvojiti Republiku.

Iako su Karlo i Ferdinand bili katolici, nipošto nisu bili fanatični zastupnici papinske politike i potpunog uništenja reformacije, već su i te kako bili spremni na izvjestan kompromis sa svojim protestantskim podanicima. Kada se, međutim, pokazalo da će popuštanje, zbog slabosti katoličke strane, otići predaleko, odnosno da će mu zemlje biti konačno podijeljene na vjerskoj osnovi, Karlo se odrekao prijestolja i povukao u jedan samostan u Španjolskoj. Želio je da kruna pripadne njegovom sinu Filipu II, ali su se knezovi izbornici radije priklonili Ferdinandu, jer je Filip za njih bio stranac, dok su austrijskog nadvojvodu i češkog kralja prihvaćali kao jednoga od svojih. Tako je 1556. Ferdinand mogao svojim titulama pripisati i onu izabranoga cara Rimskog (Njemačkog) Carstva.

Ferdinand je 1555. supotpisao Augsburški mir, kojim se pokušalo smiriti vjerske sukobe u Njemačkoj, a kojega je toliko, zbog toga što su protestanti odustali od nekih svojih načela, napadao znameniti hrvatski protestantski teolog Matija Vlačić Ilirik, od tada vođa radikalnih Lutherovih sljedbenika. Glavna je odredba Augsburškog mira bio čuveni princip »Koga je vlast, njegova je vjera« (Cuius regio, eius religio), po kojoj su podanici morali prihvatiti vjeru zemaljskih gospodara, ili napustiti njihove zemlje. Njemačka je time podijeljena na svoj pretežno protestantski sjever i pretežno katolički jug. Jedino u Austriji taj princip nije odmah prihvaćen, jer je pod katoličkim Ferdinandom živio veliki broj protestanata. Ferdinand će i nakon Augsburškog mira raditi na izmirenju dviju strana, pa je 1562. uputio na Tridentinski koncil svog osobnog izaslanika, pečujskog i kasnije zagrebačkog biskupa Jurja Draškovića, koji je svojim umjerenim stavovima, nažalost bez uspjeha, nastojao približiti katolike i protestante.

Protestantizam će imati velikog uspjeha i u Ugarskoj, pa će u budućnosti i to biti jednom od opreka između ugarskog plemstva i katoličkih Habsburga. U Hrvatskoj i Slavoniji pojedini će plemići, poput Zrinskih, a i dio građanstva, pristati uz novu vjeru, ali će opasnost od Turaka većinu Hrvata zadržati u vjeri njihovih katoličkih vladara, tako da će sredinom XVII. stoljeća protestantizam gotovo sasvim nestati u hrvatskim stranama. Dulje će se zadržati samo u Međimurju, koje je, doduše, u crkvenom pogledu potpadalo pod zagrebačku biskupiju, ali je politički pripadalo Ugarskoj, pa su tamošnji protestanti uživali potporu ugarskog sabora. Osim toga znatniji je broj protestanata bio i među njemačkim vojnicima i časnicima, koje su Habsburzi dovodili u pogranične utvrde i gradove na Vojnoj krajini.

Cetingradski izbor

U Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, desetljećima izloženom turskim napadima, stanje se naglo pogoršalo 1521, kada je Sulejman II. Veličanstveni napokon uspio osvojiti Beograd, posljednju ugarsku utvrdu na Dunavu. Mladi Ludovik II. nije pokazivao gotovo nikakvog zanimanja za obranu kraljevstva, a i sredstva kojima je raspolagao bila su tako neznatna, da je često morao posuđivati novac za ručak ili kakvo putovanje. Inozemni su poslanici na dvoru u svojim izvještajima opisivali zabave kojima je, nekoč siromaštvu, bio sklon, zabrinuto upozoravajući da takvo kraljevstvo ne može dugo opstati.

Suočeni s kraljevom nebrigom i neimaštinom, plemići su zaštitu pokušali pronaći na drugoj strani. Obraćali su se uglavnom papi, Veneciji, caru i nadvojvodi Ferdinandu, dakle onima koji su i sami bili ugroženi od Turaka, ali pomoć nije bilo lako dobiti. Godinu dana po padu Beograda šibenski biskup Franjo Jožefić i knez Bernardin Frankopan odlaze na njemački sabor u Nürnberg, kako bi od cara dobili novaca i vojnika. Bernardinov je sin Krsto, uostalom, već i bio u Ferdinandovoj službi, ističući se svojim vojničkim umijećem, a o vezi Frankopana s Habsburzima govori simbolički i činjenica da se Krstin brat, gospodar Ozlja, zvao Ferdinand.

Molbe hrvatskog plemstva upućene su u pravi čas. Godine 1522. započeli su Turci veliku navalu duž cijele hrvatsko-turske bojišnice, osvojivši Knin i Skradin. Ban Ivan Karlović Krbavski suprotstavljao se koliko je mogao, ali se osim s Turcima, morao sukobljavati i s nekim Frankopanima, koji su htjeli iskoristiti nemirna vremena i proširiti svoje posjede. Isprva je Ferdinand opominjao svog šurjaka Ludovika II. da napokon poduzme mjere za obranu hrvatskog kraljevstva, ali je onda, vidjevši da od toga neća biti koristi, uputio vlastite čete pod zapovjedništvom njemačkih kapetana u Bihać i drugdje po granici. Time je uspio zaustaviti turski nalet, koji je ovoga puta mogao biti doista koban po čitavu Hrvatsku.

Poučen ovim iskustvom, Ferdinand je čak tražio od Ludovika II. da mu preda Hrvatsku o kojoj neće ili ne može voditi računa, ali je to ovaj, dakako, odbio. Kako bi osigurao austrijske zemlje od iznenadnih turskih upada, odlučio je Ferdinand u Hrvatskoj držati vojsku i ustrojiti razgranatu mrežu uhoda, nešto poput suvremene obavještajne službe, kojoj je na čelu stajao hrvatski plemić Bernardin Ričanin.

Kako je vrijeme odmicalo, prilike su u Hrvatskoj bivale sve teže i zamršenije. Nemajući sredstava ni za obranu vlastitih gradova, a kamoli čitave Hrvatske, hrabri se ban Ivan Karlović zahvalio na dužnosti što ju je obnašao. Kralj je tada imenovao novog bana Ivana Tahija, ali hrvatsko plemstvo nipošto nije željelo pristati na taj izbor, pa se obratilo Ferdinandu s molbom da on imenuje bana, ali ne iz redova hrvatskih velikaša, jer su oni s jedne strane preslabi braniti i sami sebe, a s druge strane stalno pokušavaju podjarmljivati manje plemiće i pretvariti ih u svoje kmetove. Iz ovog je zahtjeva plemstva razvidno koliko je malo utjecaja na hrvatske prilike imao zakoniti kralj, te kako su se Hrvati ponašali gotovo sasvim samostalno ne samo u unutrašnjim poslovima, nego i u odnosu na susjedne vladare.

Ferdinand nije ispunio ovu molbu, jer mu se to činilo kao preveliko zadiranje u kraljevstvo svoga šurjaka, ali je zato nastavio novcem pomagati neke hrvatske velikaše poput Frankopana, Ivana Karlovića i Stjepana Blagajskog. Napokon, 22. listopada 1524. došlo je do sklapanja sporazuma, što će svojim sadržajem postaviti na izvjestan način temelj stvaranju buduće Vojne krajine, glavnog oslonca habsburške vlasti ne samo u Hrvatskoj, nego i u čitavoj njihovoj monarhiji. Tog je dana u Beč došao Nikola Zrinski i Ferdinandu ponudio Novigrad i Dobru Njivu, dva svoja grada na Uni, pod uvjetom da nadvojvoda u njih stavi svoju vojničku posadu i utvrde nakon dvije godine vrati Zrinskome. Uz to je Nikola primio godišnju plaću za koju je trebao držati odred od pedeset konjanika. Ferdinand je Zrinskome ponudio i jednu zamjenu: za njegovu utvrdu i rudnik srebra u Gvozdanskome htio mu je dati Pazinsku grofoviju i Kastav. Tu je zamjenu Ludovik II. ipak spriječio, jer su rudnici srebra donosili i njemu izravnu dobit.

Godinu dana kasnije hrvatski su plemići odbili doći na hrvatski i slavonski sabor u Križevce, jer su se već sasvim povezali s Ferdinandom. Umjesto toga, uputili su nadvojvodi poslanstvo koje je i opet tražilo pomoć u pripremi obrane. Iako Ferdinand, suočen s problemima u vlastitim zemljama, nije imao previše novaca, ipak je Ivanu Karloviću i Ivanu Kobasiću dao 1000 florena za vođenje obavještajne službe. Kobasiću je uz to dao posjed u Kranjskoj, a Hrvatima novac za popravak utvrda i plaćanje vojnika.

Vrata su dolasku Habsburga na hrvatsko prijestolje bila već širom otvorena kada je 25. siječnja 1526. sazvan slavonski i hrvatski sabor u Križevcima, na kojemu je pod vodstvom Krste Frankopana zaključeno da se odbije posluh kralju Ljudevitu, te da se potraži novi gospodar. Plemstvo je pri tome bilo podijeljeno na one sklone Ferdinandu i one, koji bi se radije podredili Veneciji. Mletačka je republika je također bila zainteresirana zaštiti Hrvatsku od Turaka, jer je time na najbolji način mogla osigurati svoje posjede u Dalmaciji, ali i vlastito matično područje. Većina se napokon priklonila Habsburgovcu, za kojega je jedan mletački poslanik pisao da se zanima za Hrvatsku, ali i za stjecanje bosanske krune, budući da je Bosna dio Hrvatske.

Hrvatski su poslanici otišli potom Ferdinandu u Augsburg, ali je ovaj ponovno odbio primiti Hrvatsku u svoju vlast. Umjesto toga je poslao na granicu prema Turcima vojsku i platio njezino uzdržavanje za godinu dana, a na mjesto vrhovnog zapovjednika imenovao je Hrvata Nikolu Jurišića, koji je već dulje vrijeme bio u njegovoj službi. Kako se tadašnji, od Ludovika imenovani hrvatski ban Franjo Batthjany (Baćani) nije ni usuđivao doći u Hrvatsku, nego se zadržavao u Budimu, bio je Jurišić neke vrsti banom i Ferdinandovim namjesnikom u Hrvatskoj, iako to službeno nitko nije priznavao.

Kada je napokon 29. kolovoza 1526. došlo do sudbonosnog boja s Turcima na Mohačkom polju, samo su pojedini Hrvati sudjelovali u ugarskoj vojsci. Krsto Frankopan bio je kasno pozvan, pa je sa svojim četama bio tek na putu, kada su se Ludovikova i Sulejmanova vojska već sukobile. Većina se Hrvata nije ni odazvala kraljevu pozivu, jer su u dogovoru s Ferdinandom odlučili ostati u Hrvatskoj i braniti vlastitu ugroženu domovinu. Ugarski su se poraz i pogibija dvadesetogodišnjeg Ludovika II. tako odigrali bez znatnijeg sudjelovanja hrvatskog plemstva i vojske.

Smrt mladoga kralja otvorila je pitanje izbora novog ugarsko-hrvatskog, ali i češkog vladara. Samo su dva kandidata za krunu sv. Stjepana dolazila ozbiljno u obzir. Jedan je bio Ferdinand, a drugi ugarski velikaš Ivan Zapolja, koji je uživao potporu svih onih kojima nije bilo po volji da im vlada stranac, pogotovo ne Nijemac. Među Zapoljinim pristašama nalazio se velik broj uglednih Hrvata, poput njegova kancelara, pavlina Jurja Utišenića, čanadskog biskupa Antuna Vramca, srijemskog biskupa Stjepana Brodarića, senjskog biskupa Franje Jožefića i budimskog prepošta Ivana Statilea-Statilića.

Pitanje češkog nasljedstva bilo je brzo riješeno, dajući Ferdinandu dodatne adute i u borbi za ugarsko-hrvatsku krunu. Niti dva mjeseca nakon Ludovikove pogibije izabran je Ferdinand u Pragu za češkog kralja.

Zapoljin je odgovor uslijedio vrlo brzo. Okupivši pristaše i preuzevši iz državne riznice krunu sv. Stjepana, okrunio se 11. studenog za kralja. Iako je Ferdinand postupio na sličan način, sazvavši u prosincu sabor svojih pobornika u Požunu, te se dao izabrati ugarskim kraljem, njegov je položaj bio zapravo lošiji. Zapolja je imao krunu, te je bio legitimni vladar, osim toga izabran od većine plemstva, dok je Ferdinand mogao nastupiti samo kao protukralj. U takvoj je situaciji odlučio poduzeti odlučne korake u Hrvatskoj.

Otkako je među dvojicom vladara došlo do sukoba oko krune, Krsto Frankopan, nekada u Ferdinandovoj službi, iznenada je stao uz Zapolju, nagovarajući slavonsko i hrvatsko plemstvo obećanjima i prijetnjama da podrži ugarskog kandidata. U Slavoniji mu je to uspjelo, ali u Hrvatskoj, tradicionalno odanoj Habsburzima, nije postigao gotovo nikakav uspjeh. Za razliku od njega, Nikola Jurišić, Ferdinandov zastupnik u Hrvatskoj, mogao se podičiti mnogo boljim rezultatima. Zajedno s još trojicom poslanika, sazvao je Hrvatski sabor u gradu Cetinu.

Plemići su se sastali 31. prosinca u franjevačkom samostanu u cetinskom podgrađu. Osim Krste Frankopana bili su nazočni svi hrvatski velikaši, a čak je i njegov otac Bernardin poslao svoje zastupnike, koji su se jedini usprotivili Ferdinandovu izboru. Nakon dva dana vijećanja o uvjetima pod kojima će Hrvati priznati Ferdinanda za kralja, položili su sudionici sabora zakletvu vjernosti novome vladaru, te su o tome sastavili ispravu ovjerovljenu pečatima velikaša i hrvatskim državnim pečatom, tada prvi put upotrijebljenim. Sadržaj te isprave, jedne od najvažnijih u hrvatskoj povijesti, glasi:

»Mi, Andrija, Božjom i apostolske stolice milošću biskup kninski i opat toplički, knezovi Ivan Torkvat od Krbave, Nikola Zrinski, Krsto i Vuk braća i Juraj Frankopan Senjski, Krčki i Modruški, Stjepan Blagajski, Krsto Peranski, Bernard Tumpić Zečevski, Ivan Kobasić Brikovički, Pavao Janković, Gašpar Križanić, Toma Čipčić, Mihajlo Skoblić, Nikola Babonožić, Grgur Otmić, plemićki sudac zagrebačke županije, Antun Otmić, Ivan Novaković, Pavao Izačić, Gašpar Gusić, Stjepan Zimić i svekoliki ostali plemići i velikaši, kao što i savkolik narod plemenitih županija, gradova i kotara kraljevine Hrvatske ispovijedamo, priznajemo i na vječno znanje dajemo ovim listom svakomu! Pošto je prejasni i premogući princip i gospodin Ferdinand, Božjom milošću češki i hrvatski kralj, španjolski infant, Svetoga Rimskoga Carstva izbornik, nadvojvoda austrijski, vojvoda burgundski, brabantski, štajerski, koruški, kranjski, šleski, virtemberški itd., markgrof moravski, burgovski itd., grof tirolski, celjski, gorički itd., gospodar slovenske krajine, luke naonske i solila, Svetoga Rimskoga Carstva glavni namjesnik itd., vladar i gospodar naš premilostivi, poslao k nama ovih dana savjetnike svoga svetog kraljevskog veličanstva i poslanike, časnoga naime u Isukrstu oca i gospodina Pavla Obersteina, Božjom milošću bečkoga prepošta, umjetnosti, mudroslovja i obojeg prava doktora, Nikolu Jurišića, vrhovnog vojvodu, vojvodu Ivana Katzianera i Ivana Puchlera, prefekta grada Mehova, gospodu i osobite naše prijatelje; ovi nas u ime spomenutoga kraljevskog veličanstva, od kojega imaju dovoljnu punomoć, zamoliše da priznamo njegovo veličanstvo za našega zakonitog i naravskog kralja i gospodara, a prejasnu vladaricu i gospođu Anu, ugarsku, češku i hrvatsku kraljicu, za našu premilostivu vladaricu i gospodaricu, pa da o tome položimo prisegu vjernosti i poklonstva. Uvaživši potanko i promotrivši pomnjivo pravo, kojima je isti naš prejasni kralj s rečenom svojom suprugom, prejasnom gospođom kraljicom, potpuno i dovoljno potkrijepljen da dobije ugarsku kraljevinu nasljednim pravom, osobito pak krepošću više nepobitnih ugovora, koje smo mi temeljito razgledali, pročitali i proučili, i najposlije krepošću izbora dne 16. prosinca prošle godine po zakonima kraljevine ugarske u saboru staleža i redova iste kraljevine, a u gradu Požunu, valjano i zakonito obavljenog i proglašenog, pa uzevši na um također tolike milosti, potpomoći blagodati kojima, između tolikih kršćanskih vladara, samo njegovo posvećeno kraljevsko veličanstvo nas i kraljevinu Hrvatsku evo već više godina milostivo darivaše i od bijesnih Turaka branijaše da nas njihovo bjesnilo ne prisili odmetnuti se od vjere pravovjerne i države kršćanstva, te kako je isto kraljevsko veličanstvo druga nebrojena dobročinstva nama podijelilo i osobitom svojom darežljivošću oko svih naših prava nastojalo; zato pristajemo smjerno i sa štovanjem na pravedno i pošteno zahtijevanje gospode poslanika, te danas prije ručka i dok još bijasmo na tašte, bivši u našem saboru, svi i pojedini u dobri čas jednodušno i jednoglasno izabrasmo i primismo, učinismo, ustanovismo, proglasismo i po ulicama proglasiti dadosmo gore imenovanog prejasnog gospodina kralja Ferdinanda za našega i cijele ove slavne Kraljevine Hrvatske pravoga, zakonitoga, nedvojbenoga i naravnoga kralja i gospodara, kao što i spomenutu prejasnu gospođu kraljicu Anu za našu i cijele Kraljevine Hrvatske pravu, zakonitu, nedvojbenu i naravnu kraljicu i gospodaricu, kao što ih i po glasu ovoga lista izabiramo, priznajemo, činimo, ustanovljujemo, proglašujemo i poštujemo ova veličanstva za naše, kako je rečeno, kralja i gospodara, kraljicu i gospodaricu, a sve to putem, načinom, pravom, običajem, svečanošću koliko mogosmo i možemo, morasmo i moramo boljom, usrdnijom i uspješnijom. Podjedno pak prisegosmo s najvećim veseljem i prisegu dužne vjernosti i poklonstva, i to također javno, glasno i razgovjetno te digavši prste i ruke uvis, kao što nam je rečeni časni gospodin bečki prepošt svojim glasom prednjačio. Evo riječ po riječ te zakletve: Prisižemo i obećavamo da ćemo biti odsad ubuduće uvijek vjerni i poslušni prejasnomu vladaru i gospodaru Ferdinandu, češkomu kralju, i njegovoj supruzi, prejasnoj gospođi Ani, rođenoj kraljici ugarskoj i češkoj itd., gospodarima našima preblagostivima i premilostivima kao pravim, zakonitim i naravnim nasljednicima, i kralju i kraljici kraljevine Hrvatske, kao što i njihovim nasljednicima, namjesnicima i upraviteljima; da ćemo za njihovu korist i sreću promišljati i po svojim je silama pomagati, a štetu i kvar po mogućnosti našoj odvraćati i priječiti, pa i sve drugo činiti kako se pristoji i kako je dužnost i obveza dobrih podanika i vjernih sluga prema svomu gospodaru, niti ćemo ikad više ubuduće drugoga koga osim njihovih veličanstva i njihovih nasljednika za svoga gospodara ili kralja primiti i priznati. Kad bismo pak svi zajedno ili posebice razabrali da tko ili više njih, bili duhovnoga ili svjetovnoga staleža ili reda, na štetu njihovih veličanstva, a na korist drugoga ili drugih, riječju ili činom uz drugoga pristati namjeravaju, to ćemo, čim za takve ljude doznamo, odmah o tom naša veličanstva ili poglavarstva od njih nam postavljena obavijestiti ili opomenuti, te pomoći da se svi takvi neposlušnici k dužnomu posluhu dovedu, i to sve bez ikakve himbe i lukavštine, tako nam Bog pomogao i Sveto Evanđelje!« Zatim otpjevasmo svečano u crkvi Pohođenja sv. Marije ovdašnjega samostana male braće u čast, slavu i hvalu svemogućega Boga pjesmu: »Tebe Boga hvalimo«, uz neprestanu tutnjavu i zvonjavu zvona. Tako dakle postadosmo svi i pojedini, zajedno s našim potomcima, baštinicima i nasljednicima za sve vijeke pravi, naravni, zakoniti i nedvojbeni podanici spomenutoga prejasnog gospodina kralja i prejasne kraljice naše i njihovih budućih nasljednika, koji će od njih proisteći. Za sve ovo što rekosmo nepobitno i za potpuno vjerovanje kao i za dovoljno svjedočanstvo sastavismo i izdasmo ovo pismo, i utvrdismo ga s ovim običnim pečatima, dijelom vlastitima, a dijelom općima da vrijedi za sve vijeke. Dano u varoši Cetinu na našem saboru, držanom u gore spomenutom samostanu na prvi dan mjeseca siječnja godine poslije rođenja Spasitelja našega Isukrsta tisuću pet sto dvadeset i sedme.«

Ferdinand je za uzvrat dao neka obećanja Hrvatima, a na koja su u kraljevo ime pristali Nikola Jurišić i ostali austrijski poslanici. Obveze vladara, dane u krunidbenoj zavjernici (iako krunidbe, dakako, nije bilo, jer se hrvatskoj kruni već odavna zameo svaki trag) bile su tom prilikom također zapisane:

»Obričemo najprvo da će prejasni naš kralj za obranu svoje Kraljevine Hrvatske držati u istoj kraljevini jednu tisuću konjanika s mjesečnom plaćom od tri dukata za svakog konjanika i dvije stotine pješaka, i to tako da će te pješake i dvije stotine konjanika slobodno voditi vrhovni kapetan njegova kraljevskog veličanstva ili tko drugi, komu to njegovo veličanstvo naloži, niti će se tomu moći rečeni staleži i redovi ili tko drugi opirati; a ostalih osam sto konjanika podijelit će se među rečene staleže i redove prema časnom i doličnom stanju svakoga od njih. Ako pak njegovo veličanstvo naredi da se ti konjanici izvedu izvan kraljevine, dužni će biti samo prvi mjesec služiti također za plaću od tri dukata, a kad taj mjesec mine, dobivat će onoliko plaće koliko i drugi njima slični konjanici. Drugo. Njegovo posvećeno veličanstvo držat će na međi vojvodine Kranjske prema Hrvatskoj primjereni broj vojnika.

Treće. Njegovo će Veličanstvo dati gradove i tvrđave u ovoj kraljevini pregledati te ih svim potrebnim opskrbiti.

Četvrto. Uvjeravamo iste staleže i redove da će njegovo posvećeno kraljevsko veličanstvo svekolike njihove privilegije, prava, sloboštine i zakone, Kraljevini Hrvatskoj i njezinim prebivaocima i žiteljima od prijašnjih prejasnih vladara nekad dane i podijeljene, zajedno s njihovim starim hvale vrijednim običajima i navadama nepovrijeđeno uzdržati, potvrditi i obdržavati, niti će za svog života iste staleže i redove bez obrane ostaviti, nego će njih i slavnu tu kraljevinu uvijek, što bolje bude moguće, braniti i štititi, kako dolikuje najvećemu i najboljemu vladaru.«

Kada je polaganje prisege u franjevačkoj crkvi bilo dovršeno, a vijest o izboru razglašena ulicama malog cetinskog trgovišta, dogovorili su se plemići, koji su u međuvremenu možda ipak ručali i nastavili raspravljati punih želudaca, kako će među sobom podijeliti odobrene konjanike. Iz isprave o tom dogovoru vidi se da su s izborom bili suglasni i neki plemići koji se ne spominju u samoj izbornoj povelji, pa se može pretpostaviti da su ih njezini potpisnici predstavljali, kao uostalom i one najniže plemiće koji pojedinačno i nisu dolazili na sabore. Pravo na korištenje Ferdinandovih konjanika stekli su još i Budački, Drašković, Patačić, Ajtić, Tomašić, Farkašić i drugi.

Taj je događaj bio od izuzetne važnosti za jačanje samostalnog položaja Hrvatske unutar Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Prvi je put Hrvatski sabor, premda ne sasvim jedinstven, donio tako važnu odluku, suprotnu onoj Ugarskoga sabora. Time je plemstvo pokazalo da ideja o posebnosti Hrvatske unutar zemalja krune sv. Stjepana nije umrla, već da je preživjela više od četiri stoljeća zajednice Hrvatske i Slavonije s Ugarskom. Štoviše, mogli bismo reći da je, zahvaljujući podršci što su je Hrvati dobivali od Habsburgovaca, osjećaj posebnosti unutar Ugarske s vremenom ojačao, pogotovo ako imamo u vidu onu ranije citiranu ispravu iz 1492. o dogovoru oko Maksimilijanova prava na nasljedstvo ugarske krune, a u kojemu je zasebni položaj Hrvatske i Slavonije bio tek naznačen.

Sabor je osim toga pokazao da ga vodi razum, jer se opredijelio za vladara koji je u tom trenutku jedini imao razloga braniti hrvatske zemlje, a i raspolagao je zato potrebnim sredstvima.

Ferdinandu je pak taj izbor dobro došao, jer je znatno ojačao njegov položaj u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, pošto je ovaj izbor, za razliku od onoga provedenoga u krnjem Ugarskom saboru, imao sav potrebni legitimitet.

Evo kako je taj događaj u upravo objavljenoj knjizi o povijesti habsburškoga carstva ocijenio francuski povjesničar Jean Bérenger:

»Ferdinand je bio dovoljno mudar da pridobije hrvatsko plemstvo za sebe: oni su bili presretni da mogu potvrditi svoju autonomiju i učvrstiti svoje državno pravo izabirući ga za kralja Hrvatske i Slavonije u Cetinu 1. siječnja 1527. To nije bila samo mala epizoda u stvaranju monarhije, jer je označila početak savezništva što će trajati stoljećima, ujedinjujući Hrvate s habsburškim kraljem u zajedničkom otporu ugarskom plemstvu. Hrvati, koji su se bojali utjecaja ugarskih velikaša u Slavoniji, željeli su ojačati svoj posebni položaj u ugarskoj državi. To je bio razlog zbog kojega su podržavali kraljevsku vlast, dajući Habsburzima vjerne podanike i izvrsne vojnike; iz istog su razloga ostali katolici nasuprot ugarskim protestantima.«

Iako bi se ovoj tvrdnji mogla naći poneka zamjerka, u osnovi ona dosta točno prikazuje budući odnos Hrvata i njihovih novoizabranih vladara. No, kako znamo, odnos neće uvijek biti tako idealan, pa ne bi trebalo zaboraviti niti opomenu Krste Frankopana, koji je saboru poručio da je u habsburškoj službi proveo niz godina i da dobro zna što je za nagradu dobio. Upravo će njegov rod stoljeće i pol kasnije skupo platiti habsburško vladanje u Hrvatskoj i time pokazati naličje hrvatsko-habsburških veza.

Pet dana nakon znamenitog sabora u Cetinu, sazvao je knez Krsto Frankopan sabor Zapoljinih privrženika u Dubravu, trgovište zagrebačkog biskupa nedaleko Čazme. Na sabor se okupilo uglavnom slavonsko plemstvo i velikaši predvođeni zagrebačkim biskupom Šimunom Erdödyjem i banovcem Emerikom Bradačem. Nakon trodnevnog vijećanja, i nakon što se Krsto pozvao na odluku Ugarskog sabora iz 1505, kojom je odlučeno da se za kralja ne može izabrati stranac, složili su se slavonski plemići da za novog vladara izaberu Ivana Zapolju. Time su se hrvatske zemlje našle podijeljene u dva tabora. Slavonski je sabor doduše obvezao Krstu kao bana Hrvatske, Dalmacije i Slavonije da se potrudi oko sklapanja mira između dvojice suprotstavljenih vladara, ali je rat ipak bio neizbježan. Time je započela još jedna u nizu tragedija kojima je bilo obilježeno hrvatsko XVI. stoljeće.

Građanski rat

Prije no što je otvoreni rat uopće izbio, dio Ferdinadovih pristaša u Ugarskoj i Slavoniji prešao je na Zapoljinu stranu, jer je propaganda protiv izbora stranca za kralja bila među plemstvom vrlo djelotvorna. Samo su Hrvati većinom ostali uz novoizabranog vladara, iako im nije slao onoliko pomoći, koliko su njegovi predstavnici na Cetinskom saboru bili obećali, pa su Nikola Jurišić i Petar Kružić, senjski kapetan, samo uz velike napore suzbijali česte turske provale. Slaba obrambena snaga Hrvatskog Kraljevstva, a napose pojedinih velikaša, dovela je u proljeće 1527. do pada još dvije važne utvrde: Obrovca i Udbine. Ferdinand je sada pozvao hrvatske plemiće da mu predaju sve svoje gradove, kako bi se on pobrinuo za njihovu obranu, ali od toga nije bilo ništa.

Umjesto toga žalili su se Hrvati opetovano na svoju tešku sudbinu i Ferdinandova neispunjena obećanja. Zbog toga što su pristali uza nj, odvojila se Slavonija od Hrvatske, a Mlečani su Hrvate odrezali od mora, pa u zemlji vlada glad. Plemstvo je tražilo ne samo ispunjenje obveza iz ugovora, nego i ispunjenje usmeno danog obećanja da će Ferdinand Hrvatsku sjediniti s njegovim nasljednim austrijskim zemljama i na taj je način izdvojiti iz Ugarskog Kraljevstva. Nadali su se na taj način dobiti od Austrije više pomoći, a možda i steći nešto više samostalnosti. Svoj su dopis, odaslan sa Sabora u Cetinu niti četiri mjeseca nakon izbora, završili riječima:

»Neka zna vaše veličanstvo kako se ne može naći da bi ikoji gospodin s pomoću sile Hrvatskom zavladao. Jer po smrti našeg posljednjeg kralja, sretne uspomene Zvonimira, slobodne se volje pridružismo svetoj kruni Kraljevstva Ugarske, a poslije toga sada vašem veličanstvu.«

Ferdinad je odvratio da vojsku sada ne može poslati, jer mu treba za rat protiv ugarskih odmetnika, a da ni zahtjevu za sjedinjenjem Hrvatske i Austrije ne može zasada udovoljiti, ali da je zato naredio Nikoli Jurišiću da se pobrine za obranu Bihaća, nakon pada Knina ključa i glavnog grada Hrvatske.

U drugoj su polovici godine stvari za Ferdinanda krenule nabolje. Pri opsadi Varaždina poginuo je Zapoljin najvažniji pristaša, knez Krsto Frankopan, a istoga su dana Zapoljine čete potučene kod Tokaja. Sada su mnogi zapoljevci prišli Ferdinandovoj strani, a Habsburg je 3. studenog okrunjen valjanom krunom u Stolnom Biogradu, izjednačivši se u legitimitetu sa Zapoljom.

Ove prilike, u kojima su vladala dva kralja s jednakim pravima, navela su napokon Dubrovačku Republiku da ne prizna nijednoga od njih, pa su Dubrovčani, ocijenivši tko je stvarni gospodar zapadnog dijela Balkanskog poluotoka, od 1527. priznavali suverenitet jedino turskog sultana.

Nesretna je godina završila još jednom katastrofom. Djelomično i zbog Ferdinandove nebrige, krajem su godine pali Jajce i Banjaluka, te je Turcima sada bila otvorena čitava Slavonija, a i put prema Štajerskoj bio je olakšan.

U međuvremenu je Zapolja izbjegao u Poljsku, te je otamo radio na okupljanju svojih snaga, kojima bi mogao krenuti u protunapad. Nakon smrti Krste Frankopana, vodstvo njegovih privrženika u Slavoniji preuzeo je zagrebački biskup Šimun Erdödy, a Zapolja je našao još jednog saveznika dvojbene vrijednosti. U prilično bezizglednoj se situaciji, naime, obratio za pomoć turskom sultanu Sulejmanu Veličanstvenom, a ovaj mu je obećao vojnu potporu ukoliko ga Zapolja prihvati za vrhovnog gospodara. Ako je turska vojna pomoć bila u početku od velike važnosti, dugoročno je bila štetna, jer ugarski i slavonski velikaši nisu uglavnom htjeli ni čuti da se makar i posredno podlože svom smrtnom neprijatelju, pa se Zapoljin tabor nastavio osipati.

Ferdinad se s druge strane spremao za rat dovodeći u pomoć 1500 španjolskih vojnika svoga brata Karla V. Uspomena je na njih u Slavoniji ostala vrlo loša, jer su pljačkali ne samo imanja protivnika, već i saveznika. Inače je novaca za podizanje vojske bilo dosta, jer su austrijski staleži bili spremni platiti rat protiv Zapolje, pošto je to, zahvaljujući Zapoljinu savezništvu sa Sulejmanom, ujedno bila i borba protiv Turaka.

Rat je u Slavoniji doživio vrhunac 1529. u borbama oko Zagreba. Zagrebački je biskup Erdödy opsjeo sa svojom vojskom Gradec u kojemu je bilo sedam stotina Španjolaca. No, ubrzo je ferdinandovcima stiglo pojačanje sastavljeno od dodatnih španjolskih i austrijskih četa, pa su sada oni počeli opsjedati biskupov Kaptol. Žestoke su borbe trajale skoro dva mjeseca, sve dok se nije pročulo da braniteljima Kaptola dolazi u pomoć turska vojska. Kada su nato branitelji na katedrali izvjesili neku staru zastavu, pomislili su napadači da su Turci već potajno ušli u grad, pa su pobjegli. Tako je Gradec ostao u Ferdinandovim rukama, a Zagreb (Kaptol) u Zapoljinim.

Sultan je doista održao dano obećanje i sa svojom vojskom osvojio Budim, te u gradu ustoličio svog vazala Zapolju. Potom je opsjeo i Beč, u čijoj je obrani sudjelovao i hrvatski plemić Petar Keglević. Opsada nije imala uspjeha, ali je čitav pohod ipak znatno ojačao Zapoljinu stranku. Činjenica, pak, da su mu pomogli Turci izložila ga je neprijateljstvu zapadnih vladara, a papa je na njega bacio prokletstvo.

Iduće je godine došlo do nove turske provale u Hrvatsku. Plemstvo je prijetilo Ferdinandu da će naći drugog vladara, ne učini li nešto za obranu. Kralj je na to pozvao poslanike na sabor u Augsburg, da tamo izlože svoja zahtijevanja, a za vrhovnog je zapovjednika u Hrvatskoj imenovao proslavljenog junaka Ivana Katzianera, koji je bio njegov poslanik i na izbornom saboru u Cetinu, a sudjelovao je i u obrani Beča, kao i ratu protiv Zapolje. Dotadašnji zapovjednik Nikola Jurišić dobio je druge dužnosti, da bi se 1532. proslavio znamenitom obranom Kisega (Köszega) u zapadnoj Ugarskoj, čime je spriječio ponovnu opsadu slabo branjenog Beča. Iako je hrvatski izaslanik Vuk Frankopan u Augsburgu održao lijep latinski govor, nije postigao mnogo.

Umjesto toga, Ferdinand je sljedeće godine, nakon smrti Ivana Karlovića, prekršio stare hrvatske zakone i umjesto bana imenovao banskog namjesnika, koju je dužnost povjerio kninskom biskupu Andriji Tuškaniću. Bilo je to prvo kršenje hrvatskog ustava, kakvih će ubuduće biti i više. Svakako je Ferdinand to učinio u najboljoj namjeri, naime da pospješi obranu i stane na put svađama među velikašima, ali je ipak lošim presedanom nagovijestio način vladanja, kakav će postati tipičan za apsolutističke vladare sljedećih stoljeća.

Ratovima iscrpljeni Ferdinad ponudio je 1533. sultanu Sulejmanu mir, a kako je i ovaj bio upleten u ratove, među ostalim i s Karlom V, prihvatio je ponudu, pa su borbe prestale. Nastavile su se jedino u Hrvatskoj južno od Velebita, gdje se držalo posljednje Ferdinandovo uporište — Klis, kojim je zapovijedao Petar Kružić. On se sa svojim uskocima nije pridržavao dogovorenog ugovora, nego je napadao turske zemlje kada god je mogao. Klis se nalazio u teškom položaju, jer je s jedne strane bio okružen turskim, a s druge mletačkim posjedima. Opskrba hranom i streljivom, kao i doprema pojačanja, ovisile su isključivo o milosti Venecije.

Nakon što je Hrvatski sabor održan u Topuskom 1535. ponovno zaprijetio Ferdinandu promjenom vladara, ako se ne zauzme jače za obranu Hrvatske, kralj je doista 1537. poslao 3000 vojnika, kojima se pridružilo i 700 papinskih, u pomoć Klisu. Bitka podno Klisa završila je potpunim porazom kršćanske vojske, na čijem je čelu poginuo i proslavljeni Petar Kružić. Tako je Ferdinand izgubio i posljednje uporište u Hrvatskoj južno od Velebita.

Turski se pritisak na hrvatske zemlje te godine toliko pojačao, da je Ferdinand dopustio dvojici velikaša otvaranje posebnog prijelaza preko Mure, preko kojega će prelaziti val izbjeglica iz Hrvatske i Slavonije u zapadnu Ugarsku i Austriju. Neke su izbjeglice jednostavno bježale, druge su organizirano s ugroženih imanja blizu granice preseljavali njihovi gospodari na svoje sigurnije posjede u unutrašnjosti. Tada naseljeni Hrvati u zapadnoj Ugarskoj, istočnoj Austriji i južnoj Moravskoj preci su današnjih gradišćanskih Hrvata.

Ferdinand je napokon odlučio poduzeti odlučnije korake u suzbijanju turske opasnosti. Dobivši dovoljno novaca od staleža i brata Karla, sakupio je u taboru kod Koprivnice sjajnu vojsku od 24 000 konjanika i pješaka, kojoj je za zapovjednika postavio Ivana Katzianera. Vojska je krenula prema Osijeku, najvažnijem turskom uporištu u Slavoniji, ali je stradala zbog gladi i epidemije toliko, da nije mogla niti opsjedati grad. Pokušavajući se povući preko Gorjana, zapala je u močvare, pa je morala ostaviti topove i opremu. Katzianer je na to s dijelom vojske i većinom zapovjednika pobjegao, dok je grof Ludovik Lodon poveo ostatak u bitku protiv Turaka u kojoj je, hrabro se boreći, doživio strašan poraz. Katastrofa kod Gorjana pokopala je svaku nadu u izbacivanje Turaka iz Slavonije. Štoviše, širom je otvorila vrata daljnjem turskom osvajanju Požeške županije. Ferdinand je krivce za poraz uhitio, a za vrhovnog zapovjednika u Hrvatskoj ponovno je imenovao Jurišića. Katzianer je nakon nekog vremena pobjegao iz bečkog zatvora, pa se dvije godine skrivao na svom susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu ili u Gvozdanskom knezova Zrinskih, kujući zavjere protiv Ferdinanda. Htijući steći naklonost vladara, dali su ga Zrinski napokon pogubiti.

Kako je većina Zapoljinih pristaša, razočarana njegovim prijateljstvom s Turcima, stala uz Ferdinanda (među njima napokon i zagrebački biskup Šimun Erdödy), to su borbe dviju stranaka oslabile, pa su se stvorili uvjeti za dogovaranje mira. U Velikom Varadinu sklopljen je 1538. ugovor po kojemu će Ferdinandu pripasti Hrvatska i Slavonija, a Zapolji Erdelj. Povrh toga, dvojica su se vladara sporazumjeli i o međusobnom nasljeđivanju na ugarsko-hrvatskom prijestolju u slučaju da jedna ili druga obitelj izumre. Dvije godine nakon sklapanja sporazuma, Zapolja je umro, ostavljajući za sobom udovicu i tek rođenog sina Ivana Sigismunda. To što je imao nasljednika utjecat će na sudbinu istočnih ugarskih krajeva, koji će još dugo biti odvojeni od onog dijela kraljevstva pod habsburškom vlašću, ali za prilike u hrvatskim zemljama neće biti od veće važnosti, jer Zapoljevci u njima više nisu imali nikakva utjecaja.

Hrvate su u to vrijeme mučile druge brige. Ionako slaba obrana od Turaka stavljena je pred dodatno iskušenje malim ratom između braće Ivana i Nikole Zrinskog s jedne, i zagrebačkog biskupa Šimuna Erdödyja s druge strane, što svakako nije bio jedini takav sukob među velikašima u ona burna vremena. Iako je Nikola Zrinski kao ban kasnije učinio što je mogao za obranu zemlje, jednako kao i senjski i potom vrhovni kapetan Ivan Lenković, granica se neprekidno pomicala prema zapadu. Redom su pali Valpovo (1543), posljednja utvrda u istočnoj Slavoniji, Virovitica i Čazma (1552), napokon i Kostajnica i Novigrad (1556), čime je probijena obrambena linija na Uni. Jedini je uspjeh te godine postigao Marko Stančić Horvat, obranivši Siget.

Ferdinand je nakon izbora Ivana Sigismunda za kralja ponovno pokušao spor sa Zapoljevcima riješiti vojnim pohodom. Nakon neuspjeha u napadu na Budim, kojom je prilikom poginuo zapovjednik carske mornarice na Dunavu Jeronim Zadranin, grad su 1541. zauzele turske čete, a potom i čitav kraj između Tise i Blatnog jezera, podvrgavši novoosvojene zemlje izravno pod svoju, a ne Zapoljinu vlast. Dugogodišnje neuspješno ratovanje s Turcima završeno je privremeno mirom sklopljenim 1547, prema kojemu je Ferdinand Turcima trebao plaćati veliki danak. Ferdinand je 1551. pokušao još jednom osvojiti Erdelj, tj. onaj dio Ugarske, što se nalazio u Zapoljinim rukama. Kada se već činilo da će uspjeti u naumu, upala je s juga turska vojska i osvojila Temišvar, a nepromišljeno ubojstvo hrvatskog pavlina Jurja Utišenića, nekadašnjeg vođe zapoljevaca, koji je od 1542. potajno radio na predaji Zapoljinih zemalja Ferdinandu, izazvalo je protuhabsburško raspoloženje među Ugrima u Erdelju, pa je pothvat propao.

Pretkraj svoje vladavine bio je Ferdinand 1562. prisiljen preko svojih poslanika u Carigradu sklopiti još jedan ponižavajući mir uz plaćanje velikog danka.

Razdoblje Ferdinandove i Karlove vladavine doba je velikih promjena u Europi. Osim toliko spominjanih turskih prodora, koji su potpuno izmijenili zemljovide Jugoistočne i Srednje Europe, te vjerskih raskola i ratova pod čijim se utjecajem europski sjever stao dijeliti od juga, još je jedna pojava bitno utjecala na sudbinu dvojice vladara, kao i na budućnost europskih država.

Iako su nacionalni osjećaji u svojem rudimentarnom, srednjovjekovnom smislu postojali i ranije, upravo u XVI. st. postaju oni itekako važni u političkom životu što ga prvenstveno vodi plemstvo i bogatiji slojevi građanstva. Nacionalne je osjećaje iskazivalo napose srednje i niže plemstvo. Postalo je to vidljivo posvuda: u Njemačkoj, u Francuskoj, u Italiji, ali je za Ferdinanda bilo od presudne važnosti upravo u Ugarskoj i Hrvatskoj. Ugarsko je plemstvo zbog nacionalnih osjećaja odbacilo njegov izbor za kralja, dok je hrvatsko, možda baš zbog osjećaja posebnosti unutar Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, prionulo gotovo jednodušno uz novu dinastiju. Što se Karla tiče, u takvim je uvjetima postalo gotovo nezamislivo održati anakronističko univerzalno Sveto Rimsko Carstvo, pa je podjela na austrijsko-njemački i španjolsko-talijanski dio bila zapravo neminovna, ukazujući na skoro stvaranje pravih nacionalnih država. Hrvatska se formalno nalazila izvan granica carstva, jer mu nije pripadala, kao ni Ugarska, ali je zajedničkim vladarom bila ipak čvrsto vezana uz austrijsko-njemački dio habsburškog posjeda, a time i uz samo carstvo.

Uzme li se u obzir u kakvim je teškim i nepovoljnim vremenima dvadesetogodišnji Ferdinand stupio na prijestolje, mora se priznati da se pokazao odličnim političarom i vladarom, svakako jednim od najistaknutijih Habsburga. Ubrzo po stjecanju kraljevskih naslova započeo je i s nizom reformi, postavivši temelj upravi i sudstvu kakvo će u habsburškim zemljama postojati s manjim promjenama sve do revolucije 1848. Iz njegova vremena potječu Dvorsko vijeće, Tajno vijeće i Dvorsko ratno vijeće, središnje političke, sudske i vojne ustanove austrijskih zemalja. Uredio je i financiranje obrane hrvatskih zemalja tako da su Štajerska i Koruška davale novac za granicu u Slavoniji, a Kranjska za onu u Hrvatskoj. Osim toga je vodio računa da vojskom na granici zapovijedaju iskusni kapetani, po mogućnosti Hrvati, poput Jurišića, Ričanina ili Lenkovića. Za jedinstvo hrvatskih zemalja bilo je važno i to da je Ferdinand 1540. odlučio da Hrvatskom i Slavonijom upravlja jedan ban. Uz to su se od 1558. Hrvatski i Slavonski sabor redovito sastajali zajedno, pretvorivši se u jedinstveno tijelo.

Pokušaj da reforme protegne i na Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo propao je nakon nekoliko godina. Ipak, Ferdinand je osnovao Ugarsku komoru, zaduženu za upravljanje kraljevskim prihodima, pa tako i carinama i porezima od rudnika, među kojima se u Hrvatskoj, pored Gvozdanskog, isticao rudnik bakra u Rudama kraj Samobora. Tim je reformama započeo i proces koji će postupno voditi do apsolutizma karakterističnog za vladanje Habsburga od kraja XVII. stoljeća.

Iako su Hrvati njime često bili nezadovoljni, požalivši već nakon nekoliko mjeseci što su ga izabrali za kralja, teško je pretpostaviti da su mogli imati neki bolji izbor. Bez njegove vojne i financijske pomoći, kako god ona Hrvatima izgledala mala i nedovoljna, a usprkos katastrofalnim gubicima što ih je Hrvatska u njegovo vrijeme doživjela, krajevi između Drave i mora gotovo se zasigurno ne bi uspjeli održati pred neprestanim naletima turske ratničke sile. Zato i Ferdinandu, te austrijskome, njemačkome i češkome novcu, a ne samo junaštvu i požrtvovnosti Hrvata, treba pripisati spas »ostatka ostataka nekad slavnog kraljevstva hrvatskoga«. Odluku Hrvatskog sabora u Cetinu valja nam ocjenjivati sa stajališta onodobnih prilika, a ne kasnijeg razvoja, o čemu plemići okupljeni na Novu godinu u cetinskom franjevačkom samostanu nisu mogli znati baš ništa.

Habsburzi prije pojave apsolutizma

Maksimilijan II. (1527-1576)

Protivno uvriježenoj obiteljskoj praksi, Ferdinand je 1554. odlučio podijeliti habsburške nasljedne zemlje među trojicom svojih sinova. Na takav su ga korak mogla navesti dva razloga. Njegov je najstariji sin Maksimilijan pokazivao velike sklonosti protestantizmu, pa se čak vjerovalo da će nakon očeve smrti i javno pristupiti novoj vjeri, tako da je bio nepodoban naslijediti čitavu habsburšku baštinu. Ta se predviđanja na kraju nisu ispunila, jer je Maksimilijan odbio otvoreno pristati uz bilo koju konfesiju. Jednom je prilikom rekao: »Ja nisam ni katolik, ni protestant, nego kršćanin.« Na takav je, za ono vrijeme neobičan stav bio naveden i obzirima prema španjolskim rođacima, ali i žestokim sukobom među samim Lutherovim sljedbenicima, što su ga tada vodili umjereni Filip Melanchton i radikalni Matija Vlačić. Drugi je razlog Ferdinandovoj odluci o diobi baštine bio u rastućem otporu plemstva, što je bilo lakše suzbijati u manjim teritorijalnim cjelinama, negoli u cjelokupnim habsburškim posjedima.

Maksimilijanu, kao najstarijem sinu, Ferdinand je ipak namijenio austrijske podunavske zemlje, a uz njih češku i ugarsku krunu. Srednji je sin Ferdinand (1529-1595) dobio Tirol i zapadne posjede, dok je najmlađi, Karlo (1540-1590), dobio nutarnjoaustrijske zemlje: Korušku, Kranjsku, Štajersku i s njima jadranske posjede.

Ferdinand je još za života nastojao osigurati nasljedstvo sinu Maksimilijanu. Mladi je vladar već 1547. prihvaćen za češkoga kralja, a okrunjen 1562, iste godine kada je dobio i njemačku kraljevsku krunu. Samo se u Ugarskoj Ferdinandovi planovi nisu lako ostvarivali. Kralj je bio uvjerenja da njegov sin ima nasljedno pravo na krunu, dok je ugarsko plemstvo ustrajalo na tvrdnji da je njihovo kraljevstvo izborno, te da isključivo o njihovoj volji ovisi hoće li Maksimilijana izabrati ili ne. Kako su Hrvati u Cetinu Habsburge izabrali za svoje vječne vladare, slično se pitanje u Hrvatskoj nije ni postavljalo. Ferdinand je tako dugo vršio pritisak na Ugre, dok napokon nisu popustili. Na saboru sazvanom 20. kolovoza 1563. u Požunu (taj je grad, nakon pada Budima i Stolnog Biograda u turske ruke, preuzeo funkciju glavnog ugarskog grada, mjesta održavanja ugarskog sabora i krunidbe ugarsko-hrvatskih kraljeva), Ferdinand je nametnuo svog sina za kralja bez ikakve mogućnosti izbora ugarskih plemića. Krunidba je bila vrlo svečana, a prisustvovali su joj brojni hrvatski velikaši s pratnjom od 3000 konjanika, među kojima se opremom isticala četa Nikole Zrinskog. Na sabor su došli tadašnji ban Petar Erdödy, Nikola Zrinski sa sinovima Jurjem i Krstom, Petar i Mato Keglević, Franjo Tahi sa sinovima, Stjepan Frankopan, Gašpar Drašković i Alapići. Hrvatski su velikaši pred kraljem, među ostalima, nosili zastave Hrvatske, Dalmacije, Slavonije i Bosne, a dan nakon krunidbe sudjelovali su u svečanom turniru i viteškim igrama.

Malo vremena nakon Maksimilijanova dolaska na vlast, Zapoljin je sin Ivan Sigismund započeo protiv njega rat u kojega su se uključili i Turci. Najznamenitiji događaj tog inače neslavnog rata bila je bitka kod Sigeta. Bivši hrvatski ban i sigetski kapetan Nikola Zrinski sakupio je dosta veliku posadu, sastavljenu od ugarskih i hrvatskih plemića i vojnika. Odlučio je svakako što dulje zadržati vojsku starog Sulejmana Veličanstvenog, koji je i opet imao namjeru udariti na Beč. Dotle je Maksimilijan uz obilnu novčanu pomoć svojih njemačkih podanika, ali i pape, prikupljao veliku vojsku. Nadvojvoda Karlo također je prikupio svoje vojnike i poveo južnu vojsku u rat po Hrvatskoj i Slavoniji. Petar Erdödy i Herbart Auersperg su na čelu tih četa odnijeli neke pobjede oko Une i prodrli do Požege, ali nisu mogli utjecati na sudbinu Sigeta. Nakon junačke obrane i slavnog juriša Zrinskog i njegovih ljudi, grad i utvrda pali su u turske ruke, a da se Maksimilijan nije usudio ništa poduzeti. Dvije godine kasnije sklopio je Antun Vrančić u carevo ime mirovni ugovor, po kojemu je Maksimilijan i dalje trebao plaćati danak Turcima, ali druge odredbe nisu bile nepovoljne. Za nagradu je car Vrančića učinio ostrogonskim nadbiskupom i primatom Ugarske.

Istodobno je Maksimilijan prvi put prekršio stare hrvatske običaje, mijenjajući svojevoljno zaključke sabora i tražeći time veći ratni porez. Žalba hrvatskog plemstva bila je usvojena tek kada ju je podržao Auersperg, ali je i to bila važna pobjeda sabora.

Maksimilijan je među Hrvatima imao mnogo vjernih podanika, ali se nad svima napose isticao zagrebački biskup i ban Juraj Drašković. Kada je 1569. Ivan Sigismund Zapolja pokušao u Ugarskoj skovati zavjeru protiv cara, a kojoj se u Slavoniji pridružio jedino zloglasni Franjo Tahi, Drašković je o tome obavijestio vladara i tako osujetio planove zavjerenika. Za nagradu je dobio utvrdu i posjed Trakošćan, otada dugo vremena glavno sijelo Draškovića. Maksimilijan je neke urotnike uhitio, ali je prema njima bio blag i nakon nekog vremena ih je oslobodio, postigavši glavni cilj: zastrašio je ugarski sabor tako da je ovaj pristao na sve njegove zahtjeve glede povećavanja ratne daće. Tada je sabor zauzvrat zatražio da se formiraju komisije koje će točno odrediti granicu između Ugarske i Slavonije s jedne, te Austrije, Štajerske, Moravske i Poljske s druge strane. Kralj je pristao, pa je tako četveročlana komisija, sastavljena od domaćih slavonskih plemića, odredila granicu Slavonije i Štajerske, a koja se u glavnim crtama poklapa s današnjom granicom Hrvatske i Slovenije.

Teška vremena i stalne turske provale nastavljale su se i idućih godina. Hrvatska i Slavonija nalazile su se i dalje u nesigurnim prilikama, pojačanim promjenama u gospodarskoj situaciji. One su bile izazvane velikim porastom cijena kao posljedicom uvoza ogromnih količina zlata i srebra iz habsburških kolonija u Americi, ali i cjelovitim preustrojavanjem europske privrede: zapad se specijalizirao za industrijsku proizvodnju, dok je Srednja i Istočna Europa postala proizvođač hrane za velika zapadna središta. Položaj seljaka u Hrvatskoj time se sve više pogoršavao, jer su ih njihovi gospodari sve više iskorištavali. Plemićkom su samovoljom uvedene mnoge nove mitnice na cestama, čime je onemogućavana inače razvijena seljačka trgovina. Seljaci su jedini spas, iako neopravdano, vidjeli u pomoći vladara. Jedino je on, po njihovu sudu, mogao obuzdati plemiće i vratiti red kakav je po predaji postojao u vrijeme kralja Matije Korvina.

Kada je 1573. izbila velika seljačka buna pod Ambrozom Gupcem, Ilijom Gregurićem i drugim seljačkim vođama, jedan je od ciljeva pobunjenika bila uspostava njihove vlade u Zagrebu, a koja bi bila izravno podređena jedino kralju Maksimilijanu, dok bi plemići izgubili svoj povlašteni položaj. Kolikogod je kralj bio zainteresiran da što je moguće više oslabi položaj plemstva i time skrši jedinu moguću oporbu svojoj vlasti, seljačka su očekivanja ipak bila naivna. Bez pomoći s kraljeve strane, štoviše izloženi napadu graničarske vojske, seljaci su podlegli u nizu bitaka, okončanom porazom kod Stubice.

Sljedeće je godine sabor donio odluku o uvođenju stajaće vojske. Sastojala se od čete pješaka, nazvanih haramijama i raspoređenih ne samo uz granicu, nego i u unutrašnjosti, u Zagorju. Je li možda i strah od nove seljačke bune ponukao sabor na ovu odluku, ili se doista radilo samo o poboljšavanju protuturske obrane Haramije u svakom slučaju nisu bili podvrgnuti vrhovnom kapetanu krajiške vojske, nego banu.

No, niti nova stajaća vojska, niti niz sjajnih banova (Petar Erdödy, Juraj Drašković, Franjo Frankopan Slunjski) nisu uspjeli konačno zaustaviti turska osvajanja. Iako dugo vremena nijedan hrvatski grad nije bio osvojen, doživio je hrabri vrhovni kapetan Herbart Auersperg 1575. kod Budačkog težak poraz, u kojemu je i sam izgubio život, te ga je na dužnosti naslijedio Ivan Auersperg. Sljedeće su godine Turci osvojili Bužin i Cazin, pa se obrambena crta, s izuzetkom Bihaća i bihaćke kapetanije, stala ustaljivati na Kupi.

Maksimilijan II. nije bio vojnik i nerado se upuštao u ratne sukobe. Nikada nije čak niti stao na čelo svoje vojske, već je te poslove uvijek prepuštao drugima, što se često pokazivalo nesretnim rješenjem. Radije se priklanjao diplomaciji, kako u odnosima prema Turcima, tako i inače.

Ugarski sabor izabrao je 1572. Maksimilijanova sina Rudolfa za kralja. Okrunio ga je 25. rujna u svečanoj ceremoniji ostrogonski nadbiskup Antun Vrančić. Kako je Maksimilijan iz zahvalnosti iste godine Jurja Draškovića učinio kaločkim nadbiskupom (što je tada bio samo počasni naslov, jer je čitava nadbiskupija bila u turskim rukama), držala su dva Hrvata dvije najznačajnije i najutjecajnije crkvene funkcije u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Vrančić je, dapače, postao i kraljevim namjesnikom u Ugarskoj.

Maksimilijan je kratko vrijeme prije smrti pokušao doći i do poljske krune. Nakon izumrća dinastije Jagelovića visoko je poljsko plemstvo s crkvenim velikodostojnicima htjelo izabrati Maksimilijana, no niže je plemstvo odlučno pristalo uz Stjepana Báthoryja, erdeljskog vojvodu izabranog nakon smrti Ivana Sigismunda Zapolje 1571. Kako je poljsko niže plemstvo, šljahta, bilo jače od velikaša, propao je Maksimilijanov pokušaj da proširi vlast na još jedno kraljevstvo, iako je u pregovorima njegovu stranu zastupao vrlo vješti diplomat Hrvat Andrija Dudić, bivši pečujski biskup, koji je u međuvremenu postao protestant i oženio se Poljakinjom.

Maksimilijan je umro 1576, onako kako je živio. Odbivši primiti svete sakramente, ostao je dosljedan svojem vjerskom opredjeljenju: niti protestant, niti katolik, već samo kršćanin.

Karlo je kao nadvojvoda i gospodar nutarnjoaustrijskih zemalja, koje su neposredno graničile s Hrvatskom, pokazivao mnogo više zanimanja za njezinu obranu negoli Maksimilijan. Kako bi od svojih staleža, među kojima su većinu činili protestantski plemići, mogao namaknuti dovoljno novaca za plaćanje i opskrbu vojske, te održavanje utvrda, morao je prema novoj vjeri zauzeti mnogo pomirljiviji stav no što bi to, kao gorljivi katolik, inače učinio. Već su za bratova života Karlove veze s Hrvatima bile intenzivne, te je u vrijeme odsutnosti kralja iz zemlje upravo njemu bila povjerena vrhovna vlast u Hrvatskoj. Tom je prilikom, a na prijedlog Jurja Draškovića, radio na otkupu Steničnjaka i Hrastovice, dviju izuzetno važnih utvrda na granici, što bi već u to vrijeme stvorilo čvrstu jezgru Vojne krajine, ali plan nije uspio. Po Maksimilijanovoj smrti nadvojvodine su veze s Hrvatima postale još intenzivnije.

Filip II. (1527-1598)

Premda je Filip II, kao i njegov otac, gajio ideju o univerzalnosti carstva kojemu bi na čelu stajao katolički imperator, njegove su mogućnosti da tu zamisao ostvari bile još manje od očevih. Kruna je prešla u ruke austrijske habsburške loze, a veze su španjolske grane s njemačkim zemljama oslabile. Madrid je, istina, znatno utjecao na poslove Beča i Praga sve do izumrća španjolskih Habsburga 1700, određujući čak i bračne veze svojih austrijskih rođaka, ali presudnog utjecaja na prilike u carstvu više nije imao. To ipak nije smetalo Filipu da svojom vladavinom obilježi čitavu epohu europske, pa dijelom i svjetske povijesti.

Filipova se politika uvelike oslanjala na sklapanje brakova, pa je kralj, zahvaljujući njihovom slabom zdravlju, imao čak četiri žene. Brak s katoličkom kraljicom Engleske Mary Tudor, zbog njezine okrutnosti prema anglikanskim podanicima poznate kao »Krvava Mary«, trebao mu je otvoriti vrata otoka, ali je kraljica umrla već nakon četiri godine, a da od ostvarenja braka nije bilo gotovo ništa. Filip je na to ponudio brak njezinoj nasljednici, hladnoj anglikanskoj kraljici-djevici Elizabeti, ali ova, dakako, nije prihvatila ponudu. Tako je Filip privremeno napustio ideju o mirnom stjecanju Engleske, da bi je mnogo godina kasnije pokušao dobiti uz pomoć ogromnog brodovlja. Nakon kratkog braka s francuskom princezom, za koju se također neopravdano nadao da će mu donijeti francusku krunu, oženio se napokon Anom, svojom nećakinjom, kćerkom svog bratića Maksimilijana i sestre Marije, iz kojeg mu se braka rodio sin Filip III.

No, njegova je prva žena bila portugalska princeza, a istog je podrijetla bila i njegova majka. Kada je portugalski kralj Sebastian poginuo u bici protiv Marokanaca kod Alczarquivira 1578, ne ostavivši nasljednika, Filip je, zbog rođačkih veza, imao najbolje izglede na prijestolje. Pa ipak, zbog otpora dijela plemstva, morao se poslužiti i silom da bi ostvario namjeru. U njegovoj su floti u napadu na Portugal sudjelovali i dubrovački brodovi. Napokon je Filip II. dobio Portugal, stavivši pod svoju vlast ne samo čitav Iberijski poluotok, nego i bogate i važne portugalske kolonije u Africi, Americi i Aziji. Sada se njegovo carstvo doista rasprostiralo po čitavu poznatu svijetu, a Dubrovčanima su se, kao njegovim saveznicima, otvarale neslućene mogućnosti trgovanja. Najbolji nam primjer za to daje Vice Bune (1559-1612), koji je poslovao u Lisabonu, Madridu, Belgiji, Napulju, pa čak i indijskoj Goi, gdje je imao uloženog kapitala. Iz jednog kasnijeg zapisa može se zaključiti da je neko vrijeme bio i potkralj u Meksiku.

Dubrovčani su ionako od samog stupanja Filipa na prijestolje nastojali s njim održati dobre odnose, pa su mu u dva navrata, 1562. i 1566, donijeli na potvrdu svoje povlastice što su ih uživali u njegovim zemljama. Svojim su vezama sa španjolskim dvorom Dubrovčani u vrijeme »Krvave Mary« nastojali postići i probitke u Engleskoj, a vještom su diplomacijom istodobno održavali dobre odnose s državama s kojima je Filip bio u sukobu, kao primjerice s Francuskom.

Osim uspjeha, Filip je imao i velikih teškoća. U Nizozemskoj, u koju nikada nije išao, izbila je pobuna protestantskih kalvinističkih gradova protiv habsburške vlasti. Pokrajinom su do tada vladale redom mudre i sposobne žene habsburškoga roda (tako i udovica ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika II), ali je sada došao krvoločni španjolski vojvoda od Albe, koji je pobunu htio skršiti terorom, čime je izazivao samo sve veći otpor. Napokon su se kalvinističke Ujedinjene Pokrajine Holandija i Zeeland potpuno odvojile od ostatka Flandrije, ali ni to nije dovelo do mira.

Unatoč svom strogom katoličkom odgoju, Filip se nije libio uzeti u službu izvanbračnog sina svog oca Karla, dakle svog polubrata, don Juana od Austrije. Mladić se iskazao kao vrlo vješt vojnik, pa je 1571. postavljen za zapovjednika velike kršćanske mornarice što ju je Sveta liga (Napuljsko Kraljevstvo, Genova, Venecija, Malta i papa) uputila protiv Turaka. U mornarici su se nalazile i brojne hrvatske lađe u službi Venecije, gospodarice Jadrana, ali i tridesetak dubrovačkih brodova što su u pozadini prevozili opremu za flotu. Don Juan je 8. listopada odnio u bici kod Lepanta jednu od najslavnijih pomorskih pobjeda u povijesti uopće. U vrijeme tog rata Venecija je i opet predlagala da kršćanska mornarica osvoji Dubrovnik, koji je mogao Turcima poslužiti kao uporište, ali je Filip, zajedno s papom Piom V, spriječio naum Mlečana da se lukavstvom riješe opasnog trgovačkog konkurenta.

S drugim mornaričkim pohodom Filip nije imao takve sreće. Rastuća opasnost od engleskih gusara, koji su ozbiljno ugrožavali sigurnost plovidbe Atlantikom, pljačkajući Filipove tovare zlata upućivane iz Novog svijeta u Španjolsku, navela je španjolskog kralja da 1588. energično reagira i pokuša pokoriti englesko kraljevstvo. Vjerske suprotnosti katolika i anglikanaca igrale su pritom nemalu ulogu. Velika flota, u kojoj su na svoju ruku sudjelovali i neki dubrovački kapetani sa svojim brodovima, bila je najveća do tada sakupljena i prozvana je Nepobjedivom Armadom. Ime joj, međutim, nije predskazivalo sudbinu. Engleski su brodovi bili manji i pokretniji, topništvo bolje, a moreplovci iskusniji. Ostatak je učinila strašna oluja u Kanalu, pa je razbijena flota bila prinuđena spašavati se bijegom oko Škotske i Irskim morem oko Engleske. Na tom su putu mnogi brodovi stradali, a i neke su dubrovačke lađe našle svoj tužni kraj na irskim grebenima. Filip je poraz shvatio kao Božju volju, pa nije poduzeo ništa protiv vrhovnog admirala. Dao se ubrzo na pripremu nove flote, ali ona nije nikada isplovila za Englesku. U obnovi španjolske flote ponovno su sudjelovali i neki Dubrovčani. Dva brodovlasnika pučanina, Petar Ivelja Ohmučević Grgurić i njegov nećak Stjepan Olistić Tasovčić sagradili su u Španjolskoj 1590. dvanaest brodova, nazvanih Dvanaest apostola, ali su ovi bili upotrijebljeni tek u ratu Španjolske i Austrije protiv Turske 1593. Poraz Nepobjedive Armade bio je sudbonosan, jer je otada Engleska postupno preuzimala vodeću ulogu svjetske pomorske, a potom i kolonijalne sile.

Nakon velikog poraza nastavio je Filip ratovati s Engleskom. U tim borbama 1596/97. redovito se isticala eskadra Dvanaest apostola pod vodstvom Ohmučevića i Olistića Tasovčića, sve dok nije bila potpuno uništena kod Cap Finisterrea. Stjepan Olistić Tasovčić poginuo je u oluji kod Azora 1599, vodeći svoju novu eskadru, a iste je godine umro i Ohmučević.

Filip nije imao sreće niti u obitelji. Osim četiri braka, od kojih je samo posljednji, s nećakinjom Anom, bio sretan, na to je utjecala i sudbina njegova sina don Carlosa (1545-1568). Mladić je bio duševno poremećen, agresivan i nedruštven, iskazujući homoseksualne sklonosti. Do otvorenog je sukoba s ocem došao u vezi s politikom krune u Nizozemskoj, te ga je Filip napokon dao uhititi i predati sudu. Proces nije nikada ni započeo, jer je nesretni princ u više navrata štrajkao glađu i bivao izložen nasilničkom liječničkom postupku, pa je umro u zatvoru prije izlaska pred suce.

Bojeći se protestantskih utjecaja na svoje mlade austrijske rođake, predložio je Filip Maksimilijanu da mu preda njegove sinove na odgoj u katoličkom španjolskom duhu. Kada je slobodoumni nadvojvoda odbio taj prijedlog, postigao je Filip svoj cilj preko Maksimilijanova djeda Ferdinanda I. Tako su nadvojvode Rudolf, Matija (1557-1619), Ernest (1553-1595) i Albert (1559-1621) poslani u Španjolsku. Boravak se na stariju dvojicu loše odrazio. Rudolf je zamrzio Filipa II. i Španjolsku, a prijateljstvo s don Carlosom uvelo je i njega u homoseksualne krugove. Matija je također razvio neprijateljstvo prema Filipu, pa se u Nizozemskoj čak pokušao nametnuti kao vladar oko kojega bi se mogli okupiti svi protušpanjolski nastrojeni buntovnici. Ernest i Albert, mlađi nadvojvode, pokazali su se lojalnima Filipu, služeći vjerno u Nizozemskoj, gdje ih je španjolski rođak postavio za regente. Iako je Albert prethodno bio kardinal i nadbiskup Toleda, Filip mu je namijenio drugačiju budućnost. Priznavši neovisnost Ujedinjenih provincija 1596, postupio je slično i s ostatkom Nizozemske. Na čelo nove države postavljen je kao kralj Albert, oženjen Filipovom kćerkom infantom Isabellom-Clarom-Eugenijom. Ona je vladala svojom zemljom i nakon Albertove smrti 1621. Bila je mudra i poštovana vladarica, uspješna provoditeljica protureformacije i katoličke obnove, uvrstivši se tako u niz istaknutih habsburških regentkinja u Nizozemskoj.

Filip je živio povučeno u svom dvorcu u Escorialu. Nije volio putovanja i rijetko je posjećivao udaljenije krajeve kojima je vladao. Njegov je omiljeni dvorac imao tlocrt u obliku roštilja na kojemu je bio mučen sv. Lovro, svetac kojega je Filip osobito štovao. Escorial nije bio samo dvorac, nego i grobnica Habsburga i samostan, simbolizirajući na taj način katolički značaj Filipove vladavine.

Španjolski je kralj bio suzdržan, te je kao modu uveo crno odijelo s bijelim ovratnikom, čiji je jedini ukras bio lanac Reda zlatnog runa, odličje što ga je uveo njegov burgundski predak Karlo Smjeli. Moda crnog odijela rasprostrla se Europom, poglavito u zemljama pod Filipovom vlašću, ali i drugdje, te je postala neke vrsti političkim izrazom prihvaćanja ideala španjolske monarhije. U Dubrovniku je također postalo popularno nositi crna odijela u koja su odjenuti donatori prikazani na brojnim slikama u dubrovačkim crkvama. Filipovi su protivnici, naprotiv, nastojali upravo odjećom prikazati svoju odbojnost prema Španjolcima, pa su Francuzi i Englezi nosili šarena odijela, razlikujući se već na prvi pogled od Filipovih podanika.

Iako nije imao carske krune, može se reći da je pravi zapadni car u svoje vrijeme bio upravo Filip. Po Španjolsku, njegova je vladavina imala katastrofalne posljedice, jer nije, vladajući apsolutistički i pun nepovjerenja prema ljudima u svojoj okolini, za sobom ostavio sloj koji bi bio u stanju vladati i djelotvorno upravljati zemljom.

Rudolf II. (1552-1612)

Rudolf je odmah po stupanju na prijestolje pokazao da mu nije namjera voditi previše brige o Ugarskoj i Hrvatskoj. Svoju je rezidenciju premjestio u Prag i kao jedini Habsburg pretvorio grad na Vltavi u prijestolnicu carstva. Slično Filipu II, koji se vezao uz Escorial, i Rudolf je samo izuzetno napuštao svoje boravište. Za namjesnika u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu postavio je svog brata, nadvojvodu Ernesta, uz Karlova sina Leopolda jedinog rođaka s kojim će biti u dobrim odnosima. Kako je nadvojvoda Karlo zadržao nad Hrvatskom upravu u vojnim stvarima, imala je ona sada trojicu habsburških gospodara: Rudolfa, Ernesta i Karla. Od njih će za Hrvatsku svakako najviše učiniti Karlo, koji je bio neposredno zainteresiran za njezinu obranu, jer je na taj način štitio vlastite nutarnjoaustrijske zemlje.

Rudolf se ponašanjem i odnosom prema vlasti razlikovao od svojih predaka. Njegov se život može podijeliti u dva razdoblja. U prvome, do 1590, pokazivao je barem donekle zanimanje za državničke poslove, sudjelujući u njima aktivno, makar neodlučno. Nakon te godine, pa sve do smrti, izgubio je gotovo svaki interes za politiku, posvetivši se svojim glavnim ljubavima: skupljanju umjetnina i znanosti. U sedam soba i dvije dvorane na Hradčanima prikupio je veliki mecena i kolekcionar prekrasnu zbirku umjetnina, u kojoj nisu nedostajala djela niti najvećih renesansnih majstora, a Prag se, s malim zakašnjenjem, pretvorio u glavno središte europske renesansne umjetnosti, pa su Česi od svih Habsburga u najboljoj uspomeni zadržali upravo Rudolfa.

Jedan je od razloga Rudolfovoj povučenosti sigurno bila i njegova ružnoća. Tipična isturena habsburška brada u njega je bila još jače izražena (što je bila posljedica međusobnih bračnih veza unutar roda, čime su se fizičke karakteristike Habsburga samo pojačavale), a kako je mlad ostao bez zuba, pokušao je debele, mlohave usne prikriti bradom. Jesu li ružnoća ili loš utjecaj don Carlosa bili razlogom da nije nikada sklopio brak, ne može se reći. Iako je bio sumnjičen zbog homoseksualizma, imao je vezu s jednom praškom talijanskom patricijkom, pa je čak moguće da je s njome sklopio tajni brak, kao što je to učinio njegov stric Ferdinand. Rudolf je, istina, ponudio brak španjolskoj infanti, ali je bio odbijen, nakon čega nije ni pokušavao ništa slično.

Kao vladar iskazivao je mnoge mane. Bio je pun nepovjerenja prema okolini, pa je često mijenjao ljude u svom okruženju, što je dovodilo do diskontinuiteta u državnoj politici. Jedna je od iznimaka bio bivši zagrebački biskup i ban Juraj Drašković. Zadovoljan njegovom službom, Rudolf ga je učinio ugarskim kancelarom, te se otada sve do svoje smrti Drašković zadržavao uglavnom u kraljevoj blizini.

Imajući povjerenja samo u sebe, Rudolf je želio potvrđivati donošenje svih važnijih odluka, ali, kako je bio neodlučan, blokirao je na taj način rad važnijih državnih tijela, pogotovo tajnog vijeća. Mjesecima nije primao strane poslanike, a i tada bi audijencije trajale svega nekoliko časaka. Povrh svega, u kasnijim je godinama bio često podložan melankoliji, povlačeći se u osamu. To će napokon dovesti do otvorenog sukoba s braćom i predaje vlasti mlađemu Matiji.

Inače je Rudolf bio vrlo obrazovan. Govorio je nekoliko jezika, a najviše je volio španjolski, pa se u Pragu okružio tzv. španjolskom strankom. Zalagao se za katoličku vjeru, što je bila posljedica njegova odgoja u Španjolskoj, pa se u njegovim zemljama stao širiti red isusovaca, glavnih nositelja katoličke obnove. Tako je 1586. osnovano i sveučilište u Grazu (osnovao ga je nadvojvoda Karlo), na kojemu će studirati mnogobrojni Hrvati, koji će potom i u domovini širiti ideje barokne kulture.

U Beču sastalo se 1577. povjerenstvo sastavljeno od predstavnika svih Rudolfovih zemalja radi dogovora o poboljšavanju obrane od Turaka. Karlovi su izaslanici tom prilikom tražili da se hrvatska i slavonska krajina odvoje od ugarske i podrede izravno nadvojvodi. Tražili su i više novaca, kako bi krajišku vojsku mogli s 4700 povećati na 6800 vojnika, te znatno povećati broj utvrđenih mjesta, glavnih oslonaca obrane granice. Rudolf je uz to pristao davati godišnji iznos od 30 000 florena za bansku četu, iako ni on, kao ni njegovi prethodnici, nije raspolagao prevelikim svotama novca.

No, usprkos dobroj volji vladajuće dinastije, upravo te godine pada niz hrvatskih utvrda u turske ruke: Podzvizd, obje Kladuše, Šturlić, Ostrožac, Ajtić-grad, Peći, Sračice, Zrin i Gvozdansko. Bihać je sada postao usamljeni otok u turskom moru, ali će usprkos tome odolijevati još petnaest godina.

Karlo je 1578. napokon i službeno preuzeo zapovjedništvo i upravu nad hrvatskom i slavonskom krajinom. Rudolf mu je dopustio da u Grazu ustroji vlastito ratno vijeće i naredio da se nadvojvodi u vojnim pitanjima podrede ban, staleži i pučki ustanak, tj. cjelokupna vojska u Hrvatskoj i Slavoniji. Karlova se briga za obranu očitovala već i po tome što je ubrzo po preuzimanju zapovjedništva izdao na hrvatskom jeziku pravilo službe za pješake (haramije) i konjanike (husare). Osim toga, odmah je pripremio pohod za oslobađanje hrvatskih gradova u Pounju, ali se vojska Georga Khevenhillera nakon početnih uspjeha morala povući, ostavljajući netom osvojeni Cazin i Ostrožac.

Rudolfova namjera da u Ugarskoj i Hrvatskoj postavi Ernesta i Karla kao svoje zamjenike naišla je na neodobravanje staleža obiju kraljevina, jer su u tome vidjeli narušavanje starih povlastica. Plemstvo je na ugarskom saboru inzistiralo da zemljom upravlja kralj, a da ga rođaci mijenjaju samo u slučaju dulje odsutnosti (tada, dakako, nisu slutili da Rudolf više neće doći u Ugarsku), te da se Karlo u svemu mora dogovarati s banom, »da ne uslijedi što nepodobno ili protivno slobodi kraljevstva«.

Najznamenitiji trag svojoj vlasti u Hrvatskoj ostavio je Karlo gradnjom velike utvrde podno Dubovca, na zemljištu otkupljenom od Zrinskih. Tvrđava je sagrađena 1579. i po svom začetniku nazvana Karlovac. U njezine su temelje ugrađene glave devet stotina Turaka ubijenih godinu dana ranije u bici kod Dubovca. Utvrda je ne samo branila granicu i prilaz Kranjskoj, nego je odmah postala i sjedište hrvatskog generalata, odnosno zapovjedno mjesto Hrvatske krajine. Ujedno je Karlo dao popraviti i koprivničku utvrdu.

Kako bi povećao broj vojnika na granici, započeo je Karlo s naseljavanjem Vlaha u okolici Križevaca, čime je započeo isprva polagan, ali od početka 17. stoljeća sve brži proces izmjene etničke strukture Hrvatske.

Među Karlove neuspjele planove spada i priprema napada na Klis, u kojoj su sudjelovali i uskočki vojvode Daničići, te neki Splićani i Trogirani, s jedne strane zainteresirani za otklanjanje turske opasnosti od svojih gradova, a s druge nadajući se da će se uz pomoć carskih vojnika u Klisu možda osloboditi Venecije.

Vrijeme Karlove uprave doba je i prvih ozbiljnijih pritužbi Hrvatskog sabora na kršenje starih sloboda, jer su njemački časnici zlorabili svoje položaje, oduzimali plemićima imanja i pokušavali se nametnuti kao samostalna, od hrvatskog kraljevstva neovisna vlast. Bio je to začetak sukoba što će doživjeti vrhunac u drugoj polovici idućeg stoljeća i postati jednim od uzroka pokreta hrvatskih i ugarskih velikaša protiv vladara.

Pored turskih ratova, glavna su briga svih članova habsburške kuće ostale reformacija i protureformacija. U samome Beču protureformaciju je vrlo uspješno provodio nadvojvoda Ernest, a posao mu je bio olakšan trajnim sukobom melanchtonovaca i vlačićevaca. U Tirolu i Prednjoaustrijskim zemljama nadvojvoda Ferdinand se nije ustručavao upotrijebiti vojsku, kako bi zatvorio ionako malobrojne protestantske crkve, pa je tamo protureformacija polučila najveći uspjeh. Nakon smrti nadvojvode Karla 1590, nutarnjoaustrijskim su zemljama, do stjecanja punoljetnosti njegova sina Ferdinanda 1595, upravljali nadvojvode Ernest i Maksimilijan III. Na ustaljivanje odnosa među protestantima i katolicima u Rudolfovim zemljama presudno je utjecao Dugi rat protiv Turaka, dio kojega je bio i višegodišnji sukob s ugarskim protestantima u Erdelju.

Rat s Turcima započeo je 1592. turskim osvajanjima u Pokuplju i Pounju. Unatoč velikoj ratnoj vještini i požrtvovnosti hrvatskog bana Tome Erdödyja, te su godine pali Hrastovica, Gore, Izačić, Ripač i, što je bio najveći gubitak, Bihać. Turci su podigli utvrdu Petrinju i nanijeli težak poraz banu kod Bresta. Rudolf je tada naredio okupljanje velike vojske kod Zagreba. Zapovjednikom je imenovao Karla, sina Friedricha Tirolskog, pa je otada i Tirol počeo davati novčani doprinos za obranu Hrvatske. U Zagrebu se sakupila vojska sastavljena od Nijemaca, Tirolaca, Ugra i Talijana, ali je loše vrijeme spriječilo pohod.

Sljedeće je godine zapovjednikom ostatka vojske umjesto Karla imenovan Ruprecht Egenberg, iskusni ratnik, koji se dvadesetak godina borio u habsburškoj vojsci u Nizozemskoj. Pod njegovim su se zapovjedništvom našli ban Toma Erdödy, hrvatski general Andrija Auersperg i neki drugi časnici s četama pretežno iz austrijskih zemalja. S takvom su vojskom Egenberg i Erdödy odnijeli kod Siska slavnu pobjedu, prvu koja je označila kraj turskih osvajanja.

Carska je vojska postigla znatan uspjeh ulaskom u Erdelj, ali je progonom protestanata, koji su činili većinu tamošnjeg stanovništva, okrenula Erdeljce protiv sebe. Izbio je veliki protuaustrijski ustanak velikaša Istvana Bocskaia, koji je pristao uz Turke. Ustanicima su se pridružili i Ugri iz habsburškog dijela kraljevstva, pa je započelo dugotrajno ratovanje.

Borbe s Turcima donosile su naizmjeničan uspjeh obima stranama. Jedna i druga vojska uspijevale su osvojiti neke važne utvrde i gradove protivnika, ali je bilo jasno da nijedna strana nema dovoljno snage za odlučnu pobjedu. Tursko Carstvo nije više bilo na vrhuncu moći, a osim toga je bilo uvučeno i u rat protiv Perzijanaca. Habsburška je vojska bila mnogo jača i organiziranija nego prije nekoliko desetljeća, ali joj je nedostajalo dobrih zapovjednika. Oba nadvojvode koji su sudjelovali u zapovijedanju, Matija i Maksimilijan III, pokazali su se lošim i neodlučnim vojskovođama.

Tijekom rata pojačale su se nesuglasice između sabora i dvora oko pitanja vrhovnog zapovjedništva u Hrvatskoj. Kada je Rudolf 1594. imenovao Maksimilijana III. zapovjednikom i nad banskom vojskom, i nad Eggenbergom, sabor je odbio prihvatiti takvu kraljevu odluku sve dok nije bila nadopunjena odredbom da Maksimilijan mora raditi u dogovoru s banom. Možda i zbog otpora plemstva, nadvojvoda napokon nije osobno niti došao u Hrvatsku.

Rudolf, a kasnije i Matija, pokušavali su iskoristiti ratne prilike i ukinuti neke povlastice kraljevstva, zahtijevajući da hrvatska vojska ide u rat i u Ugarsku, a da ratnu daću moraju plaćati i razni suci, koji su inače od toga bili oslobođeni. U obrani starih prava uz Hrvatski sabor stajao je i Ugarski, jer su oba kraljevstva bila ugrožena na isti način.

Krajem stoljeća hrvatsko-habsburške veze zaoštravaju se zbog dva razloga: senjskih uskoka i doseljenih Vlaha. Uskoci su stalnim napadajima na mletačke brodove izazivali austrijsko-mletački sukob, pa je nadvojvoda Ferdinand, od 1595. nadležan za hrvatsku i slavonsku krajinu, odlučio uskoke raseliti. U Senj je uputio svog komesara Josipa Rabattu. Ovaj je okrutnim postupcima izazvao bunu Senjana, kojoj je i sam pao žrtvom, pa od preseljenja nije bilo ništa. Što se pak Vlaha tiče, njih su njemački oficiri, pogotovo slavonski general Johann Sigismund Herberstein, naseljavali i dalje, usprkos stalnim prosvjedima hrvatskog plemstva. U Hrvatskoj su se na čelo otpora stavili Zrinski i Frankopani, na čije su zemlje Vlasi najčešće naseljavani. Iako je Rudolf potvrdio zaključak ugarskog sabora, po kojemu se Vlasi moraju pokoravati plemićima na čije su se posjede doselili, Ferdinand ga se nije pridržavao, kao ni krajiški zapovjednici. Rudolf je, dapače, 1608. donio i Vlaški zakon, po kojemu su Vlasi, bez obzira na vjeroispovijest, bili dužni davati desetinu zagrebačkom biskupu, a devetinu zemaljskoj gospodi na čijem su se zemljištu naselili. Iako zakon nije imao pravog učinka, vjerojatno je i to bio razlog zbog kojega su Hrvati i nakon Matijina sporazuma s Ugrima ostali vjerni Rudolfu.

Na dojam što ga je Rudolf ostavio na Hrvate znatno je utjecala njegova vjerska politika. Kada je Ugarski sabor 1604. zahtijevao vjerske slobode za protestante, Rudolf je u potvrdi saborskih zaključaka dodao članak koji je te slobode nijekao, izazvavši veliko negodovanje među Ugrima, ali oduševljenje Hrvata, koji su kralju izrazili »besmrtnu zahvalnost« zato što je stao u obranu katolicizma. Hrvatska se smatrala bedemom katoličke vjere u Rudolfovim zemljama, pa je sabor ubrzo donio vlastiti vjerski zakon, još oštriji od Rudolfovog dopisanog članka. Rudolf ga je, zbog poslovične sporosti i neodlučnosti, potvrdio tek 1608.

Iako nije bio u lošim odnosima s hrvatskim plemstvom, Rudolf je tražio dodatni oslonac u nerazvijenom građanstvu, kao što su uostalom radili svi njegovi prethodnici kojima je bilo stalo do toga da obuzdaju snagu i samovolju plemstva. Kao i Ferdinand, tako je i Rudolf radio na obnovi povlastica kraljevskih gradova, poput Varaždina i Krapine, a koje su dugo bile krnjene time što su se pojedini velikaši odnosili prema gradovima kao da su njihovo privatno vlasništvo. U nastojanju da centralizira upravu, dvor je poticao u gradovima i stvaranje senata, tijela doživotno izabranih bogatih i uglednih građana, nasuprot demokratski biranim vijećima. Takav je postupak doveo 1609. do uzaludne bune građana Gradeca pod vodstvom uzdarskog majstora Grgura Tepečića.

Beskompromisnost Hrvata, kada je u pitanju bila zaštita vjere, došla je do izražaja 1605, kada su ugarski protestanti pozvali Hrvate u pomoć u borbi protiv njemačkog jarma. Iako su Habsburzi u to vrijeme već ozbiljno počeli kršiti prava hrvatskog kraljevstva, ban Ivan Drašković poveo je 23. srpnja vojsku preko Drave i, združivši se s četama Nikole Zrinskog, Franje Batthanyja i slavonskog generala Sigismunda Friedricha Trautmannsdorfa, odnio kod Körmenda 28. srpnja veliku pobjedu nad ugarskom vojskom. Vodeći ugarski protestanti kasnije su optuživali Hrvate da su Rudolfu spasili ne samo Austriju, na koju je ugarska vojska tada krenula, nego i Češku.

Tako je 1606. došlo do sklapanja dvaju mirovnih ugovora. Prvi je bio Bečki, a drugi kod Zsitva Toroka. Bečkim je mirom završena pobuna Istvana Bocskaia, a u Rudolfovo ga je ime sklopio nutarnjoaustrijski nadvojvoda Ferdinand II zajedno s nekoliko povjerenika, među kojima je bio i bivši hrvatski ban Toma Erdödy. Ugarskim je protestantima tim mirom zajamčena vjerska sloboda, a Erdelj je tješnje vezan uz Habsburge. Prava iz Bečkog mira bit će temelj svim zahtjevima ugarskih velikaša u njihovim sukobima s Habsburzima tijekom XVII. stoljeća.

Mirom pak kod Zsitva Toroka završen je Dugi rat. Turci su priznali Habsburge za sebi ravnopravne vladare, godišnji je danak zamijenjen jednokratnim poklonom sultanu, a svaka je strana mogla zadržati ono što je u tom trenutku imala. Bio je to dotada najpovoljniji mir Habsburga s Turcima, ali je za Hrvatsku značio konačni gubitak Bihaća.

Godinu dana prije završetka rata, nadvojvode su zatražili od Rudolfa da zbog svoje očite nesposobnosti da upravlja državom dio poslova povjeri njima. Kolovođa im je bio vječno nezadovoljni Matija, koji je tada upravljao donjoaustrijskim zemljama. Rudolf je bio prisiljen predati mu ovlasti za pregovore s Turcima i pobunjenim Ugrima, a kasnije je takve ovlasti dobio i Ferdinand II. No, kako se Rudolfovo psihičko stanje pogoršavalo, tako je nezadovoljstvo unutar dinastije bivalo sve veće. Tajnim je ugovorom 1607. Matija postao glavom austrijske grane, te se u opoziciji prema bratu povezao s protestantskim staležima u Austriji i Ugarskoj. Kada je sljedeće godine postigao da su se Austrijanci, Ugri i Moravljani udružili protiv Rudolfa, jedino su Česi, ponajprije katolički velikaši, ostali vjerni caru. Matija je s vojskom ušao u Češku i natjerao brata da s njime sklopi ugovor o diobi vlasti po kojemu je Matija dobio Ugarsku, Austriju i Moravsku, a Rudolfu su ostali Češka, Tirol i Prednja Austrija.

Sljedeće su godine Ugri izabrali Matiju za kralja, dobivši u zamjenu proširenje vjerskih povlastica. Kako bi sačuvao savezništvo austrijskih i njemačkih staleža, morao je Matija u vjerskim pitanjima i njima dati ustupke, što je bio dosta težak udarac za protureformaciju. Napokon je i Rudolf morao popustiti svojim jedinim saveznicima, Česima, pa su i tamošnji protestanti dobili jamstvo svojih sloboda.

Rudolfova je sudbina doista bila tužna. Stiješnjen u češko kraljevstvo i izložen ponižavanju mlađeg brata, pokušao je izvesti protuudar. Obratio se za pomoć strasburskom biskupu Leopoldu Tirolskome (1586-1632), sinu nadvojvode Karla, i zatražio od njega da s vojskom dođe u Češku. Leopoldu je za nagradu po svojoj smrti namijenio carsku krunu. No, biskupovi su plaćenici divljačkim pljačkama izazvali veliko nezadovoljstvo među Česima, pa se Matija u takvim prilikama mogao napokon dokopati i češke krune. Do svoje smrti 1612. ostao je Rudolf zatvoren u svom dvorcu na Hradčanima, zadržavši od svega samo praznu titulu rimskog cara.

Već od početka devedesetih godina Rudolf nije obavljao vjerske dužnosti, iako je bio odgojen u strogom katoličkom duhu. Posljednje je godine života proveo u strahu od sakramenata, odbijajući se ispovijediti. Najrenesansniji princ među Habsburzima, dobrotvor umjetnika i znanstvenika, umro je osamljen i razočaran, ostavivši za sobom krasnu zbirku umjetnina i djela nastalih njegovom potporom. No, i njegova će zbirka doživjeti u Tridesetogodišnjem ratu, za kratke švedske okupacije hradčanskog dvorca, žalosnu sudbinu.

Rudolfa je odmah po smrti i u carskoj časti naslijedio Matija. Njegova kratkotrajna vladavina nije ostavila znatnijeg traga, pogotovo ne u hrvatskim zemljama. Bezuspješno je pokušavo zauzeti Erdelj, a s Turcima je produžio mir, što nije donijelo mnogo koristi Hrvatskoj, na čijim se granicama stalno vodio mali rat. Kako nije imao muških potomaka, Matijina se politika usredotočila na pitanje nasljedstva.

Kao najistaknutiji predstavnik austrijskih Habsburga tada se uzdiže Ferdinand II (1578-1637). Odlučnost je pokazao za Uskočkog rata 1615-1617, kada je Venecija, zbog stalnih napada uskoka, započela rat s nadvojvodom pod čijim su se vrhovnim zapovjedništvom uskoci nalazili. Nakon žestokih borbi u kojima je strahovito stradala Istra, podijeljena na mletački i habsburški dio (izgubila je gotovo polovicu pučanstva), sklopljen je, posredstvom Francuske i španjolskih Habsburga, Madridski mir. Uskoci su iz Senja, u koji je ušla njemačka posada, preseljeni u Žumberak.

Iste se godine Filip III. odrekao pretenzija na carsku krunu, na koju je imao pravo kao unuk Maksimilijana II, pa je Ferdinand II. ostao jedini kandidat među Habsburzima. Te je godine bio izabran i za češkog kralja. Svoju je rezidenciju premjestio iz Graza (gdje je već tada dao podići impozantni mauzolej) u Beč, jednako kao što je i Matija svoju premjestio iz Praga u glavni austrijski grad.

Kraj je Matijine vladavine bio obilježen dramatičnim događajima u Pragu, kojima će započeti jedno od najtragičnijih razdoblja europske povijesti. Češki protestantski plemići, kojima je cilj bio stvaranje neovisne češke države, izbacili su 23. svibnja 1618. carske poslanike kroz prozor hradčanskog dvorca, čime su ušli u otvoreni sukob s Habsburzima. Ostarjeli je Matija nastali problem pokušavao riješiti pregovorima, ali je Ferdinand zastupao ratnu opciju, pa je napokon izbio rat koji će trajati trideset godina i u koji će se uplesti gotovo sve europske sile.

Filip III. (1578-1621) i Filip IV. (1605-1665)

Razdoblje vladavine ove dvojice Habsburga na španjolskom prijestolju označava kraj nekada moćne sile i njezino pretvaranje u drugorazrednu, gospodarski nerazvijenu državu, čija će snaga ubuduće neprekidno opadati.

Filip III, sin Filipa II. i njegove žene-nećakinje Ane, bio je pobožan i miroljubiv vladar, ali se pokazao potpuno nezainteresiranim za svoje zemlje i neodlučnim poput nekih drugih Habsburga. Državničke je poslove u potpunosti predao u ruke svojih savjetnika, koji su nastavili neprijateljsku politiku prema Turcima, dok su na zapadu nastojali održati mir. Tek kada je izbio Tridesetogodišnji rat, stao je Filip III. odlučno na stranu svojih austrijskih rođaka i njemačkih katoličkih knezova. Iako je imao prava na carsku krunu, odrekao je se u zamjenu za neke austrijske posjede na zapadu, među kojima je bio i Alsace.

Živio je odvojen od svojih podanika, trošeći velike svote novaca na dvorske zabave.

U njegovo je vrijeme Španjolska zadržala dobre odnose s Dubrovnikom. Dapače, liga nekih katoličkih vladara, u kojoj su se osim Filipa III. našli i savojski i mantovski vojvoda, planirala je osvajanje Balkanskog poluotoka. Po nekim je planovima bilo predviđeno da se iskrcavanje katoličkih trupa izvrši na području Dubrovačke Republike, na što su pristali i neki dubrovački vlastelini. No, kako su trgovački interesi Republike bili vezani uz povlastice što ih je Dubrovnik uživao u Turskom Carstvu, većina vlastele protivila se ovom naumu, te se oštro suprotstavila onome što je ostalo zapamćeno kao »velika zavjera«. Time su planovi iskrcavanja propali, a Španjolska je doživjela još jedan uzmak, ali je i dalje, kao i do tada, uzimala Dubrovnik u zaštitu. Da su i austrijski Habsburzi bili umiješani u planove, vidi se i iz pomoći što ju je ratno vijeće u Grazu odobrilo 1612. vlastelinu Marinu Rastiću. Rastić je dobio zapovjedništvo nad senjskim uskocima, te je s njima napao dubrovačko primorje, pljačkajući i paleći, ali bez ikakvog ozbiljnijeg rezultata.

Španjolska se još jednom umiješala u dubrovačke poslove prilikom Lastovske bune 1602-1606. Kada su se Lastovljani pobunili protiv dubrovačkih vlasti, odmah su se stavili pod zaštitu Venecije. Na to je Španjolska ponudila Republici pomoć od 55 galija i sedam tisuća vojnika. Do Španjolske intervencije nije došlo, jer je otok vraćen na zahtjev Turske, vrhovnog gospodara Dubrovnika.

Dubrovnik je poslužio Španjolcima i kao baza u vrijeme njihovih napetih odnosa s Venecijom 1615-1620, što je grad dovelo u neugodan položaj u odnosu na Turke, ali i Veneciju, koja je Dubrovnik držala neko vrijeme pod blokadom.

Filip IV. je slično svom ocu prepustio vlast drugima. U prvo vrijeme njegove vladavine zemljom je upravljao vojvoda Olivares, koji je Španjolsku upleo u niz ratnih sukoba sa Šveđanima, Nizozemcima i Francuzima, nakon kojih je Španjolska izgubila mjesto prve vojničke sile u Europi. Nakon 1640. započeli su i separatistički pokreti u Portugalu i Kataloniji, a nešto kasnije i u Napuljskom Kraljevstvu. Kada su Francuske čete ušle u Kataloniju, Filip je bio prinuđen zatražiti pomoć carskih četa, kojih ionako nije bilo u izobilju ni na njemačkom ratištu. Tada je napokon bio primoran sklopiti mir s Holanđanima, kako bi ih naveo na rat protiv Francuza, njihovih dotadašnjih saveznika.

U drugom se braku Filip oženio Marijom Anom, kćerkom svog rođaka Ferdinanda III. Bio je zaštitnik umjetnosti i pjesnik, a više nego po vladavini, ostao je zapamćen kao mecena i prijatelj slikara Diega Vela'zqueza.

Dobri odnosi Madrida s Dubrovnikom zadržali su se i u njegovo vrijeme. Godine 1623. potvrdio je, poput svojih prethodnika, uobičajene dubrovačke povlastice. No, ozbiljni je utjecaj Španjolske na Dubrovnik tada već prestao.

Ferdinand II. (1578-1637) i Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu

Suvremenici opisuju Ferdinanda kao plavookog, korpulentnog muškarca srednje visine. Odijevao se po španjolskoj modi, a kao i ostali Habsburzi govorio je više jezika. Volio je glazbu i vjersku literaturu, ali mu je najveću zabavu priređivao lov. Tako je jednom prilikom u lovu upoznao i mladog Petra Zrinskog, koji je jednim udarcem mača odrubio glavu sedmogodišnjem vepru. Ferdinand je, kažu, bio zadivljen Petrovom snagom, jer sam nije mogao ni podići njegov mač.

Kao i mnogi drugi Habsburzi, Ferdinand je također povremeno pokazivao znakove neodlučnosti, što su iskoristili isusovci i stavili ga pod svoj jaki utjecaj. Ipak, u teškim je vremenima Tridesetogodišnjeg rata znao postupiti i odlučno, pogotovo kada se radilo o zaštiti katoličke vjere i crkve.

Malo nakon izbora za cara 1619. u Frankfurtu, Ferdinand je postigao svoj prvi i najveći uspjeh. Vojska katoličke Lige, stvorena kao protuteža protestantskoj Uniji, pobijedila je pod zapovjedništvom proslavljenog maršala Tillyja češke čete u bici na Bijeloj Gori, 5. studenog 1620. Nije sasvim sigurno, ali izgleda vjerojatno da su na katoličkoj strani u bici sudjelovale i hrvatske čete. Pobjeda je značila početak brze i djelotvorne rekatolizacije češkog kraljevstva, a staro je plemstvo, dobrim dijelom likvidirano ili osiromašeno, zamijenjeno novim i vjernim Ferdinandovim službenicima. Pobunu protiv svoje vlasti smatrao je Ferdinand jednostranim raskidom ugovora između staleža i vladara, pa je staleže lišio političkih prava. Tako je Češka postala prva habsburška zemlja u kojoj je počeo djelovati apsolutizam, a kako je kralj ukinuo pravo staleža na izbor vladara, pretvorila se Češka u nasljedno kraljevstvo.

Već 1619. ban Nikola Frankopan dobio je nalog da digne vojsku sastavljenu od seljaka i haramija, te da se s njome pridruži carskom generalu Boucquoiu u Moravskoj. Iduće je godine sabor ponovno odobrio novačenje, a Ferdinand je zamolio hrvatske staleže da dopuste upotrebu te vojske u ratu protiv pobunjenog erdeljskog vojvode Ga'bora Bethlena. Sabor je pristao, ali je želio iskoristiti priliku da od kralja ishodi uklanjanje svih njemačkih viših časnika na Vojnoj krajini. Iako je Ferdinandu vojska nužno trebala, ipak nije pristao na takve ustupke. Hrvatske su čete, sastavljene od pješaka i lake konjice, stavljene pod zapovjedništvo grofa Giovannija Lodovica Hectora Isolana, koji će se otada pa do svoje smrti zvati generalom Hrvata. Pod njegovim će vodstvom Hrvati sudjelovati u mnogim bitkama i odnijeti mnoge pobjede.

Za daljnje se novačenje protiv protestanata napose zalagao Juraj Zrinski, koji je i sam tek nedavno prešao na katoličku vjeru. Sabor je i 1622. odobrio uzimanje vojnika za carsku vojsku.

Ferdinand je svoju apsolutističku politiku htio provesti i u Njemačkoj, gdje je buntovnom falačkom knezu izborniku i, kratko vrijeme prije bitke na Bijeloj Gori, češkome kralju Friedrichu oduzeo imanja i elektorski glas. Pri tome nije poštivao zakone carstva, što je protiv njega okrenulo i neke od njegovih dotadašnjih protestantskih privrženika. U rat na protestantskoj strani ulaze Ujedinjene provincije i danski kralj Kristijan IV, a pomažu ih Velika Britanija pod Jamesom I. i katolička francuska diplomacija što ju je vodio kardinal Richelieu. Uz to je Ferdinanda ugrožavao i Bethlenov ustanak. Na katoličkoj se strani uz cara bore Španjolska i Bavarska, dakako uz papinu podršku.

Kako je vojska pod Tillyjem pripadala Ligi, pokrenuo je Ferdinand još i vlastitu vojsku pod zapovjedništvom darovitog vojskovođe, češkog plemića Albrechta Eusebiusa von Wallensteina, pod čijim će se zapovjedništvom proslaviti i hrvatske čete diljem europskoga ratišta. Već 1623. koristio se Wallenstein Hrvatima protiv Bethlena, upotrijebivši navodno do 35 000 lakih konjanika.

Osim četa pod Wallensteinom i Isolanom, na carskoj su se strani borile i dvije pukovnije Jurja Zrinskog i Franje Orehoczyja. Hrvatski su konjanici stekli slavu prilikom osvajanja Heidelberga i Göttingena, a na sjeveru su doprli sve do Hollsteina, otoka Rügena i Stralsunda.

Prve su godine ratovanja bile izrazito naklonjene katolicima. Tilly i Wallenstein odnijeli su niz pobjeda, osvojivši cijeli sjever Njemačke. Bethlen je bio prisiljen 1627. potpisati Požunski mir, a dvije godine kasnije i danski je kralj odustao od daljnjeg ratovanja, prisiljen obećati da se više neće miješati u njemačke prilike.

U tom je trenutku izgledalo da je rat riješen u Ferdinandovu korist, jer su protiv njega stajali još samo ostaci razbijenih protestantskih vojski. No, tada je gorljivi katolik, najžešći protureformator među Habsburzima, učinio veliku grešku. Pod utjecajem svojih radikalno katoličkih savjetnika izdao je Edikt o restituciji, kojim je naredio da se Katoličkoj crkvi vrate svi posjedi što su joj bili oteti nakon Augsburškog mira 1555. Tim je nerazboritim korakom okrenuo protiv sebe mnoge njemačke knezove čija se moć zasnivala upravo na posjedima otetima crkvama i samostanima tijekom reformacije. Među njima je najutjecajniji bio saski izborni knez Johann Georg I. Reakcija je došla vrlo brzo: 1630. sabor u Regensburgu odbija izabrati Ferdinandova sina Ferdinanda III. za njemačkog kralja, a car se mora obvezati da će iz službe otpustiti moćnog Wallensteina i smanjiti broj svojih vojnika.

Ova je posljednja odluka bila kobna, jer se u tom trenutku na sjeveru Njemačke iskrcao švedski kralj Gustav II. Adolf na čelu tada najbolje vojske u Europi, financirane uglavnom francuskim novcem. U pohodu prema sjeveru, ususret švedskome kralju, Tilly je opsjeo i uništio Magdeburg, što je samo uvećalo otpor protiv Lige. U napadu na Magdeburg sudjelovali su i Hrvati, kasnije optuživani za strašne zločine protiv magdeburških građana. Loš je glas pratio Hrvate zapravo tijekom čitava rata, iako se po svemu sudeći nisu ponašali nimalo gore od drugih vojski. No, bojištima Europe širila se i fama o njihovoj neranjivosti: ostalo je zabilježeno vjerovanje neprijateljskih vojnika, da u Hrvate nema smisla pucati, jer im tanad ne može nauditi.

Katolici su 17. rujna 1631. u bici kod Breitenfelda blizu Leipziga doživjeli težak poraz od Šveđana. U bici su se istaknuli hrvatski konjanici, razbivši dvije saske pješačke pukovnije, te su ostali gotovo jedini dio carske vojske koji tom prilikom nije stradao.

Sabor je te godine odlučio uskratiti dalju pomoć Ferdinandu. Čini se da je i Hrvatska bila već potpuno iscrpljena, a zbog stalne opasnosti od Turaka držali su staleži nerazumnim odaslati sve vojno sposobne muškarce na njemačka ratišta.

Godinu dana kasnije Tilly biva smrtno ranjen braneći Gustavu Adolfu prijelaz preko Dunava. Bavarska je bila gotovo u švedskim rukama i jedino što se moglo učiniti, bilo je ponovno pozvati Wallensteina u službu. No, razočarani vojskovođa postavio je teške uvjete, a nakon preuzimanja zapovjedništva i prvih pobjeda, među kojima je bilo i oslobadanje Regensburga od Šveđana, u čemu su i opet sudjelovali Hrvati, počeo je pregovarati i s neprijateljem, pa se govorilo da želi preuzeti češku krunu. Ferdinand je napokon 1634. naredio likvidaciju kontroverznog maršala, što su učinili neki škotski i irski časnici u carskoj službi. Na njegovo je mjesto postavljen Ferdinand III, a vojnim je zapovjednicima zabranjeno držati više od dva puka vlastitih vojnika. Vojska se od tog trenutka počela pretvarati u doista carsku armiju.

Godine 1632. donijela je Ligi olakšanje, jer je u bici kod Lützena poginuo Gustav Adolf, a Šveđani su doživjeli poraz. Uslijedio je još jedan teški švedski poraz 7. rujna 1634. kod Nördlingena. Najzaslužniji su za pobjedu bili hrvatski konjanici pod Isolanom i Johannom von Werthom, jer su, među ostalim, vještim manevrom zaobišli neprijatelja i uništili njegovo pješaštvo. Ta je bitka od svih sukoba tijekom rata donijela Hrvatima najveću slavu. Nakon bitke kod Nördlingena sudjelovale su hrvatske konjičke čete i u pohodu španjolske vojske iz Italije kroz Njemačku do Nizozemske.

Sljedeće je godine sklopljen s Johannom Georgom i separatni Praški mir. Saskoj su ustupljena neka manja područja, a Edikt o restituciji ostao je na snazi, ali izmijenjen i ublažen. Pri sklapanju mira Ferdinand je slijedio savjete svog rođaka Filipa IV, koji je od njega tražio da postupa obzirno s umjerenim protestantima, kako bi ih pridobio za sebe i odvrgnuo od Šveđana. Praški je mir bila pobjeda umjerene katoličke struje kojoj Ferdinand nije bio naklonjen. Car je umro dvije godine kasnije, ne dočekavši kraj rata.

Za razliku od oca, Ferdinand III, iako gorljivi katolik, podržavao je umjerene ministre koji su zaključili Praški mir.

U međuvremenu je bjesnio i španjolsko-holandski rat. Sve do 1635. Francuska je Holanđane pomagala samo na diplomatskom polju, ali je tada ušla u otvoreni oružani sukob. Sljedeće je godine i Ferdinand II. navijestio rat Francuskoj. Početak je za cara bio vrlo uspješan. Njegova je vojska prodrla duboko u neprijateljsko područje, a hrvatski su konjanici stigli u Pontoise nadomak Pariza, ugrozivši samu metropolu. Kako, međutim, nisu imali dovoljno snage niti da pomisle na osvajanje grada, morali su se vratiti. Tada su Francuzi, pobjedom nad dotad neporaženim španjolskim tercijama 1643. kod Rocroia, odnijeli prevagu u ratu.

Od 1645-1648. uslijedio je niz poraza protiv Francuza, Šveđana i njemačkih protestanata, dovršen švedskom provalom u Prag. Upravo u to se vrijeme u rat uključuju Nikola i Petar Zrinski, sinovi Jurja. Nikola je bio imenovan generalom hrvatskih četa, te su braća sudjelovala u borbama protiv Šveđana i erdeljskih pobunjenika, sada pod vodstvom Jurja Ra'ko'czyja, istaknuvši se vještinom i junaštvom. Nesreća na bojištu ipak je natjerala Ferdinanda III. da predloži mirovne pregovore, koji su se održali u Münsteru i Osnabrücku, a poznati su kao Westfalski mir. Mir je značio istodobno poraz Habsburga u carstvu i pobjedu u Austriji i Češkoj. Carstvo se potpuno decentraliziralo. Ujedinjavali su ga jedino osoba vladara i sabor u kojemu su zastupnike, zbog svojih njemačkih posjeda, imale i Švedska i Danska, a i francuski je utjecaj bio velik. Kako je njemačka privreda teško stradala, a broj stanovnika smanjio se za gotovo dvije trećine, prihodi što ih je Ferdinand III. dobivao iz Austrije višestruko su nadmašili one carske. Uspješna rekatolizacija Austrije i Češke, te uvođenje apsolutističkih metoda vladanja, doveli su do toga da je Ferdinandu i njegovim nasljednicima Austrija s nasljednim zemljama postala glavni oslonac vlasti. Time se počela polako rađati i austrijska državna ideja, suprotstavljena univerzalnosti Njemačkoga Carstva.

Hrvatsku Tridesetogodišnji rat nije pogodio izravno. Na njezinom području nije bilo ratnih razaranja i pustošenja, ali su tisuće Hrvata stradale na bojištima od Baltičkog mora do Bavarske i od Pariza do Erdelja. Uz hrvatsko su ime otada ostali vezani pojmovi straha i slave, a uspomena na njih živi i danas u švedskoj usmenoj tradiciji.

Podalje od velikih europskih bojišta, duž hrvatske granice na kojoj nisu prestajali međusobni pljačkaški pohodi, odvijao se u to vrijeme sukob druge vrste. Naseljavanje Vlaha u Hrvatsku, njihovo samovoljno izdvajanje ispod jurisdikcije zemaljskih gospodara i Sabora, te uzurpiranje sve većih ovlasti krajiških kapetana dovodili su do postupnog izdvajanja krajine iz ostatka Hrvatske. Proces emancipacije Vlaha od hrvatskoga plemstva bio je potican i od dvora, jer su time vladar i nadvojvoda gradili oslonac svojoj izravnoj vlasti u Hrvatskoj. Dok je otpor tomu u Slavoniji bio dosta slab, kneževski su rodovi Zrinskih i Frankopana u Hrvatskoj južno od Save imali nekog uspjeha u pokoravanju Vlaha. Na protest Nikole Zrinskog Rudolf II. nije 1607. izdao povlastice Vlasima u Liču i Gomirju, iako je nadvojvoda Ferdinand na tome inzistirao.

Kada je Ferdinand došao na vlast, a trebajući stalno vojsku za dugotrajni rat, privilegirao je vlaške krajišnike da bi im tako osigurao položaj vojnika neovisnih o hrvatskome plemstvu. Već 1627. izdao im je povlastice po kojima su imali pravo uživati zemlju na kojoj su se naselili, bez obzira na to tko je bio njezin vlasnik. Kako, uostalom, hrvatsko plemstvo često nije imalo pismenih dokaza o vlasništvu, jer se to prije nije uvijek tražilo, mogao je Ferdinand takve posjede eksproprirati i proglasiti ih komorskim vlasništvom. No, najvažnije povlastice, na kojima se kasnije temeljio poseban položaj krajišnika i Vojne krajine, izdao je Ferdinand 1630. Tzv. Vlaški statuti bili su namijenjeni samo vlasima u varaždinskom generalatu, u dijelu krajine između Drave i Save, ali su se njima kasnije služili i svi drugi Vlasi. Cilj je Vlaških statuta bio stavljanje Vlaha pod nadzor dvora, uz ostavljanje prividne autonomije, iako je nekadašnja vlaška samouprava zapravo smanjena. Ni ovoga puta Ferdinand nije htio ući u pitanje zemljišnih odnosa, kako ne bi previše ozlojedio hrvatsko plemstvo. Taj će problem biti riješen tek u 18. stoljeću, kada će sva krajiška zemljišta biti jednostavno oduzeta plemstvu i proglašena carskim lenom. No, i bez te pravne osnove Vojna je krajina u vrijeme Ferdinanda III. oduzeta Hrvatskoj i stavljena pod vlast vladara.

Istodobno je hrvatsko plemstvo vodilo borbu za zaposjedanje zapovjedničkih položaja na krajini, čime bi donekle umanjilo posljedice gubitka nadzora nad tim dijelom Hrvatske. Vuk Frankopan je 1626. uspio postići da ga se imenuje generalom hrvatske krajine, pa je nakon dugo vremena opet jedan Hrvat dobio visoki zapovjedni položaj. No to, kao ni imenovanje grofova Erdödyja za nasljedne petrinjske kapetane, nije moglo spriječiti otuđenje Vojne krajine i dodjeljivanje najviših položaja njemačkim i drugim carskim časnicima.

Nije slučajno da se u vrijeme Ferdinandove vladavine staleži sve češće pozivaju na »iura municipalia«, odnosno državno pravo što je učestalo bivalo ugroženo. Ferdinand II. je bio prvi vladar koji je počeo ozbiljnije provoditi apsolutističke i centralističke mjere u zemljama koje su ostale čvrsto u njegovim rukama.

Ferdinand III. (1608-1657)

Ferdinanda III. karakterizirale su odlučnost i miroljubivost. Njegov je utjecaj bio presudan i prilikom sklapanja Praškog mira, a i pri okončanju Tridesetogodišnjeg rata. Kao glavni cilj svoje vladavine vidio je obnovu ratom pogođene zemlje, te je u tu svrhu produžio i mirovni ugovor s Turskom.

Osim ugarsko-hrvatske i češke krune, kojima je bio okrunjen 1625, odnosno 1627, dobio je 1637, odmah po smrti svog oca, napokon i njemačku carsku krunu. U želji da osigura nasljedstvo svom sinu Ferdinandu IV. (1633-1654), izborio se na saboru u Regensburgu da ga 1653. knezovi izaberu za njemačkog kralja, ali je mladić već slijedeće godine umro. Tako je nasljedstvo pripalo mlađemu sinu Leopoldu I, kome je isprva bila namijenjena duhovnička, a ne politička karijera. Krunidba za češkog (1655) i izbor za ugarsko-hrvatskog kralja (1656) prošli su bez problema, ali je francuska diplomacija uspijevala spriječiti Leopoldov izbor za njemačkog cara, pa je to pitanje ostalo otvoreno i nakon smrti Ferdinanda III.

Za Ferdinanda III. nastavio se zaoštravati odnos vladara prema hrvatskim staležima. Nakon sklapanja Westfalskog mira nastojao je dvor Ugarsku i Hrvatsku dovesti u isti položaj u kojemu se našla Češka poslije bitke na Bijeloj Gori. Zbog toga je 1649. uvedena funkcija dvorskog agenta za hrvatske poslove, kao da je Hrvatska pripadala nasljednim austrijskim zemljama, a 1655. pokušao je kralj ukinuti plemstvu pravo izbora vladara. Niti na Vojnoj se krajini ništa nije promijenilo. Nakon smrti Vuka Frankopana pokušao je Nikola Zrinski dobiti položaj karlovačkog generala, ali mu to nije uspjelo, a i njegova su banska prava stalno krnjena.

Izmoren dugotrajnim boravcima na bojištima i opterećenjima strašnoga rata, Ferdinand se pred kraj života posvetio filozofiji i alkemiji, a najveća mu je ljubav bila glazba, pa je za sobom ostavio i nekoliko zanimljivih kompozicija.

Habsburzi u vrijeme izgradnje apsolutizma

Leopold I. (1640-1705) i Josip I. (1678-1711) — podjarmljivanje i oslobađanje Hrvatske

Leopoldov izbor za češkog i ugarsko-hrvatskog kralja protekao je bez problema, ali je u carstvu protiv njegova izbora stvorena oporba pod utjecajem francuske politike. No, ipak je 1658. stekao i carsku krunu, pridobivši za sebe dovoljno knezova izbornika.

Duga Leopoldova vladavina bila je obilježena nizom dugotrajnih ratova, u kojima je Austrija na svojoj strani imala nekoliko izuzetno vještih i sposobnih vojskovođa, koji su daleko nadmašivali tadašnje loše austrijske političare. Velikim dijelom zahvaljujući ljudima poput princa Eugena Savojskog, habsburško se carstvo u vrijeme Leopoldove vladavine pretvorilo u europsku velesilu.

Sukobi su započeli 1663, kada je Turska, izazvana razmiricama oko vrhovništva nad Erdeljom, napala Austriju. U tom ratu, u kojemu je na Leopoldovu stranu iznimno stala i Francuska, poslavši jedan odred konjice, ugarsku je vojsku vodio proslavljeni pjesnik i ratnik Nikola Zrinski. U početku su Turci imali uspjeha, pa su tako osvojili i razorili Novi Zrin, utvrdu što ju je Zrinski podigao na utoku Mure u Dravu, ali je tada kršćanska vojska odnijela veliku pobjedu kod Mogersdorfa, nakon čega je Turska pristala na sklapanje mira u Vasva'ru 1664. Kako je u međuvremenu Francuska ponovno ugrozila carstvo, Leopold je morao što prije okončati turski rat i poslati čete na zapad. Dijelom zbog toga, a dijelom zbog očite krivnje svojih diplomata, sklopio je mir u kojem se nimalo nije odražavala trenutačna vojnička prednost Habsburga. Vasva'rski je mir bio zapravo ponižavajući, jer je Leopold ponovno morao platiti jednokratni danak Turcima, a o oslobađanju zaposjednutih područja, čemu su se nadali Hrvati i Ugri, nije bilo ni spomena.

Takav ishod rata razočarao je brojne velikaše i postao glavnim poticajem njihova okupljanja, kojemu je krajnji cilj bio zbacivanje Habsburga s ugarsko-hrvatskog prijestolja i izbor domaće dinastije, čije brige ne bi bile podijeljene između turske granice i dalekih bojišta na Rajni i u sjevernoj Italiji. Nezadovoljnici su, doduše, započeli kovati planove već u pedesetim godinama, strahujući od stalno rastućeg apsolutizma bečkog dvora, ali se zavjerenička djelatnost pojačala nakon Vasva'rskog mira.

Glavni je pokretač zavjere bio hrvatski ban Nikola Zrinski, koji je, osim nekoliko najistaknutijih ugarskih velikaša, za svoje planove pridobio i svog brata Petra. Izgleda da su već 1663. postojali ozbiljni planovi da se Nikolu izabere za ugarsko-hrvatskog kralja, što je on odbio. Zavjerenicima su se pridružili i protestantski gradovi na sjeveru, dio nižeg plemstva i erdeljsko vojvodstvo. No, 1664. stradao je Nikola u lovu na vepra u Kuršanečkom lugu, blizu svog dvorca u Čakovcu. Kasnije se često iznosila sumnja da ga zapravo nije ubio vepar, nego da se radilo o ubojstvu naručenom od bečkoga dvora, međutim, za to nikada nije bilo pravih dokaza. Bilo kako bilo, vodstvo zavjere preuzeli su ugarski velikaši, a u Hrvatskoj je nezadovoljnike poveo Petar Zrinski. Iako nije imao previše povjerenja u svog šurjaka Frana Krstu Frankopana, ipak je napokon i njega upoznao s planovima i predobio za zavjeru. Hrvatski su velikaši bili posebno nezadovoljni činjenicom da nisu mogli dobiti visoke činove u Vojnoj krajini, napose onaj karlovačkog (hrvatskog) generala.

Svjesni da sami nemaju dovoljno snage za rat protiv Habsburga, zavjerenici su se isprva, još za života Nikole Zrinskoga, obratili za pomoć francuskom kralju Luju XIV, glavnom neprijatelju Beča. Kada je Petar, po Nikolinoj smrti, vidio da ih je ovaj iznevjerio, potražio je potporu i u Turaka, čak spreman priznati njihovu vrhovnu vlast u zamjenu za kraljevsku čast i određenu autonomiju Hrvatske unutar Turskoga Carstva. Usuprot očekivanjima zavjerenika, oba su austrijska protivnika dojavila o njihovim namjerama u Beč, te se za urotu znalo prije no što je bilo vremena pokrenuti otvoreni ustanak.

Vidjevši da im plan nije uspio, Zrinski i Frankopan su od kralja zatražili oprost. Nakon što su dobili Leopoldovo pismo kojim im je jamčio sigurnost ako dođu u Beč, krenuli su na put u nadi da će uspjeti nekako izgladiti sukob s vladarom. Leopold je bio sklon pomirbi, ali su njegovi ministri zastupali mišljenje da dvojicu hrvatskih velikaša treba najoštrije kazniti. Za to su imali više razloga. Prvo, Zrinski i Frankopan mogli su doista ozbiljno ugroziti carsku vlast, ako bi im pošlo za rukom pokrenuti veći broj vojnika na krajini, za što je uvijek postojala mogućnost. Drugo, bečki je dvor provodio već dulje vrijeme politiku koja je težila što većoj centralizaciji, a njezinom su ostvarenju stajali na putu svi moćni i utjecajni velikaši, pogotovo oni koji su raspolagali vlastitom vojskom i imali jaki gospodarski temelj. Treće, veleposjedi Zrinski, a u manjoj mjeri i Frankopana, bili su stalna smetnja razvijanju trgovine austrijskih zemalja. Već čitavo stoljeće kršili su trgovci izvozne propise bečke dvorske komore i izvozili robu iz Hrvatske i dijelom iz Ugarske preko Zrinskih posjeda što su se prostirali od južne Ugarske do Hrvatskog primorja, zaobilazeći tako propisane izvozne putove preko habsburških luka Trsta i Rijeke. Problem se očito mogao riješiti samo zapljenom posjeda hrvatskih velikaša, čime bi, osim toga, dvorska komora dobila u svoje ruke znatne prihode i iz drugih izvora, a ne samo trgovine.

Još dok su Zrinski i Frankopan bili na putu, carski su generali zaposjeli njihova imanja i, bez vladareva pristanka, stali ih pljačkati. Pošto su konfiscirani posjedi trebali pripasti Leopoldu kao ugarsko-hrvatskom kralju, njemu nije bilo u interesu da ih za svoj račun opljačkaju njegovi časnici, ali iz udaljenog Beča nije mogao ništa poduzeti, dok nije za sve bilo prekasno. Karlovački je general Herberstein osim toga zaigrao na često korištenu kartu habsburške politike prema Hrvatskoj: ponudio je staležima da se otcijepe od Ugarske i pridruže izravno austrijskim nasljednim zemljama, ali je prijedlog bio odbijen. Kralj, međutim, dugo vremena nije htio imenovati bana, pa je Nikola Erdödy, nakon što je šest godina obnašao čast banskog namjesnika, tek 1680. instaliran za bana.

Sudbina Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana dobro je poznata. Po dolasku u Beč bili su uhićeni i sprovedeni u zatvor u Bečkom Novom Mjestu. Leopold je napokon pristao na zahtjev svojih ministara, te su obojica smaknuti 1671. Imanja Petra Zrinskog, kojemu je pripadala polovica svih zrinskih posjeda, bila su konfiscirana, jednako kao i imanja njegova šurjaka. Drugu je polovicu imutka Zrinskih smio zadržati Nikolin sin Adam, koji nije sudjelovao u zavjeri. Konfiscirana imanja predana su na upravu gradačkoj dvorskoj komori, ali su i dalje smatrana dijelom hrvatskog kraljevstva, pa je njihov upravitelj morao dolaziti na sjednice Sabora i obvezatno prisustvovati instalacijama novoga bana, kojemu je morao predati čestitku gradačke komore.

Otkrivanje i slamanje zavjere hrvatskih i ugarskih velikaša bilo je važnim korakom u ostvarivanju centralizacije habsburških zemalja, ali i apsolutističke politike stvarane po uzoru na francuski apsolutizam Luja XIV. Hrvatska je pak za dugo vremena izgubila mogućnost aktivnijeg odlučivanja o vlastitoj sudbini, jer je njome upravljalo plemstvo uglavnom sklono bečkom dvoru, dok ostali dijelovi hrvatskog društva, poput primjerice građanstva, nisu imali snage za vođenje ozbiljnije politike.

Leopoldov je položaj u to doba ojačao i preuzimanjem zemalja tirolske grane Habsburga, koja je izumrla 1665.

Nakon okončanja turskog rata, caru je najveću brigu zadavala Francuska. Agresivna politika Luja XIV. izazvala je Leopolda da uđe u rat zajedno s Brandenburgom, Holandijom, Engleskom i Španjolskom. Usprkos vojnim uspjesima, rat je okončan 1679. mirom u Nimwegenu, kojim je nenadmašna francuska diplomacija postigla veliki uspjeh, jer su Luju XIV. bila otvorena vrata osvajanju carskog teritorija bez rata, samo političkim sredstvima. Rat koalicije protiv Francuza obnovljen je krajem stoljeća, a završio je nešto povoljnijim mirom u Rijkswijku 1697, kada je Leopoldu uspjelo dobiti neke teritorije u pograničnom kraju prema Francuskoj.

Najveći Leopoldov uspjeh bio je svakako veliki rat protiv Turaka, što je započeo turskom opsadom Beča 1683. U svom posljednjem naponu snage, Tursko je Carstvo uputilo veliku vojsku prema habsburškoj prijestolnici. Uzaludni su bili svi pokušaji zaustavljanja te vojske, pa su se carski generali morali zadovoljiti opskrbljivanjem Beča za veliku opsadu, dok su u međuvremenu nastojali prikupiti dovoljno vojske za protunapad. Sam Leopold je nekoliko dana prije početka opsade napustio grad i sklonio se s obitelji u Linz. Borba oko grada bila je žestoka: dva mjeseca izmjenjivale su se topovske kanonade i juriši na suvremeno i dobro izgrađene bečke zidine. Bitka je odlučena 12. rujna, nakon što se s brda Kahlenberga na Turke sručila združena vojska Karla V. Lotrinškog i poljskog kralja Jana Sobieskog. Turci su doživjeli katastrofalni poraz kojim je označen početak kraja njihove vladavine u Ugarskoj i velikom dijelu Hrvatske.

Među 2000 poginulih osloboditelja Beča ostalo je ležati i tijelo Jurja Križanića, hrvatskog filozofa, jezikoslovca i političara, čiji je život protekao u nastojanju za zbližavanjem slavenskih naroda i crkvenim ujedinjenjem, zbog čega je niz godina proveo u sibirskom progonstvu. Kada se iz njega napokon spasio, star i iznemogao, pridružio se vojsci poljskog kralja, kako bi sudjelovao u velikom trijumfu protiv Turaka.

Osim njega u bici kod Beča istaknuo se još jedan Hrvat. Bio je to Fran Gundulić, sin slavnog pjesnika Ivana, koji se s činom pukovnika borio na čelu svojih konjanika u carskoj službi.

Nakon pobjede kod Beča slijedio je niz vojnih uspjeha, kojima su Turci postupno potiskivani sve dalje prema istoku. Malo po malo oslobađali su se veliki dijelovi Ugarske, ali i Slavonije i središnje Hrvatske.

Već godinu dana nakon bitke kod Beča pomislili su Dubrovčani na mogućnost povratka pod suverenitet ugarsko-hrvatskoga kralja. Njihov je poslanik s Leopoldom sklopio ugovor kojime se Republika ponovo vraća pod okrilje svojih zakonitih vladara, od kojih je bila otrgnuta turskom silom, te obnavlja plaćanje danka. Taj su danak Dubrovčani plaćali sve do 1699, kada je postalo jasno da od potiskivanja Turaka iz dubrovačke blizine neće biti ništa, te su otada u svojim političkim istupima isticali dvostruku zaštitu svoje države — i od Habsburga, i od Turaka.

U svjetlu vojnih uspjeha kojima je turska vlast u Ugarskoj prestala nakon stoljeća i pol, ali i uz nazočnost carskih četa, Ugarski je sabor 1687. priznao Habsburzima nasljedno pravo na ugarsku krunu u muškoj lozi, ujedno se odrekavši prava na oružani otpor vladaru, prava što je bilo zajamčeno još Zlatnom bulom Andrije II. Arpadovića iz 1222, a na koje su se pozivali i velikaški urotnici 1670. Sada više ništa nije stajalo na putu izgradnji habsburškog apsolutizma. Na carskoj su strani tom prilikom bili naročito neki hrvatski plemići, pa je Leopold zbog toga Petru i Nikoli Kegleviću, kao i Franji i Sigismundu Rattkayu podijelio grofovsku čast, a Stjepana Jelačića, Baltazara Patačića, Jakova Ilijašića i Pavla Rittera Vitezovića proglasio vitezovima sa zlatnom ostrugom. Za ugarsko-hrvatskoga kralja okrunjen je Leopoldov sin Josip I.

Carski vojskovođe nastavili su svoj slavni pohod u dubinu Turskog Carstva. 1688. osvojili su Erdelj i Beograd, potom prodrli sve do Prištine, ali su se morali povući, jer je Francuska napala zapadne habsburške zemlje kako bi spriječila potpuni turski poraz. Tada je pred Turcima pobjeglo i više desetaka tisuća Srba pod pećkim patrijarhom Arsenijem III. Crnojevićem, naselivši se u južnu Ugarsku i Srijem. Iako se carska vojska povukla preko Save, 1691. odnijela je još jednu veliku pobjedu kod Slankamena. U toj je bici poginuo posljednji odvjetak loze roda Zrinskih, Nikolin sin Adam. Kako je bio pogoden metkom u leđa, sumnjalo se da je bio ubijen po nalogu dvora, kojemu je bilo u interesu da se riješi bilo kakve opasnosti koja je mogla doći od obnove ugleda i moći Zrinskih. Nakon Adamove smrti i druga je polovica obiteljskih posjeda pripala komori. U ratu za oslobođenje od Turaka iskazali su se mnogi Hrvati. Odlučnu ulogu u oslobađanju Like 1689. imao je pop Marko Mesić. Nakon oslobođenja bio je u neku ruku neformalni upravitelj Like, a Leopold I. mu je 1693. izdao povelju kojom je pohvalio negove zasluge i potvrdio mu imanje u Mušaluku, što je bila nagrada za ratne uspjehe. U Slavoniji se pak istakao fra Luka Ibrišimović, koji je osobno otišao do Leopolda u Beč, kako bi ga potaknuo da, osim u Ugarskoj, pokrene vojnu i u Slavoniji. Nakon uspješne misije vratio se u Slavoniju i sam uzeo oružje u ruke. Godine 1684. započelo je oslobađanje Slavonije pod vodstvom irskog generala Jacoba Lesliea osvajanjem Virovitice. Leslieju se iduće godine pridružio ban Nikola Erdödy, koji je do tada ratovao prema Vrbasu.

Hrvati su, osim toga, sudjelovali i u carskoj vojsci na bojištima izvan Hrvatske, pa su tako oslobodili Siget, Kaposva'r i Pečuh.

Nakon bitke kod Slankamena došlo je do malog zatišja, sve dok zapovjedništvo nad carskom vojskom nije preuzeo princ Eugen Savojski, koji se odmah proslavio pobjedom kod Sente 1697. Iste je godine kao nagradu za vjernu službu princ Eugen dobio veliki posjed Belje u Baranjskoj županiji (kako je umro bez nasljednika, posjed je pripao komori, pa su ga do 1918. uživali razni pripadnici dinastije Habsburga, posljednji među njima nadvojvoda Friedrich).

Austrija, računajući na mogući rat oko španjolskog nasljedstva, nije željela nastaviti ratovanje na istoku, pa je 1699. sklopljen u Srijemskim Karlovcima mir kojim je okončano šesnaestogodišnje ratovanje. Hrvatske su se granice u Slavoniji pomakle daleko na istok, oslobođeni su Lika, Krbava i dijelovi Hrvatske do Une (osim Bihaćke krajine), a mletačka je vlast zamijenila tursku u čitavoj današnjoj južnoj Hrvatskoj. Nakon stoljeća stalnih teritorijalnih gubitaka, Hrvatska se, zahvaljujući carskom habsburškom oružju i hrabrosti vlastitih ljudi, ponovo znatno proširila. Lika i Krbava su, međutim, pripojeni Vojnoj Krajini, umjesto da su, kako je to Sabor očekivao, došli pod njegovu vlast. Samo je po sebi razumljivo da u vrijeme intenzivnih ratovanja dvor nije mogao propustiti priliku da poveća važan krajiški izvor vojnika. General Herberstein podnio je Leopoldu odmah po oslobođenju Like prijedlog da zatečeni muslimani mogu ostati na svojoj zemlji ako se pokrste, što je car i odobrio, a general je zajedno s Markom Mesićem odmah poradio i na naseljavanju novog katoličkog i pravoslavnog stanovništva. No, iako je Leopold 1704. stavio pokrštene muslimane u Perušiću pod svoju posebnu zaštitu, ipak su većinu njih protjerali i poubijali novopridošli Vlasi i Bunjevci, želeći se dokopati njihove dobre zemlje.

Što se tiče Slavonije, Leopold je odmah po oslobodenju priznao njezino pripajanje Hrvatskoj, ustrojivši županije virovitičku, požešku, vukovsku (vukovarsku) i srijemsku, ali su vlast zapravo i dalje imali vojni zapovjednici i komorski činovnici. Leopoldovu se odluku može promatrati kao pokušaj jačanja Hrvata u odnosu na Mađare, jer u predtursko vrijeme istočne slavonske županije nisu bile podložne slavonskom, nego ugarskom saboru, te su Ugri mogli očekivati da će se takovo stanje obnoviti. Hrvatska se tako, zahvaljujući Leopoldovoj politici, protegnula na gotovo čitav Srijem, osim mitrovičkog i zemunskog dijela, koji su ostali pod Turcima.

U novoosvojenim krajevima između Kupe i Une došlo je ubrzo do sukoba između doseljenih pravoslavnih Vlaha i krajiških zapovjednika s jedne, a bana s druge strane. Vlasi se nisu htjeli podvrći banskoj jurisdikciji, u čemu su ih pomagale vojne vlasti iz Karlovca i Petrinje, računajući da će čitavu Bansku krajinu pripojiti Karlovačkome generalatu. Odluku je u dugogodišnjem sukobu napokon 1703. donio car, vrativši Baniju pod jurisdikciju i duhovnu vlast Hrvatske i pod vojno zapovjedništvo bana. Vlasništvo nad čitavom zemljom pripalo je, međutim, Dvorskoj komori. Leopold je ukinuo i Petrinjsku kapetaniju, iako su se protiv toga vlasi ponovo pobunili, zaprijetivši da će zatrti sve one koji se pokore banu, ali je odluka o ukidanju provedena tek 1753. Na zahtjev Sabora ukinuo je Leopold i Varaždinsku krajinu, koja je ionako izgubila svoju graničarsku funkciju pomicanjem turske granice daleko na istok. No, zbog stalnih potreba za vojskom tijekom nadolazećeg rata s Francuskom, odluka o ukidanju ovog dijela Krajine nije bila odmah provedena. Što se tiče Banske krajine ili Banije, odlučio je car 1703. predati zapovjedništvo nad njom doista hrvatskom banu, tada Adamu Batthya'nyju.

Nove prilike u Hrvatskoj, izvjesni optimizam probuđen nakon dvostoljetnih borbi za očuvanje egzistencije ostataka kraljevstva, najbolje se vide u djelu Pavla Rittera Vitezovića. Neumorni borac za dobrobit Hrvatske i svoga Senja, Vitezović je bio u čestim vezama s Leopoldom. Već za svog prvog boravka u Beču napisao mu je pohvalnu pjesmu, a 1700. pozvao ga je car da izradi elaborat o hrvatskim granicama. Leopold ga je zbog toga nagradio imanjem Ščitarjevo. Potaknut radom na pitanju granica, objavio je Vitezović 1700. u Zagrebu na latinskom jeziku Croatia rediviva (Oživjela Hrvatska). Djelo je posvećeno Leopoldu i njegovu sinu Josipu, »kraljevima čitave Hrvatske«, kako ističe pisac, a cilj mu je bio dokazati da Hrvatska zapravo treba obuhvaćati sve zemlje nekadašnjeg rimskog Ilirika, dakle od slovenskih zemalja na zapadu do Trakije i Bugarske na istoku. Takva bi Hrvatska po povijesnom i nasljednom pravu pripadala Habsburzima, te otuda i spomenuti njihov naslov.

Sličan poduzetnički optimizam vladao je i na dvoru. Sam Leopold zalagao se za planove koji su predviđali širenje austrijske sile i na moru, za što se pokazalo da su najpogodnije bile luke Bakarskog zaljeva, zaplijenjene Petru Zrinskom. Središnje austrijske vlasti razmišljale su o trgovinskoj osovini koja bi povezivala tržišta ne samo čeških zemalja, nego i Poljske i Rusije, preko Hrvatske s europskim jugoistokom. Zanimljivo je bilo i spajanje s austrijskim nizozemskim posjedima, odnosno Holandijom. Svi ti planovi propali su zbog otpora Venecije, koja je pridržavala pravo isključivog gospodarenja Jadranom, iako u to vrijeme nije bila ni sjena pomorske velesile iz minulih stoljeća. Austrija si, pak, nije mogla zbog stalnih sukoba dopustiti još i rat s Mletačkom Republikom, pa su zamisli o pomorskom usmjerenju Austrije bili privremeno napušteni.

Na ovome mjestu valja spomenuti još dva važna događaja iz vremena Leopoldove vladavine, što su se zbila tridesetak godina ranije. Naime, 23. rujna 1669. car je u svom dvorcu u Ebersdorfu potpisao povlasticu studiju na isusovačkom kolegiju u Zagrebu, darujući mu prava kakva su imala sveučilišta u zemljama pod njegovom vlašću. Na taj je način, a na poticaj samih isusovaca, utemeljio Zagrebačko sveučilište i dao znatan poticaj razvoju humanističkih znanosti u Hrvatskoj. Njegove je povlastice 3. studenog 1671. potvrdio Sabor pod predsjedanjem banskog namjesnika biskupa Martina Borkovića. Iz opširne Leopoldove diplome navodimo samo jedan mali ulomak:

»Napokon, kao što smo i sami — uvelike očekujući silno dobro koje će u svoje vrijeme kao iz roga obilja poteći iz ove nove akademije — uvijek spremni tu akademiju zajedno s kolegijem, imanjem i prihodima, nadalje sa svim njezinim službenicima, pomoćnicima i članovima zaštićivati posebnom pomoći i okriljem te u danim prilikama promicati i unapređivati njezine probitke, tako isto svojim nasljednicima i baštinicima, zatim staležima, redovima i građanima spomenutih svojih kraljevina Hrvatske i Slavonije, koji su bilo na crkvenim ili svjetovnim uglednim položajima, mjestima i stupnjevima, kao i ostalim svojim vjernim podanicima, iz ljubavi i iz takvog osjećanja svog kraljevskog srca živo preporučujemo da tu akademiju sa svim njezinim spomenutim klauzulama brane i unapređuju i da je, kad bude potrebno, urese još brojnijim uslugama, milostima i povlasticama.«

Slično je 1674. svojim reskriptom Leopold uzdigao i studij filozofije i teologije na pavlinskome učilištu u Lepoglavi na visokoškolsku razinu, utemeljujući time i drugo hrvatsko sveučilište. Iako osobno nije pridonio utemeljenju studija, caru se mora odati priznanje za razumijevanje, što ga je pokazao prema poticanju visokoškolske nastave u Hrvatskoj.

Leopoldova je sudbina, izgleda, bila da iz jednog rata upada u drugi, iako sam nije bio po prirodi ratoboran. Nova se ratna opasnost nadvila nad carstvo u vezi s nasljedstvom španjolskoga prijestolja. Posljednji Habsburg na španjolskom prijestolju, Karlo II. (1661-1700), nije imao muškog nasljednika, te se već tri godine prije njegove smrti postavilo pitanje, tko će naslijediti njegovu krunu. Za španjolsku su se baštinu natjecale Francuska i Austrija. Problem se nije mogao riješiti diplomatskim putom, pa je nakon Karlove smrti započeo dugotrajni rat (1701-1714) u kojem su sudjelovale još veće vojske nego što su bile one za Tridesetogodišnjeg rata. Borbe su se vodile u Italiji, na Rajni, u Nizozemskoj i Španjolskoj, čak i u francuskim i španjolskim kolonijama. S jedne se strane našla Austrija u šarolikoj koaliciji koju su činile Engleska, Nizozemska, Brandenburg i Hanover, a s druge su strane bile Francuska i Bavarska. Njima su pomagali i vječno nezadovoljni Mađari koji su se pobunili pod vodstvom velikaša Ferenca II. Rakoczyja, sina Jelene, kćeri Petra Zrinskog. Austrijske su vojske izvojevale znatne pobjede pod vodstvom Eugena Savojskog u sjevernoj Italiji, a združena englesko-austrijska vojska pobijedila je 1704. Francuze i Bavarce kod Höchstädta i Blindheima (Blenheima, kako ga zovu Englezi). Istodobno su se Hrvati uključili u rat protiv Rakoczija, mada se ovaj u proglasima na Hrvate pozivao na svoje hrvatsko podrijetlo. Ban Ivan Pálfy prešao je 1704. Dravu i kod Murskog Središča potukao Rakoczijeve čete, a Marko Mesić na čelu ličkih konjanika odnese pobjedu kod Kaniže. Na saboru u Onodu 1707. Ugri su lišili Habsburge krune sv. Stjepana, ali su uspjesima carske vojske natjerani da odluku promijene. Pregovore o miru poveo je nakon smrti Josipa I. hrvatski ban i carski general Ivan Pálffy, a ugovor sklopljen 1711. u Szatma'ru potpisala je carica Eleonora, udovica Leopoldova i majka njegovih sinova Josipa i Karla (njezin je ispovjednik, pod čijim se utjecajem zasigurno nalazila, bio Stjepan Dinarić, isusovac i profesor teologije i filozofije na sveučlištima u Beču i Grazu). Tim je ugovorom okončano dugotrajno razdoblje vjerskih ratova, a Habsburzi su se konačno učvrstili u čitavoj Ugarskoj s Erdeljom.

Rat za španjolsku baštinu oživio je Leopoldove planove o izgradnji flote na Jadranu i otvaranju Austrije prema moru. Car je izdao 1703. nalog engleskom bojniku Edmundu Halleyu da pregleda jadranske luke i izabere one koje bi bile najbolje za uporišta ratne flote. Halley je dao prednost Bakru, Bakarcu i Kraljevici, a u svojem je elaboratu predvidio i mogućnost opskrbe flote i mornaričkih uporišta hrvatskim i ugarskim proizvodima, zbog čega je predlagao izgradnju cesta i infrastrukture. I ovoga puta od planova nije bilo ništa, iako je Leopold već izdao Halleyu odobrenje za izgradnju luke u Bakru, jer su Englezi potisnuli Francuze iz Sredozemlja, pa im uporišta u Jadranu nisu bila potrebna.

No, unatoč početnim španjolskim uspjesima nadvojvode Karla, austrijskog kandidata za prijestolje, čije je uporište bila Barcelona s Katalonijom, francuski je kandidat Filip V. Bourbon napokon pobijedio u ratu za habsburšku španjolsku baštinu.

Njegov je uspjeh bio djelomično posljedica zle sudbine koja je snašla Habsburge. Leopold I. umro je 1705, ostavivši za sobom dva sina: Josipa I. i Karla, kojemu je bila namijenjena španjolska kruna i kojega su habsburški saveznici smatrali legitimnim španjolskim kraljem. Josip I. je po očevoj smrti dobio češku i carsku krunu. No, kako je ubrzo umro, njegovim je nasljednikom postao brat Karlo, okrunjen kao Karlo VI. Njegovi saveznici sada su se uplašili ponovno obnovljenog carstva Karla V. »u kojemu sunce nikada ne zalazi«, pa su ga prestali podržavati u njegovim nastojanjima da se dokopa španjolskog kraljevstva. Nemajući snage da sam pobijedi Louisa XIV, morao je pristati na završetak dugotrajnog rata sklapanjem mira u Rastattu. Mirovnim su ugovorom Habsburzi, izmedu ostaloga, dobili španjolske posjede u Belgiji i sjevernoj Italiji, kao i Sardiniju. Uz to, tridesetak je godina ratovanja protiv Turaka i Louisa XIV. potvrdilo da je Austrija prerasla u jednu od vodećih europskih vojnih sila. Svojim su četama, pogotovo onima s Vojne krajine, u izgradnji te sile sudjelovali i Hrvati.

Josip I. bio je darovit, slobodouman i odlučan vladar, ali je živio prekratko, a da bi postigao svoje ciljeve, od kojih je glavni bio jačanje carske vlasti. Za razliku od svog španjolskoj kulturi naklonjenog brata Karla, Josip se osjećao pravim Nijemcem, što je bila dijelom i posljedica stalnih sukoba s Francuzima. Iako je, naravno, bio katolik, nije se ustručavao voditi kompromisnu politiku prema protestantima, jer su ga u odlučivanju vodili ponajprije pragmatični motivi. Takvom je mudrom politikom izbjegao novi rat sa Šveđanima i njihovim borbenim kraljem Karlom XII. Nastavio je i politiku svog oca prema jadranskim lukama, osim što je počeo razmišljati o poticanju bržeg razvoja Trsta, no ni u tome nije stigao postići ništa znatnijega.

Karlo VI. (1685-1740) — borba za opstanak dinastije

Saznavši za iznenadnu smrt svojega brata, Karlo je napustio Španjolsku i došao u Beč. Odmah po preuzimanju vlasti bio je izabran za cara, a po pravu nasljedstva stekao je češku i ugarsko-hrvatsku krunu.

Karlo je bio flegmatik, duhovit i vrlo metodičan, pridržavajući se svakoga dana istog rasporeda. Volio je služiti se u razgovorima bečkim dijalektom, iako su službeni jezici na dvoru i dalje bili španjolski i latinski. Rado je posjećivao kazalište i slušao glazbu, a jednom je prilikom u čast svoje lijepe supruge i sam dirigirao operom u dvorskom kazalištu.

U trenutku dolaska u Beč Karlo je bio jedini muški odvjetak Habsburga, pa se samo po sebi nametnulo pitanje nasljedstva habsburške baštine u slučaju da ne bi imao sinova.

Tako se Hrvatskom saboru pružila prilika da se, kao i 1527, ponovno izravno uključi u dinastičku politiku vladarske kuće i nastupi kao samostalno političko tijelo, neovisno od Ugarske. U odsutnosti bana Pálffyja, koji je ratovao protiv Rákóczyjeve vojske, sazvao je zagrebački biskup Emerik Esterhazy sabor u svom biskupskom dvoru. Iako je glavni razlog sazivanja sabora bio izbor poslanika u ugarski sabor, staleži su raspravljali i o pitanju nasljedstva, te su trećeg dana zasijedanja donijeli znameniti 7. članak, kojim su pristali na nasljedstvo Habsburga i u ženskoj lozi. Jedini je uvjet bio da će priznati samo onu vladaricu, koja će ujedno vladati i u Austriji. Time je sabor naglasio da zapravo više drži do veze Hrvatske s Austrijom, nego do one s Ugarskom.

Tekst znamenitog članka glasi:

»U brizi i želji, da osiguraju svoju domovinu, staleži i redovi, uzevši na um tolike i tako velike minule pogibli njezine i opasne prevrate, koji nastaju po kakvu slučaju u vrijeme međuvlašća, a osim toga, da ovim djelom svojim zasluže veću sklonost i blagost vladanja prejasne kuće austrijske, žele, ako nestane muške loze — dobrota Božja dala, da ona u sve vijeke traje i cvate — podvrći se kraljevskomu pravu ženskoga roda, koje će on nad njima zadržati i vršiti po vlasti i pravu kralja i kraljevine; i žele, da se, dakako, povjere onoj i onakvoj ženskoj lozi od preuzvišene krvi austrijske, koja će imati ne samo Austriju nego i pokrajine Štajersku, Korušku i Kranjsku, a stolovat će u netom spomenutoj Austriji: zato iskreno i jednodušno odlučuju, izjavljuju i zaključuju, da treba gospodu poslanike poslati njegovu posvećenomu carskom i kraljevskom veličanstvu, pa će ih u tome poglavito uputiti, štoviše, odmah ih upućuju, da ovu odluku, što su je spomenuta gospoda staleži i redovi stvorili i očitovali sami od sebe i svojom slobodnom voljom, pa k tomu povjerenje, iznesu i podnesu posvećenom carskom i kraljevskom veličanstvu u ime gospode staleža i redova i opet da ne propuste moliti i ishoditi u posvećenoga carskog i kraljevskog veličanstva i njegovih prejasnih nasljednika milost i potvrdu, da će dobrostivo vršiti javne saborske odluke Kraljevine Ugarske i pridruženih joj strana, navedene prema odredbama, obećanjima i jamstvu vladara austrijskih i kraljeva ugarskih uzvišene uspomene, pa tako da će držati i privatne potvrde, spomenutoj gospodi staležima i redovima izdane; pa neka se pismeno ujamči, da će se držati i čuvati sve to pa i ono, što im se bude činilo, da treba moliti za dobro, korist i sigurnost.«

Hrvati su ovom odlukom preduhitrili ne samo Ugre i sve druge habsburške podanike, nego i samoga cara. Naime, niti Karlo nije do tada donio službenu odluku o nasljedstvu u ženskoj lozi, nadajući se valjda još uvijek muškom potomstvu.

Hrvatsko izaslanstvo, koje je nosilo caru tekst zaključka na potvrdu, činili su biskup Esterházy, grof Ivan Drašković i protonotar Juraj Plemić Otočki. Poslanici su osim toga nosili sa sobom i spomenicu sabora upućenu na vladara, a njezin je sadržaj također govorio o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj:

»Kod primanja naše koristi neće nas zastrašiti to što smo dio Ugarske. Mi smo doduše, kako zakoni kažu, zemlje pridružene Ugarskoj, ali joj nismo podanici. Nekada smo imali svoje rođene, a ne ugarske kraljeve. Nije nas Ugrima podvrgla nijedna sila, nijedno ropstvo, već se sami od svoje volje pokorismo, ne kraljevstvu, nego kralju njihovu. Njihova kralja također priznajemo, dok bude gospodar Austrije, a ako se dogodi da to ne može biti, nećemo slušati zamamljivi glas slobodna izbora, ni poruku da smo dužni nerazrješivo slijediti Ugarsku. Slobodni smo, a ne robovi; promotrimo naše prilike, prođimo se pogibli s tiranima i kraljevima skitskim, pa dok smo predziđe austrijskih vladara, pokoravajmo se cijelomu preslavnomu koljenu njihovu bez razlike spola uvijek drage volje kao vjerni narod i kraljevstvo vjerno.«

Karlo ih je primio u Beču i istu večer sazvao tajnu konferenciju svojih savjetnika, koja je odlučila da zaključak Hrvatskoga sabora valja prihvatiti, te ga iskoristiti za pritisak na Ugre da i oni postupe na isti način. Izrađen je i koncept dekreta kojim Karlo u vlastito ime i ime svojih nasljednika jamči Hrvatskoj poštivanje svih njezinih privilegija, ali do njegova potpisivanja nije nikada došlo, jer se Karlo nije htio zamjeriti Ugrima. Kako bi ipak barem djelomično udovoljio Hrvatima, izdao im je sljedećeg mjeseca diplomu u kojoj se zahvaljuje za njihovu vjernost dinastiji i obećava čuvati njihove povlastice i prava.

Hrvatska je inicijativa potaknula Karla da godinu dana kasnije donese zakon poznat pod imenom Pragmatička sankcija. Zakon je određivao pravo Karlovih kćeri na nasljedstvo, a predviđao je da su habsburške zemlje nedjeljive, što će tek znatno kasnije utjecati na stvaranje ideje jedinstva u inače heterogenoj monarhiji. Do prihvaćanja Pragmatičke sankcije od ostalih Karlovih podanika doći će tek za nekoliko godina.

Godine 1716. započeo je prvi od dva turska rata što će ih voditi car Karlo. Venecija, napadnuta u Grčkoj i Dalmaciji od Turaka koji su htjeli osvetiti poraz u prošlome ratu, stupila je u savez s Austrijom, pa je carska vojska započela s vojnim operacijama u Srijemu pod zapovjedništvom Eugena Savojskog i na Banskoj krajini pod vodstvom Ivana Draškovića. Princ Eugen odnio je prvo sjajnu pobjedu kod Petrovaradina, a potom i kod Beograda, gdje se istaknuo i osobnim junaštvom. Nakon Draškovićevih uspjeha u porječju Sane i Vrbasa, te mletačkih u Dalmaciji, Turci su bili prisiljeni zatražiti mir, koji je bio sklopljen u Požarevcu 1718. Za Austriju, Požarevački je mir bio jedan od najvećih uspjeha: pod vlasti Habsburga našli su se sjeverna Bosna, Srbija, ostatak Srijema, Banat s Temišvarom i Vlaška do Alute. Dvije godine kasnije, zahvaljujući uspješnim pregovorima sa Španjolskom, Austrija je u zamjenu za Sardiniju dobila Siciliju, pa je tada njezin opseg bio najveći u povijesti: od Belgije na Atlantiku do Alute u Vlaškoj, te od Šleske do Sicilije.

Nakon velike pobjede glavnu je brigu Karlu činilo prihvaćanje Pragmatičke sankcije, kako podanika, tako i drugih država. Tijekom 1720-1721. sve su nasljedne zemlje prihvatile zakon, a 1722. učinila je to i Ugarska, s time da je car potvrdio zaključak njezina sabora u kojemu se ističe kako nedjeljivost Ugarske od Austrije, tako i nedjeljivost Hrvatske od Ugarske.

Mirna razdoblja svoje vladavine koristio je Karlo za unapređenje austrijskog gospodarstva u tada vladajućem merkantilističkom duhu. Osnovao je 1719. Orijentalnu kompaniju za trgovinu sa Španjolskom, Portugalom, njihovim kolonijama i Turskom, a iste je godine proglasio Trst i Rijeku slobodnim lukama, kako bi privukao što veći broj zainteresiranih trgovaca. Orijentalna kompanija nije, međutim, imala sreće: vezala je svoje poslove uz jedno lutrijsko poduzeće, pa je zajedno s njime otišla u stečaj. Karlo je bio posljednji vladar koji je putovao zemljom kako bi primao poklonstva svojih podanika. S tim je ciljem 1728. posjetio Rijeku, grad u kojemu je vidio važne gospodarske potencijale. U svrhu njezina što boljeg razvoja započeo je 1727. s gradnjom tzv. Karlove ceste, ili Karoline, koja će biti dovršena tek u vrijeme Marije Terezije.

Karlo je 1734. bio uvučen u rat za poljsku baštinu. Nakon smrti kralja Augusta, javila su se dva kandidata, od kojega su jednog podržavale Austrija, Pruska i Rusija, a drugoga Francuska i Španjolska. Zbog rastućih potreba za vojskom, odlučilo je bečko Ratno vijeće ustrojiti Vojnu krajinu kao zasebnu zemlju, usprkos stalnim protivljenjima Hrvatskog sabora. Novo su uređenje proveli u Hrvatskoj Josip Hildburgshausen, a u Slavoniji Ferdinand Khevenhüller. Stanje je u Slavoniji bilo posebno teško, jer su u novoosvojenim krajevima vlastelini bez ikakve kontrole nametali kmetovima sve teža davanja. Zbog toga je dolazilo do masovne pojave napuštanja seljačke zemlje i odlazaka u hajduke. Kako bi stanje popravio, izdao je Karlo 1737. zakon o uređenju odnosa između vlastelina i seljaka (Carolina urbarialis regulatio), ali je njegova dobra namjera ostala mrtvo slovo na papiru, jer upravni organi (slavonska zemaljska vlada na čelu s glavnim upraviteljem u Osijeku) nisu bili u stanju nametnuti provedbu slavonskim vlastelinima.

Kako je u to vrijeme već bilo posvuda poznato da će budući muž Marije Terezije, Karlove nasljednice, biti Franjo Stjepan (Franz Stephan) Lotarinški, željela je Francuska pod svaku cijenu spriječiti ujedinjavanje Austrije s Lotaringijom, pa joj je to bio i glavni motiv u ratu za poljsku baštinu. Sukob je okončan 1735. time da je Lotaringija pripala Francuskoj, Franjo Stjepan je za odštetu dobio Toscanu, a Austrija je u zamjenu za izgubljenu Siciliju i jug Italije dobila sjevernotalijanska vojvodstva Parmu i Piacenzu. Sada je i Francuska bila spremna prihvatiti Pragmatičku sankciju, kao što su to prije nje učinile gotovo sve važnije europske države. Ubrzo će se, međutim, pokazati da to nije bilo dovoljno jamstvo Mariji Tereziji da će mirno i bez otpora naslijediti krune svog oca. Ona se 1736. udala za Franju Stjepana, čime je utemeljena nova dinastija Habsburg-Lothringen.

Gubitke u Italiji htjeli su neki ratoborni Karlovi savjetnici nadomjestiti na istoku, gdje je Austrija u prošlom ratu postigla tako sjajne uspjehe. Kada je 1737. izbio rat između Turske i Rusije, ušle su carske čete u sukob na strani svojih ruskih saveznika. Godinu dana prije toga umro je princ Eugen Savojski, što će se pokazati kobnim za tijek ratovanja. Carski su generali doživljavali male uspjehe i velike neuspjehe, te je sve završilo Beogradskim mirom 1739. Po odredbama ugovora, Austrija je morala napustiti sve svoje posjede u Bosni, Srbiji i Vlaškoj. Još je gori od toga bio gubitak ugleda carske vojske, naročito u balkanskih naroda koji su se nadali oslobođenju od turske vlasti. Kako su istodobno Rusi postigli znatne uspjehe, oči su se kršćana jugoistočne Europe okrenule prema ruskom caru. Posljedice tog obrata osjećaju se još i danas.

Doba prosvijećenog apsolutizma

Marija Terezija (1717-1780) i Josip II. (1741-1790)

Odmah po Karlovoj smrti vlast je, prema odredbama Pragmatičke sankcije, preuzela Marija Terezija, dok je njezin muž Franjo Stjepan samo formalno postavljen za suvladara. Da pitanje nasljedstva habsburške baštine u ženskoj lozi nije bilo riješeno usprkos prihvaćanju Pragmatičke sankcije od većine europskih sila, pokazalo se vrlo brzo: i bavarski i saski vladar izjavili su da, zahvaljujući rodbinskim vezama, polažu pravo na habsburške krune. Njihovi zahtjevi ne bi previše uznemirili mladu vladaricu, da na stranu austrijskih protivnika uskoro nije stao jedan mnogo opasniji protivnik. Gotovo istodobno kad i Marija Terezija, na prijestolje se uspeo i pruski kralj Friedriech II., uskoro poznat kao Friedrich Veliki.

Od štedljivog je oca naslijedio snažnu vojsku i popunjene državne blagajne, upravo ono što Karlo nije ostavio svojoj nasljednici, iako ga je malo prije smrti Eugen Savojski upozoravao da su sto tisuća vojnika i pune blagajne najbolje jamstvo Pragmatične sankcije. Friedrich je od Marije Terezije zatražio da mu prepusti Šlesku, na koju su Prusi otprije polagali ne baš valjano pravo, a kada je kraljica to odbila, pruske su jedinice u prosincu 1740. prešle austrijsku granicu i započele Prvi šleski rat. Nakon pruske pobjede kod Mollwitza u rat su protiv Austrije ušle sve zemlje koje su vidjele priliku da se dokopaju njezinih posjeda: Bavarska, Saska, Španjolska i Francuska. Britanija i Rusija, austrijski saveznici, bile su upletene u vlastite ratove, pa nisu mogle pomoći. Situacija je za Mariju Tereziju izgledala prilično bezizlazno. Protivnici su ušli duboko u njezinu državu, a već su bili napravljeni i planovi za njezinu potpunu diobu. Osim toga, izborni su knezovi odlučili carsku krunu povjeriti njezinom protivniku, bavarskom knezu Karlu Albertu, koji je tako prekinuo više od tri stoljeća habsburške carske tradicije.

U takvim je teškim prilikama Marija Terezija pokazala svoje veliko osobno umijeće. Još prije obraćanja ugarskom saboru, izdala je u veljači 1741. pustolovu i slavonskome barunu Franji Trenku povlasticu da po Slavoniji novači vojnike za svoj vlastiti odred pandura (troškove održavanja odreda ipak nije snosio on sam, nego čitava Slavonija). Trenk je ubrzo sakupio odred lakih konjanika, sastavljen mahom od vlastitih kmetova i hajduka, odjevenih u crvene odore s nekim elementima turske nošnje, što je neprijatelju trebalo utjerivati posebni strah. Osim toga je u pratnju svojih vojnika uveo i vojnu glazbu, prvu u Europi. S takvom je jedinicom sudjelovao već u svibnju na vojnoj paradi pred kraljicom u Požunu, ostavivši na vladaricu takav dojam, da je još dugo bio jednim od njezinih glavnih miljenika. Tijekom Šleskoga rata proslavili su se Trenk i njegovi panduri po mnogim bojištima. No, nije ih posvuda pratio samo glas vještih i neustrašivih konjanika: pred njima se širio i strah od okrutnosti što su ih činili nad neprijateljem. Ponavljale su se jezive priče iz Tridesetogodišnjeg rata. Marija Terezija bila je zbog toga nezadovoljna, ali nije se mogla odreći službe svojih najboljih konjanika. Pred sam je kraj rata kraljica ipak odlučila osloboditi se usluga nezgodnoga miljenika, pa ga je 1747. zatvorila u tvrđavu u Brnu, gdje je Trenk dvije godine kasnije i umro.

Na saboru u Požunu, za vrijeme kojega je bila okrunjena za ugarsko-hrvatsku kraljicu, obratila se Marija Terezija za pomoć ugarskim staležima, onima čije su povlastice njezini preci tako nesmiljeno gazili, i navela ih, igrajući na kartu ugrožene i prestrašene žene, da joj pruže vojničku pomoć. Tom je prilikom obećala da će uvijek poštivati posebna ugarska prava, a mora se priznati da se tog obećanja doista uvijek i držala. Ganuti su staleži, pak, među kojima i hrvatski predstavnici, obećali da će za kraljicu dati život i krv. Zahvaljujući ugarskoj vojsci i neslozi među protivnicima, spriječena je potpuna katastrofa, a Prvi je šleski rat okončan 1742. ustupanjem većeg dijela Šleske Friedrichu Velikom.

Ispunjenje svojih obećanja danih na požunskome saboru započela je kraljica obnovom županijskoga sustava u Slavoniji. Obnovila je 1745. Virovitičku, Požešku i Srijemsku županiju, podredivši ih, osim u poreznim poslovima, izravno banu i saboru, čime je potvrdila povezanost Slavonije s Hrvatskom.

Malo prije sklapanja mira s Pruskom počela je Britanija voditi aktivniju politiku u prilog Austrije. Britanski su diplomati naveli Sardiniju i Sasku da stanu na stranu Marije Terezije. Englesko-holandsko-austrijska »Pragmatička vojska« odnijela je pobjedu nad Francuzima, a austrijske su jedinice čak tri puta protjerale Karla Alberta iz Bavarske. Friedrich je započeo novi pohod prema Češkoj (Drugi šleski rat), ali ga je napad saske vojske natjerao da se uz velike gubitke povuče. Kada je napokon Karlo Albert iznenada umro, njegov je sin odlučio sklopiti mir s Marijom Terezijom i obećati svoj glas pri izboru njezina muža za cara. Tako je Franjo Stjepan 1745. u Frankfurtu izabran i okrunjen za njemačkog cara. Činilo se da je Pruska pred potpunim porazom, ali je tada Friedrich svojim genijalnim vojničkim umijećem tešku situaciju okrenuo u svoju korist i prisilio Austriju na sklapanje novog mira, kojim su samo potvrđeni raniji ugovori.

Rat za austrijsku baštinu potrajao je još tri godine. Vodio se s promjenjivim uspjehom na Rajni, u sjevernoj Italiji, čak i u Škotskoj. Napokon je okončan 1748. mirom u Aachenu, kojim su priznata sva postignuta osvajanja, osim što je Austrija morala španjolskom princu prepustiti neke talijanske posjede. Gubitak Šleske, privredno najrazvijenije pokrajine s većinskim njemačkim stanovništvom, značio je ne samo težak udarac monarhiji, nego i ozbiljnu promjenu u njezinom etničkom sastavu, što će se tek mnogo kasnije odraziti na razvoj habsburških zemalja. No, usprkos svemu, Marija Terezija je sačuvala svoju baštinu i krunu u ratu s daleko nadmoćnijim protivnicima.

Vođenje austrijske politike preuzeo je na sebe grof Wenzel Adolf Kaunitz, koji je najveću važnost pridavao preustrojavanju vojske. Zbog toga je provedena nova organizacija Vojne krajine, a 1752. otvorena je u Bečkom Novom Mjestu časnička vojna akademija, koju će u sljedećih gotovo dvije stotine godina polaziti i brojni hrvatski časnici.

Izmijenjene političke i ratne prilike u Europi stvorile su ubrzo nova savezništva. Tako su se 1756. na istoj strani našli Austrija, Rusija i Francuska, ujedinivši se protiv sve opasnije Pruske, koju je podupirala Britanija. Želeći preduhitriti protivnike, Friedrich je napao Austriju i time započeo Sedmogodišnji rat, u kojemu je na austrijskoj strani sudjelovalo 80 000 Hrvata. Godine 1757, nakon pobjede kod Praga doživio je poraz kod Kolina u bici u kojoj su se jasno pokazali rezultati reformi austrijske vojske. U bici i borbama što su se vodile nakon nje osobito se istaknuo pješački general-bojnik Josip Kazimir Drašković, koji se hrabro borio i u drugim prilikama (obrani Olomouca, zauzimanju tvrđave Glatz i osvajanju Schweidnitza), za što je bio odlikovan Velikim i Malim križem Marije Terezije i promaknut u čin generala. Uspomenu na ratovanje u Sedmogodišnjem ratu dao je ovjekovječiti na zidnim slikama svoga dvorca u Brezovici.

Nakon godina u kojima je ratovanje prolazilo s promjenljivim uspjesima obje strane, odnijela je 1759. udružena austrijsko-ruska vojska pobjedu kod Kunersdorfa, nakon koje je Friedrich pomišljao čak i na samoubojstvo. Potom su slijedile nove pobjede proslavljenih maršala Dauna i Laudona, nakon kojih je laka konjica privremeno zauzela Berlin. Friedrich je ipak bio prevješt vojskovođa, a da se ne bi izvukao iz gotovo bezizlazne situacije, te je sljedećih godina odnio nekoliko znatnih pobjeda nad austrijsko-ruskim vojskama.

Napokon je 1763. sklopljen mir u Hubertusburgu, kojim je potvrđeno stanje kakvo je vladalo prije rata, a Friedrich je obećao da će podržati izbor Josipa II. (1741-1790), sina Marije Terezije, za njemačkog cara, čime je kontinuitet habsburške vlasti bio konačno potvrđen. Uspon Pruske kao jedne od najvažnijih europskih sila značio je početak razdoblja borbi Habsburga i Hohenzollerna oko prevlasti u Njemačkom Carstvu.

Dvije godine nakon sklapanja mira umro je Franjo Stjepan, a na carskom ga je prijestolju naslijedio najstariji sin Josip II. Njegov položaj suvladara omogućavao mu je da utječe na majčinu politiku, napose u vanjskopolitičkim i vojničkim pitanjima. Njegov prvi važan potez bila je suradnja s Friedrichom Velikim, kojega inače nije volio, na diobi Poljske. Ruski je utjecaj u poljskoj bio velik, a pokušaj carice Katarine II. da pod svoj nadzor stavi Moldaviju i Vlašku doveo je gotovo do rata s Austrijom. Marija Terezija uvidjela je da bi takav sukob koristio Turskoj, a štetio ionako oslabljenom ugledu Austrije među balkanskim kršćanima, pa je diplomatskim putom izgladila spor. No, zaustavljanje daljnjeg širenja ruskog utjecaja u Poljskoj postalo je prvorazredno pitanje njezine politike. Sklopljen je 1772, po nagovoru Josipa II., a uz neodobravanje Marije Terezije, savez Austrije i Pruske. Zajedno s Rusijom, saveznici su proveli podjelu dijela poljskog odručja, pa je Austrija dobila Galiciju i Lodomeriju. Iako je aneksija dijela Poljske bila nužna da bi se spriječilo preopasno približavanje Rusije, Mariju Tereziju je do kraja života pekla sajest zbog ovog nepravednog čina, tim više što je Rusija ipak došla do austrijskih granica, čemu se kraljica protivila.

Tri godine kasnije, zahvaljujući posredovanju u miru između Rusije i Turske, dobila je Austrija i Bukovinu, te se tako znatno proširila prema istoku.

Mogućnost širenja na zapadu pokazala se kada se bavarska vladajuća obitelj našla pred izumiranjem. Josip II. imao je ambicija zaposjesti znatan dio Bavarske, čemu se Marija Terezija protivila, bojeći se s pravom izbijanja novoga rata s Pruskom. Pruska je vojska doista ušla u Češku, Josip II. se pokazao kao nesposoban vojskovođa, ali ni do kakvih bitaka nije došlo prije no što su Prusi bili prisiljeni vratiti se. Kraljica je tada sklopila mir, kojim je stekla okrug Inn, jedinu stečevinu njezina vremena, koju je Austrija sačuvala do danas.

Apsolutistička i centralistička politika dvora nametala je potrebu za upravnim reformama u svim kraljičinim zemljama. U Hrvatskoj je prijedlog izradio poznati zagrebački kanonik i pristaša marijaterezijanske politike, Baltazar Adam Krčelić. Osnovna Krčelićeva zamisao bila je osnivanje središnje vlade za sve hrvatske zemlje pod Habsburzima, ali je dvor od toga odustao, jer se bojao nezadovoljstva Mađara, koji bi to mogli shvatiti kao odvajanje Hrvatske od Ugarske. Ipak, po nalogu Marije Terezije, osnovano je 1767. Kraljevinsko vijeće, vlada nadležna za područje Banske Hrvatske i Slavonije. Vijeće je, kao prva vlada u hrvatskoj povijesti, imalo sjedište u Varaždinu, a na čelu mu je stajao marljivi i sposobni Nikola Škrlec. Osnivanje vijeća bio je znatan korak u ujedinjavanju hrvatskih zemalja i njihovoj modernizaciji.

Marija Terezija oslabila je položaj podbana i sabora, pa je time plemstvo kao stalež izgubilo na političkoj važnosti. Kraljevinsko se vijeće, premda je bilo sastavljeno od plemića i velikaša, nalazilo izvan utjecaja sabora.

Posebnu je pažnju, u duhu svojih prethodnika, kraljica posvećivala Jadranu. Njezine su veze s Dubrovačkom Republikom bile naročito intenzivne. Nakon neuspjelog pokušaja obnove ugarsko-hrvatske vlasti nad Dubrovnikom u vrijeme Leopolda I., dolazak ruske flote u Jadran potaknuo je obje strane na zbližavanje. Kraljica je pri tome ustrajala na svojim vladarskim pravima nad Dubrovnikom, dok je Republika u dopisima isticala da je samo bivši dio Ugarskoga Kraljevstva. Kako bi udobrovoljila kraljicu, dubrovačka joj je vlada nakon dugotrajnoga diplomatskog natezanja ipak predala relikvije glave i ruke sv. Stjepana, prvoga ugarskog kralja, do čega je Mariji Tereziji bilo posebno stalo (dijelom iz vjerskih, dijelom iz političkih razloga). No, usprkos zbližavanju, ni tada nije došlo do povratka Dubrovnika pod kraljevsku vlast.

Zahvaljujući Mariji Tereziji, pripojena je Rijeka, zajedno s Bakrom, Bakarcem i Kraljevicom, novoosnovanoj Severinskoj županiji, a time i Hrvatskoj. Dogodilo se to na poticaj Josipa II., koji je 1775, po majčinu nalogu, proputovao Hrvatskim primorjem, kako bi ispitao prilike u oblasti od koje je dvor očekivao mnogo koristi. Uvjerivši se da je odvajanje Primorja od zaleđa dovelo do njegova propadanja, predložio je Josip povrat Rijeke i ostalih luka Hrvatskoj, odnosno Ugarskoj. Sljedeće je godine kraljica doista tako i učinila, napisavši u svome dekretu:

»...neka se grad i luka riječka, kao i ona bakarska imanja, koja, iduć iz Karlovca put Rijeke, leže na desnoj strani Karlove ceste, (...), nadalje i sam grad Karlovac, koji se ima na slobodni kraljevski grad uzvisiti, neka se to sve opet neposredno pridruži hrvatskoj kraljevini; iz ovih pak strana, koje se imaju reinkorporirati, neka se ustroji nova županija i podloži, poput drugih županija, kraljevinskomu hrvatskomu vijeću...«

Nažalost, Kraljevinsko je vijeće 1779. ukinuto, a njegovi su poslovi preneseni na ugarsko Namjesničko vijeće. Uz to je kasnijim Josipovim reformama Rijeka ponovno odvojena od Hrvatske. Svi pokušaji Hrvatskog sabora da je vrati pod svoju vlast dali su samo polovični uspjeh.

Pod utjecajem uspjeha pruske administracije u Šleskoj i učinkovitosti njezine jako centralizirane države, započela je i Marija Terezija s reformama kojima je bio cilj pospješiti djelotvornost uprave i sudstva. Već je u godinama nakon Prvog šleskog rata ustrojena Dvorska i državna kancelarija, a potom su slijedile i druge ustanove. Središnji kućni, dvorski i državni arhiv, u kojemu se danas čuvaju nebrojeni dokumenti iz hrvatske povijesti, utemeljen je kraljičinom odlukom 1749. Sveobuhvatne reforme započele su odmah nakon okončanja rata za austrijsku baštinu, a cilj im je, između ostaloga, bilo nadgledanje i sputavanje staleža. Razdvojeni su sudstvo, uprava i financije, a nad svime je postavljeno Državno vijeće, neka preteča suvremenih vlada, ali samo sa savjetodavnim funkcijama.

Potom su slijedile crkvenopolitičke reforme. Crkva je stavljena pod nadzor države, uvedena je zabrana stupanja u samostan prije 24. godine života, uvedeno je oporezivanje svećenstva, a 1774. uslijedila je zapljena imovine isusovačkoga reda, ukinutoga po papi godinu dana ranije.

Reforme se nisu zaustavile ni na tome. Marija Terezija brinula je i o unapređenju školstva i zaštiti seljaka. U Hrvatskoj je udvostručen broj osnovnih škola, a nove su otvarane većinom na selu. Iako je izdala krivični zakonik kojime su bile predviđene okrutne kazne i mučenje prilikom istrage, pred kraj njezine vladavine ukinuta je i tortura. U skladu sa svojim obećanjem danim ugarskom plemstvu, Marija Terezija nije svoje reforme provodila u Ugarskoj, već samo u austrijskim zemljama i Češkoj. Ipak su neki koraci poduzeti i radi povezivanja, napose privrednog, oba dijela monarhije.

Marija Terezija bila je odgojena u katoličkom duhu, često vrlo netolerantna prema protestantima i Židovima. Nije bila sklona prosvjetiteljskim idejama, ali je bila dovoljno mudra i dalekovidna da se okruži savjetnicima i ministrima prosvjetiteljskog opredjeljenja, omogućavajući na taj način reforme koje će pozitivno utjecati na sve njezine narode i zemlje. Kao političar, pokazala se doraslom jednoj od najtežih kriza kojima je austrijska monarhija bila izložena, koristeći se diplomacijom i oružjem kako bi zaštitila vlast svoga roda i izgubljene zemlje nadomjestila novima. Kao rijetko koji vladar držala je do svojih obećanja i nastojala voditi politiku rukovodeći se moralnim načelima.

Njezin je sin Josip II. vladao sam samo jedno desetljeće, ali je njegovo doba ostavilo dubokog traga u svim zemljama pod njegovom vlašću. Ostao je zapamćen po sveobuhvatnim reformama, kojima je nastojao izmijeniti gotovo sva područja života svojih podanika. Istini za volju, premda su ti reformni pokušaji poznati pod imenom »jozefinizam«, zapravo su bili započeti još za vladanja njegove majke. No, Marija Terezija bila je vrlo oprezna u nametanju ideja francuskog prosvjetiteljstva i uvođenju načina vladanja poznatoga kao prosvijećeni apsolutizam — ona sama nije bila nadahnuta prosvjetiteljskim idejama, pa je samo prihvaćala savjete svojih ministara, pazeći da pri tome što manje povrijedi prava i želje podanika. Josip II. bio je drukčijeg značaja. Uvjeren da su promjene što ih je uvodio samo od koristi podanicima i zemljama kojima je vladao, nije se obazirao na njihova negodovanja i otvoreni otpor, sve dok nije bilo prekasno. U želji da što bolje upozna svoje zemlje i njihove probleme, često je, još za života Marije Terezije, putovao inkognito, kao grof von Falkenstein, kako bi mogao neometano proučavati ono što ga je zanimalo.

Život je posvetio nastojanjima da poboljša svijet: osnivao je bolnice i ubožnice, otvarao javne parkove bečkim građanima, odvajao mnogo vremena za razgovore s podanicima, koje je primao u skromnom trosobnom stanu bečkoga Hofburga. Vjerovao je da naobrazba može popraviti svijet, a da on može provesti u djelo načela francuskih prosvjetiteljskih filozofa.

Osim dobrih namjera i ogromne radne energije, Josip nije imao drugih vladarskih vrlina. Već se u ratu s Pruskom pokazao kao nesposoban vojskovođa, a to se potvrdilo i u novome ratu s Turskom. Nakon što se dugo kolebao treba li sklopiti savezništvo s Pruskom, ili ostati vjeran Rusiji, na nagovor svoga ministra Kaunitza odlučio se za Rusiju i na njezinoj strani 1788. ušao u rat protiv sultana. Austrijska je vojska bila dobro ustrojena, ali loše raspoređena duž predugoga bojišta, a uz to je i Josip svojom neodlučnošću slabio njezin moral. Početak je rata donio Austriji niz poraza, pri čemu su Turci uspjeli prodrijeti u Banat. Tada je vrhovno zapovjedništvo preuzeo stari maršal Laudon i 1789. okrenuo rat u korist svoje vojske. Nakon kraće opsade zauzeo je Beograd, te odnio niz pobjeda u Vlaškoj, ali to sve nije donijelo znatnijeg uspjeha, jer su, kao često puta prije toga, Tursku spasile nevolje s kojima se Austrija srela na drugim stranama.

Josipove reforme izazvale su žestoki otpor ugarskoga plemstva. U želji da centralizira vlast, Josip je nastojao ukinuti sve posebne povlastice pojedinih zemalja, pa je tako odbio okruniti se češkom i ugarskom krunom. Štoviše, krunu sv. Stjepana dao je prenijeti u Beč, oduzevši Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu njegovu najvažniju insigniju. Kako pak nije bio okrunjeni vladar, nije mogao sazivati sabore, pa je Ugarskom i Hrvatskom vladao uz pomoć patenata, odnosno naloga. No, obje je zemlje još više pogodilo ukidanje županija, kroz koje je plemstvo ostvarivalo svoju samoupravu, što je bilo popraćeno i uvođenjem njemačkoga jezika kao službenog, umjesto dotadašnjeg latinskog. Pretvorivši županije u puke administrativne jedinice, bez ikakve samouprave, Josip ih je ujedinio u deset okružja, kojima je na čelo postavio komesare. Pri ujedinjavanju županija u distrikte nije vodio računa o povijesnim granicama, pa je Zagrebačku, Križevačku, Varaždinsku i Požešku županiju ujedinio zajedno s ugarskom Zaladskom županijom u Zagrebački okrug. Time je Hrvatska 1785, prvi put u svojoj povijesti, prestala postojati kao posebni državnopravni entitet.

Upravnim je reformama područje od Rijeke do oko Novog Vinodolskog izdvojeno u tzv. Ugarsko Primorje pod posebnim gubernatorom u Rijeci, a Virovitička i Srijemska županija ušle su u Pečujski okrug. Banska čast nije bila ukinuta, ali je ban izgubio sve ovlasti. Formalno je bansku dužnost obavljao od Josipa imenovani komesar Franjo Balassa, koji je bio toliko omražen, da je nakon careve smrti morao na brzinu pobjeći iz Hrvatske.

Reforme nisu mimoišle ni Vojnu krajinu. Do 1786. ujedinjena su zapovjedništva triju krajina (hrvatske, banske i slavonske) sa sjedištem u Zagrebu. Ban je na taj način izgubio i svoju vojničku ulogu, a prekinuta je i posljednja veza banske Hrvatske s Vojnom krajinom.

Nezadovoljstvo provedenim promjenama bilo je takvo, da su pruski agenti u Ugarskoj lako našli one koji su bili spremni ponovno razmišljati o promjeni dinastije. Kao kandidat pojavio se weimarski knez Karl August, čiju je prepisku u svezi s eventualnim izborom dijelom vodio i njegov ministar Goethe. Uvidjevši da je opasnost od nove pobune u Ugarskoj postala prevelika, a da se sredstva za loše vođeni rat protiv Turaka neće moći skupiti bez privole staleža, Josip je u siječnju 1790. povukao gotovo sve svoje reforme za Ugarsku i Hrvatsku, ali čak niti time nije uspio primiriti nezadovoljnike.

Još je gore stanje bilo u Belgiji, gdje je Josip ukinuo staro, srednjovjekovno uređenje. Protiv austrijske su se vlasti udružili konzervativci i revolucionari i započeli oružanu pobunu. Samo je pokrajina Luksemburg ostala vjerna Habsburzima, dok je iz ostatka zemlje austrijska posada protjerana, pa je Belgija 1790. proglasila neovisnost.

Premda su reforme imale prvenstveno za cilj popravljanje položaja podanika, zbog čega je, po mišljenju zastupnika prosvijećenoga apsolutizma, trebalo ustrojiti učinkovitiju, apsolutističku državu, s policijskim i sudskim organima podređenima središnjoj vlasti, opasnost od širenja francuske revolucije, rođene jurišom na Bastilleu 1789, navela je Josipa da požuri s reformama i tako spriječi pokušaj njihova revolucionarnog provođenja u vlastitim zemljama.

U duhu prosvjetiteljstva, Josip je puno pažnje posvetio školstvu. Njima se može zahvaliti otvaranje velikoga broja novih osnovnih škola u Hrvatskoj i povećavanje opće razine pismenosti. No, škole su trebale provoditi i Josipove germanizatorske planove, pa je donesena naredba kojom je bio zabranjen upis u gimnazije bez poznavanja njemačkoga jezika. Godine 1787. uveden je njemački kao nastavni predmet i u drugi razred osnovnih škola. Danas bismo vjerojatno drukčije gledali na Josipovu jezičnu politiku u školama, ali je u ono vrijeme time samo pojačano opće nezadovoljstvo reformama, jer se u školstvu s pravom gledalo još jedno sredstvo djelotvornijeg uvođenja apsolutizma. Zbog toga su ostala možda nedovoljno zapažena nastojanja reformatora da se u nastavi ujednači pravopis na području Hrvatske i Slavonije, uzimajući za podlogu pravopis slavonskih pisaca. Bio je to prvi ozbiljni pokušaj ujednačavanja pravopisa u Hrvatskoj, a i on je bio posljedica dvorskih težnji za centralizacijom.

Među reformama naročito su bile značajne one što su se ticale crkve i vjere. Povlastice crkvenih redova i pojedinih samostana bile su takve da su ove pretvarale u države u državi, što duh apsolutističke vlasti nije nikako mogao prihvatiti. Primjer ukidanja isusovačkog reda poslužio je za slične postupke i prema drugima, pa je Josip naložio ukidanje oko sedam stotina samostana, koji nisu brinuli o njezi bolesnika i odgoju mladeži. Kao žrtve ovog drastičnog postupka stradali su u Hrvatskoj naročito benediktinci i pavlini, iako su odgoj i obrazovanje bili njihova glavna djelatnost. Godine 1786, kada je pavlinski red bio ukinut, zatvoren je samostan s fakultetom u Lepoglavi, stoljetnom duhovnom i intelektualnom središtu Hrvatske. U barokno se zdanje tada uselio čazmanski kaptol, da bi carski erar 1854. napokon u Lepoglavi otvorio po zlu poznatu kaznionicu. Križevačka pavlinska gimnazija, što ju je utemeljio Leopold I., takoder je ukinuta, a samostanska crkva pretvorena u župnu.

Umjesto samostana, jozefinskim su reformama utemeljene mnoge župe, jer se držalo da je uloga župnika u prosvjećivanju i ukupnome ustroju crkvenoga i građanskoga života nezaobilazna. Imovina ukinutih redova predana je zakladama za unapređivanje obrazovanja i potporu siromašnih župa.

U Hrvatskoj je glavni pobornik jozefinskih ideja bio zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec, koji je, slijedeći careve upute, osnovao stotinu i četiri župe, ali je i inače nastojao provesti reformne zamisli Josipa II., premda, kao preteča nacionalne integracije, nije podržavao njegovu politiku germanizacije. Karijeru je započeo tako što ga je Josip imenovao upraviteljem sjemeništa u Zagrebu, a ubrzo zatim u Pešti. To je Vrhovcu otvorilo put do stjecanja časti zagrebačkoga biskupa 1787.

Najvažnija tekovina jozefinizma bio je 1781. objavljeni Edikt o vjerskoj toleranciji. Njime su u pravima izjednačene sve kršćanske vjeroispovijesti, s time što su samo katolici smjeli graditi crkvene portale na ulici. Židovima su također priznata mnoga građanska prava, između ostaloga i pravo na studiranje. Za razliku od nekih drugih zakona, ovaj je vrijedio ne samo u austrijskim nasljednim zemljama, već i u Ugarskoj i Hrvatskoj. Njime je privremeno prestao važiti posebni vjerski zakon za Hrvatsku, kojime je bila dopuštena samo katolička vjeroispovijest. Pravoslavni su sada i izvan Vojne krajine mogli osnivati svoje crkvene općine, pa su većinom trgovci grčkoga podrijetla 1785. utemeljili svoju općinu u Zagrebu i deset godina kasnije kupili crkvu sv. Margarete u gradečkome podgrađu. Edikt o toleranciji dao je i Židovima pravo da se nasele u Hrvatskoj, pa su i oni 1785. u Varaždinu osnovali svoju prvu općinu.

Druga važna reforma ticala se ukidanja kmetstva u Češkoj i popravljanja položaja seljaka u drugim zemljama. Time je Josip izazvao nezadovoljstvo plemstva, ali je privremeno možda izbio važan adut iz ruku onih koji su priželjkivali širenje revolucije na habsburške zemlje. Patentom iz 1785. dobili su i hrvatski kmetovi pravo na selidbu i ženidbu po vlastitoj volji, a djeci im je bilo dopušteno školovanje. Sposobniji seljaci tako su dobili priliku da se bogate i napokon steknu potpunu slobodu, što se u to vrijeme ipak rijetko ostvarivalo.

Bijes plemstva, koje je svoj imutak zasnivalo na trgovini vlastitim poljoprivrednim proizvodima, bio je pojačan Josipovom namjerom da sve obveze seljaka prema njihovim gospodarima pretvori u novčana davanja, a da potom podvrgne i plemstvo oporezivanju. U tu je svrhu dao izraditi i prvi sveobuhvatni katastar.

Zakon o vjerskoj toleranciji i popravljanju položaja seljaka bili su jedini zakoni od kojih Josip nije htio odustati niti u trenutku kada je u Ugarskoj povukao sve druge reforme.

Josip je Hrvatsku zadužio i jednim graditeljskim pothvatom. Sedamdesetih je godina na njegov poticaj sagrađena tzv. Jozefinska cesta, kojom je Karlovac povezan sa Senjom, pa je unutrašnjost Hrvatske najkraćim putom povezana s morem. Zahvaljujući toj cesti, Senj se razvio u najvažniju hrvatsku luku, s bogatim slojem trgovačkoga građanstva, koje će stoljeće kasnije pasti žrtvom gradnje riječke pruge i zapostavljanjem senjske luke.

Kao što jozefinizam nije započeo s Josipom, tako nije s njime niti završen. Car je umro u veljači 1790, a naslijedio ga je mlađi brat Leopold II., do tada veliki vojvoda Toskane. Doživjevši još propast svojih zamisli, zatražio je Josip na samrtnoj postelji da mu na grobu stave epitaf: »Ovdje počiva Josip II., kojemu se izjalovilo sve čega se latio.«

Leopold II. (1747-1792)

Leopold je u Toskani bio obljubljen vladar. Nadaleko je bio poznat kao prosvijećen knez, kojemu je na srcu ležao boljitak njegovih podanika, zbog čega je proveo mnoge vrlo napredne reforme. No, za razliku od svoga brata, imao je istančan smisao za realno u politici, pa s reformama nije naglio, niti ih je nametao protiv očite volje podanika, ma kako bio uvjeren da su one za njihovo dobro.

Upravo je takav vladar trebao zemljama, što ih je Josip ostavio u kaotičnim prilikama, opterećene unutrašnjim sukobima, ratom s Turcima i pobunom u Belgiji.

Hrvatski je sabor, sa svoje strane, odlučio iskoristiti priliku što se ukazala smjenom vladara, da bi se zaštitio od mogućih budućih pokušaja germanizacije i centralizacije, jer se nakon Josipove smrti nije znalo što se može očekivati od novoga vladara. Onima koji su još dolazili na sjednice sabora (velikaši to već odavna nisu činili) bilo je jasno da se pravi otpor dvoru i vladaru može pružiti samo u suradnji s Mađarima, pa je na poticaj Nikole Škrleca Lomničkog, tada velikog župana Zagrebačke županije, Sabor donio prijedlog da se, umjesto Ugarskog namjesničkog vijeća, stvori Senat Kraljevstva, s predstavnicima i Ugarskog, i Hrvatskog Kraljevstva, a koji bi bio neovisan o kruni. Također se zahtijevala neovisnost vojske o kruni (što je u to vrijeme bila već doista iluzija), s time da bi službeni jezik vojske bio hrvatski. Hrvatski je sabor, zapravo, odlukom o podvrgavanju poslova Hrvatskoga Kraljevstva pod zajedničku ugarsku vladu, sankcionirao neustavnu odluku Marije Terezije iz 1779, kada je ukinula Hrvatsko kraljevinsko vijeće.

No, u Hrvatskoj je bilo i radikalnijih gledišta. Barun Ignjat Magdalenić napisao je raspravu u kojoj je dokazivao da je Josip II. svojom samovoljom ukinuo valjanost hrvatske Pragmatičke sankcije, što je značilo da Hrvati imaju pravo birati novoga vladara. Ako se i odluče prihvatiti Leopolda, moraju s njime sklopiti novi ugovor kojim bi ga prisilili da poštuje prava Kraljevstva.

Josipova je vladavina, zbog centralizacijskih i germanizacijskih pritisaka, izazvala posvuda u nenjemačkim zemljama buđenje nacionalnih osjećaja i želju za upotrebom vlastita jezika, a ne njemačkoga. U tom su se otporu napose isticali Mađari, koji su se svom žestinom zalagali za uvođenje mađarskog jezika kao službenog ne samo u užoj Ugarskoj, nego i u tzv. pridružene dijelove, dakle i u Hrvatsku. Mađari su, zapravo, odbacujući Josipovo nastojanje za pretvaranjem čitave monarhije u jedinstveno njemačko govorno područje, iskoristili njegove metode u želji da unutar ugarskih granica stvore to isto, samo što bi umjesto njemačkoga, jedinstveni jezik bio mađarski. Hrvati su se tomu opirali, ali u tom trenutku još nisu imali u rukama pravo sredstvo otpora — jedinstveni hrvatski jezik — pa su se odlučili i dalje oslanjati na latinski kao službeni jezik upravnih organa. Puka je potreba nalagala da se u vojsci koristi hrvatski, jedini jezik što su ga vojnici mogli razumjeti.

U lipnju 1790. sastao se u Budimu Ugarski sabor sa željom da odluči o uvjetima pod kojima će prihvatiti Leopolda za kralja. Premda im je bila namjera ishoditi što povoljniju krunidbenu zavjernicu, novi je vladar pristajao samo na one obveze što su ih preuzeli Karlo III. ili Marija Terezija. Kako bi saboru pokazao kakva mu sve sredstva stoje na raspolaganju, dopustio je Srbima iz južne Ugarske, Hrvatske i Slavonije da u Temišvaru sazovu crkveni sabor. Okupljenim je Srbima obećao osnivanje posebne Ilirske dvorske kancelarije za svoje srpske podanike, a najavio je i ispunjenje ostalih njihovih zahtjeva: poseban srpski teritorij u Banatu, na čelu s vlastitim despotom, zasebni sabor i srpske urede za crkvene i civilne poslove. Kancelariju je dapače i osnovao, postavivši joj na čelo u Hrvatskoj omraženog Franju Balassu (Leopoldov je nasljednik, odmah po dolasku na prijestolje, ukinuo kancelariju). Na sličan je način poticao i rumunjske zahtjeve u Transilvaniji.

Leopold ništa nije htio prepustiti slučaju. U kolovozu je s Turskom sklopio Svištovski mir, kojim se Austrija odrekla svega što je osvojila tijekom rata, osim neznatnih dobitaka, kojima je proširena hrvatska Vojna krajina. Tako su u sastav Hrvatske posredno vraćeni Srb, Lapac, Drežnik, Petrovo Selo i Dvor na Uni. Potom je sklopio ugovor i s pruskim kraljem, izbjegavši još jedan mogući rat. Smirivanjem stanja na granicama oduzeo je ugarskom plemstvu nadu da bi u otporu protiv dvora moglo uživati potporu iz inozemstva, a ujedno je oslobodio svoju vojsku i uputio je prema Ugarskoj.

Suočeni s opasnošću savezništva vladara i nacionalnih manjina u Ugarskoj, članovi su sabora pristali na Leopoldove uvjete i prihvatili krunidbenu zavjernicu istovjetnu onoj Karla III. Uz to je Leopoldov mlađi sin Aleksandar jednoglasno prihvaćen za ugarskog palatina. Tu će dužnost sve do revolucije 1848. obnašati redovito jedan od habsburških nadvojvoda, čime će vladar još bolje nadzirati rad ugarske vlade (a time i hrvatske poslove), kojoj je palatin stajao na čelu.

No, i Leopold je sa svoje strane bio spreman na ustupke. Nije mu bila namjera iskoristiti sabor kako bi previše zaoštrio svoje odnose s Ugrima, već samo pokazati na čijoj se strani nalazi prava moć. Jačanje ljevičara unutar francuskog revolucionarnog pokreta navelo ga je da što prije sredi unutrašnje stvari monarhije i pripremi se za mogući sukob s Francuskom. Zbog toga je učinio kompromis, koji je ionako bio u duhu prosvjetiteljstva kojim se rukovodio u svojoj vladavini, i obećao da više neće vladati patentima i dekretima, nego poštujući ustav. Posebnim je zakonskim člankom naglasio da je Ugarska (s Hrvatskom) neovisna zemlja, koja se mora pokoravati samo svojim vlastitim zakonima, a ne onima drugih pokrajina. Ovaj će zakonski članak postati temeljem budućeg ugarskog ustava i Austro-ugarske nagodbe 1867.

Slijedeći reformatorska nastojanja svoga brata, izborio se Leopold za prihvaćanje Edikta o (vjerskoj) toleranciji, kao i marijaterezijanskog patenta kojim su zajamčena prava seljaka na slobodnu selidbu. Što se tiče zahtjeva Hrvatskoga sabora, Leopold je pokazao izvjesnu popustljivost. Vjerojatno je i Hrvate namjeravao iskoristiti kao dobrodošlo sredstvo pritiska protiv Mađara. Zbog toga je pristao na očuvanje posebnog hrvatskog vjerskog zakona, protivnog Ediktu o toleranciji, čime je postigao to da su se Josipove reforme u Hrvatskoj osjetile još manje nego drugdje. Pristao je i na posebno oporezivanje Hrvatske, odvojeno od Ugarske, a Hrvatima je pružio podršku i u borbi protiv uvođenja mađarskog jezika kao službenog. Kako sve ima svoju cijenu, tako se i sabor morao odreći prava predlaganja bana. Otada je bana birao i imenovao vladar, a Sabor je, zbog potpadanja kraljevinskih poslova pod Ugarsko namjesničko vijeće, ionako izgubio na važnosti, pa je za dugo vremena prestao biti bitnim činiteljem hrvatske politike.

Leopold je, nekoliko mjeseci nakon što je bio izabran za njemačkoga cara, i u Belgiji postigao uspjeh u gušenju pobune. Služeći se podjednako vojskom i diplomacijom, vratio je Belgiju pod vlast Habsburga, a odustajanjem od radikalnih Josipovih reformi smirio je duhove u pokrajini i tako otklonio opasnost izbijanja nove bune.

U odnosima s revolucionarnim vlastima u Francuskoj pokazao se također promišljenim političarom, koji je probitak države znao staviti iznad osobnih interesa. Iako mu se sestra, svrgnuta francuska kraljica Marija Antoaneta, obraćala očajničkim pozivima, tražeći pomoć, Leopoldu je bilo stalo da održi dobre odnose s Francuskom. Tek kada je vidio da opasnost od revolucije počinje prerastati francuske granice, započeo je s Prusima pregovarati o mogućoj zajedničkoj akciji protiv revolucionara, ali će te planove početi ostvarivati tek njegov sin i nasljednik, Franjo I.

Zavevši u kratko vrijeme čvrstu vlast u svim svojim zemljama, car je namjeravao nastaviti s reformama što su ih započeli njegova majka i brat, ali koracima znatno polaganijima od Josipovih. Pri tome se namjeravao oslanjati na zemaljske sabore, a ne raditi protiv njihove volje. Jedan mu je od glavnih ciljeva bilo popravljanje položaja seljaka, pa čak i uvođenje seljačkoga zastupstva u sabore, ali ga je u svim njegovim namjerama spriječila iznenadna smrt. Umro je od posljedica prehlade, iako se neko vrijeme sumnjalo da je bio otrovan.

Habsburzi kao nositelji konzervatizma

Franjo I. (1768-1835)

Nemajući vlastite djece, Josip II. je kao svog nasljednika predvidio nećaka, Leopoldova najstarijeg sina Franju. Pozvao ga je k sebi na dvor i odgajao u duhu prosvijećenog apsolutizma, iako dječak nije nipošto zadovoljavao njegove ambicije i očekivanja. Premda nije naslijedio Josipa, ipak se, nakon prerane očeve smrti, uspeo na prijestolje, a zbog napetih prilika u odnosima s Francuskom i straha od širenja revolucije, ugarski mu staleži nisu činili nikakvih teškoća, tako da je već u lipnju 1792. okrunjen u Budimu za ugarskoga i hrvatskoga kralja, a iste godine i za njemačkog cara.

Franjo je po općoj ocjeni bio nenadaren. Istina, bio je vrlo marljiv, te je provodio sate i sate u čitanju izvještaja i službenim razgovorima, ali nije imao ni djelić talenta svoga oca. Za razliku od njega, a i strica i bake, ne samo da nije bio sklon reformama, nego je bio izraziti konzervativac, kojemu je glavni oslonac vlasti bila reakcionarna aristokracija. Jedine reforme što ih je odobravao ticale su se unapređenja vojske i državnog aparata. Upravo će bivši službenici njegova oca i strica, uvjereni reformatori, postati njegovi protivnici i vođe oporbenih snaga u monarhiji. Veliki je dio svoje energije Franjo uložio u stvaranje policijskog aparata, pretvarajući državu u mjesto na kojemu nitko nije bio siguran od policijskih doušnika. Na neki je način tek on bio tvorac moderne države. Mora se, doduše, priznati da je njegova politika bila djelomično uzrokovana strahom od revolucionarnih ideja što su se širile iz Francuske, ali se sa žaljenjem mora ustvrditi da su njegova mlađa braća, nadvojvode Karlo i Ivan, pokazivali mnogo više vladarskog umijeća i starih habsburških sklonosti reformama i prosvjetiteljstvu, no što ih je imao car.

Francuska je Franji odmah navijestila rat, pa je na brzinu trebalo sakupiti vojsku, za što je bio potreban pristanak staleža. Kako bi stekao naklonost ugarskoga plemstva, Franjo je odobrio uvođenje mađarskog jezika kao neobvezatnog i u hrvatske škole. Time je učinio prvi korak u nijekanju hrvatskih prava i državnopravne posebnosti, čime će se odlikovati čitav tijek njegove duge vladavine. Osim toga, kako bi namakao novac za vojne svrhe, odlučio je zabraniti sve svečanosti kojima bi uobičajeno u Frankfurtu na Maini bio popraćen njegov izbor za cara.

Strah od širenja revolucije učvrstio je savezništvo između vladara s jedne, a ugarskih i hrvatskih velikaša i konzervativnog plemstva s druge strane. Time je dodatno ojačao utjecaj vladara i središnje bečke vlade u Ugarskoj i Hrvatskoj, što je bio prvi korak u obnovi apsolutizma, do čega će doći dvadesetak godina kasnije. Da strah starog režima nije bio sasvim neopravdan, vidjelo se i po uroti opata Ignjata Martinovića, koji je u Ugarskoj okupio oko sebe dvije grupe radikala, zbog njihove sklonosti francuskim revolucionarima nazvanih »jakobincima«. U Hrvatskoj je njihov utjecaj bio vrlo skroman, mada ne sasvim bez odjeka.

Tijekom prvoga rata protiv Francuza (1792-1797), u kojemu se proslavio Franjin brat, nadvojvoda Karlo, Hrvati su se istaknuli svojim junaštvom na bojištima u Italiji, Nizozemskoj i Njemačkoj. Posebno su se proslavili 15. travnja 1796. pod pukovnikom Josipom Vukovićem u napadu na gradić Dego, te u trodnevnoj obrani mosta kod Arcole, nedaleko Verone. No, unatoč svom njihovom junaštvu, Napoleon Bonaparte je nanio težak poraz carskoj vojsci, natjeravši Franju na sklapanje mira u Leobenu, u travnju 1797. Po tajnim odredbama mira, Austrija je Napoleonu trebala predati Belgiju i Lombardiju, a za uzvrat bi dobila mletačke posjede na istočnoj jadranskoj obali. teritorijalni gubici bili su djelomično nadomješteni trećom podjelom Poljske, kojom je Franjo stekao okolicu Krakova i zapadnu Galiciju.

Kako su, međutim, Istra, Dalmacija i Boka kotorska bile još uvijek u rukama Venecije, to je Napoleon nekoliko dana nakon mira u Leobenu smislio neki razlog za spor s republikom, te ju je ubrzo ukinuo i predao Austriji ono što joj je obećao mirovnim sporazumom.

Prvi se put nakon gotovo četiri stoljeća mletačke vlasti Hrvatima u Dalmaciji ukazala mogućnost sjedinjenja s Hrvatskom. Predstavnici dijela patricijata i crkve, kako katoličke, tako i pravoslavne, sastavili su izaslanstvo i uputili ga u Beč, da od ugarsko-hrvatskog kralja traži ostvarenje njihovih zahtjeva za sjedinjenjem. No, već u Senju ih je zaustavio austrijski pukovnik Casimir i predložio im da se vrate, a da će on njihov zahtjev proslijediti hrvatsko-slavonsko-dalmatinskome banu Ivanu Erdödyju u Zagreb. Ujedno je od njih primio i prisegu vjernosti Franji, a izaslanstvo se nakon toga doista vratilo kućama. Sljedećih je dana u Dalmaciju stigla carska vojska na čelu s generalom Matom Rukavinom, koji je i sam bio pristaša sjedinjenja. Sam vladar, kao i njegov dvor, nisu ni pomišljali na takav ustupak Hrvatima, jer bi time ojačali ne samo njih, već i Ugarsku. Zbog toga je Franjo Dalmaciju podredio izravno bečkoj vladi, a na čelo joj postavio carskog komesara Raimunda Thurna. Možda poučen Leopoldovim primjerom, Thurn je odlučio hrvatsku stranu u Dalmaciji oslabiti oslanjanjem na Talijane, koji su se protivili sjedinjenju. Tako je Dalmacija dočekala i mir u Campoformiu, sklopljen 17/18. listopada 1797, kojom je Napoleon konačno priznao austrijska prava na istočnu jadransku obalu. Hrvatima nije pomogla niti podrška ugarskoga sabora, čiji su se zastupnici takoder zalagali za pripojenje Dalmacije Hrvatskoj, držeći ih obje sastavnim dijelovima Ugarskog Kraljevstva.

Austrijska se vlast u Dalmaciji nije održala dugo. Franjo je na svaki način nastojao ugušiti revoluciju u Francuskoj, te je 1799. ušao u novi, dvogodišnji rat protiv Napoleona, a 1805. i u treći, u kojemu su mu se pridružili i Rusi. Taj je rat, krivnjom ruskog cara, završio katastrofalnim porazom saveznika u bici kod Austerlitza (Slavkova), nakon čega je sklopljen mir u Požunu, po čijim je odredbama Austrija morala predati Dalmaciju i Istru Francuzima. Napoleon je Habsburzima oduzeo i Tirol i predao ga Bavarskoj. S francuskom vojskom pred svojim vratima nije mogla dugo opstati ni Dubrovačka Republika, koju je Napoleon ukinuo 1806.

Izgubivši svaku nadu da će ipak doći do ponovnog ujedinjenja Hrvatske s Dalmacijom, Sabor je 1807. pokrenuo još uvijek neriješeno pitanje Rijeke. Zahtjev za rješenjem tog problema uputio je vladaru Ugarski sabor, a Franjo je potvrdio da je Rijeka sastavni dio Kraljevstva, te da treba imati svoje predstavnike u Ugarskom saboru. Hrvati tom odlukom nisu bili zadovoljni, pa su se iduće godine ponovo obratili vladaru, napominjući da je Rijeka sjedinjena s Ugarskom preko Hrvatske. Franjo se složio i s tom tvrdnjom, pa je Rijeka otada imala pravo slati svoje poslanike na oba sabora. Riječki su guverneri, međutim, izbjegavali slati poslanike na Hrvatski sabor, pa je careva odluka ostala samo mrtvo slovo na papiru.

Još tijekom 1804. Franjo je uvidio da njemačke zemlje dolaze pod sve veći utjecaj Francuske, te da titula rimskoga (njemačkoga) cara postaje sve više i više isprazni naslov. Valjalo je na neki način odgovoriti i na Napoleonov čin samoproglašenja carem svih Francuza. Zbog toga se odlučio proglasiti carem Austrije, a titulu pretvoriti u nasljednu. Premda je staleže u svojim zemljama nastojao uvjeriti da je riječ samo o nazivu kojim će se uvećati sjaj kuće Habsburg, a ne i o promjeni u stvarnoj vlasti, to ipak nije bila prava istina. Franjo I. je zapravo stvorio novu državnopravnu cjelinu, carevinu Austriju, u koju su ulazile sve zemlje pod njegovom izravnom vlašću. Tako su se i Ugarska i Hrvatska prvi put našle izravno u sastavu Austrije, iako to car nije otvoreno priznavao. Franjo je očito dobro predviđao daljnji razvoj odnosa snaga na njemačkome prostoru, jer ga je doista dvije godine kasnije Napoleon natjerao da se odrekne naslova cara Svetog Rimskog Carstva, čime ja zapravo s ovim Habsburgovcem utrnula tradicija započeta s Otonom I. 962.

Franjino se uzmicanje pred Napoleonom nastavilo i kasnije. Austrijski car započeo je 1809. novi rat, pa je njegova vojska odnijela čak i prvu veliku pobjedu kod Asperna i Esslinga, ali je Napoleon i ovoga puta iz sukoba izašao kao pobjednik. Prodrijevši u Ugarsku, ponudio je plemstvu raskid državnopravnih veza s Austrijom. Premda je to mnogima među njima bio dugo sanjani san, plemstvo je bilo previše zabrinuto za svoje feudalne povlastice, a da bi pristalo uz Francuze. Mirom u Schönbrunnu Franjo je bio primoran odreći se Istre, Hrvatske južno od Save, Kranjske i zapadnog dijela Koruške u korist francuskog vladara, koji je od tih zemalja, zajedno s Dalmacijom, stvorio Ilirske provincije, čije se upravno središte nalazilo u Ljubljani. Osim toga, dao je i svoju kćer Napoleonu za ženu, što je za austrijskog cara, pripadnika najstarije europske dinastije, bilo valjda najteže poniženje. Metternich, koji je posredovao kod sklapanja braka, držao je to, sa svog motrišta, velikim uspjehom austrijske vanjske politike.

Obrat je došao s tragičnim Napoleonovim pohodom na Rusiju 1812. U ogromnoj vojsci, najvećoj do tada skupljenoj, sudjelovali su i istaknuli se i brojni Hrvati, pogotovo jedinice iz Like. Kada je Napoleonovu vojsku uništila zima i vješta ruska taktika, te kada je francuski car doživio svoj prvi katastrofalni poraz u Bitki naroda kod Leipziga 1813, pružila se i Franji prilika da pod svoju vlast povrati izgubljene zemlje. Zahvaljujući mudroj Metternichovoj politici, Austrija je postupala vrlo oprezno, pa Franjo nije prezao ni pred stavljanjem svog vlastitog brata Ivana pod policijski nadzor, kako ne bi u Tirolu izazvao preuranjenu pobunu protiv Francuza. Dalmaciju je u kratkome roku zauzeo general Franjo Tomašić, a pokrajina je ustrojena tako da je obuhvaćala sve nekadašnje mletačke posjede od Zrmanje do Budve, uključjući i ukinutu Dubrovačku Republiku. Svi pokušaji Dubrovčana da obnove svoju državu, usprkos simpatijama nekih europskih političara, ostali su bez uspjeha. Dubrovnik je, zahvaljujući Napoleonu i Franji I., vraćen u sastav Dalmacije iz koje se stvarno izdvojio 1358. godine. Uprava nad Dalmacijom vraćena je Beču, pa su i opet propale nade za eventualnim njezinim sjedinjenjem s Hrvatskom.

Zapravo, Hrvatsku je snašla još mnogo gora sudbina. Franjo nije pokazivao nikakve namjere da joj vrati krajeve južno od Save, a koje su bile uključene u Napoleonove Ilirske provincije. Unatoč svim protestima Hrvatskog i Ugarskog sabora, car je sve do 1822. ustrajao na tome da se južnim hrvatskim krajevima upravlja kao i do tada iz Ljubljane. Kada je ipak popustio pod pritiscima, izdvojio je kvarnerske otoke iz ostale Dalmacije i ujedinio ih s Istrom, a banu je oduzeo vojno zapovjedništvo u Zagrebu i sjedinio ga s onim u Karlovcu. To je toliko oslabilo položaj bana, da se u Hrvatskoj vjerovalo kako je sljedeći korak ukidanje same banske časti. Dakako da o sjedinjenju Hrvatske s Vojnom krajinom, što je Hrvatski sabor, podržavan od Ugarskoga, opetovano tražio, nije moglo biti ni govora: dvoru je bilo jasno da bi se vojna snaga krajine mogla u tom slučaju upotrijebiti protiv Beča. U teritorijalnim je pitanjima Franjo išao Hrvatima na ruku samo kada je odbio mađarski zahtjev da se Međimurje izuzme iz crkvene vlasti zagrebačkog biskupa, jer su hrvatski svećenici sprečavali mađarizaciju međimurskih seljaka. Time je vladar vjerojatno spasio Međimurje za Hrvatsku.

Pobjeda nad Napoleonom omogućila je caru ponovnu obnovu apsolutizma. Pri tome je glavnu ulogu imao njegov prvi ministar, knez Metternich, simbol europskog poslijerevolucionarnog konzervatizma, koji će sve do 1848. vladati carevinom gotovo kao vladar.

Pod Metternichovim je vodstvom Franjo odigrao najsjajniju predstavu svog inače skromno vođenog života. Od rujna 1814. do lipnja 1815. održan je u Beču do tada najveći kongres u povijesti. Dok je Napoleon boravio u zatočeništvu na Elbi, mnogobrojni vladari i diplomati, među kojima su se isticali ruski, britanski, austrijski, pruski i francuski, tih su mjeseci dogovarali novi europski poredak. Milijun svijeća osvjetljavalo je prozore bečkoga centra, vatrometima su slikane na nebu zastave pojedinih država, u Španjolskoj jahačkoj školi izveden je koncert stotinu klavira. Mada su na raskošne balove i bankete potrošena ogromna državna sredstva, Bečki je kongres bio znak trijumfa austrijske diplomacije nakon razdoblja poniženja tijekom napoleonskih ratova. Uloga je samoga cara u tom uspjehu bila znatno manja od one Metternichove.

Kongres je Austriji donio povratak područja izgubljenih prethodnih godina. Lombardsko-Venetsko Kraljevstvo pripojeno je izravno Austriji, dok su Toscana, Modena, Parma i Piacenza došle u ruke bočnih grana habsburške dinastije. Iako su vojni upravitelji upozoravali Beč da mora poštivati probuđene nacionalne osjećaje Talijana, Franjo je odbijao sve savjete i ustrajao na tome da se policijskim nadzorom nove podanike odgoji u dobrom austrijskom duhu. Time je sam zapalio fitilj revolucije koja će uskoro lišiti Habsburge njihovih talijanskih posjeda.

Car i njegov ministar postali su tvorcima Svete alijanse, saveza konzervativnih sila, kojemu je cilj bio sprečavanje svakog, pa i najmanjeg revolucionarnog pokreta u Europi. Tek nova revolucija u Francuskoj, u srpnju 1830, unijet će prvu napuklinu u čvrsto izgrađenu Metternichovu utvrdu.

Knez Metternich je već 1811. predlagao ukidanje ugarske i hrvatske posebnosti, ali je Franjo, osjećajući se ugroženim zbog stalne ratne opasnosti, pristao na to tek 1815. Metternichova je ideja bila i stvaranje južnoslavenskog kraljevstva unutar granica Monarhije, a koje bi obuhvaćalo Hrvatsku, Dalmaciju i Kranjsku, ali je napokon popustio pred carevim otporom toj ideji. Politički se život plemstva stao odvijati u županijama, jer se sabori više nisu sazivali, ali je i tamo car imenovao svoje komesare, ugušivši i taj posljednji oblik samouprave. Osim toga je ugarska vlada pod habsburškim vodstvom dala pravo glasa u županijskim skupštinama seljačkom plemstvu i tako dobila mnogo glasova za sebe. Tek obnovljeni strah od revolucije, koja je ovoga puta izbila u Španjolskoj i Italiji, natjerao je Franju na popuštanje. Njegova zamisao da provede mobilizaciju bez pristanka plemstva nije uspio, pa je 1825. bio natjeran odobriti sazivanje Ugarskoga sabora. Time je obnovljeni apsolutizam bio formalno okončan, ali je državni aparat i dalje djelotvorno nadzirao cjelokupni politički život zemlje, a policija i cenzura ostale su glavnim osloncima Franjine vlasti.

Što se Hrvata tiče, oni su se apsolutističkim tendencijama dvora suprotstavljali na isti način kao i 1790, tješnje se vezujući uz Ugarsku. Odraz je toga bila odluka sabora da se mađarski jezik uvede u škole kao obvezatni, a ne više kao izborni predmet.

Kraj Franjine vladavine obilježen je u Hrvatskoj početkom »narodnog preporoda«, odnosno suvremene nacionalne integracije. Usprkos carevu konzervatizmu i tome da do tada nije iskazivao previše naklonosti prema Hrvatima, preporoditelji su od vladara očekivali pomoć u ostvarenju svojih ideja. Janko Drašković, autor Disertacije, prvog hrvatskog suvremenog političkog programa, nadao se od vladara dopuštenju ujedinjenja ne samo hrvatskih zemalja, nego i priključenja Kranjske, Štajerske i Koruške. Smatrao je, također, da kralj treba obnoviti bansku čast u opsegu kakvoga je imala u davnini, a da bi ban u kraljevo ime trebao u Hrvatskoj imati vrhovnu vlast. Samo je po sebi razumljivo, da Franjo ni na što od toga nije ni pomišljao, iako se Drašković u zamisli o ujedinjenju hrvatskih i slovenskih zemalja možda nadao potpori Metternicha, koji je to zagovarao nekoliko godina ranije. Zagovornici preporodnih ideja mogli su od vladara očekivati podršku samo u onim pitanjima u kojima su dolazili u sukob s mađarskim liberalnim plemstvom, kao što je to bilo primjerice u slučaju hrvatskog vjerskog zakona a početka XVII. stoljeća, na čijem su očuvanju hrvatski zastupnici u Ugarskom saboru uporno ustrajali, usprkos njegovoj očitoj zastarjelosti.

Franjo I. umro je od upale pluća. U potpunom neskladu sa svojom apsolutističkom politikom i omraženim policijskim režimom što ga je izgradio, ostao je u narodu zapamćen kao »dobri car Franjo«. Popularnost je stekao u vrijeme napoleonskih ratova, a sa svakim je novim vojnim porazom bivao sve više obljubljen. Godine 1797. skladao je Josepf Haydn pjesmu u čast cara: Bože, čuvaj nam cara, dobrog cara Franju... Iste su je godine Bečani pjevali na carev rođendan u svim gradskim kazalištima, a njezina ju je popularnost pretvorila u austrijsku državnu himnu. Nerijetko je šetao gradskim ulicama, a za vrijeme karnevala prolaznici su mu se obraćali po imenu. Volio je plesati (tada je u modu ulazio dvočetvrtinski valcer), izrađivati lakirane kutijice i krletke za egzotične ptice, sjediti uz svoje knjige ili brinuti o tropskom vrtu. U njegovo je vrijeme ušao u modu bidermajer, stil prilagoden ugodnom, malograđanskom životu, kakvim je živio i sam car, u potpunom neskladu s prijelomnim i burnim vremenima što ih je za njegove vladavine proživjela Monarhija.

Ferdinand I. (V) (1793-1875)

Ferdinand je za ugarskog kralja bio okrunjen još za očeva života, 1830. godine. Dvije godine poslije zbio se događaj koji će biti simboličan za sljedeća desetljeća habsburške povijesti: na Ferdinanda je u Hellentalu kraj Badena izvršen neuspjeli atentat, zasigurno ne zbog njega samoga, nego zbog režima što ga je njegova obitelj tada utjelovljivala. Atentati i ubojstva postali su uskoro sudbinom mnogih Habsburga. Na njegova je nasljednika i nećaka Franju Josipa izvršeno nekoliko neuspjelih atentata; žena Franje Josipa, carica Elizabeta, ubijena je baš kao i njegov nećak Ferdinand; Maksimilijan, brat Franje Josipa, strijeljan je u Meksiku, a prijestolonasljednik Rudolf umro je nasilnom smrću sa svojom ljubavnicom Marijom Vetserom u dvorcu Mayerling. Iako se Ferdinand manje-više slučajno našao na početku ovog žalosnog niza, ipak nije bilo slučajno da je prvi atentat na Habsburge (nakon onoga u kojemu je 1308. ubijen Albert I.) izvršen u vrijeme kada je njihov konzervativni apsolutizam bio u punom zamahu.

Kako je Ferdinand patio od čestih epileptičkih napadaja, bio je mentalno zaostao i potpuno nesposoban vladati. Osim toga, nije mogao imati djece, a u lovu je ozlijedio ruku, pa doista nije bio prikladna osoba za prijestolonasljednika. Njegova je jedina pozitivna karakteristika bila velika dobrota i nastojanje da svima ugodi. Zbog toga je Franjo odustao od namjere da sina oženi, a kao sljedećeg vladara iz kuće Habsburg vidio je svog drugog, ne mnogo sposobnijeg sina Franju Karla (1802-1878), oženjenog bavarskom princezom Sofijom. Planove mu je pomutio Metternich, koji je očito htio na prijestolju slaboumnog vladara, umjesto kojega bi sam slobodno vladao, a bojao se i mogućnosti da Franju naslijedi jedan od njegove slobodoumne i Metternichu neprijateljski nastrojene braće, Karlo ili Ivan (kakav je bio nadvojvoda Ivan, vidi se i po tome što se 1829. oženio Anom Plochl, kćerkom poštanskog majstora). Zbog toga se na knežev prijedlog Ferdinand oženio Marijom Anom od Savoje i počeo prisustvovati sjednicama vlade. Metternich je ovim svojim potezom stekao vječitog neprijatelja: Sofiji se nekoliko tjedana prije Ferdinandove krunidbe za ugarskog kralja rodio sin Franjo Josip, za kojega se ambiciozna i pametna žena nadala da će sjesti na prijestolje umjesto strica Ferdinanda i njezinog muža Franje Karla.

Svjestan sinovljeve nesposobnosti, Franjo je oporučno odredio da uz njega vlada skrbničko vijeće (nazvano Državna konferencija), u koje su imenovani Metternich, grof Anton Kollowrat (Metternichov stari takmac i protivnik, zadužen za upravu i financije), nadvojvoda Ludwig (1784-1864), Franjin brat i nadvojvoda Franjo Karlo. Nadvojvode Karlo i Ivan bezuspješno su pokušavali ući u vijeće. Ferdinand je bespogovorno potpisivao sve odluke svojih skrbnika, dovodeći pojam apsolutizma do apsurda, jer je bio apsolutni vladar, koji je o malo čemu odlučivao.

Dvije se pojave mogu označiti značajnima za razdoblje Ferdinandove vladavine. S jedne strane, to je bilo bujanje nacionalnih pokreta po svim zemljama Monarhije, s druge strane znatan tehnički i znanstveni napredak. Gradnja prve željezničke pruge (od Beča do Galicije) započela je 1836, sljedeće je godine pokrenuta parobrodska linija Beč-Linz. Glavni je grad 1843. rasvijetljen suvremenim sustavom plinskih svjetiljki, tri su godine kasnije Beč, Brno i Prag povezani prvom velikom telegrafskom linijom na kontinentu. Znanost i umjetnost doživljavali su jednako brz razvoj, a život se vrtio u ritmovima Lannerovih i Straussovih valcera. Ali, nije sve u Monarhiji umno zaostalog cara bilo tako ružičasto.

Najveća opasnost za Monarhiju tijekom njegove vladavine bili su nacionalni pokreti kojima su bili zahvaćeni svi narodi, a napose Poljaci, Česi, Talijani, Mađari i, što će se pokazati važnim u revoluciji 1848, Hrvati. Prva je pobuna izbila u Galiciji, a podržavala ju je slobodna gradska republika Krakov. Sada su se, međutim, pokazale na djelu tekovine jozefinskih reformi: položaj seljaka u austrijskoj je Monarhiji bio mnogo bolji nego što je bio u Poljskoj prije njezine podjele, pa se poljski seljaci nisu htjeli pridružiti ustanku. Austrijska je vojska tako za kratko vrijeme potukla pobunjenike, a Krakov je pripojen Monarhiji. Neredi su prvih dana 1848. izbili i u Italiji. Iako se Ferdinand deset godina ranije u Milanu okrunio za lombardskog kralja, austrijska vlast nije nikada u Italiji naišla na simpatije (ustanci su izbijali već u vrijeme njegova oca), a pogotovo ne u Lombardiji, gdje su republikanski osjećaji bili jači no drugdje. Prvi izljev nezadovoljstva Lombarđana poprimio je oblik štrajka pušača, koji su htjeli naškoditi austrijskome duhanskom monopolu, ali su uskoro slijedili krvaviji dani.

Najveći se otpor razvijao u Češkoj, gdje je inteligencija zahtijevala poništenje odredbi o ukidanju zasebnog češkog ustava (1627) i o stvaranju zajedničke austrijsko-češke kancelarije (1748). U svjetlu češkog nacionalnog preporoda, postalo je jasno da pred češko-njemačkim suživotom u Sudetima i Pragu stoje velika iskušenja. U Ugarskoj je u otporu apsolutizmu prednjačilo mađarsko liberalno građanstvo, kojemu se pridružio i dio plemstva. Usprkos okrutnim represijama i strogoj cenzuri, Lajos Kossuth je okupljao sve veći broj pristaša. Godine 1843. proglašen je mađarski službenim jezikom (iste godine kada je Ivan Kukuljević u Hrvatskom saboru održao prvi govor na hrvatskom jeziku), a 1847. posljednji se put sastao stari, staleški Ugarski sabor.

Hrvati su pak dolazili u sve češće i sve žešće sukobe s Mađarima. Od nekadašnje ideje zajedničkog otpora bečkom apsolutizmu nije ostalo gotovo ništa: pod pritiskom mađarskog nacionalizma, Hrvati su upravo u dvoru počeli tražiti saveznika u borbi za očuvanje nacionalnog identiteta. Nasuprot mađarskom liberalizmu, hrvatski je otpor najvećim dijelom bio konzervativan, pa su se Hrvati i Metternich našli na sličnim pozicijama. Iako Beč nije bio spreman udovoljiti prijedlogu Janka Draškovića da se ponovno uvede posebna vlada za Hrvatsku, kao u vrijeme Marije Terezije, ipak je Ferdinand odbio potpisati odluku Ugarskog sabora o uvođenju mađarskog kao službenog jezika i u Hrvatsku. Pravo Hrvatske na upotrebu »narodnog jezika« podupirao je vladar i nadalje, čak i onda kada je 1843. popustio pred mađarskim pritiskom i zabranio ilirsko ime, kojim su se hrvatski preporoditelji do tada služili. Iste je godine uzeo u zaštitu hrvatske zastupnike u Ugarskom saboru i naredio da smiju i nadalje koristiti latinski jezik prilikom javnih govora, a da se ne moraju služiti mađarskim. Dvije godine kasnije potpisao je i rješenje kojim se na zagrebačkoj Akademiji osniva katedra za ilirski jezik i književnost. Naravno, iza svih je tih odluka moralo stajati skrbničko vijeće, u prvom redu knez Metternich.

Niži slojevi Monarhije, a pogotovo Beča, bili su u zimi 1848/49. izloženi velikom poskupljenju živežnih namirnica i nestašici hrane. Nezadovoljstvo radnika nadovezivalo se na ozlojeđenost inteligencije zbog cenzure i srdžbu studenata zbog neslobode sveučilišta. Pobuna je prijetila čitavoj Monarhiji, a pokrenula ju je napokon vijest o izbijanju revolucije u Parizu.